Marjan Hajnal

 

REPERTOAR AVETI UNIŠTENJA BOSNE 

26.7.2016. U Istorijskom muzeju u Sarajevu okupilo se nas stotinjak da bismo obilježili Dan ustanka u RBiH. Prisutnima se obratio, vidno narušenog zdravlja, g-din Bogić Bogičević, u čijim se riječima očitovala dramatika spoznaje da je fašizam reinkarnirao. Poruke govora bile su snažne i opominjuće.

20160726_195106

20160726_191959.jpg

20160726_191921_001

Tokom kraće šetnje Vilsonovim šetalištem uočili smo u obližnjem parku mlade, zaokupljene modernom vrstom bijega od stvarnosti. Njihovi mobilni svjetlucali su umjesto svitaca.

27.7.2016. U jutarnjim satima posjetili smo sarajevsko groblje „Lav“, odali poštu Admiri, Bošku i Kurtu Šorku, znanim i neznanim počivajućim partizanima, sramotno zaboravljenim od svih.

20160727_111204

20160727_112558

Ništa ne ukazuje na pobjedu nad fašizmom. Iz oligarhijskih katakombi planirane destrukcije dopire zapah mentalne pustoši i beznađa.

ČIJI JE BOBOVAC?

27. juli 2016, nekada značajan praznik, i Bobovac, datum i mjesto, dva su pojma koja su se spojila u jedan, u danu kada smo prisutnošću svojih duša predanih simbolici i značaju tog pojma očekivali miran i dostojanstven odgovor neba i prirode o suštini tragike naroda čija je sudbina neodjeljivom sponom vezana za uski stjenoviti greben koji je, smješten daleko od pogleda, trebao sačuvati to posljednje utočište ne samo kraljice Katarine, već i posljednju nadu Bosne pred nadirućim zlom najezde osvajača. Možda osvajač ne bi ni saznao gdje se nalazi to mjesto, da nije bilo domaćih izdajnika koji su judinski nisko i za šaku groša prodali i svoju vladaricu i zemlju bosansku.

Nažalost, već u samom podnožju Bobovca čekalo nas je ružno iznenađenje: pored pokvarenog kamiona natovarenog brvnima stoljetnih stabala vrzmali su neki naizgled sasvim obični radnici, no, za najdrskijeg među njima ispostaviće se da je njegov karikaturalni izgled i njegov bahati stav u potpunoj suprotnosti sa dodijeljenom mu ulogom – Čizmo Admir, “autorizovani vodič”. Njegovo je objašnjenje koje nam je dao da je vidjevši njemačke registarske tablice na vozilu želio nas “usmjeriti”. Kad mu je od strane naše voditeljice zamjereno na tonu obraćanja rekao je i ostao živ: “Poslije sela nema dalje puta!” Tipična pljačkaška hajdučija. Lokalni mačor u čizmama koji je sebi umislio da je Indijana Džons, ili, kojem je nedostajao mač da bi izgledao kao musketar Portos, uvidjevši da neće ižicati koju marku, odlučio je da nema puta za nas. Na koji jad je spalo musketarstvo i briga o Bobovcu.  Da kojim slučajem naša visprena voditeljica nije bila mještanka iz Kraljeve Sutjeske, mi bismo se vratili. Njegov posilni, sedamnaestogodišnji Kemal Ibrišimović, bio je posebno osoran, iznuđivao je naplatu za nepostojeću uslugu i u uslovima posve nedoličnim mjesta življenja bosanskih kraljeva. To znači da pred nedovršenom kućom koja je na ulazu trebala biti zvanična suvenirnica sa blagajnama nije bilo vode u česmi, nužnici su bili prljavi do neupotrebljivosti, uz sve prateće “zaboravljeno” smeće. Nikoga nije bilo da nas dočeka i informira o osnovnim povijesno-kulturološkim karakteristikama srednjevjekovnog kraljevskog grada Bobovac.

Još gori šok nas je čekao u tzv. “mauzoleju”. Nije jasno po čemu bi se ta kuća zvala mauzolej kad u njoj nije bilo grobnica. Drugo, frapirajuće, prema izjavi pratioca koji se odnekud pojavio, idejno rješenje uređenje vitrina postavljenih u tlocrtu u obliku katoličkog krsta dao je Dubravko Lovrenović. Nemoguće je riječima opisati cinizam koji progovara iz takvog rješenja: onima koji su bježali od krsta, koji su kao ostatak ostataka nekadašnjeg mnogobrojnog naroda spas i osamu potražili na tim teško dostupnim vrletima, nametnut je krst da svjedoči o toj njihovoj tragičkoj epopeji.

Finale svega je dejtonska zastava i verbalni atak na posjetiteljicu koja je u prijateljskom tonu, obraćajući se junoši sa sine, on njoj prijetio da ako on bude tu kada ona dođe sljedeći put neće joj dopustiti da uđe. Kao sin pustahije sklonog hajdučiji i privatizaciji svetog mjesta svih Bosanaca na Bobovcu, skupa sa lažljivim i arogantnim „musketarom“ Čizmom, demonstrirao je pred posjetiteljima vulgarnost i agresivnost, štiteći svoj privatni interes zamišljen na nepruženim i nepostojećim uslugama. Hajdučija je dovela do toga da turisti neće poželjeti da dođu na takvo mjesto niti da ga preporuče svojim prijateljima i rođacima kao atraktivnu turističku destinaciju, što bi Bobovac po svim svojim odlikama trebao biti.

Bilo  bi sasvim pogrešno i površno zaključivati da je u pitanju osobna neugodnost i povrijeđenost posjetilaca; neprofesionalno i arogantno ponašanje domicilnih kabadahija ima daleko sudbonosnije posljedice po lokalno stanovništvo, regiju, pa i cijelu državu Bosnu. Umjesto da se razmišlja o prosperitetu Kraljeve Sutjeske i okolnih sela, nekolicina bahatih umišljenih kriminalaca osim što na opisani način dočekuju goste, ujedno teroriziraju ostale mještane i kroje njihove sudbine prema vlastitom nahođenju, ili, čak, kao dirigirane marionete za interes nevidljivih neprijatelja Bosne koji joj u kontinuitetu vijekovima rade o glavi. Niko nema pravi uvid niti ima kontrolu nad donacijama i doprinosima izdvojenim za očuvanje Bobovca. Dok se kabadahijstvo i kriminal šire, potiskuju se fini i stručni ljudi na margine, a sa njima se rastvara do nestanka i ono najbolje što čini dušu Bosne.

Bio to makar i Dubrovko Lovrenović, prevelik je zalogaj vidjeti svoje učešće u navodnoj brizi za Bobovac kao neku zaslugu. Zaslugu za prizore od kojih bi Kraljica poželjela da nikad nije čula za takve podanike koji su pred kule doveli izdaju i konačni pad i kraj bosanske države. Od vlasti se teško može očekivati da će preduzeti bilo šta da se osujeti vulgarni agresivni primitivizam, jer, njima Bobovac znači tek toliko koliko je u funkciji  ostvarenja njihovih aspiracija i proglašavanjem Bobovca njihovim, a ne bosanskim. Svjesno i zlonamjerno krivotvore činjenicu da su za Bosnu oni i svi slični njima bili i ostali jedino izdajnici i srebroljubive sluge okupatora. Nije na Bobovcu mjesto zastavama HVO, niti je Bobovac hrvatski, niti se na njemu treba obilježavati pogibija askera yeni-sara (janičara).

Ko god pokušava grubo falsificirati prošlost, pod krinkom „spasa Bobovca“ samo ponovo inicira veleizdaju i učestvuje u njoj.

20160727_182135

20160727_183010

20160727_185539

20160727_19000220160727_190030

20160727_195234

Bobovac bez kraljevskih ljiljana, ali zato sa veleizdajničkom dejtonskom “vartom”

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s