Lav Trocki: Karakter ruske revolucije kako su ga predvidjeli Plehanov, Lenjin i Trocki

 

https://www.radnickaborba.org/teorija/lav-trocki-karakter-ruske-revolucije-kako-su-ga-predvidjeli-plehanov-lenjin-i-trocki/

Uvod

Nove internacionale

Materijal ovdje predstavljen u formi članka je možda najbolji doprinos Lava Trockog u svrhu razjašnjavanja razlika između njegovih i Lenjinovih stajališta u periodu prije 1917. u vezi historijskog karaktera Ruske revolucije. Tekst, prvi put napisan za biografiju o Lenjinu na kojoj je Trocki radio zadnjih godina svog života, naknadno je ponovno napisan za izdanje njegove biografije o Staljinu. Potonje djelo je bilo potisnuto kao rezultat politike umirivanja kremaljskog diktatora od Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Na 28. godišnjicu Ruske revolucije donosimo ovaj članak kao doprinos edukaciji nove generacije marksista na historijskim korijenima tog velikog događaja. Još jedan članak posvećen godišnjici Ruske revolucije planiran za ovo izdanje smo primili prekasno da bi ga objavili. – Urednici.

Revolucija 1905. postala je ne samo ”generalna proba 1917.” već i laboratorij iz kojeg su potekla sve osnovne grupacije ruske političke misli i gdje su sva struje i nijanse unutar ruskog marksizma dobile svoj oblik ili obris. Središte neslaganja i razlika bilo, naravno, pitanje historijskog karaktera Ruske revolucije i njenih budućih razvojnih putova. Sama po sebi, ova borba koncepcija i prognoza nema neke direktne veze sa Staljinovom biografijom, koji nije imao nikakvu samostalnu ulogu u tome. Onih nekoliko propagandnih članaka koje je napisao na tu temu, nemaju nikakvu teorijsku važnost. Bezbroj boljševika, s olovkom u ruci, širilo je iste ideje i to mnogo vještije. Kritičko izlaganje boljševičke revolucionarne koncepcije trebalo je, po samoj prirodi stvari, ući u Lenjinovu biografiju. Međutim, teorije imaju vlastitu sudbinu. Ako tijekom perioda prve revolucije i nakon nje sve do 1923. godine, kad su revolucionarne doktrine bile razrađivane u detalje i realizirane, Staljin nije držao nezavisnu poziciju, od godine 1924. naovamo, situacija se stubokom mijenja. Otvara se epoha birokratske reakcije i drastičnih revizija prošlosti. Film revolucije vrti se unatrag. Stare doktrine su podvrgnute novim procjenama ili novim interpretacijama. Posve neočekivano, na prvi pogled, u središtu pozornosti je koncepcija ”permanentne revolucije” kao praizvor svih zabluda ”trockizma.” Već godinama nakon toga, kritika ove koncepcije čini glavni sadržaj teoretskog – sit venio verbo[i]  – rada Staljina i njegovih kolaboratora. Može se reći da cijelost staljinizma, na teoretskom polju, izrasla je iz kritike teorije permanentne revolucije kako je formulirana 1905. Iz tog razloga izlaganje ove teorije, koja se razlikuje od teorija menjševike i boljševika, mora ući u ovu knjigu, makar i u formi dodatka.

Kombinirani razvoj Rusije

Razvoj Rusije, prije svega, karakterizira zaostalost. Historijska zaostalost ne označava jednostavno oponašanje razvoja naprednih zemalja, s tek stoljećem ili dva zakašnjenja. Ona proizvodi potpuno novu ”kombiniranu” društvenu formaciju u kojoj se najnovija dostignuća kapitalističke tehnike i strukture ukorjenjuju u odnose feudalnog i polufeudalnog barbarstva, transformirajući i podvrgavajući ih sebi, stvarajući tako poseban klasni međuodnos. Isto se odnosi i na sferu ideja. Upravo zbog svoje historijske zaostalosti, Rusija je postala jedina europska zemlja gdje su marksizam i socijaldemokracija kao partija ostvarili snažan razvitak čak i prije buržoaske revolucije. Stoga je prirodno da je problem korelacije između borbe za demokraciju i borbe za socijalizam bio podvrgnut najdubljoj teorijskoj analizi upravo u Rusiji.

Idealisti – demokrati, poglavito narodnjaci, praznovjerno su odbili prepoznati predstojeću revoluciju kao buržoasku. Označavali su je ”demokratskom” želeći maskirati njen socijalni sadržaj neutralnom političkom formulom – ne samo od drugih već i od samih sebe. Ali u borbi protiv narodnjaštva, Plehanov, osnivač ruskog marksizma, još je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća ustanovio kako Rusija nema razloga očekivati privilegirani razvojni put, da će poput ostalih ”svjetovnih” nacija i ona morati proći kroz čistilište kapitalizma i da će baš na tom putu dobiti političku slobodu prijeko potrebnu za daljnju borbu proletarijata za socijalizam. Plehanov je ne samo razgraničio buržoasku revoluciju kao cilj od socijalističke – koju je odložio za neodređenu budućnost – nego je za svaku opisao i potpuno drugačiju kombinaciju snaga. Političku slobodu proletarijat je trebao ostvariti u savezu s liberalnom buržoazijom; nakon mnogo desetljeća i na višem stupnju kapitalističkog razvoja, proletarijat bi onda proveo socijalističku revoluciju u izravnoj borbi protiv buržoazije.

”Ruskom intelektualcu se oduvijek činilo da prepoznati našu revoluciju kao buržoasku, znači umrljati je, degradirati je, poniziti je… Za proletarijat je borba za političku slobodu i za demokratsku republiku u buržoaskom društvu naprosto nužna faza u borbi za socijalističku revoluciju.”

”Marksisti su apsolutno uvjereni,” pisao je 1905., ”u buržoaski karakter Ruske revolucije. Što to znači? To znači da one demokratske transformacije koje su postale prijeko potrebne za Rusiju, same po sebi, ne označavaju podrivanje kapitalizma, podrivanje buržoaske vladavine već, naprotiv, one raščišćavaju tlo, po prvi puta i stvarno, za široki i brzi, za europski, a ne azijski razvoj kapitalizma. One će, po prvi puta, omogućiti vladavinu buržoazije kao klase …”

”Ne možemo preskočiti buržoasko demokratski okvir Ruske revolucije,” inzistirao je, ”ali mi taj okvir možemo proširiti u ogromnoj mjeri.”

To znači da unutar buržoaskog društva možemo stvoriti puno povoljnije uvjete za buduću borbu proletarijata. Unutar tih granica, Lenjin je slijedio Plehanova. Buržoaski karakter revolucije služio  je objema frakcijama ruske socijaldemokracije kao polazišna točka.

Potpuno je normalno da pod tim uvjetima Koba (Staljin), u svojoj propagandi, nije išao dalje od onih popularnih formula koje su bile zajedničke kako boljševicima tako i menjševicima.

”Ustavotvorna skupština,” pisao je u siječnju 1905., ”izabrana je na temelju jednakog, neposrednog i tajnog općeg prava glasa – to je ono za što se trenutno moramo boriti! Jedino će nam ova skupština dati demokratsku republiku, koja nam je tako hitno potrebna za našu borbu za socijalizam.“

Buržoaska republika kao poprište otegnute klasne borbe za socijalistički cilj takva je perspektiva.

Godine 1907., tj. nakon bezbrojnih rasprava u tisku, kako u Petrogradu, tako i u inozemstvu, te nakon ozbiljnog testiranja teorijskih prognoza na iskustvima prve revolucije, Staljin je napisao:

”Da je naša revolucija buržoaska, da ona mora završiti s uništavanjem feudalnog, a ne kapitalističkog poretka, da ona može biti okrunjena jedino demokratskom republikom – u tome se, izgleda, slažu svi u našoj partiji.“

Staljin nije govorio o tome s čime revolucija počinje, već o tome s čime ona završava, stoga je on nju unaprijed i posve kategorički ograničio na ”jedino demokratsku republiku.” Tražili bismo uzalud u njegovim spisima čak i naznaku bilo kakve perspektive socijalističke revolucije u vezi s demokratskim prevratom.  Ovo je ostala njegova pozicija čak i na početku Februarske revolucije 1917., pa sve do Lenjinovog dolaska u Petrograd.

Stajalište menjševika

Za Plehanova, Axelroda i za menjševičke vođe općenito, sociološka karakterizacija revolucije kao buržoaske bila je politički dragocjena prije svega jer je unaprijed spriječila provociranje buržoazije sablašću socijalizma i njeno ”odbijanje” u tabor reakcije. ”Društveni odnosi u Rusiji su sazrjeli jedino za buržoasku revoluciju,” govorio je glavni taktičar menjševizma, Axelrod, na Kongresu ujedinjenja. ”S obzirom opće uskraćivanje političkih prava u našoj zemlji, ne može biti ni govora od neposrednoj borbi proletarijata i ostalih klasa za političku vlast … Proletarijat se bori za uvjete buržoaskog razvoja. Objektivne historijske okolnosti čine sudbinom našeg proletarijata da neizbježno kolaborira s buržoazijom u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.” Sadržaj Ruske revolucije bio je time unaprijed ograničen na one transformacije koje su sukladne interesima i pogledima liberalne buržoazije.

Upravo na toj točci počinje temeljno neslaganje dviju frakcija. Boljševizam je u potpunosti odbio priznati da je ruska buržoazija sposobna voditi vlastitu revoluciju do kraja. S beskrajno većom moći i konzistencijom od Plehanova, Lenjin je postavio agrarno pitanje kao centralno pitanje demokratskog prevrata u Rusiji. ”Osnovni je problem Ruske revolucije,” ponovio je, ”agrarno pitanje (pitanje zemlje). Zaključci u vezi poraza ili pobjede revolucije moraju se temeljiti … na proračunu položaja masa u borbi za zemlju.” Zajedno s Plehanovom, Lenjin je gledao seljaštvo kao sitno-buržoasku klasu i program za seljačku zemlju kao program buržoaskog napretka. ”Nacionalizacija je buržoaska mjera,” inzistirao je on na Kongresu ujedinjenja. ”Ona će dati zamah razvoju kapitalizma; zaoštrit će klasnu borbu, ojačati mobilizaciju zemlje, uzrokovati priliv kapitala u poljoprivredu, sniziti cijenu žita.” Usprkos nesumnjivo buržoaskom karakteru agrarne revolucije, ruska buržoazija ipak ostaje neprijateljski raspoložena prema eksproprijaciji zemljišnih posjeda i upravo zbog toga teži kompromisu s monarhijom na bazi ustava po pruskom modelu.

Plehanovljevoj ideji o savezu proletarijata i liberalne buržoazije Lenjin je suprotstavio ideju o savezu proletarijata i seljaštva. Zadatkom revolucionarne suradnje ovih dviju klasa proglasio je uspostavljanje ”demokratske diktature,” kao jedinog načina radikalnog čišćenja Rusije od feudalnog smeća, stvaranja sistema slobodnih farmera i oslobađanja puta za kapitalistički razvoj američkog, a ne pruskog tipa.

Pobjeda revolucije, pisao je, može biti okrunjena ”jedino diktaturom jer će ostvarenje transformacija, koje neposredno i hitno trebaju proletarijat i seljaštvo, izazvati očajni otpor zemljoposjednika, krupne buržoazije i carizma. Bez diktature neće biti moguće slomiti taj otpor i odbiti kontrarevolucionarne pokušaje. Ali to će, naravno, biti demokratska, a ne socijalistička diktatura. Ona neće moći (bez čitave serije prijelaznih faza revolucionarnog razvoja) dirnuti u temelje kapitalizma. Moći će, u najboljem slučaju, ostvariti korjenitu preraspodjelu zemljišnog vlasništva u korist seljaštva, uvesti konzistentan i cjelokupni demokratizam sve do osnivanja republike, iskorijeniti sve azijske i feudalne osobine, ne samo iz svakodnevnog života sela, već i tvornica, započeti stvarno poboljšanje radničkih uvjeta i podići njihov životni standarda te, posljednje no i ne manje važno, prenijeti revolucionarni požar u Europu.”

Ranjivost Lenjinove pozicije

Lenjinova koncepcija je predstavljala golemi korak naprijed utoliko što nije proizlazila iz ustavnih reformi, već je nastala iz agrarnog prevrata kao središnjeg zadatka revolucije te izlučila jedinu realističnu kombinaciju snaga za njeno ostvarenje. Ipak, slaba točka Lenjinove koncepcije je bila unutrašnje kontradiktorna ideja o “demokratskoj diktaturi proletarijata i seljaštva.” Sam Lenjin je naglasio suštinska ograničenja takve “diktature” kada ju je otvoreno prozvao buržoaskom. Time je želio reći da će se proletarijat, zbog potrebe za očuvanjem svog saveza sa seljaštvom u nadolazećoj revoluciji, morati odreći neposrednog postavljanja socijalističkih zadataka. Ali to bi značilo odricanje proletarijata od vlastite diktature. Dakle, u suštini radilo se o diktaturi seljaštva čak i uz sudjelovanje radnika. Upravo je to Lenjin rekao u nekoliko prilika. Primjerice, na Stockholmskoj konferenciji u odgovoru Plehanovu koji se usprotivio “utopiji” preuzimanja vlasti, Lenjin je kazao: “O kojemu se programu raspravlja? Agrarnom. Tko bi trebao preuzeti vlast pod ovim programom? Revolucionarno seljaštvo. Da li Lenjin miješa vlast proletarijata s tim seljaštvom?” Ne, odgovara, referirajući se na sebe: Lenjin jasno razlikuje socijalističku vlast proletarijata od buržoasko demokratske vlasti seljaštva. “Ali, kako je,” uzvikuje ponovno, “pobjedonosna seljačka revolucija moguća bez preuzimanja vlasti od strane revolucionarnog seljaštva?” Ovom polemičkom formulom Lenjin s posebnom jasnoćom razotkriva ranjivost svoje pozicije.

Seljaštvo je raspršeno diljem goleme zemlje, čije su ključne spojnice gradovi. Seljaštvo samo po sebi nije u mogućnosti ni izraziti svoje zahtjeve budući da se ovi u svakom kraju javljaju različito. Ekonomsku poveznicu između provincija čine tržište i željeznice, ali i tržište i željeznice su u rukama gradova. U potrazi za uzdizanjem nad ograničenjima sela i poopćavanjem vlastitih interesa, seljaštvo neizbježno pada u političku ovisnost o gradu. Naposljetku, seljaštvo je heterogeno i po pitanju svojih društvenih odnosa: sloj kulaka ga jasno nastoji gurnuti u savez s gradskom buržoazijom, dok ostali slojevi sela vuku na stranu gradskih radnika. Pod takvim uvjetima seljaštvo kao takvo je u potpunosti nesposobno osvojiti vlast.

Iako, istina, u staroj Kini revolucije su postavljale seljaštvo na vlast ili, točnije, postavljale su vojne vođe seljačkih pobuna na vlast. To je svaki puta dovodilo do preraspodjele zemljišta i ustrojstva nove “seljačke” dinastije gdje bi povijest počinjala iznova, s novom koncentracijom zemlje, novom aristokracijom, novim lihvarenjem te novom pobunom. Sve dok revolucija posjeduje samo seljački karakter društvo ne može iz ovih beznadnih i začaranih krugova. To je predstavljalo suštinu stare azijske povijesti, uključujući i staru rusku povijest. U Europi, počevši s pojavom Srednjeg vijeka svaka uspješna seljačka pobuna nije na vlast postavila seljačku vladu, već lijevu buržoasku stranku. Točnije, seljačka pobuna je bila uspješna do te mjere u kojoj je ojačala poziciju revolucionarnog dijela gradske populacije. U buržoaskoj Rusiji 20. stoljeća nije moglo biti ni govora o preuzimanju vlasti od revolucionarnog seljaštva.

Stav prema liberalizmu

Stav prema liberalnoj buržoaziji je bio, kao što je već rečeno, mjerilo razlika između revolucionara i oportunista u redovima socijaldemokrata. Koliko daleko može Ruska revolucija ići? Kakav će biti karakter buduće revolucionarne Privremene vlade? S kojim zadacima će se susretati? Po kojem redoslijedu? Ta pitanja sa svom svojom važnošću mogu se ispravno postaviti samo na temelju osnovnog karaktera politike proletarijata, a zauzvrat taj karakter je određen prije svega odnosom naspram liberalne buržoazije. Plehanov je očigledno i tvrdoglavo zatvorio oči kada je u pitanju osnovni zaključak političke povijesti 19. stoljeća: kad god proletarijat istupi kao nezavisna snaga, buržoazija prelazi u tabor kontrarevolucije. Što je odvažnija borba masa, time je brža reakcionarna degeneracija liberalizma. Nitko još nije smislio mjere koje bi paralizirale učinke zakona klasne borbe.

”Moramo cijeniti potporu neproleterskih stranaka,” ponavljao je Plehanov tijekom godina prve revolucije, “a ne odbijati ih nepromišljenim djelima.” Monotonim propovijedanjima takve vrste, filozof marksizma je ukazao na to da mu je živuća dinamika društva nedostižna. “Nepromišljenost” može odbiti pojedinog osjetljivog intelektualca. Klase i stranke su privučene ili odbijene društvenim interesima. “Može se konstatirati sa sigurnošću,” odgovorio je Lenjin Plehanovu, “da će liberali i zemljoposjednici oprostiti i milijune ‘nepromišljenih djela,’ ali neće vam oprostiti pozive na oduzimanje zemlje”. I ne samo zemljoposjednici. Gornji slojevi buržoazije su vezani sa zemljoposjednicima putem vlasničkih interesa odnosno nešto uže putem banaka. Vrh sitne buržoazije i inteligencija su materijalno i moralno ovisni o velikim i srednjim vlasnicima – svi su oni u strahu od nekontroliranog masovnog pokreta. Međutim, da bi se srušilo carizam, bilo je potrebno povesti desetke i desetke milijuna potlačenih u herojski, požrtvovan, nesputani revolucionarni napad koji neće zastati pred ničim. Mase se mogu uzdići do pobune samo pod barjakom svojih vlastitih interesa i, posljedično, u duhu nepremostivog neprijateljstva prema eksploatatorskim klasama počevši od zemljoposjednika. ”Odbijanje” opozicijske buržoazije od revolucionarnih radnika i seljaka bilo je, dakle, imanentni zakon revolucije te se nije mogao izbjeći diplomacijom ili “promišljenošću.”

Svaki sljedeći mjesec je potvrđivao lenjinističku procjenu liberalizma. Suprotno najboljim nadama menjševika, kadeti ne samo da se nisu pripremili da zauzmu čelnu poziciju “buržoaske” revolucije, već naprotiv, sve više i više su pronalazili svoju povijesnu zadaću u borbi protiv nje.

Nakon što su ugušili Decembarski ustanak, liberali, koji su bili u centru pažnje zahvaljujući kratkotrajnoj Dumi, trudili su se svim silama opravdati pred monarhijom zbog svog nedovoljno aktivnog kontrarevolucionarnog vladanja u jesen 1905. kada je opasnost prijetila najsvetijim stupovima ”kulture.” Vođa liberala, Miljukov, koji je vodio tajne pregovore sa Zimskim dvorcem, vrlo je točno u tisku dao do znanja da kadeti ne mogu ni pojaviti pred masama. “Oni koji sada osuđuju stranku (Kadete),” pisao je, “zato što tada nije protestirala organizirajući sastanke protiv revolucionarnih iluzija trockizma … jednostavno ne shvaćaju ili se ne sjećaju raspoloženja koje je tada prevladavalo u demokratskim javnim okupljanjima na sastancima.” Pod “iluzijama trockizma,” vođa liberala je podrazumijevao nezavisnu politiku proletarijata koja je sovjetima donosila simpatije najnižih slojeva gradova, vojnika, seljaka i svih potlačenih, i koja je zahvaljujući tome, odbijala “obrazovano društvo”. Razvitak menjševika se odvijao paralelnim linijama. Morali su se sve češće opravdavati pred liberalima jer su se pojavili u bloku s Trockim nakon listopada 1905. Objašnjenja Martova, talentiranog publicista menjševika, svela su se na to da je bilo potrebno napraviti ustupke “revolucionarnim iluzijama” masa.

Staljinova uloga u sporu

U Tiflisu[ii]  političke grupacije su se oblikovale na temelju istih principa kao u Petrogradu. “Slomiti reakciju,” pisao je vođa kavkaskih menjševika, Žordanija, “dobiti i usvojiti Ustav – to će ovisiti o svjesnom ujedinjenju i nastojanju za isti cilj svih snaga proletarijata i buržoazije …. Istina je da će seljaci biti uvučeni u pokret, dajući mu karakter prirodne sile, ali odlučujuću će uloge ipak odigrati ove dvije klase dok će im seljački pokret služiti kao pomoć.” Lenjin se rugao strahovima Žordanije da će nepomirljiva politika prema buržoaziji osuditi radnike na nemoć. Žordanija “raspravlja o mogućnosti izolacije proletarijata u demokratskom prevratu i pritom zaboravlja … na seljaštvo! Od svih mogućih saveznika proletarijata on poznaje i zanesen je zemljoposjednicima – liberalima! A nije svjestan seljaštva. I to na Kavkazu!” Lenjinova opovrgavanja, iako točna u svojoj suštini, pojednostavljuju problem u jednoj točci. Žordanija nije “zaboravio” na seljaštvo i, kao što je sam Lenjin dao naslutiti, nipošto nije mogao zaboraviti na njega na Kavkazu gdje se seljaštvo brzo uzdizalo tih godina pod zastavom menjševika. Žordanija je u seljaštvu vidio ne toliko političkog saveznika, koliko historijskog ovna za probijanje bedema kojega bi buržoazija mogla i trebala iskoristiti u savezu s proletarijatom. Nije vjerovao da je seljaštvo sposobno postati vodeća niti čak nezavisna sila u revoluciji i u tome nije pogriješio; ali isto tako nije vjerovao da je proletarijat sposoban voditi seljačku pobunu do pobjede – i to je bila njegova glavna pogreška. Menjševička ideja savezništva proletarijata s buržoazijom je zapravo značila podvrgavanje radnika i seljaka liberalima. Reakcionarni utopizam ovog programa je bio određen činjenicom da je daljnje komadanje klasa unaprijed paraliziralo buržoaziju kao revolucionarni faktor. U tom osnovnom pitanju boljševici su u potpunosti bili u pravu: lov za stvaranjem saveza s liberalnom buržoazijom neizbježno bi suprotstavilo socijaldemokraciju revolucionarnom pokretu radnika i seljaka. 1905. godine menjševicima je još uvijek nedostajalo smjelosti da izvuku sve potrebne zaključke iz svoje teorije “buržoaske” revolucije. 1917. godine doveli su svoje ideje do njihovog logičkog završetka i razbili se.

Na pitanje o odnosu prema liberalima, Staljin je tijekom godina prve revolucije bio na Lenjinovoj strani. Mora se napomenuti da je tijekom tog perioda čak i većina niskorangiranih članova menjševika bila bliža Lenjinu nego Plehanovu po pitanjima u vezi opozicione buržoazije. Prijezirni stav prema liberalima bio je pisano pravilo intelektualnog radikalizma. Ipak, uzalud bi bilo tražiti od Kobe nezavisni doprinos ovom pitanju, analizu kavkaskih društvenih odnosa, nove argumente ili čak i novu formulaciju starih argumenata. Vođa kavkaskih menjševika, Žordanija, bio je znatno nezavisniji u odnosu prema Plehanovu nego što je to slučaj Staljina prema Lenjinu. “Uzalud gospoda liberali traže,” napisao je Koba nakon 9. siječnja, “da spase klimavo prijestolje cara. Uzalud caru pružaju ruku pomoći!”

“Uzbuđene narodne mase se spremaju za revoluciju, a ne za pomirenje s carem … Da, gospodo, uzaludni su vaši napori. Ruska revolucija je neizbježna, toliko neizbježna kao što je neizbježan izlazak sunca! Može li se zaustaviti izlazeće sunce? To je pitanje!” I tako dalje, i tako dalje. Više od toga Koba se nije uzdigao. Dvije i pol godine kasnije, gotovo doslovno ponavljajući Lenjina, napisao je: “Ruska liberalna buržoazija je antirevolucionarna. Ne može biti pokretačka snaga, a još manje vodeća snaga revolucije. Ona je zakleti neprijatelj revolucije i tvrdoglava borba mora biti vođena protiv nje.” Međutim, upravo u tom osnovnom pitanju Staljin će proći potpunu preobrazbu u idućih deset godina te će dočekati Februarsku revoluciju 1917. kao pristalica saveza s liberalnom buržoazijom i sukladno s tim, kao glavni zagovaratelj ujedinjenja s menjševicima u jednu partiju. Tek Lenjin svojim povratkom iz inozemstva stavlja nagli kraj ovakvoj nezavisnoj politici Staljina koju je nazvao sprdnjom marksizma.

O ulozi seljaštva

Narodnjaci su u radnicima i seljacima vidjeli samo ”trudbenike” i ”eksploatirane” koji su podjednako zainteresirani za socijalizam. Za marksiste je seljak sitni buržuj koji može postati socijalist samo u granicama u kojima materijalno ili duhovno prestaje biti seljak. S njima svojstvenim sentimentom, narodnjaci su u toj društvenoj karakterizaciji vidjeli moralno ponižavanje seljaštva. Na toj su se liniji javile, unutar dvije generacije, glavne borbe između revolucionarnih struja u Rusiji.  Da bi se razumjelo buduće sporove staljinizma i trockizma, nužno je još jednom naglasiti da, u skladu s cjelokupnom tradicijom marksizma, Lenjin ni u jednom trenutku nije smatrao seljaštvo socijalističkim saveznikom proletarijata. Naprotiv, nemogućnost socijalističke revolucije u Rusiji Lenjin je izveo upravo iz ogromne nadmoći seljaštva. Ovim stavom su prožeti svi Lenjinovi radovi koji se direktno ili indirektno tiču agrarnog pitanja.

”Podupiremo seljački pokret,” piše Lenjin u rujnu 1905, ”u mjeri u kojoj je to revolucionarno demokratski pokret. Pripremamo se za borbu (upravo sada i bez odgađanja) za borbu s njim u mjeri u kojoj će istupiti kao reakcionarni antiproleterski pokret.” Cijela suština marksizma leži u dvostrukom zadatku. Lenjin je vidio socijalističkog saveznika u Zapadnom proletarijatu i poluproleterskim elementima u ruskom selu, ali nikada u seljaštvu kao takvom. ”Od početka do kraja podupiremo svim sredstvima sve mjere do konfiskacije,” ponavljao je sa ustrajanošću karakterističnom za njega, ”seljaštvo općenito protiv zemljoposjednika, a kasnije (čak ne ni kasnije, nego u isto vrijeme) podupiremo proletarijat protiv seljaštva općenito.”

”Seljaštvo će pobijediti u buržoasko demokratskoj revoluciji,” pisao je u ožujku 1906. ”i time  će u potpunosti iscrpiti svoj revolucionarni duh kao seljaštvo. Proletarijat će pobijediti u buržoasko demokratskoj revoluciji i time će samo na pravi način razotkriti svoj iskreni socijalistički revolucionarni duh.” ”Pokret seljaštva,” ponovio je iste godine u svibnju, ”je pokret druge klase. To nije borba protiv temelja kapitalizma, već za čišćenje svih ostataka feudalizma. Taj se stav može pratiti kod Lenjina, od jednog do drugog rada, godinu po godinu, svezak za sveskom. Stil jezika i primjeri se razlikuju, ali je temeljna misao uvijek ista. Nije ni moglo biti drugačije. Da je Lenjin u seljaštvu vidio socijalističkog saveznika, ne bi imao nikakvog temelja za inzistiranje na buržoaskom karakteru revolucije i ograničavanju ”diktature proletarijata i seljaštva” na čisto demokratske zadatke. U onim slučajevima kada je Lenjin optužio autora ovog teksta da ”podcjenjuje” seljaštvo, nije imao na pameti moje nepriznavanje socijalističkih tendencija u seljaštvu, nego naprotiv, moje neadekvatno – po Lenjinovom mišljenju – prepoznavanje buržoasko-demokratske nezavisnosti seljaštva, njegovu sposobnost da kreira vlastitu vlast i time spriječi uspostavu socijalističke diktature proletarijata.

Preispitivanje značaja ovog pitanja započeto je tek u godinama termidorske reakcije, koja se približno podudarala s Lenjinovom bolešću i smrću. Od tada, savez ruskih radnika i seljaka proglašen je sam po sebi dovoljnom garancijom protiv opasnosti restauracije i čvrsti zalog realizacije socijalizma unutar granica Sovjetskog saveza. Zamjenom teorije međunarodne revolucije teorijom socijalizma u jednoj zemlji, Staljin je počeo označavati marksističku procjenu seljaštva nikako drugačije nego ”trockizmom,” ne samo u odnosu na sadašnjost, već retroaktivno i na prošlost.

Moguće je, naravno, postaviti pitanje da li se ili ne klasično marksističko stajalište o seljaštvu pokazalo pogrešnim. Ta tema bi nas odvela znatno izvan okvira ovog pregleda. Ovdje je dovoljno reći da marksizam nikad nije procjenjivao seljaštvo kao nesocijalističku klasu s apsolutnim i nepromjenjivim karakterom. Sam Marx je rekao da seljaštvo posjeduje ne samo praznovjerje nego i sposobnost rasuđivanja. Kako se mijenjaju uvjeti, mijenja se i priroda samog seljaka. Režim diktature proletarijata je otvorio vrlo široke mogućnosti za utjecaj na seljaštvo i njegovo preodgajanje. Granice ovih mogućnosti povijest još nije iscrpila. Međutim, već je sada jasno da rastuća uloga državne prsile u SSSR-u  nije porekla, već u svojoj osnovi potvrdila odnos prema seljaštvu koji je razlikovao ruske marksiste od narodnjaka. Međutim, kakva god bila situacija u ovom pogledu danas, nakon dvadeset godina novog režima, ostaje nedvojbeno da sve do Oktobarske revolucije ili točnije 1924. nitko iz marksističkog tabora – a najmanje Lenjin – nije u seljaštvu vidio čimbenik socijalističkog razvoja. Bez pomoći proleterske revolucije na Zapadu, Lenjin je ponavljao, restauracija u Rusiji je neizbježna. Nije pogriješio: Staljinova birokracija nije ništa drugo nego prva faza buržoaske restauracije.

Trocki zauzima treći stav

Do sada smo analizirali polazne točke dviju osnovnih frakcija u ruskoj socijaldemokraciji. Ali, uz njih, već u zoru prve revolucije formulirana je treća pozicija koja tijekom tih godina nije naišla na gotovo nikakav odjek, ali koju smo dužni ovdje izložiti s nužnom cjelovitošću, ne samo zato što je našla svoju potvrdu u događajima iz 1917., nego posebno zato što je sedam godina nakon Oktobarske revolucije ta koncepcija, nakon što je okrenuta naglavačke, počela igrati potpuno nepredviđenu ulogu u političkoj evoluciji Staljina i cijele sovjetske birokracije.

Na početku 1905. pamflet Trockog izdan je u Ženevi. Taj pamflet je analizirao političku situaciju kako se razvijala u zimi 1904. Autor je došao do zaključka da je nezavisna kampanja peticija i banketa od strane liberala iscrpila sve svoje mogućnosti; da se radikalna inteligencija koja je svoje nade polagala u liberale, zajedno s njima našla u slijepoj ulici; da je seljački pokret stvarao povoljne uvjete za pobjedu, ali je nije bio sposoban osigurati, da se odluka može donijeti samo putem oružanog ustanka proletarijata, da će slijedeća faza na tom putu biti generalni štrajk. Pamflet je naslovljen ”Prije devetog siječnja” jer je napisan prije Krvave nedjelje u Petrogradu. Snažan val štrajkova koji je nastupio poslije tog datuma, zajedno s prvim oružanim sukobima koji su nadopunili ovaj val štrajkova, bili su nedvosmislena potvrda strateške prognoze ovog pamfleta.

Predgovor mom radu napisao je Parvus, ruski emigrant koji je do tada postao istaknuti njemački pisac. Parvus je imao izuzetno kreativnu osobnost, sposobnu zaraziti se idejama drugih, kao i obogaćivati druge svojim idejama. Nedostajala mu je unutrašnja ravnoteža i dovoljna ljubav prema poslu kako bi radničkom pokretu pružio doprinos dostojan njegova talenta kao mislioca i pisca. Na moj osobni razvoj izvršio je nesumnjiv utjecaj, posebno što se tiče socijalrevolucionarnog razumijevanja naše epohe. Nekoliko godina prije našeg prvog sastanka Parvus je strastveno branio ideju generalnog štrajka u Njemačkoj, ali zemlja je tada prolazila kroz dugotrajnu industrijsku konjunkturu, socijaldemokracija se prilagodila režimu Hohenzollerna pa je revolucionarna propaganda jednog stranca bila dočekivana samo s ironičnom ravnodušnošću. Nakon što se, drugog dana poslije krvavih događaja u Petrogradu, upoznao s mojim pamfletom, tada još u rukopisu, Parvusa je zaokupila ideja iznimne uloge koja je suđena proletarijatu u zaostaloj Rusiji.

Tih nekoliko dana koje smo u Münchenu proveli zajedno bili su ispunjeni razgovorima koji su obojici puno toga razjasnili i koji su nas osobno zbližili. Predgovor koji je Pravus tada napisao za pamflet duboko je ušao u povijest Ruske revolucije. U nekoliko stranica rasvijetlio je društvene posebnosti zaostale Rusije, koje su doduše bile poznate i prije, ali iz kojih nitko do tada nije izvukao sve potrebne zaključke.

Politički radikalizam Zapadne Europe, pisao je Parvus, bio je, kao što je dobro poznato, temeljen primarno na sitnoj buržoaziji. To su bili zanatlije i općenito ona skupina buržoazije zahvaćena industrijskim razvojem, ali je u isto vrijeme potisnuta u stranu od kapitalističke klase … U Rusiji, za vrijeme predkapitalističkog perioda, gradovi su se razvili prije po kineskom, nego europskom modelu. To su bili administrativni centri, čisto birokratskog karaktera, bez ikakvog političkog značaja, dok su u smislu ekonomskih odnosa služili kao centri razmjene, tržnice, za okolni zemljoposjednički i seljački milje. Njihov razvoj još je bio neznatan kad je zahvaćen kapitalističkim procesom koji je po svom obrascu počeo stvarati velike gradove tj. tvorničke gradove  i centre svjetske razmjene … Ista stvar koja je kočila razvoj sitnoburžoaske demokracije doprinosila je klasnoj svijesti proletarijata u Rusiji – slab razvoj obrtničkog načina proizvodnje. Proletarijat je odmah bio koncentriran u tvornicama.

Seljaštvo će biti uvučeno u pokret u sve većim masama. Ali ono je sposobno jedino povećati političku anarhiju u zemlji i, na taj način, oslabiti vladu; ono ne može sačinjavati čvrsto povezanu revolucionarnu vojsku. Stoga, razvitkom revolucije će sve veća količina političkog posla padati na proletarijat. Istovremeno, njegova politička samosvijest će se proširiti, njegova politička energija će rasti.

Socijaldemokracija će biti suočena s dilemom: ili preuzeti odgovornost za Privremenu vladu ili ostati po strani radničkog pokreta. Radnici će smatrati tu vladu svojom bez obzira kako će se socijaldemokracija ponašati … Revolucionarni prevrat u Rusiji može ostvariti samo radništvo. Revolucionarna Privremena vlada u Rusiji će biti vlada radničke demokracije. Ako će socijaldemokracija predvoditi revolucionarni pokret ruskog proletarijata, tada će ta vlada biti socijaldemokratska.

Socijaldemokratska Privremena vlada neće biti sposobna ostvariti socijalistički prevrat u Rusiji, ali će joj sam proces likvidacije autokracije i uspostave demokratske republike pružiti plodno tlo za politički rad.

Na vrhuncu revolucionarnih događaja u jesen 1905., još jednom sam se sastao s Parvusom, ovog puta u Petrogradu. Održavajući organizacijsku neovisnost od obiju frakcija, zajedno smo uređivali masovne radničke novine Russkoye Slovo (Ruska riječ – ur.) i, u koaliciji s menjševicima, velike političke novine Nachalo (Početak – ur.). Teorija permanentne revolucije je obično povezivana s imenima ”Parvus i Trocki.” To je bilo samo djelomično ispravno. Period Parvusova revolucionarnog vrhunca pripada kraju prošlog stoljeća kada je marširao na čelu borbe protiv tzv. ”revizionizma” tj. oportunističke deformacije Marksove teorije. Neuspjeh nastojanja da se njemačka socijaldemokracija gurne na put odlučnije politike potkopala je njegov optimizam. Parvus je počeo sa sve više i više rezerve gledati na mogućnost socijalističke revolucije na Zapadu. U to vrijeme je smatrao da ”socijaldemokratska Privremena vlada neće biti sposobna izvršiti socijalistički prevrat u Rusiji.” Stoga su njegove prognoze ukazivale ne na transformaciju demokratske revolucije u socijalističku, nego na uspostavu režima radničke demokracije australskog tipa u Rusiji, gdje je na bazi farmerskog sistema prvi put izrasla radnička vlada koja nije prešla okvire buržoaskog režima.

Nisam se slagao s takvim zaključkom. Australska demokracija organski je izrasla iz neokaljanog tla novog kontinenta i odmah poprimila konzervativan karakter te podvrgnula sebi mladi, ali prilično privilegirani proletarijat. Nasuprot tome, ruska demokracija mogla je izrasti samo kao rezultat grandioznog revolucionarnog prevrata čija dinamika ni u kojem slučaju ne bi dopustila radničkoj vladi da ostane unutar okvira buržoaske demokracije. Naše razlike, koje su se pojavile ubrzo nakon revolucije 1905., rezultirale su potpunim raskidom na početku rata kad se Parvus, u kojem je skeptik u potpunosti ubio revolucionara, priklonio njemačkom imperijalizmu i kasnije postao savjetnik i nadahnuće prvom predsjedniku Njemačke republike, Ebertu.

Teorija permanentne revolucije

Počevši od pamfleta Prije devetog siječnja,  vraćao sam se više nego jednom razvijanju i opravdavanju teorije permanentne revolucije. S obzirom na važnost koju je kasnije stekla u ideološkoj evoluciji junaka ove biografije (Staljina – ur.), teoriju permanentne revolucije nužno je   predstaviti ovdje točnim citatima iz mojih djela u razdoblju 1905. – 1906.:

Jezgra stanovništva suvremenog grada, barem u gradovima ekonomsko-političkog značaja,  sačinjena je od klase koja se iznimno razlikuje od klase najamnog rada. Upravo je ta klasa, u suštini nepoznata za vrijeme velike Francuske revolucije, ona kojoj je suđeno da odigra odlučujuću ulogu u našoj revoluciji … U ekonomski zaostalijoj zemlji, proletarijat može doći na vlast prije nego u razvijenoj kapitalističkoj zemlji. Pretpostavka o nekoj vrsti automatske ovisnosti diktature proletarijata o tehničkim snagama i resursima zemlje predrasuda je koja proizlazi iz pretjerano pojednostavljenih shvaćanja ”ekonomskog” materijalizma. Takvo shvaćanje nema ništa zajedničko s marksizmom … Bez obzira na to što su proizvodne snage industrije Sjedinjenih Američkih Država deset puta veće nego naše, politička uloga ruskog proletarijata, njegov utjecaj na politiku u vlastitoj zemlji te mogućnost njegovog nadolazećeg utjecaja na svjetsku politiku neusporedivo je veća od uloge i značaja američkog proletarijata.

Ruska će revolucija, prema našem mišljenju, stvoriti uvjete u kojima vlast može (i s pobjedom revolucije mora) prijeći u ruke proletarijata prije nego što političari buržoaskog liberalizma dobiju priliku razviti svoj državnički genij do vrhunca … Ruska buržoazija predaje sve revolucionarne pozicije proletarijatu. Isto tako će morati predati i revolucionarno vodstvo seljaštva. Proletarijat na vlasti pojaviti će se pred seljaštvom kao osloboditelj klase … Proletarijat će, oslanjajući se na seljaštvo, uključiti sve svoje snage u podizanje kulturološke razine sela te u razvijanje političke svijesti seljaštva …  No, možda će samo seljaštvo izgurati proletarijat te zauzeti njegovo mjesto? To je nemoguće. Sva povijesna iskustva protive se toj pretpostavci. Ona pokazuju da je seljaštvo u potpunosti nesposobno igrati samostalnu političku ulogu … Iz onog što je rečeno, jasno je kako mi shvaćamo ideju o ‘diktaturi proletarijata i seljaštva.’ Suština stvari nije u tome da li mi tu ideju smatramo načelno dopustivom, da li smatramo taj oblik političke suradnje ‘poželjnim.’ Mi ju smatramo neostvarivom, barem u izravnom i neposrednom smislu.

Gore spomenuto već pokazuje kako je pogrešna tvrdnja, koja će se kasnije beskrajno ponavljati, da ovdje prezentirana koncepcija ”preskače buržoasku revoluciju.” ”Borba za demokratsku obnovu Rusije,” napisao sam tada, ”potpuno je izrasla iz kapitalizma i sprovode je snage koje se razvijaju na kapitalističkoj bazi te je usmjerena izravno i prije svega protiv feudalnih i vazalskih prepreka na razvojnom putu kapitalističkog društva.” Pitanje je, međutim, bilo: Koje su snage i metode sposobne za uklanjanje tih prepreka?

”Možemo ograničiti sva pitanja revolucije tvrdeći da je naša revolucija buržoaska u svojim objektivnim ciljevima, pa stoga i u svojim neizbježnim rezultatima, i moguće je istovremeno zatvoriti oči pred činjenicom da je glavni akter ove revolucije proletarijat i da će proletarijat biti guran prema vlasti cijelim tokom revolucije … Možete se tješiti mišlju da društveni uvjeti u Rusiji još uvijek nisu zreli za socijalističku ekonomiju – i time ćete zanemariti činjenicu da će proletarijat, kad dođe na vlast, neizbježno biti prisiljen cijelom logikom svoje situacije uvesti ekonomiju upravljanu od strane države … Ulazeći u vladu ne kao nemoćni taoci, već kao vladajuća snaga, predstavnici proletarijata će samim tim činom uništiti granicu između minimalnog i maksimalnog programa, tj. stavit će kolektivizam na dnevni red. U kojem će trenutku proletarijat biti zaustavljen u toj namjeri, ovisit će o odnosu snaga, a nikako ne o izvornim namjerama proleterske stranke.

Međutim, sada nije prerano postaviti pitanje: Mora li diktatura proletarijata neizbježno biti razbijena na okviru buržoaske revolucije? Ili možda može, na danim svjetsko-povijenim temeljima, pred sobom otvoriti mogućnost pobjede koja bi bila ostvarena razbijanjem tog ograničenog okvira? … Jedna stvar se može reći sa sigurnošću: Bez izravne državne potpore

od strane europskog proletarijata, radnička klasa Rusije ne može ostati na vlasti i ne može pretvoriti svoju privremenu vlast u dugotrajnu socijalističku diktaturu …”

Iz ovog, međutim, uopće ne proizlazi pesimistična prognoza:

”Politička emancipacija koju vodi radnička klasa Rusije uzdiže ovog vođu do neviđenih historijskih visina, prenosi u njegove ruke ogromne snage i resurse te ga čini inicijatorom uništavanja kapitalizma na svjetskoj razini, za koje je povijest stvorila sve nužne objektivne preduvjete.”

U odnosu na stupanj u kojem će se internacionalna socijaldemokracija pokazati sposobnom ispuniti svoj revolucionarni zadatak, napisao sam 1906.:

Europske socijalističke partije – prije svega, najmoćnija među njima, Njemačka partija – razvile su svaka svoj vlastiti konzervativizam, koji postaje sve veći u razmjeru prema veličini masa obuhvaćajući socijalizam i učinkovitost organizacije i discipline tih masa. Zbog toga, socijaldemokracija, kao organizacija koja utjelovljuje političko iskustvo proletarijata, mogle bi u određenom trenutku mogle postati izravna prepreka na putu  otvorenog sukoba između radnika i buržoaske reakcije …”

Međutim, zaključio sam svoju analizu, izražavanjem uvjerenja da će ”Istočna revolucija prožeti zapadni proletarijat revolucionarnim idealizmom, te izazvati u njemu želju da sa svojim neprijateljem govori na ‘ruskom’ …”

Rezime triju stajališta

Rezimirajmo. Narodnjaštvo je, po uzoru Slavofila, nastavilo od iluzija vezanih uz potpuno originalne razvojne putove Rusije, te odbilo kapitalizam i buržoasku republiku. Plehanovljev marksizam koncentrirao se na dokazivanje identičnosti principa povijesnog puta Rusije i Zapada. Program koji je proizlazio iz toga u potpunosti je ignorirao stvarne i nipošto mistične posebnosti ruske društvene strukture i njenog revolucionarnog razvoja. Stav menjševika prema revoluciji, ogoljen od epizodnih slojevitosti i individualnih odstupanja, može se svesti na sljedeće: pobjeda ruske buržoaske revolucije zamisliva je samo pod vodstvom liberalne buržoazije i potonjoj mora predati vlast. Demokratski režim tada će dopustiti ruskom proletarijatu da uhvati korak sa svojom starijom zapadnom braćom na putu borbe za socijalizam s neusporedivo većim uspjehom nego dosad.

Lenjinova perspektiva može se ukratko izraziti na sljedeći način: Zakašnjela ruska buržoazija nije sposobna za provođenje svoje revolucije do kraja. Potpuna pobjeda revolucije posredstvom ”demokratske diktature  proletarijata i seljaštva” očistit će zemlju od srednjovjekovlja, utisnuti u razvoj ruskog kapitalizma američku brzinu, ojačati proletarijat u gradu i na selu, te otvoriti široke mogućnosti borbe za socijalizam. S druge strane, pobjeda ruske revolucije pružit će snažni poticaj za socijalističke revolucije na Zapadu, a potonje će ne samo štititi Rusiju od opasnosti restauracije, nego i omogućiti ruskom proletarijatu da dosegne osvajanje vlasti u relativno kratkom povijesnom intervalu.

Perspektiva permanentne revolucije mogla bi se sažeti ovim riječima: potpuna pobjeda demokratske revolucije u Rusiji je zamisliva samo u obliku diktature proletarijata koja se oslanja na seljaštvo. Diktatura proletarijata, koja će neizbježno staviti na dnevni red ne samo demokratske, nego isto tako i socijalističke zadatke, istodobno će pružiti snažni impuls internacionalnoj socijalističkoj revoluciji. Samo će pobjeda proletarijata na Zapadu zaštititi Rusiju od buržoaske restauracije te joj osigurati mogućnost dovršenja socijalističke izgradnje.

Ove sažete formulacije s jednakom jasnoćom otkrivaju homogenost posljednje dvije koncepcije u njihovoj nepomirljivoj suprotnosti s liberalno-menjševičkom perspektivom, kao i njihove izuzetno bitne razlike po pitanju društvenog karaktera i zadaća ”diktature” koja je trebala izrasti iz revolucije. Često ponavljanom prigovoru aktualnih moskovskih teoretičara o tome da je program diktature proletarijata bio ”preuranjen” 1905. u potpunosti nedostaje sadržaja. U empirijskom smislu program demokratske diktature proletarijata i seljaštva pokazao se jednako ”preuranjenim.” Nepovoljan odnos snaga u doba prve revolucije učinio je nemogućom ne samo diktaturu proletarijata kao takvu, nego općenito i pobjedu same revolucije. U međuvremenu su sve revolucionarne struje polazile iz očekivanja potpune pobjede; bez takvih očekivanja nesputana revolucionarna borba bi bila nemoguća. Razlike su se odnosile na općenito viđenje revolucije i strategije koje proistječu iz toga. Pogled menjševizma bio je pogrešan do srži: isticao je potpuno drugačiji put za proletarijat. Pogled boljševizma nije bio potpun; ispravno je nagovijestio opći smjer borbe, ali je pogrešno okarakterizirao njene faze. Neadekvatnost boljševičkog pogleda nije se pokazala 1905. samo zato što revolucija nije dobila daljnji razvoj. Ali početkom 1917., Lenjin je bio primoran u izravnoj borbi protiv najstarijih kadrova partije, promijeniti pogled.

Politička prognoza ne može težiti istoj točnosti kao i astronomska. Dovoljno je ako daje točnu indikaciju o općem pravcu razvoja te pomaže u orijentaciji unutar stvarnog toka događaja u kojem se osnovna linija neizbježno pomiče ili na lijevo ili na desno. U tom smislu nemoguće je ne prepoznati da je koncepcija permanentne revolucije u potpunosti položila test povijesti. U prvim godinama sovjetskog režima, to nitko nije poricao; naprotiv, ta činjenica bila je priznata u velikom broju službenih publikacija. Ali kad se na mirnim i okoštalim vrhovima sovjetskog društva pojavila birokratska reakcija protiv Oktobra, bila je od samih početaka usmjerena protiv te teorije koja je potpunije nego bilo koja druga odrazila prvu proletersku revoluciju u povijesti te u isto vrijeme jasno razotkrila njen nepotpun, ograničen i parcijalni karakter. Tako je, njenim odbacivanjem, proizašla teorija socijalizma u jednoj zemlji, osnovna dogma staljinizma.

Ljeto, 1939.


[i] lat. oprostite na izrazu – prev.

[ii] Tbilisiju – prev.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s