Mr. sci. Marjan Hajnal, bosansko-hercegovački intelektualac u egzilu (Izrael): BOSNA NEĆE ŠAPTOM PASTI I NEĆE PROPASTI ! – Razgovor vodio Bedrudin Gušić

 

Mr. sci. Marjan Hajnal, bosansko-hercegovački intelektualac u egzilu (Izrael):

BOSNA NEĆE ŠAPTOM PASTI I NEĆE PROPASTI !

Posted: 7. Juna 2017. in Intervjui    

https://bedrudingusic.wordpress.com/…/mr-sci-marjan-hajnal…/

 

Smrtna težina jednog slova – Piše: Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

Smrtna težina jednog slova

Zamislimo da nam od pravilnog izgovora jednog slova zavisi život. Pripadnici većine naroda nejasno artikuliraju “R”, ono im je mutno-kotrljajuće. Rusi umjesto “H” izgovaraju “G”. Teško ih se razumije kada kažu Gegel, Gitler… Zato se čistota izgovora u izvornom bosanskom ne može drugačije okarakterizirati osim kao superiornost, ne samo lingvistička, već i sociokulturna. Ali, kao i u svemu ostalom, sve je dobro dok se ne umiješa politika koja presuđuje prema samo jednom glasu.

Za ilustraciju štetnog uticaja državnih djelatnika na stvarnost poslužiće nam biblijski primjer pogubnosti svjesne zlonamjernosti i bolesti uma odjevenog u politiku:

Izraelsko pleme Efraim bilo je uvrijeđeno, jer ih Gilađani nisu pozvali u rat protiv Amonaca, pa su poveli rat protiv njih. Gilađani ih pobijede, a bjeguncima su presjekli odstupnicu i zaklali svakog ko nije mogao izgovoriti “Š” u riječi “Šibolet” (hebr. – klas), jer Efraimovci “Š” izgovaraju kao “S”. I tako su poklali 42.000 Efraimovaca, “uz Božji blagoslov”.

Skupiše se ljudi od Efraimova plemena, pređoše Jordan put Sjevera i rekoše Jeftahu: “Zašto si išao u boj protiv Amonaca, a nas nisi pozvao da idemo s tobom? Spalićemo ti kuću i tebe!” Jeftah im reče: “Ja i narod moj imali smo tešku borbu sa sinovima Amonovim. Ja sam vas pozvao, ali me vi ne izbaviste iz ruku njihovih. Kad sam vidio, da mi vi nećete pomoći, stavih svoju glavu u torbu i pođoh protiv sinova Amonovih, i Gospod mi ih dade u ruke. Pa zašto danas dolazite protiv mene, da me napadnete?” Tada Jeftah podiže sve ljude od Gilada i udari na Efraimovce. I Giladovci poraziše Efraimovce. Ovi su naime bili rekli: “Bjegunci Efraimovci vi ste, a Gilad leži usred Efraima, usred Menašea”. Gilad zauze gazove jordanske u Efraimu, i kad bi koji bjegunac Efraimovac zamolio: “Htio bi preći”, upitali bi ga ljudi od Gilada: “Jesi li iz Efraima? Ako bi odgovorio: “Nisam”, onda bi mu zapovjedili: “Reci Šibolet!” Kad bi rekao “Sibolet”, jer ne bi pravilno izgovorio, uhvatili bi ga i zaklali na gazovima jordanskim. Tako pogibe tada četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efraima.

(Knjiga “Sudije”,12…)

Kako bi danas prošli anglofonci koji umjesto subota (hebr. Šabat) izgovaraju Sabat (Sabbath)? Arapi, kao i većina Jevreja rođenih u arapskim zemljama ne mogu jasno izgovoriti “P”, čuje se “B”.

Da li je “Š” suglasnik ili onomatopejski poluvokal, pitanje je za lingviste-fonetičare, ali ne i za političku filosofiju i filosofiju jezika. No, ta bukva (starosl. oznaka za slovo, otuda “bukvar”) muči i BoŠnjake/BoSance.

Stanovnici Bosne nikada nisu bili toliko opterećeni atmosferom sudbonosnosti reflektiranoj u gorućoj dilemi: Bošnjak ili Bosanac. Istina je da se ne kaže “desnjak”, već “dešnjak”, “ostrašćen” a ne “ostrasćen”, “premošćen” a ne “premosćen”, “pritješnjen” a ne “pritjesnjen”… Prema analogiji, stanovnik Bosne je, Bosnanin, Bošnjanin, a kako se došlo do verzije Bosnak, Bošnjak, odgovor treba tažiti u posebnom kontekstu. No, ako, na sreću, i u strogoj lingvistici postoje izuzeci, zašto ne bi postojali spasonosni kompromisi i u politici? Ne mora istrajavanje na jednom slovu prerasti u političku sudbinu naroda, države, podneblja. Nije vrijeme za palatalizacijsko propitivanje tragičnog povijesno prisutnog dvoumlja, već se treba uhvatiti u koštac sa pitanjem šta poslije pada u klopku projektovanu u sferi sujete i nepouzdanih informacija o prioritetu: uzrok ili realnost (koka, ili jaje). Za teologe bitan je uzrok, za znanstvenike bitne su ovozemaljske realne činjenice. Obogotvoreni političari opčinjeni su uzročnošću i zato uzrokuju. Narod ispašta posljedice.

Da ne bi ispalo da ni sam pisac ne zna (ili je zaboravio) šta je htio da kaže, a tiče se sudbine Bosne, par zaključaka-savjeta:

– Zlokobni post-genocidni Popis je upravo u toku, jer tako žele projektanti genocida. Neće ga bojkotovati zlonamjerni, lakovjerni, naivni, popustljivi i kukavice.

– Državljani nezavisne RBiH su Bosanci, nisu “takozvani”.

– Ko god da se odluči pristati na popis i u rubriku “Nacionalnost” (= državnost) upiše Bošnjak, Srbin, Hrvat, pristao je na genocidnu daytonsku podjelu i definitivno uništenje svoje matične države. Bošnjak, Srbin, Hrvat, pripadnici su naroda, pa je to narodnost, a ne nacionalna pripadnost. Državnost, ili, nacija, samo je jedna, svima zajednička – bosanska. Ko to ne razumije ili svjesno krši, suprotstavlja se zvaničnom Ustavu, što podliježe pravnoj tj. krivičnoj odgovornosti zbog izdaje, prema Članu 154., 155. istog Ustava.

– Sunarodniče moj bosanski, ne budi zaslijepljen svojim laicizmom i kvazi-znanjem krvožednih tribuna koje si sam izabrao vjerujući im da su oni manje zli i pokvareni od onih koji zbog jednog slova sijeku grlo. Dokazali su, ne jednom, da im otadžbina ne znači ništa, i da im je susjed manje vrijedan od žrtvenog marvinčeta. Nije strašno što ova besjeda na njih neće ostaviti nikakav dojam, debelokošci su to beskrupulozni, bezmilosni. Strašno je što slijedeći u zombi-transu ono što su ti implantirali kao slijepu bespogovornu građansku poslušnost, pretvarajući te u kukavicu a preci su ti bili neustrašivi, pristavši na popis potpisuješ vlastitu smrt, i duhovnu i fizičku. Dok te popisivač hipnotizira nemaš ni toliko volje i snage da mu kažeš neka prvo popiše sve pobijene i protjerane Bosanke i Bosance, od vremena Ilirije, Bosne bogumilske, do kantonizirane Bosne bošnjačke današnje.

Budi trezven, inteligentan kao što imaš naslijeđenu predispoziciju, niko Ti ne brani da privatno kao pripadnik naroda ili narodnosti budeš Bošnjanin, Bošnjak, Tatar, Turčin, Nijemac, Bugar, Francuz, Slovak… ali, ne zaboravi da si u Bosni – Bosanac. Pa ti sad odluči o sudbini zemlje koja te hrani i koju, navodno, voliš.

3.10.2013.

Razni ajeti, hadisi i izreke o vremenu koje dolazi

Predznaci sudnjega dana

http://predznaci.blogspot.co.il/

Od Huzejfe b. el-Jemana, r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao:

“Islam će se gubiti i nestajati kao što blijedi platno, tako da doći će vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat; Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da jednog ajeta neće ostati na zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac ili starica, koji će govoriti: „Zatekli smo naše stare kako izgovaraju: La Ilahe Illallah – pa ih i mi izgovarasmo“!? Sileh b. Zufer rhm., prigovori Huzejfi b. el-Jemanu r.a.: “Šta će im koristiti takvo: La Ilahe Illallah” – kada ne znaju niti za namaz, niti za post, niti za hadždž, niti za zekat?
Huzejfe r.a., se okrenu od njega, ne htijevši mu odgovoriti na pitanje. Sileh rhm., ponovi svoje pitanje, a Huzejfe r.a., mu opet ne htjede odgovoriti. Sileh rhm., po treći put postavi pitanje Huzejfi r.a., na šta mu on odgovori riječima: O, Sileh, spasit će ih džehennemske vatre, spasit će ih džehennemske vatre, spasit će ih džehennemske vatre!!!” (Hadis bilježi Ibnu Madždže, u Sunenu, br. 4049, kao i imam Hakim, u El-Mustedreku, 4/473., dok ga šejh Albani, rhm., u djelu “Silsiletul-Sahiha”, br.87., ocjenjuje sahihom.)

Omer r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudske oblike ali će im srca biti poput srca pustinjskih vukova. Prolijevat će krv, a neće se libiti od zla kojeg čine! Ako im dadneš prisegu na vjernost – prevarit će te, a ako ti se obrate – lagat će te, ako im se povjeriš – iznevjerit će te, a kada ne budeš sa njima – ogovarat će te. Djeca će im biti bezobrazna, omladina devijantna, a njihovi stari će biti poročni – neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla. Biti sa njima je poniženje, a tražiti ono što je njihovo je pravo siromaštvo! Dobri među njima je zalutao, dok je zalutali među njima dobar! Sunnet je za n jih bid'at, dok je bid'at za njih sunnet. Onaj koji dobro među njima naređuje je sumnjiv, fasik među njima je častan čovjek, dok je vjernik kod njih potlačen! Kada se ljudi počnu ponašati tako Allah će dati da njima ovladaju ljudi koji će ih ubijati ako što prozbore, koji će ih eksploatirati ako budu ćutali, koji će im uzimati ono što zarade, i koji će se nepravedno prema njima odnositi dok budu vladali njima!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.31621.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada vjernik neće moći očuvati svoju vjeru izuzev onoga ko sa svojom vjerom bude išao od brda do brda, sa vrha na vrh, od stijene do stijene. Kada to vrijeme dođe neće se za život zarađivati osim uz srdžbu od Allaha dž.š. (haram zarada). Kada dođe to vrijeme čovjek će zbog svoje žene i djece stradati, a ako ne bude imao ženu i djecu onda će zbog svojih roditelja stradati, a ako ne bude imao roditelja stradat će zbog rođaka svojih ili komšija! Pitaše: Zbog čega će to biti tako o Allahov Poslaniče? Reče: Brukat će ga zbog male opskrbe (siromaštva), pa će se čovjek zbog toga izlagati onome što će ga uništiti!“ (Kitabul-Zuhd el-Kebir, Bejheki, br.446.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, dunjaluk neće nestati sve dok ne dođe vrijeme kada ubica ne bude znao zbog čega je ubio, niti ubijeni zbog čega je ubijen! Bi rečeno: Kako će se to dešavati? Reče: Smutnja će biti velika (heredž); i ubica i ubijeni će biti u džehennemu!“ (Muslim, br.7488.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Vi živite u vremenu u kojem ako bi deseti dio vjere ostavili – propali bi, a zatim će doći vrijeme u kojem ako se deseti dio vjere bude sproveo – bit će se spašeno!“ (Sunen Tirmizi, br.2436.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada čovjeka neće biti briga odakle zarađuje svoj novac – jel’ od halala ili od harama!“ (Sunen Nesa'i, br.4454.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada neće imati čovjeka a da se ne hrani kamatom, a ako se ne hrani kamatom onda će ga zakačiti njena prašina!“ (El-Mustedrek, br.2162.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će najbolji čovjek biti onaj što se prihvatio uzdi svoga konja u borbi na Allahovom putu – kad god začuje poziv on je pojahao svoga konja tražeći smrt na Allahovom putu, kao i čovjek iz ovih usjeka, koji klanja namaz, daje zekat, i ljude poštedi svega osim od svoga hajra!“ (Sahih Ibnu Hiban, br.4600.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će i šejtan imati udjela u djeci ljudi! Bi rečeno: I to će se desiti o Allahov Poslaniče?! Reče: Da! Rekoše: Kako ćemo raspoznati tu djecu? Reče: Neće se sramiti i neće biti milosna!“ (El-Džami’ El-Kebir, Sujuti, br.25700.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će neki ljudi pričati neke priče (ehadis), za koje niste čuli ni vi a ni očevi vaši! Dobro ih se čuvajte!“ (Musned Ishak b. Rahivejh, br.332.)

Od Enesa r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će onaj koji sabura na vjeri biti poput čovjeka koji žar u svojoj ruci drži!“ (Tirmizi)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi sjediti u grupama u mesdžidu, a najveća briga će im biti dunjaluk. Allah nema nikakvu potrebu za takvima, pa nemojte ni vi sjediti s njima!“ (Mustedrek, Hakim, br.7916.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je čuo Poslanika s.a.v.s., kako kaže: „Doći će vrijeme kada će se ljudi nadmećati u uzgradnji džamija, a malo će u njima klanjati!“ (Musned Ebu Ja'ala, br.2817.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će obilne kiše padati, a zemlja neće davati plodove!“ (Musned el-Bezzar, br.7411.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi biti poput vukova – pa ko tada ne bude poput vuka pojest će ga vuci!“ (El-Mu'udžem el-Evsat, br.736.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjeku biti bolje da odgaja pseto nego li da odgaja svoje dijete!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.10537.)

Enes b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada se neće moći opstati bez činjenja grijeha, toliko da će čovjek morati da laže i da se krivo zaklinje, pa kada nastupi to vrijeme valja vam bježati! Pitaše: Kuda da bježimo o Allahov Poslaniče? Reče: Allahu, Njegovoj Knjizi i Sunnetu Njegova Poslanika!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.26414.)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će širk biti skriveniji od crne praške, na crnoj stijeni u tamnoj noći!“ (Musned, Rebi'a b. Habib, br.830.)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi! Bi rečeno: Zbog čega to o Allahov Poslaniče? Reče: Zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promjeni!“ (El-Emru bil-Ma'aruf, Ibnu Ebil-Dunja, br.26.)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet biti u ljudskom obliku ali će im srca biti šejtanska srca, poput srca pustinjskih vukova u kojima nema ni malo milosti. Ubijat će, ne libe se da počine zlo. Ako ih budeš slijedio – prevarit će te, kada se od njih odbiješ – ogovarat će te, kada zbore s tobom – lagat će te, ako se osloniš na njih – iznevjerit će te. Djeca su im bezobrazna, a omladina devijantna! Njihovi stari neće naređivati dobro i neće odvraćati od zla! Ponositi se njima je pravo poniženje; tražiti im nešto je pravo siromaštvo. Onaj ko bude blag prema njima je zalutao, a onaj ko tada bude dobro naređivao bit će sumnjiv! Vjernik među njima će biti potlačen. Sunnet će za njih biti bid'at, a bid'at sunnet. Kada se to desi njima će vladati najgori od njih, tako da se neće biti odazvano na dovu pa makar je i najbolji među njima učio!“ (Tergib vel-Terhib, Kavamus-Sunne Asbehani, br.230.)

Alija b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Bojim se da će doći vrijeme kada će od islama ostati samo ime, a od Kur'ana samo slova. Džamije će im biti izgrađene ali će uputa biti oštećena! Ulema će im biti najgori ljudi pod nebeskim svodom. Od njih će se javljati fitna, i njima će se vraćati!“ (Šu'abul-Iman, br.1763.)

Ummu Seleme r.a., kaže da je čula Poslanika s.a.v.s., kako govori: „Doći će vrijeme kada će se iskreni čovjek ugoniti u laž, a lažovu će se vjerovati, kada će se povjerljivi proglašavati varalicom, a varalica povjerljivim, kada će ljudi svjedočiti i onda kada se to od njih ne bude tražilo, i kada će se ljudi zaklinjati onda kad se od njih to ne bude tražilo!“ (Šerhu Me'anijel-Asar, Tahavi, br.6123.)

Abdullah b. Mes'ud r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme trpljenja i sabra, kada će onaj ko se bude držao vjere imati nagradu 50 šehida. Omer r.a., reče: Od njih ili od nas? Reče: Od vas!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.10240.)

Abdullah b. Mes'ud r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi učiti Kur'an i truditi se u ibadetu ali će se družiti sa novotarima pa će širk činiti tamo gdje se ni ne nadaju, koji svoje učenje i rad naplaćuju, i dunjaluk dinom kupuju; to su sljedbenici ćoravog Dedždžala! Rekoh: O Allahov Poslaniče, kako će se to dešavati a među njima će biti Kur'an?! Reče: Pogrešno će tumačiti Kur'an, onako kako im odgovara, kao što su Jevreji i kršćani činili – izvitoperivali su značenja Tevrata pa im je Allah međusobno srca suprostavio i prokleo ih jezikom Davuda i Isa sina Merjeminog; zbog toga što su griješni bili i što su granice prelazili!“ (Zemmul-Kelami ve Ehlihi, Herevi, br.66.)

Abdullah b. Amr r.a., kaže da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će srca ljudi biti divlja. Rekoh: Šta znači to „divlja“? Reče: Ponašat će se poput beduina, što zarade dat će ga hajvanima. Džihad je za njih šteta, a zekat muka!“ (Medžem'ul-Zeva'id, Hejsemi, br.4347.)

Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ulema zavidjeti jedni drugima, i kada će biti ljubomorni jedan na drugog isto kao što jarci znaju biti ljubomorni jedan na drugog!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.26448.)

Džabir b. Abdullah r.a., prenosi da je čuo Poslanika s.a.v.s., kako kaže: „Doći će vrijeme kada će se mu'min među ljudima plašiti isto kao što se munafik danas plaši među vama!“ (Musnedul-Šamijjin, br.238.)

Selama bint el-Hurr rhm., kaže: Čula sam Allahovog Poslanika s.a.v.s., kako kaže: „Doći će vrijeme kada ljudi neće moći da nađu imama koji bi ih predvodio u namazu!“ (Sunen Ibnu Madždže, br.982.; Musned Ahmed, br.27181.)

Ebu Usejd el-Sa'idi r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi ići na razne strane svijeta gdje će zarađivati dobru hranu, dobre kuće i prevozna sredstva, pa će poručivati svojoj familiji: Požurite k nama! Vi ste u kamenitoj zemlji Hidžaza, a Medina je bolja za njih kad bi oni samo znali; neće saburati na medinskoj studi i vrućini niko a da mu neću biti zagovarač i svjedok na Sudnjemu Danu!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.15930.)

Sehl b. Sa'ad r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada se ‘alim neće slijediti, kada se od dobrog čovjeka ljudi neće stidjeti, kada se stariji neće poštivati, kada se, prema mladom, neće samilosti imati, kada će se ljudi zbog dunjaluka ubijati; srca će im biti divlja a zborit će ka’ Arapi! Za dobro neće znati, protiv zla se neće boriti, a dobri među njima će se kriti. To su najgora Allahova stvorenja, u koja On neće gledati na Sudnjemu Danu!“ (Džami'ul-Ehadis, Sujuti, br.26415.)

Adijj b. Hatim r.a., prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjeku padati teško da dadne zekat na svoj imetak!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.13708.)

Poslanik s.a.v.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se ljudi u vezi Allaha svađati!“ (El-I'itikad, Sa'id Nejsaburi, 1/194.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će smrt biti dobra i za dobrog i za lošeg čovjeka. Što se tiče dobrog pa zbog toga što će umrijeti na dobru, a što se tiče lošeg pa zbog toga što će umrijeti sa manje grijeha!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.234.)

Poslanik s.a.v.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će bravi biti najvrijedniji imetak muslimana, s kojima će on hodati po vrhovima brda i mjestima s vodom, bježući sa svojom vjerom od fitni-iskušenja!“ (Sahihul-Buhari, 1/11.)

Poslanik s.a.v.s., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi dozvoljavati kamatu na ime trgovine!“ (El-I'itisam, 2/89.)

Izreke ashaba i uleme:

Ibnu Abbas r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će se ohalaliti pet stvari: alkohol kojeg će ljudi nazivati drugim imenima, korupciju koju će nazivati poklonom, ubistvo kojeg će nazivati sumnjom, zinaluk kojeg će nazivati brakom, kamatu koju će nazivati trgovinom!“ (El-I'itisam, 2/90.)

Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Neće doći neko vrijeme a da ljudi u njemu neće izmisliti neku od novotarija, i umrtviti neki od sunneta, sve dok novotarije ne zažive, a sunneti ne pomru!“ (El-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, 10/319.)

Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se „ulema“ neugodno osjećati pred fakihima, a bit će opušteni pred oholnicima! To su pravi silnici, neprijatelji Milostivog!“ (Šu'abul-Iman, br.1768.)

Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se ‘ulema ubijati isto kao što se ubijaju psi! Kamo sreće da se ‘ulema tog vakta napravi glupom (ja lejtel-‘ulema fi zalikez-zeman tehameku)!“ (Džami'ul-Ehadis, br.26438.)
Ibnu Abbas r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će ljudi učiti Kur'an, dobro izgovarajući njegova slova i dobro kršeći ono o čemu ta slova zbore; teško se takvima zbog onog što znaju, i teško se takvima zbog onoga što čine!“ (El-Firdevs bi Me'esuril-Hitab, br.8686.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će onaj koji se bude držao moga Sunneta, u momentu razlaza moga Ummeta, biti poput čovjeka koji žar drži u svojoj ruci!“ (Nevadirul-Usul fi Ehadisir-Resul, 2/327.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se sunnet smatrat bid'atom, a bid'at sunnetom, dobro zlom, zlo dobrom, a to će se desiti onda kada se ljudi budu povodili u dunjaluku za kraljevima i vladarima!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.232.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjek doći do nekog groba, pa će se nasloniti na njega i reći: Kamo sreće da sam na mjesto njegovo! Žestina belaja i iskušenja ga je natjerala na to da zaželi brzi susret s Allahom dž.š.!“ (El-Mustedrek alel-Sahihajn, Hakim, br.8402.)

Ibnu Mes'ud r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će čovjek razvesti svoju ženu nakon čega će negirati to da ju je razveo, nakon čega će spavati s njom, i biti u zinaluku sve dok su zajedno!“ (El-Mu'udžem el-Evsat, br.4861.)

Ibnu Mes'ud r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudima biti otrgnut razum toliko da se neće moći naići na razumnog čovjeka!“ (El-‘Aklu ve Fadluhu, br.49.)

Ammar b. Jasir r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će najčvršća vjera biti vjera arapa-beduina (e'arab). Bi rečeno: A zbog čega to? Reče: Zbog toga što će nastajati izmišljotine i novotarije, kojima će se pozivat na sve strane!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.234.)

Omer r.a., kaže: „Kad bih bio mu'ezzin moja djela bi bila potpuna, i ne bih mnogo mario za noćne i dnevne nafile! Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: „Allahu, oprosti mu'ezzinima, 3x. Rekoh: Allahov Poslaniče, ostavio si nas na tome da se sabljama udaramo zbog učenja ezana! Poslanik a.s., reče: Ma jok, Omere, doći će vrijeme kada će ljudi ostavljati učenje ezana svojim najslabijim! Tjela koja su zabranjena džehennemskoj vatri su tijela mu'ezzina!“ (El-Tergib, Ibnu Šahin i Asbehani, br.566 i 282.)

Omer r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada glavešina jednog mjesta neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla; kada se budu ljutili – ljutit će sa samo radi svog interesa, a kada budu zadovoljni – bit će to samo radi svoga interesa; niti će se ljutiti niti će se zadovoljavati radi Allaha dž.š.!“ (Mahdul-Savab fi Feda'il Omer b. el-Hattab, 2/708.)

Alija r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudima stomaci biti najveća briga, kada će pokućstvo biti najveća čast, kada će žene biti kibla, kada će vjera biti dinari i dirhemi – to će biti najgora stvorenja, koja kod Allaha neće imati nikakve cijene!“ (Džami'ul-Ehadis, br.26420.)

Alija r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će istinu negirati devet desetina ljudi!“ (El-Zuhd, Ahmed b. Hanbel, br.686.)

Sufjan rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se smrt birati kao što se biraju dobre hurme!“ (Musned Ibnul-Dža'ad, br.1833.)

Imam Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će biti mnogo uleme od čijeg se znanja ljudi neće okoristiti, niti će sami oni imati od svog znanja koristi. Najbolji od njih su oni koji se drže Kur'ana i onih koji ga uče!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.239.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se spašavati samo onaj ko se bude pravio glupim!“ (El-Aklu ve Fadluhu, br.53.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će tijela biti razvijena a srca mrtva!“ (Hiljetul-Evlija’, 7/82.)

Hasan el-Basri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se Kur'an uzimati radi pjevanja!“ (El-Bide'u, Ibnu Veddah, br.254.)

Ibrahim b. Edhem rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će sljedeće tri stvari biti rijetke: brat s kojim bi se družio, dirhem zarađen na halal način i sunnet po kojem se radi i postupa!“ (Ehadis fi Zemmil-Kelami ve ehlihi, br.950.)

Ibrahim b. Edhem rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudski lik a srca će im biti vučija srca, omladina i djeca će im biti takvi, a stari neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla. Fasik će među njima biti ugledan, dok će mu'min među njima biti prezren!“ (El-‘Uzla vel-Infirad, br.106.)

Abdullah b. Omer r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada neće ostati vjernika a da se nije odselio za Šam (Sirija), i doći će vrijeme kada će se ljudi okupljati u mesdžidima ali među njima neće imati vjernika!“ (El-Sunneh, Hallal, br.1308.)

Abdullah b. Amr r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će se ljudi skupljati u mesdžidima – a među njima neće biti vjernika!“ (Hakim u Mustedreku, br.8365.; Iman, Ibnu Ebi Šejbe, br.97.)

Abdullah ‘Amr r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi obavljati hadž, klanjati i postiti a među njima neće biti vjernika!“ (Ittihaful-Džema'ah, Hamud el-Tuvejdžiri, 2/68.)

Abdullah b. Amr r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ugledni, bogati i familijarni čovjek zaželjeti smrt zbog iskušenja i problema na koja će nailaziti od strane vladara!“ (El-Fiten, Mervezi, br.153.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme u kojem se neće moći popravljati stanje osim putem onoga što se nekada zabranjivalo!“ (Halku Ef'alil-‘Ibad, br.228.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će magareća mrcina biti ljudima draža od vjernika koji naređuje dobro i odvraća od zla!“ (Tefsirul-Kur'anil-‘Azim, Taberani)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će tako vrijeme da kada bi kopljem gađao u džemat, za vrijeme džume namaza,ne bi pogodio nikog osim kafira ili munafika!“ (El-Ibane el-Kubra, Ibnu Bettah, 1/175.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se svako srce napuniti zla tako da nećeš moći naći srca koje je pošteđeno njega!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.315.)

Huzejfe r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će najbolja kuća za ljude biti pustinja (badija).“ (Džuz'u Hadisej fi Ehadisi Huzejfe fil-Fiten, br.251.)

Ebu Hurejre r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će ‘alimu smrt biti draža od žutoga zlata!“ (El-Fiten, Mervezi, br.160.)

Ebu Hurejre r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se muško udavati poput ženskog!“ (El-Firdevs bi Me'esuril-Hitab, br.8691.)

Enes b. Malik r.a., je rekao: „Doći će vrijeme kada će bogataši obavljati hadž radi šetnje i razonode, oni srednji radi trgovanja, učeni radi prikazivanja i čuvenosti, a siromašni radi prošenja!“ (Džami'ul-Ehadis, br.26429.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Doći će vrijeme kada će iman spadati sa ljudi a neće osjećati isto kao kad spadne ogrtač sa čovjeka!“ (El-Džami’ el-Kebir, Sujuti, br.25699.)

Ebul-Alije rhm., je rekao: „Doći će vrijeme u kojem će vjernik biti poniženiji od robinje; najpametnijim će se smatrati onaj koji je prava lisica u vjeri!“ (El-Zuhd el-Kebir, Bejheki, br.145.)

Ebu Abdullah rhm., reče: „O Ebu Hafse, doći će vrijeme kada će se na mu'mina-vjernika, gledati kao na džifu-mrcinu, a na munafika – licemjera će ljudi s ponosom pokazivati rukama…!“ (El-Emru bil-Ma'aruf, Hallal, br.66.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kad će ponestati sabura, razuma, blagosti, znanja, tako da čovjek neće imati kome da ispriča svoju brigu! Bi rečeno: Koje je to vrijeme? Sufjan reče: Mislim da je to ovo vrijeme!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.216.)

Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će dunjaluk biti tjesniji vjerniku od „Hassinnasa“. Znate li što je to? Reče: To je mračna i tijesna soba u kojoj se čovjek nalazi, pa traži sebi izlaza iz nje a ne može ga naći!“ (El-Sunen el-Varida fil-Fiten, el-Dani, br.242.)

Ebul-‘Alije rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će se Kur'an u prsima ljudi pokvariti i izblijediti kao što odjeća izblijedi; neće u njemu više nalaziti slasti i užitka. Ako ne izvrše ono što im se naređuje, kažu: „Allah je taj koji oprašta i koji je Milostiv!“ (El-Mumtehina, 12.) Ako učine ono što je haram, kažu: „Allah neće oprostiti širk, a oprostit će sve mimo toga kome bude htio!“ (En-Nisa’, 14.) U svemu će biti pohlepni, bez imalo straha. Oblačit će ovčije runo na tijela s vučijim srcima. Po njima je najbolji vjernik onaj što se najbolje bude ulagivao!“ (El-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.2811.; el-zuhd, Ahmed, br.1728.)

Jusuf b. Esbat rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će ljudi istjeravati dobrog čovjeka zbog toga što neće da radi ono što oni rade!“ (Mu'udžem, Ibnul-Mukri’, br.781.)

Ebul-Semh rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će čovjek dobro ugojiti svoga konja s kojim će krenuti po svjetu kako bi našao nekog ko će mu dati fetvu u skladu sa sunnetom, pa će konja omršaviti a neće naći izuzev čovjeka koji će mu odgovarati po pretpostavci i mišljenju (zann).“ (Džami'u Bejanil-‘Ilmi ve fadluhu, 2/72.)

Mikdam b. Ma'adij Kerb rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada čovjeku ništa neće biti od koristi osim dinara i dirhema!“ (Islahul-Mal, Ibnu Ebil-Dunja, br.81.)

‘Avn b. Abdullah rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će se ljudi više zadovoljavati znanjem nego li djelima, i zborom nego li radom!“ (El-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, br.1327.)

Ebu Halid el-Ahmer rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se čitanje Mushafa obustaviti, a hadis i mišljenja će se tražiti, pa reče: Strogo se čuvajte toga; od toga crni lice, diže se galama, i srce obuzima!“ (Džami'u Bejnail-‘Ilmi ve Fadlihi, br.998.)

Dahhak rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se hadisi toliko učestalo koristiti tako da će Mushaf zapasti u prašinu, neće se gledati u njega!“ (Džami'u Bejanil-‘Ilmi ve Fadlihi, br.238.)

Dahhak rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će se Mushaf kačiti o zid po kojem će pauci mreže svoje ispletati, nikako se ne koristeći njime, dok će ljudi postupati po raznim pričama koje prenose i slušaju!“ (Džami'u Bejanil-‘Ilmi ve Fadlihi, br.1005.)
Ebu Kurejb rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će čovjek šetati po gradu sa svojom sadakom ne mogavši naći nikoga kome bi je dao!“ (Tuhfetul-Ešraf, El-Mizzi, br.9067.)

‘Isa b. Zazan rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će šejtan biti u očima ljudi pa ko god bude htio da se zaplače – on će se časkom zaplakati!“ (El-Zuhd, Ahmed b. Hanbel, br.1561.)

Redža b. Hajve rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada će palma rađati samo jednu hurmu!“ (El-Derr el-Mensur, Sujuti, 2/74.)

Ibnu Bekr b. Va'il rhm., je rekao: „Doći će vrijeme kada se govor nečiji neće moći razumjevat!“ (El-Džami’ fil-Hadis, Ibnu Vehb, br.331.)

„Doći će vrijeme kada će najvrijednije djelo nekog čovjeka biti spavanje, a najbolja nauka – ćutnja!“ (Kutul-Kulub, 1/172.)

„Doći će vrijeme kada će za nekog čovjeka biti najbolje da ćuti i da spava!“ (Ihja'u Ulumid-Din, 2/163.)

„Doći će vrijeme kada će se dozvoljavati korupcija na ime poklona, ubistvo na ime davanja primjera drugima – kada će se ubiti nevini čovjek kako bi svjetina pouku primila!“ (Ihja'u Ulumid-Din, 3/24.)

„Doći će vrijeme kada će ljudi voljeti pet stvari a zaboravljati na druge pet: voljet će dunjaluk a zaboravljat će ahiret, voljet će imetak a zaboravljat će svođenje računa, voljet će stvorenja a zaboravljat će na Stvoritelja, voljet će grijehe a zaboravljat će na tevbu i pokajanje, voljet će dvorce a zaboravljat će grobove!“ (Arhiv Multeka Ehlil-Hadis, br. 40690., 34/358.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG

Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati – mjesec je kad se sjećamo Tita – Piše Igor Galo

Igor Galo

Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati – mjesec je kad se sjećamo Tita

Mnogi se sjećaju Tita u ovoj malenoj zemlji Hrvatskoj, sjećaju ga se i u onoj bivšoj Jugi, nekoliko puta većoj, koja je također bila naša, nekad. Sad ni ova  naša Hrvatska nije naša, kako stvari stoje. Čini se danemamo kontrolni paket dionica ni na vlastitu zemlju, domovinu iliti državu,  da se izrazim riječima Agrokorovih menadžera.  Sve su to „domoljubi“ proćerdali.

Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi, a to smo baš mi, pa i mi koji se ovdje gledamo u oči i sjećamo se Tita.

Kako stvari stoje unazad ovih skoro trideset godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga alarmantnog stanja duha bi trebao biti svjestan prosječnigrađanin Hrvatske, a kamo li akademik u Hrvatskom Saboru,da ne govorim o „narodnim zastupnicima“,ustavnim sucima, liječnicima, žandarima… za predsjednicu Republike nisam siguran. Uglavnom, teško da će do njihove pameti to doseći. … Tužno je da su ne tako davno rođeni kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji ali da su u suštinipodanici po ponašanju i mentalitetu i da pored svih svojih  obrazovanja, većinom stečenih u socijalizmu, ne mogu ništa bolje doseći od statusa podanika i kmetova, što svakodnevno i dokazuju.

Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas upravo vene zadnji tračak nade u procvat„sanjane“ nam Hrvatske.

Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito biti će u interesu i na tapeti raznih mudrosera, od onih „duhovitih povjesničara “ koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu do ekipa klero-fašističkih udruga takozvanih branitelja koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata.Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita sa svih trgova i ulica, pa i u ostatku svijeta ne samo u Hrvatskoj ali suza sada slabo ekipirani…

Ni mi ostali,odnosno drugačiji,Hrvati nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas … što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom smislu, pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi.

Previsoko se uzdigao u svemu – i po dobru ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika, pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog vlastitog naroda, a mentalitet ovog naroda to ne može dokučiti, a kamo li prihvatiti. Manu mu možemo naći, vrlo lako. On ni jezik svog naroda nije znao kako bi trebalo znati, nije znao niti slovenski, što mu bio majčin jezik, a kamo li srpski ili bosanski. Ovi hrvatski jezični čistunci bi ga strijeljali – mrtvog ali ne i živog. Međutim, svi smo ga i pored toga razumjeli, a oni njemu najbliži suradnici vrlo su pazili da sve razumiju, nisu imali jezičnih prepreka.

NJEGA, Tita,  se čak i ne može dohvatiti ali sprdati se s njim može. Bitange svih razina, od  one najprimitivnije do bitange u liku doktora nauka u ovoj zemlji, imaju  stalnu inspiraciju u liku i djelu Tita. Naći će se sve što pokvarenoj ali i dobronamjernoj mašti treba.  Ima u priči o njemu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica i probisvijeta, ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki uz njegov lik i djelo… Međutim, iznad svega toga on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. Kmetovi se useravaju od straha i od mogućnosti koju im ideja nudi … i zato ostaju kmetovi.

Mi ga sahranili ali ON nije umro – mi se njime stalno bavimo, on živi u nama i treba nam – kako za nadu isto tako i za kletvu. To se dnevno očituje već punih 37 godina. Logično, jer mi ne znamo što bi sami sa sobom,  a kamo li što bi s njim i  to će  potrajati  dok ponovno ne saznamo na bolan način – što je i primjereno kmetovima.

Igor Galo

SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši – Piše Igor Galo

Igor Galo

SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši

SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši. Kakav je to naslov? O čemu ja to trtljam. Kako o čemu – trtljam o našoj stvarnosti. Dvije mi imenice zapele za um, smetaju i zaprečuju misao …? SRAM i SMRAD su te imenice – mora da je neka greška? Prva, imenica je koja od pamtivijeka dominira u svijesti ovog jadnog ljudskog roda. Ona se ne vidi, niti osjeća, neopipljiva je. Druga, također dominira od pamtivijeka u našem društvu – i jako se osjeća.  Za onu prvu nema detektora, hoću reći – SRAM  se ne da izmjeriti nekim instrumentom, jer taj još nije otkriven. Savršeno prikriven fenomen. Potpuno nematerijalan, a svi znaju da kruži oko nas, čak i u nama ali tko da ga aktivira. Fenomen SRAM – ne ukazuje se, nema opipljive i mjerljive manifestacije, osim ako dotični subjekt to sam ne obznani, što je ravno čudu u Međugorju. Mnogi se bez nade nadaju da možda postoji –SRAM. Bingo! Vele Ameri kad nešto pogode… ali su fulali. Sram ne postoji. Ta jednostavna riječ SRAM, sklepana oko samo jednog samoglasnika, najmističnija je od svih pojmova koji se riječima može opisati. Svatko normalan misli i uvjeren je da zna da SRAM postoji, ali navedite mi barem jednu osobu koja je to javno izgovorila – „Sram me je za …“ pa onda nabraja što je sve sramno učinio ili sramno odobrio, od najprizemnije ulične varijante SRAMA do isto tako prizemnog SRAMA koji se u našem Saboru događa. Što god se tamo događalo ili dogodilo nikoga nikad nije bilo SRAM, barem ja nisam čuo. Jer, sve što rade, što su uradili bilo je u interesu našeg naroda, naravno. Uvažavajući tužnu činjenicu da vam nitko nije rekao ili nije skupio petlju da to prizna, da prizna da ga je SRAM, moram konstatirati da sram ne stanuje kod nas, u Hrvatskoj. Za vašu utjehu ne stanuje niti drugdje na ovoj planeti. SRAM je pojam kojeg svi znaju u svom značenju ali je neprimjenjiv. Zapravo neupotrebljiv u praksi, što će reći da SRAM po svim pokazateljima NE POSTOJI.  Možda mi dokazni postupak nije utemeljen na znanstvenim istraživanjima i znanstvenim metodama ali me je barem SRAM što taj ne-znanstveni uradak obznanjujem. Sramiti ću se poslije, dodatno,  kad me netko bez srama uputi u temu i sve mi to pojasni. Slijedeća imenica za koju sam se zakačio, zapravo je benigna, a ona je  SMRAD I ta jednostavna riječ, imenica, nažalost ima samo jedan samoglasnik, kao i ona prethodna. Međutim, ta riječ SMRAD je potpuno ljudska, hoću reći da je primjerena svim ljudima bez ikakve rasne, etničke ili druge podjele. Svi smo ujedinjeni u SMRAD-u. Nasuprot prethodnom, riječ SRAM nije primjerena svim ljudima – iako, milioni su cijepljeni protiv SRAMA, što se baš dobro vidi kod nas u Hrvatskoj. Tu sram ne stanuje. Proizvodnja smrada je naš svakodnevni posao, to je naš usud i naša sudbina – sve dok smo živi. Prednost SMRADA u odnosu na SRAM je u tome što za SMRAD imamo ugrađene detektore, pa je SMRAD mjerljiv, može ga se izbjeći, na primjer … Priroda se pobrinula, dala nam je nos ali to nije naša zasluga.  Od svog začetka, prvih pelena … ljudsko biće najprije proizvede smrad, čak i prije prvog glasa ili glasovanja …  a onda ukoliko bude malo sreće, znanja i dobre volje učini i poneku radost drugome, pa je ukupni smrad podnošljiv. Sa svojim smradom se treba znati nositi. Oni najbolji od nas, znaju SMRAD svesti na minimum, međutim ima i onih koji svoj vlastiti smrad ne mogu kontrolirati, pa se taj smrad širi nekontrolirano. Jer, Čovjek je u osnovi slab, nemoćan i jadan. Nosi svoju kanalizaciju sa sobom, a neki od nas je baš prazne naokolo… i to prosipanje traje li ga traje i kako stvari stoje niti za SRAM niti za SMRAD nemamo lijeka.   

Igor Galo     

Iza svih nevolja, stoje Englezi – Piše: Ivona Živković

Iza svih nevolja, stoje Englezi

http://www.magazin-tabloid.com/casopis/?id=06&br=339&cl=33

Posledice britanske kolonijalne politike, koja je vekovima trajala, na različite načine, od Balkana, pa do Bliskog i Srednje Istoka (ali i celog sveta), trebale bi da budu opomena svim narodima koji su stradali od dugačke ruke njihovih intriga, špijunaže i direktnih agresija.

Piše: Ivona Živković

Naftni biznis je krenuo iz SAD u 19. veku i veoma brzo ga je monopolistički prigrabila kompanija “Standard oil”, Džona D. Rokfelera. Za transport nafte koja je veoma zapaljiva i nezgodna zbog svog tečnog stanja potrebna je posebna tehnika koja sprečava njeno bućkanje i razlivanje.

Rokfeler je imao patent za takav transport i odmah je došao na ideju da Standard oil snabdeva čitav svet naftom iz Pensilvanije. Potrebe za naftom su tada bile tolike da su to uspešno mogli da ostvare.

Ali, konkurencija se pojavila otkrićem nafte na drugom kraju sveta u Aziji. Problem je tu nastao, ne samo zato što su u konkurenciju za ova nalazišta ušle najmoćnije aristokratske porodice iz Britanije, Holandije, Nemačke, Francuske i Rusije, već i zato što je čitav region bio naseljen Muslimanima, a najveće posede (latifundije) imala je turska vladarska dinastija Osmana (Otomana) .

Porodica Rotšild koja obavlja bankarske poslove za aristokratsko društvo sa kartelskim sedištem u Londonu, već 1880 – je navodno preko svoje familijarne grane u Francuskoj uspela da dođe do ugovora o eksploataciji nafte na naftnim nalazištima u Bakuu u Rusiji u nameri da sa njome snabdevaju rafineriju nafte na Jadranu. Romanovi su bili rođaci britanske kraljevske kuće. Ova ruska nafta je bila mnogo jeftinija od američke. (Rotšildi su inače 1882. kreditirali gradnju rafinerije u Rijeci. Ovom rafinerijom i danas oni upravljaju preko svojih službenika i u UO uvek sedi neki njihov čovek).

Za ovaj ugovor oni su sa Turcima izgradili prugu koja je povezivala Baku sa novom pomorskom lukom na Crnom moru u Batumu. Nemačka vlastela je mnogo kasnije počela da gradi prugu Berlin -Bagdad jer je otkrila naftu u Mesopotamiji, ali je to otkriće sakrila od rođaka u Britaniji.

Švedska porodica Nobel sa svojom kompanijom preuzela je snabdevanje Rusije naftom iz Bakua preko Kaspijskog jezera i rečnim putem. Sa uspehom nove železnice Rotšildi su imali na raspolaganju više nafte nego što su mogli da prodaju. Tako su počeli da gledaju na daleki istok (posebno Japan) kao potencijalno veliko tržište odakle su planirali da maksimalno istisnu Standard oil.

Da prodaju naftu u Aziji, pomogao im je biznismen Markus Samjuel koji je našao način kako da Aziji ponudi jeftinuju naftu od Rokfelerove. Naime, on je smanjio troškove transporta pravljenjem specifičnih tankera velikog obima koji su bili dovoljno bezbedni da mogu da prođu kroz Suecki kanal.

Rokfeler je imao veću cenu koštanja zbog transporta jer su njegovi brodovi u Aziju išli oko vrha Afrike. Samjuelovi tankeri su skratili 4,000 milja putovanja do Dalekog istoka korišćenjem Sueckog kanala. Prethodni oblici tankera nisu bili tako bezbedni u zahtevima koje je nametala Suez Canal Company za transport nafte.

I posao je počeo da cveta svim kompanijama koje su transportovale naftu preko Sueckog kanala. Najbolje je prošla kompanija Šel koja je postala glavni snabdevač kerozina (petroleja) za azijsko tržište i istisnuli su potpuno Standard oil. Otkrivana su i nova nalazišta na Sumatri, Borneu i kompanije su se međusobno integrisale. Tako je iz nekoliko udruživanja nastala najmoćnija kompanija Royal Dutch-Shell Group koja se kasnije udružila i sa Nobelom i sa Standard oil-om kako bi ostvarili kartelsku monopolističku poziciju u naftnom biznisu na svetskom nivou.

Ali u tom trenutku početkom 20. veka u svetu su bile samo dve moćne grupe: Standard oil i Royal Dutch/Shell Group. Problem za obe grupe je mogao da predstavlja samo veće uključivanje Rusije u veliki naftni biznis. Jer, Rusija bi imala lako sve “u svojoj kući” i cenu nafte bi mogla drastično da obori jer bi se Kuća Romanovih bolje pozicionirala u muslimanskom svetu, od Rotšilda. Veliki broj Turaka je živeo na teritoriji Rusije, a Englezi su bili strani kolonisti. Rusko uplitanje u američki građanski rat koji je iniciran iz Londona posebno je bila neprijatna epizoda za poslove Kuće Rotšild. Eventualno povezivanje Romanovih sa Amerikom i njihovim naftnim biznisom je moralo biti isključeno. Romanovi jednostavno nisu bili poželjni u ovakvom unosnom biznisu kakav je nosila nafta jer su bili previše moćni.

Sa druge strane tu je bila i moćna Turska Imperija i eventualni naftni dil Romanovih i Osmana zbrisao bi interese Londona. Tako je britanska agentura počela da radi jezuitskim smicalicama i metodama prikrivenog delovanja na prekrajanju političke mape čitavog regiona. I to najmoćnijim oružjem ikada – korupcijom lokalne vlastele, trgovaca i drugih uglednih i uticajnih građana iznutra.

Rusija je dobila prve političke problema već na početku 20. veka. Najpre je usledio niz prekida u snabdevanju naftom iz Bakua zbog štrajka naftnih radnika u Bakuu i Batumu 1901 i 1902.

Onda je krenuo rusko-japanski rat 1904, pa ruska revolucija 1905, pa konflikti između Muslimana Tatara i Jermenskih hrišćana koji su baš našli da napadaju i pale naftna postrojenja u Bakuu. I biznis je propao, i Standard oil je privremeno uskočio na tržište. Tako je u stvari polako uništavan biznis u kome se Rusija našla u partnerstvu sa Rotšildima.

Rusiji je onda bio potreban kapital da popravi industriju, ali zbog “političke nestabilnosti” sa Jermenima nisu mogli da računaju na prefrigane bankare iz Londona (koji su im iza leđa već radili o glavi).

Do 1912. Rotšildi su već prodali na berzi sve svoje naftne deonice u Rusiji i kupili udeo u Royal Dutch Shell. Udeo Rusije u naftnom biznisu je naglo opao od 31 posto 1904. na samo 9 posto 1913. Familija iz Rusije od 1917. kada je carevina razorena više nije bila konkurencija u naftnom biznisu.

Sa turskom je problem bio u tome što je osmanska dinastija počela da se povezuje sa nemačkom aristokratijom i prima investicije Dojče banke, i počeli su i da grade prugu Berlin- Bagdad. I Britanija je morala da uskoči u posao rušenja problematičnog sultana Abdula Hamida II.

Demontaža Turske

B'nai B'rit je krovna organizacija za tajne agenturne poslove pod kojom rade mnoge obaveštajne i druge tajne mreže koje navodno štite jevrejske interese širom sveta. U stvari štite interese britanske aristokratije koja sebe naziva starim engleskim imenom za venecijanske trgovce – jews. I oni nemaju nikakve veze sa tzv. jevrejskim narodom koji je za njihove potrebe izmišljen. Narod je narod, a aristokratija je viša klasa.

Knjigu “The Inner Folds of the Ottoman Revolution” napiso je Mevlan Zadeh Rifat i objavljena je 1929. Autor je Turčin koji je bio na strani sultana u vreme prevrata koji su izveli Mladoturci 1905.

U knjizi on otkriva mnoga tajna društva i klanove koji su formirani od strane britanske agenture čistom korupcijom i manipulacijama. I istoričar Jozef Bruda sa Šilerovog Instituta obelodanio je kako je funkcionisala ova britanska zavera protiv Otomanske Turske koju je osmislila i vodila agentura pod patronatom organizacije B'nai B'rit.

Glavna okosnica za podrivanje sultanata je bio Komitet “Partije progresa i ujedinjenja”, iz projekta “Mlada Turska”, kasnije nazvan Mladoturci. Glavni osnivač Mladoturaka je bio izvesni Jevrejin sa imenom Emanuel Karaso koji je osnovao ovo tajno društvo 1890. u Saloniki (tada je bila u Turskoj, danas u grčkoj).

Karaso je bio Veliki majstor italijanske masonske lože koja je nazvana “Uskrsnula Makedonija” i ona je postala glavni štab Mladoturaka i svi njeni lideri su bili članovi ove lože. Radila je pod okriljem masonskog Škotskog obreda i njegove lože Velikog Orijenta. Karoso je vodio čitavu obaveštajnu mrežu Mladurturaka na Balkanu (gde su imali svoju ispostavu nazvanu “Mlada Bosna” koja će likvidirati austrougarskog prestolonaslednika i za te usluge je dobio unosan trgovački posao snabdevanja hranom čitave Turske za vreme Prvog svetskog rata. On je bio taj koji je lično sultana Abdula Hamida II obavestio da nije više na vlasti i uhapsio ga.

Čitavu otomansku imperiju su Britanci nazvali tada “evropskim bolesnikom”, jer je imala veoma tolerantan odnos prema svim etničkim zajednicama koje su u njoj živele, a to su bili pored Turaka: Sloveni, Grci, Arapi, Jermeni, Kurdi…

Ova ogromna imperija je obuhvatala današnju Siriju, Irak, Jordan, Palestinu i Arapsko poluostrvo. Tu je bilo pola Grčke, pola Bugarske, pola Srbije i čitava Albanija. Bila je mnogo veće teritorija nego današnja Turska. Ali, etničkih sukoba nije bilo sve dok ih nisu raspalili Britanci.

Glavni finansijer turske masonerije je bio veliki majstor Škotskog obreda iz Francuske Adolf Kremije, koji je takođe bio i rukovodilac B'nai B'rit za francusku podružnicu ove organizacije.

On je bio i patron tajne otporaške organizacije “Mlada Francuska” koju je vodio Đuzepe Macini, (a koji je bio osnivač i grupe “Mlada Italija”) i pomagao je britanskoj marioneti Napoleonu III da dođe na vlast. Sve što je Napoleon III radio, a posebno je “pomagao i štitio” Otomansku Tursku , radio je u interesu britanske vlastele.

Još 1862. u vreme američkog građanskog rata, Đuzepe Macini je pozivao sve svoje agente svuda u okolini Rusije kako bi potpalili revolt protiv Aleksandra II koji je podržavao Linkolna.

Nešto kasnije, uz pomoć Mlade Poljske, Macini je počeo rad sa i “Mladim Osmanlijama”, na otporaškom instruiranju po projektu koji je osmislio mason Adam Smit u Parizu.

Već 1876. prvobitni “otporaši” nazvani “Mlade Osmanlije” na kratko su uzeli vlast u Konstantinopolju. Odmah su prekinuli dužnički moratorijum koji je uveo sultan i isplatili Britancima turske dugove, zatim objavili slobodnu trgovinu i doveli u Tursku anglo-francuske bankare. Ali, ubrzo su bili zbačeni sa vlasti, da bi se veoma brzo vratili na političku scenu kao Mladoturci.

Bruda spominje i roman “Greenmantle” iz 1916, Džona Buhana, gde je glavni junak britanski špijun koji je vodio Mladoturke. Buhan je kasnije otkrio da je za lik špijuna koristio stvarnog engleskog plemića Obrija Herberta, koji je bio vrhovni britanski veliki majstor nadzornik za sve britanske špijune na Srednjem Istoku i na Balkanu za vreme Prvog svetskog rata. I Lorens od Arabije je kasnije označio Herberta, kao stvarnog vođu Mladoturaka.

Moćna porodica Obrija Herberta je držala najmanje četiri grofovije, a najviše je zaslužan za stvaranje Albanije u kojoj su preko noći nestali svi Srbi, i svi su postali Albanci.

Herbertov deda je bio Macinijev patron, a otac je vodio britansku masoneriju od 1880. do 1890. Njegov ujak je bio britanski ambasador u SAD. Dakle, poroduca veoma zaslužna na poslovima za interese Krune. U pomenutom romanu Buhan pominje i Karasa sa imenom Karuso.

Dramatizaciju ovog romana BBC, Radio 4, odbio je da emituje 2005. sa obrazloženjem da bi to bilo uvredljivo za Muslimane. U fikciji (čitaj propagandi namenjenoj Evropi i Americi) ovog romana se ono što su zaista radili Britanci na terenu u Muslimanskom svetu podmetnulo Nemcima.

Nemački agenti tako po Turskoj traže mitsku figuru koja bi zaglupljivala sve Muslimane velikim snovima iz Raja, dok bi oni tamo pravili biznis. Jedini sposoban da u rajsku priču ubedi baš sve je bio jedan lik nazvan Greenmantle (Zeleni mantil) koji, na žalost, umire i nemački agenti moraju da ga krišom zamene lažnim prorokom.

I američka vlada je učestvovala u zaveri. Od 1890, pa sve do Prvog svetskog rata, tri američka ambasadora su bila su u Turskoj: Oscar Straus, Abraham Elkin, i Henry Morgenthau. Sva trojica su bili prijatelji Simona Wolfa i sva trojica zvaničnici B'nai B'rith…

Bruda tvrdi da je genocid nad Jermenima bio planiran i da je taj zadatak imao poseban komitet Mladoturaka koji su vodili balkanski Jevreji. Oni su delovali kao sinkretistička muslimansko-jevrejska sekta u kojoj su učestvovali i turski korumpirani političari poput: Talat Paše, Ismaila Envera, Behadin Šahira, Džemala Beja (ministra finansija koji je radio sa Jevrejima) i porodica Nizam. Zapravo su se svi predstavljali kao Muslimani, a radili su za Britaniju i njihove interese.

Sinkretizam je kombinacija različitih oblika verovanja i delovanja i sprovodi se preko masonskih loža. Vera u novac i interes je zapravo satanizam koji povezuje sve ljude svet bez obzira na veru, jezik, državu.

Talat Paša je bio ministar unutrašnjih poslova i režimski diktator za vreme Prvog svetskog rata. Bio je član Karasove masonske lože u Solunu. Godinu dana pre državnog udara, Talat je postao Veliki majstor Škotskog obreda masona u Otomanskoj imperiji. Talat je u istoriji sa Ismailom Enverom zapisan kao glavni izvršitelj pogroma Jermena. Da ne bi svedočio od koga je dobijao instrukcije, ubijen je…

Dirigovanje mladoturskom politikom

Kada su došli na vlast, Mladi Turci su mahali zastavom demokratije, ali su uskoro prešli na pan-turkizam. Ideja je bila da se napravi država koja uključuje sve turke u Aziji. S obzirom da je pola tih Turaka živelo u Rusiji, ideja je značila sukob sa Rusijom.

Ovu ideju je u stvari izneo mađarski cionista, Armonius Vamberi 1860-tih. Vamberi je postao sultanov savetnik, pri čemu ga je savetovao po instrukcijama lorda Palmersona iz britanskog ministarstva spoljnih poslova. Vamberi je kasnije pokušao da mešetari u dogovoru između cionističkog lidera Teodora Hercla i sultana oko stvaranja Izraela. (Hercl je bio još jedan ubačeni britanski agent u islamski svet sa sumanutom idejom da pravi “otadžbinu” za milione Jevreja rasejanih širom sveta. Na kraju je na tom mestu osvanula utopijska država Cion, a stvarno privatna vojna baza naftnog kartela koju finansiraju njeni građani (Jevreji dovedeni tu iz Rusije i Turske i kao i Jevreji poreski obveznici SAD).

Onda su izneli plan stvaranja pan-islamske države, u kojoj bi bili objedinjeni svi Muslimani širom sveta.

Ni ova ideja (koju danas vodi nekakav ISIS ) nije stvorena u Turskoj, već ju je prvi izneo britanski plemić Vilfred Blant! On potiče iz porodice koja je bila među kreatorima Bank of England.

I Blant je bio moćna figura britanskih obaveštajnih struktura koji je branio ideju islama, koji bi navodno trebalo da uništi Rusiju. Ova porodica je bila kasnije zaštitnik britanskog KGB špijuna, Kima Filbija…

Britanija je za to vreme tajno podupirala sve antiruske nezavisne pokrete u okviru turske imperije. Tako su kontrolisali opoziciju. Podržavali su i arapski nacionalizam i njegovog ubačenog lidera Lorensa od Arabije.

Podržavali su srpski nacionalizam koji je vodio i podstrekivao britanski agent Siton Votson pod pseudonimom Skotus Viator. On je bio poreklom iz trgovačke porodice i radio je kao “humanitarac” na funkciji počasnog sekretara Fonda za pomoć Srbiji od 1914. Preko ovih “humanitarnih” fondova i nevladinih organizacija se kanališe novac za podmićivanje i razne tajne operacije.

Albanske nacionaliste je vodila lejdi Danam, bugarske Noel Bakston.

Cilj svih ovih nacionalizama je bio slabljenje Turske čiji posedi su morali da budu rasparčani i ponovo podeljeni između Britanije i Francuske. Britanija je tako podržavala ideju “Veće Jermenije” a podrška je dolazila iz agentura uticaja iz Turske, Irana i Rusije. Svi su im tobože davali podršku. Istovremeno su Kurdima ubacivali ideju o “Većem Kurdistanu”. Huškana je na bunt protiv Otomanske imperije svaka etnička zajednica.

Bruda još piše da je drugi važan segment uticaja bila štampa. Dok su bili na vlasti Mladoturci su vodili nekoliko novina.

Za urednika lista “Mladi Turčin ” postavljan je cionista Vladimir Žabotinski koji je stigao ubrzo nakon prevrata. On je školovan takođe u Italiji. Kasnije je otišao u Izrael gde je osnovao nadaleko poznatu terorističku organizaciju Irgun. Vlasnik ove novine je bio jedan član turskog vladajućeg kabineta, ali su je zaista finansirali iz tada već cionističke Rusije. Stvarni urednik i vlasnik je bio holandski cionista, Jakob Kan, koji je bio lični bankar holandske kraljevske porodice.

Za samo četiri godine vlasti (od 1908. do 1912.) Mladoturci su provocirali Balkanske ratove (1912-1913) među Turcima, Grcima, Bugarima i Srbima. Do 1914. svi ovi ratovi su podstakli mržnju i netrpeljivost u regionu što je bilo veoma važno kako bi se zapalio Veliki rat. Ovaj rat je konačno potpuno prekrojio Srednji i Bliski istok.

Još jedan saradnik Karasa je bio Aleksandar Helphend poznatiji kao Parvus, finansijer ruske oktobarske revolucije. Ubrzo nakon 1905-te Parvus je otišao u Tursku gde je postao ekonomski urednik druge novine “Mladih Turaka” (Turska domovina). Parvus je bio Karasov partner i u trgovini žitaricama i oružjem za tursku vojsku za vreme Balkanskih ratova (tj. ratni profiter). Kasnije se vratio u Evropu kako bi aranžirao tajni zapečaćeni voz kojim je Lenjina vratio natrag u Rusiju 1917. da završi revolucionarni posao.

Svi ovi ljudi koji danas i u Srbiji i širom sveta rade po diktatima stranih savetnika, koji ih po inostranstvu stipendiraju i školuju, a onda šalju na razne zadatke (kao svoje zlatne ritrivere da im donose ulov), vlastela nagrađuje novčanim koskama i koskicama koje ovi “retriveri” zbog svoje intelektualne ograničenosti nikada u prirodi ne bi našli. Nikakvu progresivnu ili bilo kakvu ideologiju ovi psi ne mogu imati jer njihov neprosvećeni intelekt nema kapacitet koji ima zaludna i dobro znanjem potkovana aristokratija. I zato se ova ista igra odvija već vekovima po istom principu, svuda po svetu.

I zato se u glavama ovih uhlebljenih i začešljanih retrivera s vremena na vreme naprasno javljaju ideje o liberalizmu, nacionalizmu, demokratiji, raznim deklaracijama o Jermenima, evropskoj perspektivi i slično. Oni jedino nisu u stanju da vide sopstvenu realnost a to je da su i oni svi oni samo poslušni uhranjeni retriveri željni sve veće i veće koske…

Srbija je danas u raljama britanske masonerije koja je okreće ka EU, kako bi se sa ovom organizacijom povezalo opšte siromaštvo i beznađe i ogromna pljačka koja je u Srbiji prisutna, već više od 100 godina. Zato je i podmetnut za glavnog tutora srpskoj marionetskoj vladi britanski agent Majkl Devenport. Ideja je da se Srbima masovno ogadi EU , da se kao društvo podeli na dva odavno prevaziđena stereotipa: progresivno (zapadnjačko) i konzervativno (rusko) te da ona bude večito zapeta puška na Balkanu.

GENOCID – RELATIVAN ILI APSOLUTAN POJAM – Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

DAN SJEĆANJA

24. aprila 1915. Turci su otpočeli genocid nad Jermenima/Armenima

GENOCID – RELATIVAN ILI APSOLUTAN POJAM 

Znači li šta za Recepa Tayyipa Erdogana riječ genocid? On je za genocid upotrijebio izraz “neljudski čin”. Šta je to neljudsko, ako čovjeku ništa ljudsko nije strano? Vjerovatno je samo po sebi shvatljivo da se napad tigra ili morskog psa ne može smatrati ljudskim djelom. Kao jedan obrazovan predsjednik i pretendent na ulogu lidera neoosmanskog sultanata Erdogan to ne bi nikako smio “zaboraviti”. 

U toku strašnog genocidnog pogroma stradalo je 1,5 milion Jermena prilikom progona  iz istočne Anatolije u Sirijsku pustinju 1915/16. Tad nije bilo kamera i direktnih tv prenosa. Ali, ostao je dovoljan broj autentičnih fotografija. Uz slavu reformatora i “oca moderne Turske” Mustafe Kemala Atatürka nerado se u Turskoj čak i misli o njegovoj izravnoj odgovornosti za genocid.

1-armenska-djeca-i-c5beene

Turski genocid nad Jermenima 1915./16.

armenski-genocid-2

genocid_armenija 3

Jermenke-razapete1

Nakon što su mlade Jermenke brutalno silovali turski su ih vojnici prikivali na krstove

Na ovoj jezivoj fotografiji su jermenske hrišćanske mlade djevojke koje su Turci nakon brutalnog silovanja razapeli na krstove za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada se i završila era islamskog kalifata. Turski vojnici masovno su silovali desetine hiljada Jermenki. Poslije iživljavanja nesrećne žene su klali, a onda im odsijecali glave i nabijali ih na koplja pored već postavljenih muških glava. Na svim javnim mjestima, širom Osmanlijske imperije, na raskršćima i trgovima mogle su se vidjeti ovakve scene. 

U Turskoj je pominjanje reči “genocid” u ovom kontekstu kažnjivo po članu 301 Krivičnog zakona kao “unižavanje turskog identiteta”. Po tom članu zakona optuženi su mnogi turski intelektualci, među njima i slavni pisac Orhan Pamuk. Nobelovcu Orhanu Pamuku je suđeno 2005. zbog “uvrede Turske” nakon što je izjavio jednom švajcarskom magazinu:

“Milion Jermena i 30.000 Kurda je ubijeno u ovoj zemlji i niko osim mene se ne usuđuje da o tome govori”.

I čovjeku prosječnog nivoa promišljanja kriterija osnovnih vrijednosti života nužno bi se moralo nametnuti pitanje da li postoji razlika među genocidima? Nesumnjivo je da se razlikuju po masovnosti, ali svi genocidi počivaju na istom šablonu iskorjenjivanja druge ljudske grupacije na najsvirepiji način. Zato se pored već uobičajenog negiranja genocida ili minoriziranja posljedica ne bi smjelo reducirati prag osjetljivosti na bilo koju globaliziranu ljudsku nesreću. Svako ko to čini iz nekih subjektivnih pristrasnih razloga zbog pripadnosti istoj vjerskoj orjentaciji, čini neoprostiv grijeh. Posebno se ne bi smjeli pojaviti kao pristrasni negatori genocida nad Jermenima oni koji su i sami bili žrtve genocida. U protivnom, amnestiraju ideologe i egzekutore istrebljenja dijela ljudske populacije. Zapravo, negiraju svoju tragičnu prošlost i opraštaju zlikovcima, mazohistički ih pozivajući da dovrše svoj “neljudski čin”.

_________________________________

* Američki advokat Rafael Lemkin 1943. godine konstruisao termin „genocid“ kao najteži oblik masovnih zločina

 

 

Na koševskom groblju počinje i završava dvadeseti vijek – Piše Amir Telibećirović

Na koševskom groblju počinje i završava dvadeseti vijek

Sarajevsko groblje Lav, iako nije baš u čestoj turističkoj turi za strance, odiše izvikanom multikulturalnošću možda i više nego samostani, crkve, džamije, tekije, sinagoge, katedrale, što se nalaze u istom sarajevskom komšiluku. Jer, na groblju u prvom planu nisu hramovi nego ljudi (pa makar bili i pod zemljom) skupa sa njihovim šarolikim pričama na kojima je napravljen svaki od tamošnjih nadgrobnika.

Amir Telibećirović

Vidio sam u mnogim zemljama gdje sam putovao, groblja veterana koja nose naziv Lav. Obično je usred groblja, ili pored kapije groblja, bila statua lava radi simbolike. Kipovi su prikazivali lavove kao snažne, moćne, ili kao spremne na borbu, ali ovaj sarajevski lav, nekako mi djeluje kao da je na samrti. Ili kao da je umoran, pospan, čak i žalostan.” – Ovim riječima je američki pisac i profesor književnosti iz Arizone, Tom Mike McNally, opisao svoje viđenje velikoga kipa lava u sredini istoimenog groblja. McNally je prije više od petnaest godina boravio u BiH radi prikupljanja materijala za svoj roman o Sarajevu i Dubrovniku. Tada je htio da posjeti i sarajevsko groblje Lav, o kojem je slušao i čitao prethodnih godina.  Groblje je vidio kao jedan od više simbola zajedništva u opkoljenom Sarajevu od 1992 do 1996 godine. Nakon te posjete, shvatio je da to groblje na neobičan način obilježava sarajevsku multikulturalnost i prije i nakon opsade i rata. Pritom, on nije jedini strani gost koji je tako nešto primjetio.

DSCF6268

DSCF6270

Zaista, kip lava na sarajevskom groblju, djeluje na prvi pogled kao da je umoran, ili kao da odumire, i prije svega izgleda kao tužan. Takav je izraz na kipu. Kada se sagleda historijat groblja, i njegove sudbinske veze sa Sarajevom, onda to ima nekog zagonetnog smisla, jer, iako je na neki način veteransko groblje, ovdje su ipak sahranjeni pretežno civili, dakle više nego vojnici ili policajci. Zatim, ovdje su grobovi raznih naraštaja. Od beba sa manje od godinu dana, do osoba sa preko devedeset godina.

Posmrtni ‘ekumenizam’

Ali ono što je možda najznačajnije za ovu temu, jeste to da je ovakvo groblje rijetko, možda i jedinstveno na Balkanu, po svojoj konfesionalnoj izmiješanosti. To se vidi najviše po imenima i po nadgrobnim oznakama. Naime, doslovno jedni do drugih, tipično bosanski, na Lavu se nalaze križevi, nišani, krstovi, petokrake, heksagrami, ljiljani.. Ima toga i na drugim grobljima, donekle, ali Lav je omeđen metalnom ogradom i prostorno je tijesan sa oko dva hektara svoje površine, tako da su svi pokojnici i rahmetlije specifičnim načinom “ujedinjeni” na ovom pokopalištu, i to ne samo zato što su zbijeni jedni uz druge poput sardina, nego što, kada se gleda iz daljine, djeluje kao nekakva mini-proba za sudnji dan. Jer, prema većini tradicionalnih vjerovanja, na sudnji dan će biti proživljeni i okupljeni svi ljudi, neovisno od religijskih, državnih, nacionalnih, rasnih ili etničkih pripadnosti. Na sarajevskom Lavu nekako djeluje kao da su mu “stanovnici” možda već spremni za tako nešto. Po njima, kao da mala generalna proba kijametskog dana može početi, prije nekog stvarnog dana ili godine za retroaktivno suženje svima.

Osim Katolika, Pravoslavaca, ateista, Jevreja, Muslimana i agnostika po životnom određenju (ili posmrtnom od strane bližnjih osoba), dakle prvenstveno vjersko-religijsko-običajnom, ili filozofskom, sahranjeni su tu ljudi po nacionalno-tradicijskoj i državnoj pripadnosti u još većoj šarolikosti. Taj segment se više da primjetiti po imenima preminulih a nešto manje po oznakama. Pored standardnih domaćih pripadnosti, Bošnjaka, Hrvata i Srba, ovdje su još djeca iz tzv. mješovitih brakova, zatim Česi, Albanci, Romi, Austrijanci, Nijemci, Talijani, Rusi, Mađari, Aškenazi, Sefardi. Prema obrazovnom profilu, karijeri ili društvenoj slavi, ovdje ima fudbalera, književnika, vojnika, pjesnika, filmskih režisera, taksista, policajaca, novinara, djece sa igrališta..

Groblje se opire ideologijama

Groblje Lav nije baš u čestoj turističkoj turi za strance, iako sa godinama raste interes posjetilaca Sarajeva za njega. Jedno vrijeme, turističke agencije iz Slovenije bi organizirale jednodnevni ili dvodnevni posjet Sarajevu, za grupe od trideset do četrdeset osoba. U sklopu toga, imali bi turu koja se u Sloveniji zove “vojno Sarajevo” ili “oblegano Sarajevo” što se naravno odnosi na prepričavanje događaja pod artiljerijskom opsadom. Tada bi slovenski gosti sa svojim autobusom otišli do tunel-muzeja na Butmiru, a potom bi se vratili u centar grada i parkirali sa gornje strane groblja Lav, ispod bolničkog kompleksa, ukoliko ima mjesta zbog brojnih manjih automobila parkiranih sa strane, pa bi cijela grupa sa vodičem izašla iz busa te ušla u krug groblja kroz gornju kapiju kao jedan od četiri ulaza. Okupili bi se oko lavlje statue gdje bi slušali pojašnjenja od lokalnog vodiča o samom groblju i njegovom značaju. Pri takvim obilascima, ovaj lokalitet ima poseban značaj u razbijanju određenih predrasuda među posjetiocima, i ne samo kroz spomenute ekskurzije iz Slovenije, nego općenito. Naime, neki stranci u Sarajevu dolaze sa predubjeđenjem da ordinarno stanovništvo za vrijeme opsade nije živjelo skupa, nego da su bili totalno podijeljeni na Hrvate, Bošnjake i Srbe, bukvalno i u svakom smislu, naročito vojnom. Nakon posjete ovom groblju, shvate (barem neki od njih) kako su u tom ratu svi građani Sarajeva, neovisno od nacional-vjerske pripadnosti, ubijani, sakaćeni i ranjavani, istim mecima sa okolnih brda, istim gelerima, istim projektilima. Naredni dio u procesu njihovog kontanja, odnosi se na činjenicu da su na Lavu, usred tako specifičnog rata, također i sahranjivani ljudi svih domaćih vjeroispovijesti, jedni do drugih, na istoj parceli. Dakle, u vrijeme kada bi neko očekivao da se dogodi suprotno od toga, to jest da se ljudi još više počnu odvajati po nacionalnosti ili po religijama usljed ratne psihoze, tenzija i trauma, na Lavu se dešavalo još veće zbližavanje. Ne samo da su ljudi tada zajedno preživljavali, nego su mnogi skupa i ginuli, te ostali skupa i poslije pogibija. Pritom, nastavilo se sa time i nakon opsade i rata. Ovo groblje možda i više nego samostani, crkve, džamije, tekije, sinagoge, katedrale, što se nalaze u istom sarajevskom komšiluku, odiše multikulturalnošću, jer su u prvom planu ljudi a ne hramovi.

Austrougari, komunisti i partizani kao pojačanje”

Za opsadnog perioda ukopano je na Lavu 3.880 osoba. Pored zgusnutosti, te prateće izmiješanosti, usput postoje i posebne označene parcele samo za sahranjivanje Muslimana ili samo Pravoslavaca, Katolika ili ateista. I parcele su doslovno jedna uz drugu. Također, zanimljivost predstavlja i djelimična ideološka raznolikost među preminulima, ne samo tradicijska, jer su ovdje sahranjeni i nekadašnji pripadnici komunističke partije, a njihovi spomenici su označeni zvijezdom petokrakom. Također, ima i određeni broj partizana, to jest veterana drugog svjetskog rata.

Na ovom groblju su poslije uspostave austrougarske vlasti ukopavani poginuli pripadnici tadašnje okupacione vojske, kao i tokom Prvog svjetskog rata. Izvorni naziv pokopališta bilo je Vojničko groblje, ili na njemačkom – Militar Friedhof. Današnji naziv – Lav, logično, groblje je dobilo po masivnoj figuri lava, inače umjetničkom uratku arhitekte Jozefa Urbanie, kompletiranom 1917. godine. Groblje je bilo zatvoreno 1958. godine, kada je oko 1.200 grobova ekshumirano je te preneseno u groblje Borak. poslije Drugog svjetskog rata groblje je nosilo ime – Partizansko groblje, da bi mu od aprila 1992 godine, bilo vraćeno ime Lav. Pošto je i ovo groblje bilo granatirano, kao i cijeli grad, kip lava je bio oštećen. Stoga je solidno obnovljen 2005. godine.

Mirovni aktivista sa Kipra, Tony Angastiniotis, prilikom posjete jedne svoje Sarajevu, bio je impresioniran Lavom, rekavši: “Nikad nisam vidio ovako neobično groblje. Svaki grob pojedinačno, svaki nadgrobni spomenik ima neku svoju nesvakidašnju  priču, i to ne samo priču o životima ljudi koji se nalaze u tom određenom grobu, nego sami grobovi imaju svoje priče. Svaka je drugačija i svaka je zanimljiva.”

Psihijatrijska panorama

Od neobičnih detalja vezanih za mnoštvo priča o Lavu, tri imaju veze sa Radovanom Karadžićem. Najprije, kako je poznato, ovdje je pokopano dosta žrtava njegovog organiziranog terora. Drugo, prije rata je on radio kao psihijatar na lokalnoj klinici. Ironično se potrefilo da u omanjoj zgradi što se nalazi pedesetak metara iznad Lava, nalazi jedna od bivših Karadžićevih kancelarija, sa prozorom koji nudi pogled na kompletno groblje, kao i na susjedno, improvizirano ratno groblje Stadion. Ta zgrada i danas pripada sarajevskoj psihijatriji. Jedan lokalni mahalaš je rekao kako jedva čeka da Karadžić umre, da bi mogao proširiti priču o tome kako tu kancelariju pohodi Radovanov duh, ne samo da bi posjetio svoje staro radno mjesto, nego da bi “uživao” u pogledu na groblje svojih vlastitih žrtava.

Treći detalj je grob Dragana Dabića. Naime, kako je također poznato, Karadžić se prilikom svog hapšenja od prije već niza godina, krio pod tuđim identitetom. Koristio je legitimaciju na ime osobe koja je pokopana usred opsade, na groblju Lav, po imenu Dragan Dabić. Pravi Dabić je i danas na Lavu, od 1993 godine, kada je tu sahranjen. O tome kako i zašto je pravi Dragan Dabić umro te ovdje ukopan, beogradske dnevne novine Politika, sa dozom ratne propagande, ovako su pisale:

“Dragan Dabić je rođen u Sarajevu 1954. godine od oca Rake i majke Stake. Pre rata radio je u „Kompasu”, a ubijen je kao civil 1993. godine. Pogođen je snajperom sa muslimanske strane, kod poslastičarnice „Palma” u Sarajevu, u naselju Hrasno. Njegova supruga Gordana danas živi u Kanadi, a brat pokojnog Dragana zove se Mladen – objasnio je jedan od naših čitalaca potpisan kao Vladimir. Čitalac pod imenom Sarajlija se složio sa Vladimirom u skoro svemu osim u tome da je Dragan Dabić pogođen sa „muslimanske strane”. – Hitac je došao sa Vraca, a onaj koji poznaje Sarajevo znaće ko je kontrolisao taj deo grada – kaže Sarajlija. Sa navodima naših čitalaca donekle se podudara i izjava Mladena Dabića, rođenog brata Dragana Dabića, koju je objavila televizija BiH. – Zapanjujuće! Zaista strašno. Moj brat je poginuo 1993. godine odlazeći po humanitarnu pomoć. Na Trgu heroja je pretrčavao ulicu, snajper je došao iz pozicije Vraca i tu je i poginuo – kaže Mladen Dabić.”

Kako se mjeri ljudski pepeo

Među dvojicom poznatijih stranaca koji su ovdje sahranjeni, iako oni za života ne bi voljeli da ih se naziva strancima, jedan je poginuo kao pripadnik Armije BiH 1994 godine, a drugi je ukopan 2000-te godine. Prvi je bio Nijemac Friedrich Adolf zvani Dolfi, koji je početkom 1993 godine iz Frankfurta, preko Igmana ušao u Sarajevo, da bi se priključio odbrani grada. Dolfi je bio dobrovoljac bez prethodnog vojničkog iskustva ili vojne obuke. Raspoređen je bio u 102 Motorizovanu brigadu bosanske armije, koja je uglavnom pokrivala tenkoprohodni, jugozapadni dio fronta oko Sarajeva. Poginuo je na frontalnoj liniji 1994 godine, nakon čega je sahranjen na Lavu, po vlastitoj želji još za života. Na grobnoj ploči je njegovo ime i bosanski ljiljan, sve što je želio da bude. Drugi je reporter iz Washington DC-ja, Kurt Erich Schork.

DSCF6277

Neke Sarajlije ga se možda još sjećaju kao novinara koji je “otkrio” poznatu priču o takozvanoj “sarajevskoj verziji Romea i Julije,” to jest bračnom paru Bošku Brkiću i Admiri Ismić, kao Srbinu i Bošnjakinji koji su ubijeni na Vrbanja mostu 1993 godine u pokušaju da pobjegnu iz obruča.

DSCF6275

Iako je zahvaljujući Shorkovoj reportaži ova priča postala međunarodno poznata, neke Sarajlije nisu zadovoljne prenaglašeno senzacijskim pristupom priči o njima dvoma kao ljubavnom paru različitih etničkih skupina, pošto je i usred rata bilo u Sarajevu (a i drugdje širom BiH) na stotine etnički ili vjerski “miješanih” bračnih parova. Tako da za dobro upućene lokalce ovo nije neki kuriozitet. Stoga to nekim strancima djeluje kao neobično i usput romantično. Ipak, Shorkova se ratna uloga cijeni među mnogim Bosancima, pa je prema Kurtovom testamentu, on sahranjen na Lavu odmah do zajedničkog groba Boška i Admire, odnosno “Romea i Julije,” ali tek pet godina poslije rata. Erich je poginuo izvještavajući iz ratnog Siera Leonea, 2000-te godine. Poštujući njegovu želju, organiziran mu je sprovod na Lavu. Zapravo, bio je to sprovod za njegov pepeo preostao nakon kremacije. Pola njegovog tijela, u pjeskovitom ili pepeljastom stanju je sahranjeno na Lavu, a druga polovina, ili kako se već mjeri čovječji pepeo, u Washingtonu pored groba njegove majke.

Čekajući „Klinta Istvuda“– dočekasmo Antonia Alvareza III – Piše Igor Galo

Igor Galo

o partigiano

Čekajući „Klinta Istvuda“ – dočekasmo Antonia Alvareza III

Mogao sam započeti naslovom „Čekajući God (o)a“… ali nisam. Ne vjerujem da će nam se God (o) ukazati, a kamo li da će nam doći i izbaviti nas. Mentalitet kojeg imamo i koji nas krasi kmetski je mentalitet, a on se  upravo samo-održava u našem duhovno i idejno gnjilom okruženju. Taj mentalitet kmeta zapravo ne želi God(o)a iako ga stalno priziva.

Ližemo oltare i druga v(l)ažna mjesta, licemjerno i prijetvorno GA prizivajući, istodobno nadajući se da neće doći, jer njegov dolazak bio bi bolan i za nas, itekako. 

Znamo mi to vrlo dobro i znamo zašto – grešnici kakvi jesmo! Kunemo mu se, nećemo više, najradije bi se od beznađa ubili, samo-ukinuli ali…

„Vidi, tu je i drvo ali užeta nema da se objesimo …“  nudi  izlaz Samuel Beckett svojim junacima znajući njihove kapacitete – a zna i nas iako nas nikad nije upoznao.

Nama također, kao i Beckett-ovim junacima,  ne pada na pamet da se „objesimo“, a kamo li da se odupremo ili pobunimo,  trpjeti je lakše. Čekamo.

Kmetovi kakvi jesmo, čekamo God(o)a, vjekovima… Trajno trpno stanje podnošljivo je uz vjeru u God(o)a i njegov skori dolazak, uz nešto dodatnog (od)laganja od strane njegovih izaslanika na zemlji i njihovih pomoćnika.

Međutim, to trajno trpno stanje postaje sve gore, čak i kmetovi to uspijevaju shvatiti. Jeste da misao putuje „od dupeta do glave“ prosječno tridesetak godina – a udaljenost svega pedesetak centimetara?! Nažalost, za nas to ne važi, dajte nam više vremena – misao još nije stigla.

Od God(o)a očito nema ništa, nikakve vajde.  Počinjem maštati da ćemo skupiti nešto odlučnosti, a možda i love, kao one kurve u filmu „Nepomirljivi“, onom filmu sa Divljeg zapada,  i pozvati „Klinta Istvuda“ da nam pomogne i da nas spasi iz kandži naših „šerifa“ i naših  „gazda“…

Dakle, umišljam si, kao kurva, sad u ovom filmu sa Zapadnog Balkana, da neću  više trpjeti „tucanje u glavu“, uz ono redovno tucanje za koje sam ionako slabo ili nikako plaćen – izmoliti ću „Klinta Istvuda“ da nas oslobodi terora onih koji nas „tucaju u glavu“, njihovih samovolja, samovolje njihovih uhljeba i uhljebinih uhljeba.

I tako… slatko maštam kao što i svaka kurva mašta da će jednog dana doći „onaj“ koji će je umjereno tucati, možda maziti, a možda i izbaviti iz kupleraja…

Između odluke da čekamo God(o)a ili da dočekamo „Klinta Istvuda“ ima nešto prostora i za  nas kmetove jer God(o) sigurno neće doći u ove krajeve, a kako vidim čak i „GOSPU“ u Međugorju provjeravaju da li dolazi ili  nas zaobilazi.

Dođe li nam „Klint Istvud“ plakati će i kurve i šerifi, ali i GAZDA.

Sva sreća, nije došao „Klint Istvud“ – došao nam je ANTONIO ALVAREZ III.

Za generalnog upravitelja REPUBLIKE HRVATSKE, stići će nam ANTONIO ALVAREZ IV

Radujte se narodi.

Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj – Svetlana Broz. Razgovorao: Juri Savicki

Svetlana Broz

Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj

 

http://www.slobodnaevropa.org/a/intervju-svetlana-broz/28390847.html

27. mart/ožujak, 2017.

Ja se rata ne bojim i ne mislim da će biti ratova na Balkanu: Svetlana Broz

Ja se rata ne bojim i ne mislim da će biti ratova na Balkanu: Svetlana Broz

Razgovorao: Juri Savicki (Ukrajinski servis, RFE/RL)

Unuka Josipa Broza Tita, Svetlana Broz, rođena Beograđanka koja se preselila u Sarajevo, kaže u intervjuu za RSE kako ne želi da živi sa ljudima koji nemaju kritički stav i koji smatraju da Slobodan Milošević nije bio zločinac, te ističe da Evropa, ali i ostatak sveta, “nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu devedesetih godina”.

RSE: Od rata u BiH je prošlo više od 20 godina. To nije malo. Čitava generacija je odrasla. Kada sam pročitao Vašu knjigu, shvatio sam da u Poljskoj i Ukrajini malo znamo o strašnom ratu u BiH. Jako mnogo knjiga i filmova je bilo na temu rata. Kako to da ne znamo zašto se to dogodilo?

Broz: Mislim da postoji generalno, bez ikakve potrebe da nekoga uvredim, nezainteresovanost ljudi za ono što se događa izvan njihovih uskih krugova. Evropa nije bila dovoljno zainteresovana za ono što se događalo na Balkanu. Bilo je izuzetaka, koje pamtimo, od Vaclava Havela, koji je dizao svoj glas i tražio da se hitno zaustavi rat u BiH, čim je počeo. Ni njegov glas nije bio dovoljan da se nešto zaista promeni.

Direktor velikog češkog radija je bio šokiran nekim dokumentarnim filmskim materijalom koji je video u mojoj kući, kada je došao u posetu Sarajevu. Vrisnuo je – Zar je moguće da se sve to događalo, a da mi to ne znamo? Bio je pri tome direktor jednog velikog medija, u jednoj evropskoj zemlji.

Mislim da je to generalno stvar naše lične nezainteresovanosti ili nemanja potrebe da se zna. Ako odete u Beograd, tamo će vam većina ljudi reći da se u Bosni gotovo ništa nije dogodilo. Negiraće istinu. Zašto? Najvećim delom zato što ne žele da ponesu odgovornost za ono što se u političkom i vojničkom smislu događalo u BiH, za šta je beogradska vlast bila odgovorna. Istovremeno, zato što i sami nisu bili zainteresovani za ono što se događalo u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Dubrovniku…

Mislim da Evropa, ali i ostatak sveta, nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu devedesetih godina i da zbog toga ne znaju dovoljno.

RSE: Zašto Evropa nije bila zainteresirana za Sarajevo, kada je Bosna u Evropi?

Broz: To deluje geografski blisko, ali očigledno nije bilo dovoljno blizu da bi Evropa bila zainteresovana. To ne mogu drugačije da objasnim. Član Evropskog parlamenta, Aleksandar Langer, je 1995. godine, nakon četiri godine pokušaja da ubedi članove Parlamenta Evrope da moraju uraditi nešto, da bi se zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, izvršio samoubistvo u Italiji, odakle je rodom. Ostavio je samo jednu kratku poruku, rukom ispisanu – Umro sam razočaran. Aleksandar Langer je umro razočaran u Evropu. Poslednja njegova poseta BiH bila je krajem maja 1995. godine.

Postoji jedna institucija koja se zove po tom, po meni velikom, i političaru i intelektualcu i veoma moralnom čoveku, koji je na kraju izašao iz života jer nije želeo da živi u takvoj Evropi. Većina ljudi to ne zna.

RSE: Kako to da su ljudi, koji su živeli na istom zemljištu, u jednom gradu, u jednom selu, u jednoj ulici, odjednom počeli da ubijaju jedni druge? Šta se dogodilo u glavama ljudi?

Broz: Mislim da nije bilo tako. I to je jedna od pogrešnih predstava o ratovima na ovim prostorima. Mogu da govorim meritorno o BiH jer sam od decembra 1992. godine provela pola ratnog perioda u BiH, pa znam tačno. Posle rata sam prošla sva mesta i sva sela koja nisam mogla u ratu.

Nikada ne možete čuti, ni u jednom selu, da je komšija napao komšiju. To se nikada nije desilo. Dogodilo se to da je neko iz drugog kraja iz BiH, ili izvan čitave teritorije BiH, neko iz Srbije ili Hrvatske, došao do tog sela, bacio prvu bombu, zapalio prvu kuću, ubio prvu žrtvu. To je bila inicijalna kapisla da se stanovnici tog sela, koji su živeli do tada mirno i zajedno, različitih etničkih grupa, počnu polarizovati na grupe onih koji se osećaju žrtvama jer je iz njihove grupacije neko ubijen, i na grupe onih koji se osećaju potencijalnim zločincima jer je iz njihove grupacije neko ubio prvu žrtvu.

Tako je počelo. Rat je uvezen u BiH. On nije buknuo iznutra. Nije se dogodilo to da je komšija napao i ubio komšiju iz čista mira ili zato što mu je to neko naredio. Dogodilo se jer su bogovi rata iz Srbije i Hrvatske imali dogovor i rekli – Sada će prvo Srbija napasti BiH. To je bila čista agresija. Napala ju je vojno i napala ju je iznutra, tako što je slala ljude da čine prve zločine, koji će uzrokovati polarizaciju između ljudi.

(Slobodan) Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini: Broz

Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini

To se može dogoditi u svakoj zemlji, gde neko ima takav plan, ukoliko ljudi nemaju dovoljno građanske hrabrosti da se tome suprotstave. Videli ste u knjizi, Dobri ljudi u vremenu zla, da je takvih ljudi bilo, ali nisu imali dovoljno snage jer ih je bilo malo. Nisu mogli ništa da promene, nisu mogli da zaustave. Mogli su uvek individualno da deluju, ali ne da zaustave taj rat koji je bio planiran jer se radilo o dve agresije. Prva je agresija Srbije i Crne Gore na BiH, koja je već imala nezavisnost i bila priznata u UN-u. Druga je agresija iz 1993. godine, od strane Hrvatske, kao susedne države. Ideja je bila podeliti BiH i napraviti veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Mnogo velikih država na malom prostoru i to po cenu BiH.

Onda je došlo do polarizacije u nekim mestima, došlo do neviđenih zločina. Te neviđene zločine su najčešće radili ljudi koji su došli spolja. (Slobodan) Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini. Oni su bili najokoreliji zločinci, plaćeni su bili da čine zločine. Interesantno je da ni jedan nije optužen pred Haškim tribunalom.

Rat uvek oslobađa svu negativnu energiju u svakom čoveku zato što svi smatraju da je u ratu sve dozvoljeno i da nema kazne. U ratu ne rade sudovi, ne radi policija. Misle da mogu da učine šta žele, da ubiju koga hoće i koga mrze od pre rata, misle da im se ništa neće dogoditi. To misle ljudi koji nemaju moralne norme. Ljudi, koji su imali moralne norme, njima rat ni za šta nije bio potreban.

Postoji jedna izreka na ovim prostorima, koja kaže – Nekom rat, nekom brat. Za neke ljude, rat je uvek bio brat, nešto u čemu se može profitirati. Ali to su ljudi bez moralnih normi. Njih ima i u miru. Oni se nekada i u miru probude pa vidimo najstrašnije zločine. U ratu su još slobodniji jer misle da neće biti kažnjeni. Što je najstrašnije, većina njih nikada i ne bude kažnjena.

RSE: Kako sada ljude naučiti da žive zajedno nakon rata?

Broz: Ne treba ih učiti. Ti ljudi su živeli zajedno pre rata. Oni su živeli zajedno i u ratu, u onoj meri u kojoj im je to bilo dozvoljeno. To je nekada bio zločin, mogli su platiti životom, kao što neki i jesu. Platili su životom svoj zajednički život i ne pristajanje na podelu i na zločin. Danas mislim da treba osloboditi politički prostor za neke normalne političare, i ništa više, da bi građani živeli normalno, kao što su živeli do sada.

Svako će nositi svoja sećanja i raditi ono što je najbolje, da se više nikada tako nešto ne dozvoli, da se rat ne ponovi. Političari i kler na prostorima zapadnog Balkana su razarajuće negativni. Oni imaju model po kojem mogu opstati, a on je nacionalizam koji je otrovna priča, bolesna priča. To je teška bolest koja se mora dugo lečiti. Lakše bi se ljudi lečili i izlečili kada ne bi bilo ovakvih političara. Oni vladaju strahovima, oni zastrašuju pripadnike svoje etničke grupe. Gledamo predizborne parole na kojima piše – Glasajte za nas ili ćete biti istrebljeni. Mi smo vaši zaštitnici! Oni su bogovi rata. To su isti ti ljudi, iste partije, iste politike koje su počele ratove 90-tih. Vladaju i danas na ovim prostorima. Treba skloniti te političare i objasniti ljudima da se ne plaše, da imaju hrabrosti.

RSE: Kakva je uloga intelektualca?

Broz: Sramotna. Volela bih da u Ukrajini bude drugačija. Naši intelektualci to i nisu jer je po definiciji intelektualac onaj koji je aktivan u društvu, koji se bori za neke pozitivne promene. Ljudi koji su kod nas završili visoke škole i fakultete, i ne znam kakve sve titule nemaju, zapravo su poslušnici režima i lidera koji su kreirali rat, pa ga vodili, potom potpisali Dejtonski sporazum, pa su i danas na vlasti. Oni preko 30 godina truju ovaj prostor. Od njih ne možete ništa očekivati.

Potpuno sam razočarana činjenicom da u jednoj zemlji od 3,5 miliona ljudi, možda 10 ljudi ima hrabrosti da digne svoj glas i da govori istinu. Ostali pužu. To za mene nisu intelektualci.

RSE: Političari i analitičari govore da se na Balkanu ponovo čuje zveckanje oružja. Kako se osećate? Da li je to ozbiljno? Neki političari i analitičari pominju promene granica, pominju Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku, Veliku Albaniju.

Broz: Ja se rata ne bojim i ne mislim da će biti ratova na Balkanu. To je moj prostor. Rođena sam u prekrasnoj zemlji, koju su ubili 1991. godine. Ali svi delovi te zemlje su i dalje, u psihološkom i emotivnom smislu, moji. Mene jednako boli ono što se događa u Makedoniji, kao i nešto što bi se moglo događati i što se događa u Hrvatskoj, čija je fašizacija u enormnom usponu, kao i u Srbiji. U BiH su uvek postojale tenzije koje su pravili političari, a ne građani. Mislim da građani više ne bi dozvolili da im se ponovi 1992. godina. Valjda su dovoljno naučili i postali svesni toga da su stalno žrtve političke i verske manipulacije. Sada religijski predstavnici imaju ogroman uticaj na ovom prostoru. U crkvama i u džamijama se zapravo određuju političari.

Godinama sam proučavala taj fenomen zbog sebe. Htela sam da mogu sebi da objasnim da li ovom zemljom vladaju političari ili kler. Došla sam do zaključka da vlada kler, a da su političari samo izvršioci.

Ne verujem da će biti ratova. Mislim da političari zveckaju oružjem. Imaju istu retoriku iz 1992. godine, što je grozno jer ništa za 25 godina nisu promenili i pomerili. Nadam se da će građani na sledećim izborima svima njima pokazati da ne pristaju na tu retoriku, da neće više glasati za njih. Doduše, tome se nadam svake četiri godine, ali se to još nije dogodilo. Opet se nadam da će se dogoditi jer je građanima preko glave taj osećaj stalne ugroženosti i stalne bliskosti rata.

A ako Evropa i međunarodne institucije dozvole da se ijedan metak ispali na prostoru zapadnog Balkana, oni su time, po meni, potpuno delogirali sopstveno postojanje jer je to besramno. Nakon preko stotinu hiljada žrtava, koji su životom platili to političko ludilo, nakon potpuno razorene privrede svih ovih država bivše Jugoslavije, ne radi se samo o BiH, nego o svim državama, da se neko usudi da se na zapadnom Balkanu ispali ijedan metak, to je potpuni poraz, rekla bih, evropskih i svetskih političara, koji će meni pokazati da sam u pravu kada tvrdim da u Evropi, ali i u svetu, ne vidim prave lidere, ne vidim prave političare. To su politikanti. To su činovnici, koji znaju šta danas trebaju da rade, ali nemaju nikakvu viziju za sutra.

Živimo u vremenima bez političara sa vizijom. I zbog toga se to dešava. Imamo milione činovnika koji žderu nečiji novac, novac poreskih obveznika. Troše besmisleno jer su korumpirani. Svega tu ima, a pri tome dozvoljavaju da im se sve otima kontroli. To je besramno. Ovo je vreme besramno i nemoralno.

Beograd je bio evropska metropola pre četrdeset godina, lepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umem da živim u gradu bez duše: Broz

Beograd je bio evropska metropola pre četrdeset godina, lepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umem da živim u gradu bez duše

RSE: Zašto ste otišli iz Beograda u Sarajevo?

Broz: Rođena sam u Beogradu i živela sam u tom gradu. Jako sam ga volela. Radovala sam se sa koje god strane sam u njega ulazila, kako god sam ulazila, kolima ili avionom, bila sam presretana. Ali, Beograd se promenio. On je od 1987. godine, kada je Milošević došao na vlast ,već počeo da se menja.

Mislila sam da imam mnogo prijatelja, a zapravo mnogo ljudi je mene imalo za prijatelja. Onda me u jednom trenutku kćerka pitala – Gde su mi svi ti prijatelji? Po četrdeset ljudi je dolazilo u našu kuću. Oni su prestali da dolaze u moju kuću jer sam ja govorila istinu od početka. Prepoznala sam Miloševića već na onim govorima, gde su ga stotine hiljada ljudi slušali i frenetično aplaudirali. Govorila sam svojim prijateljima da podržavaju novog Hitlera u Evropi. To ne može. To se ne sme raditi. To je nemoralno. On će zlo napraviti. Oni su mi odgovarali da tako govorim zato što nisam Srpkinja.

Mi nikada u Jugoslaviji nismo imali takve relacije. Ni danas ne znam etničku pripadnost većine svojih drugova iz škole, sa fakulteta, prijatelja. Nikada me to nije interesovalo. Nikada se nisam izjašnjavala da nešto jesam ili nešto nisam, to je moja stvar. Nemam etničku pripadnost. Imam šest etno-nacionalnih priča u svojoj krvi, od Urala do Atlantskoga okeana. Evropa mi je tesna. Zašto bih se izjašnjavala da sam jedna od tih šest. Niko me nije ubedio da je jedna od tih šest važnija ili vrednija etnička grupa od ostalih pet. Može se živeti bez etničkog identiteta. Kamo sreće da svi ljudi žive bez njega. Političari bi morali mnogo da razmišljaju šta će drugo uzeti kao nekakav faktor kojim će trovati ljude.

Dok god ljudi prepoznaju svoj identitet, dokad im je on važan na ulici, oni su izgubljeni. Oni su počeli da se zatvaraju i počeli su da se identifikuju kao pripadnici jedne etničke grupe, iako je u Srbiji živelo 64 posto Srba, a svi ostali nisu pripadali toj etničkoj grupi. Jedna trećina nije. Ali svejedno. Homogenizovali su se na toj etničkoj bazi i odbacivali su sve druge koji su pokušali da im kažu nešto što je bilo za razmišljanje. Nisu hteli da prihvate, bar da čuju.

Onda je 1999. godine sve prevršilo meru, kada sam slušala mnoge Beograđane koji se ljute na NATO što je napravio intervenciju da zaštiti kosovske Albance, koji su bili progonjeni. Zbog progona je 800.000 ljudi moralo da napusti svoje domove. Posle svih ratova u Hrvatskoj, u BiH, svih žrtava, svih razaranja, kako možeš da se pitaš zašto se to tebi događa, kako možeš da misliš da si najbolji. Ne, nisi! Živiš u zemlji koja je vodila ratove i koja je pravila zlo. Političari su pravili zlo, a ti se nisi distancirao od toga. Ne želim da živim sa ljudima koji nemaju tu distancu, koji nemaju kritički stav i koji kažu da Milošević nije bio zločinac. Njima je danas, najčešće, Milošević još uvek heroj. Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj.

Beograd je bio evropska metropola pre četrdeset godina, lepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umem da živim u gradu bez duše. I zato sam se preselila u Sarajevo, koje je bilo stravična žrtva zločina, četverogodišnje opsade, neviđene u modernijoj istoriji ratovanja. Taj grad je sačuvao dušu. Ono malo čestitih Sarajlija, koji su rođeni u ovom gradu i koji su preživeli četverogodišnju opsadu, sačuvali su dušu, ali i dušu ovoga grada. Želim da živim sa njima i mislim da imam na to pravo.