Marjan Hajnal

POSLANICA TUNJI FILIPOVIĆU

Nikad se ne zna ko će prije dušom svojom pred Boga na ispovijed, možda prije ja nego Muhamed Filipović Tunjo kojem se obraćam, pa, da bude sigurno i meni i njemu, dok smo još pri svijesti, da mu javno kažem šta mu u dobronamjernom tonu želim reći.

Muhamede, brate, komšija, kolega, Bosanče, to što te neću persirati nije znak pomanjkanja poštovanja, samo je znak da smo svi isti i da sam navikao o stvarima bitnim govoriti jezikom jednostavnim, u ravni očiju, kako sa generalom, tako i sa prosjakom.

Lijepi je običaj da mlađi uči od starijeg, slijedi ga i poštuje. Ali, samo pod uslovom da se stariji ponaša i djeluje vaspitno. Nažalost, skoro je opšte mnijenje u Bosni da si iznevjerio i razočarao mnoge koji su te smatrali osobom od koje se ima šta dobro naučiti. Da ne bih bio jedan od onih koji kritikuju radi kritike, pametuju da bi bili pametniji, vrijeđaju da bi ispali bolji, rodoljubuju da bi izgledali veći rodoljubi od kneginja i kraljeva bosanskih, činim ti ustupak da prije nego i tebe pokriju čičak, kopriva i snijeg, da kažeš nešto bar pomirljivo, a ne da te pamtimo samo po osornosti i suicidalno egocentričnoj samoljubivosti.

Bio bih sretniji da ovo umjesto mene čini Musliman, Bošnjak, ali, na kraju, zar je bitno? Ne reče li lijepo jedan moj Visočanin o meni da sam dobar, samo šteta što nisam Musliman. Kad je logika u pitanju, zar je to  uopće važno? Čekao sam, čekao i čekao, i ne dogodi se, pa počeh uviđati da sam upravo ja taj, Bogom dan, da ti napišem ovo slovo ispunjeno gorčinom i začinjeno okusom grumena bosanske majčice zemlje koja nas trpi, a teški smo joj, samo ona zna koliko. A i dragi. I potrebni, ali ne čujemo njen vapaj i poziv na samilost jednih prema drugima. A svi smo njeni. No, ne odnosimo se prema njoj kao da je ona naša, svima zajednička.

Težinu ovom slovu ne daje toliko tvoje ime, koliko činjenica da ti se obraća potomak austrougarske porodice od kojih najstariji ostade u Bosni i pokopaše ga kao Bosanca. Veoma sam ponosan na tog svog pretka, djeda Emila Heinala, kojeg srodstvo vodi do pjesnika Heinricha Heinea. E, pa on, Austro-Ugar, zavoli Bosnu i Bosna mu uzvrati ljubav tako da niko njegov ne strada u onom ratu, prihvati ih i blagoslovi, kao što to samo Bosna može i zna.

Znam, puno ih je koji su te do zvijezda uznosili, pa korili, da bi te na kraju grdno psovali i proklinjali. Nisam od njih, niti sam sa njima. Ako ti ja kao potomak osvajača tvrdim da je Gavrilo Princip bio u pravu, ne uzmi te moje riječi doslovno, jer, one se ne mogu odnositi s hvalospjevom na ubistvo u poodmakloj trudnoći supruge prestolonasljednika, već na čin nepokornosti porobitelju, pa makar i svjetski rat izbio.

Taj porobitelj, krstaški, luciferovski, nastavljajući pir uništenja Dobrijeh i otimanja njihove zemlje, zabranio je upotrebu imena Bošnjak, zabranio je naziv za jezik Bosanski, a uveo je podjelu zemlje na Bosnu, i Hercegovinu. To što je Austrija zabranila bošnjaštvo, još i mogu da razumijem, samo ne mogu da prihvatim i opravdam podjelu zemlje već samim imenom. Nije potrebno tebi kao logičaru ništa posebno da elaboriram o sudbonosnosti tog jednog „I“ koje ne samo da zavađa već i dijeli i uzrokuje krvoproliće.

Prema pervertiranoj logici-antilogici, ako se može tolerisati jedno „I“, onda mogu i dva, i tri. Ima li onda Bosne? Tebi je to jasno, iako nije potrebno biti akademik i univerzitetski profesor logike. Zašto baš logike? A sve je toliko – nelogično.

Prvo što ti zamjeram Muhamede je način na koji pronosiš ime Poslanika Muhameda. Nije moje da sudim, ima Ko će kada dođe taj trenutak, ali, moje je ljudski i bratski, a i kolegijalno, da te javno pozovem da se prije nego se pred Svevišnjim pojaviš, prvo pokaješ i pepelom pospeš pred Bosancima. Malo te je koji student uvažavao, jer, bio si nemaran i nekorektan, neprofesionalan, bahat, ciničan, podrugljiv, neodgovoran. Ipak, ponavljam, nije krivo ime, ni šešir, krivi su tersluk i bahatost koji nisu bili prirođeni duhu i biću Čovjeka Bosanskog.

Studirajući na Ff u Sarajevu bilo mi je više nego dovoljno da sagledam sve anomalije u toj kući koja je trebala biti kuća nauke. Dovoljno je reći da si mi predavao nastavni predmet Logika tačnije, trebao si predavati (ako bi i došao pričao si nebuloze bez ikakve veze sa nastavnim planom i programom), ali si se zbog svog komunističkog angažmana vrlo rijetko pojavljivao na predavanjima, nisi dolazio na zakazane ispite, bez ikakvog objašnjenja i najave, a mogao sam saznati iz „prve ruke“ da si jednom prilikom dok si ispijao viski u nekom restoranu rekao svom imenjaku-sugovorniku: „Neka čekaju, p. im materina!“ (nama studentima). Ja nisam imao smještaj u studentskom domu, nikakve privilegije pri upisu, iza mene nisu stajali nikakvi uticajni ujaci (izginuli su kao prvoborci u Drugom svjetskom ratu), nisam imao ni stipendiju ni studentski kredit, uglavnom sam gladovao, knjige kupovao uskraćujući sebi užinu, putovao sam ujutro radničkim prepunjenim i prezadimljenim vozom koji bi stizao u Visoko u pet do pet, a lijeni čuvar Fakulteta premišljao se da li da mi otvori vrata ujutro prije šest. Svaki dan sam putovao, ponekad i dva puta, ako je dio predavanja bio ujutro, a drugi dio uveče. Vozovi su kasnili, ponekad i neograničeno, morao sam stopirati, kisnuti ili smrzavati se na zaleđenoj cesti. Više sam vremena provodio na putu nego za knjigom. Noć prije ispita obično nisam spavao, još jednom sumirajući svu pripremljenu građu za ispit. I onda, tek tako, vica radi, nema profe Filipovića koji se negdje komunistički zapio i još mi psuje mater! A kada bi dolazio na predavanja, bila su to prepredavanja, ogovarao si ljude i rugao im se iza leđa, sjeti se svog asistenta (ti si ga doveo, kojeg je uništavao alkohol i koji bi dolazio pijan), sjeti se kako si pričao da si s partizanima bježao iz Banja Luke pred Nijemcima i slične stupidarije. Sa tobom i tvojim pandanima Filozofski fakultet u Sarajevu, koji je trebao biti rasadnik kulture, postao je akcelerator svađa, podjela, na kraju i ideologija u službi rata. Nikola Koljević se dobro poznavao sa tobom.

Imao bih, dakle, i osobnih razloga da podijelim Riđanovićev način viđenja inauguratora MBO i „fildžan-nacije“ kao najvećeg unutarnjeg neprijatelja Bosne. Da nije riječ o lenjinisti i većem komunisti od Plehanova, Đeržinskog i Trockog zajedno, još bih mogao razumjeti sve tvoje lupinge, ali… Mogu se samo rezignirano složiti sa Riđanovićevom kategorizacijom. On je vjerovatno sasvim slučajno izostavio drugog „barda“ Ff zbog kojeg Ff zaudara da se „čuje“ do Moskve i Stambola, tvog pandana, unjkavog čitača lekcija koje se nisu mogle nazvati predavanjima, Aleksu Buhu, četničkog ministra, drugog u rangu do Radovana Karadžića. Bilo je još njih, ništa manje zlih, kako ih već Riđanović naziva, sa dna septičke jame, sa njihovim prikrivenim nacionalizmom i alkoholizmom, djelujući iz zavjetrine. E, pa, sad nije teško zamisliti kakvo bi bilo moje poznavanje ključnih filozofskih disciplina da ih nisam izučavao sam, u petostruko većem obimu od traženog.

I pored sve nedosljednosti i nepedagogičnosti, pa i nehumanosti, mogu ti halaliti što nas nisi učio logici kako je to nastavni plan zahtijevao, što nisi dolazio na predavanja a primao si platu za to, što nisi dolazio na ispit u zakazani rok, halaliti mogu i za manju ocjenu od zaslužene koju si mi dao na ispitu, mogu ti halaliti čak i za sate partijsko-komunističke torture na sastancima na kojima si dominirao svojim hipnotizirajućim maratonskim monolozima, ali ti ne mogu halaliti, niti imam mandat u ime humanosti i humanista i svih nedužnih žrtava agresije na Bosnu, što ništa nisi preduzeo protiv OHR-a, a mogao si izvesti studente, mogao si im pričati o Janu Palahu, ali ne da bi se neko od njih spalio kao Čeh u Pragu okupiranom 1969, već da bi ih obavijestio da se ponekad sloboda plaća i takvom cijenom.

Ne mogu ti halaliti, niti imam takav mandat, u ime sve maloljetne djece (roditeljima su i odrasla djeca uvijek samo njihova djeca, makar bili 40-godišnjaci) koju pobiše, ili krstaši pokrstiše, ili turkofili pomuslimaniše, ili ih rasturiše po cijelom svijetu da budu sluge tuđinu, a svoju majku Bosnu ostaviše ucviljenom, popaljenom, silovanom, opljačkanom, zatrovanom, pustom.

Ne mogu ti halaliti, i ne samo ja, neće ti niko oprostiti što ti kao univerzitetski profesor i akademik nisi uvidio da si bio samo idealan adept-izvršilac visokosofisticirane „nauke“ koju projektuju uništitelji svijeta. Ti si samo jedan od igrača koji su nesvjesno izvršavali svoj zadatak.

Zaboravio si na sve pedagoške norme, zaboravio si na radničku klasu, a živio si lagodno kao sve komunjare na njen račun.

Kako bi se ti mogao pokušati makar pred kraj svog biološkog trajanja iskupiti? Iako znam da nećeš htjeti ni pomisliti to učiniti. Suviše mi je poznata ta vrsta demonskog sarkazma i osionosti. A mogao bi, samo kada bi skinuo skramu kojom adeptima premazuju oči i um.

Potrebno je ne samo da shvatiš već i da javno priznaš. I da pozoveš sve koji su ti decenijama držali luču i mahali bajracima, od crvenih, zelenih, trobojke s petokrakom, do plavo-žute vartine krpe masonske i one rasonalističke.

Potrebno je da objelodaniš: Ja, Tunjo Filipović Muhamed svojim javnim i tajnim djelovanjem, svojim lupinzima-obratima od nadri-komunjare do kolidera MBO promovirao sam ideologiju rastakanja Bosne.

Da si htio mogao si puno naučiti od Kasima Prohića. Kada je njega klika tadašnjih velikih komunjara fingirano pokušala optužiti za frakcionaštvo napisao je da će sve svoje knjige spaliti kod Vječne vatre u Titovoj ulici u Sarajevu. On je bio pravi dingospo, rodom od Glavatičeva, građanin svijeta, tihi fini Čovjek, vrhunski intelektualac, pravi hercegovački plemić, pa ako ćemo do kraja poštovati istinu, i prefinjeni Musliman.

Ova Poslanica već dugo „leži“ pa se u međuvremenu dogodilo da si izjavio kako su Bošnjaci krivi za rat u Bosni. Ne znam čemu i taj novi manevar. Suvišan je i nikog neće zavarati.

Prema onome što ovih danas svjedoči Mujo Kafedžić bio si protiv promjene imena naroda u Bošnjaci, ali si se na kraju ipak priklonio toj opciji. Ti najbolje znaš koji su te motivi opredijelili za tu promjenu pravca, a i svi drugi znaju šta Tunju najviše privlači. No, pustimo mirise acetona i ostale hemije prizemnim shvatanjima i minderaškim ogovaranjima.

Bitno je ono što ostaje iza čovjeka – njegovo djelo. Tvoje duhovno naslijeđe moglo bi biti još uvijek veliko, pod uslovom da svojim uspavanim skulpturama udahneš dušu. To možeš na dva načina: da od drvene lutke postane Pinokio dugog nosa, ili, Mikelanđelov superiorni David koji pobjeđuje Golijata. Ili je odveć kasno, u skladu sa utrnulom savješću, jer, prema tvojim riječima kojih se živo sjećamo iz studentskog seminara: „Mene grize savjest, ali ona na kraju samu sebe izgrize“.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s