ISTINE I ZABLUDE O STEĆCIMA (1. i 2. dio) – Dubravko Lovrenović

Dubravko Lovrenović

ISTINE I ZABLUDE O STEĆCIMA (1)

DISKONTINUITET PAMĆENJA

http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj160/160_14.htm

 

Njegujući poseban senzibilitet prema “Bobovcu”, naš uvaženi povjesničar Dubravko Lovrenović ovoga puta ustupio nam je ekskluzivne isječke iz svog još neobjavljenog materijala o stećcima. Iako se često i spotaknemo o te nadgrobne spomenike naših predaka, koji se posljednjim snagama otimaju zubu vremena, zapanjujuće je koliko malo znamo o njima. Stoga, u dva nastavka donosimo najvažniji dio iznimno vrijednih znanstvenih istraživanja o podrijetlu, simbolici, umjetnosti i značaju stećaka.

Piše prof. dr. Dubravko Lovrenović

MISTIČNO BLAGO

Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek, posebno jer je zapadna znanost tada bila zauzeta analizom potpuno drukčijih umjetničkih djela, tako da realistični pa i nezgrapni prizori sa stećaka nisu uspjeli izazvati ni pažnju ni oduševljenje. S druge strane, u tadašnjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno proučavanje i prezentiranje ovog umjetničkog blaga. Od tada nad nekropolama bosanskih i humskih stećaka lebdi magla tajanstva, legende, mita, magije i romantike. Otežavajuća je okolnost što autori stećaka nisu ostavili nikakvo pismeno obrazloženje o svojim motivima i umjetničkoj poruci njihovih djela, kao što su to učinili tvorci nekih drugih srednjovjekovnih spomenika. Zato se i ne može reći da je bilo koja teza o podrijetlu stećaka općenito prihvaćena, kao što se može reći da osnovnu prepreku na tom putu predstavljaju različite startne pozicije. Da prilikom njihova proučavanja “treba uvažavati mnoge slične ili srodne pojave u Istočnoj i Zapadnoj Evropi”, jedan je od preduvjeta za izgradnju stabilne istraživačke platforme.

Najblaže rečeno, čudi da jedna od najstarijih poznatih zabilješki o stećcima potječe tek iz 1530. i to iz pera jednog stranca, Slovenca Benedikta Kuripešića, koji je kao tumač i član poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I. upućenog osmanskom sultanu Sulejmanu II. te godine proputovao Bosnom. Čudi, naime, da tijekom cijelog srednjeg vijeka, podjednako iz domaćih kao i stranih izvora, o stećcima ne možemo saznati baš ništa, iako je Bosna bila izuzetno otvorena zemlja, višestrukim nitima povezana s bližim i daljim okruženjem, kao što čudi i šutnja kasnijih franjevačkih kroničara o ovim nadgrobnim spomenicima koji su već samom svojom pojavom privlačili pažnju.

Ništa manje čuđenje danas ne izaziva karakter narodne tradicije o tim spomenicima koji nisu pripadali nekom dalekom nepoznatom podneblju nego su stoljećima stajali tu, pred očima, da bi se o njima na koncu sačuvala tek maglovita predodžba dovodeći ih u vezu s pradavnim ljudima svijeta ili s nekim gorostasnim neprijateljima. Putnici u regiji XVIII. i XIX. st. izvještavaju da lokalni seljaci poistovjećuju igrače u kolima na stećcima s vîlama. O dubini te praznine na svoj način svjedoči i to da koncem XIX. st. bosanski kmet nije prezao od toga da prostor za čuvanje krumpira nađe nigdje drugdje do u grobnici pod jednim stećkom u Starom Selu kod Jajca. Sve to nedvojbeno ukazuje na diskontinuitet povijesnog pamćenja kod sve tri glavne bosanskohercegovačke konfesije podjednako, odnosno na odsutnost baštinjenja bilo kakve čvršće zasnovane tradicije povezane sa svijetom stećaka i pokojnicima čije su vječno počivalište označavali. Možda i kao rezultat etničkih migracija, “savez” između živih i mrtvih bio je raskinut: to objašnjava zašto su tijekom stoljećâ mjesto dobile pučke legende i to je najbolji pokazatelj o raskidu između dviju povijesnih epoha – srednjovjekovne u kojoj su stećci nastali, i osmanske u kojoj je umjetnost izrade stećaka doživjela svoj kraj. Tako su pred očima više domaćih generacija stećci stoljećima čekali da ih “otkriju” stranci i da upravo oni o njima povedu rasprave koje se ne stišavaju ni danas.

ZEMLJA STEĆAKA

U takvim su okolnostima već od sredine XIX. st., kada su se zahuktavali procesi modernih nacionalnih integracija, a pitanje čija je Bosna sve više poprimalo političko pa i apokaliptičko značenje, istraživači su bili skloni umjetnost stećaka tumačiti kao posljedicu bogumilskog učenja. To mišljenje dodatno se hranilo jednom, dugo vremena neobjašnjivom i neobjašnjenom okolnošću, da u povijesti kulture srednjovjekovna Bosna zauzima posebno mjesto kao zemlja stećaka – nadgrobnih spomenika – koji su toj njezinoj kulturi utisnuli crtu ekskluzivnosti. Tako se mogla roditi iluzija o “izvornoj primitivnosti stećaka” i naivnom karakteru srednjovjekovne bosanske kulture za koju se sve doskora vjerovalo da nije pripadala krugu dostignuća gotičke umjetnosti. Bilo je to vrijeme pionirskih početaka moderne historiografije u Bosni i Hercegovini, kada je i naizgled skromni prilog o tehnici “snimanja” natpisa sa stećaka značio mnogo, kada je tek započela sistematizacija nekoliko stotina danas poznatih epitafa.

Smatra se da je u zaživljavanju teze o stećcima kao bogumilskim nadgrobnicima presudnu ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujući kao mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875., zabilježio da markantni stećci mogu biti bogumilski nadgrobni spomenici. Nedugo zatim Evans je postao arheolog svjetskoga glasa, što je znatno pridonijelo da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Evansova je teza gotovo cijelo stoljeće presudno određivala način razumijevanja svijeta stećaka, iako je u nju već 1899. godine razložno posumnjao tadašnji direktor Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hörmann. Tako se moglo desiti da joj, pored brojnih drugih autora, podlegne čak i Miroslav Krleža. Teza o bogumilskom karakteru stećaka naslonila se na teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka. Tako su stećci – kaže jedna od najboljih poznavateljica ovog još uvijek do kraja neistraženog fenomena – dani na poklon Muslimanima, naglašavajući njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, ‘pridošlice’.

Najnoviji pokušaji reanimacije arhaične teze o bogumilskom karakteru stećaka podudarili su se s početkom rata u BiH 1992., iako već sâm naziv za nekropole stećaka – “kaurska groblja” – uobičajen kod muslimana/Bošnjaka demantira njihov navodni bogumilski karakter. Ni usmene predaje stećke nikad ne dovode u vezu s bogumilima, što bi se s obzirom na značaj kulta mrtvih i ukupno patrijarhalno naslijeđe s pravom očekivalo da je takva veza uistinu postojala. Mit o bogumilskom karakteru stećaka još uvijek se podgrijava i u dijelu međunarodne historiografije, čemu je značajno pridonijelo to što je taj isti mit tijekom zadnjih pola stoljeća na široka vrata kročio u razna enciklopedijska izdanja, gdje su njegovu validnost jamčila afirmirana znanstvena imena. Ta ideja počivala je na koliko još do jučer važećoj tezi o križarskim ratovima vođenim iz Rima i Ugarske protiv tzv. bosanskih bogumila, čija je umjetnost promatrana kao “umjetnost jednog naroda koji neće da se pokori katoličkim silama”. Osim bogumilizaciji, stećci su bili izloženi naknadnim pokušajima da ih se ubilježi i u neke druge “vlasničke knjige”. Tako su nastale pseudoznanstvene teze o njihovom ekskluzivno srpskom i hrvatskom karakteru. 

DEBOGUMILIZACIJA 

Postupno je ipak, nakon što je 1878. vlast Osmanskoga u Bosni i Hercegovini zamijenila vlast Austro-Ugarskog Carstva, posebno osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oživio znanstveni interes za ove nadgrobne spomenike, što je urodilo objavljivanjem mnogobrojnih podataka o njihovim oblicima, ukrasima i natpisima. To je znatno proširilo osnovu za njihovu daljnju znanstvenu valorizaciju, ali se i tada još uvijek osjećala potreba “njihovog sistematskog opisa”. Zvuči pomalo nestvarno da je prije 1899. godine u Zemaljskomu muzeju postojala detaljna statistika stećaka, odnosno da se raspolagalo brojem od 59.500 nadgrobnih spomenika, kao i zemljopisnom kartom njihove rasprostranjenosti. Računajući sa svim nedostacima te statistike njezini su rezultati bili zasnovani na opsežnoj akciji Zemaljske vlade tijekom 1897. i 1898. kada je preko kotarskih ureda, tj. preko žandara, lugara, cestara, knezova-muhtara, učitelja i svećenika bio obavljen popis stećaka, utvrđeno njihovo brojno stanje i teritorij rasprostiranja.

Nakon što je u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata taj istraživački zamah donekle splasnuo, odnos prema stećcima iz korijena je izmijenjen poslije 1945. godine, kada su poduzeta sustavna istraživanja pojedinih nekropola ili skupina nekropola, tako da je tijekom dvadesetak godina objavljen niz monografskih studija koje predstavljaju osnovu znanstveno sređene građe za njihovo daljnje istraživanje. Tako sabrani rezultati omogućili su potpuno novi pristup ovim nadgrobnim spomenicima, da bi prva sintetska studija o ukrasnim motivima na stećcima i službeno označila novi iskorak prema njihovoj debogumilizaciji.

Bio je to rezultat razvojnog puta jedne historiografije koja se od samoga početka morala hrvati s utvarama ideologije i predrasuda, puta duljeg od jednog stoljeća na čijem je kraju bilo jasno što stećci nisu, ako već do kraja nije bilo jasno ono što jesu.

Ako se stećci ne mogu objasniti bogumilizirajućom teorijom, onda jedino preostaje vratiti ih u njihov izvorni svijet u kom su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske države, doživjeli svoj kraj. Uspostava vlasti Osmanskoga Carstva 1463. uvjetovala je brzi silazak sa scene ovih monumentalnih grobnih obilježja, odnosno promjena političkih okolnosti donijela je druge društvene odnose i druge običaje. Još je Truhelka ustanovio da su stećci pretežito vezani za planinska mjesta koja su vremenom opustjela budući da ih je stanovništvo napustilo, ali je isto tako ustanovljeno da je nestanak stećaka prethodio samome raseljavanju i da je bio uvjetovan novim životnim okolnostima. To ukazuje da su stećci izraz jedne mnogo rasprostranjenije materijalne i duhovne kulture, pri čijem su nastanku odlučujuću ulogu odigrali davni kult mrtvih, karakter zemljišta, socijalni odnosi i utjecaji iz kulturno razvijenog susjedstva.

 ***

ISTINE I ZABLUDE O STEĆCIMA (2)

ZAOKUPLJENI SMRĆU

http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj161/161_09.htm

Piše prof. dr. Dubravko Lovrenović

NEPROČITANO “ŠTIVO” 

Stećak je vršio funkciju komunikacijskog simbola ne samo između Boga i mrtvih nego, možda još i više, između Boga i živih. Tako se odvijalo višestoljetno kršćansko pripitomljavanje smrti u vremenu kada se živjelo teže, ali se umiralo lakše, humanije, jer se umiralo u krugu vlastite obitelji, u prirodi s kojom je čovjek živio i osjećao se organskim dijelom njezinih razvojnih ciklusa, što će reći rađanja i umiranja, za razliku od industrijaliziranoga društva u kom je čovjek otuđen od prirode i od drugih ljudi, u kome umire ili u bolnici ili nenadano kod kuće, nerijetko iznevjerenih očekivanja da mu moderna medicina otkloni bol, trpljenje, prazninu i, konačno, izbavi ga od smrti.

No, natpisi na stećcima još uvijek su nepročitano “štivo” s obiljem informacija o pokojnicima, sredini i vremenu njihova življenja, “štivo” koje znanstveno tek treba valorizirati primjereno njihovu značaju. Rješavanju tog zadatka na svoj će način pridonijeti arheološko pretraživanje grobova, koje daleko zaostaje za analizom samih stećaka. To potvrđuju rezultati arheološkog pretraživanja grobova primjerice na lokalitetu Stećci u Raškoj Gori kod Mostara koji između ostalog – kao neka vrsta “podzemnih natpisa” – otkrivaju mnoge detalje o pokojnicima, kao što je njihova starosna dob u trenutku smrti, spol i prosječan životni vijek. Tako se pokazuje da između nešto više od 100 istraženih kostura ondje, 45 pripada muškarcima, 39 ženama, 24 djeci, dok se za 8 kostura spolna pripadnost nije mogla utvrditi. Životna dob pokojnika pruža sliku o jednoj zatvorenoj rodovskoj zajednici, na grub način svakodnevno suočenom sa smrću i umiranjem. Prosječan životni vijek kod tih 100 kostura iznosi 41 godinu. Žene su u prosjeku živjele oko 34, muškarci oko 43 godine, kod oba spola najviše se umiralo u životnoj dobi između 31 i 40 godine, što se kod žena tumači slabim higijenskim i medicinskim uvjetima prilikom porođaja, a kod muškaraca ratovima, pogibijama i bolestima. 

STEĆCI SREDIŠNJE BOSNE 

Kada se zna da su stećci često postavljani pored naselja i srednjovjekovnih utvrđenih gradova ostaje nejasno kako to da ih nema – posebno onih visoke kvalitete izrade i ukrasa – oko banskih i kraljevskih rezidencija kao što su Visoko, Sutjeska, Bobovac i Jajce ili najvećih rudarskih centara i trgovišta poput Fojnice, Kreševa i Vareša.

Kamenolomi za stećke nalazili su se u pravilu blizu nekropola, ali su kameni blokovi, često slabije kvalitete, prevoženi i s udaljenijih lokacija. Područje središnje Bosne imalo je svoje majstore i radionice koji su u cijeli posao klesanja i ornamentiranja stećaka unijeli dosta osobnog i izvornog. S 23 općine i 330 lokaliteta (uz 216 naselja), područje središnje Bosne s ukupno evidentiranih 4758 stećaka predstavlja jednu od najreprezentativnijih oblasti ove sepulkralne umjetnosti srednjovjekovne Bosne. Sam naziv središnja Bosna nije do kraja precizan, ali on markira područje u izvorima srednjeg vijeka poznato pod imenom “contrata del re” – Kraljeva oblast – s političkog stajališta središnju regiju srednjovjekovne Bosne. Stećci su rasprostranjeni po svim dijelovima ove regije, a najviše ih je oko Ilijaša, Visokog, Kiseljaka, Travnika i Gornjeg Vakufa. Posebnu vrijednost imaju primjerci s natpisima – ukupno 20 spomenika – pretežno originalnim i zanimljivim epitafima. Od ukupnog broja evidentiranih stećaka ukrašeno je 185, što iznosi tek 4%. Najveći broj ornamentiranih stećaka imaju općine Travnik, Ilijaš i Vareš, međutim najveći postotak ukrašenih spomenika nalazi se na području Zenice, Teslića i Travnika. Među pojedinačnim nekropolama najveći postotak ukrašenih primjeraka nalazi se u Kopošiću (Ilijaš) i u Blaži (Vareš).

Među nekropolama srednjovjekovne Bosne od posebnog je značaja nekropola stećaka u Donjoj Zgošći kod Kaknja već i time što je smještena u samom srcu bosanske države, gotovo podjednako udaljena od dviju kraljevskih rezidencija u Sutjesci i na Bobovcu. Ovim lokalitetom dominirao je monumentalni sljemenjak težine oko 14 tona – po umjetničkoj kvaliteti izrade i ornamentici bez premca među poznatim nadgrobnim spomenicima – “središnji spomenik u galaksiji stećaka”. Za njegovom težinom i ljepotom ne zaostaju ni dimenzije: dužina 265, širina na bazi 139, a na rubu strehe 147, visina do krova 146 a do vrha sljemena 169 cm. Ploča na kojoj je počivao sljemenjak također je masivna: 335x199x40 cm.

Koncem XIX. st. veliki stećak u Donjoj Zgošći kod Kaknja razlomljen je na dva dijela, a među lokalnim stanovništvom ostala je svježa uspomena da su ga prije šezdesetak godina klinovima razbili neki ljudi iz Vareša, jer je “zvečio” i obećavao da u njemu ima blaga. Ovakvi i slični vandalski postupci u najmanju su ruku prepolovili broj stećaka, uz njihovu sekundarnu ugradnju u razne objekte, ali slična je sudbina zadesila i tisuće nadgrobnih ploča iz rimskih katakombi koje nisu uništavali samo barbari, nego i kršćani. 

VJERSKA PRIPADNOST

Pitanje vjerske pripadnosti stećaka zaokupljalo je od početka njihova izučavanja pažnju i stručnjaka i nestručnjaka, i slučajnih prolaznika i samoprijegornih pojedinaca koji su, poput recimo Šefika Bešlagića, cijelu znanstvenu karijeru posvetili ovom kulturološkom fenomenu. Pri tome je već u samome startu predstavljalo poteškoću to što religiozne crte stećaka nisu dominantne, niti su konfesionalno obojene tako da bi ukazivale na njihovu isključivu pripadnost nekom od varijeteta kršćanstva.

Srednjovjekovnom kršćanskom formom zagrobnog života dominirala su dva, zatim tri glavna pojma – Raj, Pakao i Čistilište. Do XV. st. Posljednji sud nije više bio istaknut kao u prethodnim stoljećima, tako da su ikonografija i uvjerenja uzmaknuli pred vjerom u Čistilište. Pakao je bio vječan, Čistilište za ograničeno trajanje i zato su živi posvećivali rastuće količine energije, novca i napora da skrate vrijeme koje će njihove i duše drugih provesti u Čistilištu. S formalnim prihvaćanjem Čistilišta nestali su mnogi od starijih razloga pogrebne prakse, a na važnosti su dobile molitve, tako da je pogrebni obred postao više fokusiran na ideju dugotrajne uspomene i molitava. Što je spomenik bio viši, to je bio vidljiviji i znamenitiji, rezultirajući njegovim uzdizanjem od tla.

Stećci koji označavaju grobove vjernika Crkve bosanske svojim načinom izrade, umjetničkom dekoracijom, kao i tekstualnim i epigrafskim referencama, o tome neosporno svjedoče, predstavljajući dio velike teme umiranja koja je tako snažno zaokupljala srednjovjekovnoga čovjeka i na istoku i na zapadu. Stećci se isto tako mogu razumjeti i kao pokazatelj umjetničkog ukusa i moralnih shvaćanja širih slojeva konfesionalno različitog stanovništva, upravo preko ovih nadgrobnih spomenika najefikasnije privedenog u umjetničko i duhovno ozračje zrelog srednjovjekovlja.

DUHOVNA EVOLUCIJA 

Više od kršćanske simbolike, više od epitafa s njihovim pozivima na bdijenje i odbacivanje ovozemaljske taštine, markantni broj stećaka – koji je prema realnim procjenama prelazio 100.000 – zorno svjedoči o trajnoj zaokupljenosti tadašnjeg bosanskog društva kolektivnom eshatologijom. Sagledani u ovom obzorju, natpisi s bosanskih i humskih mramorova ukazuju se kao dio jedinstvene teološke cjeline umijeća umiranja, kao svojevrsni molitvenik posvećen mrtvima koji nije navodio na očajanje, već je pozivao na bdijenje, budio nadu i zagovarao pokajanje. Ovom svojom osobinom oni se svrstavaju u onaj način zapadnoeuropskoga promišljanja smrti koji je, naspram insistiranja na njezinoj jezovitoj komponenti, iz smrti uklanjao negativnu dimenziju. Put takvom promišljanju smrti utro je sv. Toma Akvinski svojim djelom Summa theologiae.

Pomno, poput kakva arhivara, sabirući duhovno-umjetnička iskustva od ilirsko-politeističkih, magijsko-mitoloških vjerovanja do suvremenih bizantsko-romansko-gotičkih kršćanskih obrazaca – nepregledne hijerarhije pojmova – stećci vjerno zrcale mukotrpnu duhovnu evoluciju bosansko-humskoga podneblja milenijskog raspona. Autentičnije i vjerodostojnije od bilo koje druge umjetničke grane oni u slikovno-jezičnoj igri na kamenu, tom srednjovjekovnom “filmskom platnu”, reprezentiraju duhovnu dramu jednoga formalno kršćanskoga društva još uvijek raspetoga između pagansko-mitoloških i kristoloških tema. Čovjek koji duboko zaokupljen mišlju o smrti podiže nadgrobni spomenik osoba je kršćanskoga mentalnoga sklopa, ali je to istovremeno podvojena ličnost u kojoj još uvijek žive pretpovijesni relikti tzv. “prirodne religije”. To se, možda ponajbolje, zrcali iz nepreglednog niza ornamentalnih motiva predantičkog i antičkog podrijetla čija pojava na stećcima nedvojbeno govori o žilavosti davno ukorijenjenih, praktično neizbrisivih modela kolektivne psihologije izvana tek ogrnutih plaštom kršćanstva. Ovdje do riječi dolazi jedan drevni religijski obrazac, dva prividno slična izraza religijskog i magijskog kulta – monoteistički model i sklonost štovanja prirodnih sila – koji se međusobno prepliću.

Na plohama stećaka pred promatračem se i danas odvija sekvenca jedne još uvijek aktualne drame – dvomilenijske jednočinke preobraćenja mitoloških bogova i heroja u kršćanske svece, drama koja je u univerzalizaciji kršćanske poruke srednjovjekovnom čovjeku, barem i na trenutak, barem i sporadično, usred užasa ratova, gladi i epidemija, omogućavala uživanje jednoga drukčijeg paralelnog svijeta ispunjenog vrlinom i ljepotom.

U melankoličnome tonu epitafa na stećcima zrcali se, naposljetku, još jedno općeeuropsko duhovno iskustvo: “prevlast pesimizma u našoj civilizaciji na početku modernoga doba”. Skupa s njima, brojnost stećaka, koji su gustom mrežom pokrili bosansko-humsku zemlju nepogrješivo kazuje o općoj zaokupljenosti smrću – o ograničenosti svih ljudskih napora – onim temama koje su tako snažno prožele europske duhove u osvit nove povijesne epohe. Bujanje ove jedinstvene sepulkralne umjetnosti podudara se s epohom najveće ekonomske moći bosansko-humskoga društva, s vremenom njegova materijalnoga zenita. Bilo je to feudalno društvo na izmaku, koje je u procjepu između sakralnog i profanog tragalo za novim rješenjima nagomilanih unutarnjih oprečnosti.

Zašto Dubravko Lovrenović više nije “lažov” – Piše Dubravko Lovrenović

Ubijaju li riječi?

Dubravko Lovrenović: Zašto Dubravko Lovrenović više nije “lažov”

Piše: Dubravko Lovrenović / Objavljeno: 18.02.2016. u 09:45h

http://www.6yka.com/novost/99619/dubravko-lovrenovic-zasto-dubravko-lovrenovic-vise-nije-lazov

Najvažnije je to da – preko noći – više nisam “lažov”. Naime naslov “Dubravko Lovrenović je lažov” više nije moguće naći na internetu. Misteriozno je nestao. Zato se pitam: Kako sam postao a kako sam prestao biti “lažov”?

Jedna od osnovnih ljudskih karakteristika kojom se razlikuju od drugih živih bića je verbalizacija. Svjesna i namjerna šutnja je također karakteristika ljudske jedinke. Ona se u načelu javlja pod utjecajem emocija: strah, ljutnja, bijes, žalost, tuga itd. Šutnja se javlja u vrlo velikim grupama kao što su države, nacionalne zajednice, plemena i slično (…). Najčešće se šuti zbog straha, vrlo često zbog užasa, nerijetko zbog stida ili mržnje. Šutnja se javlja u prirodnoj grupi, tj. u obitelji kada treba prikriti neželjeni graviditet i abortus, psihičku bolest ili zaostalost, zavjeru šutnje (stid) (…). Šutnja se javlja i u radnom okruženju kao npr. šutnja u odnosu na šefa koja najčešće odražava strah i mržnju (Eduard Klain).     Sve do 24. I. 2016. o sebi samome znao sam da sam “lažov”. Što se s tom u bijesu izrečenom i ničim nepotkrijepljenom floskulom koja se godinama mogla naći na Googlu pod imenom “Dubravko Lovrenović” intimno nisam slagao, to za ovu priliku nije najvažnije. Najvažnije je to da – preko noći – više nisam “lažov”. Naime naslov “Dubravko Lovrenović je lažov” više nije moguće naći na internetu. Misteriozno je nestao. Zato se pitam:  Kako sam postao a kako sam prestao biti “lažov”?     Na prvi dio pitanja nije teško odgovoriti. “Lažov” sam postao nakon što sam 2008. godine u izdanju Rabica objavio knjigu pod naslovom: Povijest est magistra vitae. U njoj sam iznio znanstvenu kritiku bogumilskog mita, s akcentom na paraznanstvene eskapade akademika Muhameda Filipovića. Na tu kritiku do danas niko nije odgovorio. Bilo je raznih prizemnih pokušaja na nekim društvenim mrežama i “sijelima” da me se predstavi kao mrzitelja Bošnjaka (to je aktualno još i danas, a pojačano je nakon Mahirove tragične smrti), međutim suvislog odgovora, knjige pogotovo, nije bilo. A prošlo je osam godina!     Ima međutim jedan “odgovor” koji je, u duhu usmene, klevetničke i osvetničke kulture, izrekao akademik Filipović, koji je, uza sve ostale zlostavljačke tehnike isprobane na njemu u Internacionalnoj školi u Sarajevu, glave došao i Mahira. Odmah nakon što smo ga upisali u tu fatalnu školu, dočekali su ga s rečenicom Muhameda Filipovića: “Dubravko Lovrenović je lažov”. U jednoj od Mahirovih sveski našli smo poruku zlostavljača: “Dubravkov salamanćer”.     Mahir je znao pitati: „Mama, zašto u školi svi mrze tatu, i zašto mi svi govore: Dubravko Lovrenović je lažov“. Htio sam otići u školu, Mahir me uvjerio da to nije potrebno jer se on “sam može iznijeti s tim”. Danas znam zašto je Mahir tako reagirao: bio je pun straha i stida (o tome dalje u tekstu). Tada sam podcijenio destruktivnu moć Zla koje siju pojedini akademici. A rodilo je, i to obilno, ponijela godina, grane (zla) se savijaju, pucaju pod teretom. Tako je govorio “jedan od najvećih živućih bh. intelektualaca”, akademik Muhamed Filipović Transkript: Muhamed Filipović o Dubravku Lovrenoviću Izvor: URL: https://www.youtube.com/watch?v=7s_UmxdU8UI Pristup sadržaju: 11. II. 2016. “Dubravko Lovrenović je jedan, jednostavno, kako biʼ rekʼo, jedan lažac, petljanac, izmišljač, jedan protagonist teorije da je odavde od Adema Pegambera sve Hrvat goli i katolik, da u Bosni ništa nije bilo osim katolika, da je Bosna, prema tome, historijski hrvatska i tako dalje. To je bit, suština njegovih teorija, i on se ne libi da u tom smislu kritizira čak i hrvatske i srpske historičare koji misle drugačije, koji vide da je Bosna ipak jedan historijski subjekt, samostalan, i da nikako nije unilateralan nikad bio, i tako dalje, i da je katoličanstvo u Bosni na kraju krajeva nanijelo velike štete onog momenta kad je iznudilo prisilno pokrštavanje pristalica Crkve bosanske. On negira postojanje Crkve bosanske, on se pravi nekakav autoritet, a u stvari, kad ga svedeš na ono … jer, pazite, ne treba tražiti razloge ljudskih postupaka u nekim velikim stvarima, u idejama – uvijek su interesi u pitanju. Dubravko Lovrenović se progur'o kao jedan asistentić ili, šta ja znam šta je bio na fakultetu, da postane pomoćnik ministra, znate, za prosvjetu i nauku i kulturu. I šta se dešava? On kao takav uzurpira instituciju i stvara Zavod za zaštitu spomenika kulture Federacije i time de facto gasi funkciju državnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, tako da mi nemamo ingerencija da brinemo i nemamo institucije koja bi se brinula o zaštiti spomenika kulture na cjelokupnoj bosanskoj teritoriji.”     Filipović je o meni govorio oko dvije minute, ali dovoljno da u ruke sociopata stavi jedno efikasno verbalno ubilačko oružje.     Filipović mi, dakle, imputira sljedeće stvari: 1.    Da sam hrvatski nacionalist koji kroatizira i katolicizira srednjovjekovnu Bosnu (i Hercegovinu). 2.    Da negiram postojanje Crkve bosanske. 3.    Da sam kao “asistentić” postao “pomoćnik ministra”. 4.    Da sam “stvorio Zavod za zaštitu spomenika kulture Federacije i time de facto (u)gasio funkciju državnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture”. 5.    Da iza svega stoji moj “interes”.      Pa, pogledajmo kako stvari zaista stoje. 1.    Tako sam pisao o velikohrvatskim mitovima od 1996. godine     O tome koliko sam hrvatski nacionalist i katolički fundamentalist, koji prema Filipoviću Bosni i Hercegovini radi o glavi nastojeći je po svaku cijenu kroatizirati i katolicizirati, neka kaže moj tekst pod naslovom “Bosanski mitovi” objavljen prvi put u Zagrebu u časopisu Erazmus (18) (pra)davne 1996. godine. O velikohrvatskom paraznanstvenom mitu koji se danas, kao i onda, u vidu karikaturalnog a po posljedicama tragičnog velikodržavnog projekata prelama preko BiH, tada sam napisao (Vidi: PRILOG 1)     Tako sam prije 20 godina pisao o velikohrvatskom mitu i o pogubnom odnosu velikohrvatske ideologije prema Bosni i Hercegovini. Za to vrijeme, realno je pretpostaviti, naš se akademik mogao upoznati sa sadržajem i intencijom teksta, međutim on je sa svojom propagandističkom govorancijom otišao u drugom smjeru optuživši me upravo za ono protiv čega se eksplicitno i bez zadrške borim. Na taj način stvorio je sasvim iskrivljenu sliku o meni, koja je kod površnog svijeta, nesklonog čitanju i provjeravanju, a takvog je danas i previše, mogla pasti na plodno tlo. Jer Filipovićeve riječi, pune činjeničnih i logičkih praznina, riječi su ”proroka”, koje se kod polusvijeta ne dovode u pitanje. U svojoj studiji ”Antropologija u praktičnom pogledu” (Breza, Zagreb, 2003, str. 70-71), kao da je pred očima imao ovaj slučaj ”umovanja”, Kant kaže: ”Umijeće sjećanja (ars mnemonica) kao opći nauk ne postoji (…) jer priprost čovjek mnogo toga što mu se naložilo obično ima na vezici kako bi to nanizao i sjetio se toga: baš zato što je pamćenje ovdje mehaničko i što se ne miješa nikakvo umovanje”. I dalje Kant: ”Nasuprot tome, zaboravnost (abliviositas), gdje glava, ma koliko često da se puni, ipak poput probušene bačve uvijek ostaje prazna, predstavlja utoliko veće zlo”.      Koliko god se akademik trudio, posvetivši se tome verbalno (!) čak dvije minute, teško mi se mogu imputirati bilo kakve velikohrvatske i svekatoličke aspiracije i to još od ”od Adema Pegambera”. Prije bi se ovdje radilo, da ne idemo dalje od Kanta, o “napadu na pamćenje”, o “vježbanju u umijeću ubijanja vremena i činjenja sebe beskorisnim za svijet”. Iako skromne, moje ambicije su drukčije, i zato sam isti tekst, u proširenoj verziji, objavio u svojoj knjizi Bosanska kvadratura kruga (Dobra Knjiga – Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2012). Preveden na engleski jezik tekst je objavljen 2015. godine. Dostupan je na sljedećim internet adresama: Bosnian Myths, http://foreignpolicynews.org/2015/05/30/bosnian-myths/ http://www.diplomaticintelligence.eu (Editorial Category) (1. VI. 2015) http://www.orbus.be/info/important_news.htm https://oseafas.wordpress.com/2015/06/03/bosnian-myths/ http://www.eurasiareview.com/03062015-bosnian-myths-analysis/ http://www.ovimagazine.com/art/12400 (2. VI. 2015) http://www.ia-forum.org/ (8. VI. 2015)     Osim u ovom tekstu znanstvenu kritiku hrvatskih velikodržavnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini iznio sam u sljedećim tekstovima: 1.    Povijest i duh vremena: Tri etnonacionalna pogleda u bosansko srednjovjekovlje, Forum Bosnae, 18, Sarajevo, 2002. 2.    Autorefleksija o bh hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi (O gnjevu i historiografiji intriga pravednika ”političkog hrvatstva”), Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 15, Mostar, proljeće 2011. 3.    Bosanskohercegovački Hrvati 1941-1945: komunisti i ustaše, Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 16, Mostar, ljeto 2013.   4.    Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stećaka, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 42, Sarajevo, 2014 = Bosna franciscana, 40, Sarajevo, 2014. 5.    Bosanski identitet – hrvatska trauma. Zbornik radova: Transkulturna psihosocijalna obrazovna fondacija iz Sarajeva, Sarajevo, 2014. (kraća verzija) = Jukić, 42-44, 2012/2014. (proširena verzija)     Ponovo se trudim, opet bezuspješno, da u njima nađem nešto što me može povezati sa Filipovićevim paušalnim tvrdnjama izrečenim tokom “historijskih” dviju minuta. Uza sve to, prilikom popisa stanovništva 2013. godine izjasnio sam se kao nacionalni Bosanac. To je u međuvremenu postala javna činjenica, što znači da nije mogla promaći ni Filipoviću koji inače zna sve i sudi o svemu, čak i o onome što ne postoji i nije se desilo. Koji i nakon toga govori: “Dubravko Lovrenović je lažov”.     Osim što sam zvanično dao ostavku na hrvatstvo, ne bih se mogao pohvaliti nekom prilježnošću ni katoličanstvu, pogotovo s obzirom na aktualni trend. Spomenut ću samo jedan razlog, onaj novijeg datuma – skandaloznu činjenicu, zapravo sakrilegij, da čelnik jedne kriminogene političke stranke, a da sablazan bude veća još pod misom, na oltaru “u ime hrvatskog naroda”, kardinalu Puljiću uručuje biskupski štap. Koji kardinal, uz svoj prateći izvještačeni osmijeh, oduševljeno prima kao da mu ga je DHL-om ili diplomatskom poštom poslao sam Duh Sveti! Daleko od toga da bilo kome sugeriram šta će ili neće biti, još dalje od toga da bih vrijeđao bilo čija vjerska osjećanja, ja od tada imam teško rješiv problem sa vlastitim pripadanjem toj i takvoj Crkvi pretvorenoj u podružnicu jedne etnonacionalističke (pret)političke partije. Poruka tog simonističkog čina nedvosmislena je: želiš li biti HDZ “licencirani” katolik moraš se pokoriti Šefu Partije kojem se javno pokorio uzoriti kardinal Puljić, ponizivši time i sebe i Crkvu na čijem čelu stoji. Koliko to veze ima sa uzorom: sa Isusom i Evanđeljem? “Opredjeljenje ili istrebljenje” kaže se na jednom izbornom plakatu Partije. Evanđelje ili Partija – tako glasi dilema. Moram(o) li se “opredijeliti”?!     Možda mi u tome pomogne jedna fotografija koja prikazuje “Predsjedatelja” kako okupljenom puku “propovijeda” sa oltara. Dio je to novouspostavljenog božanskog i ovozemaljskog poretka, budući da su neki hrvatski biskupi Tuđmana već proglasili “svecem” hrvatske državnosti. Uz novog “Oca Domovine” tu je sada i Čović u ulozi ministranta ili prakaratura “tisućljetne državnosti”. I uljudbe. Uzalud se, da skratim, Filipović trudi da me prikaže katoličkim fundamentalistom. Čak i kad bih pokušao, preteško je to za mene. Znam da nisam savršen, tako da znam šta mogu a šta ne, imajući u vidu i misao: “Da bismo napredovali sebi moramo postavljati nemoguće ciljeve”.     “Isuse, Hrvatino”! tako glasi naslov jednog nedavno objavljenog teksta Marinka Čulića u kojem autor kaže: “Crkva je zagrizla u državnu vlast, što joj ide bolje nego ikada ranije (ne računajući NDH), ali ako pretjera, rasklimat će dvije hiljade godina staro zubalo. A dugoročno može lako ostati i bez njega“. Isus kao Hrvat – to je očito najnovija faza etnonacionalnog i klerikalnog ostvarenja tisućljetnog sna. Bog i Hrvati! Zvučna fraza – nesaglediva praznina. Viktor Ivančić govori “o grandioznoj veličini hrvatske političke nesreće, o trijumfu mitotvorne svijesti“. „Silom i tamjanom unificirana većina“, dodaje isti autor. Ispod vela mita i sentimenata, iza demokratskih floskula o domovini, narodu i državi, na zadnje noge su uspravljeni kainovski nagoni kojima Crkva svakim danom daje novu hranu.       Zbunjen sam u svemu tome jer me iz nekih krugova proglašavaju “bošnjačkim povjesničarom”. Tu piše: “6/5/2014 Dubravko Lovrenović – Wikipedija http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubravko_Lovrenovi%C4%87 1/1 Dubravko Lovrenović Izvor: Wikipedija Dubravko Lovrenović (Jajce, 30. kolovoza 1956.), bošnjački povjesničar. Redovni je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za povijest, gdje predaje Opću nadri-povijest srednjega vijeka. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na temi Ugarska i Bosna (1387.-1463.). Bio je zamjenik ministra obrazovanja, znanosti, kulture i športa u Vladi Federacije BiH od 2001. do 2003. iz reda hrvatskog naroda. Voditelj je Centra za istraživanje nadri-povijesti pri Međunarodnom forumu „Bosna“ iz Sarajeva i član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Objavio je više desetaka kvazi-znanstvenih i publicističkih tekstova. Živi i radi u Sarajevu. Postao je poznat u bosansko-hercegovačkoj javnosti, izjavom da su Hrvati Bosne i Hercegovine ustvari „kroatizirani Bošnjaci“.[1] Vanjske poveznice Lovrenovićev dosadašnji magnum opus (http://www.knjizmed.hr/odrasli/detaljniprikaz.asp?id=51627) [1] (http://www.naklada-ljevak.hr/knjiga.asp?isbn=953-7035-09-3) Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja (http://www.zemuzej.ba/zesveske/02_05/lovrenovic.html) Izvori 1. Pristupno predavanje održano u Akademiji nauka i umjetnosti BiH 23. IV. 2014. Dobavljeno iz ʻhttp://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dubravko_Lovrenović&oldid=4325024ʼ Kategorije: Bosanskohercegovački povjesničari Životopisi, Jajce Vrijeme i datum posljednje promjene na ovoj stranici: 19:04, 4. lipnja 2014. Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni uvjeti se mogu primjenjivati. Pogledajte Uvjete korištenja za detalje“.          Moj komentar na ovo je: Ludilo. Kontrolu nad našim životima preuzeli su sociopati. 2.    O negiranju Crkve bosanske     Sljedeća Filipovićeva konstrukcija je da negiram postojanje Crkve bosanske. O tome je, davno prije “historijskih” dviju minuta, svako zainteresiran i slobodouman u “Bosanskim mitovima” mogao pročitati i razumjeti o čemu se radi (Vidi: PRILOG 2).       Osim u ovom, svoja shvaćanja o problemu Crkve bosanske, koja korespondiraju sa onima izrečenim 1996. godine, s tim da su potkrijepljena novim uvidima i argumentima, iznio sam u sljedećim knjigama i tekstovima (izbor): 1.    Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni, u: Znanstveni skup: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, Samobor, 1994. 2.    Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije, Bosna franciscana, 8, Sarajevo, 1997. 3.    Na ishodištu srednjovjekovne bosanske etno-politogeneze, Bosna franciscana, 9, Sarajevo, 1998. 4.    Vitez, herceg i pataren (Ideološki stereotipi i životna stvarnost), Forum Bosnae, 7-8, Sarajevo, 2000. 5.    Modeli ideološkog isključivanja. Ugarska i Bosna kao ideološki neprijatelji na osnovi različitih konfesija kršćanstva, Prilozi, 33, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004. = Modelle ideologischer Ausgrenzung. Ungarn und Bosnien als ideologische Gegner auf der Basis verschiedener Bekenntnisse des Christentums, Südost-Forschungen, 63/64, München, 2004/2005. 6.    Krist i donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske – I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola), u: Fenomen ’krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Sarajevo-Zagreb, 2005. 7.    Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja (Geneza bogumilskog mita i njegove suvremene političke implikacije), u: Zeničke sveske, Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, br. 2, Opća biblioteka Zenica, Zenica, 2005. 8.    O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 10, Mostar, ljeto, 2006. 9.    Na klizištu povijesti (Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006. 10.    Od bogumilskog mita do hegemonijalnih pretenzija, Zbornik o Pavlu Anđeliću, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2008. 11.    Krist i donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske – II. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola) u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704 – 2004), Sarajevo, 2008. 12.    Sv. Grgur Čudotvorac – zaštitnik Kotromanića i srednjovjekjovne Bosne, u: Zbornik o Marku Dobretiću, Dobretići-Sarajevo, 2008. 13.    Crkva bosanska (Ni bogumilska, ni dualistička nego šizmatička i državna crkva) – u koautorstvu sa Srećkom M. Džajom – Jukić, 38-39, Sarajevo, 2008-2009. 14.    Profani teror – sveta retorika (Kako je bosanski vojvoda Radosav Pavlović postao opaki pataren,  bič katoličke vjere), Bosna franciscana, 31, Sarajevo, 2009. 15.    ”Slavni dvor kraljevstva u Trstivnici”, u: Stoljeća Kraljeve Sutjeske, Zbornik radova, Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska – Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Kraljeva Sutjeska – Sarajevo, 2010. 16.    Translatio sedis i uspostava novog konfesionalnog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni (Neke istraživačke pretpostavke), u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori, Franjevački samostan u Gučoj Gori – Kulturno-povijesni institut provincije Bosne Srebrene, Guča Gora – Sarajevo, 2010. 17.    Ugarsko-bosanski odnosi i konfesionalna povijest srednjovjekovne Bosne u djelu Lajosa Thallóczija, Bosna franciscana, Sarajevo, 29, 2008. = Ungarisch-bosnische Beziehungen und die Religionsgeschichte des mittelalterlichen Bosnien im Werk Lajos Thallóczys, in: Lajos Thallóczy, der Historiker und Politiker. Die Entdeckung der Vergangenheit von Bosnien-Herzegowina und die Moderne Geschichtswissenschaft, Akademie der Wissenschaften und Künste von Bosnien-Herzegovina – Ungarische Akademie der Wissenschaften Institut für Geschichte, Sonderpublikationen, Band CXXXIV, Klasse für Geistenwissenschaften, Band 40. Herausgebern Dževad Juzbašić – Imre Ress. In Zusammenarbeit mit Andreas Gottsmann, Sarajevo – Budapest, 2010.    18.    Stećci. Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2009. II. dopunjeno izdanje, Rabic, Sarajevo, 2010. = Medieval Tombstones and Graveyards of Bosnia and Hum, Rabic, Sarajevo, 2010. III. izdanje na našem jeziku objavljeno 2013. godine kod izdavačke kuće Ljevak u Zagrebu.   19.    Bosnian ”School of Death”: Interconfessionality of Stećci, IKON – časopis za ikonografske studije, Ikonografija smrti, Broj 4, Rijeka, 2011. 20.    Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu političke teologije (Kancelarijska „liturgija“ u bosanskim ćirilskim ispravama). u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa: 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu (1909-2009), Franjevačka teologija, Sarajevo, 2012.     Ponovo se trudim i opet ne mogu Filipoviću pomoći u njegovoj “filozofskoj” tvrdnji da negiram postojanje Crkve bosanske. Poslužit ću se i postulatima logike – znanstvene discipline na koju se Filipović rado poziva: A nije jednako B. Ne može se, naime, u isto vrijeme i afirmirati i negirati Crkva bosanska.     O mojim stavovima vezanim za Crkvu bosansku svoje prosudbe iznosi i direktor Instituta za historiju iz Sarajeva Prof. dr. Husnija Kamberović.     I on se upustio u “vještačenje” bosanskog srednjeg vijeka iako se inače bavi poviješću XIX. i XX. stoljeća, a na temu Crkve bosanske do sad nije objavio ni slova. Riječ je o tekstu pod naslovom: “Novije tendencije u historiografiji u Bosni i Hercegovini” (Behar, Dvomjesečni bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja, Godina XXI, Broj 110, Zagreb, 2012, str. 19). Kaže Kamberović: “Lovrenovićeve ocjene bosanskoga srednjovjekovlja, posebno karaktera Crkve bosanske, sadržane su u ocjeni kako se radi o pravovjernoj, katoličkoj crkvi , a optužbe za njezin dualistički i heretički karakter potječu uglavnom od ugarskih vladara, i to u vrijeme kada ugarski vladari nastoje zadobiti bosansku krunu“. A ja, i ne na jednom mjestu, i ne od jučer, o Crkvi bosanskoj pišem: „Ni bogumilska, ni dualistička nego šizmatička i državna crkva”. To što mi imputira Kamberović nikad i nigdje nisam napisao. Jedan od razloga je da bi to bio – nonsens.     Da ostavimo po strani elementarnu nepismenost – da su „ocjene sadržane u ocjeni“ – Kamberovićevo vršljanje po bosanskom srednjovjekovlju ne bi izdržalo ni najbenigniju provjeru znanja kod studenta historije prve godine prvoga ciklusa studija. O drugoj, za ovu prilku važnijoj dimenziji problema, tražit ću očitovanje Tužilaštva i Suda. Isto to tražit ću kada su u pitanju Kamberovićeve insinuacije o mojoj povezanosti sa određenim vojno-obavještajnim krugovima. Jer tužilaštva i sudovi, poput historiografije, istražuju kauzalitet.     Još jedna sociopatska struktura?        Mahir me je u nekoliko navrata pitao o Crkvi bosanskoj. Nastojao sam mu objasniti da se tu radi o Crkvi – ni katoličkoj, ni pravoslavnoj nego šizmatičkoj i bosanskoj – koja je nastala u spletu povijesnih okolnosti prve polovine XIII. stoljeća kao odgovor bosanskog plemstva na papinski i latinski univerzalizam. Pomalo sam se čudio takvom pitanju, jer mu o tome nisam govorio, smatrajući da ga time ne treba opterećivati. Mahir je očito o svemu razmišljao, kao što je razmišljao o budućnosti Planete čiji se resursi ubrzano troše što vodi u njezinu i našu neminovnu propast, ili o iskorištavanju jeftine radne snage u sistemu eksploatacije neoliberalnog kapitalizma. Jednom prilikom nam je rekao da bi za Bosnu i Hercegovinu najbolje rješenje bila upravo Crkva bosanska – jedna država, jedna vjera za sve njezine građane. U tome je, kao odgovor na aktualno etničko i vjersko bjesnilo, vidio luku spasa za ovu zemlju. Ni njegova razmišljanja, a bio je tek četrnaestgodišnjak, ne mogu se uklopiti u Filipovićevu konstrukciju da negiram postojanje Crkve bosanske. 3.    Da li sam kao “asistentić” postao “pomoćnik ministra”?     Sljedeća kvalifikacija koju mi Filipović nastoji prišiti jeste ta da sam kao “asistentić” postao “pomoćnik ministra”. Istina je i ovaj put, kao obično kada se radi o Filipoviću, sasvim drukčija. Najprije, ja u Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Federacije Bosne i Hercegovine između 2001. i 2003. godine nisam bio “pomoćnik” nego zamjenik ministra. Na tu funkciju, ako je to uopće važno, nisam došao kao “asistentić”, nego u zvanju docenta stečenom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sve je to lako provjerivo. Uostalom, zašto neko i u zvanju asistenta kojemu se Filipović – nekadašnji profesor Filozofskog fakulteta i član dviju Akademija – izruguje ne bi mogao biti uspješan kao ministar? Je li sam Filipović odmah iz pelena postao profesor i akademik ili je na tom putu prošao i zvanje asistenta? Loša je ovo preporuka za ”jednog od najvećih živućih bh. intelektualaca”. Naime, ako je on takav, kakvi su tek ostali? 4.    Da li sam “stvorio Zavod za zaštitu spomenika kulture Federacije i time de facto (u)gasio funkciju državnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture”?     Da li zato što su u strahu i bijesu velike oči, ili zbog nečeg meni nedokučivog Filipović, nakon što me je najprije podcijenio, ovaj put me je precijenio. Ostavljajući po strani to što nazive institucija jedan akademik navodi pogrešno, i laiku bi moralo biti jasno da ja ne mogu niti osnivati niti ukidati pojedine “Zavode”. O tome rječito govore Zapisnici i Stenogrami sa sjednica Federalne vlade u razdoblju u kojem sam obavljao funkciju zamjenika ministra. A to što me, implicitno, Filipović proglašava “državnim neprijateljem” zaslužuje posebnu pažnju, jer takva kvalifikacija u poslijeratnoj BiH u određenim bošnjačkim krugovima akumuliranim frustracijama širom otvara vrata za sasvim “legitimno” djelovanje.  I to radi Filipović koji je za svoju političku akrobatiku od 1991. do danas između ostalog bio nagrađen i ambasadorskim mjestima! Kaže Filipović da ga je “progonio Alija”. Mene na taj način nije, ja sam bio “Alijin Hrvat”, ali ambasadorska mjesta nisam popunjavao. Ima li uopće ijedne političke opcije – od krajnje lijeve do krajnje desne – a da je Filipović tokom proteklog vremena nije uspješno pokrio? I to sve pod krinkom borbe za državu, bilo lijevu bilo onu desnu. 5.    Da li iza svega stoji moj “interes”?     Na ovo pitanje ne mislim odgovarati. Neka o tome svako prosudi sam.   6.    Prikrivanje tragova vlastitog verbalnog zlostavljanja kao predteksta za navođenje na samoubistvo       U intervjuu datom 6. I. 2016. magazinu „Azra“ rekao sam i sljedeće:     „Nastavniku [koji je verbalno zlostavljao Mahira] je vjerovatno sve to bilo zabavno, ali nama, kao zajednici pokazuje da takav čovjek ne bi smio ići u nastavu. Ni pod razno. U kojoj je vezi sve to sa činjenicom da su zlostavljači Mahira u razredu nazivali ʻpederʼ i „peško“, „Lovro“ i „Karalovro“, „Dubi“ i „Dubson“ aludirajući na moje ime i prezime pitanja su za istražne i pravosudne organe. Oni trebaju odgovoriti i na sljedeće pitanje: Zašto su zlostavljači Mahiru govorili: „Dubravko Lovrenović je lažov?“ Treba pitati Mahirove profesore dok su još u Sarajevu i dok još nisu „odmaglili“ na druge svjetske destinacije, kakav je inače običaj u toj školi. Istina, i tamo će biti dostupni Interpolu“.     Samo tri dana kasnije, Muhamed Filipović je u Dnevnom avazu (Sedmica, 9. januar/siječanj 2016. str. 14-15) objavio tekst pod senzacionalističkim naslovom: „Mahir je presudio sebi, ali i svima nama“! Osuđujući “nasilje vršnjaka” počinjeno nad dječakom “u školi koja se diči izuzetnošću ispod plašta fraza”, u kojoj se “krije okrutna stvarnost nasilja”, Filipović konstatuje: “(…) jer ne bi se ništa znalo ni za Mahirovu nasilnu smrt da nije bilo njegovog savjesnog očuha koji je shvatio da je izdan od društva i upro prst u laž našeg javnog života i otvorio problem, ali se mislim šta će sada biti, hoće li se problem sagledati u njegovoj istini, ne kao pojedinačni slučaj i završiti u nekom beskrajnom sudskom postupku nego kao simptom teške akutne bolesti društva i hoćemo li imati snage da kažemo da smo proizveli, svi skupa i bez izuzetka, toliku količinu nasilja u našem životu da se više ne znamo vratiti na normalan način života”. Ovdje je riječ o klasičnoj diverziji – o bacanju prašine u oči i zamjeni teza – čemu nasuprot važi sljedeća misao: “Zar da svijetu dobročinstvo naređujete, a sebe zaboravljate?!”     U pitanju smo dakle MI – MI smo, “svi skupa i bez izuzetka”, proizveli brojne društvene devijacije. Od sociopata do akademika! “Savjesni očuh upro (je) prst u LAŽ našeg javnog života i otvorio problem”. Postavljaju se pitanja: Ko je proizveo LAŽ i ko je kroz govor mržnje tu istu LAŽ plasirao u javnost? Ko je na taj način proizveo kulturu nasilja? Ima li taj pojedinac, a ne MI, svoje ime i prezime? Pitam se također: Ima li Mahirov “savjesni očuh” ime i prezime? Ako ima, zašto ih je “jedan od najvećih živućih bh. intelektualaca” izostavio? Ili treba kriti ono što je očita iznimka u današnjem posrnulom bh. društvu? Otkud to da se dvostruki akademik o Mahirovoj smrti oglašava neposredno nakon što je njegov “savjesni očuh” u javnost iznio rečenicu koja je zlostavljačima u Internacionalnoj školi poslužila kao smrtonosni verbalni “alat”? Zašto se autor navedenog teksta oglasio tek skoro mjesec dana od Mahirove tragične smrti? I to on koji “ah hoc” arbitrira i kad su u pitanju mnogo manji društveni problemi? On koji u pravilu iz rukava sudi i presuđuje o svemu – o svemu i još o koječemu! Čije slike i izjave, kao spoj znanja i mudrosti, u pravilu krase naslovne strane naših najtiražnijih medija! Koji o onome što se desilo danas u pravilu sudi već sutra! Dajmo riječ matematici: Mahir je tragično okončao svoj život 14. XII 2015. a Filipović je reagirao 9. I. 2016! I onda kaže da smo “proizveli, svi skupa i bez izuzetka, toliku količinu nasilja u našem životu da se više ne znamo vratiti na normalan način života”. Ja nasilje proizvodio nisam i za sebe ne mislim da se moram vraćati na normalan način života jer od tog načina nisam ni odstupao. Neki drugi su proizvodili nasilje, i to svjesno, i to je nasilje rodilo nasiljem. U pitanju je, osim toga, individualna a ne kolektivna odgovornost. Ko to nastoji zametnuti tragove?     Zato treba reći punu istinu, naime da je kobna rečenica, koja je maloljetnim sociopatima u Internacionalnoj školi poslužila kao “alat” za zlostavljanje Mahira, bila AKADEMIKOV odgovor na moju knjigu (Povijest est magistra vitae), objavljenu 2008. godine u kojoj sam, “od A do Ž”, ogolio sve njegove nevješte konstrukcije vezane za bosansko srednjovjekovlje, inače ispod razine jednog bolje obavještenog srednjoškolca. Ja objavio knjigu od 385 stranica, AKADEMIK odgovorio rečenicom!?  Zapravo – ideološkom floskulom stranom duhu humanistike koja je najprije mene, zatim i Mahira, pretvorila u hodajuću metu.     Sagledana u kontekstu zlostavljanja kojemu je Mahir bio izložen, Filipovićeva rečenica pokazuje svu svoju ubilačku moć, koja kod zlostavljane osobe rezultira promjenom svijesti prisutnom i kod “ljudi najjače volje, najčvršćeg karaktera i najviše kritičke moći”. Tako posljedice traume, u knjizi Trauma i oporavak – Struktura traumatskog doživljaja (Psihopolis institut, Novi Sad, 2012, str. 34) objašnjava Judith Lewis Herman. Pozivajući se na rezultate istraživanja traume prethodnih autora, među kojima i Frojda, Hermanova govori o “nepodnošljivim emocionalnim reakcijama na traumatske događaje” koji “proizvode izmenjeno stanje svesti”, što sve skupa dovodi do “disocijacije” odnosno do “dvosruke svesti”.        Na kraju ostaje misterija – do sada je ta AKADEMIKOVA rečenica među prvima izlazila na Googlu, čim se ukuca ime i prezime Mahirovog poočima (dakle oni su ipak poznati) – ali od Mahirove smrti nema je, ili “savjesni očuh” više nije lažov? Znam ko me je napravio “lažovom”, ali ko i kada je odlučio da to više nisam – ne znam. Mogu li pretpostaviti?     Nama svima, bili akademici ili ne, ostaje strašno egzistencijalno pitanje: kakve šanse ima ovo društvo u kojem VIŠESTRUKI AKADEMICI svojim “ad hoc” izgovorenim floskulama, zapravo gadnim sugestivnim optužbama, regrutuju punoljetne i maloljetne sociopate? Istina, neki s tim i dalje mogu normalno živjeti, kao da nikad nisu ni izrečene, mogu napisati pokoji brzinski tekst da prikriju tragove vlastitog verbalnog zlostavljanja, a neki o njima stalno razmišlju i stalno se pitaju ostajući bez odgovora. Pitam se – zašto sporne rečenice više nema na Googlu čim ukucate ime Mahirovog poočima, a bila je tamo godinama? Mahira više nema i neće se vraćati iz škole s pitanjem: „Mama, zašto u školi svi mrze tatu, i zašto mi svi govore: Dubravko Lovrenović je lažov“.     Tako je govorio i tako je, prije nego što je Mahir “presudio samome sebi i svima nama” (!), MAHIRU PRESUDIO “jedan od najvećih živućih bh. intelektualca”. O njemu i njegovoj patološkoj sklonosti laganju do sada su objavljene četiri knjige od isto toliko autora. Jedan od njih Filipovića je, uz pregršt materijalnih dokaza, nazvao “Lažov Bili”. Drugi je o Filipoviću govorio kao o “malom hodži” ispod “velikog turbana”, dok je treći u naslov svoje knjige uveo riječ “lobotomija”. I on je ponudio brojne dokumentirane dokaze za svoje tvrdnje: Sve jedna do druge, cijeli nizovi lažnih bibliografija i “hagiografija”.     Pojam lobotomija objašnjava se na sljedeći način (https://sr.wikipedia.org – pristupljeno: 12. II. 2016): “Lobotomija je procedura kojom se pacijentu na krajnje invazivan način (specijalnim iglama) uklanja prednji deo mozga, koji je zadužen za ponašanje i koji definiše ličnost kod čoveka. Lobotomija se mnogo češće primenjivala ranije, kada nije bilo trenutno poznatih lekova za duševne bolesti. Procenjuje se da se čak i danas u nekim delovima sveta sprovode lobotomije, ali su njihova praktikovanja toliko kritikovana da se istinitost prethodnog navoda dovodi u pitanje. Lobotomijom su tretirani samo najagresivniji pacijenti, oni koji se ni na koji drugi način nisu mogli kontrolisati“.     Pametnom dosta!     O meni kao lažovu takvih knjiga nema, ili bar još nisu napisane. Nema ni Filipovićevog odgovora na spomenute knjige. Osim na moju, onog verbalnog, u trajanju od nekih dvije minute. Ima i “odgovor” u pisanoj formi sklepan samo tri dana nakon moga intervjua, u kojem Filipović besprizorno licitira sa mrtvim Mahirom.     Da pišem petu knjigu o lažima “jednog od najvećih živućih bh. intelektualca”? Ili će sve – vratimo se na početak teksta – potonuti u zavjeri šutnje?     A našeg filozofa što se tiče, mišljenja sam da bi mu pametnije bilo da je šutio. Tako bi ispoštovao drevnu latinsku mudrost: “Da si šutio, ostao bi filozof”. I ne bi, uza sve ostalo, napisao da se Mahir “bacio s trinaestog sprata u beznađu”.     Nije, akademiče, s trinaestog, sa osmog je sprata, samo su posljedice iste. Jedina razlika je u tome što Dubravko Lovrenović više nije “lažov”. Je li Mahirova smrt cijena koju je trebalo platiti za to? Zato dođite akademiče, dođite na osmi sprat, možda dobijete inspiraciju pa odgovorite na postavljeno pitanje. Može Vam se pridružiti i Senad Hadžifejzović, bard bh. novinarstva. I njegov gost na TV FACE od 16. I. 2016. Onaj što je, kao reče mašući pred tv kamerama nekim papirima, uredno plaćao alimentaciju, dok je Mahir s majkom boravio u podstanarstvu, a on sam u trosobnom stanu. A izvodi iz banke kažu da nije. Ništa za prvih 22 mjeseca, a i kasnije, kada bi se sjetio da nešto uplati, nikad to nije bio puni iznos. A tek IZNOS! “Astronomski”! Znam da je čovjek trgovac, ali da može trgovati i s mrtvim sinom to doskora nisam znao.     Zajedno smo jači. A ko je jači – tlači. Iz tog terora rođen je strah koji sputava svako racionalno rasuđivanje, iz straha rođena je laž. A lijepo je rečeno: “I Istinu ne miješajte s neistinom, i Istinu, znajući je, ne tajite!”     PRILOG 1:     ”Bosna i Hercegovina – povijesni dio hrvatskoga etničkog i državnog     prostora (Hrvatska do Drine)     Ovaj historiografski mit svoje obrise dobiva s pojavom pravaške ideologije dr. Ante Starčevića koncem XIX. stoljeća, u vrijeme postilirskog procesa hrvatske nacionalne integracije. Tadašnje povijesne okolnosti pogodovale su nastanku integralne hrvatske političke ideologije čiji je cilj bila homogena nacija sposobna ostvariti jedinstvenu nacionalnu državu izvan okvira Habzburške Monarhije. Radi mobiliziranja nacije pravaški je nauk inzistirao na slici idealne nacije u prošlosti koju je Starčević izjednačavao s vladajućim hrvatskim narodom u ranom srednjem vijeku. U taj kontekst Starčevićeva ideologija (on sam slovio je kao turkofil) obuhvatila je Bosnu i Hercegovinu, proglasivši bosanski begovat cvijetom hrvatskoga plemstva.     Tezu o pripadnosti srednjovjekovne Bosne hrvatskoj državi na temelju njihovih bliskih srednjovjekovnih crkveno-političkih veza razvijali su u XX. stoljeću pojedini historičari, izjednačivši proklamirano nacionalno jedinstvo XIX. stoljeća sa sličnošću srednjovjekovnih kultura, zanemarivši tako genezu – esencijalni element povijesnoga toka. Ova neprečišćena shvaćanja zaplela su se, kao i na srpskoj strani, u opsesivno dokazivanje i golo prikupljanje podataka o “geografskoj rasprostranjenosti ovog ili onog današnjeg naroda (i njegovih prava na ovu ili onu oblast).” Pritom su analize tadašnjih mjesnih i ličnih imena služile isključivo njihovu izjednačavanju s modernim nacionalnim zajednicama i, u tom duhu, ostvarivanju njihovih stvarnih ili, češće, fiktivnih povijesnih prava. Najvažniji među brojnim previdima koji su hranili (i još hrane) ova uska, ostrašćena gledišta, jest izjednačavanje suvremenih sa srednjovjekovnim pojmovima nacije i države. U ovom slučaju pomiješani su i izjednačeni pojmovi povijesnog prava, političkog naroda i političke nacije. Moderna povijesna znanost relativizirala je pojam povijesnog prava a stereotipne predodžbe o političkoj naciji svela na pojam nacionalizma plemstva kao jedne vrste protonacionalizma. Hrvatstvo bosanskohercegovačkih katolika, ništa manje nego srpstvo i bošnjaštvo pravoslavnih i muslimana, proizvod je ex post facto. Hrvatska do Drine i hrvatski barjaci na Romaniji, o kojima se moglo čuti u predvečerje tek završenog rata, eho su ove melodije što dolazi iz ustajalih idejnih bunara povijesti. Stjegonoše su u međuvremenu netragom nestali, ili su se udobno smjestili u hladovini vlastitih sinekura.     Procesi etnogeneze na području Bosne i Hercegovine od ranoga srednjeg vijeka do danas odvijali su se svojim posebnim tokom na čijem se kraju pod konac XIX. stoljeća bosanskohercegovački katolički supstrat preobrazio u hrvatsku naciju pod kojom treba podrazumijevati zajednicu identiteta što u sebe uključuje skalu vrijednosti unutar koje se pojedinci i grupe identificiraju prije svega na temelju odgoja. Tako se na hrvatskom primjeru očituje istinitost pravila da su nacije češće posljedica zasnivanja države nego što su osnova na kojoj se država stvara, te da smo stalno u opasnosti da narod ocjenjujemo na temelju programa koje nisu pratili i ispita na koje uopće ne izlaze.      U ovom okviru, znajući da se srednjovjekovni pojam nacije bitno razlikuje od njegova modernog značenja, nužno je promotriti procese etnogeneze i politogeneze na području srednjovjekovne Bosne i utvrditi kako su se početni slavenski etnonimi, među kojima vjerojatno i hrvatski, preobrazili u bosanski. Bosanska srednjovjekovna etnogeneza, kao i posvuda u Europi, obuhvatila je različite etnose čijim je međusobnim miješanjem, tokom stoljeća, pojavom prvog oblika stabilnije političke vlasti u X/XI. stoljeću, svjetlo dana ugledao novi narod kako ga je nazvao R. Martins. U njegovu stvaranju participirala su najmanje četiri etnosa: ilirski, romanski, avarski i slavenski. Razumljivo je da ovom posljednjem, slavenskom, pripada i najistaknutije mjesto – jezik je tome najbolji dokaz – ali ni uloga ostalih, ilirskog ponajprije, nije bila zanemariva.     Do slavenskog naseljavanja Bosne i Huma (Hercegovine) u VII. stoljeću, ilirski etnos imao je na ovom području za sobom cijeli milenij i pol kontinuiranog života Za to dugo vrijeme uspjeli su Iliri formirati snažan plemenski savez koji se uspješno opirao pokušajima rimske pacifikacije, razviti ekonomiku i osebujnu kulturu oplemenjenu najprije grčkim a potom rimskim kulturnim tekovinama. Za četiri i pol stoljeća rimske vladavine gornji sloj ilirskog društva u znatnoj mjeri je romaniziran, ali je istovremeno većina domaćega stanovništva zadržala svoj jezik i ustaljeni način života.     Cijeli taj brojni i žilavi ratnički narod dolaskom Slavena nije mogao preko noći nestati. Naprotiv, rezultati istraživanja etnogeneze na bosansko-humskom području, nastali kombiniranjem povijesnih izvora, arheoloških nalaza, etnologije i lingvistike, pokazuju da je proces stapanja prilično brojnog starosjedilačkog neromaniziranog i poluromaniziranog ilirskog etnosa sa slavenskim došljacima, osobito u nekim zabačenijim oblastima, bio intenzivan i da je ilirski starosjedilački element imao važnu ulogu u formiranju kulturnih, somatskih i psihičkih osobina slavenskog življa koji u tim krajevima danas živi. To je vidljivo iz ostataka i prežitaka u narodnoj kulturi, arhitekturi, urbanizmu, sepulkralnoj praksi, mitologiji, religioznim i magijskim vjerovanjima, ornamentalnim motivima, narodnoj nošnji i obući, nakitu, glazbi, plesu, jeziku i društveno-političkoj organizaciji. Tome je svakako pridonijela okolnost što su razaranja, izravno ili neizravno, najviše pogodila urbane sredine a mnogo manje starosjedilački živalj koji je u zabačenim oblastima uglavnom ostao pošteđen onih najtežih posljedica. Upravo taj neromanizirani, ali i romanizirani ilirski etnos, osigurao je kontinuitet u razvitku kulture na bosansko-humskom području do kasnoga srednjeg vijeka pa i dalje. Kulturna zračenja i uloga Ilira u etnogenezi susjednih područja također nisu zanemarivi. U Albaniji oni su, najvjerojatnije, bili čak presudni, dok su na prostoru srednjovjekovne Hrvatske ostavili vidljive tragove.     Pojava da stari autori bosanski srednjovjekovni jezik i stanovništvo zapadno od Drine još duboko u srednji vijek nazivaju ilirskim, oživljavanje ilirskoga imena u jeziku, heraldici, nazivu za politički program u vrijeme razbuđenih nacionalnih pokreta u XIX. stoljeću, ilirski običaj tetoviranja, tzv. tatuaža, sačuvan kod bosanskih Hrvata-katolika do naših dana, prežici u narodnoj umjetnosti neki su od indicija koji ukazuju na ulogu Ilira u srednjovjekovnoj bosanskoj etnogenezi. Pretpostavlja se da samo ime rijeke Bosne predstavlja slavenizirani oblik ilirskog naziva Bathinus (Basanius). Ta teza je u novije vrijeme osporena, uz nove argumente koji ime zemlje Bosne dovode u vezu sa slavenskim plemenom istog ili sličnog naziva. O dubokoj ukorijenjenosti ilirskoga nazivlja na ovom prostoru rječit dokaz pruža nedavno publiciran mletački dokument datiran u Bosni 12. IV. 1421. koji rijeku Bosnu naziva njezinim prastarim imenom: Batan.     Ni uloga Avara, osobito u procesu uspostave prvih oblika državno-političke organizacije u početnom selidbenom razdoblju kada su, kako je poznato, dali vodstvo brojnijoj slavenskoj masi, nije bila zanemariva. O značajnim ostacima avarskoga etnosa u Hrvatskoj svjedočio je još polovicom X. stoljeća car Konstatntin Porfirogenet (u Hrvatskoj još uvijek ima avarskih potomaka i po njima se vidi da su Avari). Nije bez značaja ni činjenica da se od 30 poznatih lokaliteta na Balkanu izvedenih od avarskog korijena Obri, Obrov, 15 nalazi na području Bosne i Hercegovine. Vladarska titula ban i administrativno-teritorijalna oznaka župan, veoma rano ukorijenjene u Slavena pridošlih na prostor gdje se kasnije razvila bosanska država, po svemu sudeći su avarskoga porijekla.     O romansko-slavenskoj simbiozi pored ostalog svjedoče relativno dobro sačuvana predrimska i rimska toponomastika i jezični izrazi trajno odomaćeni u vokabularu doseljenoga slavenskog etnosa. Postojali su, naravno, i antagonizmi, ponajprije na vjerskoj osnovi, ali su oni vremenom, sa širenjem kršćanstva, postupno prevladani. Ključnu ulogu u ovom procesu odigrao je romanizirani ilirski sloj.     Najmanje se može govoriti o ulozi keltske i germanske komponente. Keltski etnos bio je ograničen uglavnom na sjeverne i sjeveroistočne krajeve Bosne i njegova uloga u ukupnom kulturnom stvaranju u predslavenskom periodu neusporediva je s ilirskom. Germanska (istočnogotska) vlast u Bosni i Humu potrajala je isuviše kratko (oko 40 godina) da bi za sobom ostavila dublje tragove, ali nije isključeno da se dio ovoga etnosa, i nakon restauracije bizantske vlasti sredinom VI. stoljeća, trajno zadržao na starim staništima i postupno stopio sa starosjediocima i pridošlim Slavenima.     Domaći toponim potisnuo je nakon izvjesnog vremena slavenske etnonime i kao takav ustalio se u upotrebi, davši skupno ime narodima obuhvaćenim procesom etnogeneze, ponajprije na prostoru tzv. banske (centralne) Bosne. Žitelji srednjovjekovne Bosne javljaju se u izvornom materijalu domaće, istočne i zapadne provenijencije isključivo pod imenom Bošnjana (Bosnenses) koje se odomaćilo čak i u oblastima koje su relativno kasno (XIV. stoljeće) iz sastava srpske države ušle u sklop Bosne. To, naravno, nije bio nikakav bosanski specifikum jer je etnogeneza na većem dijelu južnoslavenskoga prostora, tamo gdje se nije ustalilo hrvatsko i srpsko ime, nakon stanovitoga vremena na površinu izbacila lokalne toponime koji su “krstili” pridošla slavenska plemena. Takve primjere pružaju nazivi za stanovnike Huma (Humljani), Konavala (Konavljani), Travunije (Travunjani), Karantanije (Karantanci), Duklje (Dukljani). Još je poučniji naziv Rašani koji se za Srbe sačuvao sve do modernog doba.      Uza sve to Slavene, uostalom kao i druge barbare koji su na ruševinama Rimskoga carstva gradili nove društvene strukture, nije povezivala misao o nacionalnom jedinstvu jer su se oni, poput drugih naroda, etnogenetski međusobno znatno razlikovali (jedan armenski izvor spominje 25 različitih naroda obuhvaćenih zajedničkim imenom Slavi). Različita plemena i narodi uspjeli su se nametnuti za gospodare drugim etničkim skupinama koje su nakon kraćeg ili dužeg vremena primale i novo ime, stopivši se s novim gospodarima. Miješani brakovi, osobito među pripadnicima društvene elite, rastrojili su te manjine, ali nisu uvijek zameli svaki njihov trag.     Osim posrednog, koliko-toliko sigurnog Porfirogenetova kazivanja, ne postoji nijedan pouzdan suvremeni povijesni izvor na temelju kojeg bi bilo moguće ustanoviti u kojoj su mjeri hrvatska plemena naselila područje tzv. banske Bosne. Ako se Hrvati ovdje i jesu naselili, što nije isključeno, oni su najvjerojatnije predstavljali izrazitu manjinu u slavenskoj i iliroromanskoj većini u kojoj su vremenom bili asimilirani. Znano je, uostalom, da je proces izrastanja prvih oblika političke vlasti u Hrvata, smještenih u neposrednom zaleđu bizantskih gradova na jadranskoj obali, tekao brže negoli u Srba, ali je i u takvim okolnostima, prema onomu što je dosad poznato, s pojavom hrvatskoga imena u dokumentima trebalo čekati sve do 852. godine kada je zabilježeno u glasovitoj Trpimirovoj darovnici, da bi se tek sa splitskim saborima (925- 928) hrvatsko ime definitivno afirmiralo. A radilo se o teritoriju što su ga Hrvati relativno gusto naselili, na kojemu je formiran nukleus hrvatske ranosrednjovjekovne države.     Pod pretpostavkom da se Hrvati uistinu jesu naselili u Bosni, nužno je upitati se, kako to čini I. Goldstein, da li danas postoji osoba koja bi nakon svih nebrojenih emigracija i imigracija, pokrštavanja ili prekrštavanja, islamizacije i deislamizacije do kojih je u zadnjih nekoliko stoljeća dolazilo na tlu BiH u svom rodoslovnom stablu mogla identificirati te u 7. stoljeću doseljene Hrvate. Kako pišu, čini se da bi neki mogli.     Oslanjanje modernog nacionalnog osjećaja na srednji vijek neprimjerno je već i zbog toga što je u tadašnjem shvaćanju nacije, kako to svjedoči kanonist Regino od Prüma oko 900. godine, primat nad čisto rasnim dan sociološkim kategorijama (običajima, jeziku i pravu). Za pravilno razumijevanje ovog pitanja važno je znati da sve do konca XVIII. stoljeća naciju nije formiralo tzv. narodno jedinstvo već vladajući, reprezentativni politički sloj; do tada ne može biti govora o narodnoj već isključivo o tzv. plemićkoj naciji.     Slijedeći podjelu H. Schulzea na državne i kulturološke nacije, za bosanskohercegovačke Hrvate primjerenom se čini odrednica kulturološke nacije. Njezino današnje pretvaranje u pojam isključivo državno-političkoga značenja, uz znanstveno nedokazivu teoriju o tzv. državnoj matici i rezervnoj domovini, pokazuje svu malignost utopije da je moguće svjesno djelovati na povijesni tok koji ima svoje duboko ukorijenjeno nasljeđe. Tako biva jasno kako se, kao jedan od proizvoda rata, mogla stvoriti umjetna opreka između pojmova bosanski i hrvatski. Svjedoči o tome, pored ostalog, euforično pretvaranje posljednjeg bosanskog kralja, zlosretnoga Stjepana Tomaševića, u kralja hrvatskoga imena, jezika i porijekla. Ona vrsta samozaborava i vlastitoga povijesnoga negiranja koju kroz sustavno uništavanje bosanske zavičajnosti kao esencijalne komponente hrvatstva danas proizvodi politika HDZ-a, prijeti potpunim zatiranjem autentične hrvatske (što će reći bosanske) kulture u BiH.     Budući da formiranje nacija na europskom kontinentu ima tisućugodišnju pretpovijest, svaka ozbiljna analiza etničkih odnosa u srednjovjekovnoj Bosni morat će povesti računa o duhu tadašnje epohe i stvarnom stanju činjenica. Ako je bilo jedan bilo drugi etnos – Hrvati i Srbi – participirao u procesu etnogeneze na bosanskome tlu, narod nazvan Bošnjanima na kraju ih je asimilirao što, uostalom, nije bila nikakva iznimka nego upravo pravilo u čijem su se duhu slični procesi odvijali na cijelom europskom prostoru.     “Dugo, dakle”, kako primjećuje Ž. Ivanković, “kroz povijest Bosne ne može biti govora o narodnoj etničkoj svijesti jer se sva svijest izražavala kroz ono dominantnije koje se stvaralo u opoziciji vjernik-nevjernik.” Isti autor, prateći unutar cjeline južnoslavenskoga prostora konstituiranje modernih nacija, uočava bitnu komponentu bosanskohercegovačkoga hrvatstva: njegovo političko osmišljavanje kroz fenomen franjevaštva i ilirizam kao romantičarsku, ali zato ništa manje važnu formu. U toj prvoj fazi formuliran je politički koncept bosanskohercegovačkoga hrvatstva: “konstituiranje nacije u modernom značenju te riječi, integracija nacionalnog prostora, premošćenje staleškoga jaza, demokratiziranje javnog života, ekonomije, formuliranje nacionalnih interesa kroz ideologiju, politički program, kulturni preobražaj itd., a sve na već osvojenim slobodama i dostignutom stupnju iskustva na Zapadu.” Od tada “može se i formalno govoriti o Hrvatima u Bosni ili barem bosanskom specifikumu hrvatstva.” Transformacija bosanskih katolika u nacionalne Hrvate – transformacija naroda u naciju – bio je dug(oročan) proces, osim s unutarbosanskim organski povezan s političkim i kulturnim strujanjima u susjednoj Hrvatskoj ali i u širem okruženju, kako to pokazuje P. Korunić.     Profiliranje bosanskoga tipa hrvatstva sažeo je I. Lovrenović:     Uz višestoljetno negativno djelovanje krupnih datosti političkih granica među svjetovima, tako se stvara pojedinačni i kolektivni, psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus i profil […] Kulturno (u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture), organizacijski (u okviru cjeline Franjevačkog reda i Katoličke crkve), nacionalno (u okviru hrvatskog nacionalnog i kulturnog totaliteta) – taj profil zadobiva status varijeteta. Taj varijetet, naravno, korespondira sa cjelinom, ali je u odnosu na nju i značajno diferenciran. Crte te diferenciranosti nisu toliko jake da bi od varijeteta načinile poseban entitet, ali su dovoljno jake da ni brzo ni lako ne prestaju biti smetnjom za totalnu korespondenciju, to jest – za stapanje u jedinstven identitet.     Svodeći taj proces na njegovu najrazumljiviju dimenziju, na jezik kulture, danas je fenomen hrvatstva pravilno moguće osvijetiliti jedino u njegovoj trovrsnoj pojavnosti […] u tri markantna kulturno-civilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoeuropskom, balkansko-orijentalnom.     To samo pokazuje da u jednoj ovakvoj složenoj kulturnoj pojavnosti, tom jedinstvenom slučaju u europskoj kulturi kojemu je dano biti “sudionikom i baštinikom svega što je taj krug stvorio i dodirnuo, cijeloga njegova registra oblika i dodira” ne može uspješno funkcionirati koncept metropolitanske paradigme, model centra i periferije. U njezinoj povijesno zadanoj policentričnosti i plurimorfnosti bosanskohrvatska komponenta ne može biti promatrana tek kao “dodatak i to nižega reda”.      U svjetlu ove trovrsne paradigme može se govoriti samo o njezinu harmoničnom i produktivnom prevladavanju ali ne na način koji bi jednu komponentu za račun fiktivne i osakaćujuće čistoće dokinuo, nego na način njezine pune afirmacije koja je jedina u stanju hrvatsku kulturu postaviti na mjesto koje joj objektivno pripada: u planetarno kulturno zajedništvo.     Da je bosansko hrvatstvo nemoguće svesti na etnički privjesak tzv. matične povijesti pokazuje i vjerojatno najkontroverznija knjiga bosanskohercegovačke/hrvatske historiografije: Etnička povijest Bosne i Hercegovine fra Dominika Mandića, objavljena u Rimu 1967. godine. Ova voluminozna knjiga od 554 stranice, nastala kao rezultat opsežnih istraživanja koja su uključila literaturu i izvore na više jezika, dugo je živjela u znanstvenoj “poluilegali”, što je dodatno pridonijelo stvaranju mitsko-urotničke atmosfere oko nje i njezina autora. Pamtim još iz studentskih dana da je svaki kuloarski razgovor o Mandiću i njegovoj knjizi po pravilu pratio snižen ton. Sjećam se i toga da je ona bila jedna od prvih “zabranjenih” knjiga s kojom sam se susreo nakon završetka studija, i da me njezino čitanje snažno konfrontiralo sa studentskim znanjem. Mandićeve teze o eminentno hrvatskom karakteru etnopolitičke povijesti Bosne i Hercegovine (posebno bosanskoga srednjovjekovlja) hranile su mit o Hrvatskoj do Drine, premda mu Mandić nije rodonačelnik.      Tezu o hrvatskome etničkom korijenu bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka) razvijao je i Franjo Tuđman koji je još 1965. pisao: Budući da su BiH u Hrvatskoj od davnina smatrane hrvatskim zemljama na osnovi povijesnoga i etničkoga prava, jer pretežito bijahu u sastavu stare hrvatske države, jer je muslimansko pučanstvo u golemoj većini bilo hrvatskoga podrijetla, što se potvrđivalo i njegovim ikavskim narječjem, to je baš na tom pitanju došlo do najoštrijeg sučeljavanja dvaju nacionalizama [srpskog i hrvatskog]. U knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi tiskanoj u Zagrebu 1990. Tuđman je dalje razradio ovu ideju: Pri objektivnom razmatranju brojnog sastava pučanstva BiH, ne može se nipošto zanemariti činjenica da je muslimansko pučanstvo u svojoj golemoj većini, po svom etničkom sastavu i govoru, neprijeporno hrvatskoga podrijetla, te da se, unatoč povijesno stvorenim vjersko-kulturnim posebnostima, uvijek, kad god je za to imalo priliku, izjasnilo u golemoj većini kao sastavni dio hrvatske nacije. Polazeći od tih činjenica, u BiH dobiva se hrvatska većina u pučanstvu, a njihova gospodarska povezanost s ostalim hrvatskim dijelovima takve je naravi da ni Hrvatska u sadašnjim granicama, ni izdvojena BiH nemaju uvjeta za poseban, normalan razvitak. Zasnovan na mitskim predodžbama o muslimanima kao Hrvatima, pandan velikosrpskom svojatanju BiH, Tuđmanov politički, program pored svih drugih faktora, bosanskohercegovačke Hrvate u nedavnom je ratu gurnuo u ponor mjerljiv s bleiburškim.      Kako Tuđmanovi zaključci korespondiraju s Mandićevim pokazuje završno razmatranje u Etničkoj povijesti BiH: Urođeno hrvatsko pučanstvo u BiH mijenjalo je državne vladavine i svoju vjeru, ali je uvijek zbroj Hrvata katolika, bogomila i muslimana činio većinu u zemlji. Prema tome, uza sve povijesne nedaće i promjene, BiH etnički ostale su trajno hrvatske zemlje. Za turskoga zaposjednuća god 1463. bilo je u BiH: Hrvata katolika oko 83%, Hrvata bogomila oko 10%, Hrvata prevedenih na pravoslavlje oko 2%, neslavenskih Vlaha, većinom katolika, oko 2%, te pravih etničkih Srba oko 3%. Prema tome, god 1463. bilo je u današnjoj BiH oko 95% Hrvata.. Do ovakvih ničim dokazivih zaključaka, posebno kada je riječ o postocima, mogao je Mandić doći samo sustavnim učitavanjem nepostojećih sadržaja u povijesne izvore.     U godini izlaska njegove Etničke povijesti, podvrgnuvši kritici neke stavove Nade Klaić čiji je rad ocijenio kao neispravan i šteten hrvatskom narodu, pisao je Mandić u Hrvatskoj reviji: Narodna povijest, obrađena istinito i vijerno, u svojoj širini, jedno je od najmoćnijih sredstava, kojima se podržava narodna svijest, jača narodna snaga i narod čini sposobnim za žrtve i napore za kulturna, društvena i državna ostvarenja. Obrazložio je to time što mu je znanstvena i rodoljubna dužnost upozoriti hrvatsku javnost u domovini i u inozemstvu na neispravna stanovišta i štetnost navedenih spisa za odgoj mladih hrvatskih povjesničara i za hrvatski narod uopće.     U Predgovoru svojoj Etničkoj povijesti obrazložio je to Mandić još eksplicitnije: U povijesti Herceg-Bosne, i u današnjoj stvarnosti, osnovno je pitanje narodno. Posebnu pažnju posvetili smo ispitivanju vjerskog razvoja u tim zemljama, jer nigdje se vjera nije toliko mijenjala i utjecala na narodno opredijeljenje kao u BiH. U razmaku manje od tisuću godina preci većine današnjih urođenika u BiH pet puta temeljito su izmijenili svoju vjersku pripadnost, što je imalo i narodnih posljedica. Ovdje se u osnovi radi o ispravnome zapažanju ali ga ne prate i ispravni zaključci.     U Mandićevim rečenicama sadržan je sav paradoks etnokonfesionalnoga nacionalizma: Svijet se tokom povijesti temeljito više puta promijenio – kad bi mrtvi ustali, pitali bi gdje se nalaze – ali fikcije u ljudskim glavama preživljuju sve te mijene gradeći svijet imaginarnih predodžbi. Svjedoči o tome izjava nedavno uhapšenog generala hrvatske vojske Ivana Andabaka: Izdali su nas [Bošnjaci]. O njima sam imao najbolje mišljenje, surađivali smo u emigraciji, bilo ih je dosta u mojoj postrojbi, ali onda su nas izdali, zaboli nam nož u leđa. Okrenuli su se od hrvatstva, odrekli se korijena.     Ovakva shvaćanja recidiv su tzv. nacionalnog preporoda s korijenom u XIX. stoljeću koji S. M. Džaja ocjenjuje kao ponovno osvajanje cjelokupne nacionalne povijesti, kako kulturne tako i političke. Kao orijentacijska epoha prihvaćen je srednji vijek, kao kriteriji orijentiranja prihvaćeni su jezik i južnoslavenski etnički odnosi.     Da nijedna od ovih okljaštrenih slika povijesti nije izdržala ozbiljnu znanstvenu kritiku uz knjigu S. M. Džaje (Nacionalnost i konfesionalnost BiH), pokazuju radovi mlađe generacije hrvatskih medijevalista I. Goldsteina i N. Budaka. U knjizi Hrvatsko srednjovjekovlje (Zagreb, 1995) – jednoj od najboljih sinteza hrvatske medijevalistike – ugledni zagrebački profesor Tomislav Raukar smješta srednjovjekovnu Bosnu tamo gdje stvarno pripada: u rubno područje hrvatske povijesti. Pritom je u ovoj knjizi braudelovske inspiracije jasno istaknuto da se društvena zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala na stjecištu istočnih i zapadnih djelovanja, a da su društvena i državna individualizacija bile i osnovicom na kojoj se stvaralo i njezino etnokulturno ustrojstvo. Raukarova inventivna zapažanja nastala su na tragu moderne historijske znanosti oslobođene ideoloških natruha. Nimalo nevažno: u rukama je imao iste izvore kao i Mandić. Uz ovaj pročišćeni znanstveni pristup žive u mlađoj generaciji hrvatskih povjesničara stari pseudoznanstveni virusi o srednjovjekovnoj Bosni kao o prostoru.     Kada se – sine ira et studio – bude pisala historija bosanskohercegovačke historiografije, od neprocjenjivog će značenja biti utvrđivanje koliko su politička gledišta autora utjecala na njihove znanstvene zaključke. U toj će historiji kao zaslužan povjesničar istaknuto mjesto naći i Dominik Mandić sa svojom Etničkom poviješću BiH. Ova se knjiga zasad može razumjeti kao dokaz jedne nesretne kontroverze: Mandiću, respektabilnom povjesničaru, eruditu, paleografu, filologu, teologu nasuprot stoji Mandić koji je dopustio da ga ideološka kontaminacija zavede na stranputicu. Tipično za Balkan, tipično za Bosnu.     U jednom od svojih recentnih radova (Granica na Drini – Značenje i razvoj mitologema, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornika radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003), mit o Hrvatskoj do Drine znanstvenom je argumentacijom sahranio Ivo Goldstein. Autentično hrvatsko razumijevanje Bosne i Hercegovine morat će prije ili kasnije krenuti tim putem. To će, prije svega, zahtijevati dubinsku transformaciju u stavu hijerarhije Katoličke crkve u BiH koja je u komunističkom režimu bila sinonim političke opozicije, ali je u novim okolnostima, nerijetko (ako i u rukavicama) pristajući uz etnonacionalizam, postala nosiocem supkulture političke religije sa sakraliziranim pojmovima nacije i države. Danas je na tu hijerarhiju primjenjiva misao koju je neposredno nakon 1989, misleći na Bugarsku pravoslavnu crkvu, izrekao Khristofor Sabev – da je “crkva do sada bila korištena za političke ciljeve ali da će od sada politika biti korištena za ciljeve crkve.”     PRILOG 2:          “Bogumilski mit     Tzv. bogumilima mjesto u historiografiji osigurao je u drugoj polovici XIX. stoljeća nitko drugi nego jedan takav znanstveni autoritet kakav je u svoje vrijeme bio (i još je uvijek) Franjo Rački. U osnovi je, tvrdi A. Vaillant, bogumilizam Crkve bosanske djelo F. Račkoga i hrvatskog romantizma. To je, primjećuje on, ona lijepa nacionalna hereza, na koju su Hrvati bili ponosni, i koja se natjecala s češkim husitizmom.     Težište je bogumilskoga mita u tvrdnji da je srednjovjekovna Bosna bila središtem neomanihejsko-dualističke doktrine koja je stajala u opreci sa službenim učenjem Katoličke i Pravoslavne crkve. Uz to još i u tezi da je ta elitistička doktrina u Bosni imala masovne pristaše.     U posljednjih 50 godina pojavilo se više kritičkih studija koje crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni osvjetljavaju na nov način. Njihova istraživanja, uz neka vlastita zapažanja, sažeo bih u sljedeće zaključke:     Bogumilski ideologem i predodžbu o neprekinutom kontinuitetu između srednjovjekovne i osmanske Bosne u svim relevantnim biološkim i državnopravnim segmentima, kako pokazuje S. M. Džaja, u muslimansko-bošnjačku povijesnu svijest uveo je pisac i orijentalist Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (1870– 1934) prvi put 1892. a zatim u svojem povijesnom kompendiju Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463. do 1850, Sarajevo, 1900. Kroz projekt integralnoga bošnjaštva austrougarski upravitelj u BiH Benjamin Kálay (1882–1903), suprotstavljajući ga srpskim i hrvatskim pretenzijama na BiH, podupirao je iz političkih razloga ovaj nacionalni koncept.     Srednjovjekovna Bosna je do pojave prvih optužbi na račun hereze na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće za sobom imala pola milenija dugu tradiciju katoličke slavensko-glagoljaške obredne prakse, što je vidljivo kroz dokumente i arheološke artefakte. U usporedbi s Ugarskom, u kojoj se katolicizam raširio u svojoj latinskoj varijanti, srednjovjekovna je Bosna do pojave prvih optužbi imala daleko dužu kršćansku tradiciju.     Prve denuncijacije koje su Bosnu dovele u vezu s herezom potekle su od dukljanskog župana Vukana koji se, vidjevši da gubi političku utrku za vlast, tako nastojao približiti papi Inocentu III. (1198–1216) i osigurati promaknuće barske biskupije u rang metropolije. Pritom se ne smije gubiti iz vida činjenica da je u eri redefiniranja odnosa između istočne i zapadne Crkve u jugoistočnoj Europi nakon sloma Bizanta u Četvrtoj križarskoj vojni 1204. prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani 1217. bio okrunjen papinskom krunom. Kasnije su ovaj mehanički ideologiziran i klišeiziran vokabular preuzeli ugarski vladari koji su u službi univerzalističkog programa papinstva iz XIII. stoljeća nastojali latinizirati bosansku slavensku biskupiju i u njoj ostvariti utjecaj ugarskih crkvenih struktura. Indikativno je da su ugarski vladari i u kasnijim odnosima s Bosnom vokabular optužbi aktivirali samo onda kada je trebalo realizirati političke ciljeve. Naprotiv, u eri stabilnih odnosa s bosanskim vladarima, od kojih je većina bila uključena u ugarski feudalni sustav, takvim optužbama nigdje nema traga.     Crkva bosanska, koja se u domaćim izvorima prvi put javlja 1326/29. za cijelo vrijeme svoje aktivnosti do 1459. nije bila brojčano jaka, niti je zbog odsutnosti teritorijalno-pastoralne mreže, na kojoj je Katolička crkva zasnivala svoje djelovanje u narodu, ikada bila usmjerena na rad u masama (nisu bez razloga gosta Radina i grupu njegovih sljedbenika koji su 1466. tražili azil na njihovu području Mlečani nazvali sektom). Zbog naglašene strogosti svojih pravila, sa spartanskom klasifikacijom grijeha u kojoj je svako odstupanje od regule tretirano kao smrtni (neoprostivi) grijeh, ona već u samome startu nije mogla biti privlačna običnome čovjeku s njegovom komformističkom prirodom. Ovu prvobitnu asketsku crtu Crkva bosanska je već od početka XV. stoljeća, ako ne i ranije, počela gubiti, laicizirati se i usvajati životni kodeks plemićke feudalne sredine. Na drugoj strani je Katolička crkva od sredine XIV. stoljeća preko franjevaca ali i svjetovnoga svećenstva razvila razgrananu pastoralnu aktivnost koja je u svoj okvir obuhvatila znatan dio bosanskoga stanovništva; o njezinim pastoralnim uspjesima u godinama pred pad bosanske države 1463. svjedočio je i carigradski patrijarh Genadije Skolaris.     Nauk Crkve bosanske primarno nije bio usmjeren na negaciju kristoloških načela, već na kritiku opće Crkve.     Srednjovjekovna Bosna ne poznaje unutarnje vjerske napetosti širih razmjera kakve su zabilježene u Francuskoj početkom XIII. i u Češkoj prve polovice XV. stoljeća. Franjevački samostani i hiže Crkve bosanske, koncentrirani na području srednje Bosne, u kraljevoj zemlji, kroz cijelo vrijeme egzistirali su mirno i bez sporenja jedni uz druge.     O “heretičnosti” Crkve bosanske u pravilu govore povijesni izvori pisani latinskim jezikom, dok je, naprotiv, historiografija dokazala da se pojava Crkve bosanske ne može dovesti u vezu s tradicijom i pozadinom zapadnoeuropskih mističko-dualističkih pokreta iz druge polovice XII. i početka XIII. stoljeća. Iluminirane bogoštovne knjige (biblijski rukopisi) nastale u krilu Crkve bosanske pisane su u duhu službenoga kršćanskog nauka i vjernosti tradicionalnim slavensko-ćirilometodijevskim jezičnim standardima. Paleografsko-umjetnička analiza biblijskih tekstova Crkve bosanske govori o njihovoj oslonjenosti na starije dalmatinsko-hrvatske glagoljske predloške i eminentno europskoj dimenziji koja se ogleda u zastupljenosti oba vladajuća zapadnoeuropska umjetnička stila, najprije romanike a zatim i gotike. Zapadnoeuropski “modernizam” i bosanski “tradicionalizam” na umjetnički najvjerodostojniji način prožimaju se u biblijskim rukopisima, Hvalovu zborniku i Hrvojevu misalu, bogoštovnim knjigama načinjenima za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića početkom XV. stoljeća. Plodna kooperacija domaćih pisara i stranih (dalmatinsko-talijanskih) iluminatora rezultirala je umjetničkim tvorevinama prepoznatljivim po zapadnoeuropskom gotičkom stilu, ali i regionalnom bosanskom “rukopisu”. Simbolički iskazano: Bosna je u ovaj odnos unijela naručitelja (mecenu), pisara i domaća pisma (glagoljicu i ćirilicu), a Zapadna Europa je “darovala” umjetnički stil i iluminatore. Ovaj model zapravo ilustrira mehanizam na kojemu je počivala internacionalna kultura medijevalne Europe obilježena globalnim umjetničkim strujanjima i lokalnim varijetetima.     Da li je neko naučavanje heretično ili nije određivale su tadašnje etablirane Crkve u skladu sa svojim proklamiranim shvaćanjima ali često i trenutačnim političkim interesima. Koliko se kruto obdržavanje toga principa u biti pokazuje neodrživim pokazuje slučaj sv. Metoda kojeg su njemački prelati proglasili heretikom, zbog čega je čak dospio u tamnicu. Umjesto o herezi pravilnije bi bilo, kako to čini J. Huizinga, govoriti o tipovima pobožnosti. Kako su intenzivno bili religiozni stari heretici u usporedbi s modernim kršćanima – primjetio je J. Burckhardt.     Kao državna crkva (J. Šidak), Crkva bosanska je u društvenom tkivu srednjovjekovne bosanske države popunila onu prazninu koja je nastala dislokacijom sjedišta katoličke biskupije u Đakovo sredinom XIII. stoljeća. U crkvenome vakuumu koji je potrajao sve do uspostave Franjevačkoga vikarijata 1339/40, u Bosni se razvila posebna kršćanska konfesija koju su precizno definirali dobro upućeni Dubrovčani označivši je vjerom bosanskom. Kao njezin antipod isti su ti Dubrovčani koristili termin vjera rimska. Na osnovi ove rascijepljenosti između bosanske i rimske vjere – u čijoj su pozadini ležali politički motivi – kod znatnog se dijela bosanske vlastele razvila specifična konfesionalna senzibilnost koja je, kao u slučaju Hrvoja Vukčića, konkretan izraz našla u pristajanju uz jednu i(li) drugu crkvenu organizaciju.     Prateći dio bogumilskog mita predstavlja mit o bogumilskom karakteru srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika stećaka koji je postao rasprostranjen također zadnjih desetljeća XIX. stoljeća. Nakon cijelog stoljeća bavljenja ovim fenomenom historijska je znanost napustila ovo gledište i danas mu prilazi s drugoga stajališta. Historijski put te demitologizacije donosim u svojoj monografiji o stećcima.”

Spomenik kulture na meti politike. Šta je nama Bobovac? – Maja Lovrenović

 

Spomenik kulture na meti politike

Šta je nama Bobovac?

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/266/t26605.shtml

Argumenti sadašnjeg politiziranja Bobovca pokazuju krajnju vulgarnost i ignorantnost, uz blagi zadah nekrofilije. Zar treba, uza sve neprocjenjive slikarske, skulptorske i arhitektonske vrijednosti Bobovca, taj grad pamtiti i spominjati jedino po kraljevskim kostima?

Arhitektura je “izgrađeno” značenje.

Ona vjerno pokazuje tko smo.

(Charles Jencks)

Cvito Fisković, legendarno ime povijesti umjetnosti svih južnoslavenskih prostora, prije trideset godina poručuje bosansko hercegovačkim historičarima da su dužni znanstvenim istraživanjima prikazati domet i istančanost srednjovjekovne umjetnosti u Bosni, “bez kojih se neće moći zaokružiti pravu sliku starog bosanskog likovnog stvaralaštva i kulture, koju svijet treba upoznati potpunije negoli kroz umjetnost stećaka”. Njegove riječi i danas imaju proročku dimenziju, jer o svojoj srednjovjekovnoj baštini, osim stećaka, ne znamo gotovo ništa. A i o stećcima… Ali to je druga priča.

No, eto, nedavno smo opet “otkrili” Bobovac. Kad je u julu prošle godine pokrenut projekt za obnovu Bobovca, sjetili smo se da bi to moglo biti neko jako važno mjesto za nas, jer je to bio glavni grad srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, i jer su u njemu pokopani neki važni bosanski kraljevi. Ali o samom Bobovcu i dalje ne znamo ništa. Ili, koliko znamo o Bobovcu najbolje ukazuje jedna prošlogodišnja zgoda: jedna delegacija koja je trebala prisustvovati otvorenju spomenutog projekta greškom je otišla na – Vranduk.

Ipak, neznanje je oprostivo, ukoliko nije popraćeno ignorantnošću. Prošlogodišnjega jula na Bobovcu, u želji da dozna nešto o značaju tog mjesta, novinar Oslobođenja snimao je na diktafon podatke koje sam mu govorila, plodove dvogodišnjeg intenzivnog rada na stručnoj literaturi i na samoj lokaciji, iznesene u dva objavljena stručna rada. Od svega toga, u svome tekstu spomenuo je tri informacije. I sve tri potpuno pogrešno prenesene, gotovo falsificirane. To i ne bi bila neka tragedija da isti tekst nije prenio izvjesni Mirza Šahinpašić, na svojoj web stranici www.bosona.com. Nakon intenzivne prepiske putem interneta, prof. Šahinpašić obećao je da će unijeti moje primjedbe i ispravke u spomenuti tekst. To se, međutim, još nije dogodilo. A nedavno povodom Bobovca piše komentator Oslobođenja, koji obnovu tog starog grada vidi isključivo kao obnovu “jedne katoličke crkve”, i to odmah prebacuje u kontekst današnjih političkih i nacionalističkih bosanskohercegovačkih prepucavanja oko kulturne baštine, u kojima u pravilu nastrada upravo kulturna baština. Sumnjam da bi ijedan, čak i prosječno obrazovan musliman za pariški Nôtre Dame rekao da je tek “jedna katolička crkva”. Kao što nijedan obrazovan kršćanin za istanbulsku Ahmediju ne bi rekao da je tek jedna muslimanska džamija. Među kulturnim svijetom takvo što smatralo bi se vulgarnim.

Ta jedna katolička crkva na Bobovcu nema funkciju bogomolje već preko pet stotina godina. U 15. stoljeću bila je mauzolej bosanskih vladara, ukrašen pozlaćenim freskama iz ugledne dalmatinske umjetničke radionice majstora Vuškovića i nadgrobnim pločama iz kruga poznate češke skulptorske škole Parlera. Očuvani dijelovi ovih nadgrobnih ploča nalaze se u Zemaljskom muzeju, a svojom kvalitetom spadaju među najvrijednija ostvarenja srednjoeuropske kasnogotičke nadgrobne skulpture. I dok se one u tom svjetlu spominju u brojnim stranim stručnim publikacijama, kod nas nemaju nikakvu recepciju. Mi smo prezauzeti svojim montipajtonovskim prebrojavanjem nacionalnih i vjeroispovjesnih krvnih zrnaca svakog našeg spomenika kulture da bismo obratili pažnju na njihovu stvarnu umjetničku vrijednost ili ljepotu.

Arhitektura bobovačkog mauzoleja također je spadala u srednjoeuropski kasnogotički kulturni krug, ali s elementima i modificiranim formama koje indiciraju jednu bosansku preferenciju, tradiciju, jedan “bosanski stil” koji se, ponovo modificiran, prenio i u kasniju, islamsku bosansku arhitekturu.

Danas, pak, ova građevina nema gotovo nikakvu spomeničku vrijednost. Prilikom restauracije izvedene sedamdesetih godina zanemarena su četiri ključna elementa autentičnosti bobovačkog mauzoleja. Arheološka istraživanja pokazala su da je mauzolej imao bifore (dvostruke prozore), peterostrano svetište (apsidu), tzv. zvjezdasti gotički svod i trijem na sjevernoj (bočnoj) i zapadnoj (ulaznoj) strani. Među golim kvadratičnim zidovima restaurirane građevine tome nema ni traga, a umjesto bifora stoje uski šiljati prozori, koji bi, kao, trebali signalizirati njezinu “gotičnost”, srednjovjekovnost. Tadašnja obrazloženja ovakvih restauratorskih zahvata svodila su se uglavnom na nedostatak novaca. U tom slučaju trebalo se pristupiti izradi makete ili crteža koji bi, pažljivo prateći materijalne arheološke nalaze, rekonstruirali autentični izgled mauzoleja. To nije učinjeno do dana današnjeg, i zbog toga danas nigdje, niti na Bobovcu, niti u nekom muzeju, ne možemo vidjeti kako je ta građevina doista izgledala.

Zašto su ova četiri elementa toliko važna? Zašto je ovaj mauzolej toliko važan? Pored peterostrane apside i zvjezdastog svetišta, koji, uz nadgrobne ploče, stilski pripadaju srednjoeuropskom kasnogotičkom kulturnom krugu, te fresaka koje pripadaju istočnojadranskom, mediteranskom kulturnom krugu, rekonstrukcija autentičnog trijema i krovišta mauzoleja pokazala bi jednu dobro poznatu formu, onu bosansku formu krovišta koje se spušta na stupove trijema, a koja se može vidjeti kod velikog broja naših bogomolja koje spadaju u tip tzv. bosanske džamije. Naše novokomponirane historije, religije i politike koje toliko žude za svojim partikularnim, ekskluzivnim kontinuitetima potpuno su nesposobne da uvide ili provare ovakve vrste kontinuiteta.

Jedna tradicionalna bosanska forma arhitekture, u čijoj su se unutrašnjosti našli bok uz bok srednjoeuropski i mediteranski kulturni i umjetnički krug 15. stoljeća – to je glavna i najvažnija karakteristika bobovačke baštine. Graditelji i naručitelji bobovačkog mauzoleja bili su puno sigurniji u sebe i u svoj identitet nego što smo to mi danas. Nisu zazirali od različitosti, niti su ih smatrali opasnim po svoje tradicije. I znali su ih spojiti u jednom nevelikom zdanju kao što je bio bobovački mauzolej.

Gledano u ovakvom kontekstu, argumenti sadašnjeg politiziranja Bobovca pokazuju krajnju vulgarnost i ignorantnost, uz blagi zadah nekrofilije, tj. opsjednutosti kraljevskim kostima. Zar treba, uza sve neprocjenjive slikarske, skulptorske i arhitektonske vrijednosti Bobovca, taj grad pamtiti i spominjati jedino po kraljevskim kostima? Ili ga treba proizvoditi u neki historijsko-politički državotvorni simbol, a da se pri tome potpuno zanemari i poništi njegov kulturno-umjetnički značaj? Umjetnost, arhitektura, a posebice mauzoleji, od mezopotamskih zigurata i egipatskih piramida nadalje, i jest se razvila iz shvaćanja da su carstva i kosti prolazni.

Šlag na kraju sadašnje bobovačke priče predstavlja oltarskodomovinski zakletvopolažući prijedlog jednoga političara. Od takvog prijedloga bi se naježio svaki savjestan povjesničar umjetnosti, ali i svaki istinski kulturan čovjek, imajući na umu, recimo, ne tako davnu Tuđmanovu devastaciju srednjovjekovnog kompleksa Medvedgrada. Vođen sličnom “državotvornom” idejom, Tuđmanov režim je taj srednjovjekovni grad na Sljemenu iznad Zagreba bagerima i asfaltom preuredio u Oltar Domovine. Slučaj Medvedgrada trebao bi biti dobar podsjetnik na to što se dogodi sa spomenikom kulture kad bude proizveden u politički simbol.

Sve ovo može se gledati i s pozitivne strane. Ulaz u Zemaljski muzej još uvijek košta samo jednu konvertibilnu marku. Iskoristite priliku i otiđite pogledati nadgrobne ploče s Bobovca. Jer drugdje biste za njih morali platiti dvadeset puta više.


Arhiva Dani
266

 

SLOVOPISAC BOSANČICE – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

SLOVOPISAC BOSANČICE

Dragi prijatelji, bosanski patrioti, dobri ljudi, susjedi, sestre i braćo, kozmopoliti, humanisti!

Više od časti, ne manje od sjene sudbine, mene kojem prozvaše imenom pod kojim me znate, pozva glas grumena zemlje bosanske posijane stećcima Dobrijeh Snivača, spokojnih potkamenih Spavača koji čekaju ispunjenje Pravde, didovi naši i pramajke naše što rano i silom polijegaše u zemlju, ni čijim kostima često ne daju mira ni spokoja, ni Nevoljnom Vojni, ni Kosari, ni Gorčinu, ni Kraljici i kraljevima, – u sudbu hudu mi pripade da vas pozovem, da se više nikada ne raziđemo, ni živi, ni u smrti. Možemo i odlutati, zavaravati se, ali More Istine će nas vratiti istoj obali.

Beznačajnosti mojoj samo toliko pripada da spomenem da od oktobra 1976, punih 40 godina vodim boj, čas rovovski, čas prikriven odisejskim varkama i gubitkom traga pred izvjesnošću klopke, lomače, odstrela, čas odijeljen daljinom, ali nikada toliko dalek da ne bih bio uvijek mišlju u Milama i pod rodnom Visočicom, kao i na Bobovcu, u Dubrovniku bosanskom u Kopošićima, u Jajcu, na kuli Gradačac, na obalama Neretve, Drine, Une, opsjenjen i opčinjen likom Zmaja od Bosne.

Ono što bi trebalo da nas povezuje je usaglašen stepen gorčine spram svih što Bosnu izdaše i komade njene prodaju u bescijenje, imajući svršen plan uništenja otadžbine, ne samo za danas, već i za prekosutra. Ne govoreći o sebi, sloveći o svima vama, posvećeni sebi, prizivam vas k sebi slobodnima i samo sebi pripadnima.

Strategija uništitelja je izbrisati nas. Taktika im je zadužiti nas. Koncepcija njihova je baciti nas na deponiju njihovih nuklearnih arsenala i aktivirati ih s našeg tla prema moćnom neprijatelju koji bi nas bez milosti zbrisao kao zalutali trn pod kožom njihove frankenštajnske pojave. Operatika je njihova špijunaža i krađa naših ideja i zasluga. Metodologija je njihova uvesti nas u protektorat. Ili, pakt. Ko li će paktirati i protiv koga ako svi nestanemo?

Ali, dobro zapečaćen kood humanosti našeg Čovjeka Bosanca ništa ne može krivotvoriti niti ga klonirati.

Kao Bosanac koji je i Hercegovac Velemir, kao i Bošnjak, kao i Bošnjanin, ćuteći u sebi i Abrahama i Ibrahima, i Budu i Hrista, i Muhameda i Zaratustru, a ponajviše slovopisac Bosančice, pozivam vas da kapljom života i suzom djeteta nevinog osvjedočimo da smo nebitni, i otpisani, kao što i jesmo, ali, vječni, kao oni koji su svome domu rekli: – Da, ti si naš, ne dajemo te ni cijelog ni pod najam. Ni Sutorinu, ni Čapljinu, ni Stolac, ni Drvar, ni Rudo, ni Zvornik, ni Cazin, ni Brčko… Nećemo Bunu dati jednom gazdi, Semberiju drugom, Hutovo trećem, Drini nećemo dopustili da odnese sjećanja na mala trupla što bijahu živahna vesela djeca.

Kažu dušmani da se Kozara nije dogodila, da nije bilo potrebno voditi ofanzive, da Šeremet i Šolaja nisu nam ni trebali osvajati svoja brda i izvore, da majke SKOJ-evki nisu bile veće heroine od Save Kovačevića… Ništa njima nije Stari most u Mostaru, kao što im ne predstavljaju ništa Branko Ćopić, ni Alija Sirotanović i njegove ruke kojima je kopao crno zlato za nečije bijele kragne, kadilake i nečiji „bijeli hljeb“.

Husinskog rudara još čuvaju kamarati, progovorili u nama, kroz nas, koji ćemo se za njih velike i male voljeti, prkosni, sneni, smrtno-besmrtni. Otpisani, nemamo šta izgubiti, a priklonimo li se izdaji, kao svi izdajnici, špekulanti, kalkulanti, trgovci, liferanti, „sveznajuće“ neznalice, dodvorice, kukavice, beskičmenjaci, smećem lažnog znanja punoglavo prazno-brbljivi, delikventi, defetisti. Ako bismo još časili časa i bili sa njima, bili bismo njima nalik, bez prava na biološku oznaku, bili bismo kao da nismo ni bili.

Ne pristajući da smo niko, da smo svedeni na nulu, mi biramo biti mi, svoji na svome, nepokoreni, bolje mrtvi a živi, nego živi a mrtvi.

Da ne ostanemo dužni, zbog vas, pokondirene i prodane, koji se krstite imenom dijaspore, neobavješteni i zluradi i nas egzilante trpaju sa vama u isti koš. A i vi na nas atakujete kao oni „domaći“ koji frtalj vijeka blagoglagoljaju i još bi oni tako i po vijeka, da nije nas koji ćemo ih „krstiti“ bliznakinjom Izdaje. Budite vi i dalje dijaspora i skupljajte pare za rešeto kojim zahvatate mutljag, ne ulažite ni slučajno u škole, fabrike i bolnice. Neka vama i generala pod čijom neizgovorenom komandom pucaju izdani i iznevjereni borci-heroji sebi u glavu.

Dosta su nam djecu odvodili na tuđinska ratišta i domaća stratišta. Dosta nam je bilo lažnih osmijeha i podilaženja čekajući svoga Godoa. Njega nema i neće ga biti. Do sada smo zasluživali da nam se s pravom ruga David Štrbac, da nas proklinju Majka Knežopoljka, Hava Tatarević, dok Konjević poljem i Međugorjem jezde vampiri.

Ali, gori su od njih zašećereni smutljivci, Golumovi pehlivani koji ni rodnog lista nemaju ni lične karte bosanske. Ranije smo ih opominjali, dozivali, i samo iz opreza i humanosti nismo prozivali, a sada s punim pravom njihova imena prikucavamo na stub srama. Ako sada nisu na nogama i glasom i stasom i cijelim bićem za Bosnu, šta još očekuju, šta još traže u njoj?

Da ne bismo bili obasjani ni plamičkom iste omraze kojom će ih vrijeme ispratiti u bespovrat, mi smo tu. Za nas su Fata Orlović i Srđan Aleksić – majka i sin. Ko to ne čuje, ne vidi i ne shvata, široko mu bilo po Šumadiji, Slavoniji, il’ Anadoliji.

No, okrenimo list, osvrnimo se oko sebe i pogledajmo u dubinu ambisa kojeg su nam iskopali naši „bližnji“. Kome su oni bliski jasno je već odavno.

Osvrnimo se na garež i rasulo, prizovimo u sjećanje plač nejači i jauke mučenih, silovanih, prognanih…

Ko ostade na vjetrometini?

Vidite vi dobro ko i koliko nas ostade.

Zato, ućutite, vi grlatori, ili, nećemo vidjeti razlike, koje zapravo i nema, a vi ste je svojom podmuklom igrom i uspostavili i proglasili je slučajnom sličnošću. Ne, nema slučaja. Isti ste vi, i još gori. Ne počini ni Turčin ni Nijemac što počiniše „naši“, a vi svi – stali uz „vaše“.

Pa, mislite li da vam dobro stoji to „naši“? Ostanite u tom uvjerenju.

Mi znamo šta je naše, čemu možemo od vas da se nadamo, a znamo i šta nam je činiti.

 

Lav Trocki: Karakter ruske revolucije kako su ga predvidjeli Plehanov, Lenjin i Trocki

Lav Trocki: Karakter ruske revolucije kako su ga predvidjeli Plehanov, Lenjin i Trocki

 

https://www.radnickaborba.org/teorija/lav-trocki-karakter-ruske-revolucije-kako-su-ga-predvidjeli-plehanov-lenjin-i-trocki/

Uvod

Nove internacionale

Materijal ovdje predstavljen u formi članka je možda najbolji doprinos Lava Trockog u svrhu razjašnjavanja razlika između njegovih i Lenjinovih stajališta u periodu prije 1917. u vezi historijskog karaktera Ruske revolucije. Tekst, prvi put napisan za biografiju o Lenjinu na kojoj je Trocki radio zadnjih godina svog života, naknadno je ponovno napisan za izdanje njegove biografije o Staljinu. Potonje djelo je bilo potisnuto kao rezultat politike umirivanja kremaljskog diktatora od Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Na 28. godišnjicu Ruske revolucije donosimo ovaj članak kao doprinos edukaciji nove generacije marksista na historijskim korijenima tog velikog događaja. Još jedan članak posvećen godišnjici Ruske revolucije planiran za ovo izdanje smo primili prekasno da bi ga objavili. – Urednici.

Revolucija 1905. postala je ne samo ”generalna proba 1917.” već i laboratorij iz kojeg su potekla sve osnovne grupacije ruske političke misli i gdje su sva struje i nijanse unutar ruskog marksizma dobile svoj oblik ili obris. Središte neslaganja i razlika bilo, naravno, pitanje historijskog karaktera Ruske revolucije i njenih budućih razvojnih putova. Sama po sebi, ova borba koncepcija i prognoza nema neke direktne veze sa Staljinovom biografijom, koji nije imao nikakvu samostalnu ulogu u tome. Onih nekoliko propagandnih članaka koje je napisao na tu temu, nemaju nikakvu teorijsku važnost. Bezbroj boljševika, s olovkom u ruci, širilo je iste ideje i to mnogo vještije. Kritičko izlaganje boljševičke revolucionarne koncepcije trebalo je, po samoj prirodi stvari, ući u Lenjinovu biografiju. Međutim, teorije imaju vlastitu sudbinu. Ako tijekom perioda prve revolucije i nakon nje sve do 1923. godine, kad su revolucionarne doktrine bile razrađivane u detalje i realizirane, Staljin nije držao nezavisnu poziciju, od godine 1924. naovamo, situacija se stubokom mijenja. Otvara se epoha birokratske reakcije i drastičnih revizija prošlosti. Film revolucije vrti se unatrag. Stare doktrine su podvrgnute novim procjenama ili novim interpretacijama. Posve neočekivano, na prvi pogled, u središtu pozornosti je koncepcija ”permanentne revolucije” kao praizvor svih zabluda ”trockizma.” Već godinama nakon toga, kritika ove koncepcije čini glavni sadržaj teoretskog – sit venio verbo[i]  – rada Staljina i njegovih kolaboratora. Može se reći da cijelost staljinizma, na teoretskom polju, izrasla je iz kritike teorije permanentne revolucije kako je formulirana 1905. Iz tog razloga izlaganje ove teorije, koja se razlikuje od teorija menjševike i boljševika, mora ući u ovu knjigu, makar i u formi dodatka.

Kombinirani razvoj Rusije

Razvoj Rusije, prije svega, karakterizira zaostalost. Historijska zaostalost ne označava jednostavno oponašanje razvoja naprednih zemalja, s tek stoljećem ili dva zakašnjenja. Ona proizvodi potpuno novu ”kombiniranu” društvenu formaciju u kojoj se najnovija dostignuća kapitalističke tehnike i strukture ukorjenjuju u odnose feudalnog i polufeudalnog barbarstva, transformirajući i podvrgavajući ih sebi, stvarajući tako poseban klasni međuodnos. Isto se odnosi i na sferu ideja. Upravo zbog svoje historijske zaostalosti, Rusija je postala jedina europska zemlja gdje su marksizam i socijaldemokracija kao partija ostvarili snažan razvitak čak i prije buržoaske revolucije. Stoga je prirodno da je problem korelacije između borbe za demokraciju i borbe za socijalizam bio podvrgnut najdubljoj teorijskoj analizi upravo u Rusiji.

Idealisti – demokrati, poglavito narodnjaci, praznovjerno su odbili prepoznati predstojeću revoluciju kao buržoasku. Označavali su je ”demokratskom” želeći maskirati njen socijalni sadržaj neutralnom političkom formulom – ne samo od drugih već i od samih sebe. Ali u borbi protiv narodnjaštva, Plehanov, osnivač ruskog marksizma, još je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća ustanovio kako Rusija nema razloga očekivati privilegirani razvojni put, da će poput ostalih ”svjetovnih” nacija i ona morati proći kroz čistilište kapitalizma i da će baš na tom putu dobiti političku slobodu prijeko potrebnu za daljnju borbu proletarijata za socijalizam. Plehanov je ne samo razgraničio buržoasku revoluciju kao cilj od socijalističke – koju je odložio za neodređenu budućnost – nego je za svaku opisao i potpuno drugačiju kombinaciju snaga. Političku slobodu proletarijat je trebao ostvariti u savezu s liberalnom buržoazijom; nakon mnogo desetljeća i na višem stupnju kapitalističkog razvoja, proletarijat bi onda proveo socijalističku revoluciju u izravnoj borbi protiv buržoazije.

”Ruskom intelektualcu se oduvijek činilo da prepoznati našu revoluciju kao buržoasku, znači umrljati je, degradirati je, poniziti je… Za proletarijat je borba za političku slobodu i za demokratsku republiku u buržoaskom društvu naprosto nužna faza u borbi za socijalističku revoluciju.”

”Marksisti su apsolutno uvjereni,” pisao je 1905., ”u buržoaski karakter Ruske revolucije. Što to znači? To znači da one demokratske transformacije koje su postale prijeko potrebne za Rusiju, same po sebi, ne označavaju podrivanje kapitalizma, podrivanje buržoaske vladavine već, naprotiv, one raščišćavaju tlo, po prvi puta i stvarno, za široki i brzi, za europski, a ne azijski razvoj kapitalizma. One će, po prvi puta, omogućiti vladavinu buržoazije kao klase …”

”Ne možemo preskočiti buržoasko demokratski okvir Ruske revolucije,” inzistirao je, ”ali mi taj okvir možemo proširiti u ogromnoj mjeri.”

To znači da unutar buržoaskog društva možemo stvoriti puno povoljnije uvjete za buduću borbu proletarijata. Unutar tih granica, Lenjin je slijedio Plehanova. Buržoaski karakter revolucije služio  je objema frakcijama ruske socijaldemokracije kao polazišna točka.

Potpuno je normalno da pod tim uvjetima Koba (Staljin), u svojoj propagandi, nije išao dalje od onih popularnih formula koje su bile zajedničke kako boljševicima tako i menjševicima.

”Ustavotvorna skupština,” pisao je u siječnju 1905., ”izabrana je na temelju jednakog, neposrednog i tajnog općeg prava glasa – to je ono za što se trenutno moramo boriti! Jedino će nam ova skupština dati demokratsku republiku, koja nam je tako hitno potrebna za našu borbu za socijalizam.“

Buržoaska republika kao poprište otegnute klasne borbe za socijalistički cilj takva je perspektiva.

Godine 1907., tj. nakon bezbrojnih rasprava u tisku, kako u Petrogradu, tako i u inozemstvu, te nakon ozbiljnog testiranja teorijskih prognoza na iskustvima prve revolucije, Staljin je napisao:

”Da je naša revolucija buržoaska, da ona mora završiti s uništavanjem feudalnog, a ne kapitalističkog poretka, da ona može biti okrunjena jedino demokratskom republikom – u tome se, izgleda, slažu svi u našoj partiji.“

Staljin nije govorio o tome s čime revolucija počinje, već o tome s čime ona završava, stoga je on nju unaprijed i posve kategorički ograničio na ”jedino demokratsku republiku.” Tražili bismo uzalud u njegovim spisima čak i naznaku bilo kakve perspektive socijalističke revolucije u vezi s demokratskim prevratom.  Ovo je ostala njegova pozicija čak i na početku Februarske revolucije 1917., pa sve do Lenjinovog dolaska u Petrograd.

Stajalište menjševika

Za Plehanova, Axelroda i za menjševičke vođe općenito, sociološka karakterizacija revolucije kao buržoaske bila je politički dragocjena prije svega jer je unaprijed spriječila provociranje buržoazije sablašću socijalizma i njeno ”odbijanje” u tabor reakcije. ”Društveni odnosi u Rusiji su sazrjeli jedino za buržoasku revoluciju,” govorio je glavni taktičar menjševizma, Axelrod, na Kongresu ujedinjenja. ”S obzirom opće uskraćivanje političkih prava u našoj zemlji, ne može biti ni govora od neposrednoj borbi proletarijata i ostalih klasa za političku vlast … Proletarijat se bori za uvjete buržoaskog razvoja. Objektivne historijske okolnosti čine sudbinom našeg proletarijata da neizbježno kolaborira s buržoazijom u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.” Sadržaj Ruske revolucije bio je time unaprijed ograničen na one transformacije koje su sukladne interesima i pogledima liberalne buržoazije.

Upravo na toj točci počinje temeljno neslaganje dviju frakcija. Boljševizam je u potpunosti odbio priznati da je ruska buržoazija sposobna voditi vlastitu revoluciju do kraja. S beskrajno većom moći i konzistencijom od Plehanova, Lenjin je postavio agrarno pitanje kao centralno pitanje demokratskog prevrata u Rusiji. ”Osnovni je problem Ruske revolucije,” ponovio je, ”agrarno pitanje (pitanje zemlje). Zaključci u vezi poraza ili pobjede revolucije moraju se temeljiti … na proračunu položaja masa u borbi za zemlju.” Zajedno s Plehanovom, Lenjin je gledao seljaštvo kao sitno-buržoasku klasu i program za seljačku zemlju kao program buržoaskog napretka. ”Nacionalizacija je buržoaska mjera,” inzistirao je on na Kongresu ujedinjenja. ”Ona će dati zamah razvoju kapitalizma; zaoštrit će klasnu borbu, ojačati mobilizaciju zemlje, uzrokovati priliv kapitala u poljoprivredu, sniziti cijenu žita.” Usprkos nesumnjivo buržoaskom karakteru agrarne revolucije, ruska buržoazija ipak ostaje neprijateljski raspoložena prema eksproprijaciji zemljišnih posjeda i upravo zbog toga teži kompromisu s monarhijom na bazi ustava po pruskom modelu.

Plehanovljevoj ideji o savezu proletarijata i liberalne buržoazije Lenjin je suprotstavio ideju o savezu proletarijata i seljaštva. Zadatkom revolucionarne suradnje ovih dviju klasa proglasio je uspostavljanje ”demokratske diktature,” kao jedinog načina radikalnog čišćenja Rusije od feudalnog smeća, stvaranja sistema slobodnih farmera i oslobađanja puta za kapitalistički razvoj američkog, a ne pruskog tipa.

Pobjeda revolucije, pisao je, može biti okrunjena ”jedino diktaturom jer će ostvarenje transformacija, koje neposredno i hitno trebaju proletarijat i seljaštvo, izazvati očajni otpor zemljoposjednika, krupne buržoazije i carizma. Bez diktature neće biti moguće slomiti taj otpor i odbiti kontrarevolucionarne pokušaje. Ali to će, naravno, biti demokratska, a ne socijalistička diktatura. Ona neće moći (bez čitave serije prijelaznih faza revolucionarnog razvoja) dirnuti u temelje kapitalizma. Moći će, u najboljem slučaju, ostvariti korjenitu preraspodjelu zemljišnog vlasništva u korist seljaštva, uvesti konzistentan i cjelokupni demokratizam sve do osnivanja republike, iskorijeniti sve azijske i feudalne osobine, ne samo iz svakodnevnog života sela, već i tvornica, započeti stvarno poboljšanje radničkih uvjeta i podići njihov životni standarda te, posljednje no i ne manje važno, prenijeti revolucionarni požar u Europu.”

Ranjivost Lenjinove pozicije

Lenjinova koncepcija je predstavljala golemi korak naprijed utoliko što nije proizlazila iz ustavnih reformi, već je nastala iz agrarnog prevrata kao središnjeg zadatka revolucije te izlučila jedinu realističnu kombinaciju snaga za njeno ostvarenje. Ipak, slaba točka Lenjinove koncepcije je bila unutrašnje kontradiktorna ideja o “demokratskoj diktaturi proletarijata i seljaštva.” Sam Lenjin je naglasio suštinska ograničenja takve “diktature” kada ju je otvoreno prozvao buržoaskom. Time je želio reći da će se proletarijat, zbog potrebe za očuvanjem svog saveza sa seljaštvom u nadolazećoj revoluciji, morati odreći neposrednog postavljanja socijalističkih zadataka. Ali to bi značilo odricanje proletarijata od vlastite diktature. Dakle, u suštini radilo se o diktaturi seljaštva čak i uz sudjelovanje radnika. Upravo je to Lenjin rekao u nekoliko prilika. Primjerice, na Stockholmskoj konferenciji u odgovoru Plehanovu koji se usprotivio “utopiji” preuzimanja vlasti, Lenjin je kazao: “O kojemu se programu raspravlja? Agrarnom. Tko bi trebao preuzeti vlast pod ovim programom? Revolucionarno seljaštvo. Da li Lenjin miješa vlast proletarijata s tim seljaštvom?” Ne, odgovara, referirajući se na sebe: Lenjin jasno razlikuje socijalističku vlast proletarijata od buržoasko demokratske vlasti seljaštva. “Ali, kako je,” uzvikuje ponovno, “pobjedonosna seljačka revolucija moguća bez preuzimanja vlasti od strane revolucionarnog seljaštva?” Ovom polemičkom formulom Lenjin s posebnom jasnoćom razotkriva ranjivost svoje pozicije.

Seljaštvo je raspršeno diljem goleme zemlje, čije su ključne spojnice gradovi. Seljaštvo samo po sebi nije u mogućnosti ni izraziti svoje zahtjeve budući da se ovi u svakom kraju javljaju različito. Ekonomsku poveznicu između provincija čine tržište i željeznice, ali i tržište i željeznice su u rukama gradova. U potrazi za uzdizanjem nad ograničenjima sela i poopćavanjem vlastitih interesa, seljaštvo neizbježno pada u političku ovisnost o gradu. Naposljetku, seljaštvo je heterogeno i po pitanju svojih društvenih odnosa: sloj kulaka ga jasno nastoji gurnuti u savez s gradskom buržoazijom, dok ostali slojevi sela vuku na stranu gradskih radnika. Pod takvim uvjetima seljaštvo kao takvo je u potpunosti nesposobno osvojiti vlast.

Iako, istina, u staroj Kini revolucije su postavljale seljaštvo na vlast ili, točnije, postavljale su vojne vođe seljačkih pobuna na vlast. To je svaki puta dovodilo do preraspodjele zemljišta i ustrojstva nove “seljačke” dinastije gdje bi povijest počinjala iznova, s novom koncentracijom zemlje, novom aristokracijom, novim lihvarenjem te novom pobunom. Sve dok revolucija posjeduje samo seljački karakter društvo ne može iz ovih beznadnih i začaranih krugova. To je predstavljalo suštinu stare azijske povijesti, uključujući i staru rusku povijest. U Europi, počevši s pojavom Srednjeg vijeka svaka uspješna seljačka pobuna nije na vlast postavila seljačku vladu, već lijevu buržoasku stranku. Točnije, seljačka pobuna je bila uspješna do te mjere u kojoj je ojačala poziciju revolucionarnog dijela gradske populacije. U buržoaskoj Rusiji 20. stoljeća nije moglo biti ni govora o preuzimanju vlasti od revolucionarnog seljaštva.

Stav prema liberalizmu

Stav prema liberalnoj buržoaziji je bio, kao što je već rečeno, mjerilo razlika između revolucionara i oportunista u redovima socijaldemokrata. Koliko daleko može Ruska revolucija ići? Kakav će biti karakter buduće revolucionarne Privremene vlade? S kojim zadacima će se susretati? Po kojem redoslijedu? Ta pitanja sa svom svojom važnošću mogu se ispravno postaviti samo na temelju osnovnog karaktera politike proletarijata, a zauzvrat taj karakter je određen prije svega odnosom naspram liberalne buržoazije. Plehanov je očigledno i tvrdoglavo zatvorio oči kada je u pitanju osnovni zaključak političke povijesti 19. stoljeća: kad god proletarijat istupi kao nezavisna snaga, buržoazija prelazi u tabor kontrarevolucije. Što je odvažnija borba masa, time je brža reakcionarna degeneracija liberalizma. Nitko još nije smislio mjere koje bi paralizirale učinke zakona klasne borbe.

”Moramo cijeniti potporu neproleterskih stranaka,” ponavljao je Plehanov tijekom godina prve revolucije, “a ne odbijati ih nepromišljenim djelima.” Monotonim propovijedanjima takve vrste, filozof marksizma je ukazao na to da mu je živuća dinamika društva nedostižna. “Nepromišljenost” može odbiti pojedinog osjetljivog intelektualca. Klase i stranke su privučene ili odbijene društvenim interesima. “Može se konstatirati sa sigurnošću,” odgovorio je Lenjin Plehanovu, “da će liberali i zemljoposjednici oprostiti i milijune ‘nepromišljenih djela,’ ali neće vam oprostiti pozive na oduzimanje zemlje”. I ne samo zemljoposjednici. Gornji slojevi buržoazije su vezani sa zemljoposjednicima putem vlasničkih interesa odnosno nešto uže putem banaka. Vrh sitne buržoazije i inteligencija su materijalno i moralno ovisni o velikim i srednjim vlasnicima – svi su oni u strahu od nekontroliranog masovnog pokreta. Međutim, da bi se srušilo carizam, bilo je potrebno povesti desetke i desetke milijuna potlačenih u herojski, požrtvovan, nesputani revolucionarni napad koji neće zastati pred ničim. Mase se mogu uzdići do pobune samo pod barjakom svojih vlastitih interesa i, posljedično, u duhu nepremostivog neprijateljstva prema eksploatatorskim klasama počevši od zemljoposjednika. ”Odbijanje” opozicijske buržoazije od revolucionarnih radnika i seljaka bilo je, dakle, imanentni zakon revolucije te se nije mogao izbjeći diplomacijom ili “promišljenošću.”

Svaki sljedeći mjesec je potvrđivao lenjinističku procjenu liberalizma. Suprotno najboljim nadama menjševika, kadeti ne samo da se nisu pripremili da zauzmu čelnu poziciju “buržoaske” revolucije, već naprotiv, sve više i više su pronalazili svoju povijesnu zadaću u borbi protiv nje.

Nakon što su ugušili Decembarski ustanak, liberali, koji su bili u centru pažnje zahvaljujući kratkotrajnoj Dumi, trudili su se svim silama opravdati pred monarhijom zbog svog nedovoljno aktivnog kontrarevolucionarnog vladanja u jesen 1905. kada je opasnost prijetila najsvetijim stupovima ”kulture.” Vođa liberala, Miljukov, koji je vodio tajne pregovore sa Zimskim dvorcem, vrlo je točno u tisku dao do znanja da kadeti ne mogu ni pojaviti pred masama. “Oni koji sada osuđuju stranku (Kadete),” pisao je, “zato što tada nije protestirala organizirajući sastanke protiv revolucionarnih iluzija trockizma … jednostavno ne shvaćaju ili se ne sjećaju raspoloženja koje je tada prevladavalo u demokratskim javnim okupljanjima na sastancima.” Pod “iluzijama trockizma,” vođa liberala je podrazumijevao nezavisnu politiku proletarijata koja je sovjetima donosila simpatije najnižih slojeva gradova, vojnika, seljaka i svih potlačenih, i koja je zahvaljujući tome, odbijala “obrazovano društvo”. Razvitak menjševika se odvijao paralelnim linijama. Morali su se sve češće opravdavati pred liberalima jer su se pojavili u bloku s Trockim nakon listopada 1905. Objašnjenja Martova, talentiranog publicista menjševika, svela su se na to da je bilo potrebno napraviti ustupke “revolucionarnim iluzijama” masa.

Staljinova uloga u sporu

U Tiflisu[ii]  političke grupacije su se oblikovale na temelju istih principa kao u Petrogradu. “Slomiti reakciju,” pisao je vođa kavkaskih menjševika, Žordanija, “dobiti i usvojiti Ustav – to će ovisiti o svjesnom ujedinjenju i nastojanju za isti cilj svih snaga proletarijata i buržoazije …. Istina je da će seljaci biti uvučeni u pokret, dajući mu karakter prirodne sile, ali odlučujuću će uloge ipak odigrati ove dvije klase dok će im seljački pokret služiti kao pomoć.” Lenjin se rugao strahovima Žordanije da će nepomirljiva politika prema buržoaziji osuditi radnike na nemoć. Žordanija “raspravlja o mogućnosti izolacije proletarijata u demokratskom prevratu i pritom zaboravlja … na seljaštvo! Od svih mogućih saveznika proletarijata on poznaje i zanesen je zemljoposjednicima – liberalima! A nije svjestan seljaštva. I to na Kavkazu!” Lenjinova opovrgavanja, iako točna u svojoj suštini, pojednostavljuju problem u jednoj točci. Žordanija nije “zaboravio” na seljaštvo i, kao što je sam Lenjin dao naslutiti, nipošto nije mogao zaboraviti na njega na Kavkazu gdje se seljaštvo brzo uzdizalo tih godina pod zastavom menjševika. Žordanija je u seljaštvu vidio ne toliko političkog saveznika, koliko historijskog ovna za probijanje bedema kojega bi buržoazija mogla i trebala iskoristiti u savezu s proletarijatom. Nije vjerovao da je seljaštvo sposobno postati vodeća niti čak nezavisna sila u revoluciji i u tome nije pogriješio; ali isto tako nije vjerovao da je proletarijat sposoban voditi seljačku pobunu do pobjede – i to je bila njegova glavna pogreška. Menjševička ideja savezništva proletarijata s buržoazijom je zapravo značila podvrgavanje radnika i seljaka liberalima. Reakcionarni utopizam ovog programa je bio određen činjenicom da je daljnje komadanje klasa unaprijed paraliziralo buržoaziju kao revolucionarni faktor. U tom osnovnom pitanju boljševici su u potpunosti bili u pravu: lov za stvaranjem saveza s liberalnom buržoazijom neizbježno bi suprotstavilo socijaldemokraciju revolucionarnom pokretu radnika i seljaka. 1905. godine menjševicima je još uvijek nedostajalo smjelosti da izvuku sve potrebne zaključke iz svoje teorije “buržoaske” revolucije. 1917. godine doveli su svoje ideje do njihovog logičkog završetka i razbili se.

Na pitanje o odnosu prema liberalima, Staljin je tijekom godina prve revolucije bio na Lenjinovoj strani. Mora se napomenuti da je tijekom tog perioda čak i većina niskorangiranih članova menjševika bila bliža Lenjinu nego Plehanovu po pitanjima u vezi opozicione buržoazije. Prijezirni stav prema liberalima bio je pisano pravilo intelektualnog radikalizma. Ipak, uzalud bi bilo tražiti od Kobe nezavisni doprinos ovom pitanju, analizu kavkaskih društvenih odnosa, nove argumente ili čak i novu formulaciju starih argumenata. Vođa kavkaskih menjševika, Žordanija, bio je znatno nezavisniji u odnosu prema Plehanovu nego što je to slučaj Staljina prema Lenjinu. “Uzalud gospoda liberali traže,” napisao je Koba nakon 9. siječnja, “da spase klimavo prijestolje cara. Uzalud caru pružaju ruku pomoći!”

“Uzbuđene narodne mase se spremaju za revoluciju, a ne za pomirenje s carem … Da, gospodo, uzaludni su vaši napori. Ruska revolucija je neizbježna, toliko neizbježna kao što je neizbježan izlazak sunca! Može li se zaustaviti izlazeće sunce? To je pitanje!” I tako dalje, i tako dalje. Više od toga Koba se nije uzdigao. Dvije i pol godine kasnije, gotovo doslovno ponavljajući Lenjina, napisao je: “Ruska liberalna buržoazija je antirevolucionarna. Ne može biti pokretačka snaga, a još manje vodeća snaga revolucije. Ona je zakleti neprijatelj revolucije i tvrdoglava borba mora biti vođena protiv nje.” Međutim, upravo u tom osnovnom pitanju Staljin će proći potpunu preobrazbu u idućih deset godina te će dočekati Februarsku revoluciju 1917. kao pristalica saveza s liberalnom buržoazijom i sukladno s tim, kao glavni zagovaratelj ujedinjenja s menjševicima u jednu partiju. Tek Lenjin svojim povratkom iz inozemstva stavlja nagli kraj ovakvoj nezavisnoj politici Staljina koju je nazvao sprdnjom marksizma.

O ulozi seljaštva

Narodnjaci su u radnicima i seljacima vidjeli samo ”trudbenike” i ”eksploatirane” koji su podjednako zainteresirani za socijalizam. Za marksiste je seljak sitni buržuj koji može postati socijalist samo u granicama u kojima materijalno ili duhovno prestaje biti seljak. S njima svojstvenim sentimentom, narodnjaci su u toj društvenoj karakterizaciji vidjeli moralno ponižavanje seljaštva. Na toj su se liniji javile, unutar dvije generacije, glavne borbe između revolucionarnih struja u Rusiji.  Da bi se razumjelo buduće sporove staljinizma i trockizma, nužno je još jednom naglasiti da, u skladu s cjelokupnom tradicijom marksizma, Lenjin ni u jednom trenutku nije smatrao seljaštvo socijalističkim saveznikom proletarijata. Naprotiv, nemogućnost socijalističke revolucije u Rusiji Lenjin je izveo upravo iz ogromne nadmoći seljaštva. Ovim stavom su prožeti svi Lenjinovi radovi koji se direktno ili indirektno tiču agrarnog pitanja.

”Podupiremo seljački pokret,” piše Lenjin u rujnu 1905, ”u mjeri u kojoj je to revolucionarno demokratski pokret. Pripremamo se za borbu (upravo sada i bez odgađanja) za borbu s njim u mjeri u kojoj će istupiti kao reakcionarni antiproleterski pokret.” Cijela suština marksizma leži u dvostrukom zadatku. Lenjin je vidio socijalističkog saveznika u Zapadnom proletarijatu i poluproleterskim elementima u ruskom selu, ali nikada u seljaštvu kao takvom. ”Od početka do kraja podupiremo svim sredstvima sve mjere do konfiskacije,” ponavljao je sa ustrajanošću karakterističnom za njega, ”seljaštvo općenito protiv zemljoposjednika, a kasnije (čak ne ni kasnije, nego u isto vrijeme) podupiremo proletarijat protiv seljaštva općenito.”

”Seljaštvo će pobijediti u buržoasko demokratskoj revoluciji,” pisao je u ožujku 1906. ”i time  će u potpunosti iscrpiti svoj revolucionarni duh kao seljaštvo. Proletarijat će pobijediti u buržoasko demokratskoj revoluciji i time će samo na pravi način razotkriti svoj iskreni socijalistički revolucionarni duh.” ”Pokret seljaštva,” ponovio je iste godine u svibnju, ”je pokret druge klase. To nije borba protiv temelja kapitalizma, već za čišćenje svih ostataka feudalizma. Taj se stav može pratiti kod Lenjina, od jednog do drugog rada, godinu po godinu, svezak za sveskom. Stil jezika i primjeri se razlikuju, ali je temeljna misao uvijek ista. Nije ni moglo biti drugačije. Da je Lenjin u seljaštvu vidio socijalističkog saveznika, ne bi imao nikakvog temelja za inzistiranje na buržoaskom karakteru revolucije i ograničavanju ”diktature proletarijata i seljaštva” na čisto demokratske zadatke. U onim slučajevima kada je Lenjin optužio autora ovog teksta da ”podcjenjuje” seljaštvo, nije imao na pameti moje nepriznavanje socijalističkih tendencija u seljaštvu, nego naprotiv, moje neadekvatno – po Lenjinovom mišljenju – prepoznavanje buržoasko-demokratske nezavisnosti seljaštva, njegovu sposobnost da kreira vlastitu vlast i time spriječi uspostavu socijalističke diktature proletarijata.

Preispitivanje značaja ovog pitanja započeto je tek u godinama termidorske reakcije, koja se približno podudarala s Lenjinovom bolešću i smrću. Od tada, savez ruskih radnika i seljaka proglašen je sam po sebi dovoljnom garancijom protiv opasnosti restauracije i čvrsti zalog realizacije socijalizma unutar granica Sovjetskog saveza. Zamjenom teorije međunarodne revolucije teorijom socijalizma u jednoj zemlji, Staljin je počeo označavati marksističku procjenu seljaštva nikako drugačije nego ”trockizmom,” ne samo u odnosu na sadašnjost, već retroaktivno i na prošlost.

Moguće je, naravno, postaviti pitanje da li se ili ne klasično marksističko stajalište o seljaštvu pokazalo pogrešnim. Ta tema bi nas odvela znatno izvan okvira ovog pregleda. Ovdje je dovoljno reći da marksizam nikad nije procjenjivao seljaštvo kao nesocijalističku klasu s apsolutnim i nepromjenjivim karakterom. Sam Marx je rekao da seljaštvo posjeduje ne samo praznovjerje nego i sposobnost rasuđivanja. Kako se mijenjaju uvjeti, mijenja se i priroda samog seljaka. Režim diktature proletarijata je otvorio vrlo široke mogućnosti za utjecaj na seljaštvo i njegovo preodgajanje. Granice ovih mogućnosti povijest još nije iscrpila. Međutim, već je sada jasno da rastuća uloga državne prsile u SSSR-u  nije porekla, već u svojoj osnovi potvrdila odnos prema seljaštvu koji je razlikovao ruske marksiste od narodnjaka. Međutim, kakva god bila situacija u ovom pogledu danas, nakon dvadeset godina novog režima, ostaje nedvojbeno da sve do Oktobarske revolucije ili točnije 1924. nitko iz marksističkog tabora – a najmanje Lenjin – nije u seljaštvu vidio čimbenik socijalističkog razvoja. Bez pomoći proleterske revolucije na Zapadu, Lenjin je ponavljao, restauracija u Rusiji je neizbježna. Nije pogriješio: Staljinova birokracija nije ništa drugo nego prva faza buržoaske restauracije.

Trocki zauzima treći stav

Do sada smo analizirali polazne točke dviju osnovnih frakcija u ruskoj socijaldemokraciji. Ali, uz njih, već u zoru prve revolucije formulirana je treća pozicija koja tijekom tih godina nije naišla na gotovo nikakav odjek, ali koju smo dužni ovdje izložiti s nužnom cjelovitošću, ne samo zato što je našla svoju potvrdu u događajima iz 1917., nego posebno zato što je sedam godina nakon Oktobarske revolucije ta koncepcija, nakon što je okrenuta naglavačke, počela igrati potpuno nepredviđenu ulogu u političkoj evoluciji Staljina i cijele sovjetske birokracije.

Na početku 1905. pamflet Trockog izdan je u Ženevi. Taj pamflet je analizirao političku situaciju kako se razvijala u zimi 1904. Autor je došao do zaključka da je nezavisna kampanja peticija i banketa od strane liberala iscrpila sve svoje mogućnosti; da se radikalna inteligencija koja je svoje nade polagala u liberale, zajedno s njima našla u slijepoj ulici; da je seljački pokret stvarao povoljne uvjete za pobjedu, ali je nije bio sposoban osigurati, da se odluka može donijeti samo putem oružanog ustanka proletarijata, da će slijedeća faza na tom putu biti generalni štrajk. Pamflet je naslovljen ”Prije devetog siječnja” jer je napisan prije Krvave nedjelje u Petrogradu. Snažan val štrajkova koji je nastupio poslije tog datuma, zajedno s prvim oružanim sukobima koji su nadopunili ovaj val štrajkova, bili su nedvosmislena potvrda strateške prognoze ovog pamfleta.

Predgovor mom radu napisao je Parvus, ruski emigrant koji je do tada postao istaknuti njemački pisac. Parvus je imao izuzetno kreativnu osobnost, sposobnu zaraziti se idejama drugih, kao i obogaćivati druge svojim idejama. Nedostajala mu je unutrašnja ravnoteža i dovoljna ljubav prema poslu kako bi radničkom pokretu pružio doprinos dostojan njegova talenta kao mislioca i pisca. Na moj osobni razvoj izvršio je nesumnjiv utjecaj, posebno što se tiče socijalrevolucionarnog razumijevanja naše epohe. Nekoliko godina prije našeg prvog sastanka Parvus je strastveno branio ideju generalnog štrajka u Njemačkoj, ali zemlja je tada prolazila kroz dugotrajnu industrijsku konjunkturu, socijaldemokracija se prilagodila režimu Hohenzollerna pa je revolucionarna propaganda jednog stranca bila dočekivana samo s ironičnom ravnodušnošću. Nakon što se, drugog dana poslije krvavih događaja u Petrogradu, upoznao s mojim pamfletom, tada još u rukopisu, Parvusa je zaokupila ideja iznimne uloge koja je suđena proletarijatu u zaostaloj Rusiji.

Tih nekoliko dana koje smo u Münchenu proveli zajedno bili su ispunjeni razgovorima koji su obojici puno toga razjasnili i koji su nas osobno zbližili. Predgovor koji je Pravus tada napisao za pamflet duboko je ušao u povijest Ruske revolucije. U nekoliko stranica rasvijetlio je društvene posebnosti zaostale Rusije, koje su doduše bile poznate i prije, ali iz kojih nitko do tada nije izvukao sve potrebne zaključke.

Politički radikalizam Zapadne Europe, pisao je Parvus, bio je, kao što je dobro poznato, temeljen primarno na sitnoj buržoaziji. To su bili zanatlije i općenito ona skupina buržoazije zahvaćena industrijskim razvojem, ali je u isto vrijeme potisnuta u stranu od kapitalističke klase … U Rusiji, za vrijeme predkapitalističkog perioda, gradovi su se razvili prije po kineskom, nego europskom modelu. To su bili administrativni centri, čisto birokratskog karaktera, bez ikakvog političkog značaja, dok su u smislu ekonomskih odnosa služili kao centri razmjene, tržnice, za okolni zemljoposjednički i seljački milje. Njihov razvoj još je bio neznatan kad je zahvaćen kapitalističkim procesom koji je po svom obrascu počeo stvarati velike gradove tj. tvorničke gradove  i centre svjetske razmjene … Ista stvar koja je kočila razvoj sitnoburžoaske demokracije doprinosila je klasnoj svijesti proletarijata u Rusiji – slab razvoj obrtničkog načina proizvodnje. Proletarijat je odmah bio koncentriran u tvornicama.

Seljaštvo će biti uvučeno u pokret u sve većim masama. Ali ono je sposobno jedino povećati političku anarhiju u zemlji i, na taj način, oslabiti vladu; ono ne može sačinjavati čvrsto povezanu revolucionarnu vojsku. Stoga, razvitkom revolucije će sve veća količina političkog posla padati na proletarijat. Istovremeno, njegova politička samosvijest će se proširiti, njegova politička energija će rasti.

Socijaldemokracija će biti suočena s dilemom: ili preuzeti odgovornost za Privremenu vladu ili ostati po strani radničkog pokreta. Radnici će smatrati tu vladu svojom bez obzira kako će se socijaldemokracija ponašati … Revolucionarni prevrat u Rusiji može ostvariti samo radništvo. Revolucionarna Privremena vlada u Rusiji će biti vlada radničke demokracije. Ako će socijaldemokracija predvoditi revolucionarni pokret ruskog proletarijata, tada će ta vlada biti socijaldemokratska.

Socijaldemokratska Privremena vlada neće biti sposobna ostvariti socijalistički prevrat u Rusiji, ali će joj sam proces likvidacije autokracije i uspostave demokratske republike pružiti plodno tlo za politički rad.

Na vrhuncu revolucionarnih događaja u jesen 1905., još jednom sam se sastao s Parvusom, ovog puta u Petrogradu. Održavajući organizacijsku neovisnost od obiju frakcija, zajedno smo uređivali masovne radničke novine Russkoye Slovo (Ruska riječ – ur.) i, u koaliciji s menjševicima, velike političke novine Nachalo (Početak – ur.). Teorija permanentne revolucije je obično povezivana s imenima ”Parvus i Trocki.” To je bilo samo djelomično ispravno. Period Parvusova revolucionarnog vrhunca pripada kraju prošlog stoljeća kada je marširao na čelu borbe protiv tzv. ”revizionizma” tj. oportunističke deformacije Marksove teorije. Neuspjeh nastojanja da se njemačka socijaldemokracija gurne na put odlučnije politike potkopala je njegov optimizam. Parvus je počeo sa sve više i više rezerve gledati na mogućnost socijalističke revolucije na Zapadu. U to vrijeme je smatrao da ”socijaldemokratska Privremena vlada neće biti sposobna izvršiti socijalistički prevrat u Rusiji.” Stoga su njegove prognoze ukazivale ne na transformaciju demokratske revolucije u socijalističku, nego na uspostavu režima radničke demokracije australskog tipa u Rusiji, gdje je na bazi farmerskog sistema prvi put izrasla radnička vlada koja nije prešla okvire buržoaskog režima.

Nisam se slagao s takvim zaključkom. Australska demokracija organski je izrasla iz neokaljanog tla novog kontinenta i odmah poprimila konzervativan karakter te podvrgnula sebi mladi, ali prilično privilegirani proletarijat. Nasuprot tome, ruska demokracija mogla je izrasti samo kao rezultat grandioznog revolucionarnog prevrata čija dinamika ni u kojem slučaju ne bi dopustila radničkoj vladi da ostane unutar okvira buržoaske demokracije. Naše razlike, koje su se pojavile ubrzo nakon revolucije 1905., rezultirale su potpunim raskidom na početku rata kad se Parvus, u kojem je skeptik u potpunosti ubio revolucionara, priklonio njemačkom imperijalizmu i kasnije postao savjetnik i nadahnuće prvom predsjedniku Njemačke republike, Ebertu.

Teorija permanentne revolucije

Počevši od pamfleta Prije devetog siječnja,  vraćao sam se više nego jednom razvijanju i opravdavanju teorije permanentne revolucije. S obzirom na važnost koju je kasnije stekla u ideološkoj evoluciji junaka ove biografije (Staljina – ur.), teoriju permanentne revolucije nužno je   predstaviti ovdje točnim citatima iz mojih djela u razdoblju 1905. – 1906.:

Jezgra stanovništva suvremenog grada, barem u gradovima ekonomsko-političkog značaja,  sačinjena je od klase koja se iznimno razlikuje od klase najamnog rada. Upravo je ta klasa, u suštini nepoznata za vrijeme velike Francuske revolucije, ona kojoj je suđeno da odigra odlučujuću ulogu u našoj revoluciji … U ekonomski zaostalijoj zemlji, proletarijat može doći na vlast prije nego u razvijenoj kapitalističkoj zemlji. Pretpostavka o nekoj vrsti automatske ovisnosti diktature proletarijata o tehničkim snagama i resursima zemlje predrasuda je koja proizlazi iz pretjerano pojednostavljenih shvaćanja ”ekonomskog” materijalizma. Takvo shvaćanje nema ništa zajedničko s marksizmom … Bez obzira na to što su proizvodne snage industrije Sjedinjenih Američkih Država deset puta veće nego naše, politička uloga ruskog proletarijata, njegov utjecaj na politiku u vlastitoj zemlji te mogućnost njegovog nadolazećeg utjecaja na svjetsku politiku neusporedivo je veća od uloge i značaja američkog proletarijata.

Ruska će revolucija, prema našem mišljenju, stvoriti uvjete u kojima vlast može (i s pobjedom revolucije mora) prijeći u ruke proletarijata prije nego što političari buržoaskog liberalizma dobiju priliku razviti svoj državnički genij do vrhunca … Ruska buržoazija predaje sve revolucionarne pozicije proletarijatu. Isto tako će morati predati i revolucionarno vodstvo seljaštva. Proletarijat na vlasti pojaviti će se pred seljaštvom kao osloboditelj klase … Proletarijat će, oslanjajući se na seljaštvo, uključiti sve svoje snage u podizanje kulturološke razine sela te u razvijanje političke svijesti seljaštva …  No, možda će samo seljaštvo izgurati proletarijat te zauzeti njegovo mjesto? To je nemoguće. Sva povijesna iskustva protive se toj pretpostavci. Ona pokazuju da je seljaštvo u potpunosti nesposobno igrati samostalnu političku ulogu … Iz onog što je rečeno, jasno je kako mi shvaćamo ideju o ‘diktaturi proletarijata i seljaštva.’ Suština stvari nije u tome da li mi tu ideju smatramo načelno dopustivom, da li smatramo taj oblik političke suradnje ‘poželjnim.’ Mi ju smatramo neostvarivom, barem u izravnom i neposrednom smislu.

Gore spomenuto već pokazuje kako je pogrešna tvrdnja, koja će se kasnije beskrajno ponavljati, da ovdje prezentirana koncepcija ”preskače buržoasku revoluciju.” ”Borba za demokratsku obnovu Rusije,” napisao sam tada, ”potpuno je izrasla iz kapitalizma i sprovode je snage koje se razvijaju na kapitalističkoj bazi te je usmjerena izravno i prije svega protiv feudalnih i vazalskih prepreka na razvojnom putu kapitalističkog društva.” Pitanje je, međutim, bilo: Koje su snage i metode sposobne za uklanjanje tih prepreka?

”Možemo ograničiti sva pitanja revolucije tvrdeći da je naša revolucija buržoaska u svojim objektivnim ciljevima, pa stoga i u svojim neizbježnim rezultatima, i moguće je istovremeno zatvoriti oči pred činjenicom da je glavni akter ove revolucije proletarijat i da će proletarijat biti guran prema vlasti cijelim tokom revolucije … Možete se tješiti mišlju da društveni uvjeti u Rusiji još uvijek nisu zreli za socijalističku ekonomiju – i time ćete zanemariti činjenicu da će proletarijat, kad dođe na vlast, neizbježno biti prisiljen cijelom logikom svoje situacije uvesti ekonomiju upravljanu od strane države … Ulazeći u vladu ne kao nemoćni taoci, već kao vladajuća snaga, predstavnici proletarijata će samim tim činom uništiti granicu između minimalnog i maksimalnog programa, tj. stavit će kolektivizam na dnevni red. U kojem će trenutku proletarijat biti zaustavljen u toj namjeri, ovisit će o odnosu snaga, a nikako ne o izvornim namjerama proleterske stranke.

Međutim, sada nije prerano postaviti pitanje: Mora li diktatura proletarijata neizbježno biti razbijena na okviru buržoaske revolucije? Ili možda može, na danim svjetsko-povijenim temeljima, pred sobom otvoriti mogućnost pobjede koja bi bila ostvarena razbijanjem tog ograničenog okvira? … Jedna stvar se može reći sa sigurnošću: Bez izravne državne potpore

od strane europskog proletarijata, radnička klasa Rusije ne može ostati na vlasti i ne može pretvoriti svoju privremenu vlast u dugotrajnu socijalističku diktaturu …”

Iz ovog, međutim, uopće ne proizlazi pesimistična prognoza:

”Politička emancipacija koju vodi radnička klasa Rusije uzdiže ovog vođu do neviđenih historijskih visina, prenosi u njegove ruke ogromne snage i resurse te ga čini inicijatorom uništavanja kapitalizma na svjetskoj razini, za koje je povijest stvorila sve nužne objektivne preduvjete.”

U odnosu na stupanj u kojem će se internacionalna socijaldemokracija pokazati sposobnom ispuniti svoj revolucionarni zadatak, napisao sam 1906.:

Europske socijalističke partije – prije svega, najmoćnija među njima, Njemačka partija – razvile su svaka svoj vlastiti konzervativizam, koji postaje sve veći u razmjeru prema veličini masa obuhvaćajući socijalizam i učinkovitost organizacije i discipline tih masa. Zbog toga, socijaldemokracija, kao organizacija koja utjelovljuje političko iskustvo proletarijata, mogle bi u određenom trenutku mogle postati izravna prepreka na putu  otvorenog sukoba između radnika i buržoaske reakcije …”

Međutim, zaključio sam svoju analizu, izražavanjem uvjerenja da će ”Istočna revolucija prožeti zapadni proletarijat revolucionarnim idealizmom, te izazvati u njemu želju da sa svojim neprijateljem govori na ‘ruskom’ …”

Rezime triju stajališta

Rezimirajmo. Narodnjaštvo je, po uzoru Slavofila, nastavilo od iluzija vezanih uz potpuno originalne razvojne putove Rusije, te odbilo kapitalizam i buržoasku republiku. Plehanovljev marksizam koncentrirao se na dokazivanje identičnosti principa povijesnog puta Rusije i Zapada. Program koji je proizlazio iz toga u potpunosti je ignorirao stvarne i nipošto mistične posebnosti ruske društvene strukture i njenog revolucionarnog razvoja. Stav menjševika prema revoluciji, ogoljen od epizodnih slojevitosti i individualnih odstupanja, može se svesti na sljedeće: pobjeda ruske buržoaske revolucije zamisliva je samo pod vodstvom liberalne buržoazije i potonjoj mora predati vlast. Demokratski režim tada će dopustiti ruskom proletarijatu da uhvati korak sa svojom starijom zapadnom braćom na putu borbe za socijalizam s neusporedivo većim uspjehom nego dosad.

Lenjinova perspektiva može se ukratko izraziti na sljedeći način: Zakašnjela ruska buržoazija nije sposobna za provođenje svoje revolucije do kraja. Potpuna pobjeda revolucije posredstvom ”demokratske diktature  proletarijata i seljaštva” očistit će zemlju od srednjovjekovlja, utisnuti u razvoj ruskog kapitalizma američku brzinu, ojačati proletarijat u gradu i na selu, te otvoriti široke mogućnosti borbe za socijalizam. S druge strane, pobjeda ruske revolucije pružit će snažni poticaj za socijalističke revolucije na Zapadu, a potonje će ne samo štititi Rusiju od opasnosti restauracije, nego i omogućiti ruskom proletarijatu da dosegne osvajanje vlasti u relativno kratkom povijesnom intervalu.

Perspektiva permanentne revolucije mogla bi se sažeti ovim riječima: potpuna pobjeda demokratske revolucije u Rusiji je zamisliva samo u obliku diktature proletarijata koja se oslanja na seljaštvo. Diktatura proletarijata, koja će neizbježno staviti na dnevni red ne samo demokratske, nego isto tako i socijalističke zadatke, istodobno će pružiti snažni impuls internacionalnoj socijalističkoj revoluciji. Samo će pobjeda proletarijata na Zapadu zaštititi Rusiju od buržoaske restauracije te joj osigurati mogućnost dovršenja socijalističke izgradnje.

Ove sažete formulacije s jednakom jasnoćom otkrivaju homogenost posljednje dvije koncepcije u njihovoj nepomirljivoj suprotnosti s liberalno-menjševičkom perspektivom, kao i njihove izuzetno bitne razlike po pitanju društvenog karaktera i zadaća ”diktature” koja je trebala izrasti iz revolucije. Često ponavljanom prigovoru aktualnih moskovskih teoretičara o tome da je program diktature proletarijata bio ”preuranjen” 1905. u potpunosti nedostaje sadržaja. U empirijskom smislu program demokratske diktature proletarijata i seljaštva pokazao se jednako ”preuranjenim.” Nepovoljan odnos snaga u doba prve revolucije učinio je nemogućom ne samo diktaturu proletarijata kao takvu, nego općenito i pobjedu same revolucije. U međuvremenu su sve revolucionarne struje polazile iz očekivanja potpune pobjede; bez takvih očekivanja nesputana revolucionarna borba bi bila nemoguća. Razlike su se odnosile na općenito viđenje revolucije i strategije koje proistječu iz toga. Pogled menjševizma bio je pogrešan do srži: isticao je potpuno drugačiji put za proletarijat. Pogled boljševizma nije bio potpun; ispravno je nagovijestio opći smjer borbe, ali je pogrešno okarakterizirao njene faze. Neadekvatnost boljševičkog pogleda nije se pokazala 1905. samo zato što revolucija nije dobila daljnji razvoj. Ali početkom 1917., Lenjin je bio primoran u izravnoj borbi protiv najstarijih kadrova partije, promijeniti pogled.

Politička prognoza ne može težiti istoj točnosti kao i astronomska. Dovoljno je ako daje točnu indikaciju o općem pravcu razvoja te pomaže u orijentaciji unutar stvarnog toka događaja u kojem se osnovna linija neizbježno pomiče ili na lijevo ili na desno. U tom smislu nemoguće je ne prepoznati da je koncepcija permanentne revolucije u potpunosti položila test povijesti. U prvim godinama sovjetskog režima, to nitko nije poricao; naprotiv, ta činjenica bila je priznata u velikom broju službenih publikacija. Ali kad se na mirnim i okoštalim vrhovima sovjetskog društva pojavila birokratska reakcija protiv Oktobra, bila je od samih početaka usmjerena protiv te teorije koja je potpunije nego bilo koja druga odrazila prvu proletersku revoluciju u povijesti te u isto vrijeme jasno razotkrila njen nepotpun, ograničen i parcijalni karakter. Tako je, njenim odbacivanjem, proizašla teorija socijalizma u jednoj zemlji, osnovna dogma staljinizma.

Ljeto, 1939.


[i] lat. oprostite na izrazu – prev.

[ii] Tbilisiju – prev.

ČIJI JE BOBOVAC? – Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

 

REPERTOAR AVETI UNIŠTENJA BOSNE 

26.7.2016. U Istorijskom muzeju u Sarajevu okupilo se nas stotinjak da bismo obilježili Dan ustanka u RBiH. Prisutnima se obratio, vidno narušenog zdravlja, g-din Bogić Bogičević, u čijim se riječima očitovala dramatika spoznaje da je fašizam reinkarnirao. Poruke govora bile su snažne i opominjuće.

20160726_195106

20160726_191959.jpg

20160726_191921_001

Tokom kraće šetnje Vilsonovim šetalištem uočili smo u obližnjem parku mlade, zaokupljene modernom vrstom bijega od stvarnosti. Njihovi mobilni svjetlucali su umjesto svitaca.

27.7.2016. U jutarnjim satima posjetili smo sarajevsko groblje „Lav“, odali poštu Admiri, Bošku i Kurtu Šorku, znanim i neznanim počivajućim partizanima, sramotno zaboravljenim od svih.

20160727_111204

20160727_112558

Ništa ne ukazuje na pobjedu nad fašizmom. Iz oligarhijskih katakombi planirane destrukcije dopire zapah mentalne pustoši i beznađa.

ČIJI JE BOBOVAC?

27. juli 2016, nekada značajan praznik, i Bobovac, datum i mjesto, dva su pojma koja su se spojila u jedan, u danu kada smo prisutnošću svojih duša predanih simbolici i značaju tog pojma očekivali miran i dostojanstven odgovor neba i prirode o suštini tragike naroda čija je sudbina neodjeljivom sponom vezana za uski stjenoviti greben koji je, smješten daleko od pogleda, trebao sačuvati to posljednje utočište ne samo kraljice Katarine, već i posljednju nadu Bosne pred nadirućim zlom najezde osvajača. Možda osvajač ne bi ni saznao gdje se nalazi to mjesto, da nije bilo domaćih izdajnika koji su judinski nisko i za šaku groša prodali i svoju vladaricu i zemlju bosansku.

Nažalost, već u samom podnožju Bobovca čekalo nas je ružno iznenađenje: pored pokvarenog kamiona natovarenog brvnima stoljetnih stabala vrzmali su neki naizgled sasvim obični radnici, no, za najdrskijeg među njima ispostaviće se da je njegov karikaturalni izgled i njegov bahati stav u potpunoj suprotnosti sa dodijeljenom mu ulogom – Čizmo Admir, “autorizovani vodič”. Njegovo je objašnjenje koje nam je dao da je vidjevši njemačke registarske tablice na vozilu želio nas “usmjeriti”. Kad mu je od strane naše voditeljice zamjereno na tonu obraćanja rekao je i ostao živ: “Poslije sela nema dalje puta!” Tipična pljačkaška hajdučija. Lokalni mačor u čizmama koji je sebi umislio da je Indijana Džons, ili, kojem je nedostajao mač da bi izgledao kao musketar Portos, uvidjevši da neće ižicati koju marku, odlučio je da nema puta za nas. Na koji jad je spalo musketarstvo i briga o Bobovcu.  Da kojim slučajem naša visprena voditeljica nije bila mještanka iz Kraljeve Sutjeske, mi bismo se vratili. Njegov posilni, sedamnaestogodišnji Kemal Ibrišimović, bio je posebno osoran, iznuđivao je naplatu za nepostojeću uslugu i u uslovima posve nedoličnim mjesta življenja bosanskih kraljeva. To znači da pred nedovršenom kućom koja je na ulazu trebala biti zvanična suvenirnica sa blagajnama nije bilo vode u česmi, nužnici su bili prljavi do neupotrebljivosti, uz sve prateće “zaboravljeno” smeće. Nikoga nije bilo da nas dočeka i informira o osnovnim povijesno-kulturološkim karakteristikama srednjevjekovnog kraljevskog grada Bobovac.

Još gori šok nas je čekao u tzv. “mauzoleju”. Nije jasno po čemu bi se ta kuća zvala mauzolej kad u njoj nije bilo grobnica. Drugo, frapirajuće, prema izjavi pratioca koji se odnekud pojavio, idejno rješenje uređenje vitrina postavljenih u tlocrtu u obliku katoličkog krsta dao je Dubravko Lovrenović. Nemoguće je riječima opisati cinizam koji progovara iz takvog rješenja: onima koji su bježali od krsta, koji su kao ostatak ostataka nekadašnjeg mnogobrojnog naroda spas i osamu potražili na tim teško dostupnim vrletima, nametnut je krst da svjedoči o toj njihovoj tragičkoj epopeji.

Finale svega je dejtonska zastava i verbalni atak na posjetiteljicu koja je u prijateljskom tonu, obraćajući se junoši sa sine, on njoj prijetio da ako on bude tu kada ona dođe sljedeći put neće joj dopustiti da uđe. Kao sin pustahije sklonog hajdučiji i privatizaciji svetog mjesta svih Bosanaca na Bobovcu, skupa sa lažljivim i arogantnim „musketarom“ Čizmom, demonstrirao je pred posjetiteljima vulgarnost i agresivnost, štiteći svoj privatni interes zamišljen na nepruženim i nepostojećim uslugama. Hajdučija je dovela do toga da turisti neće poželjeti da dođu na takvo mjesto niti da ga preporuče svojim prijateljima i rođacima kao atraktivnu turističku destinaciju, što bi Bobovac po svim svojim odlikama trebao biti.

Bilo  bi sasvim pogrešno i površno zaključivati da je u pitanju osobna neugodnost i povrijeđenost posjetilaca; neprofesionalno i arogantno ponašanje domicilnih kabadahija ima daleko sudbonosnije posljedice po lokalno stanovništvo, regiju, pa i cijelu državu Bosnu. Umjesto da se razmišlja o prosperitetu Kraljeve Sutjeske i okolnih sela, nekolicina bahatih umišljenih kriminalaca osim što na opisani način dočekuju goste, ujedno teroriziraju ostale mještane i kroje njihove sudbine prema vlastitom nahođenju, ili, čak, kao dirigirane marionete za interes nevidljivih neprijatelja Bosne koji joj u kontinuitetu vijekovima rade o glavi. Niko nema pravi uvid niti ima kontrolu nad donacijama i doprinosima izdvojenim za očuvanje Bobovca. Dok se kabadahijstvo i kriminal šire, potiskuju se fini i stručni ljudi na margine, a sa njima se rastvara do nestanka i ono najbolje što čini dušu Bosne.

Bio to makar i Dubrovko Lovrenović, prevelik je zalogaj vidjeti svoje učešće u navodnoj brizi za Bobovac kao neku zaslugu. Zaslugu za prizore od kojih bi Kraljica poželjela da nikad nije čula za takve podanike koji su pred kule doveli izdaju i konačni pad i kraj bosanske države. Od vlasti se teško može očekivati da će preduzeti bilo šta da se osujeti vulgarni agresivni primitivizam, jer, njima Bobovac znači tek toliko koliko je u funkciji  ostvarenja njihovih aspiracija i proglašavanjem Bobovca njihovim, a ne bosanskim. Svjesno i zlonamjerno krivotvore činjenicu da su za Bosnu oni i svi slični njima bili i ostali jedino izdajnici i srebroljubive sluge okupatora. Nije na Bobovcu mjesto zastavama HVO, niti je Bobovac hrvatski, niti se na njemu treba obilježavati pogibija askera yeni-sara (janičara).

Ko god pokušava grubo falsificirati prošlost, pod krinkom „spasa Bobovca“ samo ponovo inicira veleizdaju i učestvuje u njoj.

20160727_182135

20160727_183010

20160727_185539

20160727_19000220160727_190030

20160727_195234

Bobovac bez kraljevskih ljiljana, ali zato sa veleizdajničkom dejtonskom “vartom”

Igor Galo – Ljetno lamentiranje – o svemu pomalo

Igor Galo 

Ljetno lamentiranje – o svemu pomalo

Lamentacija povodom Pula Film Festivala 2016. ili četvrt stoljeća od:

Tisućudevetstodevedesetprve (1991) kad smo mi Hrvati demokratski odlučili slijedeće:

Adio Jugo film, Jugo film festival i adio Jugoslavija – vidimo se u slijedećem ratu!

I tako bi!

U ovom trenutku kad se upravo završio 63. Pula film festival, vraćam se 25 godina unazad u vrijeme velikih, takozvanih demokratskih promjena s početka devedesetih prošlog stoljeća.

Demokratske promjene na naš, hrvatski način, trajno su stanje stvari s i dalje neizvjesnim završetkom…

Ove je godine Arena „prštila“ od vatrometa koji se nažalost najbolje vidio izvan Arene. Ima tu Božje pravde. Uživaju oni izvan Arene u vatrometu – besplatno, a gledatelji u Areni uživaju u hrvatskim filmovima… i svi sretni i veseli. Svatko je dobio što je zaslužio, što mu pripada ili mu suđeno bilo…

Glamur je bio na visini katakombi Arene – lila boje. Čak i tepih za hrvatske filmske zvijezde bio je lila boje. Ne bih niti spominjao antičke zidine i šaroliku publiku… sve je bilo pink. A đe je crven tepih, pitam se, znajući da po nikakvoj drugoj boji tepiha ne umiju gaziti naše filmske zvijezde, ne samo u Hrvatskoj nego i šire.

Jebo festival na Balkanu bez crvenog tepiha, vele poduzetnici u kulturi… Al´ vidi jada, sponzor nam ukinuo crvenu boju. ‘Oće lila – po svemu. Premjestili nam i datum početka priredbe. Jeba ih pas, vele organizatori, ali ne javno. Ministarstvo kulture i tehnički ministar Hasanbegović U načelu se složilo sa idejama glavnog sponzora – i sve postade ružičasto. Aaaa, užas i strava – đubrad kapitalistička, imperijalistička, velim sebi u bradu, zar baš sve mora u ružičasto, može li bar malo sive svakodnevnice… Ne može, veli sponzor – budućnost će vam biti ružičasta, od sad do vječnosti!

Tko da tuguje za parama koje smo mi, građani Hrvatske platili da konačno imamo SVOJ nacionalni filmski festival! Super je bilo. Četiri hrvatske premijere i gomila filmova iz „belega sveta“ za kojima ova naša „zgubljena“ duša pati… Naše ideje, a vaš benzin, veli Ostap Bender.

Nije to do nas, Bog je tako htio. Mislim ponizno – skoro isto onako kao onaj hrvatski reprezentativac kad je HR izgubila tekmu u Francuskoj. Kakva nacionalna kinematografija – taka i boja u Areni – sve pink.

Paralelno s ovim Festivalom događalo se nešto što smo u ranijem sustavu nazivali „revolucija koja teče i nikad ne prestaje“. Naravno, revolucija teče tamo gdje može teći, a kod nas teče gdje i vode nema, na primjer u ustaničkom Srbu. Tamo ustaše u šatorima upražnjavaju „revoluciju koja teče“ onako kako oni misle da treba teći. Država s tim ne zna što bi – „ufatilo“ državu na odmoru, odnosno u rasulu. Baš kad smo u isti čas mislili prodati Europi i svijetu antifašističku idilu i antifašizam kao floskulu – u istom paketu. Ide nam …

Međutim, mora se „njojzi“ priznati (mojoj državi Hrvatskoj), da je čak i u tom rasulu tehničke Vlade u odlasku, našla nešto raspoloživih vojno – redarstvenih snaga, dovoljno osposobljenih da skinu jedan šator i nekoliko krezavih „revolucionara“ novohrvatskog tipa s poprišta spomenika zaštićene kulturne baštine hrvatske države. Što joj bi da to uradi (mislim njojzi)… nije mi još posve jasno, pojasniti će mi se uskoro… !

Mi smo po svemu posebni. Prije mjesec dana 22. 06. obilježili smo 75. godišnjicu ustanka protiv fašizma u Brezovici pored Siska. Slavimo mi svašta. Slavimo i obilježavamo katolički i pravoslavni Božić. Isto tako obilježavamo „katolički“ i „pravoslavni“ dan ustanka protiv fašizma. „Katolički“ ustanak protiv fašizma obilježili smo prošli mjesec, naravno bez predstavnika katoličke crkve – nemaju oni s tim datumom ništa. Ali da se zna – prvi smo u Europi organizirano ustali protiv fašizma – Njemačkog! Doduše, trebalo nam je malo vremena da shvatimo i ustanemo protiv fašizma – ovog našeg Hrvatskog. Ovaj „pravoslavni“ dan ustanka protiv hrvatskog fašizma obilježavamo 27.7. a da li ćemo ga ove godine obilježiti – bumo videli!

U ovoj vrsti „demokracije koja traje i teče“ čuvari revolucije (demokracije na naš način) uveli su posebne mjere i to preko leđa ili upotrebom leđa baš onih kojima se želi sve najbolje i za koga se to i radi.

Želje ka uspostavi novih vrijednosti u što kraćem roku, preko noći, mogle su biti provedene samo nasiljem. To je naravno i učinjeno u svim društvenim sferama. Ono što smo devedesetih posijali sad žanjemo … Međutim, od te žetve kruha biti neće.

Da se vratim na naslovnu temu.

Nasilno instaliranje novih „vrijednosti“ bolno se odrazilo u svim segmentima društva, pa tako i na tadašnji Festival Jugoslavenskog Igranog Filma – FJIF, prije 25 godina.

O tom jadničku, Festivalu JIF, prvoj žrtvi Tuđmanove „staljinističke čistke“, niti spomena od strane onih koji su zdušno nastavili zbrajati godine filmskih ukazanja u Areni – i došli do broja 63!? Ja – čim se zbrojim – odmah se oduzmem – od takvog zbrajanja.

Brojimo 63 festivala, a umni ljudi raspravljaju o 25 godina hrvatskog filma i njegovoj „prepoznatljivosti“ – u kući i šire? Zar samo toliko godina, pitam se? Hajde da razgovaramo o barem 71 godini hrvatskog filma. Mogli bi tome dodati i hrvatski film u vrijeme NDH – tad bi tek dobili cjeloviti uvid u „prepoznatljivost hrvatskog filma“.

Prisustvovao sam okruglom stolu koji je imao za temu „25 godina hrvatskog filma“. Što reći na takvu konstataciju? Hrvatski film postoji (barem) od 1941. kao hrvatski slikopis, a od 1945. do 1991. kao hrvatski film. Te 1991. godine hrvatski film je ugašen, „ubijen“ zajedno sa brojnim hrvatskim filmašima. Izmišljen je i dekretom instaliran novi hrvatski film, od kada se počinje i brojati, gledati i prepoznavati …

Da bi se nešto prepoznalo treba se vidjeti. S našim prosječnim hrvatskim filmom je problem što se niti najuža familija autora, režisera i ostalih sudionika nije žrtvovala pogledati film niti sa pozivnicom, a kamo li kupljenom kartom.

Možda hrvatski mladunci misle da je sve nastalo 1991. – i na filmu i u hrvatskom društvu. Sve što sada „kao uživamo“ stvarna je kreacija hrvatskih branitelja i OCA DOMOVINE koji su združenim snagama stvorili ovu radost – državu. Međutim, OCA DOMOVINE više nema, sad se o Domovini pitaju branitelji, a za majku Domovine nitko ne pita, a trebao bi!

Da vas dragi čitaoče vratim malo u to doba, u 1991. godinu. Da vam osvježim uspomene …

Tada, 1991. Hrvatska već godinu dana ima demokratski izabranu vlast na čelu s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Međutim, Hrvatska ima u isto vrijeme još jednog predsjednika, a to je Stjepan Mesić, Predsjednik Predsjedništva SFRJ, koji sjedi u Beogradu. Nije daleko ali na jebenom je terenu, sjedi u Predsjedništvu SFRJ na čelnom i zapovjednom mjestu JNA…

Uglavnom, Hrvatska, kao jedna od Republika SFRJ, je te 1991. još uvijek u sastavu SFRJ – itekako! Stjepan Mesić Vrhovni je zapovjednik III najveće oružane sile u Europi, a možda i šire.

U takvom okruženju trebao se održati 38. Festival jugoslavenskog igranog filma. Gosti su već stigli iz svih republika Jugoslavije, filmovi su tu, plakati izvješeni, programi objavljeni. Festival je počeo prvom jutarnjom projekcijom u informativnoj sekciji, a navečer istog dana trebalo je biti svečano otvaranje. Međutim, već započeti festival je obustavljen, a na prvoj press konferenciji bude bilo objavljeno da festivala „ne bude“?!

„Radosnu vijest“ donio nam je u Pulu osobno, ne u pisanoj formi ali u maniri Ždanova, poznati filmski režiser, najproduktivniji autor u hrvatskoj kinematografiji u doba teškog Jugoslavenskog totalitarnog režima – do 1991. – Antun Vrdoljak. Tuđmanov komesar za kulturu, sport i Katedralu duha – HRT, u nas Hrvata.

Te godine bio nam je na Festivalu i John Malkovich, čuveni američki filmski glumac. Za „dlaku“ mu knjiga autorice Branke Shomen nije bila promovirana na otvaranju Festivala. Termin je pogođen – međutim ukinut festival, a čovjek došao!

Da barem malo ublažimo štetu – dali mu organizatori Zlatnu Arenu – i to počasnu. Svjetski glumac, a dobio glavnu nagradu na filmskom festivalu koji se nije održao! To je jedina Zlatna Arena koja je nekome dodijeljena te godine. Teško je pomisliti da bi je i tada dobio da se netko pametan nije sjetio i našao, kod prebrojavanja, nešto hrvatskih krvnih zrnaca i u njegovom krvotoku. Kasnije se to zanemarilo kao mogućnost za međunarodnu eksploataciju branda „J.Malkovich“. Čovjek nema blage veze o čemu mi to, tko su ti Hrvati, a tek Srbi …

Bruka neviđena, ali tko to vidi. Kako bi malo izgladio stvar prema uvaženom gostu, Predsjednik Tuđman poziva Johna Malkovicha, direktoricu festivala Gorku Ostojić Cvajner na Pantovčak, da uvaženom svjetskom glumcu pojasni situaciju u zemlji i razloge za odluku VONS-a, (čudnovate institucije paralelne hrvatskom Saboru, sudstvu, policiji…) da se stopira festival. Tuđman je Malkovichu pokušao pojasniti suštinu položaja Hrvata u tamnici naroda – Jugoslaviji i suštinu netrpeljivosti Hrvata i Srba, a time i neminovnost raspada i odvajanja HR od JU zajednice. Uz sve razloge koje mu je Tuđman naveo gospodin Malkovich je imao samo jedno pitanje predsjedniku, a to je da mu objasni koja je suštinska razlika između Hrvata i Srba. Tu se sastanak naprasno prekinuo, a učesnici krenuli svojim putovima u… ono što je slijedilo – John Malkovich na jedrenje Jadranom, a mi u civilizacijsku katastrofu.

Paralelno s obustavom FJIF zbog navodne sigurnosti građana Pule, Dubrovačke ljetne igre idu pod svaku cijenu… tu se ne vodi računa sigurnosti i o mogućim žrtvama agresorske JRM. Nema tog umjetnika, antičkog spomenika ili građanina Dubrovnika koji ne bi bio poželjna žrtva za našu stvar!

Ivi Škrabalu dugujemo pojam ‘dejugoslavizacija’. U pismu iz marta 1993. godine, on zahvaljuje direktorici festivala u Puli Gorki Ostojić–Cvajner na zajedničkom radu kojim su prethodnih godina „obavili ‘dejugoslavenizaciju’ festivala“. Još koncem marta 1990. godine, Škrabalo je u pismu Vlatku Pavletiću, prvom HDZ-ovom ministru prosvjete i kulture, opisao festival u Puli kao dio „kadavera jugoslavenskog socijalizma“!

Netom što je Jugoslavenski festival umro nasilnom smrću, posljednja generacija mornara JNA polaže zakletvu u bazi Vojnopomorske baze Muzil u Puli (10.08.1991.) Zaklinju se zemlji koja se naočigled ruši i raspada. Tadašnji zapovjednik Vojno pomorske baze JRM za gornji Jadran kontraadmiral Vladimir Barović okupljenim mladim mornarima i njihovim roditeljima govori da će svim snagama sačuvati mir u Jugoslaviji – mož’ si mislit. Roditelji mladića iz cijele Jugoslavije plaču dok ga slušaju, ali ne od radosti što djecu ostavljaju na Muzilu, plaču od beznađa u kojem djecu ostavljaju. Kontraadmiral Barović ubio se pištoljem na zapovjednom brodu JRM „VIS“ – ne na otoku Visu i nikako zbog toga što je odbio izvršiti zapovijed raketiranja Dubrovnika, imao je on i drugih razloga…

Hrvatski film „zagristi“ će prave teme, a kada – ne ZNA se.

Igor Galo

1 Admiral Barovic dolazi na zakletvu mornara - Muzil-Pula-1991

Admiral Barović dolazi na zakletvu mornara – Muzil – Pula – 1991

2 Arena-ekran FJIF - 1991

 Arena – ekran FJIF – 1991

3 Gorka Ostojic Cvajner-Anton Vrdoljak- Ivo Skrabalo-presica 1991-prekid FJIF

Gorka Ostojić-Cvajner – Anton Vrdoljak – Ivo Skrabalo – presica 1991 – prekid FJIF

5 Gorka tugaljiva-krupno

 Gorka tugaljiva – krupno

5 Oruzane snage ZNG salju miroljubive porukegradjanima Pule

Oružane snage ZNG šalju miroljubive poruke građanima Pule

6 Malkovic-Skrabalo presica FJIF-1991 - OK

Malković – Škrabalo presica FJIF – 1991 – OK

ŠOKANTAN INTERVJU JOŠKE BROZA: Reći ću ko je Tito, kad budem progovorio trešće se Srbija!

ŠOKANTAN INTERVJU JOŠKE BROZA: Reći ću ko je Tito, kad budem progovorio trešće se Srbija!

Video – https://www.youtube.com/watch?v=KJGIokYTX-w

Politika 22:45, 17.07.2016. 6371

Povodom nagađanja ko je ustvari Tito i da je pravi Tito zamenjen drugim čovekom, Joška odgovara da poseduje fotografije iz njegove rane mladosti koje opovrgavaju te tvrdnje.Te priče lansiraju oni koji nisu u stanju da obezbede narodu bolji život kakav je nekad bio pa traže krivca u Titu koga nema. Svi ti napadi ustvari vode do rehabilitacije Hitlera. Mi rehabilitujemo Dražu pa Nedića, hrvati Stepinca.

Najveći poslušnici stranih službi su u Srbiji. Nedavno je objavljen podatak, koliko je novca uložila CIA u političare da bi razbili Jugoslaviju.
Što se mi čudimo kada ustaše šetaju Zagrebom kada smo se mi prvi šetali u četničkim uniformama. Zlo proizvodi zlo, a to i jeste ovde cilj, zavadi pa vladaj.

Narod je doveden do dna siromaštva i zato lopovima ne odgovara da se narod ujedini. Da ne bi pitao šta ćeš da jedeš, ti se svađaš oko istorijskih činjenica.
Svi obećavaju pred izbore brda i doline a posle toga od obećanja ništa. Zašto sada nemamo kao nekad besplatno zdravstvo i besplatno školstvo.

Mi nemamo kao što smo imali ni bezbednost zemlje kada je svako mogao da spava u parku, a sada ne možeš da bezbedno spavaš ni u svojoj kući ako nisi zaključan i sa rešetkama na prozorima.
Narod je namerno opljačkan da bi mogli da ga kupuju pred izbore za bocu pića ili koji kilogram brašna, ili za 20-30 evra koje potroši za par dana, eto dokle smo došli.
Svu ovu pustoš u Srbiji izvele su strane obaveštajne službe jer je žalosna činjenica da su ljudi u Srbiji najpotkupljiviji. To je moguće jer naši političari nemaju mozak nego samo uši, da bolje čuju naredbe iz inostranstva.

Kakav smo mi to narod kada u svim državnim organima od policije do pravosuđa svuda sede stranci.
Mi ne smemo da ulažemo u poljoprivredu kao što smo nekad radili, nego moramo da uvozimo hranu i to škart kao naprimer meso staro po 25 godina.

Naši građani se razboljevaju od hrane koja je obično đubre iz inostranstva a nemaju lečenje. Cilj je da se unište penzineri i zato su smanjili penzije, truju ih sa hranom a ne mogu da se leče.
Obećavaju da ćemo dobiti veće penzije za 3 godina a tada pola penzionera neće biti živo. Ostali koji su blizu te granice neće tako bolesni ni doći do penzije jer je starosna granica podignuta. To je cilj stranaca koji upravljaju Srbijom. Takvu sudbinu nećemo izbeći zahvaljujući našem rukovodstvu.

Svuda su takozvani tajkuni koji se u sve petljaju. Oni su u zavisnosti od toga ko je na vlasti dobri ili loši, odnosno koga finansiraju a koga ne. Jedni su neprijatelji a drugi su prijatelji i zato nema razlike između jednih i drugih.
U ovoj zemlji znam samo 5 ljudi koji su zaradili novac svojim radom, svi ostali su lopovi zahvaljujući u najvećoj meri strancima koji sve kontrolišu i komanduju. To se krije od naroda koji ništa od toga ne zna.

Šta mi da pričamo kada nam u Generalštabu sedi stranac i komanduje koji avion i zašto sme da poleti. To je isto u policiju i pravosuđu. Stranci zataškavaju sve afere a prave one koje im odgovaraju. Tri meseca sve novine, radi i televizijske stanice pišu o jednoj pevačici a tako ubijenih u ovoj zemlji ima dosta pa se o njima ne piše.

Ušli smo u Parlament i obećavam da ću mnogo toga reći jer ja ne umem da ćutim, a šta ću reći videćete i sami.
Od 3.500 vrednih umetničkih slika, nije pokradeno samo 750. Da li je i šta Tito ostavio naslednicima, i ko je i koliko opljačkao od zaostavštine pogledajte u videu.

AGENT CIA PROGOVORIO: Tačno je da su Jugoslaviju rasparčale Amerika i Njemačka

 AGENT CIA PROGOVORIO:

Tačno je da su Jugoslaviju rasparčale Amerika i Njemačka

Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prijevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije.

Robert Baer, bivši visoki izaslanik i časnik CIA, ujedno je i autor mnogih djela u kojima je odavao informacije o CIA administraciji Billa Clinton i Georgea Busha, zbog čega je nekoliko puta hapšen i privođen. Osobni prijatelj, Mitt Waspurh koji je radio u senatu i koji mu je davao pojedine informacije je ubijen u hotelu iz sačmarice. Kao visoki operativac CIA radio je na prostoru Jugoslavije u razdoblju od (1991-1994) i na Bliskom istoku. Robert Baer je sudjelovao u nekoliko dokumentaraca na National Geographic-u optužujući vladu Busha za rat zbog nafte!

Intervju je obavljen uživo u Kanadi, tijekom mog puta prije nekoliko dana. Robert Baer trenutno promovira svoju knjigu -The secret of White House- u Quebecu, gdje smo i razgovarali. U intervjuu smo razgovarali o pozadini rata u Jugoslaviji.

Kad ste stigli u Jugoslaviju, gdje je to točno bilo i koji Vam je bio prvi zadatak?
Stigao sam helikopterom sa još 3 agenta. Sletjeli smo 12. Siječnja 1991 u Sarajevo. Zadatak nam je bio da pripazimo na navodne teroriste srpskih nacionalnosti, koji bi trebali napasti Sarajevo.

O kojim teroristima je riječ i zašto bi oni navodno trebali izvršiti te napade?

O srpskom, dati su nam slika da grupa po imenu “Vrhovna Srbija” planira izvesti bombaške napade na ključne zgrade u Sarajevu zbog želje da Bosna izađe iz tadašnje Jugoslavije.
Da li je takva grupa postojala i što ste Vi točno radili u Sarajevu po naredbom naredbe CIA?

Takva grupa nikad nije postojala! I nas je centrala prevarila. Imali smo zadatak da upozoravamo i da širimo paniku među političarima u Bosni, jednostavno punili smo im glavu da će Srbi napasti. U početku smo i mi prihvatili priču, ali poslije smo se malo zapitali. Zašto dižemo paniku kad ta grupa očigledno ni nema?
Kako i kada se završila da operacija i je li imala neko ime?

Za mene se završila nakon 2 tjedna, dobio sam novi zadatak u Sloveniji. Inače operacija je trajala još mjesec dana i imala je naziv “ISTINA”. Iako je to bilo sve samo ne to!
Kažete otišli ste u Sloveniju, kojim povodom?

Tamo sam dobio instrukcije da je Slovenija spremna proglasiti neovisnost, dane su nam pare, nekoliko milijuna dolara, uz taj novac mi smo financirali razne nevladine organizacije, oporbene stranke i razne političare koji su raspaljivali mržnju.
Kakvo ste Vi imali mišljenje zbog te propagande od strane CIA, i što su o tome mislili vaše kolege?

Svakako da se zadatak ne odbija od CIA, pogotovo ne tada jer su svi bili nervozni i skloni paranoji! Mnogi agenti i visoki činovnici CIA su nestajali samo zato što su odbili raditi propagandu protiv Srba u Jugoslaviji. Ja osobno sam bio šokiran dozom laži naše agencije i političara! Mnogi agenti CIA su radili propagandu a da nisu ni svjesni što rade. Jednostavno svatko radi djelić priče, i samo onaj tko je sklopio cijelu priču zna pozadinu a to su političari.

Znači postojala je propaganda isključivo prema Srbima?

Da i ne. Propaganda je imala za cilj da zavadi države i da se one odvoje od matične Jugoslavije. Morali smo izabrati žrtveno janje koje bi bilo krivo za sve. Netko tko bi bio odgovoran za rat i nasilje. Srbije je odabrana jer je na neki način bila nasljednica Jugoslavije.

Možete li nabrojati političare koji su u bivšoj Jugoslaviji bili plaćeni od strane CIA?

Da, mada je to delikatno. Stipe Mesić, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, mnogi savjetnici i članovi vlade Jugoslavije, plaćeni su i bili srpske generali, novinari pa čak i pojedine vojne formacije. Jedno vrijeme je plaćen bio i Radovan Karadžić ali je prestao uzimati pomoć kad je shvatio da će biti žrtvovan i optužen za zločine u Bosni. Bio je izrađen od Američke administracije.

Spomenuli ste kontrolu i financiranje medija, kako je to bilo točno?

To se već zna, pojedini agenti CIA su bili zaduženi za pisanje službenih izjava koje bi spikeri čitali na vijestima. Naravno spikeri nisu ništa znali, oni su to dobili od svog šefa a on od svog koji je bio naš čovjek. Postojao je jedan zadatak za sve, a to je da se kroz televiziju širi mržnja, nacionalizam i skroz su se isticale razlike među ljudima.

Srebrenica, svi znamo za nju. Možete li reći nešto o tome ukoliko znate?

Da! Od 1992. sam u Bosni bio ponovo, ali ovog puta smo trebali obučavamo vojne formacije koje su predstavljale Bosnu, novu državu koja samo što je proglasila neovisnost. Srebrenica je preuveličana priča i nažalost veliki broj ljudi su izmanipulirani. Broj žrtava je jednak ubijenim Srbima i drugima, ali Srebrenica je politički marketing. Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije. Kad sam pitao zašto, rekao je vidjet ćeš. Dobivena je naredba da s novonastalom Bošnjačkom vojskom udarimo po kućama i civilima. Naravno to su bili građani Srebrenice. U tom trenutku s druge strane udarili su i Srbi. Vjerojatno je i njih netko platio i nahuškao!

Tko bi onda mogao kriv biti za genocid u Srebrenici?

Jednostavno žrtve u Srebrenici su bile tu zbog Bosanaca, Srba i Amerikanaca tj., nas! Ali sve je pripisano Srbima. Nažalost mnoge žrtve su sahranjene kao muslimani, a bili su Srbi ili druge nacionalnosti. Prije nekoliko godina je moj drug, bivši agent CIA i sadašnji čovjek u MMF-u rekao da je Srebrenica proizvod dogovora između Američke vlade i političare u Bosni. Srebrenica kao grad je žrtvovana jer je nakon tog navodnog zločina srba, Amerika imala povoda za napad.

Što mislite generalno zašto se Jugoslavija raspala, tj. zašto je Vaša vlada imala želju da to uradi?

Sve je jasno, ljudi koji su nekad huškali na rat a ujedno i pripovijedali o miru sada su vlasnici kompanija koje eksploatiraju razna rudna bogatstva i slično! Jednostavno, napravili su od Vas robove, vaši ljudi rade za džabe i taj proizvod ide u Njemačku i Ameriku, oni zarađuju! A Vi još na kraju morate otkupite i uvesti ono što ste sami napravili, pošto nemate novca, morate se zadužiti, to je čitava priča sa cijelim Balkanom!

Niste bili na Kosovu aktivni kao agent CIA, ali da li je i tu bilo nekog pritiska od strane Amerike?

Kako ne! Kosovo je oduzeto iz dva razloga, prvo zbog rudnih i prirodnih resursa a drugo, Kosovo je vojna baza NATO-a! U srcu Europe je njihova najveća vojna baza.

Imate li poruku za ljude iz bivše Jugoslavije?

Imam. Neka zaborave prošlost, ona je inscenirana i lažirana. Izmanipulisani ste, oni su dobili što su htjeli i glupo je da se Vi još mrzite, morate pokazati da ste jači i da ste shvatili tko je sve napravio! Ja se iskreno ispričavam! Zato dugo vremena i otkrivam tajne CIA i Bijele kuće!

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA! – Sabahudin Dudin Šehović. Recenzija – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

Recenzija

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA!

Sabahudin Dudin Šehović

Kukavičluk genocidnog mučitelja nije lako objašnjiv fenomen. Dok se poptuno bezosjećajno i krajnje nipodaštavajuće odnosi prema nedužnoj žrtvi, istovremeno naređuje toj žrtvi da pogne glavu i da ne gleda svom tamničaru u lice. Da ga žrtva ne bi prepoznala, to je naizgled primaran razlog, ali je mnogo bitnije da se iz jednog drugog razloga mučitelj plaši susreta sa pogledom svoje žrtve: taj pogled bi predstavljao sudar sa svojom savješću.

Rodin - Vrata pakla 1

François-Auguste-René Rodin – „Vrata pakla“ (fragment)

Koliko god se činilo da mučitelj uopće nema savjesti, dalo bi se naslutiti iz njegove paranoidne brige nad svojim mrakom, da ga ne bi obasjala munja pogleda sjećanja na minulo prijateljstvo sa žrtvom, da ta savjest ipak negdje opasno tinja u njegovoj podsvijesti i da ugrožava njegovu narcisoidnu uživljenost u ulogu vladara koji može po vlastitom izboru presuditi o tuđem životu.

Ipak, pomirenost sa trenutnom situacijom potlačenog, sputanog, bespravno lišenog slobode, svirepo mučenog, nije i ne može predstavljati mirenje sa nametnutim položajem kao sudbinom. Bar ne za sve sužnje. Sabahudin Dudin Šehović, potomak šeyha, starješine tekije, prvaka derviškog reda, učitelja, znao je da mu je sudbina u rukama samo Jednog Gospodara i da mu samo On može odrediti trenutak kraja ovozemaljskog trajanja. A ono je žigosano nevjerovatnom mukom, da pretrpi i preživi pakao od kog nema i ne može biti goreg.

Prve asocijacije koje se nameću pri susretu sa ovakvim svjedočenjem o ljudskoj zloći spontano su okrenute Danteovom prikazu pakla u Božanstvenoj komediji, Mikelanđelovom Strašnom sudu, ili, Rodenovom monumentalnom djelu Vrata pakla.

I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedne druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili? A, onda, preko noći su te svoje prve komšije optužili lažnim optužbama da bi ih mogli uhapsiti, imovinu njihovu pokrasti, kuće i bogomolje im zapaliti, a njih zatvoriti u zloglasne logore. Gdje nestadoše „čojstvo i junaštvo“? Kako izvjetri njihovo sjećanje na ime pjesnika Skendera Kulenovića i njegovu poemu „Stojanka majka Knežopoljka“? Izgubio oba brata, od 1941. godine u partizanima, sekretar Udruženja književnika BiH, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, pisao je Kulenović:

Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk… Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo.

 

ugolino-e-i-suoi-figli 1 A
 

François-Auguste-René Rodin (Prema Danteu) – „Ugolini i njegovi sinovi i unuci“  (koje je grof Ruđeri zatočio u kulu da umru od gladi)

Gdje nestade sjećanje na Branka Ćopića i njegovu „Pjesmu mrtvih proletera“?

Mrtve su ruke i mrtve puške, u Smrti se prestrojavamo, drug je uz druga svog; a njih je bilo… a njih je bilo – deset na jednog.

I dan će slave doći, pobjeda bit će naša, nestaće divljih zvijeri, s četama Slobode marširaće tada i mrtvi proleteri.

Očigledno, oni koji su pokušali okaljati obraz i čast čitavog naroda, moraju znati da je neuništvo bratstvo i u smrti mrtvih pjesnika, proletera, Skendera i Branka. Moraju znati da nijedan zločin i grijeh prema čovjeku ne može ostati neokajan. Ni u zemljama u kojima se izrodila antiljudska ideologija agresorske invazije na zemlju dobrih susjeda, nisu svi ljudi isti. Od tamo je jedan Čedomir Petrović, sin poznatog glumca Čkalje, koji se javno deklarisao protiv te nastrane ideologije što se okončala genocidom. Svi znaju za majora Mihajla Petrovića, generala Divjaka… Od tamo je ime kontraadmirala Vladimira Barovića, uklesano u vječnost – pravi Jugoslaven i pravi čestiti oficir Titove armije, sin Crnogorca i Slovenke, koji je radije oduzeo sebi život nego da puca po vlastitom narodu. (Otac mu je bio general JNA i prvi ratni zapovjednik Prištine 1945. godine. Ubrzo nakon što je postavljen na tu dužnost, smijenjen je, jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima. Zbog toga su suborci Vladimira Barovića zapisali: Staro pravilo: od valjanog korjena – svaki list je valjan.)

Uzaludno je bilo uništavati tuđe živote, porobljavati, sadistički premlaćivati do smrti prve susjede, unesrećiti nedužne duše. To je i poenta Dudinove knjige.

Fascinira njegovo filigransko registriranje detalja, neopterećen ikakvom patetikom saopštava činjenice, faktografski, hronološki. Primjer je to nepokornosti ljudskog duha i nonkonformističkog stava prema mizernosti i minornosti kreatura sklonih izdaji čovječnosti.

Od posebne je vrijednosti estetički moment Sabahudinovih reminiscencija na sretna vremena, kad su ljudi živjeli složno, pa u vrtlogu prizora nasilja nalazi predah u slici pitomih golubova koji su također izgubili svoj mir i dom.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, pa znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema? Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela? Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao?

Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je držati i hraniti, ne samo u kafezima, nego bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je i zvonik gdje su bila golubija gnijezda, koja nije dao dirati. Golubovi su se tu legli i niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Znam da se njihovo gukanje čulo sa zvonika, kao i sa tavana naše džamije u Rici gdje su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje je rafalima i zoljama rastjerali Milan Vujčić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke crkve, ove noći, vatrom netjerali? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira? – pitao sam se prestravljano.

Kao i golubovi, razjureni ljudi. U nepovrat, čitave porodice. Promijenjen čitav grad. Svetinje porušene i oskvrnute. Mnogi živi još traže svoje mrtve, živi su, a i sami duševno polumrtvi tavore po svijetu pokopani u svoju šutnju, i vjerovatno nikada neće smoći hrabrosti da progovore o svojoj patnji, o poniženjama koje su pretrpjeli.

A možda je, ipak, ova Šehovićeva knjiga jak podsticaj da se zlikovcima ne dopusti da miruju i trijumfuju u svom zlu. Govor o njima je satisfakcija pravdi i istini, pa čak i da ih ruka pravde ne dostigne, od neprocjenjivog je značaja vrijednost svjedočenja i osude koju će potvrditi vrijeme, a ono je već tu. Šehovićeva knjiga nosi pečat paradigmatski intoniranog projekta za školstvo u čitavom svijetu. Ona bi trebala biti uvrštena u svjetsku literaturu, i to prevashodno psihološke studije, za proučavanje izvora i nivoa do kojeg može dosegnuti dekadentnost bića-demona kakvi su bili četnici. Ta paradigma važi za sve oblike odrođenosti od humanosti, bilo da je riječ o ustašama, Boko Haram, Daješ, ili kojim drugim anti-ljudima u Americi, Izraelu, Saudiji, Kurdistanu, Čečeniji, u Kini…

Autoru Šehoviću poželimo puno mira, a knjizi da bude čitana i da budu slijeđene vidljive i nevidljive poruke o bratstvu. Zaboraviti se počinjeno zlo, potpun genocid prema Bosni, ne može, niti smije. A put do pomirenja vodi jedino preko potpunog priznanja krivice agresora. Ova knjiga je velikodušan prilog budućnosti, a o njoj se ne može misliti ako se ne shvate i ne prihvate elementarne norme humanosti do koje se ne stiže jednostvanim preskakanjem stepenika koji vode preko mukotrpne samospoznaje. Graditi mir znači spoznati i prevazići izvorište zabluda i korijena svakog oblika zla. Ako su u Kragujevcu i Kraljevu prerano pali otkosi u jednoj „Krvavoj bajci“, razlog je to bio više da se nikada bez poziva vlasnika ne uđe tuđu bašču, njivu, kuću… Ali, činilo se nekim spodobama da princip sto za jednog za njih ne važi… da je krv đaka preko lijeve obale Drine neke druge boje… Da ljudi moraju pognuti glave i ne smiju gledati istini u oči. Sabahudin Šehović je dokazao da to nije tako. Svojim životom stradalnika i pisca, Sabahudin je postavio moćne orijentire koji mogu izdražati sve bure. Samo ih se treba uvažiti i poštovati. Svaki od njih leži na jednoj neizgovorenoj tajni i nedorečenoj tragičnoj sudbini.

Hvala Sabahudinu za jedno teško i mučno literarno proputovanje kroz pakao i natrag. Mi svi smo dužnici za Istinu koju je on, nažalost, iskustveno spoznao. Teško je o tome čak i čitati; kako li je tek bilo njemu taj pakao proživjeti i preživjeti?

O, zar se i to može? Da – mi smo proleteri!

U ovom ćopićevskom proleterstvu sintetizovan je duh bosanskog čovjeka. A iz Sabahudinove spoznaje koju nam je iznjedrio iz rijeke civilizacijskog pomračenja preko koje je prešao, izranja snaga duha tog Čovjeka. On sve može, i zna, a posebno preživjeti, kad mu je najteže, i uprkos svemu. U toj alegoriji je poziv, zov i izazov: istrajati i pobijediti. Bosna je neuništiva.

_____________________________

Tel-Aviv, 14. juli, 2016.