TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG (iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG

(iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”)

***

Kad odlete svi ždralovi

Ležao je pored puta, zagledan u smiješne patuljaste oblake, kopljem proboden nešto ispod srca. Uz tutanj bojne opreme i zveket grivni prolazili su nadomak njegove glave umorni legionari u pokidanom poretku. Neki su mrmljali pogrde i prezirno odmahivali. Buku i uvrede upijala je zemlja pod njim odnoseći nemile zvuke daleko u svoju utrobu, a on ih je čuo kako se kao eho vraćaju i iznova mu ranjavaju biće nepodnošljivim bolom. Obrnute slike prašnjavih grivni, ukrašenih raznim gravurama i reljefima, činile su mu se iz blizine tako neobične i nepoznate, kao da ih vidi prvi put, ne osjećajući da slične njima ima i sam na svojim nogama.

Nakon što prođe i zadnji red vojnika, odnekud se prema njemu sjatiše djeca i tri žene od kojih najstarija odvede mališane do sjene obližnjeg drveta, zatim se pojaviše još dvije djevojke. Kada mu jedna od njih donese vrč a druga pridiže glavu, jeknuvši on istrže koplje iz grudi i one se razbježaše uplašene.

Vratiše se kada opet klonu po rijetkom poljskom bilju tek probuđenom poslije kiše. Nikada nije ni pomislio da zemlja može biti toliko bliska i draga, mila i privlačna neodoljivom svježinom. Nije više osjećao bol, samo toplinu života koji ga je napuštao pretvarajući se u crvenu mrlju pod njim. Osjeti da ga male nježne ruke pridržavaju, ali njegove usne nisu mogle piti, vodu ili vino, nije znao. Gledao je samo, oblake i oči, i mali neven u kosi mlade žene, čiji se lik usijecao u blaženi pomen ljepote sa kojim je tonuo u san prozirnog beskraja.

Nalazio je još toliko snage da pažljivo dodirne tobočić sa bočicom, za pozdrav dalekom snoviđenju, ili skorom susretu, naslućujući smisao davnog proročanstva. Ponirući u neki duboki mirisni topli mir, pratio je visoko na nebu jato ždralova. Dok su se dostojanstveno gubili prema sjeveru, njihovo već slabo čujno kliktanje otkidalo je sa obzorja viziju svega minulog i pretapalo se u laki treptaj tako žuđene tišine.

I utrnu svjetlost što je sjala stazama neobičnim, tegobnim i lijepim.

Na njegov štit, rječiti spomenar oslikan tragovima borbi, blage ruke ostaviše nevenov cvijet.

Kada sporog i tihog koraka, bez osvrtanja, konačno svi odoše od svježe humke, pojavi se najplemenitiji glasnik svijeta anđeoskog. Oprezan, pun poštovanja, jedan leptir njihao se na snopu svjetlosti odbljesnute o štit, kao da je moć metala htio preliti u svoje malo čudesno tijelo.

***

Tajna praha zemaljskog

Da li se objava destrukcije Logosa doista mora vezati za Babilon? Nije li bilo i prije i poslije tog legendarnog rascjepa uma drugih sličnih preduslova za obnovu predstava o početku kraja civilizacije? Vjerovatno je jedna strašna noć predodredila taj kraj.

I raniji protivnici jevrejskog monoteizma skrnavili su jerusalimsko svetište, postavljali su biste imperatora na oltar, uvodili nečiste životinje, prisiljavali stanovništvo da se odreknu tradicije i zabrana, pokušavali ih primorati da jedu nedozvoljenu hranu, ukratko, činili im život nemogućim.

U maju 66. godine tiranija prokuratora Gesija Flora dovodi do masovnog jevrejskog ustanka. Iz Cezareje je krenuo na Jerusalim da uguši pobunu i kazni nepokorne Zelote koji mu nisu htjeli platiti danak. Rimske jedinice stacionirane u Jerusalimu su se morale predati, ali Zeloti ih nisu poštedjeli. Prividna pobjeda je nadahnula ustanike u cijelom Izraelu i kao rimski odgovor, u proljeće 67. godine, 60.000 legionara, ili, deset legija, iskrcalo se u sjevernoj luci Ptolemaidi, današnjem Akku, i pridružilo starim posadama.

Jerusalim, godina 70-a, četvrta pod opsadom. Na sjeveroistočnim padinama, sa otprilike istog mjesta odakle je Hristos posmatrao Drugi hram, sjedi Vespazijan, Caesar Vespasianus Augustus Titus, kraće zvani Tito. Sjedi i razmišlja. Već je sedam dana prošlo otkako je ponovo stigao, ali niti se pomjera, niti prima generale.

Znao je koliko nije bio omiljen u Senatu i zašto je upravo on počašćen ovom ulogom koju je trebalo da izvrši.

Znao je da ga zamišljaju kao beskrupuloznog krvnika koji će za ćutanje glavnih svjedoka pristati na svaku ucjenu.

Znao je i za raskol među jevrejskim vođama pobune, a imao je i pouzdane informacije da velika grupa hrišćana priprema bijeg.

I nije ga to toliko moglo navesti na sentimentalnu pomisao da pored već odloženog roka za napad produži mogućnost mirnog raspleta za još sedam dana, koliko se kolebao zbog činjenice da je s pripadnicima jedne posebne grupe unutar jevrejske zajednice, nevješto prerušen, viđen njegov najmlađi sin. Ne bi problem možda ni bio tako dramatičan da on lično nije Kornelijusa postavio za komandanta Prve legije.

U prvobitnom nastupu bijesa činilo mu se da bi ga lično sasjekao ako bi ga sreo, ali, budući da je i sam bio sazdan od sasvim drugačije unutarnje supstance od one vanjske ljušture pokrivene još i oklopom, iz dana u dan tonuo je sve više u tugu i roditeljski očaj. Sreća da je to prvi doznao on, no, šta će biti ako ih otkriju Rimljani iz ekstremne frakcije koji su samo glumili lojalnost Korneliusu?

Ili, ako ih zaustave ostrašćeni i samoubilački zaslijepljeni branitelji grada?

Haos. Otac i sin, na suprotnim stranama. Osvajač i dezerter.

Nešto dalje, u Getsimaniji*1, nalazi se njegov najstariji sin Titus Flavius kome je u potpunosti povjerio komandovanje odlučujućom bitkom.

Oko 24.000 legionara nakon kraćeg primirja čekaju njegovo naređenje za posljednji napad, ali on ne žuri. Čekao je na očev mig, a on kao kamen, sjedi i ćuti. Nakon što je njegov prijatelj Galba umro, Vespazijan je postao jedinim ozbiljnim pretendentom na carsku krunu. Otonu je pripisano samoubistvo, a suparnika Vitelija su navodno ubili zavjerenici iz redova njegove vojske. Vjerovatnom se čini verzija da je Vespazijan od njega preoteo zimske rezerve žita, što je značilo postati gospodarem obilja ili gladi. Vespazijanove pristalice su uspjeli zauzeti Rim 20. decembra 69. godine i uplašenom Senatu nije preostalo ništa drugo do da Vespazijana proglasi carem. Smirivši pobune u zapadnim provincijama Vespazijan je imao više vremena da se posveti stanju u Judeji. Opsada Jerusalima, ostavljena mu da sada on o njoj vodi brigu, zadavala mu je mnogo glavobolja. Titus, Tito, ili još kraće Tit, pridružio se ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da obnovi senatorski ugled. Vespazijan je prethodno neko vrijeme proboravio u Rimu da bi bio ustoličen za novog imperatora. Plašio se podlih smicalica svojih protivnika, međutim, iscrpljeni unutarnjim sukobima, zajednički su polagali sve nade u promisao da ih može ujediniti samo neko ko je kadar svima reći ne i nikome ne polaskati, a Vespazijan je bio idealan tip beskompromisnog tiranina kojeg su se plašili čak i više od Nerona. Bar su mislili o njemu da je takav, a on je svoju ulogu znao vješto igrati. Donekle zbunjen, brzo je odlučio da vojsku pod zidovima Jerusalima prepusti Titu. Vespazijan je dvojici nešto starijih sinova, Titu Flaviusu i Domicijanu, još za života povjerio dio diplomatskih i vojnih mandata, ali nije zaboravljao ni Korneliusa: odredio ga je za generala elitne Prve legije. Tit je bio u nedoumici šta da čini jer je znao glavni razlog očeve sporosti. S druge strane, raslo je nestrpljenje kod vojske i nije mogao predugo čekati. Petnaest dana već je prošlo od Pesaha, mnogi hodočasnici i posjetioci htjeli su van iz grada, međutim, pobjeći se nije moglo, a uhvaćenim bjeguncima se surovo presuđivalo.

A sada, još i ta sramota sa polubratom! Da im se ruga sa zidova i poziva ih da se vrate kućama!

I sam je bio nesiguran u ishod cijelog ratnog pothvata vođenog toliko iracionalnim motivima. Ipak, njegove moralne dileme nisu smjele uticati na izvršenje ratnog plana. Domicijanus se ne bi ni najmanje libio da ga sruši i preuzme mu kontrolu. Kada je u pitanju carska titula ne poznaje se ni rođeni brat. Domicijan je bio suviše hirovit da bi brinuo za bratov i očev ugled.

Kornelius je bio Vespazijanov sin sa robinjom te nije imao pravo da učestvuje u nasljeđivanju. Robinja, dobivena na poklon, tada još sasvim mlada, dovedena iz unutarnjih planinskih krajeva u Solin kroz koji je prolazio, postala je jedinom družbenicom prema kojoj je Vespazijan gajio dublja osjećanja. A ona, od nekog prelijepog vodeničarskog kraja, vječito tugujući za svojim zavičajem, u toj tuzi rodi mu sina i ubrzo umre. Jedinu relikviju koju je imala uz sebe, sa kojom je šapućući razgovarala i pred kojom se molila, bila je mala bočica sa vodom koju joj je plavokosi ratnik, i sam porijeklom iz njenog kraja, nekom prilikom krišom donio s izvora pod Igmanom.

Našli su je jedno jutro u vrtu pored magnolija. U stisnutoj ruci imala je bočicu svoje čarobne vode*2. Za života, nikada se nije dala nazvati robinjom, pokušavala je da pobjegne i uspijevala, ne znajući ni kuda da krene. Vraćali bi je i tada bi kao srna padala u sjetu i nikako nije mogla da shvati ove ljude kojima ništa nije bilo sveto. Nije pila od njihova pića, nije jela od njihove hrane, već samo ono što je sama spravljala. Možda je upravo ta njena posna “jalova” hrana, kako su joj se izrugivali, jednom prilikom spasila samog Vespazijana. Bio se teško razbolio i ona ga je njegovala i pojila napicima od rijetkog bilja koje je poznavala, ali ne kao gospodara, činila je to istom revnošću i samilošću kao što bi njegovala bilo kog drugog bolesnika. Od tada je Vespazijan volio i čuvao još više.

Nije mu bilo lako da je zaštiti od ostalih nasrtljivaca i ljubomornih konkubina, a neki su već i osjetili na svojoj koži da se sa ovom nepokornom ženom ne može postupati kao sa ostalima. Ma koliko su se trudili da joj nadjenu neko ime, odazivala se jedino kao Igmanka. Obasipana poklonima, ničemu nije pridavala značaja, niti je bilo kakva vrijedna stvar mogla potamniti sjaj njenog sjećanja na talase bistre rijeke pored koje je rođena. Kao opčinjena mogla je u noćima mladog Mjeseca sjediti pored Tibra, ali ono što je ona i samo ona mogla čuti, bio je šum neke druge rijeke.

***

Oduvijek je Kornelius bio samo svoj, pristojan, ćutljiv, hrabar i nepokoran. Po blagosti nalik majci, a Vespazijanu sličan po tome što se nikada nije znalo šta misli i šta smjera da učini. Ma koliko da je dječaka odgajao spartanski u njemu je opstajao duboko skriven svijet hranjen čežnjom za slobodom od strogih nazora i principa na kojima se održavala viteška i plemićka tradicija. Iako upregnut u borna kola civilizacije, u najmoćniju imperiju čiji uticaj nikada nije zamro, Kornelius je bio preteča mnogih kasnijih vizionara, sklonih miru i nenasilju, pjesmi i prirodi. Znanja i vještine omogućile su mu da već u dvadeset petoj godini postane komandant legije, ali sada, kada je trebalo da opravda ukazano mu povjerenje i potpomogne očuvanju ionako poljuljane očeve pozicije, odlučio je da se prikloni glasu savjesti i jedne noći je jednostavno nestao. Budnim čuvarima koje je imao svuda oko sebe, naravno, potčinjenih njegovom ocu, nije promaklo da se u posljednje vrijeme Kornelius u tajnosti sastajao sa lijepom Judit. O tome je doznao i njen otac, vlasnik radionice u kojoj je sa tri sina proizvodio muzičke instrumente. Jakovu je bilo tek osam godina, ali je i on pomagao. Malo koji posjetilac da je bio u gradu a da nije kupio nešto od njihovih proizvoda. Uživali su ugled skromnih i tihih ljudi, a sad, odjednom, njihova ljubimica u zagrljaju neprijateljskog oficira!

***

Baklje i lomače što su sa okolnih uzvišenja u potpunosti opkoljavale grad, pružale su sablasan noćni prizor neposredne prijetnje.

– Šta misliš, kada će napasti?, pitala je Judit.

– Ne znam zašto već nije pokrenuo vojsku, glasio je kratak odgovor.

–  Da li si siguran u svoju odluku?

Ako osjećaš koliko mi je stalo do tebe, nadam se da pretpostavljaš i to da sam vam se pridružio iz uvjerenja neodvojivo vezanim za smisao nečega što će uslijediti mnogo vremena poslije nas.

Kornelius nije imao namjeru da se bori protiv svojih. U početku se sakrivao, no, ne izdržavši i samu mogućnost da se bilo ko javno ili tajno naslađuje mišlju da se pritajio pod skutima žene, pojavio se kao duh obasjan mjesečinom i držao besjede dojučerašnjim vojnicima o besmislu i neopravdanosti osvajačkog nasilja. Ali one noći kada su rimski vojnici poslije uobičajenih sodomskih pijanki provalili u jedno od naselja i surovo pobili sve, od osam dana do osamdeset osam godina i nakon što je našao izdišuću trogodišnju Juditinu sestru, u njemu se nešto prelomilo. Plakao je kao da je njegova, izašao je na zidine držeći njeno tijelo preko ruku i urlao:

– O, Rimljani! Zvijeri!

Nije bilo čudno što su mnoge porodične starješine među Jevrejima lično ubijali svoje kćeri i supruge.

Zaboravio je ko je i kome pripada, sjećanje na Rim je u njemu izazivalo sada još samo mučninu i prezir. Odlučio je da će ubuduće voditi jedino svoj vlastiti rat. Videći svoga bivšeg komandanta, razdrljenog, raščupanog, kako ih proklinje sa zidina, vojnici ustuknuše. Nijedna strijela ne poletje put Korneliusa. Iako je njegovim dojučerašnjim saborcima bilo dojavljeno da postoji naredba da ga ubiju kao izdajnika, niko se nije javno odvažio na takav gest. Dok su ga jedni više sažaljevali kao ludu, drugima se doimao kao otkrovenje njih samih i onog što su nosili u podsvijesti. Desetina iz njegove legije mu se jedne noći pridružiše, ostali su zbunjeni protestvovali ili prećutno odobravali. Malo je bilo onih kojih su bili ubijeđeni u opravdanost ove osvajačke misije. Tuđa zemlja stranih običaja, nepoznatog čudnog pisma, zemlja hrabrih ratnika i lijepih ali divljih, odveć gordih i nepotkupljivih žena.

– Šta tražimo ovdje? Za koga? – nerijetko su se pitali oni u kojima glas čovječnosti nije bio posve omamljen i odagnan otrovima beščašća.

Bilo kako bilo, dan konačnog napada neumoljivo se bližio. Kao da nije bilo dovoljno što su deseci hiljada branitelja poginuli u borbama ili su prilikom pokušaja bijega mučki ubijani i raspinjani. Gotovo da nije bilo mjesta na gredama i stubovima, pošto za krstove već odavno nije bilo dovoljno drveta. Posljednje primirje pred Pesah Rimljani su lukavo iskoristili. Malo su se povukli od zidina i kao u znak dobre volje dopustili hodočasnicima i članovima rodbine da uđu u grad. Zatim su zatvorili sve pristupe. Znali su da ionako izgladnjelo stanovništvo neće dugo izdržati pritisak. Podjele i sukobi prvaka su posebno pogodovale padu morala odbrane. Jedino što branitelji nisu znali odnosilo se na gubitak prethodne milosti i da ih njihov Bog više neće čuvati. Hrišćani su vjerovali da je tome doprinijelo kamenovanje Stefana; bila je to posljednja kap u prepunjenoj čaši Božjeg gnjeva na Jevreje. No, oni su i dalje smatrali da je uprkos brojčanoj nadmoći napadača Herodov grad neosvojiv, te su bili ubijeđeni da će i ovaj atak proći kao i prethodni. A Herod Veliki (73. – 4. p.n.e.) zaista kao da je sve bio predvidio, pa i ovakvu eventualnost. Zahvaljujući sistemu tajnih kanala i prolaza, grad nikada nije bio u potpunosti bez dopreme svježe vode i hrane. Da se sticajem okolnosti, zbog praznika, nije učetvorostručio broj ljudi unutar zidina, gladi vjerovatno ne bi ni bilo. Ovako, u posljednjoj fazi opsade, bilo je već i najtežih pojava odstupanja od važećih civilizacijskih normi.

***

I onda, konačno, u miru prvomajskog predvečerja, dok su još trajale molitve, izviđači sa kula jerusalimskih počeše kao sumanuti tuliti u rogove. Svima bi jasno da su Rimljani krenuli.

Bio je to početak bitke što će potrajati do augusta, 9. ava, do kojeg će poginuti (ako je vjerovati Josefu Flaviusu) još 120.000 stanovnika nesretnog Grada Mira, ili, ukupno, 1.120.000 Izraelaca od početka opsade. Još 900.000 ih je bilo zarobljeno. Kako je budućnost izgledala u očima Korneliusa?

Savršeno miran čekao je prvi talas napada. Poznavao je taktiku, do juče je sam komandovao najboljim rimskim oružnicima.

Onda je učinio nešto sasvim neočekivano, koliko je to zaprepastilo njegove nove saborce, još više je iznenadilo Rimljane: dok su legionari postavljali svoje moćne katapulte, Kornelius se spusti sa zida i uputi pravo prema njima. Međutim, jedna pojava iza njegovih leđa iznenadi i njega. Jakov, Juditin najmlađi brat, krenuo je za njim. Korneliusa skoro da napusti hladnokrvnost, no, već je bilo kasno. Vojnici se baciše prema Jakovu da ga uhvate. Skačući kao vjeverica preko kamenja i provlačeći se kroz oštrotrne žbunove ismijavao je vojnike. Mnogo vjekova poslije takvu hrabrost i drskost pokazaće jedan dječak na barikadama Pariza. Jakov je bio Gavroš prije Gavroša, gamen svoga vremena. Iz praćke je gađao Rimljane, nazivajući ih pogrdnim imenima i pjevajući smiješne pjesmice. Ostali vojnici su se smijali dok na kraju ne preusmjeriše pažnju na svog važnijeg posjetioca. Niko nije znao šta da čini. Kornelius je u borbenom stavu stajao i ćutao. Napokon, tri legionara što su prethodne noći pili malo više, ili nisu znali o kome se radi, odvažiše se da ga napadnu. Poslije par minuta borbe ležali su mrtvi. Bio je to jasan znak da Kornelius nije sišao ni da moli ni da pregovara. Dosta je rekao prethodnih dana sa zidova. Znao je da su iza ove opsade njegov otac i braća, da su legionari pripadnici samo neznatno disciplinovane, zavedene, pijane, razvratne i opasne rulje, a iza njegovih leđa da su slobodoljubivi ljudi u svojim domovima, sa porodicama, na zemlji koju im je njihov Bog posvetio nakon dugih lutanja i padova. Nisu mogli ni pomisliti da bi velelepna građevina hrama mogla biti ostavljena bez Božje milosti. Ovoga puta su bili spremni radije da svi izginu nego da se još jednom predaju i krenu u roblje.

Pred njega izađe njegov bivši kapetan Germanik. Kornelius i njega pobijedi, ali ga samo razoruža i poštedi. Plemenitost prema poraženom protivniku je ponekad značajnija od pobjede. Da li će gest dobročinstva imati smisla zavisi od svijesti pošteđenog i od toga da li će shvatiti vrijednost dara. Smatrao je da je s njegove strane ovo bilo dovoljno ohrabrenje braniocima i potvrda da se nije slučajno našao na njihovoj strani. Oni kličući pomogoše njemu i Jakovu da se vrate unutar zidina, uvrstivši ih među svoje heroje.

***

Titus mlađi, Tito, još kraće zvani Tit, nije mogao da povjeruje u sve što su mu prenijeli, ali je Vespazijan sasvim mirno primio vijesti o događaju. Jedino je Domicijan ključao od bijesa:

– Suviše je ropskog i divljeg ostalo u njemu da bi ikada izrastao u šta drugo osim u izdajnika. Kako ocu nikada nije bilo jasno kakvu je zmiju nosio u njedrima?

– Nemoj tako govoriti!, presječe ga hladnim glasom Tit. Znaš i sam koliko je odmjerene i uravnotežene pažnje i brige otac poklanjao nama. Ni ja ne opravdavam našeg brata, ali shvati: on je dovoljno propatio time što je bio vječito ostavljan bez prava koja su bila nama zagarantovana. Stavi se u njegov položaj: imaš sve i nemaš ništa, stalno te svi podsjećaju da si sin robinje i da ne pripadaš svome okruženju kao ravnopravan član. Da si ti rastao tako omalovažen, odgurnut, prezren, gdje bi danas bio? Šta bi te obavezivalo da budeš s ove strane? Osim toga, ne zaboravi, vlast je uvijek iznad čovjeka, a trebalo bi da je u službi čovjeku, da postoji radi čovjeka. Ona koristi sve vrste prevara, zašto bi joj onda svi bili odani? Zato se ne možemo osvrtati na našeg brata s toliko neprijateljstva.

– Mi ovdje branimo Imperiju, a ne izdajnika, nekog nepredvidljivog odmetnutog polubrata-polučovjeka. Nikada nije bio cjelovita ličnost…

– Varaš se, veoma se varaš, dragi brate. Kornelius je, ako se čisto pravno i vojnički posmatra, izdajnik i dezerter. Samo po sebi je jasno da niko ko drži do vojničkog kodeksa ne voli takve ljude i njemu ćemo morati suditi, ali ne kao braća, već kao oficiri i ne ovdje, već u Rimu. Veći je problem što si ti osvetnički postavljen, mržnja bi te odvela u linč. Nad kim? Nad bratom po ocu. Nije li upravo ta nesrećna podudarnost razlog našeg prisustva ovdje?

– Ciljaš li na to kako je iz bratoubistva nastao Rim? Ili kako je i Avram imao dva sina, od dvije žene? Pa kao što je naš otac uspješno, ne razlikujući nas međusobno, odgajao nas, mogao je i Avram svoje sinove.

– Slušaj, Domicijan! Civilizacija je htjela nešto drugo. Htjela nas je odvojiti od životinja, htjela nas je podrediti svojim monogamnim moralnim normama. Pogledaj nas Rimljane, pogledaj Rim! Kao što je pao Vavilon, i Rimljanima će doći njihov sudnji dan. Vavilon se jednostavno preselio na naše ulice, ne zna se ko je s kim i ko je čiji. Pogledaj naše zakonodavstvo, koliko je ono prilagođeno našem sujevjerju? Držimo robove a govorimo o pravu čovjeka, o demokratiji. Zar i robovi nisu ljudi? Mi ih možemo lišiti slobode, ljudskih i građanskih prava, možemo ih nekažnjeno ubijati, prodavati ili iskorištavati kao sluge za sve svoje sebične potrebe, ali nikada nećemo moći u njima izbrisati ono po čemu su ne samo jednaki nama već su uvijek iznad nas. E, zbog te razlike, zbog naše zablude smo mi ovdje, a Kornelius tamo. On je to shvatio prvi baš zato što mu je majka bila porobljena, no, ona nikada nije robovala nikome. Rob se može poniziti, može se vrijeđati njegovo dostojanstvo, ali njegovim unutarnjim bićem vlada um, a našim bićima vladaju oholost, silništvo, bijes, rasipništvo… Mi ćemo završiti ovaj zadatak zbog kojeg smo tu, srušićemo Jevrejima njihov dom da bismo postavili naše kipove, ali kipovi su samo ćutljive kamene figure. Došli smo da tuđ narod porobimo, da ga pretvorimo u dio našeg veličanstvenog promašaja. Ja već vidim kako će pred mojim imenom povijest razmetljivo prostirati sagove preko kojih će se k uzvišenim iluzijama uspinjati laži laskavaca i pravih izdajnika. A Kornelius će u poređenju s njima biti slavljen kao heroj, od antiheroja uzdizaće ga kao sveca. Vidio si ovo danas? Kada pobijedimo, što je neminovnost, biće to samo početak našeg pada. Trijumfalni pad je sve što će nas prije ili kasnije snaći. Mi nismo došli da kaznimo Jevreje, već da im u moru krvi otmemo ono što sami nismo uspjeli da stvorimo. A to je vjera u jednog Boga, vjera u privatnost svog života, svoga doma. Istina, oni su svoje proroke progonili, ali mi smo ih naučili kako da ih se na što zastrašujući način trajno riješe. Naš veliki Pontije Pilatus, taj najjadniji beskimečnjak, oprao je ruke, ne od krvi proroka ili Boga, već od krvi miliona nevinih žrtava koje će pasti u skoroj ili nešto daljoj budućnosti. I kao što je krv Jagnjetova pala na Jevreje, pašće i na nas. Upravo je to ono što je naš brat shvatio bolje od nas. Njegov um je par hiljada godina ispred našeg. A mi, dok se ne pomirimo sa istinom, glumeći svako svoju ulogu u ovom pozorištu sazdanom na sasušenim korama soli i besmisla, koračaćemo kroz krv kao da to nismo mi i kao da je sve samo san. Da nismo mi na redu da povijesti ucrtamo naše likove, umjesto nas učinio bi to neko drugi. Zato ćemo zaboraviti da smo ljudi. Imperiji nisu potrebni samomisleći asketi već suludi i bezosjećajni terminatori.

Domicijanus se malo izmače. Pogled mu je bio kao ledenom pokoricom prevučen. Ništa više nije mogao ga odgovori Titu. Samo popravi svoju togu i tiho se udalji. Mislio je:

– Ako Tit nije u pravu, izgubio sam oba brata, a ako je u pravu, izgubio sam sebe samoga. Ili ćemo svi pasti, zajedno s ocem? Po zlu će nas pominjati. Zašto je baš na Flavijuse pala tako teška kocka?

***

Vespazijan već odavno nije sebi postavljao slična pitanja. Više ga nije brinulo šta će reći u Senatu i šta će misliti obični građani. On se i dalje bez značajnije pomućenosti duše ponosio svojim najmlađim sinom. U povijesti će konačno biti popunjena ogromna praznina. Kao što nisu svi Jevreji bili krivi i nije bilo nikakvog opravdanja za tvrdnju da su baš svi bili Jude, ni on za svoga sina sada nije mogao reći da ih je izdao. Jednostavno, povijest zna svoj posao, nepogrešivom sigurnošću raspoređuje ljude na polja svoje prividne protivrječnosti. U takvom svjetlu je vidio i svoju vlastitu ulogu i ulogu ostalih sinova Rima. Poslati su da osvoje i vladaju. A šta će o njima izreći vrijeme, nije bilo njegovo da se time bavi. Još jednom ovlasti Tita da komanduje vojskom i on se poče pripremati za povratak. Nije htio biti prisutan kada se hijene rata okome na plijen. Nije to bio ravnopravan rat, čovjek na čovjeka, junak na junaka. Bio je to rat vođen uz pomoć ratne tehnike protiv grada, a grad, ma koliko bio i sam oličenje tehnološkog savršenstva, branjen također adekvatnim sredstvima, nije bio u mogućnosti da se odupre dobro organiziranoj profesionalnoj armiji. Zato se sada Vespazijan više bavio mišlju šta će se dogoditi poslije. Osvojiti bedeme Herodova hrama nije imalo predznak obične pobjede. Po svijesti o veličini protivnika Vespazijan se razlikovao od svih ostalih zavojevača. Utoliko mu je bilo teže. Divio se Herodovoj domišljatosti i njegovom graditeljskom geniju. Šta ga je moglo nadahnuti da sagradi sve što je sagrađeno pod njegovom vlašću? Iako se govorilo o njegovoj okrutnosti i zahtjevu da se pogube sva muška djeca do dvije godine, jer se, navodno, među njima trebao pojaviti novi kralj judejski, ni u jednom rimskom niti jevrejskom izvještaju se ne vidi da je Herod u to bio umiješan. Osim toga, ako je umro četiri godine prije Hristova rođenja, kako je mogao tražiti pogubljenje još nerođenoga? To je bio još jedan od dokaza koliko se povijest krojila na nelogičnim i proizvoljnim informacijama. Rimljani su imali impozantnih građevina po cijelom svijetu, ali hram kao što je ovaj jerusalimski niko nije vidio. Tit je gorio od želje da sazna gdje se nalazi Veliki Kamen, o kom je samo slušao. Ko i kakvim čudom je mogao da pomjeri takav teret? Šta je Herod krio pod njim? Mnogi su legionari slušali o Kamenu, ili legendi, ali niko nije bio siguran da li on zaista postoji. Nekoliko članova Senata bili su upoznati sa planom podzemnih dijelova grada i svi su na čudan način završili. Neko je imao posebne razloge da se o tome što manje zna među nepozvanima. Posljednji je bio Galba, a njegovom smrću gasi se i trag o tom planu. Predosjećajući svoj skori kraj Galba je povjerio Titu ono što je vidio. Kakvu ulogu i za koga su trebali da obave Flavijusi? Kako je stradao Veliki Zidar, glavni Herodov inženjer i ko je naručio njegovo ubistvo? Sam Herod, ili su obojica otrovani prema nalogu istog naručioca? Rimljanima su još kako bili potrebni ekstremni Zeloti za izgovor. Čak su ih infiltrirani rimski špijuni obučavali kako da napadaju legionare. Tako se izdiferenciralo krilo religioznih “bodežara” kojima je predstava o obimu rimljanske odmazde bila nepoznata. Naivno uletjevši u klopku bili su uvučeni u igru samouništenja.

(Sudbina Zelota bila je tragična i tek rijetki znaci ukazuju na nepravilnosti u vrednovanju njihove uloge. Ili ih se apriori osuđuje ili se odveć nekritički afirmiraju njihova djela. Ni u jednom aspektu ne postoje dovoljno argumentirani dokazi da su Zeloti nanosili više štete no koristi svojim sunarodnicima, jer da nije postojao njihov otpor, sasvim je izvjesno da bi Jevreji već davno nestali. S druge strane, način njihove borbe bio je proizvod mističkog uticaja kabale i vjerovanja u prvopozvanost, kao i ostalih, nedovoljno poznatih izvora nadahnuća. Završnicu njihove tragedije predstavlja masovno samoubistvo na Masadi 74. godine).

***

Glasnik je sav zadihan utrčao u Titov šator i jedva dolazeći do riječi saopštio da je cijeli vod iz Germanikove centurije izginuo pri prvom napadu. Zeloti su ih pustili da “otkriju” jedan od tajnih prolaza u grad, zatim su im zapalili i zarušili odstupnicu ostavljajući im jedinu mogućnost da se kreću do suprotnog izlaza, a tamo su ih čekali i zatvorili se zajedno sa njima boreći se do posljednjeg. Drugi glasnik je donio također rđave vijesti. Još prije nego su počeli dejstvovati katapulti, brojne posade su bile prinuđene da napuste postrojenja na koja su padale vatrene kugle bačene iz grada. Očigledno su Zeloti imali protivoruđa, znatno manja po dimenzijama, ali ne manje efikasna. Pitanje je jedino bilo kolikim rezervama raspolažu, jer se očigledno radilo samo o pokušaju da se Rimljani otjeraju dalje od grada. Istini za volju, Tit i nije želio da sruši cijeli grad, a inače je sa okolnih uzvišenja mogao bez problema da pogodi bilo koji njegov dio. Međutim, pošto su i ostali glasnici počeli dolaziti sa vijestima da su Zeloti odbili bilo kakvu ideju o predaji, Titu je postajalo jasno da neće imati izbora. Naredio je da se po svaku cijenu osvoji nekadašnja Herodova rezidencija “Antonija” iz koje je pružan najjači otpor.

***

– Vrijeme je da kreneš. Ovdje više nema mjesta onima za koje još nije prekasno i koji su odlučni da prežive, jer sutra već neće se moći provući ni krtica. Zatvorili su sve prilaze. Ko izađe ove noći spasiće se, bar za sada, pokušavao je da ubijedi Judit.

Ona se u početku protivila, a Kornelius nije ni znao da je ona kradom, prerušena u muškarca da je niko ne prepozna, već nekoliko noći provela s lukom, nedaleko od svoje braće na bedemu. Visokom motivacijom obuzeti da odbrane čast svog doma, svoje povijesti, svoje budućnosti, branitelji nisu ni imali toliko vremena da u čudnom mladiću koji je tako neustrašivo štitio i izvlačio ranjene, prepoznaju svoju Judit o kojoj su do juče govorili s toliko pogrda i prezira. Bila je hrabra, posebno pred ocem, kojem nije mogla da otkrije da je među stradalima pronašla najstarijeg Jonatana i da je izdahnuo na njenim rukama. Da je svojim očima gledala kako dolijeće ogromna vatrena gromada bačena s rimskog katapulta i u buktinji smrvljene kule nestaju nekoliko momaka, a sa njima Jov. I da su malog Jakova uhvatili i odveli. Da je od njih petoro ostala još samo ona i da više neće imati s kim da pravi lire i flaute. Strašna je bila ta noć. Trebalo je poći posljednjim neotkrivenim slobodnim podzemnim prolazom prema Mrtvom moru i alternativnom tajnom Herodovom skrovištu na Masadi. Za života Herod je mislio na sve i kao da je predvidio ovakav rasplet.

Tužno je bilo gledati kako tuđinci osvajaju kuće jednu za drugom, ulicu za ulicom, kako surovo odvode zarobljene koje će ili pribiti na krstove ili će ih čuvati do prvih borbi protiv zvijeri i gladijatora u arenama.

***

Utrnuo cijelim svojim bićem, Tit mlađi je primao vijesti o toku borbi. Krv je sada već neštedimice tekla. On sam nije imao pravi uvid, prevelik je bio opseg linije rata, zapravo, ta linija više nije ni postojala, niti je njega ko čuo. Izdao je jasnu naredbu da se jezgro hrama ne dira, ali kako su se tamo zatvorili najratoborniji Zeloti i za taoce uzeli njima nelojalne građane i zarobljene legionare, kao da se otvorilo grotlo vulkana. Vojnike niti je više ko vodio niti su koga slušali. Ili se samo činilo da je tako? Neko je i u ratu vidio samo veliku pozorišnu predstavu. Da, oni nisu došli slučajno, znali su tačno šta traže i znali su približno gdje da traže. Čak je i jedan od Germanikove garde bio uključen, onaj koji je prividno dezertirao i prešao na Kornelijevu stranu. Pod njegovim uticajem, kada je već postalo jasno da napadači nezadrživo napreduju ka hramu, nekolicina najgorih Zelota okomiše se na Korneliusa nazivajući ga izdajnikom, špijunom i da je njegov prelazak samo podla rimljanska varka. Nemajući izbora, prinuđen da se brani, gorko je žalio što nije otišao: sada se borio protiv bivših svojih i svojih sadašnjih, u dvostrukoj borbi. Zeloti ga zarobiše i vezaše za stubove pored mosta, spremajući se da ga kamenuju. Ostali Kornelijevi saborci padoše u borbi pred njim, drugi se razbježaše. Dio pokolebanih Rimljana odlučili su da prihvate debele konopce bačene spolja i da ih pričvrste za stubove. Napolju je deset pari volova bilo spremno. Kada su neutralisani Zeloti strijelci, oni krenuše. Četiri puta su pokretani bičevima vučonoša i tek peti put prepuče glavni stub. Za njim, kao domine padali su ostali, a preko njih uz strašni tutanj slamali su se arhitravi.

Titus stoji sučelice sumraku i sluša jezive vapaje što se prolamaju od hrama. Njegov paralisani um usporenim ritmom, kao kroz najdublju pomrčinu registruje vizije što kasne za zvucima lomljave. Izmijenjene svijesti, kao kada se prvo vidi munja pa tek poslije čuje grmljavina, samo je to kod njega bilo obrnuto, slušao je brže od promicanja slika viđenog. Otužne slike su zastajkivale u njegovoj svijesti, – kao da se opirala da ih prihvati i pretvori u činjenice.

Pored kamenih blokova srušenog mosta našli su Kornelijevu kacigu s njegovom karakterističnom ždral-perjanicom i predali mu je. Znači, nije otišao, borio se. Tamo se vodio najstrašniji boj. Gdje je sada i da li je živ, ili je zarobljen, ili zatrpan pod ruševinama? Titus naređuje prekid borbi, ali nikoga nema ko bi ga mogao čuti. Hodajući gore-dolje, rukama pritiskajući uši, čak i ne zna da su ga tjelohranitelji u posljednjem trenutku spasili od zavjerenika poslatih da iskoriste upravo ove ošamućujuće trenutke potpune pometnje. Vatra guta grad i sve se pretvara u krvavi ugrušak kamena i neba. Oni koji traže svoj plijen došli su do velikog mosta, on vodi direktno na plato hrama. Da bi presjekli pristup i onemogućili Zelote da se popnu i priključe braniteljima, Rimljani, nakon što se glavnina Druge legije popela, ruše veliki luk (kasnije nazvan Robinsonov). Tit čuje tutnjavu glavnog lučnog kamena teškog dvadeset pet tona kao da se to događa tu pred njim. Nemajući više snage da shvati svoj položaj, uđe u čador i pade na koljena. U očaju, stisnutih očiju, uzdignute glave i raširenih ruku, nalik starim rabinima u molitvi, poče blago da se njiše lijevo-desno i poluartikulirano šapuće:

– Ludilo, potpuno ludilo, sve ludaci, i ja sa njima! Oprosti! Oprosti mi!

***

Onog trenutka kada su ga vezali za stub i htjeli kamenovati, Kornelijusa je spasilo samo čudo. Videći da se ništa ne može sačuvati, Zeloti ga ostaviše misleći da je to za njega najbolja kazna, izrečena od njegovih Rimljana, da se sve sruši na njega. Tad osjeti ruke kako ga odrješuju. Kao duh, iza stuba promoli se Germanik.

– Poštedio si me i naučio praštanju i plemenitosti.

Par sati poslije, veličanstveni plato bio je samo gomila krša, a nad žalosnim ostacima grada visoko se uzdizao oganj, vidljiv sa svih okolnih mjesta, kao poruka da je opet stigla nebeska kletva. Niko ne zna koliko je poginulo Rimljana, ali krv njihova pomiješana sa onom branitelja, plavila je svaki stepenik, svaku stopu u vrtovima, na krovovima. Razlike nije bilo u boji te krvi već samo u demonima koji su njom vladali.

***

Tu noć proveli su zajedno. Prethodno, garavi i osmuđeni vatrom, okruženi jaucima, pod nebom koje je škripalo od jezivog bola i koje je izgledalo kao da će se zajedno sa stubovima hrama i samo srušiti, nađoše starog dobrog maslinara, pred njim se zavjetovaše jedno drugom i on ih blagoslovi umjesto rabina, bez rođaka i svatova. On joj darova prelijepu dijademu. Mnoge kraljice pozavidjele bi njenoj ogaravljenoj ljepoti.

U kratkotrajnom zatišju pred osvit, pričao joj je o višnjama iz neke daleke zemlje, govorio joj je stihove svoje majke i besjedio o čarobnoj amajliji. A ona je, ozarena, zaboravljajući sve, uzimala flautu i tiho svirala, zastajući zagrcnuta kada bi se prisjetila sestrice, braće i srušenog doma ispred kojeg odbija da se pomjeri sjedokosi starac kojem je užarena kugla, kada je pala i rasprsnula se, odnijela vid.

Šćućureni kao djeca, sklonjeni u maloj zavjetrini starog maslinjaka, sjedili su među neobranim bokorima lavande.

– Ti također ne možeš ostati. Poći ću samo ako ideš i ti. Ja se moram opet sama večeras provući dolje da još nešto završim, a sutra ćemo zajedno poći ka sigurnijem mjestu.

***

Jedino su oni bili zadovoljni, jer su našli. I uskoro su svi bili mrtvi. Tajna je opet varljivom igrom sudbine prelazila iz ruku u ruke. Prvo su izvlačenjem kocke odabrali desetoricu, potom četvoricu, dok nije ostao samo on: čuvar Herodove tajne. A onda, našao se pred njom.

– Daj mi to!, reče mu tonom koji nije odavao ni tračak nade da se šali.

– Zašto si se vratila?

– Jer sam znala. Daj mi to i idi.

Judit je gledala u blijedo lice starog slijepog starca, njegovu sijedu kosu, ruke. Njen otac. Savlađujući se, i jedno i drugo, znali su da je suviše besmisleno. On poljubi mali zavežljaj i pažljivo ga spusti na prag. Držeći se drhtavom rukom o zid, nesigurnim korakom udalji se bez pozdrava.

Ko zna ko je on uopšte bio. I njega su doveli. Stalno je pričao o brodovima, nadahnut svirkom nepoznatih vjetrova, u početku je pravio flaute, a poslije i lire. I djeci je prenio neki čudan duh, neustrašivost, prkos, i oči, vedre, živahne ili sanjive, blaženomodre i snježnozelene.

Bio je jedini o kom Herod Antipas (koji je dao razapeti Hrista, treba ga razlikovati od prethodnika, Heroda Velikog) nije mislio ništa, i to je bio preduslov sreće, jer, o kome bi Herod počeo da razmišlja, zadugo mu se najčešće nije pisalo dobro.

– Doviđenja, oče! Blagi ti vjetrovi snili u jedrima i dobri te vali nosili, bile su njene posljednje misli upućene starom majstoru, ponavljajući njegove riječi kojima su se došljaci uz osmijeh čudili:

– Ovdje u kamenjaru, on nas ispraća kao da smo mornari! Ali su ga prihvatali i voljeli. Njegova visoka, neznatno povijena silueta se stapala sa sjenama punim opake tišine. Ranjene masline širile su težak miris.

– Zbogom, tata!

Tek tada se s njenog lica otkidoše dvije krupne suze.

***

Neman je divljala:

– Kako, nestao? Toliki put, tolike žrtve, i ti se usuđuješ da mi kažeš da ga je sakrila neka žena?

 – Da, starac nije mogao da ga zadrži. Bio je potišten i zabrinut, ali ne prkosan i uplašen. Reklo bi se da ga je nešto posebno činilo nedostupnim. Reagovao je konfuzno i na svako od naših pitanja je na teatralan način uporno izdavao komande:

– Skrati pramčana jedra! Ispravi kormilo!…

– I slično. Ništa nismo saznali.

A Judit je, dobro proučivši plan, vratila kovčežić na njegovo mjesto. U povratku pomjeri male poluge, izum njenih predaka iz vremena podizanja egipatskih piramida, usavršen od Velikog Zidara u ovom hramu. Pijesak je kliznuo kroz uski prolaz, pokrenuo uljni hidraulični sistem i teški kameni blokovi su se zauvijek sklopili oko male komore. Predviđen samo za slučaj opšte katastrofe, mehanizam je imao funkciju da sakrije ono što se, do vremena omega, nije trebalo ni moglo pronaći…

Sat vremena poslije bila je s druge strane gdje je čekao Kornelius.

– Rekla si samo nakratko, da pozdraviš oca i da povedeš Tikija.

Tiki je veselo mahao repom, a ona nije bila voljna da se pravda. Samo se blago smiješila, sjetna i ipak, i pored svega, kao da je na neki neobičan način bila srećna.

 ***

Masada

Grad-utvrda, još jedan graditeljski podvig Heroda Velikog. Na širokom stjenovitom platou, 440 metara iznad Mrtvog mora. Gradnju je počeo Hašmonejac Aleksandar Janaj, između 103. i 76. god. p.n.e. Prema jevrejskom vojskovođi koji je prešao na rimsku stranu, Josefu Flavijusu (Josef ben Matatjahu haKoen, 37.-100.), Herod je na Masadi podigao 37 kula i dvorac unutar utvrde.

Ako je okolina Jerusalima specifična u klimatskom i geografskom pogledu, ako je lokalitet grada od presudnog značaja na razmeđu tri kontinenta i ako je kao takav bio izazov za sve osvajače, za ulogu Masade može se reći da je svojim položajem, dominirajućim nad putnim pravcima uz Mrtvo more, bila nešto kao stražarska kula. Na zaravnjenom prostranom platou nepristupačnog brda sa skoro okomitim stijenama, nalik na ostrvo u pustinji kamena, Masada se Esenima, izbjeglim Zelotima i građanima Jerusalima činila neosvojivom. Kao takva bila je poseban izazov za megatehnički progres. Džinovskim katapultima Rimljani su prvo nabacali toliku masu kamenja da su premostili manji ponor što je odvajao visoke stijene Masade od nižeg platoa u podnožju, kako bi preko tog nasipa omogućili pješadiji da se približe gornjem utvrđenju. Nije teško zamisliti kako se početna samouvjerenost branilaca, svakim danom što su legionari više napredovali sa nasipom, pretvarala u očaj, jer, znali su da se neće moći oduprijeti. Danja žega mogla se i podnijeti, cisterne su bile pune vode, imali su hrane, držali su sitnu stoku, imali su golubove u kolumbarijumima. Ponekad su, u početku, da bi pokazali kako nisu gladni, bacali Rimljanima dijelove svojih obroka. Noći su, međutim, bile nešto sasvim drugo. Bile su, ukratko, sablasne. Akustičnost prostora doprinosila je dojmu da je Masada bila ogromna pozornica. A tek svjetlosni efekti rasplamsanih vatri u podnožju!

Godina 73-a. Prošle su tri od pada Jerusalima. Rimljane predvodi Lucius Flavius Silva u osvajanju posljednjeg jevrejskog uporišta. Očekuju predaju. Izgradili su oko Masade vojne logore opasane zidovima, utvrda je bila sasvim okružena, te je bilo kakav bijeg bio nemoguć. Glavni rimski štab nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, kod Vodenih vrata.

Sve opsade liče jedna na drugu, ali ova je bila posebna po svemu. Neviđen eksperiment i demonstracija moći. Demonstracija silništva, bluda, bučnih pijančenja i terevenki, bahatog, profesionalno pripremljenog ljudstva, 12.000 vojnika, dvije legije, spram starih i bolesnih, majki sa djecom i 300 sposobnih muškaraca. Jedan dio žena se također borio. Od tih boraca odbrane, koji i nisu bili ratnici, koliko njih se ravnopravno moglo suprotstaviti krvožednim plaćenicima vičnim oružju? To samo govori u prilog činjenici s koliko hrabrosti i viteštva su se odupirali branioci najvećoj tadašnjoj sili. U mjeri u kojoj su znali šta brane, drugoj strani nije bilo poznato i jasno šta napadaju. Cilj je svakako morao biti znatno viši od gušenja pobune. Na Masadi su to znale dvije osobe. U Rimu je to znao Opsjenar. Svojevremeno je izabrao Heroda Velikog za nasljednika, u njegovoj ličnosti će okupiti sve kvalitete i projektovati ga za preteču prvog rimskog pape. On je to zasluživao i po svemu je to bio. Ali… Herod mu se samo prividno povinovao, ustvari ga je nadmudrio i ostavio, zato je sve što je uslijedilo bila čista osveta, a hajka protiv naroda bila je veo za prikrivanje mračnog cilja. I tako, uznoseći u zenit slavu jedne male grupe sužnja, zatočenih na kamenitoj i vrletnoj gori, u zamahu je dobijala nezajažljiva vladarica smrti. Od tada, sve do austrijskog novog strašnog okultnog Opsjenara, Kerbera 20-og vijeka. Njegov kerberovski lavež samo je nastavak istog koji se razlijegao kanjonima oko Masade.

***

Nikad više roblje

Na Masadi, posljednja noć. Elazar Ben-Jair poziva vođe porodica na savjetovanje, nakon kojega zajednički odlučuju da se neće živi predati. Borci napuštaju odbrambene položaje i spuštaju se sa svima ostalima u podzemnu pećinu veliku kao kongresna dvorana. Elazar Ben-Jair teško pronalazi riječi, guši ga bol, mrači mu vid, na kraju kao kada se razdanjuje, dolazi mu snaga od neke čudne svjetlosti, polako počinje svoj potresni govor, pećinski svod mu omogućava da se i tiše intonacije i one dramatične sažmu u neprekinutu poemu neviđenog po tragici oproštaja:

 

– Prahu zemaljski!

Stigao si času svom!

Doplovio si ušću svom, kraju svom, narode moj!

Zaboravljen u slavi, najmanji, na kraju svijeta, rode koji si trebao biti voljen i prvi. Nikoga još nije zapalo slično zlehudo slućeno i obistinjeno sumračje, kao mene ovo! O, da nije moralo ni mene! Sestre i braćo, očevi i majke, djeco i borci! Putevi zvjezdani oplakuju ovu noć. Ali, mi plakati nećemo, radovaćemo se kao i obično našim mladencima, i prvencima, i zrelosti našoj stasaloj uz mač pjevaćemo pjesme junačke, i vremešnima svojim pružićemo ruku da ne posrnu u tuzi. Pjevaćemo ode orošene kapljama naše krvi. Ali šta je krv? Tek sok masline stare. Ne jednom skrši je vihor, ne jednom spali je munja. A ona? Uvijek nova, ljepša, prkosnija, tu. Mi smo tek jedna njena odlomljena grančica. Za pomen pravdi, miru i Bogu svih. Znamo da nas zle vražje sluge traže i neće poštedjeti. Zato vas, kćeri, sestre i majke, žive dati nemani nećemo! Rekle ste i same, s nama ćete. Jer, šta bi vam bio život bez nas!? U grimiznim tunikama i togama, ali bez duše? Tek za zvjerin podsmijeh i hir? Velika je ova noć, pod punim Mjesecom, noć sjećanja na nevolje misirske i izvore babilonske. Noć, slika još veće noći, mukle pomrčine Mračnog što će jednom, ne za tako kratko i na drugom mjestu, s novim demonskim promuklim lavežom pod plašt svoj zaogrnuti svijet. Za njih, buduća zrnca rasute prašine naše, mi svijetlimo – sada. I nijedna neman naš osvit zaustaviti neće moći! Zato, veseli se do jutra, prahu zemaljski! I raduj se zaboravu, i slavi svojoj, kada si u beznađu, i u samoći. A meni, u ime vas, moja radost – moja tama. Neka sudi vrijeme duši mojoj. Neka k ušću vjenčanja svih voda ona plovi, gorda, slobodna, ili zauvijek ostane ovdje, prepuštena nemilosti, sama.

***

Na međi sudbine presreli su ga, kao bijedni tat da je bio. Samostrelom oboriše njegovog konja. Ni prema kome i ni prema čemu nisu imali milosti. Hitao je da pomogne onima kojima je bio potreban. Od neprospavanih i neprosnivenih proljeća zastalih u vjeđama punim sunca, nije ih odmah opazio te kasno posegnu za oružjem, ali i tako, puno ih je bilo za jednog umornog usamljenog ratnika, rapsoda-pustinjaka. Tada otpoče veličanstveni ples. Kružili su oko njega i mahali mu ispred lica crnocrvenim ogrtačima i mačevima, a ispred svih, ili lebdeći iznad, od blještećeg svitanja činilo mu se, jedan od njih, mrk, čela vezanog crnim povezom, igrao je igru koju je poznavao. Umoran bješe i nevoljan, ali prihvati je, dok su se njegovoj iznenada prizvanoj vrtnji, uzdizanju i skokovima čudili i divili u isti mah. Još ne vidješe takvog borca-ždrala. I kada su ostali još samo njih tri, onaj prvi, opak i mrk, s povezom, baci koplje. No, hrabri, plemeniti i prelijepi ždral-pustinjak ne pade odmah. Držeći jednom rukom veo smrti nastavi još da pleše, sve sporije, spuštajući se tek toliko da dotakne mak ili miloduh, ustajao je i nastavljao dok mu se ne zavrtje otežalo nebo. Tada poželje da je i sam miloduh. I ostade pomiren s vremenom i zemljom, pun nedopjevane pjesme rapsodske, suncu jutarnjem cvijet pustinjski rijedak i drag.

***

Činilo se da mračna objava prisutnog drobi pod sobom nadu malog leptira da će ikada uspjeti podići teški, iskrzani, oronuli, patinom pokriveni i u tamnozelenu mahovinu skoro potpuno zarasli štit.

***

15. nisana, ili prvog dana Pesaha, godine 73. Rimljani, umjesto da se suoče s teškom borbom, penju se na grad bez otpora, bez odbrane i ne shvataju gdje su svi nestali. Počinju s pretragom, sumnjajući da je postojao tajni prolaz kojim su možda stanovnici pobjegli, ali umjesto tako nečeg pronalaze pećinu s 960 leševa. Kolektivno samoubistvo, počinjeno zagonetnom bezbolnom metodom poznatom Esenima. Zapanjeni prizorom, pitaju se:

Zar je to posada protiv koje su se borili tri godine? Tako malo ratnika? Nijedna pobjeda nije bila za Rim toliko pirova i posramljujuća. Mnogi legionari poslije će odbaciti svoje mnogobožačke idole, a i oružje.

***

Odnekud dovode ženu sa djecom. Nije imala snage da žrtvenom tronu nametnute bezizlaznosti i beznadažne slave preda svoje malo jato.

Nešto kasnije pronalaze još jednu, s nestašnim dvoipogodišnjim dječakom. O vratu mu mali kožni tobolac s bočicom-relikvijom, ostalom od izdajnika-heroja, stradalog negdje u besplodnom bespućju, braneći svoje od svojih. Mališana majka blago vuče za ruku i više za sebe šapuće:

– Idemo, jedini i posljednji moj. Pokidana su nam jedra, ali opravićemo ih i vratićemo se. Stopićemo se sa uspomenama i kroz njih opstati.

Požuruje sina i ne primjećuje da on, dok zastajkuje, pokazuje legionarima jezik.

I dalje zamišljena i tmurnih osjećanja, uzima ga u naručje.

– Idemo, Igman!

Mali ždral viri svojim krupnim očima preko njenog ramena u pravcu pratilaca i prkosno uzmahuje krhkim krilima.

________________________________________

*1) Gat-šmanim – mjesto pod Gorom maslinskom gdje se pravilo maslinovo ulje (hebr. šemen – ulje, pl. – šmanim). I danas se tamo nalazi jedna prastara maslina za koju se tvrdi da je još od vremena Drugog hrama.

(Kada je Tit umro nagađalo se da ga je ubio Domicijan. Senat i narod su se pobunili i Rim se ponovo našao na bespuću).

________________________________________

*2) Početkom 20. vijeka Viktor Schauberger, poznati austrijski naučnik, otkrio je jednu istinu koju su malo obdareniji poštovatelji prirode oduvijek znali: da se voda ponaša kao živo biće i da ako se sa njom nepravilno postupa, ona može da prenese svoje stanje na sve što zavisi od nje. Japanski naučnik Masaru Emoto je sproveo istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnjim uticajima: riječima, muzici, mislima i molitvi. Uzorci zamrznute vode uzete iz vještačkog jezera Fudživara u Japanu nakon različitih postupaka formirali su adekvatne kristale. Kada je Emoto vodu izlagao klasičnoj muzici, voda je počela da formira kristale po kojima se moglo znati da li joj se određena kompozicija sviđa ili ne. Na riječi zahvalnosti pažnje i ljubavi voda je uzvraćala lijepim kristalima. Ako bi se na bočici sa uzorkom vode napisalo ime nekog diktatora ili ako bi se taj uzorak izložio destruktivnoj muzici, kao i kada bi joj se uputila neka pogrdna riječ, voda bi odgovarala tipom amorfnih struktura, bez kristala. Ako je u čašu vode dodana samo jedna kap aromatičnog ulja bilo koje biljke, ledeni kristali dobijali bi oblik cvijeta te iste biljke, zadržavajući i njeno ljekovito svojstvo. Dokazano je da molekuli vode komuniciraju i pamte. U vodi se sakupilo svo znanje o ljudskoj svijesti. Zašto ljudi danas filtriraju vodu i prokuhavanjem pokušavaju da je obmanu? Odgovor je samo jedan: da bi prikrili najveći zločin u svemiru. Ko kvari vode, učesnik je u bezgraničnom grijehu.

TREĆI SUSRET BOSANKI I BOSANACA – VJEČNA BOSNA

TREĆI SUSRET BOSANKI I BOSANACA – VJEČNA BOSNA

SLOBODNO ŠIRITE DALJE, DJELUJE DEZINFEKCIONO

Fotografija Edine Dine Sarač.

Hvala velika Bosankama i Bosancima i prijateljima koji su se odazvali pozivu i došli na Treći susret članova Udruženja građana Vječna Bosna. Hvala svima onima koji su željeli doći, ali su iz raznih razloga bili spriječeni, – kao da su i bili prisutni. Hvala onima koji su u mislima bili sa nama, iako neodlučni – možda će se njihova svijest probuditi jednog jutra kao samosvijest i umjesto da mi njih pozivamo i tražimo, oni će sami tražiti put do Vječne Majke Bosne. Posebna hvala i onima koji su ‘samosvjesni’ i koji su mogli, a nisu htjeli doći – napravili su nam uslugu, ali, neka odstupe kao ‘prijatelji’, i kao lažni licemjerni prijatelji naših pravih iskrenih prijatelja, – nikome nisu prijatelji, pa čak ni sebi samima, i neka prestanu glumatati patriote. Ovi posljednji ne trebaju nikakve uzore. Njihov patriotizam je “patriotizam”, jer, jednostavno lažu. Lažu javnost i spremni su na svaku uvredu, intrigu, denuncijaciju, bahatost, prostaštvo, krađu identiteta, spremni i na brutalne prijetnje. Lažu, kako to već autentično i samokritično opisa dalekosunčani farizej, rodonačelnik fenomenologije laganja, lažu toliko uvjerljivo da su već i sebe uvjerili u svoje notorne somnambulne laži, sročene zarad ostvarenja prikrivenih ličnih ciljeva, uvijenih u blistavi celofan praznih priča i populizma, egomansko-grandomanskog hipnotiziranja i fasciniranja Fb lajkera. Licemjerni populisti, piskarala i škrabala moraju se prvo naučiti ljudskosti i elementarnoj kulturi komunikacije. Kakav je to prijatelj, ne prijatelj drugome, već prijatelj Istini, koji na tri poziva ne zna i neće odgovori niti jednom uljudnom porukom. Nema to veze i nikakve dodirne tačke niti sa kulturom niti sa kulturologijom, niti sa filosofijom, niti sa pravom, kamoli sa probosanskim patriotizmom. Ne samo da su nekulturni već su i kao ljudi promašeni i izgubljeni, na njihovu štetu i štetu društva koje je u njih polagalo velike nade, koje ih je školovalo, bodrilo, pomagalo i bilo uz njih i za njih, a bit će da su u skrovitim majušnim svojim dušama bili i ostali – nacionalisti. A ko su i šta su nacionalisti lijepo su opisali Danilo Kiš, Umberto Ecco i drugi vrli znalci katakombi i lavirinata ljudskih duša. Lažne intelektualce otkriva njihovo blagoglagoljivo sebeskrivajuće ćutanje, – najbolje se ogleda u jalovom populističkom piskaranju i ispraznom blebetanju kojim prikrivaju svoju lažnu opredijeljenost za Bosnu, a nju, Cjelovitu, Neutralnu, Jedinstvenu, podmuklo ruiniraju svojim “Za”, za sve drugo i za svačiji interes (ponajviše svoj lični), a ponajmanje za interes Bosne koja im je dala život i sve u njemu. Nisko je njihovo puzanje i kaljanje svijetlih imena kojima nastoje da se ikebanski okoriste. U svojoj niskosti manipuliraju polusvjesnošću čestitog, ali nedovoljno obrazovanog čovjeka. Degradiraju i zloupotrebljavaju i ‘obične’ ljude, a degradiraju i zaslužne građane koristeći ih kao svoje perjanice, eksponirajući ih u medijima, i čak, – ugrožavajući njihove živote. Nikada oni ni najjačim megafonima neće dobaciti svoje omutavljene grgoljivo-alkoholizirane glasove do sfera prave Istine o povijesti Bosne. Niti će i najjačim teleskopima dobaciti do pojma Pravde svoje mutne vodnjikave poglede zamućene svojim srebroljubljem, častohlepljem i vlastogramzivošću. Kao krtice neka ostanu u svojim krtičnjacima/šktričnjacima. Neka svojim krtičnjačkim gromorom i mumljanjem ne kvare ime jedne, za njih tek teleskopski dokučive zvijezde koja je kao i uvijek kada je potrebno bila prisutna na pravom mjestu i u pravo vrijeme, koja je spasavala i njihove duše u hudome času hercegovačke epizode bosanske kataklizme. Legendarna velika Štefica Galić. Ona je prava plemenita rasna Hercegovka. Ostalima pardon, neka se ne diče tuđim odličjem. Nismo svi neuki da ne uočimo razliku zlata i (jako uvjerljive, ali samo njima sličnim trbuhozborcima dopadljive) pozlate.

20170817_214749

2017-08-21_0133.png

  

KOJIM JEZIKOM SE GOVORI U BOSNI I HERCEGOVINI? Midhat Riđanović

Midhat Riđanović

KOJIM JEZIKOM SE GOVORI U BOSNI I HERCEGOVINI?

U Ustavu BiH stoji da se u ovoj državi govore Bosanski, Srpski, i Hrvatski. Mi dobro znamo da svi ljudi u ovoj zemlji govore na potpuno isti način, pa izgleda apsurdno jednom jeziku davati tri imena. Naravno, pošto su politički moćnici podijelili jedan Bosanski narod na tri, trebalo je izmisliti i tri „jezika“ koji će potvrditi da se zaista radi o tri naroda. U elektronskim medijima se smjenjuju Bosanski, Srpski, i Hrvatski spikeri kako bi se zadovoljile ustavne odredbe o ravnopravnosti naših „jezika“. Između Bosanskog i Srpskog kakav se govori u Bosni nema apsolutno nikakve razlike, pa se „ravnopravnost“ ostvaruje samo tako što vijesti jednom čita osoba sa Muslimanskim imenom i prezimenom (ime se sve teže raspoznaje kao Muslimansko jer Bosanski Muslimani danas bježe od svih znakova svog Muslimanskog porijekla), a drugi put osoba sa Srpskim imenom i prezimenom. Hrvatski spikeri se lakše prepoznaju jer upotrebljavaju riječi (kao tijekom, tjedan, nazočan) iz nama stranog Hrvatskog kakav se govori u Hrvatskoj. Nijedan Bosanski Hrvat nije naučio riječi kao tijekom, tjedan, i nazočan u roditeljskom domu, one ne pripadaju njegovom maternjem jeziku, njih upotreblajvaju samo Hrvatski nacionalisti u Bosni. Ali budući da su u ovoj zemlji nacionalisti na vlasti, upotrebljavaju ih i oni Beha Hrvati koji smatraju da mogu izvući neku korist ako riječi svog maternjeg jezika zamijene Hrvatskim riječima.

I lingvisti i lingvistički laici identefikuju jezik koji čuju na osnovu njegovog izgovora i gramatike, leksika je posljednja stvar koju uzimamo u obzir kad prepoznajemo neki jezik ili dijalekt. To najbolje potvrđuje činjenica da se Bosanci koji tvrde da su Hrvati prepoznaju u Zagrebu kao Bosanci čim izgovore jednu rečenicu. Očito je da je razlog tomu činjenica da je ta osoba imala u svom govoru brojna fonetska i gramatička obilježja kojih nema u Hrvatskom, tj. da je govorila Bosanski. U današnjem svijetu višestruko uvećane komunikacije između naroda sa različitim jezicima, svi narodi uzimaju riječi iz drugih jezika ali ih izgovaraju na svoj način, i one vremenom postaju neprepoznatljive kao strane riječi. Romski narod živi u skoro svakom dijelu svijeta, i uvijek preuzima veliki broj riječi iz jezika zemlje u kojoj je nastanjen. Sve te riječi se izgovaraju glasovima Romskog jezika i gramatički ponašaju prema pravilima Romske gramatike, što ih poistovjećuje sa “pravim” Romskim riječima; ipak, i pored jako velikog broja “tuđih” riječi, i Romi i ne-Romi zvaće taj jezik Romski. Preko 80% punoznačnih riječi u sljedećim rečenicama uzeto je iz Engleskog: Sada ću daunlodovati ova dva fajla i apdejtovati definicije tvog antivirusa. Sa ovog sajta se šeruju krekovane aplikacije i novi apdejti. Ovaj softver bi trebao očistiti sve trojance, spajvere i malvere. Na kojem jeziku je napisan ovaj tekst? Naravno, na Bosanskom (što znači i na ostala tri naša „jezika“). Zašto? Zato što bi, kad bi se čitao, bio izgovoren glasovima našeg jezika, i zato što se u njemu strogo poštuje morfologija i sintaksa našeg jezika. A ako gornji tekst nije uzorak Engleskog, onda ni Bosanac koji ima još manji procenat Hrvatskih riječi u svom „Hrvatskom“ ne govori Hrvatski već Bosanski. 

Upotrebljavajući riječi strane narodnom govoru Bosanskih Hrvata, naši Hrvatski političari i njihove skutonoše čine trostruku izdaju: 1) Izdaju sebe samog kao političkog poltrona jer prije minulog rata nisu upotrebljavali riječi kao tijekom i tjedan; 2) Izdaju rođenu mater koja također nije upotrebljavala takve riječi; 3) Izdaju svoj Hrvatski narod u Bosni, koji je uvijek govorio na potpuno isti način kao i svi ostali starosjedioci ove zemlje.

Toliko je očevidno da u Bosni i Hercegovini živi jedan narod da mi se čini deplasiranim dokazivati tu činjenicu. Osim vjerskih razlika, koje su u današnjem dominantno sekularnom svijetu beznačajne za kolektivnu identifikaciju, ne postoji ni jedna jedina razlika među Bosansko-Hercegovačkim stanovništvom koja bi se mogla navesti kao osnova za njegovu podjelu na tri nacije. U većini slučajeva dvije nacije govore dva različita jezika, ali dvije srodne nacije (čija srodnost je rezultat zajedničkog porijekla) redovno govore dvjema varijantama istog jezika. Tako se razlikuju Indusi od Pakistanaca, Švicarski i Austrijski Nijemci od “pravih” Nijemaca, Belgijanci i Švicarci koji govore Francuski od Francuza u Francuskoj. Zato bi se moglo reći da su Srbi u Srbiji jedan narod a Bosanski Srbi drugi narod, jer govore različitim varijantama istog jezika. Pošto se u Bosni i Hercegovini govori jedan jezik i pošto u njemu nema nikakvih varijanti nacionlanog porijekla, očito je da u ovoj zemlji živi samo jedan narod. Istorijska podvala političkih moćnika kojom je jedan narod podijeljen na tri naroda i zbog koje je stradalo hiljade nevinih života svakako je bez presedana u ljudskoj istoriji.

Američki istoričari s kojima sam razgovarao o Bosni pitaju me zašto ne postoji pokret kojim bi se razotkrila istorijska podvala o podjeli Bosanaca na tri nacije i uspostavila jedna Bosanska nacija. Bilo je više pojedinačnih pokušaja u tom pravcu, a danas na Fejsbuku ima 5-6 grupa koje rade na tome da svi budemo Bosanci. Ja lično mislim da takav pokret ne bi uspio čak iako bi bio puno masovniji i bolje organizovan. Našim političkim moćnicima je podjela Bosanskog naroda na tri “nacije” pravi rudnik zlata, jer se svaka važna politička funkcija množi sa tri. A vlast je najjača i jedina neizlječiva droga, istorija je puna primjera da su u borbi da dođu na vlast i održe na vlasti mnogi suveréni svojom rukom ubijali rođenu braću i djecu. Šaljući ljude da ginu za njih u minulom Bosanskom ratu, naši nacionalistički lideri indirektno su ubijali stotine hiljada svojih sunarodnjaka. Ne smijem ni da pomislim šta bi naši vlastodršci uradili da sačuvaju “tronacionalnu” Bosnu, ali sam siguran da bi upotrijebili svo raspoloživo oružje i ubijali svakog ko im stoji na putu. Zato nam nema druge nego da se prilagodimo ovoj „troglavoj aždahi“ od države i da se maksimalno uzajamno pomažemo kao jedan narod, što i jesmo.

Ništa ljude ne zbližava toliko kao zajednički jezik, jer je jezik najbliži ljudskoj duši. Nikad saam narod koji govori jednim jezikom ne bi glasao da se podignu bilo kakve barijere koje bi na bilo koji način dijelile jednu jezičku zajednicu. Takve barijere su dizali samo moćnici ne pitajući narod jer su pomoću njih stvarali nove feude, kneževine, i kraljevine, a kasnije i države, koje su im trebale da bi postali moćni feudalci, kneževi, kraljevi, a kasnije i predsjednici država. Podizanje barijera unutar jedne jezičke zajednice svojevrstan je antinarodni zločin. Ali ljudska istorija je ponajviše istorija nasilja nad bespomoćnim narodom. Podijeli pa vladaj poznato je geslo moćnika i vrlo efikasno sredstvo za tlačenje naroda. Nezajažljiva želja pojedinaca za vlašću kršila je sve na svom putu do vlasti, kako ljude tako i njihove duše.

Postoji bogata istoriografska literatura koja nedvojbeno pokazuje da u Bosni nije bilo Srba i Hrvata do nazad nekih dvjesto godina. Tokom prvih sto i više godina Turske vladavine naziv Bošnjaci odnosio se samo na Bosanske Pravoslavce i Katolike. Vremenom se proširio i na Muslimane i ostao kao jedina zajedndička identifikacija cijelog Bosanskog življa sve do pred kraj 18. vijeka.[1] Naravno, Bošnjaštvo je bilo prevashodno teritorijalno određenje, nije ni moglo biti nacionalno jer sam pojam nacije kao pravne kategorije ustanovljen je tek u  vrijeme Francuske revolucije.

  Sada ću citirati dijelove iz radova Američkih istoričara čiji je primarni naučni interes istorija Bosne. Balkanski istoričari nisu podržavali tezu da u Bosni nije do skora bilo Srba i Hrvata, jer su bili svjesni da bi se takvim stavom zamjerili vlastima; kao i većina ostalih Balkanskih “intelektualaca”, oni su se u svom “naučnom” radu prilagođavali režimskoj politici. Svijetli izuzetci među našim istoričarima su Ahmed Aličić i Dubravko Lovrenović.

Postoje brojni istorijski izvori koji jasno pokazuju da smo do pred kraj 18. vijeka svi u Bosni bili Bošnjaci. Evo nekih citata iz knjige Pokret za Autonomiju Bosne od 1831. do 1832. Godine, koju je njen autor Ahmed Aličić napisao nakon višegodišnjeg istraživanja autentičnih Osmanskih dokumenata:

Današnji Srbi u Bosni nisu povjesni Srbi, niti su današnji Hrvati u Bosni povjesni Hrvati. Dakle i jedni i drugi su oktroirani u današnje nacije. Za ove naše tvrdnje ne postoje nikakvi valjani protivargumenti. (Pokret, str. 355-6)

U nastavku, Aličić još kaže:

Od dolaska Osmanlija na područje Bosne, ni u zvaničnim ni u nezvaničnim dokumentima Turske provenijencije, uopće se ne spominje ni ime Srbin ni ime Hrvat, u smislu pripadnosti tim narodima… (Pokret, str. 356)

A na 362. strani svoje knjige, Aličić piše:

Neki istoričari zaključuju kako je i u Tursko doba Bošnjak i Bošnjaštvo bilo specificirano samo za Muslimane. Na to, navodno, Kršćani, kao “kmetovi”, nisu imali pravo. To je totalno paušalna tvrdnja. Za to nema nikakvih pozitivnih argumenata, uopće nikakvih argumenata. To je posve izmišljeno i predstavlja fantaziju, privid. Ti niti znaju šta je kmet a šta nije, i ko je kmet i ko nije, kao na primjer M. Mažuranić, na čije se pričanje oslanjaju neki pisci.

Veliki broj stranih istoričara bavio se Bosnom, neki skoro isključivo, a neki kao jednom od zemalja iz naše regije čiju su istoriju proučavali. Ja sam pratio radove dva vodeća Američka “Bosnologa“, Džona Fajna (J. Fine) i Roberta Donije (Donia), profesoraa na Mičigenskom Univerzitetu u SAD. Za mene su njihovi radovi najpouzdaniji, jer oni nisu imali nikakvih razloga da “navijaju“ za jednu od naše tri “nacije“. Osim toga, budući da su Amerikanci, nisu skloni prepisivanju tuđih radova bez provjere istorijskih činjenica. Čim je počela naša posljednja ratna gužva, oni su sjeli i napisali omanju knjigu koja je objavljena 1994. pod naslovom Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (Bosna i Hercegovina : Iznevjerena Tradicija), izd. Columbia University Press, New York. Evo nekih citata iz te knjige:

Zaustavimo se na kratko da razmotrimo nazive kojima je iskazivan grupni identitet u srednjevjekovnoj Bosni. Ako isključimo neke grupe na periferiji ove proširene Bosne (neke na sjeveru i zapadu koji su se mogli identifikovati kao Hrvati i neke na Humu koji su se mogli zvati Srbima ili pripadnicima Srpske Crkve), ne nailazimo na Bosance koji sebe zovu Srbima ili Hrvatima. Ako im je trebao obuhvatniji naziv, zvali su se Bosancima. [naglasio M. R.] (str. 25)

Do vremena kad Turci osvajaju Bosnu u drugoj polovini 15. vijeka, Bosna je bila nezavisna država sa posebnim tradicijama koje su ih jasno razlikovale od njenih Srpskih i Hrvatskih susjeda, iako su Bosanci i ovi njihovi susjedi govorili istim jezikom. (str. 13)

Srbija i Hrvatska polažu pravo na pojedine dijelove Bosne po etničkoj osnovi. Međutim, u raznim periodima kada su ovi susjedi Bosne egzistirali kao nezavisne države ili kao regije unutar većih državnih zajednica, oni su kontrolisali samo djeliće Bosne, i to samo na kratko. Osim toga, izuzimajući četiri godine Ustaškog terora za vrijeme Drugog Svjetskog Rata, ti kratki periodi njihove dominacije desili su se prije više od 500 godina. Prema tome, ni Srbija ni Hrvatska ne mogu ozbiljno polagati istorijsko pravo na Bosnu. Bosna postoji stoljećima kao koherentna cjelina. (str. 7-8)

Onda, u 19. vijeku, pod uticajem ideja koje su lansirane iz Srbije i Hrvatske, Pravoslavci i Katolici u Bosni počinju, postepeno i neujednačeno, dobijati etničke nazive “Srbin” odnosno “Hrvat”. (str. 10)

Obratio sam se direktno Profesoru Doniji pitanjem kad je počela kampanja  preimenovanja Bosanskih Pravoslavaca u Srbe i Katolika u Hrvate. Odgovrio mi je da je Srbizacija Pravoslavaca počela krajem 18. vijeka i da su je u početku vodili uglavnom popovi i učitelji pristigli iz Srbije. Glavni mamac im je bio obećanje da će štiti Pravoslavce od Turskog zuluma. Na potpuno analogan način počela je i Kroatizcija Katolika u četvrtoj deceniji 19. vijeka.

Poznato je da je u Osmanskoj Imperiji ne-Muslimansko stanovništvo bilo diskriminirano u odnosu na Muslimane, pa je logično pretpostaviti da su mnogi siroti Pravoslavci i Katolici prihvatili promjenu nacionalnog imena u zamjenu za moguću zaštitu brojnije i jače braće po vjeri. Ipak, mnogi Bosanci su se opirali nastojanjima da im se promijeni nacionalno ime. Među njima su se isticali Fra Ivan Franjo Jukić i Fra Antun Knežević, koji je 1870. godine objavio u časopisu Bosanski Prijatelj članak u kojem prigovara onim Bošnjacima (kako smo se onda zvali) koji su se odrekli svog Bošnjaštva i prihvatili tuđa nacionalna imena (članak je u cijelosti prenesen u moju knjigu Riđanović o Jeziku: I Još Nekim Stvarima iz Tamnog Vilajeta, str. 156).

  Za mene je lično najbolji dokaz da smo do skora svi bili Bošnjaci (tj. Bosanci u prevodu na savremeni Bosanski[2]) činjenica da i u Hrvatskoj i u Srbiji živi jako mnogo ljudi čije je prezime Bošnjak. Znao sam ja to od mladih dana, ali dugo nisam tome pridavao posebnu pažnju. Međutim, sad kad je nacionalizam postao tako dobar biznis a na drugoj strani koštao Bosnu tolikih nevinih glava, odlučio sam da to malo ispitam. Ponukala me je jedna emisija na HRT-u 1, u čijoj špici su, među petnaestak prezimena, bila tri Bošnjaka. “Otkud toliki Bošnjaci u sred Zagreba?” upitam se ja. Onda mi pade na pamet da sam u školi učio da je svaki odrasli muškarac Katolik i Pravoslavac morao u Osmanskoj Carevini plaćati dodatni porez kao ne-Musliman (porez se zvao džizja, Turski cizye), što ih je nekad dovodilo do ruba egzistencije. Zato su bježali iz Bosne – naravno, Pravoslavci u Srbiju, Katolici u Hrvatsku. Do sredine 19. vijeka prezimena su u Bosni imali samo članovi kraljevskih i plemićkih porodica, običan Hrišćanski svijet identifikovao se krštenim imenom i imenom oca; naravno, govorili su i da su Bošnjaci, pa su im vlasti u zemljama u koje su dolazili upisivali tu teritorijalnu oznaku kao prezime.

Onda sam došao na ideju da pozovem telefonske centrale nekih gradova u susjednim državama da ih pitam da li imaju pretplatnika sa prezimenom Bošnjak. Pomislio sam da bi ih moralo biti u Splitu, jer je to veliki grad sa lukom i, od svih većih gradova u našem okruženju, najbliži tadašnjoj Bosni. Bošnjaci onog vremena, nepismeni i neuki, mogli su zarađivati hljeb samo svojim mišićima, pa su išli u Split vjerujući da će tamo naći posla prije nego na drugim mjestima. Zato sam nazvao Split i saznao da u samom gradu i bližoj okolini ima 261 pretplatnik sa prezimenom Bošnjak. Poslije sam ustanovio da u Beogradu ima 200 telefonskih pretplatnika Bošnjaka (vjerovatno ih ima i koji nemaju telefon). “Prošetao“ sam malo po imeniku Telekoma Srbije i našao da u Čačku ima 58 Bošnjaka, u Valjevu 29, u Kragujevcu 52 (neki se zovu Bošnjaković, ali je jasno odakle su došli). I gle kako se sve uklapa: ima vrlo  malo Bošnjaka Muslimana jer, očito, oni nisu bježali iz Bosne da bi ih tamo negdje nazivali Bošnjacima. Od 146 Bošnjaka u Sarajevskom telefonskom imeniku samo je desetak Muslimana. Današnji Muslimani sa prezimenom Bošnjak vjerovatno su “povratnici“, koji su po dolasku u Bosnu primili Islam. Ali ne-Muslimana sa prezimenom Bošnjak ima, u manjem ili većem broju, po cijeloj teritoriji gdje se danas govori BCHS,[3] procentualno znatno više nego stanovnika sa bilo kojim drugim prezimenom. U istočnoj Slavoniji nalazi se veće selo sa preko 4.000 stanovnika koje se zove Bošnjaci, i koje svojim imenom govori o porijeklu ljudi što u njemu žive. U Srbiji nalazimo čak tri sela sa imenom Bošnjane: jedno u okolini grada Varvarina,  kroz koje teče Bošnjanska Reka, i po jedno kod Paraćina i Rače.

Nakon što sam pažljivim razmišljanjem i “telefonskom” argumentacijom ustanovio da smo nekad svi bili Bošnjaci, odlučio sam da vidim šta na tu temu kaže Internet, ta najveća i najbolja enciklopedija. “Uguglam“ Dalmatian History (Istorija Dalmacije) i nađem poznati podatak da je Dalmacija bila pod vlašću Venecije od 1420. do 1797, a malo dalje i ovo: „The Republic of Venice was also one of the powers most hostile to the Ottoman Empire's expansion, and participated in many wars against it. As the Ottomans took control of the hinterland, many Christians from Bosnia took refuge in the coastal cities of Dalmatia“,što je u prevodu “Republika Venecijatakođer je bila jedna od sila koja se suprotstavljala ekspanziji Osmanske Imperije i koja je učestvovala u mnogim ratovima protiv nje. Kako su Turci zaposijedali krajeve u zaleđu Dalmatinske obale, tako su mnogi Kršćani iz Bosne bježali i nalazili utočište u primorskim gradovima Dalmacije“[naglasio M.R.].

Dakle, pažljivim razmišljanjem može se doći do istorijskih činjenica i bez traganja za materijalnim dokazima (posebno sam ponosan što je potvrđena moja pretpostavka da je veliki broj Bošnjaka Hrišćana odlazio u Dalmaciju, sigurno najviše u Split).

Postoje brojni pisani tragovi, i u kamenu i na papiru, koji svjedoče o istoriji Bosne, ali do početka 19. vijeka nema traga o Srbima i Hrvatima kao narodima koji žive u BiH. Najpoznatiji pisani spomenik je Povlja Kulina Bana, koji sebe zove banь bosьnьski. Vikipedijin članak „Bošnjani“ sadrži ovu rečenicu: „The name Bošnjani appears in almost all Bosnian state documents (povelje) since the 12th century, as used for the people of medieval Bosnia until the last Bosnian king Stjepan Tomašević“, što znači ‘Naziv Bošnjani javlja se u skoro svim Bosanskim državnim dokumentima (zvanim povelje) od 12. vijeka; on se odnosio na ljude Srednjevjekovne Bosne sve do posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića’. Često se javlja i izraz Dobri Bošnjanin, kojim se označavao i sljedbenik Crkve Bosanske i stanovnik prvobitne Bosne, bez teritorija koja su osvajanjem pripojeni Kraljevini Bosni.

Samo na teritoriji Bosne i Hercegovine otkriveno je preko 6.000 stećaka, a oko hiljadu je nađeno na teritoriji današnje Srbije, Crne Gore, i Hrvatske. Pored ljudskih likova i raznih simbola, neki stećci nose natpise ispisane Bosančicom (koja se zove i Bosanska Ćirilica), na kojima možete pročitati ime umrlog, a ponekad uz ime i Dobri Bošnjanjin, kao određenje njegove vjerske/etničke pripadnosti. Kroz cijeli srednji vijek dominantna religija u Bosni bila je jeretička Crkva Bosanska. To je jedna od rijetkih jeresi koju masovno prihvataju ljudi iz svih slojeva društva, od siromaha do kralja, i koja je dugo bila jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Veoma dobar i iscrpan članak Ferida Ferka Šantića o vjersko-etničkoj  situaciji u srednjevjekovnoj Bosni, naslovljen „Bošnjani-Bošnjaci istočno od Drine u XV i XVI vijeku“, sadrži obilje autentičnih zapisa koji govore da su se svi stanovnici Bosne, do početka 19. vijeka, zvali Bošnjani ili Bošnjaci, i da su u najvećem broju po vjeri bili Krstjani.[4]Bilo je i Bošnjaka Katolika i Pravoslavaca, ali nije bilo Srba i Hrvata. Na velikom broju stećaka sa natpisima pokojnik se identifikuje samo kao Bošnjanin ili Bošnjak; tri takva stećka prikazana su u Šantićevom članku. On također citira sljedeće dijelove iz Ugovora sa Dubrovčanima, koji je Stjepan Kotromanić sklopio 15. avgusta 1332. godine:

Ako Boshnjanin bude duzan i pobjegne-da mu nije vjere ni ruke… 

Ako ima Dubrovchanin koju pravdu na Boshnjaninu

da ga pozove… 

Ako Boshnjanin zapshi da nije duzhan da mu nareche prisechi…

Ako Dubrovchanin ubije ali posjeche u Bosni ili Boshnjanin Dubrovchana

taj pravda… 

Ako bude svada Boshnjanina

z Dubrovchaninom… 

I ako Boshnjanin izme dobitak dubrovachki na vjeru,…

Šantić također prenosi originalne katastarske popise iz Turskog vremena. Iza imena poreskog obveznika stoji Bošnjanin ili, kasnije, Bošnjak.[5] Vrlo rijetko se javlja i etnonim Vlah, ali nikad Srbin ili Hrvat.

Najzad, Sarajlije mogu da vide svojim očima natpis ispod dva vitraža u Sarajevskoj katedrali, koji nas obavještava ko je podigao tu lijepu bogomolju. Evo slike jednog od tih vitraža:

Rekao sam ranije da je Kroatizacija Bosanskih Katolika započela u četvrtoj deceniji 19. vijeka. Sad vidimo iz datuma na vitražu (godina 1887, koja je slučajno i godina kad počinje Austro-Ugarska okupacija BiH) da Kroatizacija Bosanskih Katolika nije završena ni nakon skoro 50 godina od njenog početka. Iz cijelog procesa Kroatizacije i Srbizacije vidimo da je Bosanac bio „tvrd orah“ i da se nije dao lako kupiti. Poznato je da se sve društvene promjene odvijaju brže u gradu nego na selu, a ako Sarajevski Katolici nisu još bili prevedeni u Hrvate ni do 1887. godine, očito je da je u narodu postojao jak otpor nametanju tuđih nacionalnih imena; taj otpor popušta u prvoj deceniji 20. vijeka, kada Srbija i Hrvatska počinju da se angažuju na svom Veliko-Srpskom odnosno Veliko-Hrvatskom projektupuno ozbiljnije i sa većim ulaganjima.

Svi istoričari Bosne slažu se u tome da su korijeni njenog stanovništva multinacionalni i multikulturalni, i to Ilirski, Grčki, Latinski, Vlaški, Gotski, Keltski, i Slavenski, da i ne govorimo o Hunima, Avarima, Vizigotima, Vandalima i sličnim varvarskim narodima, čiji su muški pripadnici tutnjali i harali našim prostorima.[6] U stvari, svi narodi svijeta imaju “šaren” DNK, što doprinosi tome da se na nacionalnu pripadnost sve više gleda kao na istorijsku kategoriju, to je nešto što smo nekad bili, ali više nismo. Čak i u državama u kojima zaista žive različiti narodi koji govore potpuno različitim jezicima, kao što su Belgija i Švicarska, nacionalna pripadnost nema nikakvu političku težinu; „nacionalni ključ“ se može manifestovati samo slučajno, ako se desi da su izabrane osobe porijeklom iz različitih naroda (u Belgiji je Flamanac Wilfried Martens zauzimao položaj premijera tokom 13 godina (1979-2011) i imao široku potporu Valonaca, mada su se inače Belgijski premijeri obično smjenjivali nakon što su bili na tom položaju samo godinu ili dvije).

Ono što meni smeta kod pojedinih autora sa Muslimanskim imenima, koji iznose zaista vjerodostojne dokaze da smo tokom skoro cijele istorije svi u Bosni imali jedno etničko ime, jeste činjenica da to ime danas pripisuju samo Muslimanima. Po meni je taj istorijski falsifikat jedna od najvećih opasnosti za Bosnu. Ništa mi manje ne smeta insistiranje na arhaičnom terminu Bošnjak, bilo da se on odnosi samo na Muslimane, bili na sve Bosance (ako već idemo u istoriju, meni bi logičnije bilo da oživimo prvobitni naziv Bošnjanin!). Ja mislim da su vlasti žednii političari i oni koji su ih slijedili iz šićardžijskih pobuda napravili Bosnu komplikovanom u etničkom i svako drugom pogledu, iako je Bosna jedna od najjednostavnijih državnih zajednica na svijetu: Bosna je zemlja u kojoj žive Bosanci koji govore Bosanski (Hercegovina treba da ostane samo kao naziv regije na jugu Bosne).[7]

Srbi, Hrvati, Bosanci, i Crnogorci su jedan narod

Kada jedan ljudski kolektiv – jedno ili više plemena, jedan ili više naroda – govori istim jezikom, u pitanju je jedna od tri situacije: 1) Radi se o jednom narodu koji govori svojim jezikom, naslijeđenim od svojih predaka; to je slučaj velike većine svjetskih jezika, a Evropski primjeri su Ruski, Francuski, Baskijski, Malteški. 2) Radi se o dva ili više naroda, od kojih je jedan naslijedio jezik od predaka, dok je drugima taj jezik nametnut osvajanjem; to je slučaj Engleskog jezika u Velikoj Britaniji: Englezi su prvobitni govornici Engleskog, dok je Keltskim narodima – Škotima, Ircima i Velšanima – Engleski jezik nametnut nakon što su Englezi osvojili njihove zemlje i vremenom potisnuli njihove Keltske jezike. 3) Narod govori jezikom bivših kolonizatora, najčešće Engleski, Francuski, Portugalski ili Španski; to je slučaj Engleskog u velikom broju zemalja, gdje može biti jedini jezik (kao na Jamajci), ili službeni jezik u svim vidovima javnog života, mada uz njega postoje i lokalni jezici (kao u Gani, Liberiji, Nigeriji i brojnim drugim zemljama). Postoje i „miješani“ slučajevi: Španski jezik kojim se govori u zemljama Latinske Amerike nametnut je autohtonom Indijanskom stanovništvu osvajanjem, ali je on i „naslijeđeni“ jezik velikog broja doseljenika iz Španije.

Pogledajmo sada gdje smo mi u ovoj šemi. Jezik kojim danas govore Srbi, Hrvati, Bosanci, i Crnogorci nije nametnut ni osvajanjem ni na koji drugi način. Nismo bili ni Engleska ni Francuska ni Portugalska kolonija (na žalost). Pa jesmo li onda četiri naroda ili jedan? Mi smo, nepobitno, JEDAN NAROD. Otkud nam onda četiri imena? Ma dijelili nas moćnici, jer više naroda znači više država, a više država stvara više ministarskih fotelja i drugih bogato plaćenih političkih položaja, koji donose i brojne društvene privilegije. Dakle, formula Balkanskih moćnika za osvajanje vlasti bila je jednostavna: izmisliš narod, od naroda napraviš državu, a država je neiscrpan rudnik para i brojnih drugih privilegija.

Zanimljivo je da ovo o jednom umjesto četiri naroda nije još, koliko mi je poznato, “naučno” konstatovano, mada bulji u oči svakom ko hoće da gleda. Objašnjenje tog kardinalnog propusta leži u tradicionalnom poltronskom odnosu prema vlastima ne samo naših istoričara nego i većine intelektualaca.

Svugdje su se moćnici služili lažima da dođu na vlast i održe se na vlasti, ali istorijska podvala kojom su od jednog naroda napravljena četiri sigurno nema paralele u istoriji čovječanstva. Mada se ovakvi fenomeni obično pripisuju civilizacijskoj nedoraslosti Balkanaca i njihovom vrlo oskudnom obrazovanju, moramo podsjetiti da Albanci, također Balkanski narod, nikad nisu dozvolili da budu podijeljeni na vjerskoj osnovi, što im je, između ostalih faktora, i te kako pomoglo da dođu do vlastite nezavisne države. Ni jedan naš istoričar nije ukazao na činjenicu da vjera nije nikad bila osnova za stvaranje nacije, mada je ponekad bila važan faktor u određivanju državnih granica, kao u slučaju Indije i Pakistana. Ako je Katolik Hrvat, Pravoslavac Srbin, Musliman Bošnjak, šta se dešava kad, na primjer, Pravoslavac pređe u Katoličanstvo? Po našoj “formuli” trebao bi postati Hrvat nakon procedure od petnaestak minuta! Šta je po narodnosti dijete iz “mješovitog” braka? Kad ovo pitanje postavite nekom nacionalisti, on će reći da to dijete, kad postane punoljetno, treba da se opredijeli za jednu od dvije nacije. To znači da treba odlučiti da li da uvrijedi majku ili oca, jer mora odbaciti nacionalnost jednog roditelja. Ako je vjera osnova za nacionalnu pripadnost, koje nacionalnosti su sljedbenici vjera “uvezenih” iz Indije ili Protestantskih crkvi kao što su Evangelistička (Luteranska), Reformatorska (Kalvinistička), Metodistička, Baptistička, Hristova Duhovna Crkva, i Crkva Jehovinih Svjedoka. Treba imati na umu da se broj sljedbenika ovih drugih vjera povećava na našim prostorima na račun naših triju tradicionalnih religija, pa će u perspektivi biti potrebno izmisliti nove narode kako bi se ispoštovao naš princip „jedna vjera – jedan narod“! Eventualni kontra-argument da se radi o sektama Hrišćanstva a ne posebnim religijama, lako se može oboriti činjenicom da su ove druge religije udaljenije od Pravoslavlja i Katoličanstva nego ove dvije vjere jedna od druge.

Da bi se dvije ljudske zajednice smatrale zasebnim narodima, one moraju prije svega imati različite kulture u antropološkom smislu. Međutim, mnogim našim ljudima nije baš sasvim jasno antropološko značenje kulture. Zato ćemo napraviti kraću digresiju da objasnimo taj pojam. Riječ kultura potiče od Latinske imenice cultura, koja se u početku odnosila na obradu zemljišta radi dobijanja čovjeku korisnih usjeva, a kasnije i na bilo kakav ljudski napor usmjeren čovjekovom boljitku. Nauka koja proučava kulturu zove se kulturalna antropologija, za razliku od fizičke antropologije, koja proučava fizičke/anatomske razlike među ljudima. Sve do nazad stotinjak godina kultura se u Zapadno-Evropskim jezicima pretežno upotrebljavala da označi vrhunska dostignuća Zapadno-Evropske civilizacije, prije svega dostignuća u nauci i umjetnosti. To rasističko poimanje kulture preneseno je i u naš jezik, uglavnom posredstvom Njemačkog. U takvom tumačenju kulture narod koji nema operu, slikare impresioniste, ili kašike za jelo je nekulturan, a onaj koji to ima je kulturan. Vremenom je sve veći broj antropologa počeo proučavati sve veći broj kultura ranije nepoznatih naroda, naročito u Africi, Aziji i među Američkim Indijancima. Otkrića antropologa zapanjila su “civilizovanu” Evropu: ne samo da mnogi od naroda koje su Evropljani često zvali primitivnim posjeduju bogatu i raznovrsnu kulturu, nego neka njihova dostignuća svojom složenošću, ljepotom, i sofisticiranom simbolikom prevazilaze sve što je Zapad ikad stvorio (s druge strane, svjetski ratovi i atomska bomba su “otkrića” Zapadne kulture). Zato u savremenoj antropologiji vlada tzv. kulturalna relativnost, koja podrazumijeva da nema nikakve osnove za bilo kakvo vrednovanje kultura – ni jedna kultura nije bolja ili gora od druge, ona je samo drukčija.

Danas se u antropologiji kultura definiše kao sve ono što ljudi steknu, svjesno ili nesvjesno, živeći u jednoj ljudskoj zajednici, a to je prije svega specifičan pogled na svijet, te zajednička znanja, vjerovanja, predrasude, običaji i navike karakteristične za dati ljudski kolektiv. Poduži članak u Vikipediji daje iscrpan opis pojma kultura i promjenā u shvatanju tog pojma kroz istoriju. Na samom početku članka kultura se definiše kao “svi oni ljudski fenomeni koji se ne mogu pripisati genetskom nasljeđu.” To nije daleko od moje definicije koju sam dao u knjizi Jezik i Njegova Struktura (str. 11): “Kultura je čovjek minus njegova biologija.”

Ko god poduzme ozbiljno antropološko istraživanje autohtonog stanovništva Srbije, Hrvatske, Crne Gore, i Bosne i Hercegovine sa ciljem da otkrije naučne dokaze o postojanju četiri naroda u ovim zemljama doživjeće potpun neuspjeh. Trebalo bi dokazati, na primjer, da ja i moj kum Nenad Bojanić, imamo „različit pogled na svijet, različita znanja naslijeđena od naših različitih predaka, različita vjerovanja, predrasude, običaje i navike“. Smiješno je i govoriti o ovakvim nepostojećim razlikama, ali je tužno da su naši moćnici uspjeli pomoću izmišljenih razlika ostvariti svoje zločinačke nakane, bezobzirno idući ka svom  cilju preko stotina hiljada mrtvih.

Koje smo onda nacionalnosti mi koji smatramo da su Srbi, Hrvati, Crngorci, i Bosanci jedan narod? Sigurno je da ima na hiljade ljudi koji se osjećaju pripadnicima ove „zajedničke“ nacije; neki od njih se javljaju na društvenim mrežama, gdje iznose svoje razloge zašto ne žele biti pripadnici ni jedne od naše četiri „nacije“ i nerijetko ističu da su Jugoslaveni po nacionalnosti. Upozorio bih takve „sunarodnjake“ da je ‘Jugoslavija’ bila ime države, a ne naroda, i da ne zaboravljaju da su u sastavu Jugoslavije bile i Slovenija i Makedonija, čiji stanovnici govore jezicima drukčijim od našeg i imaju sve ostale atribute zasebnih naroda. Ponekad neki „Jugoslaven“ predloži neki nezgrapni akronim sastavljen od dijelova naših današnjih etnonima, koji više liči na rebus nego što asocira na naša četiri „naroda“. Mislim da se trebamo okaniti pokušaja da smislimo zajedničko ime za stanovnike Balkana koji govore bivšim Srspko-Hrvatskim jezikom – važno je da se osjećamo i da djelujemo kao da smo istovremeno i Hrvati i Srbi i Crnogorci i Bosanci. Mene kao lingvistu jednako brine prevaziđeni puristički pristup normiranju Hrvatskog, kao i kroatizacija jezika u Bosni, kao i nametanje obavezne bezlične upotrebe glagola trebati u Srbiji, te uvođenje „novih starih“ konsonanata u Crnogorsku abecedu. Pisao sam o svakoj od ovih tema i boriću se protiv svega što nije u skladu sa moderno-lingvističkim pogledima na jezik podjednako u svakoj od naše četiri države. Ja se ne osjećam Hrvat, Srbin, i Crnogorac ni manje ni više nego Bosanac, ja nisam četvrtinom Srbin, drugom četvrtinom Hrvat, trećom Crnogorac, i četvrtom Bosanac, ja sam sto posto Crnogorac, sto posto Hrvat, sto posto Srbin, i sto posto Bosanac. Znam da mi ovu moju „višestruku nacionalnost“ neće htjeti upisati ni u kakav zvanični „tefter“, ali meni se fućka što neće, ja ću nastaviti da se ponašam prema svojoj savjesti i radiću sve što mogu za dobro mog „Hrvatskog/Srpskog/Bosanskog/Crnogorskog“ naroda.

 

[1]Pouzdani podatci o grupnoj identifikaciji Bosanskog stanovništva za vrijeme Turske vladavine mogu se naći u radu našeg najboljeg turkologa Prof. Nedima Filipovića „Specifičnosti Islamizacije u Bosni“, objavljenom 1968. u časopisu Pregled, str. 27-34.

[2]Kad sam prvi put čuo riječ Bošnjak, koju je „akademik“ Filipović izvadio iz naftalina da bi njome zamijenio višestoljetni naziv Bosanski Musliman i tako prikrio svoj ateizam (koji mu je u onom režimu omogućio da se afirmiše kao vrhunski „intelektalac“ i donio niz privilegija), nisam bio siguran na koga se taj naziv odnosi (pomišljao sam i na uposlenike fabrike svjećica Bosch!).

[3]Ovo je skraćenica za Bosanski/Crnogorski/Hrvatski/Srpski.

[4]Izgleda kontradiktorno da ljudi koji odbacuju osnovna vjerovanja Kršćanstva sebe nazivaju Krstjanima. Mislim da je to bio mudar izbor: uzimajući taj naziv, Bosanski Krstjani su htjeli reći da su oni pravi Kršćani, a da su Katolici i Pravoslavci iskvarili izvornu Kršćansku vjeru.

[5]Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine, kada je Tvrtko II Kotromanić poslao Bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja Poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Dakle, etnonim Bošnjak je bio u upotrebi još prije pada Bosne pod Tursku vlast 1463. godine. Normalno je da se Bosanski jezik mijenjao tokom vremena, i ta se promjena u jednoj fazi odrazila i na tvorbu riječi, pa je sufiks –ak sve češće služio za izvođenje novih imenica od postojećih. Na isti način, tj. spontanim jezičkim razvojem, Bošnjak je vremenom izišao iz upotrebe i danas zvuči arhaično. Taj naziv je istisnut nazivom Bosanac, koji nekom znači samo ‘stanovnik Bosne’ a nekom ‘pripadnik Bosanskog naroda’. Najvažnije od svega je imati na umu da su Bošnjanin, Bošnjak, i Bosanac samo nešto drukčiji nazivi za stanovnika Bosne, odnosno varijante istog etnonima.

[6]Zato u našem DNK ima ponajmanje Slavenskog, većinom je ono ostaloo. Može neko upitati: pa kako to da mi danas govorimo jednim Slavenskim jezikom? Zato što je „susret“ između oca i majke budućeg Bosanca obično bio vrlo kratak, otac bi ubrzo odjahao u nepoznatom pravcu, ostavljajući majku da donese dijete na svijet i da ga podigne govoreći mu jedini jezik koji je znala – Slavenski (kasnije Bosanski).

[7]Dvočlani naziv naše zemlje još je jedan svjetski „unikat“: nijedna druga kopnena zemlja na svijetu nema dva imena! Prvi impuls koji je vremenom doveo do toga da se Hercegovina doda višestoljetnom nazivu Bosna bila je veleizdaja Ali Paše Rizvanbegovića (v. Riđanović o Jeziku, str. 114). Ali neukom i apatičnom Bosanskom narodu političari mogu podvaliti šta god požele, a obično požele nešto što njima donosi korist, a narodu štetu. Već skoro dva stoljeća u Bosni žive ljudi kojima su nametnuta tuđa nacionalna imena (Srbi i Hrvati); ne samo da se ti Bosanci nisu pobunili zbog toga, nego su i ginuli da sačuvaju to tuđe ime!! Da sutra nekom novom izdajniku Bosanskog naroda zatreba treća riječ u nazivu ove države, on bi uspio da je doda bez po muke, da mu zatreba još par „konstitutivnih“ naroda, on bi ih izmislio i uvjerio neuke Bosance da su ti narodi „autohtoni“ stanovnici Bosne već hiljadu godina, da mu ide u račun da smo porijeklom Zuluanci ili da smo došli iz Nove Gvineje, on bi i to vrlo brzo „naučno“ dokazao. Najzad, da nas je neki silnik sa smislom za humor nazvao Tunguzima i Tunguzicama, mi bismo danas ginuli za svoje Tunguz-štvo i podizali spomenike mladim Tunguzima koji su žrtvovali svoj život na oltaru Tunguskog patriotizma; čini mi se da bi malo koja Bosanka i primijetila da je postala Tunguzica – današnja Bosanska žena je toliko utučena ratom i svim nedaćama koje je donio rat da joj je otupio sluh za sve što nije vezano za život od danas do sutra. 

Vidite šta hoću da kažem: ovakvi kakvi smo – glupi, neobrazovani, sitne šićardžije podaničkog mentaliteta – nemamo apsolutno nikakvih šansi da nešto izmijenimo, jedino je sigurno da će nam u budućnosti biti sve gore.

 

Vrijeme je vatre, požara – Igor Galo

Igor Galo

Vrijeme je vatre, požara

„Gori vatra“ pjevao je Čola još u Jugi. Gori svuda oko nas ovoga ljeta, ne samo kod nas u Hrvatskoj. Uglavnom, mi se sjetimo vatre i vatrogasaca u vrijeme pravoga ljeta, sunca, suše, bure i s tim  u vezi – katastrofalnih požara.
Od trenutka kad je čovjek naučio upaliti vatru, usuđujem se reći, započeo je razvoj civilizacije koju danas poznajemo. Korištenje vatre donijelo je nebrojenih koristi, radosti, pogotovo topline čovječanstvu, naravno kada je vatrom upravljao dobar čovjek u dobroj namjeri. Izgradio je taj dobri čovjek „vrli novi svijet“  zaslugom svoga uma i uz ogromnu pomoć „vatre“ u svim primjenjivim oblicima.
Naravno, bilo je i onih koji su vatru koristili za uništavanje svega stvorenog „od Boga i od ljudi“. Nekako paralelno kako se vatrom stvaralo tako se je vatrom i uništavalo …  spaljivali su se živi ljudi na lomačama, spaljivali se bacaćima plamena, napalmom, atomskim bombama ili plinskim bocama u našoj bliskoj povijesti upotrebe vatre. Vatra, kad se malo „izmakne“ kontroli, skoro uvijek  nemarom i nebrigom pa i zlom namjerom, ne poznaje režime, kako demokratske, tako i totalitarne, imperijalističke, kapitalističke – sve ih podjednako spaljuje. Naravno vatra ne spaljuje režime, osim rijetko. Vatra spaljuje nečije domove, imovinu, spaljuje domovinu čovjeku. Režimlije ostaju nekako neoprženi, oni vatru uspješno mimoilaze. U svakom od tih raznih režima stoje određeni ljudi koji se s prijetnjom vatre i drugih ugroza znaju nositi i oni koji se ne znaju. Ozbiljna i uređena društva imaju odgovore na prijetnje koje ugrožavaju sigurnost njihovih građana – odgovore brze i djelotvorne. „Nedovršena“ društva, šalju „priopćenja za javnost“.
Vatra je i zimi a naročito ljeti gorjela po Jadranu i u socijalizmu, pa tako i u ovom našem kapitalizmu. Državna birokracija je i tada kao i sada bila zaokupljena samim sobom od najmanjeg načelnika općine do premijera. Neću procjenjivati u kojem sustavu je vatra bila „efikasnija“ u nanošenju štete.  Dovoljno je sjetiti se tragedija na Kornatima, pa sada Splita … pa ćemo shvatiti kakvi diletanti upravljaju sudbinom ove male, grbavo uređene države. Briga o ovoj zemlji koju nazivamo „Lijepom našom“  ne provodi se namještanjem ruke na mjestu gdje bi srce trebalo biti u vrijeme slušanje himne. Tamo nema srca koje kuca za ovu zemlju.
Već dugo nosim filmsku priču „Vatrogasci s Jadrana“ ali od te priče filma nema niti će biti … Ostaje samo pjesma vatrogascima koju je napisao Enes Kišević. Posvećujem je svim vatrogascima.
Vatreni pozdrav, Igor
 

Vatrogasna pjesma
 
Pravilo je prvo
u vatrogasnoj četi
ne vjeruj ni svicu
kada kroz noć leti!
Narod mirno spava
i more se ljulja
al’ svud oko nas
duh se vatre šulja.
Masline se tresu
bajam jeza hvata
planut može sve
dok si reko vatra.
Otvorite oči
na sve četiri strane
vatru treba polit
prije nego plane.
Mate, Jure, Šime,
sa vatrom polako!
I na onom svitu
valja gasit pako.
 
Autor: Enes Kišević

Mr. sci. Marjan Hajnal, bosansko-hercegovački intelektualac u egzilu (Izrael): BOSNA NEĆE ŠAPTOM PASTI I NEĆE PROPASTI ! – Razgovor vodio Bedrudin Gušić

 

Mr. sci. Marjan Hajnal, bosansko-hercegovački intelektualac u egzilu (Izrael):

BOSNA NEĆE ŠAPTOM PASTI I NEĆE PROPASTI !

Posted: 7. Juna 2017. in Intervjui    

https://bedrudingusic.wordpress.com/…/mr-sci-marjan-hajnal…/

 

Smrtna težina jednog slova – Piše: Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

Smrtna težina jednog slova

Zamislimo da nam od pravilnog izgovora jednog slova zavisi život. Pripadnici većine naroda nejasno artikuliraju “R”, ono im je mutno-kotrljajuće. Rusi umjesto “H” izgovaraju “G”. Teško ih se razumije kada kažu Gegel, Gitler… Zato se čistota izgovora u izvornom bosanskom ne može drugačije okarakterizirati osim kao superiornost, ne samo lingvistička, već i sociokulturna. Ali, kao i u svemu ostalom, sve je dobro dok se ne umiješa politika koja presuđuje prema samo jednom glasu.

Za ilustraciju štetnog uticaja državnih djelatnika na stvarnost poslužiće nam biblijski primjer pogubnosti svjesne zlonamjernosti i bolesti uma odjevenog u politiku:

Izraelsko pleme Efraim bilo je uvrijeđeno, jer ih Gilađani nisu pozvali u rat protiv Amonaca, pa su poveli rat protiv njih. Gilađani ih pobijede, a bjeguncima su presjekli odstupnicu i zaklali svakog ko nije mogao izgovoriti “Š” u riječi “Šibolet” (hebr. – klas), jer Efraimovci “Š” izgovaraju kao “S”. I tako su poklali 42.000 Efraimovaca, “uz Božji blagoslov”.

Skupiše se ljudi od Efraimova plemena, pređoše Jordan put Sjevera i rekoše Jeftahu: “Zašto si išao u boj protiv Amonaca, a nas nisi pozvao da idemo s tobom? Spalićemo ti kuću i tebe!” Jeftah im reče: “Ja i narod moj imali smo tešku borbu sa sinovima Amonovim. Ja sam vas pozvao, ali me vi ne izbaviste iz ruku njihovih. Kad sam vidio, da mi vi nećete pomoći, stavih svoju glavu u torbu i pođoh protiv sinova Amonovih, i Gospod mi ih dade u ruke. Pa zašto danas dolazite protiv mene, da me napadnete?” Tada Jeftah podiže sve ljude od Gilada i udari na Efraimovce. I Giladovci poraziše Efraimovce. Ovi su naime bili rekli: “Bjegunci Efraimovci vi ste, a Gilad leži usred Efraima, usred Menašea”. Gilad zauze gazove jordanske u Efraimu, i kad bi koji bjegunac Efraimovac zamolio: “Htio bi preći”, upitali bi ga ljudi od Gilada: “Jesi li iz Efraima? Ako bi odgovorio: “Nisam”, onda bi mu zapovjedili: “Reci Šibolet!” Kad bi rekao “Sibolet”, jer ne bi pravilno izgovorio, uhvatili bi ga i zaklali na gazovima jordanskim. Tako pogibe tada četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efraima.

(Knjiga “Sudije”,12…)

Kako bi danas prošli anglofonci koji umjesto subota (hebr. Šabat) izgovaraju Sabat (Sabbath)? Arapi, kao i većina Jevreja rođenih u arapskim zemljama ne mogu jasno izgovoriti “P”, čuje se “B”.

Da li je “Š” suglasnik ili onomatopejski poluvokal, pitanje je za lingviste-fonetičare, ali ne i za političku filosofiju i filosofiju jezika. No, ta bukva (starosl. oznaka za slovo, otuda “bukvar”) muči i BoŠnjake/BoSance.

Stanovnici Bosne nikada nisu bili toliko opterećeni atmosferom sudbonosnosti reflektiranoj u gorućoj dilemi: Bošnjak ili Bosanac. Istina je da se ne kaže “desnjak”, već “dešnjak”, “ostrašćen” a ne “ostrasćen”, “premošćen” a ne “premosćen”, “pritješnjen” a ne “pritjesnjen”… Prema analogiji, stanovnik Bosne je, Bosnanin, Bošnjanin, a kako se došlo do verzije Bosnak, Bošnjak, odgovor treba tažiti u posebnom kontekstu. No, ako, na sreću, i u strogoj lingvistici postoje izuzeci, zašto ne bi postojali spasonosni kompromisi i u politici? Ne mora istrajavanje na jednom slovu prerasti u političku sudbinu naroda, države, podneblja. Nije vrijeme za palatalizacijsko propitivanje tragičnog povijesno prisutnog dvoumlja, već se treba uhvatiti u koštac sa pitanjem šta poslije pada u klopku projektovanu u sferi sujete i nepouzdanih informacija o prioritetu: uzrok ili realnost (koka, ili jaje). Za teologe bitan je uzrok, za znanstvenike bitne su ovozemaljske realne činjenice. Obogotvoreni političari opčinjeni su uzročnošću i zato uzrokuju. Narod ispašta posljedice.

Da ne bi ispalo da ni sam pisac ne zna (ili je zaboravio) šta je htio da kaže, a tiče se sudbine Bosne, par zaključaka-savjeta:

– Zlokobni post-genocidni Popis je upravo u toku, jer tako žele projektanti genocida. Neće ga bojkotovati zlonamjerni, lakovjerni, naivni, popustljivi i kukavice.

– Državljani nezavisne RBiH su Bosanci, nisu “takozvani”.

– Ko god da se odluči pristati na popis i u rubriku “Nacionalnost” (= državnost) upiše Bošnjak, Srbin, Hrvat, pristao je na genocidnu daytonsku podjelu i definitivno uništenje svoje matične države. Bošnjak, Srbin, Hrvat, pripadnici su naroda, pa je to narodnost, a ne nacionalna pripadnost. Državnost, ili, nacija, samo je jedna, svima zajednička – bosanska. Ko to ne razumije ili svjesno krši, suprotstavlja se zvaničnom Ustavu, što podliježe pravnoj tj. krivičnoj odgovornosti zbog izdaje, prema Članu 154., 155. istog Ustava.

– Sunarodniče moj bosanski, ne budi zaslijepljen svojim laicizmom i kvazi-znanjem krvožednih tribuna koje si sam izabrao vjerujući im da su oni manje zli i pokvareni od onih koji zbog jednog slova sijeku grlo. Dokazali su, ne jednom, da im otadžbina ne znači ništa, i da im je susjed manje vrijedan od žrtvenog marvinčeta. Nije strašno što ova besjeda na njih neće ostaviti nikakav dojam, debelokošci su to beskrupulozni, bezmilosni. Strašno je što slijedeći u zombi-transu ono što su ti implantirali kao slijepu bespogovornu građansku poslušnost, pretvarajući te u kukavicu a preci su ti bili neustrašivi, pristavši na popis potpisuješ vlastitu smrt, i duhovnu i fizičku. Dok te popisivač hipnotizira nemaš ni toliko volje i snage da mu kažeš neka prvo popiše sve pobijene i protjerane Bosanke i Bosance, od vremena Ilirije, Bosne bogumilske, do kantonizirane Bosne bošnjačke današnje.

Budi trezven, inteligentan kao što imaš naslijeđenu predispoziciju, niko Ti ne brani da privatno kao pripadnik naroda ili narodnosti budeš Bošnjanin, Bošnjak, Tatar, Turčin, Nijemac, Bugar, Francuz, Slovak… ali, ne zaboravi da si u Bosni – Bosanac. Pa ti sad odluči o sudbini zemlje koja te hrani i koju, navodno, voliš.

3.10.2013.

Razni ajeti, hadisi i izreke o vremenu koje dolazi

Predznaci sudnjega dana

http://predznaci.blogspot.co.il/

Od Huzejfe b. el-Jemana, r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao:

“Islam će se gubiti i nestajati kao što blijedi platno, tako da doći će vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat; Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da jednog ajeta neće ostati na zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac ili starica, koji će govoriti: „Zatekli smo naše stare kako izgovaraju: La Ilahe Illallah – pa ih i mi izgovarasmo“!? Sileh b. Zufer rhm., prigovori Huzejfi b. el-Jemanu r.a.: “Šta će im koristiti takvo: La Ilahe Illallah” – kada ne znaju niti za namaz, niti za post, niti za hadždž, niti za zekat?
Huzejfe r.a., se okrenu od njega, ne htijevši mu odgovoriti na pitanje. Sileh rhm., ponovi svoje pitanje, a Huzejfe r.a., mu opet ne htjede odgovoriti. Sileh rhm., po treći put postavi pitanje Huzejfi r.a., na šta mu on odgovori riječima: O, Sileh, spasit će ih džehennemske vatre, spasit će ih džehennemske vatre, spasit će ih džehennemske vatre!!!” (Hadis bilježi Ibnu Madždže, u Sunenu, br. 4049, kao i imam Hakim, u El-Mustedreku, 4/473., dok ga šejh Albani, rhm., u djelu “Silsiletul-Sahiha”, br.87., ocjenjuje sahihom.)

Omer r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudske oblike ali će im srca biti poput srca pustinjskih vukova. Prolijevat će krv, a neće se libiti od zla kojeg čine! Ako im dadneš prisegu na vjernost – prevarit će te, a ako ti se obrate – lagat će te, ako im se povjeriš – iznevjerit će te, a kada ne budeš sa njima – ogovarat će te. Djeca će im biti bezobrazna, omladina devijantna, a njihovi stari će biti poročni – neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla. Biti sa njima je poniženje, a tražiti ono što je njihovo je pravo siromaštvo! Dobri među njima je zalutao, dok je zalutali među njima dobar! Sunnet je za n jih bid'at, dok je bid'at za njih sunnet. Onaj koji dobro među njima naređuje je sumnjiv, fasik među njima je častan čovjek, dok je vjernik kod njih potlačen! Kada se ljudi počnu ponašati tako Allah će dati da njima ovladaju ljudi koji će ih ubijati ako što prozbore, koji će ih eksploatirati ako budu ćutali, koji će im uzimati ono što zarade, i koji će se nepravedno prema njima odnositi dok budu vladali njima!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.31621.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada vjernik neće moći očuvati svoju vjeru izuzev onoga ko sa svojom vjerom bude išao od brda do brda, sa vrha na vrh, od stijene do stijene. Kada to vrijeme dođe neće se za život zarađivati osim uz srdžbu od Allaha dž.š. (haram zarada). Kada dođe to vrijeme čovjek će zbog svoje žene i djece stradati, a ako ne bude imao ženu i djecu onda će zbog svojih roditelja stradati, a ako ne bude imao roditelja stradat će zbog rođaka svojih ili komšija! Pitaše: Zbog čega će to biti tako o Allahov Poslaniče? Reče: Brukat će ga zbog male opskrbe (siromaštva), pa će se čovjek zbog toga izlagati onome što će ga uništiti!“ (Kitabul-Zuhd el-Kebir, Bejheki, br.446.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, dunjaluk neće nestati sve dok ne dođe vrijeme kada ubica ne bude znao zbog čega je ubio, niti ubijeni zbog čega je ubijen! Bi rečeno: Kako će se to dešavati? Reče: Smutnja će biti velika (heredž); i ubica i ubijeni će biti u džehennemu!“ (Muslim, br.7488.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Vi živite u vremenu u kojem ako bi deseti dio vjere ostavili – propali bi, a zatim će doći vrijeme u kojem ako se deseti dio vjere bude sproveo – bit će se spašeno!“ (Sunen Tirmizi, br.2436.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada čovjeka neće biti briga odakle zarađuje svoj novac – jel’ od halala ili od harama!“ (Sunen Nesa'i, br.4454.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada neće imati čovjeka a da se ne hrani kamatom, a ako se ne hrani kamatom onda će ga zakačiti njena prašina!“ (El-Mustedrek, br.2162.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će najbolji čovjek biti onaj što se prihvatio uzdi svoga konja u borbi na Allahovom putu – kad god začuje poziv on je pojahao svoga konja tražeći smrt na Allahovom putu, kao i čovjek iz ovih usjeka, koji klanja namaz, daje zekat, i ljude poštedi svega osim od svoga hajra!“ (Sahih Ibnu Hiban, br.4600.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će i šejtan imati udjela u djeci ljudi! Bi rečeno: I to će se desiti o Allahov Poslaniče?! Reče: Da! Rekoše: Kako ćemo raspoznati tu djecu? Reče: Neće se sramiti i neće biti milosna!“ (El-Džami’ El-Kebir, Sujuti, br.25700.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će neki ljudi pričati neke priče (ehadis), za koje niste čuli ni vi a ni očevi vaši! Dobro ih se čuvajte!“ (Musned Ishak b. Rahivejh, br.332.)

Od Enesa r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će onaj koji sabura na vjeri biti poput čovjeka koji žar u svojoj ruci drži!“ (Tirmizi)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi sjediti u grupama u mesdžidu, a najveća briga će im biti dunjaluk. Allah nema nikakvu potrebu za takvima, pa nemojte ni vi sjediti s njima!“ (Mustedrek, Hakim, br.7916.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je čuo Poslanika s.a.v.s., kako kaže: „Doći će vrijeme kada će se ljudi nadmećati u uzgradnji džamija, a malo će u njima klanjati!“ (Musned Ebu Ja'ala, br.2817.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će obilne kiše padati, a zemlja neće davati plodove!“ (Musned el-Bezzar, br.7411.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi biti poput vukova – pa ko tada ne bude poput vuka pojest će ga vuci!“ (El-Mu'udžem el-Evsat, br.736.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjeku biti bolje da odgaja pseto nego li da odgaja svoje dijete!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.10537.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada se neće moći opstati bez činjenja grijeha, toliko da će čovjek morati da laže i da se krivo zaklinje, pa kada nastupi to vrijeme valja vam bježati! Pitaše: Kuda da bježimo o Allahov Poslaniče? Reče: Allahu, Njegovoj Knjizi i Sunnetu Njegova Poslanika!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.26414.)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će širk biti skriveniji od crne praške, na crnoj stijeni u tamnoj noći!“ (Musned, Rebi'a b. Habib, br.830.)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi! Bi rečeno: Zbog čega to o Allahov Poslaniče? Reče: Zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promjeni!“ (El-Emru bil-Ma'aruf, Ibnu Ebil-Dunja, br.26.)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet biti u ljudskom obliku ali će im srca biti šejtanska srca, poput srca pustinjskih vukova u kojima nema ni malo milosti. Ubijat će, ne libe se da počine zlo. Ako ih budeš slijedio – prevarit će te, kada se od njih odbiješ – ogovarat će te, kada zbore s tobom – lagat će te, ako se osloniš na njih – iznevjerit će te. Djeca su im bezobrazna, a omladina devijantna! Njihovi stari neće naređivati dobro i neće odvraćati od zla! Ponositi se njima je pravo poniženje; tražiti im nešto je pravo siromaštvo. Onaj ko bude blag prema njima je zalutao, a onaj ko tada bude dobro naređivao bit će sumnjiv! Vjernik među njima će biti potlačen. Sunnet će za njih biti bid'at, a bid'at sunnet. Kada se to desi njima će vladati najgori od njih, tako da se neće biti odazvano na dovu pa makar je i najbolji među njima učio!“ (Tergib vel-Terhib, Kavamus-Sunne Asbehani, br.230.)

Alija b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Bojim se da će doći vrijeme kada će od islama ostati samo ime, a od Kur'ana samo slova. Džamije će im biti izgrađene ali će uputa biti oštećena! Ulema će im biti najgori ljudi pod nebeskim svodom. Od njih će se javljati fitna, i njima će se vraćati!“ (Šu'abul-Iman, br.1763.)

Ummu Seleme r.a., kaže da je čula Poslanika s.a.v.s., kako govori: „Doći će vrijeme kada će se iskreni čovjek ugoniti u laž, a lažovu će se vjerovati, kada će se povjerljivi proglašavati varalicom, a varalica povjerljivim, kada će ljudi svjedočiti i onda kada se to od njih ne bude tražilo, i kada će se ljudi zaklinjati onda kad se od njih to ne bude tražilo!“ (Šerhu Me'anijel-Asar, Tahavi, br.6123.)

Abdullah b. Mes'ud r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme trpljenja i sabra, kada će onaj ko se bude držao vjere imati nagradu 50 šehida. Omer r.a., reče: Od njih ili od nas? Reče: Od vas!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.10240.)

Abdullah b. Mes'ud r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi učiti Kur'an i truditi se u ibadetu ali će se družiti sa novotarima pa će širk činiti tamo gdje se ni ne nadaju, koji svoje učenje i rad naplaćuju, i dunjaluk dinom kupuju; to su sljedbenici ćoravog Dedždžala! Rekoh: O Allahov Poslaniče, kako će se to dešavati a među njima će biti Kur'an?! Reče: Pogrešno će tumačiti Kur'an, onako kako im odgovara, kao što su Jevreji i kršćani činili – izvitoperivali su značenja Tevrata pa im je Allah međusobno srca suprostavio i prokleo ih jezikom Davuda i Isa sina Merjeminog; zbog toga što su griješni bili i što su granice prelazili!“ (Zemmul-Kelami ve Ehlihi, Herevi, br.66.)

Abdullah b. Amr r.a., kaže da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će srca ljudi biti divlja. Rekoh: Šta znači to „divlja“? Reče: Ponašat će se poput beduina, što zarade dat će ga hajvanima. Džihad je za njih šteta, a zekat muka!“ (Medžem'ul-Zeva'id, Hejsemi, br.4347.)

Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ulema zavidjeti jedni drugima, i kada će biti ljubomorni jedan na drugog isto kao što jarci znaju biti ljubomorni jedan na drugog!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.26448.)

Džabir b. Abdullah r.a., prenosi da je čuo Poslanika s.a.v.s., kako kaže: „Doći će vrijeme kada će se mu'min među ljudima plašiti isto kao što se munafik danas plaši među vama!“ (Musnedul-Šamijjin, br.238.)

Selama bint el-Hurr rhm., kaže: Čula sam Allahovog Poslanika s.a.v.s., kako kaže: „Doći će vrijeme kada ljudi neće moći da nađu imama koji bi ih predvodio u namazu!“ (Sunen Ibnu Madždže, br.982.; Musned Ahmed, br.27181.)

Ebu Usejd el-Sa'idi r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi ići na razne strane svijeta gdje će zarađivati dobru hranu, dobre kuće i prevozna sredstva, pa će poručivati svojoj familiji: Požurite k nama! Vi ste u kamenitoj zemlji Hidžaza, a Medina je bolja za njih kad bi oni samo znali; neće saburati na medinskoj studi i vrućini niko a da mu neću biti zagovarač i svjedok na Sudnjemu Danu!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.15930.)

Sehl b. Sa'ad r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada se ‘alim neće slijediti, kada se od dobrog čovjeka ljudi neće stidjeti, kada se stariji neće poštivati, kada se, prema mladom, neće samilosti imati, kada će se ljudi zbog dunjaluka ubijati; srca će im biti divlja a zborit će ka’ Arapi! Za dobro neće znati, protiv zla se neće boriti, a dobri među njima će se kriti. To su najgora Allahova stvorenja, u koja On neće gledati na Sudnjemu Danu!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.26415.)

Adijj b. Hatim r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjeku padati teško da dadne zekat na svoj imetak!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.13708.)

Poslanik s.a.v.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se ljudi u vezi Allaha svađati!“ (El-I'itikad, Sa'id Nejsaburi, 1/194.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će smrt biti dobra i za dobrog i za lošeg čovjeka. Što se tiče dobrog pa zbog toga što će umrijeti na dobru, a što se tiče lošeg pa zbog toga što će umrijeti sa manje grijeha!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.234.)

Poslanik s.a.v.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će bravi biti najvrijedniji imetak muslimana, s kojima će on hodati po vrhovima brda i mjestima s vodom, bježući sa svojom vjerom od fitni-iskušenja!“ (Sahihul-Buhari, 1/11.)

Poslanik s.a.v.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi dozvoljavati kamatu na ime trgovine!“ (El-I'itisam, 2/89.)

Izreke ashaba i uleme:

Ibnu Abbas r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će se ohalaliti pet stvari: alkohol kojeg će ljudi nazivati drugim imenima, korupciju koju će nazivati poklonom, ubistvo kojeg će nazivati sumnjom, zinaluk kojeg će nazivati brakom, kamatu koju će nazivati trgovinom!“ (El-I'itisam, 2/90.)

Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Neće doći neko vrijeme a da ljudi u njemu neće izmisliti neku od novotarija, i umrtviti neki od sunneta, sve dok novotarije ne zažive, a sunneti ne pomru!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, 10/319.)

Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se „ulema“ neugodno osjećati pred fakihima, a bit će opušteni pred oholnicima! To su pravi silnici, neprijatelji Milostivog!“ (Šu'abul-Iman, br.1768.)

Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se ‘ulema ubijati isto kao što se ubijaju psi! Kamo sreće da se ‘ulema tog vakta napravi glupom (ja lejtel-‘ulema fi zalikez-zeman tehameku)!“ (Džami'ul-Ehadis, br.26438.)
Ibnu Abbas r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će ljudi učiti Kur'an, dobro izgovarajući njegova slova i dobro kršeći ono o čemu ta slova zbore; teško se takvima zbog onog što znaju, i teško se takvima zbog onoga što čine!“ (El-Firdevs bi Me'esuril-Hitab, br.8686.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će onaj koji se bude držao moga Sunneta, u momentu razlaza moga Ummeta, biti poput čovjeka koji žar drži u svojoj ruci!“ (Nevadirul-Usul fi Ehadisir-Resul, 2/327.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se sunnet smatrat bid'atom, a bid'at sunnetom, dobro zlom, zlo dobrom, a to će se desiti onda kada se ljudi budu povodili u dunjaluku za kraljevima i vladarima!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.232.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjek doći do nekog groba, pa će se nasloniti na njega i reći: Kamo sreće da sam na mjesto njegovo! Žestina belaja i iskušenja ga je natjerala na to da zaželi brzi susret s Allahom dž.š.!“ (El-Mustedrek alel-Sahihajn, Hakim, br.8402.)

Ibnu Mes'ud r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će čovjek razvesti svoju ženu nakon čega će negirati to da ju je razveo, nakon čega će spavati s njom, i biti u zinaluku sve dok su zajedno!“ (El-Mu'udžem el-Evsat, br.4861.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudima biti otrgnut razum toliko da se neće moći naići na razumnog čovjeka!“ (El-‘Aklu ve Fadluhu, br.49.)

Ammar b. Jasir r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će najčvršća vjera biti vjera arapa-beduina (e'arab). Bi rečeno: A zbog čega to? Reče: Zbog toga što će nastajati izmišljotine i novotarije, kojima će se pozivat na sve strane!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.234.)

Omer r.a., kaže: „Kad bih bio mu'ezzin moja djela bi bila potpuna, i ne bih mnogo mario za noćne i dnevne nafile! Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: „Allahu, oprosti mu'ezzinima, 3x. Rekoh: Allahov Poslaniče, ostavio si nas na tome da se sabljama udaramo zbog učenja ezana! Poslanik a.s., reče: Ma jok, Omere, doći će vrijeme kada će ljudi ostavljati učenje ezana svojim najslabijim! Tjela koja su zabranjena džehennemskoj vatri su tijela mu'ezzina!“ (El-Tergib, Ibnu Šahin i Asbehani, br.566 i 282.)

Omer r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada glavešina jednog mjesta neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla; kada se budu ljutili – ljutit će sa samo radi svog interesa, a kada budu zadovoljni – bit će to samo radi svoga interesa; niti će se ljutiti niti će se zadovoljavati radi Allaha dž.š.!“ (Mahdul-Savab fi Feda'il Omer b. el-Hattab, 2/708.)

Alija r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudima stomaci biti najveća briga, kada će pokućstvo biti najveća čast, kada će žene biti kibla, kada će vjera biti dinari i dirhemi – to će biti najgora stvorenja, koja kod Allaha neće imati nikakve cijene!“ (Džami'ul-Ehadis, br.26420.)

Alija r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će istinu negirati devet desetina ljudi!“ (El-Zuhd, Ahmed b. Hanbel, br.686.)

Sufjan rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se smrt birati kao što se biraju dobre hurme!“ (Musned Ibnul-Dža'ad, br.1833.)

Imam Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će biti mnogo uleme od čijeg se znanja ljudi neće okoristiti, niti će sami oni imati od svog znanja koristi. Najbolji od njih su oni koji se drže Kur'ana i onih koji ga uče!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.239.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se spašavati samo onaj ko se bude pravio glupim!“ (El-Aklu ve Fadluhu, br.53.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će tijela biti razvijena a srca mrtva!“ (Hiljetul-Evlija’, 7/82.)

Hasan el-Basri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se Kur'an uzimati radi pjevanja!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.254.)

Ibrahim b. Edhem rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će sljedeće tri stvari biti rijetke: brat s kojim bi se družio, dirhem zarađen na halal način i sunnet po kojem se radi i postupa!“ (Ehadis fi Zemmil-Kelami ve ehlihi, br.950.)

Ibrahim b. Edhem rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudski lik a srca će im biti vučija srca, omladina i djeca će im biti takvi, a stari neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla. Fasik će među njima biti ugledan, dok će mu'min među njima biti prezren!“ (El-‘Uzla vel-Infirad, br.106.)

Abdullah b. Omer r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada neće ostati vjernika a da se nije odselio za Šam (Sirija), i doći će vrijeme kada će se ljudi okupljati u mesdžidima ali među njima neće imati vjernika!“ (El-Sunneh, Hallal, br.1308.)

Abdullah b. Amr r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će se ljudi skupljati u mesdžidima – a među njima neće biti vjernika!“ (Hakim u Mustedreku, br.8365.; Iman, Ibnu Ebi Šejbe, br.97.)

Abdullah ‘Amr r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi obavljati hadž, klanjati i postiti a među njima neće biti vjernika!“ (Ittihaful-Džema'ah, Hamud el-Tuvejdžiri, 2/68.)

Abdullah b. Amr r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ugledni, bogati i familijarni čovjek zaželjeti smrt zbog iskušenja i problema na koja će nailaziti od strane vladara!“ (El-Fiten, Mervezi, br.153.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme u kojem se neće moći popravljati stanje osim putem onoga što se nekada zabranjivalo!“ (Halku Ef'alil-‘Ibad, br.228.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će magareća mrcina biti ljudima draža od vjernika koji naređuje dobro i odvraća od zla!“ (Tefsirul-Kur'anil-‘Azim, Taberani)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će tako vrijeme da kada bi kopljem gađao u džemat, za vrijeme džume namaza,ne bi pogodio nikog osim kafira ili munafika!“ (El-Ibane el-Kubra, Ibnu Bettah, 1/175.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se svako srce napuniti zla tako da nećeš moći naći srca koje je pošteđeno njega!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.315.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će najbolja kuća za ljude biti pustinja (badija).“ (Džuz'u Hadisej fi Ehadisi Huzejfe fil-Fiten, br.251.)

Ebu Hurejre r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ‘alimu smrt biti draža od žutoga zlata!“ (El-Fiten, Mervezi, br.160.)

Ebu Hurejre r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se muško udavati poput ženskog!“ (El-Firdevs bi Me'esuril-Hitab, br.8691.)

Enes b. Malik r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će bogataši obavljati hadž radi šetnje i razonode, oni srednji radi trgovanja, učeni radi prikazivanja i čuvenosti, a siromašni radi prošenja!“ (Džami'ul-Ehadis, br.26429.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će iman spadati sa ljudi a neće osjećati isto kao kad spadne ogrtač sa čovjeka!“ (El-Džami’ el-Kebir, Sujuti, br.25699.)

Ebul-Alije rhm., je rekao: „Doći će vrijeme u kojem će vjernik biti poniženiji od robinje; najpametnijim će se smatrati onaj koji je prava lisica u vjeri!“ (El-Zuhd el-Kebir, Bejheki, br.145.)

Ebu Abdullah rhm., reče: „O Ebu Hafse, doći će vrijeme kada će se na mu'mina-vjernika, gledati kao na džifu-mrcinu, a na munafika – licemjera će ljudi s ponosom pokazivati rukama…!“ (El-Emru bil-Ma'aruf, Hallal, br.66.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kad će ponestati sabura, razuma, blagosti, znanja, tako da čovjek neće imati kome da ispriča svoju brigu! Bi rečeno: Koje je to vrijeme? Sufjan reče: Mislim da je to ovo vrijeme!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.216.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će dunjaluk biti tjesniji vjerniku od „Hassinnasa“. Znate li što je to? Reče: To je mračna i tijesna soba u kojoj se čovjek nalazi, pa traži sebi izlaza iz nje a ne može ga naći!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.242.)

Ebul-‘Alije rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će se Kur'an u prsima ljudi pokvariti i izblijediti kao što odjeća izblijedi; neće u njemu više nalaziti slasti i užitka. Ako ne izvrše ono što im se naređuje, kažu: „Allah je taj koji oprašta i koji je Milostiv!“ (El-Mumtehina, 12.) Ako učine ono što je haram, kažu: „Allah neće oprostiti širk, a oprostit će sve mimo toga kome bude htio!“ (En-Nisa’, 14.) U svemu će biti pohlepni, bez imalo straha. Oblačit će ovčije runo na tijela s vučijim srcima. Po njima je najbolji vjernik onaj što se najbolje bude ulagivao!“ (El-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.2811.; el-zuhd, Ahmed, br.1728.)

Jusuf b. Esbat rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će ljudi istjeravati dobrog čovjeka zbog toga što neće da radi ono što oni rade!“ (Mu'udžem, Ibnul-Mukri’, br.781.)

Ebul-Semh rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjek dobro ugojiti svoga konja s kojim će krenuti po svjetu kako bi našao nekog ko će mu dati fetvu u skladu sa sunnetom, pa će konja omršaviti a neće naći izuzev čovjeka koji će mu odgovarati po pretpostavci i mišljenju (zann).“ (Džami'u Bejanil-‘Ilmi ve fadluhu, 2/72.)

Mikdam b. Ma'adij Kerb rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada čovjeku ništa neće biti od koristi osim dinara i dirhema!“ (Islahul-Mal, Ibnu Ebil-Dunja, br.81.)

‘Avn b. Abdullah rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će se ljudi više zadovoljavati znanjem nego li djelima, i zborom nego li radom!“ (El-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, br.1327.)

Ebu Halid el-Ahmer rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se čitanje Mushafa obustaviti, a hadis i mišljenja će se tražiti, pa reče: Strogo se čuvajte toga; od toga crni lice, diže se galama, i srce obuzima!“ (Džami'u Bejnail-‘Ilmi ve Fadlihi, br.998.)

Dahhak rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se hadisi toliko učestalo koristiti tako da će Mushaf zapasti u prašinu, neće se gledati u njega!“ (Džami'u Bejanil-‘Ilmi ve Fadlihi, br.238.)

Dahhak rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se Mushaf kačiti o zid po kojem će pauci mreže svoje ispletati, nikako se ne koristeći njime, dok će ljudi postupati po raznim pričama koje prenose i slušaju!“ (Džami'u Bejanil-‘Ilmi ve Fadlihi, br.1005.)
Ebu Kurejb rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će čovjek šetati po gradu sa svojom sadakom ne mogavši naći nikoga kome bi je dao!“ (Tuhfetul-Ešraf, El-Mizzi, br.9067.)

‘Isa b. Zazan rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će šejtan biti u očima ljudi pa ko god bude htio da se zaplače – on će se časkom zaplakati!“ (El-Zuhd, Ahmed b. Hanbel, br.1561.)

Redža b. Hajve rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će palma rađati samo jednu hurmu!“ (El-Derr el-Mensur, Sujuti, 2/74.)

Ibnu Bekr b. Va'il rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada se govor nečiji neće moći razumjevat!“ (El-Džami’ fil-Hadis, Ibnu Vehb, br.331.)

„Doći će vrijeme kada će najvrijednije djelo nekog čovjeka biti spavanje, a najbolja nauka – ćutnja!“ (Kutul-Kulub, 1/172.)

„Doći će vrijeme kada će za nekog čovjeka biti najbolje da ćuti i da spava!“ (Ihja'u Ulumid-Din, 2/163.)

„Doći će vrijeme kada će se dozvoljavati korupcija na ime poklona, ubistvo na ime davanja primjera drugima – kada će se ubiti nevini čovjek kako bi svjetina pouku primila!“ (Ihja'u Ulumid-Din, 3/24.)

„Doći će vrijeme kada će ljudi voljeti pet stvari a zaboravljati na druge pet: voljet će dunjaluk a zaboravljat će ahiret, voljet će imetak a zaboravljat će svođenje računa, voljet će stvorenja a zaboravljat će na Stvoritelja, voljet će grijehe a zaboravljat će na tevbu i pokajanje, voljet će dvorce a zaboravljat će grobove!“ (Arhiv Multeka Ehlil-Hadis, br. 40690., 34/358.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG

Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati – mjesec je kad se sjećamo Tita – Piše Igor Galo

Igor Galo

Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati – mjesec je kad se sjećamo Tita

Mnogi se sjećaju Tita u ovoj malenoj zemlji Hrvatskoj, sjećaju ga se i u onoj bivšoj Jugi, nekoliko puta većoj, koja je također bila naša, nekad. Sad ni ova  naša Hrvatska nije naša, kako stvari stoje. Čini se danemamo kontrolni paket dionica ni na vlastitu zemlju, domovinu iliti državu,  da se izrazim riječima Agrokorovih menadžera.  Sve su to „domoljubi“ proćerdali.

Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi, a to smo baš mi, pa i mi koji se ovdje gledamo u oči i sjećamo se Tita.

Kako stvari stoje unazad ovih skoro trideset godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga alarmantnog stanja duha bi trebao biti svjestan prosječnigrađanin Hrvatske, a kamo li akademik u Hrvatskom Saboru,da ne govorim o „narodnim zastupnicima“,ustavnim sucima, liječnicima, žandarima… za predsjednicu Republike nisam siguran. Uglavnom, teško da će do njihove pameti to doseći. … Tužno je da su ne tako davno rođeni kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji ali da su u suštinipodanici po ponašanju i mentalitetu i da pored svih svojih  obrazovanja, većinom stečenih u socijalizmu, ne mogu ništa bolje doseći od statusa podanika i kmetova, što svakodnevno i dokazuju.

Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas upravo vene zadnji tračak nade u procvat„sanjane“ nam Hrvatske.

Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito biti će u interesu i na tapeti raznih mudrosera, od onih „duhovitih povjesničara “ koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu do ekipa klero-fašističkih udruga takozvanih branitelja koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata.Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita sa svih trgova i ulica, pa i u ostatku svijeta ne samo u Hrvatskoj ali suza sada slabo ekipirani…

Ni mi ostali,odnosno drugačiji,Hrvati nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas … što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom smislu, pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi.

Previsoko se uzdigao u svemu – i po dobru ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika, pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog vlastitog naroda, a mentalitet ovog naroda to ne može dokučiti, a kamo li prihvatiti. Manu mu možemo naći, vrlo lako. On ni jezik svog naroda nije znao kako bi trebalo znati, nije znao niti slovenski, što mu bio majčin jezik, a kamo li srpski ili bosanski. Ovi hrvatski jezični čistunci bi ga strijeljali – mrtvog ali ne i živog. Međutim, svi smo ga i pored toga razumjeli, a oni njemu najbliži suradnici vrlo su pazili da sve razumiju, nisu imali jezičnih prepreka.

NJEGA, Tita,  se čak i ne može dohvatiti ali sprdati se s njim može. Bitange svih razina, od  one najprimitivnije do bitange u liku doktora nauka u ovoj zemlji, imaju  stalnu inspiraciju u liku i djelu Tita. Naći će se sve što pokvarenoj ali i dobronamjernoj mašti treba.  Ima u priči o njemu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica i probisvijeta, ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki uz njegov lik i djelo… Međutim, iznad svega toga on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. Kmetovi se useravaju od straha i od mogućnosti koju im ideja nudi … i zato ostaju kmetovi.

Mi ga sahranili ali ON nije umro – mi se njime stalno bavimo, on živi u nama i treba nam – kako za nadu isto tako i za kletvu. To se dnevno očituje već punih 37 godina. Logično, jer mi ne znamo što bi sami sa sobom,  a kamo li što bi s njim i  to će  potrajati  dok ponovno ne saznamo na bolan način – što je i primjereno kmetovima.

Igor Galo

SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši – Piše Igor Galo

Igor Galo

SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši

SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši. Kakav je to naslov? O čemu ja to trtljam. Kako o čemu – trtljam o našoj stvarnosti. Dvije mi imenice zapele za um, smetaju i zaprečuju misao …? SRAM i SMRAD su te imenice – mora da je neka greška? Prva, imenica je koja od pamtivijeka dominira u svijesti ovog jadnog ljudskog roda. Ona se ne vidi, niti osjeća, neopipljiva je. Druga, također dominira od pamtivijeka u našem društvu – i jako se osjeća.  Za onu prvu nema detektora, hoću reći – SRAM  se ne da izmjeriti nekim instrumentom, jer taj još nije otkriven. Savršeno prikriven fenomen. Potpuno nematerijalan, a svi znaju da kruži oko nas, čak i u nama ali tko da ga aktivira. Fenomen SRAM – ne ukazuje se, nema opipljive i mjerljive manifestacije, osim ako dotični subjekt to sam ne obznani, što je ravno čudu u Međugorju. Mnogi se bez nade nadaju da možda postoji –SRAM. Bingo! Vele Ameri kad nešto pogode… ali su fulali. Sram ne postoji. Ta jednostavna riječ SRAM, sklepana oko samo jednog samoglasnika, najmističnija je od svih pojmova koji se riječima može opisati. Svatko normalan misli i uvjeren je da zna da SRAM postoji, ali navedite mi barem jednu osobu koja je to javno izgovorila – „Sram me je za …“ pa onda nabraja što je sve sramno učinio ili sramno odobrio, od najprizemnije ulične varijante SRAMA do isto tako prizemnog SRAMA koji se u našem Saboru događa. Što god se tamo događalo ili dogodilo nikoga nikad nije bilo SRAM, barem ja nisam čuo. Jer, sve što rade, što su uradili bilo je u interesu našeg naroda, naravno. Uvažavajući tužnu činjenicu da vam nitko nije rekao ili nije skupio petlju da to prizna, da prizna da ga je SRAM, moram konstatirati da sram ne stanuje kod nas, u Hrvatskoj. Za vašu utjehu ne stanuje niti drugdje na ovoj planeti. SRAM je pojam kojeg svi znaju u svom značenju ali je neprimjenjiv. Zapravo neupotrebljiv u praksi, što će reći da SRAM po svim pokazateljima NE POSTOJI.  Možda mi dokazni postupak nije utemeljen na znanstvenim istraživanjima i znanstvenim metodama ali me je barem SRAM što taj ne-znanstveni uradak obznanjujem. Sramiti ću se poslije, dodatno,  kad me netko bez srama uputi u temu i sve mi to pojasni. Slijedeća imenica za koju sam se zakačio, zapravo je benigna, a ona je  SMRAD I ta jednostavna riječ, imenica, nažalost ima samo jedan samoglasnik, kao i ona prethodna. Međutim, ta riječ SMRAD je potpuno ljudska, hoću reći da je primjerena svim ljudima bez ikakve rasne, etničke ili druge podjele. Svi smo ujedinjeni u SMRAD-u. Nasuprot prethodnom, riječ SRAM nije primjerena svim ljudima – iako, milioni su cijepljeni protiv SRAMA, što se baš dobro vidi kod nas u Hrvatskoj. Tu sram ne stanuje. Proizvodnja smrada je naš svakodnevni posao, to je naš usud i naša sudbina – sve dok smo živi. Prednost SMRADA u odnosu na SRAM je u tome što za SMRAD imamo ugrađene detektore, pa je SMRAD mjerljiv, može ga se izbjeći, na primjer … Priroda se pobrinula, dala nam je nos ali to nije naša zasluga.  Od svog začetka, prvih pelena … ljudsko biće najprije proizvede smrad, čak i prije prvog glasa ili glasovanja …  a onda ukoliko bude malo sreće, znanja i dobre volje učini i poneku radost drugome, pa je ukupni smrad podnošljiv. Sa svojim smradom se treba znati nositi. Oni najbolji od nas, znaju SMRAD svesti na minimum, međutim ima i onih koji svoj vlastiti smrad ne mogu kontrolirati, pa se taj smrad širi nekontrolirano. Jer, Čovjek je u osnovi slab, nemoćan i jadan. Nosi svoju kanalizaciju sa sobom, a neki od nas je baš prazne naokolo… i to prosipanje traje li ga traje i kako stvari stoje niti za SRAM niti za SMRAD nemamo lijeka.   

Igor Galo     

Iza svih nevolja, stoje Englezi – Piše: Ivona Živković

Iza svih nevolja, stoje Englezi

http://www.magazin-tabloid.com/casopis/?id=06&br=339&cl=33

Posledice britanske kolonijalne politike, koja je vekovima trajala, na različite načine, od Balkana, pa do Bliskog i Srednje Istoka (ali i celog sveta), trebale bi da budu opomena svim narodima koji su stradali od dugačke ruke njihovih intriga, špijunaže i direktnih agresija.

Piše: Ivona Živković

Naftni biznis je krenuo iz SAD u 19. veku i veoma brzo ga je monopolistički prigrabila kompanija “Standard oil”, Džona D. Rokfelera. Za transport nafte koja je veoma zapaljiva i nezgodna zbog svog tečnog stanja potrebna je posebna tehnika koja sprečava njeno bućkanje i razlivanje.

Rokfeler je imao patent za takav transport i odmah je došao na ideju da Standard oil snabdeva čitav svet naftom iz Pensilvanije. Potrebe za naftom su tada bile tolike da su to uspešno mogli da ostvare.

Ali, konkurencija se pojavila otkrićem nafte na drugom kraju sveta u Aziji. Problem je tu nastao, ne samo zato što su u konkurenciju za ova nalazišta ušle najmoćnije aristokratske porodice iz Britanije, Holandije, Nemačke, Francuske i Rusije, već i zato što je čitav region bio naseljen Muslimanima, a najveće posede (latifundije) imala je turska vladarska dinastija Osmana (Otomana) .

Porodica Rotšild koja obavlja bankarske poslove za aristokratsko društvo sa kartelskim sedištem u Londonu, već 1880 – je navodno preko svoje familijarne grane u Francuskoj uspela da dođe do ugovora o eksploataciji nafte na naftnim nalazištima u Bakuu u Rusiji u nameri da sa njome snabdevaju rafineriju nafte na Jadranu. Romanovi su bili rođaci britanske kraljevske kuće. Ova ruska nafta je bila mnogo jeftinija od američke. (Rotšildi su inače 1882. kreditirali gradnju rafinerije u Rijeci. Ovom rafinerijom i danas oni upravljaju preko svojih službenika i u UO uvek sedi neki njihov čovek).

Za ovaj ugovor oni su sa Turcima izgradili prugu koja je povezivala Baku sa novom pomorskom lukom na Crnom moru u Batumu. Nemačka vlastela je mnogo kasnije počela da gradi prugu Berlin -Bagdad jer je otkrila naftu u Mesopotamiji, ali je to otkriće sakrila od rođaka u Britaniji.

Švedska porodica Nobel sa svojom kompanijom preuzela je snabdevanje Rusije naftom iz Bakua preko Kaspijskog jezera i rečnim putem. Sa uspehom nove železnice Rotšildi su imali na raspolaganju više nafte nego što su mogli da prodaju. Tako su počeli da gledaju na daleki istok (posebno Japan) kao potencijalno veliko tržište odakle su planirali da maksimalno istisnu Standard oil.

Da prodaju naftu u Aziji, pomogao im je biznismen Markus Samjuel koji je našao način kako da Aziji ponudi jeftinuju naftu od Rokfelerove. Naime, on je smanjio troškove transporta pravljenjem specifičnih tankera velikog obima koji su bili dovoljno bezbedni da mogu da prođu kroz Suecki kanal.

Rokfeler je imao veću cenu koštanja zbog transporta jer su njegovi brodovi u Aziju išli oko vrha Afrike. Samjuelovi tankeri su skratili 4,000 milja putovanja do Dalekog istoka korišćenjem Sueckog kanala. Prethodni oblici tankera nisu bili tako bezbedni u zahtevima koje je nametala Suez Canal Company za transport nafte.

I posao je počeo da cveta svim kompanijama koje su transportovale naftu preko Sueckog kanala. Najbolje je prošla kompanija Šel koja je postala glavni snabdevač kerozina (petroleja) za azijsko tržište i istisnuli su potpuno Standard oil. Otkrivana su i nova nalazišta na Sumatri, Borneu i kompanije su se međusobno integrisale. Tako je iz nekoliko udruživanja nastala najmoćnija kompanija Royal Dutch-Shell Group koja se kasnije udružila i sa Nobelom i sa Standard oil-om kako bi ostvarili kartelsku monopolističku poziciju u naftnom biznisu na svetskom nivou.

Ali u tom trenutku početkom 20. veka u svetu su bile samo dve moćne grupe: Standard oil i Royal Dutch/Shell Group. Problem za obe grupe je mogao da predstavlja samo veće uključivanje Rusije u veliki naftni biznis. Jer, Rusija bi imala lako sve “u svojoj kući” i cenu nafte bi mogla drastično da obori jer bi se Kuća Romanovih bolje pozicionirala u muslimanskom svetu, od Rotšilda. Veliki broj Turaka je živeo na teritoriji Rusije, a Englezi su bili strani kolonisti. Rusko uplitanje u američki građanski rat koji je iniciran iz Londona posebno je bila neprijatna epizoda za poslove Kuće Rotšild. Eventualno povezivanje Romanovih sa Amerikom i njihovim naftnim biznisom je moralo biti isključeno. Romanovi jednostavno nisu bili poželjni u ovakvom unosnom biznisu kakav je nosila nafta jer su bili previše moćni.

Sa druge strane tu je bila i moćna Turska Imperija i eventualni naftni dil Romanovih i Osmana zbrisao bi interese Londona. Tako je britanska agentura počela da radi jezuitskim smicalicama i metodama prikrivenog delovanja na prekrajanju političke mape čitavog regiona. I to najmoćnijim oružjem ikada – korupcijom lokalne vlastele, trgovaca i drugih uglednih i uticajnih građana iznutra.

Rusija je dobila prve političke problema već na početku 20. veka. Najpre je usledio niz prekida u snabdevanju naftom iz Bakua zbog štrajka naftnih radnika u Bakuu i Batumu 1901 i 1902.

Onda je krenuo rusko-japanski rat 1904, pa ruska revolucija 1905, pa konflikti između Muslimana Tatara i Jermenskih hrišćana koji su baš našli da napadaju i pale naftna postrojenja u Bakuu. I biznis je propao, i Standard oil je privremeno uskočio na tržište. Tako je u stvari polako uništavan biznis u kome se Rusija našla u partnerstvu sa Rotšildima.

Rusiji je onda bio potreban kapital da popravi industriju, ali zbog “političke nestabilnosti” sa Jermenima nisu mogli da računaju na prefrigane bankare iz Londona (koji su im iza leđa već radili o glavi).

Do 1912. Rotšildi su već prodali na berzi sve svoje naftne deonice u Rusiji i kupili udeo u Royal Dutch Shell. Udeo Rusije u naftnom biznisu je naglo opao od 31 posto 1904. na samo 9 posto 1913. Familija iz Rusije od 1917. kada je carevina razorena više nije bila konkurencija u naftnom biznisu.

Sa turskom je problem bio u tome što je osmanska dinastija počela da se povezuje sa nemačkom aristokratijom i prima investicije Dojče banke, i počeli su i da grade prugu Berlin- Bagdad. I Britanija je morala da uskoči u posao rušenja problematičnog sultana Abdula Hamida II.

Demontaža Turske

B'nai B'rit je krovna organizacija za tajne agenturne poslove pod kojom rade mnoge obaveštajne i druge tajne mreže koje navodno štite jevrejske interese širom sveta. U stvari štite interese britanske aristokratije koja sebe naziva starim engleskim imenom za venecijanske trgovce – jews. I oni nemaju nikakve veze sa tzv. jevrejskim narodom koji je za njihove potrebe izmišljen. Narod je narod, a aristokratija je viša klasa.

Knjigu “The Inner Folds of the Ottoman Revolution” napiso je Mevlan Zadeh Rifat i objavljena je 1929. Autor je Turčin koji je bio na strani sultana u vreme prevrata koji su izveli Mladoturci 1905.

U knjizi on otkriva mnoga tajna društva i klanove koji su formirani od strane britanske agenture čistom korupcijom i manipulacijama. I istoričar Jozef Bruda sa Šilerovog Instituta obelodanio je kako je funkcionisala ova britanska zavera protiv Otomanske Turske koju je osmislila i vodila agentura pod patronatom organizacije B'nai B'rit.

Glavna okosnica za podrivanje sultanata je bio Komitet “Partije progresa i ujedinjenja”, iz projekta “Mlada Turska”, kasnije nazvan Mladoturci. Glavni osnivač Mladoturaka je bio izvesni Jevrejin sa imenom Emanuel Karaso koji je osnovao ovo tajno društvo 1890. u Saloniki (tada je bila u Turskoj, danas u grčkoj).

Karaso je bio Veliki majstor italijanske masonske lože koja je nazvana “Uskrsnula Makedonija” i ona je postala glavni štab Mladoturaka i svi njeni lideri su bili članovi ove lože. Radila je pod okriljem masonskog Škotskog obreda i njegove lože Velikog Orijenta. Karoso je vodio čitavu obaveštajnu mrežu Mladurturaka na Balkanu (gde su imali svoju ispostavu nazvanu “Mlada Bosna” koja će likvidirati austrougarskog prestolonaslednika i za te usluge je dobio unosan trgovački posao snabdevanja hranom čitave Turske za vreme Prvog svetskog rata. On je bio taj koji je lično sultana Abdula Hamida II obavestio da nije više na vlasti i uhapsio ga.

Čitavu otomansku imperiju su Britanci nazvali tada “evropskim bolesnikom”, jer je imala veoma tolerantan odnos prema svim etničkim zajednicama koje su u njoj živele, a to su bili pored Turaka: Sloveni, Grci, Arapi, Jermeni, Kurdi…

Ova ogromna imperija je obuhvatala današnju Siriju, Irak, Jordan, Palestinu i Arapsko poluostrvo. Tu je bilo pola Grčke, pola Bugarske, pola Srbije i čitava Albanija. Bila je mnogo veće teritorija nego današnja Turska. Ali, etničkih sukoba nije bilo sve dok ih nisu raspalili Britanci.

Glavni finansijer turske masonerije je bio veliki majstor Škotskog obreda iz Francuske Adolf Kremije, koji je takođe bio i rukovodilac B'nai B'rit za francusku podružnicu ove organizacije.

On je bio i patron tajne otporaške organizacije “Mlada Francuska” koju je vodio Đuzepe Macini, (a koji je bio osnivač i grupe “Mlada Italija”) i pomagao je britanskoj marioneti Napoleonu III da dođe na vlast. Sve što je Napoleon III radio, a posebno je “pomagao i štitio” Otomansku Tursku , radio je u interesu britanske vlastele.

Još 1862. u vreme američkog građanskog rata, Đuzepe Macini je pozivao sve svoje agente svuda u okolini Rusije kako bi potpalili revolt protiv Aleksandra II koji je podržavao Linkolna.

Nešto kasnije, uz pomoć Mlade Poljske, Macini je počeo rad sa i “Mladim Osmanlijama”, na otporaškom instruiranju po projektu koji je osmislio mason Adam Smit u Parizu.

Već 1876. prvobitni “otporaši” nazvani “Mlade Osmanlije” na kratko su uzeli vlast u Konstantinopolju. Odmah su prekinuli dužnički moratorijum koji je uveo sultan i isplatili Britancima turske dugove, zatim objavili slobodnu trgovinu i doveli u Tursku anglo-francuske bankare. Ali, ubrzo su bili zbačeni sa vlasti, da bi se veoma brzo vratili na političku scenu kao Mladoturci.

Bruda spominje i roman “Greenmantle” iz 1916, Džona Buhana, gde je glavni junak britanski špijun koji je vodio Mladoturke. Buhan je kasnije otkrio da je za lik špijuna koristio stvarnog engleskog plemića Obrija Herberta, koji je bio vrhovni britanski veliki majstor nadzornik za sve britanske špijune na Srednjem Istoku i na Balkanu za vreme Prvog svetskog rata. I Lorens od Arabije je kasnije označio Herberta, kao stvarnog vođu Mladoturaka.

Moćna porodica Obrija Herberta je držala najmanje četiri grofovije, a najviše je zaslužan za stvaranje Albanije u kojoj su preko noći nestali svi Srbi, i svi su postali Albanci.

Herbertov deda je bio Macinijev patron, a otac je vodio britansku masoneriju od 1880. do 1890. Njegov ujak je bio britanski ambasador u SAD. Dakle, poroduca veoma zaslužna na poslovima za interese Krune. U pomenutom romanu Buhan pominje i Karasa sa imenom Karuso.

Dramatizaciju ovog romana BBC, Radio 4, odbio je da emituje 2005. sa obrazloženjem da bi to bilo uvredljivo za Muslimane. U fikciji (čitaj propagandi namenjenoj Evropi i Americi) ovog romana se ono što su zaista radili Britanci na terenu u Muslimanskom svetu podmetnulo Nemcima.

Nemački agenti tako po Turskoj traže mitsku figuru koja bi zaglupljivala sve Muslimane velikim snovima iz Raja, dok bi oni tamo pravili biznis. Jedini sposoban da u rajsku priču ubedi baš sve je bio jedan lik nazvan Greenmantle (Zeleni mantil) koji, na žalost, umire i nemački agenti moraju da ga krišom zamene lažnim prorokom.

I američka vlada je učestvovala u zaveri. Od 1890, pa sve do Prvog svetskog rata, tri američka ambasadora su bila su u Turskoj: Oscar Straus, Abraham Elkin, i Henry Morgenthau. Sva trojica su bili prijatelji Simona Wolfa i sva trojica zvaničnici B'nai B'rith…

Bruda tvrdi da je genocid nad Jermenima bio planiran i da je taj zadatak imao poseban komitet Mladoturaka koji su vodili balkanski Jevreji. Oni su delovali kao sinkretistička muslimansko-jevrejska sekta u kojoj su učestvovali i turski korumpirani političari poput: Talat Paše, Ismaila Envera, Behadin Šahira, Džemala Beja (ministra finansija koji je radio sa Jevrejima) i porodica Nizam. Zapravo su se svi predstavljali kao Muslimani, a radili su za Britaniju i njihove interese.

Sinkretizam je kombinacija različitih oblika verovanja i delovanja i sprovodi se preko masonskih loža. Vera u novac i interes je zapravo satanizam koji povezuje sve ljude svet bez obzira na veru, jezik, državu.

Talat Paša je bio ministar unutrašnjih poslova i režimski diktator za vreme Prvog svetskog rata. Bio je član Karasove masonske lože u Solunu. Godinu dana pre državnog udara, Talat je postao Veliki majstor Škotskog obreda masona u Otomanskoj imperiji. Talat je u istoriji sa Ismailom Enverom zapisan kao glavni izvršitelj pogroma Jermena. Da ne bi svedočio od koga je dobijao instrukcije, ubijen je…

Dirigovanje mladoturskom politikom

Kada su došli na vlast, Mladi Turci su mahali zastavom demokratije, ali su uskoro prešli na pan-turkizam. Ideja je bila da se napravi država koja uključuje sve turke u Aziji. S obzirom da je pola tih Turaka živelo u Rusiji, ideja je značila sukob sa Rusijom.

Ovu ideju je u stvari izneo mađarski cionista, Armonius Vamberi 1860-tih. Vamberi je postao sultanov savetnik, pri čemu ga je savetovao po instrukcijama lorda Palmersona iz britanskog ministarstva spoljnih poslova. Vamberi je kasnije pokušao da mešetari u dogovoru između cionističkog lidera Teodora Hercla i sultana oko stvaranja Izraela. (Hercl je bio još jedan ubačeni britanski agent u islamski svet sa sumanutom idejom da pravi “otadžbinu” za milione Jevreja rasejanih širom sveta. Na kraju je na tom mestu osvanula utopijska država Cion, a stvarno privatna vojna baza naftnog kartela koju finansiraju njeni građani (Jevreji dovedeni tu iz Rusije i Turske i kao i Jevreji poreski obveznici SAD).

Onda su izneli plan stvaranja pan-islamske države, u kojoj bi bili objedinjeni svi Muslimani širom sveta.

Ni ova ideja (koju danas vodi nekakav ISIS ) nije stvorena u Turskoj, već ju je prvi izneo britanski plemić Vilfred Blant! On potiče iz porodice koja je bila među kreatorima Bank of England.

I Blant je bio moćna figura britanskih obaveštajnih struktura koji je branio ideju islama, koji bi navodno trebalo da uništi Rusiju. Ova porodica je bila kasnije zaštitnik britanskog KGB špijuna, Kima Filbija…

Britanija je za to vreme tajno podupirala sve antiruske nezavisne pokrete u okviru turske imperije. Tako su kontrolisali opoziciju. Podržavali su i arapski nacionalizam i njegovog ubačenog lidera Lorensa od Arabije.

Podržavali su srpski nacionalizam koji je vodio i podstrekivao britanski agent Siton Votson pod pseudonimom Skotus Viator. On je bio poreklom iz trgovačke porodice i radio je kao “humanitarac” na funkciji počasnog sekretara Fonda za pomoć Srbiji od 1914. Preko ovih “humanitarnih” fondova i nevladinih organizacija se kanališe novac za podmićivanje i razne tajne operacije.

Albanske nacionaliste je vodila lejdi Danam, bugarske Noel Bakston.

Cilj svih ovih nacionalizama je bio slabljenje Turske čiji posedi su morali da budu rasparčani i ponovo podeljeni između Britanije i Francuske. Britanija je tako podržavala ideju “Veće Jermenije” a podrška je dolazila iz agentura uticaja iz Turske, Irana i Rusije. Svi su im tobože davali podršku. Istovremeno su Kurdima ubacivali ideju o “Većem Kurdistanu”. Huškana je na bunt protiv Otomanske imperije svaka etnička zajednica.

Bruda još piše da je drugi važan segment uticaja bila štampa. Dok su bili na vlasti Mladoturci su vodili nekoliko novina.

Za urednika lista “Mladi Turčin ” postavljan je cionista Vladimir Žabotinski koji je stigao ubrzo nakon prevrata. On je školovan takođe u Italiji. Kasnije je otišao u Izrael gde je osnovao nadaleko poznatu terorističku organizaciju Irgun. Vlasnik ove novine je bio jedan član turskog vladajućeg kabineta, ali su je zaista finansirali iz tada već cionističke Rusije. Stvarni urednik i vlasnik je bio holandski cionista, Jakob Kan, koji je bio lični bankar holandske kraljevske porodice.

Za samo četiri godine vlasti (od 1908. do 1912.) Mladoturci su provocirali Balkanske ratove (1912-1913) među Turcima, Grcima, Bugarima i Srbima. Do 1914. svi ovi ratovi su podstakli mržnju i netrpeljivost u regionu što je bilo veoma važno kako bi se zapalio Veliki rat. Ovaj rat je konačno potpuno prekrojio Srednji i Bliski istok.

Još jedan saradnik Karasa je bio Aleksandar Helphend poznatiji kao Parvus, finansijer ruske oktobarske revolucije. Ubrzo nakon 1905-te Parvus je otišao u Tursku gde je postao ekonomski urednik druge novine “Mladih Turaka” (Turska domovina). Parvus je bio Karasov partner i u trgovini žitaricama i oružjem za tursku vojsku za vreme Balkanskih ratova (tj. ratni profiter). Kasnije se vratio u Evropu kako bi aranžirao tajni zapečaćeni voz kojim je Lenjina vratio natrag u Rusiju 1917. da završi revolucionarni posao.

Svi ovi ljudi koji danas i u Srbiji i širom sveta rade po diktatima stranih savetnika, koji ih po inostranstvu stipendiraju i školuju, a onda šalju na razne zadatke (kao svoje zlatne ritrivere da im donose ulov), vlastela nagrađuje novčanim koskama i koskicama koje ovi “retriveri” zbog svoje intelektualne ograničenosti nikada u prirodi ne bi našli. Nikakvu progresivnu ili bilo kakvu ideologiju ovi psi ne mogu imati jer njihov neprosvećeni intelekt nema kapacitet koji ima zaludna i dobro znanjem potkovana aristokratija. I zato se ova ista igra odvija već vekovima po istom principu, svuda po svetu.

I zato se u glavama ovih uhlebljenih i začešljanih retrivera s vremena na vreme naprasno javljaju ideje o liberalizmu, nacionalizmu, demokratiji, raznim deklaracijama o Jermenima, evropskoj perspektivi i slično. Oni jedino nisu u stanju da vide sopstvenu realnost a to je da su i oni svi oni samo poslušni uhranjeni retriveri željni sve veće i veće koske…

Srbija je danas u raljama britanske masonerije koja je okreće ka EU, kako bi se sa ovom organizacijom povezalo opšte siromaštvo i beznađe i ogromna pljačka koja je u Srbiji prisutna, već više od 100 godina. Zato je i podmetnut za glavnog tutora srpskoj marionetskoj vladi britanski agent Majkl Devenport. Ideja je da se Srbima masovno ogadi EU , da se kao društvo podeli na dva odavno prevaziđena stereotipa: progresivno (zapadnjačko) i konzervativno (rusko) te da ona bude večito zapeta puška na Balkanu.

GENOCID – RELATIVAN ILI APSOLUTAN POJAM – Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

DAN SJEĆANJA

24. aprila 1915. Turci su otpočeli genocid nad Jermenima/Armenima

GENOCID – RELATIVAN ILI APSOLUTAN POJAM 

Znači li šta za Recepa Tayyipa Erdogana riječ genocid? On je za genocid upotrijebio izraz “neljudski čin”. Šta je to neljudsko, ako čovjeku ništa ljudsko nije strano? Vjerovatno je samo po sebi shvatljivo da se napad tigra ili morskog psa ne može smatrati ljudskim djelom. Kao jedan obrazovan predsjednik i pretendent na ulogu lidera neoosmanskog sultanata Erdogan to ne bi nikako smio “zaboraviti”. 

U toku strašnog genocidnog pogroma stradalo je 1,5 milion Jermena prilikom progona  iz istočne Anatolije u Sirijsku pustinju 1915/16. Tad nije bilo kamera i direktnih tv prenosa. Ali, ostao je dovoljan broj autentičnih fotografija. Uz slavu reformatora i “oca moderne Turske” Mustafe Kemala Atatürka nerado se u Turskoj čak i misli o njegovoj izravnoj odgovornosti za genocid.

1-armenska-djeca-i-c5beene

Turski genocid nad Jermenima 1915./16.

armenski-genocid-2

genocid_armenija 3

Jermenke-razapete1

Nakon što su mlade Jermenke brutalno silovali turski su ih vojnici prikivali na krstove

Na ovoj jezivoj fotografiji su jermenske hrišćanske mlade djevojke koje su Turci nakon brutalnog silovanja razapeli na krstove za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada se i završila era islamskog kalifata. Turski vojnici masovno su silovali desetine hiljada Jermenki. Poslije iživljavanja nesrećne žene su klali, a onda im odsijecali glave i nabijali ih na koplja pored već postavljenih muških glava. Na svim javnim mjestima, širom Osmanlijske imperije, na raskršćima i trgovima mogle su se vidjeti ovakve scene. 

U Turskoj je pominjanje reči “genocid” u ovom kontekstu kažnjivo po članu 301 Krivičnog zakona kao “unižavanje turskog identiteta”. Po tom članu zakona optuženi su mnogi turski intelektualci, među njima i slavni pisac Orhan Pamuk. Nobelovcu Orhanu Pamuku je suđeno 2005. zbog “uvrede Turske” nakon što je izjavio jednom švajcarskom magazinu:

“Milion Jermena i 30.000 Kurda je ubijeno u ovoj zemlji i niko osim mene se ne usuđuje da o tome govori”.

I čovjeku prosječnog nivoa promišljanja kriterija osnovnih vrijednosti života nužno bi se moralo nametnuti pitanje da li postoji razlika među genocidima? Nesumnjivo je da se razlikuju po masovnosti, ali svi genocidi počivaju na istom šablonu iskorjenjivanja druge ljudske grupacije na najsvirepiji način. Zato se pored već uobičajenog negiranja genocida ili minoriziranja posljedica ne bi smjelo reducirati prag osjetljivosti na bilo koju globaliziranu ljudsku nesreću. Svako ko to čini iz nekih subjektivnih pristrasnih razloga zbog pripadnosti istoj vjerskoj orjentaciji, čini neoprostiv grijeh. Posebno se ne bi smjeli pojaviti kao pristrasni negatori genocida nad Jermenima oni koji su i sami bili žrtve genocida. U protivnom, amnestiraju ideologe i egzekutore istrebljenja dijela ljudske populacije. Zapravo, negiraju svoju tragičnu prošlost i opraštaju zlikovcima, mazohistički ih pozivajući da dovrše svoj “neljudski čin”.

_________________________________

* Američki advokat Rafael Lemkin 1943. godine konstruisao termin „genocid“ kao najteži oblik masovnih zločina