TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG (iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG

(iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”)

***

Kad odlete svi ždralovi

Ležao je pored puta, zagledan u smiješne patuljaste oblake, kopljem proboden nešto ispod srca. Uz tutanj bojne opreme i zveket grivni prolazili su nadomak njegove glave umorni legionari u pokidanom poretku. Neki su mrmljali pogrde i prezirno odmahivali. Buku i uvrede upijala je zemlja pod njim odnoseći nemile zvuke daleko u svoju utrobu, a on ih je čuo kako se kao eho vraćaju i iznova mu ranjavaju biće nepodnošljivim bolom. Obrnute slike prašnjavih grivni, ukrašenih raznim gravurama i reljefima, činile su mu se iz blizine tako neobične i nepoznate, kao da ih vidi prvi put, ne osjećajući da slične njima ima i sam na svojim nogama.

Nakon što prođe i zadnji red vojnika, odnekud se prema njemu sjatiše djeca i tri žene od kojih najstarija odvede mališane do sjene obližnjeg drveta, zatim se pojaviše još dvije djevojke. Kada mu jedna od njih donese vrč a druga pridiže glavu, jeknuvši on istrže koplje iz grudi i one se razbježaše uplašene.

Vratiše se kada opet klonu po rijetkom poljskom bilju tek probuđenom poslije kiše. Nikada nije ni pomislio da zemlja može biti toliko bliska i draga, mila i privlačna neodoljivom svježinom. Nije više osjećao bol, samo toplinu života koji ga je napuštao pretvarajući se u crvenu mrlju pod njim. Osjeti da ga male nježne ruke pridržavaju, ali njegove usne nisu mogle piti, vodu ili vino, nije znao. Gledao je samo, oblake i oči, i mali neven u kosi mlade žene, čiji se lik usijecao u blaženi pomen ljepote sa kojim je tonuo u san prozirnog beskraja.

Nalazio je još toliko snage da pažljivo dodirne tobočić sa bočicom, za pozdrav dalekom snoviđenju, ili skorom susretu, naslućujući smisao davnog proročanstva. Ponirući u neki duboki mirisni topli mir, pratio je visoko na nebu jato ždralova. Dok su se dostojanstveno gubili prema sjeveru, njihovo već slabo čujno kliktanje otkidalo je sa obzorja viziju svega minulog i pretapalo se u laki treptaj tako žuđene tišine.

I utrnu svjetlost što je sjala stazama neobičnim, tegobnim i lijepim.

Na njegov štit, rječiti spomenar oslikan tragovima borbi, blage ruke ostaviše nevenov cvijet.

Kada sporog i tihog koraka, bez osvrtanja, konačno svi odoše od svježe humke, pojavi se najplemenitiji glasnik svijeta anđeoskog. Oprezan, pun poštovanja, jedan leptir njihao se na snopu svjetlosti odbljesnute o štit, kao da je moć metala htio preliti u svoje malo čudesno tijelo.

***

Tajna praha zemaljskog

Da li se objava destrukcije Logosa doista mora vezati za Babilon? Nije li bilo i prije i poslije tog legendarnog rascjepa uma drugih sličnih preduslova za obnovu predstava o početku kraja civilizacije? Vjerovatno je jedna strašna noć predodredila taj kraj.

I raniji protivnici jevrejskog monoteizma skrnavili su jerusalimsko svetište, postavljali su biste imperatora na oltar, uvodili nečiste životinje, prisiljavali stanovništvo da se odreknu tradicije i zabrana, pokušavali ih primorati da jedu nedozvoljenu hranu, ukratko, činili im život nemogućim.

U maju 66. godine tiranija prokuratora Gesija Flora dovodi do masovnog jevrejskog ustanka. Iz Cezareje je krenuo na Jerusalim da uguši pobunu i kazni nepokorne Zelote koji mu nisu htjeli platiti danak. Rimske jedinice stacionirane u Jerusalimu su se morale predati, ali Zeloti ih nisu poštedjeli. Prividna pobjeda je nadahnula ustanike u cijelom Izraelu i kao rimski odgovor, u proljeće 67. godine, 60.000 legionara, ili, deset legija, iskrcalo se u sjevernoj luci Ptolemaidi, današnjem Akku, i pridružilo starim posadama.

Jerusalim, godina 70-a, četvrta pod opsadom. Na sjeveroistočnim padinama, sa otprilike istog mjesta odakle je Hristos posmatrao Drugi hram, sjedi Vespazijan, Caesar Vespasianus Augustus Titus, kraće zvani Tito. Sjedi i razmišlja. Već je sedam dana prošlo otkako je ponovo stigao, ali niti se pomjera, niti prima generale.

Znao je koliko nije bio omiljen u Senatu i zašto je upravo on počašćen ovom ulogom koju je trebalo da izvrši.

Znao je da ga zamišljaju kao beskrupuloznog krvnika koji će za ćutanje glavnih svjedoka pristati na svaku ucjenu.

Znao je i za raskol među jevrejskim vođama pobune, a imao je i pouzdane informacije da velika grupa hrišćana priprema bijeg.

I nije ga to toliko moglo navesti na sentimentalnu pomisao da pored već odloženog roka za napad produži mogućnost mirnog raspleta za još sedam dana, koliko se kolebao zbog činjenice da je s pripadnicima jedne posebne grupe unutar jevrejske zajednice, nevješto prerušen, viđen njegov najmlađi sin. Ne bi problem možda ni bio tako dramatičan da on lično nije Kornelijusa postavio za komandanta Prve legije.

U prvobitnom nastupu bijesa činilo mu se da bi ga lično sasjekao ako bi ga sreo, ali, budući da je i sam bio sazdan od sasvim drugačije unutarnje supstance od one vanjske ljušture pokrivene još i oklopom, iz dana u dan tonuo je sve više u tugu i roditeljski očaj. Sreća da je to prvi doznao on, no, šta će biti ako ih otkriju Rimljani iz ekstremne frakcije koji su samo glumili lojalnost Korneliusu?

Ili, ako ih zaustave ostrašćeni i samoubilački zaslijepljeni branitelji grada?

Haos. Otac i sin, na suprotnim stranama. Osvajač i dezerter.

Nešto dalje, u Getsimaniji*1, nalazi se njegov najstariji sin Titus Flavius kome je u potpunosti povjerio komandovanje odlučujućom bitkom.

Oko 24.000 legionara nakon kraćeg primirja čekaju njegovo naređenje za posljednji napad, ali on ne žuri. Čekao je na očev mig, a on kao kamen, sjedi i ćuti. Nakon što je njegov prijatelj Galba umro, Vespazijan je postao jedinim ozbiljnim pretendentom na carsku krunu. Otonu je pripisano samoubistvo, a suparnika Vitelija su navodno ubili zavjerenici iz redova njegove vojske. Vjerovatnom se čini verzija da je Vespazijan od njega preoteo zimske rezerve žita, što je značilo postati gospodarem obilja ili gladi. Vespazijanove pristalice su uspjeli zauzeti Rim 20. decembra 69. godine i uplašenom Senatu nije preostalo ništa drugo do da Vespazijana proglasi carem. Smirivši pobune u zapadnim provincijama Vespazijan je imao više vremena da se posveti stanju u Judeji. Opsada Jerusalima, ostavljena mu da sada on o njoj vodi brigu, zadavala mu je mnogo glavobolja. Titus, Tito, ili još kraće Tit, pridružio se ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da obnovi senatorski ugled. Vespazijan je prethodno neko vrijeme proboravio u Rimu da bi bio ustoličen za novog imperatora. Plašio se podlih smicalica svojih protivnika, međutim, iscrpljeni unutarnjim sukobima, zajednički su polagali sve nade u promisao da ih može ujediniti samo neko ko je kadar svima reći ne i nikome ne polaskati, a Vespazijan je bio idealan tip beskompromisnog tiranina kojeg su se plašili čak i više od Nerona. Bar su mislili o njemu da je takav, a on je svoju ulogu znao vješto igrati. Donekle zbunjen, brzo je odlučio da vojsku pod zidovima Jerusalima prepusti Titu. Vespazijan je dvojici nešto starijih sinova, Titu Flaviusu i Domicijanu, još za života povjerio dio diplomatskih i vojnih mandata, ali nije zaboravljao ni Korneliusa: odredio ga je za generala elitne Prve legije. Tit je bio u nedoumici šta da čini jer je znao glavni razlog očeve sporosti. S druge strane, raslo je nestrpljenje kod vojske i nije mogao predugo čekati. Petnaest dana već je prošlo od Pesaha, mnogi hodočasnici i posjetioci htjeli su van iz grada, međutim, pobjeći se nije moglo, a uhvaćenim bjeguncima se surovo presuđivalo.

A sada, još i ta sramota sa polubratom! Da im se ruga sa zidova i poziva ih da se vrate kućama!

I sam je bio nesiguran u ishod cijelog ratnog pothvata vođenog toliko iracionalnim motivima. Ipak, njegove moralne dileme nisu smjele uticati na izvršenje ratnog plana. Domicijanus se ne bi ni najmanje libio da ga sruši i preuzme mu kontrolu. Kada je u pitanju carska titula ne poznaje se ni rođeni brat. Domicijan je bio suviše hirovit da bi brinuo za bratov i očev ugled.

Kornelius je bio Vespazijanov sin sa robinjom te nije imao pravo da učestvuje u nasljeđivanju. Robinja, dobivena na poklon, tada još sasvim mlada, dovedena iz unutarnjih planinskih krajeva u Solin kroz koji je prolazio, postala je jedinom družbenicom prema kojoj je Vespazijan gajio dublja osjećanja. A ona, od nekog prelijepog vodeničarskog kraja, vječito tugujući za svojim zavičajem, u toj tuzi rodi mu sina i ubrzo umre. Jedinu relikviju koju je imala uz sebe, sa kojom je šapućući razgovarala i pred kojom se molila, bila je mala bočica sa vodom koju joj je plavokosi ratnik, i sam porijeklom iz njenog kraja, nekom prilikom krišom donio s izvora pod Igmanom.

Našli su je jedno jutro u vrtu pored magnolija. U stisnutoj ruci imala je bočicu svoje čarobne vode*2. Za života, nikada se nije dala nazvati robinjom, pokušavala je da pobjegne i uspijevala, ne znajući ni kuda da krene. Vraćali bi je i tada bi kao srna padala u sjetu i nikako nije mogla da shvati ove ljude kojima ništa nije bilo sveto. Nije pila od njihova pića, nije jela od njihove hrane, već samo ono što je sama spravljala. Možda je upravo ta njena posna “jalova” hrana, kako su joj se izrugivali, jednom prilikom spasila samog Vespazijana. Bio se teško razbolio i ona ga je njegovala i pojila napicima od rijetkog bilja koje je poznavala, ali ne kao gospodara, činila je to istom revnošću i samilošću kao što bi njegovala bilo kog drugog bolesnika. Od tada je Vespazijan volio i čuvao još više.

Nije mu bilo lako da je zaštiti od ostalih nasrtljivaca i ljubomornih konkubina, a neki su već i osjetili na svojoj koži da se sa ovom nepokornom ženom ne može postupati kao sa ostalima. Ma koliko su se trudili da joj nadjenu neko ime, odazivala se jedino kao Igmanka. Obasipana poklonima, ničemu nije pridavala značaja, niti je bilo kakva vrijedna stvar mogla potamniti sjaj njenog sjećanja na talase bistre rijeke pored koje je rođena. Kao opčinjena mogla je u noćima mladog Mjeseca sjediti pored Tibra, ali ono što je ona i samo ona mogla čuti, bio je šum neke druge rijeke.

***

Oduvijek je Kornelius bio samo svoj, pristojan, ćutljiv, hrabar i nepokoran. Po blagosti nalik majci, a Vespazijanu sličan po tome što se nikada nije znalo šta misli i šta smjera da učini. Ma koliko da je dječaka odgajao spartanski u njemu je opstajao duboko skriven svijet hranjen čežnjom za slobodom od strogih nazora i principa na kojima se održavala viteška i plemićka tradicija. Iako upregnut u borna kola civilizacije, u najmoćniju imperiju čiji uticaj nikada nije zamro, Kornelius je bio preteča mnogih kasnijih vizionara, sklonih miru i nenasilju, pjesmi i prirodi. Znanja i vještine omogućile su mu da već u dvadeset petoj godini postane komandant legije, ali sada, kada je trebalo da opravda ukazano mu povjerenje i potpomogne očuvanju ionako poljuljane očeve pozicije, odlučio je da se prikloni glasu savjesti i jedne noći je jednostavno nestao. Budnim čuvarima koje je imao svuda oko sebe, naravno, potčinjenih njegovom ocu, nije promaklo da se u posljednje vrijeme Kornelius u tajnosti sastajao sa lijepom Judit. O tome je doznao i njen otac, vlasnik radionice u kojoj je sa tri sina proizvodio muzičke instrumente. Jakovu je bilo tek osam godina, ali je i on pomagao. Malo koji posjetilac da je bio u gradu a da nije kupio nešto od njihovih proizvoda. Uživali su ugled skromnih i tihih ljudi, a sad, odjednom, njihova ljubimica u zagrljaju neprijateljskog oficira!

***

Baklje i lomače što su sa okolnih uzvišenja u potpunosti opkoljavale grad, pružale su sablasan noćni prizor neposredne prijetnje.

– Šta misliš, kada će napasti?, pitala je Judit.

– Ne znam zašto već nije pokrenuo vojsku, glasio je kratak odgovor.

–  Da li si siguran u svoju odluku?

Ako osjećaš koliko mi je stalo do tebe, nadam se da pretpostavljaš i to da sam vam se pridružio iz uvjerenja neodvojivo vezanim za smisao nečega što će uslijediti mnogo vremena poslije nas.

Kornelius nije imao namjeru da se bori protiv svojih. U početku se sakrivao, no, ne izdržavši i samu mogućnost da se bilo ko javno ili tajno naslađuje mišlju da se pritajio pod skutima žene, pojavio se kao duh obasjan mjesečinom i držao besjede dojučerašnjim vojnicima o besmislu i neopravdanosti osvajačkog nasilja. Ali one noći kada su rimski vojnici poslije uobičajenih sodomskih pijanki provalili u jedno od naselja i surovo pobili sve, od osam dana do osamdeset osam godina i nakon što je našao izdišuću trogodišnju Juditinu sestru, u njemu se nešto prelomilo. Plakao je kao da je njegova, izašao je na zidine držeći njeno tijelo preko ruku i urlao:

– O, Rimljani! Zvijeri!

Nije bilo čudno što su mnoge porodične starješine među Jevrejima lično ubijali svoje kćeri i supruge.

Zaboravio je ko je i kome pripada, sjećanje na Rim je u njemu izazivalo sada još samo mučninu i prezir. Odlučio je da će ubuduće voditi jedino svoj vlastiti rat. Videći svoga bivšeg komandanta, razdrljenog, raščupanog, kako ih proklinje sa zidina, vojnici ustuknuše. Nijedna strijela ne poletje put Korneliusa. Iako je njegovim dojučerašnjim saborcima bilo dojavljeno da postoji naredba da ga ubiju kao izdajnika, niko se nije javno odvažio na takav gest. Dok su ga jedni više sažaljevali kao ludu, drugima se doimao kao otkrovenje njih samih i onog što su nosili u podsvijesti. Desetina iz njegove legije mu se jedne noći pridružiše, ostali su zbunjeni protestvovali ili prećutno odobravali. Malo je bilo onih kojih su bili ubijeđeni u opravdanost ove osvajačke misije. Tuđa zemlja stranih običaja, nepoznatog čudnog pisma, zemlja hrabrih ratnika i lijepih ali divljih, odveć gordih i nepotkupljivih žena.

– Šta tražimo ovdje? Za koga? – nerijetko su se pitali oni u kojima glas čovječnosti nije bio posve omamljen i odagnan otrovima beščašća.

Bilo kako bilo, dan konačnog napada neumoljivo se bližio. Kao da nije bilo dovoljno što su deseci hiljada branitelja poginuli u borbama ili su prilikom pokušaja bijega mučki ubijani i raspinjani. Gotovo da nije bilo mjesta na gredama i stubovima, pošto za krstove već odavno nije bilo dovoljno drveta. Posljednje primirje pred Pesah Rimljani su lukavo iskoristili. Malo su se povukli od zidina i kao u znak dobre volje dopustili hodočasnicima i članovima rodbine da uđu u grad. Zatim su zatvorili sve pristupe. Znali su da ionako izgladnjelo stanovništvo neće dugo izdržati pritisak. Podjele i sukobi prvaka su posebno pogodovale padu morala odbrane. Jedino što branitelji nisu znali odnosilo se na gubitak prethodne milosti i da ih njihov Bog više neće čuvati. Hrišćani su vjerovali da je tome doprinijelo kamenovanje Stefana; bila je to posljednja kap u prepunjenoj čaši Božjeg gnjeva na Jevreje. No, oni su i dalje smatrali da je uprkos brojčanoj nadmoći napadača Herodov grad neosvojiv, te su bili ubijeđeni da će i ovaj atak proći kao i prethodni. A Herod Veliki (73. – 4. p.n.e.) zaista kao da je sve bio predvidio, pa i ovakvu eventualnost. Zahvaljujući sistemu tajnih kanala i prolaza, grad nikada nije bio u potpunosti bez dopreme svježe vode i hrane. Da se sticajem okolnosti, zbog praznika, nije učetvorostručio broj ljudi unutar zidina, gladi vjerovatno ne bi ni bilo. Ovako, u posljednjoj fazi opsade, bilo je već i najtežih pojava odstupanja od važećih civilizacijskih normi.

***

I onda, konačno, u miru prvomajskog predvečerja, dok su još trajale molitve, izviđači sa kula jerusalimskih počeše kao sumanuti tuliti u rogove. Svima bi jasno da su Rimljani krenuli.

Bio je to početak bitke što će potrajati do augusta, 9. ava, do kojeg će poginuti (ako je vjerovati Josefu Flaviusu) još 120.000 stanovnika nesretnog Grada Mira, ili, ukupno, 1.120.000 Izraelaca od početka opsade. Još 900.000 ih je bilo zarobljeno. Kako je budućnost izgledala u očima Korneliusa?

Savršeno miran čekao je prvi talas napada. Poznavao je taktiku, do juče je sam komandovao najboljim rimskim oružnicima.

Onda je učinio nešto sasvim neočekivano, koliko je to zaprepastilo njegove nove saborce, još više je iznenadilo Rimljane: dok su legionari postavljali svoje moćne katapulte, Kornelius se spusti sa zida i uputi pravo prema njima. Međutim, jedna pojava iza njegovih leđa iznenadi i njega. Jakov, Juditin najmlađi brat, krenuo je za njim. Korneliusa skoro da napusti hladnokrvnost, no, već je bilo kasno. Vojnici se baciše prema Jakovu da ga uhvate. Skačući kao vjeverica preko kamenja i provlačeći se kroz oštrotrne žbunove ismijavao je vojnike. Mnogo vjekova poslije takvu hrabrost i drskost pokazaće jedan dječak na barikadama Pariza. Jakov je bio Gavroš prije Gavroša, gamen svoga vremena. Iz praćke je gađao Rimljane, nazivajući ih pogrdnim imenima i pjevajući smiješne pjesmice. Ostali vojnici su se smijali dok na kraju ne preusmjeriše pažnju na svog važnijeg posjetioca. Niko nije znao šta da čini. Kornelius je u borbenom stavu stajao i ćutao. Napokon, tri legionara što su prethodne noći pili malo više, ili nisu znali o kome se radi, odvažiše se da ga napadnu. Poslije par minuta borbe ležali su mrtvi. Bio je to jasan znak da Kornelius nije sišao ni da moli ni da pregovara. Dosta je rekao prethodnih dana sa zidova. Znao je da su iza ove opsade njegov otac i braća, da su legionari pripadnici samo neznatno disciplinovane, zavedene, pijane, razvratne i opasne rulje, a iza njegovih leđa da su slobodoljubivi ljudi u svojim domovima, sa porodicama, na zemlji koju im je njihov Bog posvetio nakon dugih lutanja i padova. Nisu mogli ni pomisliti da bi velelepna građevina hrama mogla biti ostavljena bez Božje milosti. Ovoga puta su bili spremni radije da svi izginu nego da se još jednom predaju i krenu u roblje.

Pred njega izađe njegov bivši kapetan Germanik. Kornelius i njega pobijedi, ali ga samo razoruža i poštedi. Plemenitost prema poraženom protivniku je ponekad značajnija od pobjede. Da li će gest dobročinstva imati smisla zavisi od svijesti pošteđenog i od toga da li će shvatiti vrijednost dara. Smatrao je da je s njegove strane ovo bilo dovoljno ohrabrenje braniocima i potvrda da se nije slučajno našao na njihovoj strani. Oni kličući pomogoše njemu i Jakovu da se vrate unutar zidina, uvrstivši ih među svoje heroje.

***

Titus mlađi, Tito, još kraće zvani Tit, nije mogao da povjeruje u sve što su mu prenijeli, ali je Vespazijan sasvim mirno primio vijesti o događaju. Jedino je Domicijan ključao od bijesa:

– Suviše je ropskog i divljeg ostalo u njemu da bi ikada izrastao u šta drugo osim u izdajnika. Kako ocu nikada nije bilo jasno kakvu je zmiju nosio u njedrima?

– Nemoj tako govoriti!, presječe ga hladnim glasom Tit. Znaš i sam koliko je odmjerene i uravnotežene pažnje i brige otac poklanjao nama. Ni ja ne opravdavam našeg brata, ali shvati: on je dovoljno propatio time što je bio vječito ostavljan bez prava koja su bila nama zagarantovana. Stavi se u njegov položaj: imaš sve i nemaš ništa, stalno te svi podsjećaju da si sin robinje i da ne pripadaš svome okruženju kao ravnopravan član. Da si ti rastao tako omalovažen, odgurnut, prezren, gdje bi danas bio? Šta bi te obavezivalo da budeš s ove strane? Osim toga, ne zaboravi, vlast je uvijek iznad čovjeka, a trebalo bi da je u službi čovjeku, da postoji radi čovjeka. Ona koristi sve vrste prevara, zašto bi joj onda svi bili odani? Zato se ne možemo osvrtati na našeg brata s toliko neprijateljstva.

– Mi ovdje branimo Imperiju, a ne izdajnika, nekog nepredvidljivog odmetnutog polubrata-polučovjeka. Nikada nije bio cjelovita ličnost…

– Varaš se, veoma se varaš, dragi brate. Kornelius je, ako se čisto pravno i vojnički posmatra, izdajnik i dezerter. Samo po sebi je jasno da niko ko drži do vojničkog kodeksa ne voli takve ljude i njemu ćemo morati suditi, ali ne kao braća, već kao oficiri i ne ovdje, već u Rimu. Veći je problem što si ti osvetnički postavljen, mržnja bi te odvela u linč. Nad kim? Nad bratom po ocu. Nije li upravo ta nesrećna podudarnost razlog našeg prisustva ovdje?

– Ciljaš li na to kako je iz bratoubistva nastao Rim? Ili kako je i Avram imao dva sina, od dvije žene? Pa kao što je naš otac uspješno, ne razlikujući nas međusobno, odgajao nas, mogao je i Avram svoje sinove.

– Slušaj, Domicijan! Civilizacija je htjela nešto drugo. Htjela nas je odvojiti od životinja, htjela nas je podrediti svojim monogamnim moralnim normama. Pogledaj nas Rimljane, pogledaj Rim! Kao što je pao Vavilon, i Rimljanima će doći njihov sudnji dan. Vavilon se jednostavno preselio na naše ulice, ne zna se ko je s kim i ko je čiji. Pogledaj naše zakonodavstvo, koliko je ono prilagođeno našem sujevjerju? Držimo robove a govorimo o pravu čovjeka, o demokratiji. Zar i robovi nisu ljudi? Mi ih možemo lišiti slobode, ljudskih i građanskih prava, možemo ih nekažnjeno ubijati, prodavati ili iskorištavati kao sluge za sve svoje sebične potrebe, ali nikada nećemo moći u njima izbrisati ono po čemu su ne samo jednaki nama već su uvijek iznad nas. E, zbog te razlike, zbog naše zablude smo mi ovdje, a Kornelius tamo. On je to shvatio prvi baš zato što mu je majka bila porobljena, no, ona nikada nije robovala nikome. Rob se može poniziti, može se vrijeđati njegovo dostojanstvo, ali njegovim unutarnjim bićem vlada um, a našim bićima vladaju oholost, silništvo, bijes, rasipništvo… Mi ćemo završiti ovaj zadatak zbog kojeg smo tu, srušićemo Jevrejima njihov dom da bismo postavili naše kipove, ali kipovi su samo ćutljive kamene figure. Došli smo da tuđ narod porobimo, da ga pretvorimo u dio našeg veličanstvenog promašaja. Ja već vidim kako će pred mojim imenom povijest razmetljivo prostirati sagove preko kojih će se k uzvišenim iluzijama uspinjati laži laskavaca i pravih izdajnika. A Kornelius će u poređenju s njima biti slavljen kao heroj, od antiheroja uzdizaće ga kao sveca. Vidio si ovo danas? Kada pobijedimo, što je neminovnost, biće to samo početak našeg pada. Trijumfalni pad je sve što će nas prije ili kasnije snaći. Mi nismo došli da kaznimo Jevreje, već da im u moru krvi otmemo ono što sami nismo uspjeli da stvorimo. A to je vjera u jednog Boga, vjera u privatnost svog života, svoga doma. Istina, oni su svoje proroke progonili, ali mi smo ih naučili kako da ih se na što zastrašujući način trajno riješe. Naš veliki Pontije Pilatus, taj najjadniji beskimečnjak, oprao je ruke, ne od krvi proroka ili Boga, već od krvi miliona nevinih žrtava koje će pasti u skoroj ili nešto daljoj budućnosti. I kao što je krv Jagnjetova pala na Jevreje, pašće i na nas. Upravo je to ono što je naš brat shvatio bolje od nas. Njegov um je par hiljada godina ispred našeg. A mi, dok se ne pomirimo sa istinom, glumeći svako svoju ulogu u ovom pozorištu sazdanom na sasušenim korama soli i besmisla, koračaćemo kroz krv kao da to nismo mi i kao da je sve samo san. Da nismo mi na redu da povijesti ucrtamo naše likove, umjesto nas učinio bi to neko drugi. Zato ćemo zaboraviti da smo ljudi. Imperiji nisu potrebni samomisleći asketi već suludi i bezosjećajni terminatori.

Domicijanus se malo izmače. Pogled mu je bio kao ledenom pokoricom prevučen. Ništa više nije mogao ga odgovori Titu. Samo popravi svoju togu i tiho se udalji. Mislio je:

– Ako Tit nije u pravu, izgubio sam oba brata, a ako je u pravu, izgubio sam sebe samoga. Ili ćemo svi pasti, zajedno s ocem? Po zlu će nas pominjati. Zašto je baš na Flavijuse pala tako teška kocka?

***

Vespazijan već odavno nije sebi postavljao slična pitanja. Više ga nije brinulo šta će reći u Senatu i šta će misliti obični građani. On se i dalje bez značajnije pomućenosti duše ponosio svojim najmlađim sinom. U povijesti će konačno biti popunjena ogromna praznina. Kao što nisu svi Jevreji bili krivi i nije bilo nikakvog opravdanja za tvrdnju da su baš svi bili Jude, ni on za svoga sina sada nije mogao reći da ih je izdao. Jednostavno, povijest zna svoj posao, nepogrešivom sigurnošću raspoređuje ljude na polja svoje prividne protivrječnosti. U takvom svjetlu je vidio i svoju vlastitu ulogu i ulogu ostalih sinova Rima. Poslati su da osvoje i vladaju. A šta će o njima izreći vrijeme, nije bilo njegovo da se time bavi. Još jednom ovlasti Tita da komanduje vojskom i on se poče pripremati za povratak. Nije htio biti prisutan kada se hijene rata okome na plijen. Nije to bio ravnopravan rat, čovjek na čovjeka, junak na junaka. Bio je to rat vođen uz pomoć ratne tehnike protiv grada, a grad, ma koliko bio i sam oličenje tehnološkog savršenstva, branjen također adekvatnim sredstvima, nije bio u mogućnosti da se odupre dobro organiziranoj profesionalnoj armiji. Zato se sada Vespazijan više bavio mišlju šta će se dogoditi poslije. Osvojiti bedeme Herodova hrama nije imalo predznak obične pobjede. Po svijesti o veličini protivnika Vespazijan se razlikovao od svih ostalih zavojevača. Utoliko mu je bilo teže. Divio se Herodovoj domišljatosti i njegovom graditeljskom geniju. Šta ga je moglo nadahnuti da sagradi sve što je sagrađeno pod njegovom vlašću? Iako se govorilo o njegovoj okrutnosti i zahtjevu da se pogube sva muška djeca do dvije godine, jer se, navodno, među njima trebao pojaviti novi kralj judejski, ni u jednom rimskom niti jevrejskom izvještaju se ne vidi da je Herod u to bio umiješan. Osim toga, ako je umro četiri godine prije Hristova rođenja, kako je mogao tražiti pogubljenje još nerođenoga? To je bio još jedan od dokaza koliko se povijest krojila na nelogičnim i proizvoljnim informacijama. Rimljani su imali impozantnih građevina po cijelom svijetu, ali hram kao što je ovaj jerusalimski niko nije vidio. Tit je gorio od želje da sazna gdje se nalazi Veliki Kamen, o kom je samo slušao. Ko i kakvim čudom je mogao da pomjeri takav teret? Šta je Herod krio pod njim? Mnogi su legionari slušali o Kamenu, ili legendi, ali niko nije bio siguran da li on zaista postoji. Nekoliko članova Senata bili su upoznati sa planom podzemnih dijelova grada i svi su na čudan način završili. Neko je imao posebne razloge da se o tome što manje zna među nepozvanima. Posljednji je bio Galba, a njegovom smrću gasi se i trag o tom planu. Predosjećajući svoj skori kraj Galba je povjerio Titu ono što je vidio. Kakvu ulogu i za koga su trebali da obave Flavijusi? Kako je stradao Veliki Zidar, glavni Herodov inženjer i ko je naručio njegovo ubistvo? Sam Herod, ili su obojica otrovani prema nalogu istog naručioca? Rimljanima su još kako bili potrebni ekstremni Zeloti za izgovor. Čak su ih infiltrirani rimski špijuni obučavali kako da napadaju legionare. Tako se izdiferenciralo krilo religioznih “bodežara” kojima je predstava o obimu rimljanske odmazde bila nepoznata. Naivno uletjevši u klopku bili su uvučeni u igru samouništenja.

(Sudbina Zelota bila je tragična i tek rijetki znaci ukazuju na nepravilnosti u vrednovanju njihove uloge. Ili ih se apriori osuđuje ili se odveć nekritički afirmiraju njihova djela. Ni u jednom aspektu ne postoje dovoljno argumentirani dokazi da su Zeloti nanosili više štete no koristi svojim sunarodnicima, jer da nije postojao njihov otpor, sasvim je izvjesno da bi Jevreji već davno nestali. S druge strane, način njihove borbe bio je proizvod mističkog uticaja kabale i vjerovanja u prvopozvanost, kao i ostalih, nedovoljno poznatih izvora nadahnuća. Završnicu njihove tragedije predstavlja masovno samoubistvo na Masadi 74. godine).

***

Glasnik je sav zadihan utrčao u Titov šator i jedva dolazeći do riječi saopštio da je cijeli vod iz Germanikove centurije izginuo pri prvom napadu. Zeloti su ih pustili da “otkriju” jedan od tajnih prolaza u grad, zatim su im zapalili i zarušili odstupnicu ostavljajući im jedinu mogućnost da se kreću do suprotnog izlaza, a tamo su ih čekali i zatvorili se zajedno sa njima boreći se do posljednjeg. Drugi glasnik je donio također rđave vijesti. Još prije nego su počeli dejstvovati katapulti, brojne posade su bile prinuđene da napuste postrojenja na koja su padale vatrene kugle bačene iz grada. Očigledno su Zeloti imali protivoruđa, znatno manja po dimenzijama, ali ne manje efikasna. Pitanje je jedino bilo kolikim rezervama raspolažu, jer se očigledno radilo samo o pokušaju da se Rimljani otjeraju dalje od grada. Istini za volju, Tit i nije želio da sruši cijeli grad, a inače je sa okolnih uzvišenja mogao bez problema da pogodi bilo koji njegov dio. Međutim, pošto su i ostali glasnici počeli dolaziti sa vijestima da su Zeloti odbili bilo kakvu ideju o predaji, Titu je postajalo jasno da neće imati izbora. Naredio je da se po svaku cijenu osvoji nekadašnja Herodova rezidencija “Antonija” iz koje je pružan najjači otpor.

***

– Vrijeme je da kreneš. Ovdje više nema mjesta onima za koje još nije prekasno i koji su odlučni da prežive, jer sutra već neće se moći provući ni krtica. Zatvorili su sve prilaze. Ko izađe ove noći spasiće se, bar za sada, pokušavao je da ubijedi Judit.

Ona se u početku protivila, a Kornelius nije ni znao da je ona kradom, prerušena u muškarca da je niko ne prepozna, već nekoliko noći provela s lukom, nedaleko od svoje braće na bedemu. Visokom motivacijom obuzeti da odbrane čast svog doma, svoje povijesti, svoje budućnosti, branitelji nisu ni imali toliko vremena da u čudnom mladiću koji je tako neustrašivo štitio i izvlačio ranjene, prepoznaju svoju Judit o kojoj su do juče govorili s toliko pogrda i prezira. Bila je hrabra, posebno pred ocem, kojem nije mogla da otkrije da je među stradalima pronašla najstarijeg Jonatana i da je izdahnuo na njenim rukama. Da je svojim očima gledala kako dolijeće ogromna vatrena gromada bačena s rimskog katapulta i u buktinji smrvljene kule nestaju nekoliko momaka, a sa njima Jov. I da su malog Jakova uhvatili i odveli. Da je od njih petoro ostala još samo ona i da više neće imati s kim da pravi lire i flaute. Strašna je bila ta noć. Trebalo je poći posljednjim neotkrivenim slobodnim podzemnim prolazom prema Mrtvom moru i alternativnom tajnom Herodovom skrovištu na Masadi. Za života Herod je mislio na sve i kao da je predvidio ovakav rasplet.

Tužno je bilo gledati kako tuđinci osvajaju kuće jednu za drugom, ulicu za ulicom, kako surovo odvode zarobljene koje će ili pribiti na krstove ili će ih čuvati do prvih borbi protiv zvijeri i gladijatora u arenama.

***

Utrnuo cijelim svojim bićem, Tit mlađi je primao vijesti o toku borbi. Krv je sada već neštedimice tekla. On sam nije imao pravi uvid, prevelik je bio opseg linije rata, zapravo, ta linija više nije ni postojala, niti je njega ko čuo. Izdao je jasnu naredbu da se jezgro hrama ne dira, ali kako su se tamo zatvorili najratoborniji Zeloti i za taoce uzeli njima nelojalne građane i zarobljene legionare, kao da se otvorilo grotlo vulkana. Vojnike niti je više ko vodio niti su koga slušali. Ili se samo činilo da je tako? Neko je i u ratu vidio samo veliku pozorišnu predstavu. Da, oni nisu došli slučajno, znali su tačno šta traže i znali su približno gdje da traže. Čak je i jedan od Germanikove garde bio uključen, onaj koji je prividno dezertirao i prešao na Kornelijevu stranu. Pod njegovim uticajem, kada je već postalo jasno da napadači nezadrživo napreduju ka hramu, nekolicina najgorih Zelota okomiše se na Korneliusa nazivajući ga izdajnikom, špijunom i da je njegov prelazak samo podla rimljanska varka. Nemajući izbora, prinuđen da se brani, gorko je žalio što nije otišao: sada se borio protiv bivših svojih i svojih sadašnjih, u dvostrukoj borbi. Zeloti ga zarobiše i vezaše za stubove pored mosta, spremajući se da ga kamenuju. Ostali Kornelijevi saborci padoše u borbi pred njim, drugi se razbježaše. Dio pokolebanih Rimljana odlučili su da prihvate debele konopce bačene spolja i da ih pričvrste za stubove. Napolju je deset pari volova bilo spremno. Kada su neutralisani Zeloti strijelci, oni krenuše. Četiri puta su pokretani bičevima vučonoša i tek peti put prepuče glavni stub. Za njim, kao domine padali su ostali, a preko njih uz strašni tutanj slamali su se arhitravi.

Titus stoji sučelice sumraku i sluša jezive vapaje što se prolamaju od hrama. Njegov paralisani um usporenim ritmom, kao kroz najdublju pomrčinu registruje vizije što kasne za zvucima lomljave. Izmijenjene svijesti, kao kada se prvo vidi munja pa tek poslije čuje grmljavina, samo je to kod njega bilo obrnuto, slušao je brže od promicanja slika viđenog. Otužne slike su zastajkivale u njegovoj svijesti, – kao da se opirala da ih prihvati i pretvori u činjenice.

Pored kamenih blokova srušenog mosta našli su Kornelijevu kacigu s njegovom karakterističnom ždral-perjanicom i predali mu je. Znači, nije otišao, borio se. Tamo se vodio najstrašniji boj. Gdje je sada i da li je živ, ili je zarobljen, ili zatrpan pod ruševinama? Titus naređuje prekid borbi, ali nikoga nema ko bi ga mogao čuti. Hodajući gore-dolje, rukama pritiskajući uši, čak i ne zna da su ga tjelohranitelji u posljednjem trenutku spasili od zavjerenika poslatih da iskoriste upravo ove ošamućujuće trenutke potpune pometnje. Vatra guta grad i sve se pretvara u krvavi ugrušak kamena i neba. Oni koji traže svoj plijen došli su do velikog mosta, on vodi direktno na plato hrama. Da bi presjekli pristup i onemogućili Zelote da se popnu i priključe braniteljima, Rimljani, nakon što se glavnina Druge legije popela, ruše veliki luk (kasnije nazvan Robinsonov). Tit čuje tutnjavu glavnog lučnog kamena teškog dvadeset pet tona kao da se to događa tu pred njim. Nemajući više snage da shvati svoj položaj, uđe u čador i pade na koljena. U očaju, stisnutih očiju, uzdignute glave i raširenih ruku, nalik starim rabinima u molitvi, poče blago da se njiše lijevo-desno i poluartikulirano šapuće:

– Ludilo, potpuno ludilo, sve ludaci, i ja sa njima! Oprosti! Oprosti mi!

***

Onog trenutka kada su ga vezali za stub i htjeli kamenovati, Kornelijusa je spasilo samo čudo. Videći da se ništa ne može sačuvati, Zeloti ga ostaviše misleći da je to za njega najbolja kazna, izrečena od njegovih Rimljana, da se sve sruši na njega. Tad osjeti ruke kako ga odrješuju. Kao duh, iza stuba promoli se Germanik.

– Poštedio si me i naučio praštanju i plemenitosti.

Par sati poslije, veličanstveni plato bio je samo gomila krša, a nad žalosnim ostacima grada visoko se uzdizao oganj, vidljiv sa svih okolnih mjesta, kao poruka da je opet stigla nebeska kletva. Niko ne zna koliko je poginulo Rimljana, ali krv njihova pomiješana sa onom branitelja, plavila je svaki stepenik, svaku stopu u vrtovima, na krovovima. Razlike nije bilo u boji te krvi već samo u demonima koji su njom vladali.

***

Tu noć proveli su zajedno. Prethodno, garavi i osmuđeni vatrom, okruženi jaucima, pod nebom koje je škripalo od jezivog bola i koje je izgledalo kao da će se zajedno sa stubovima hrama i samo srušiti, nađoše starog dobrog maslinara, pred njim se zavjetovaše jedno drugom i on ih blagoslovi umjesto rabina, bez rođaka i svatova. On joj darova prelijepu dijademu. Mnoge kraljice pozavidjele bi njenoj ogaravljenoj ljepoti.

U kratkotrajnom zatišju pred osvit, pričao joj je o višnjama iz neke daleke zemlje, govorio joj je stihove svoje majke i besjedio o čarobnoj amajliji. A ona je, ozarena, zaboravljajući sve, uzimala flautu i tiho svirala, zastajući zagrcnuta kada bi se prisjetila sestrice, braće i srušenog doma ispred kojeg odbija da se pomjeri sjedokosi starac kojem je užarena kugla, kada je pala i rasprsnula se, odnijela vid.

Šćućureni kao djeca, sklonjeni u maloj zavjetrini starog maslinjaka, sjedili su među neobranim bokorima lavande.

– Ti također ne možeš ostati. Poći ću samo ako ideš i ti. Ja se moram opet sama večeras provući dolje da još nešto završim, a sutra ćemo zajedno poći ka sigurnijem mjestu.

***

Jedino su oni bili zadovoljni, jer su našli. I uskoro su svi bili mrtvi. Tajna je opet varljivom igrom sudbine prelazila iz ruku u ruke. Prvo su izvlačenjem kocke odabrali desetoricu, potom četvoricu, dok nije ostao samo on: čuvar Herodove tajne. A onda, našao se pred njom.

– Daj mi to!, reče mu tonom koji nije odavao ni tračak nade da se šali.

– Zašto si se vratila?

– Jer sam znala. Daj mi to i idi.

Judit je gledala u blijedo lice starog slijepog starca, njegovu sijedu kosu, ruke. Njen otac. Savlađujući se, i jedno i drugo, znali su da je suviše besmisleno. On poljubi mali zavežljaj i pažljivo ga spusti na prag. Držeći se drhtavom rukom o zid, nesigurnim korakom udalji se bez pozdrava.

Ko zna ko je on uopšte bio. I njega su doveli. Stalno je pričao o brodovima, nadahnut svirkom nepoznatih vjetrova, u početku je pravio flaute, a poslije i lire. I djeci je prenio neki čudan duh, neustrašivost, prkos, i oči, vedre, živahne ili sanjive, blaženomodre i snježnozelene.

Bio je jedini o kom Herod Antipas (koji je dao razapeti Hrista, treba ga razlikovati od prethodnika, Heroda Velikog) nije mislio ništa, i to je bio preduslov sreće, jer, o kome bi Herod počeo da razmišlja, zadugo mu se najčešće nije pisalo dobro.

– Doviđenja, oče! Blagi ti vjetrovi snili u jedrima i dobri te vali nosili, bile su njene posljednje misli upućene starom majstoru, ponavljajući njegove riječi kojima su se došljaci uz osmijeh čudili:

– Ovdje u kamenjaru, on nas ispraća kao da smo mornari! Ali su ga prihvatali i voljeli. Njegova visoka, neznatno povijena silueta se stapala sa sjenama punim opake tišine. Ranjene masline širile su težak miris.

– Zbogom, tata!

Tek tada se s njenog lica otkidoše dvije krupne suze.

***

Neman je divljala:

– Kako, nestao? Toliki put, tolike žrtve, i ti se usuđuješ da mi kažeš da ga je sakrila neka žena?

 – Da, starac nije mogao da ga zadrži. Bio je potišten i zabrinut, ali ne prkosan i uplašen. Reklo bi se da ga je nešto posebno činilo nedostupnim. Reagovao je konfuzno i na svako od naših pitanja je na teatralan način uporno izdavao komande:

– Skrati pramčana jedra! Ispravi kormilo!…

– I slično. Ništa nismo saznali.

A Judit je, dobro proučivši plan, vratila kovčežić na njegovo mjesto. U povratku pomjeri male poluge, izum njenih predaka iz vremena podizanja egipatskih piramida, usavršen od Velikog Zidara u ovom hramu. Pijesak je kliznuo kroz uski prolaz, pokrenuo uljni hidraulični sistem i teški kameni blokovi su se zauvijek sklopili oko male komore. Predviđen samo za slučaj opšte katastrofe, mehanizam je imao funkciju da sakrije ono što se, do vremena omega, nije trebalo ni moglo pronaći…

Sat vremena poslije bila je s druge strane gdje je čekao Kornelius.

– Rekla si samo nakratko, da pozdraviš oca i da povedeš Tikija.

Tiki je veselo mahao repom, a ona nije bila voljna da se pravda. Samo se blago smiješila, sjetna i ipak, i pored svega, kao da je na neki neobičan način bila srećna.

 ***

Masada

Grad-utvrda, još jedan graditeljski podvig Heroda Velikog. Na širokom stjenovitom platou, 440 metara iznad Mrtvog mora. Gradnju je počeo Hašmonejac Aleksandar Janaj, između 103. i 76. god. p.n.e. Prema jevrejskom vojskovođi koji je prešao na rimsku stranu, Josefu Flavijusu (Josef ben Matatjahu haKoen, 37.-100.), Herod je na Masadi podigao 37 kula i dvorac unutar utvrde.

Ako je okolina Jerusalima specifična u klimatskom i geografskom pogledu, ako je lokalitet grada od presudnog značaja na razmeđu tri kontinenta i ako je kao takav bio izazov za sve osvajače, za ulogu Masade može se reći da je svojim položajem, dominirajućim nad putnim pravcima uz Mrtvo more, bila nešto kao stražarska kula. Na zaravnjenom prostranom platou nepristupačnog brda sa skoro okomitim stijenama, nalik na ostrvo u pustinji kamena, Masada se Esenima, izbjeglim Zelotima i građanima Jerusalima činila neosvojivom. Kao takva bila je poseban izazov za megatehnički progres. Džinovskim katapultima Rimljani su prvo nabacali toliku masu kamenja da su premostili manji ponor što je odvajao visoke stijene Masade od nižeg platoa u podnožju, kako bi preko tog nasipa omogućili pješadiji da se približe gornjem utvrđenju. Nije teško zamisliti kako se početna samouvjerenost branilaca, svakim danom što su legionari više napredovali sa nasipom, pretvarala u očaj, jer, znali su da se neće moći oduprijeti. Danja žega mogla se i podnijeti, cisterne su bile pune vode, imali su hrane, držali su sitnu stoku, imali su golubove u kolumbarijumima. Ponekad su, u početku, da bi pokazali kako nisu gladni, bacali Rimljanima dijelove svojih obroka. Noći su, međutim, bile nešto sasvim drugo. Bile su, ukratko, sablasne. Akustičnost prostora doprinosila je dojmu da je Masada bila ogromna pozornica. A tek svjetlosni efekti rasplamsanih vatri u podnožju!

Godina 73-a. Prošle su tri od pada Jerusalima. Rimljane predvodi Lucius Flavius Silva u osvajanju posljednjeg jevrejskog uporišta. Očekuju predaju. Izgradili su oko Masade vojne logore opasane zidovima, utvrda je bila sasvim okružena, te je bilo kakav bijeg bio nemoguć. Glavni rimski štab nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, kod Vodenih vrata.

Sve opsade liče jedna na drugu, ali ova je bila posebna po svemu. Neviđen eksperiment i demonstracija moći. Demonstracija silništva, bluda, bučnih pijančenja i terevenki, bahatog, profesionalno pripremljenog ljudstva, 12.000 vojnika, dvije legije, spram starih i bolesnih, majki sa djecom i 300 sposobnih muškaraca. Jedan dio žena se također borio. Od tih boraca odbrane, koji i nisu bili ratnici, koliko njih se ravnopravno moglo suprotstaviti krvožednim plaćenicima vičnim oružju? To samo govori u prilog činjenici s koliko hrabrosti i viteštva su se odupirali branioci najvećoj tadašnjoj sili. U mjeri u kojoj su znali šta brane, drugoj strani nije bilo poznato i jasno šta napadaju. Cilj je svakako morao biti znatno viši od gušenja pobune. Na Masadi su to znale dvije osobe. U Rimu je to znao Opsjenar. Svojevremeno je izabrao Heroda Velikog za nasljednika, u njegovoj ličnosti će okupiti sve kvalitete i projektovati ga za preteču prvog rimskog pape. On je to zasluživao i po svemu je to bio. Ali… Herod mu se samo prividno povinovao, ustvari ga je nadmudrio i ostavio, zato je sve što je uslijedilo bila čista osveta, a hajka protiv naroda bila je veo za prikrivanje mračnog cilja. I tako, uznoseći u zenit slavu jedne male grupe sužnja, zatočenih na kamenitoj i vrletnoj gori, u zamahu je dobijala nezajažljiva vladarica smrti. Od tada, sve do austrijskog novog strašnog okultnog Opsjenara, Kerbera 20-og vijeka. Njegov kerberovski lavež samo je nastavak istog koji se razlijegao kanjonima oko Masade.

***

Nikad više roblje

Na Masadi, posljednja noć. Elazar Ben-Jair poziva vođe porodica na savjetovanje, nakon kojega zajednički odlučuju da se neće živi predati. Borci napuštaju odbrambene položaje i spuštaju se sa svima ostalima u podzemnu pećinu veliku kao kongresna dvorana. Elazar Ben-Jair teško pronalazi riječi, guši ga bol, mrači mu vid, na kraju kao kada se razdanjuje, dolazi mu snaga od neke čudne svjetlosti, polako počinje svoj potresni govor, pećinski svod mu omogućava da se i tiše intonacije i one dramatične sažmu u neprekinutu poemu neviđenog po tragici oproštaja:

 

– Prahu zemaljski!

Stigao si času svom!

Doplovio si ušću svom, kraju svom, narode moj!

Zaboravljen u slavi, najmanji, na kraju svijeta, rode koji si trebao biti voljen i prvi. Nikoga još nije zapalo slično zlehudo slućeno i obistinjeno sumračje, kao mene ovo! O, da nije moralo ni mene! Sestre i braćo, očevi i majke, djeco i borci! Putevi zvjezdani oplakuju ovu noć. Ali, mi plakati nećemo, radovaćemo se kao i obično našim mladencima, i prvencima, i zrelosti našoj stasaloj uz mač pjevaćemo pjesme junačke, i vremešnima svojim pružićemo ruku da ne posrnu u tuzi. Pjevaćemo ode orošene kapljama naše krvi. Ali šta je krv? Tek sok masline stare. Ne jednom skrši je vihor, ne jednom spali je munja. A ona? Uvijek nova, ljepša, prkosnija, tu. Mi smo tek jedna njena odlomljena grančica. Za pomen pravdi, miru i Bogu svih. Znamo da nas zle vražje sluge traže i neće poštedjeti. Zato vas, kćeri, sestre i majke, žive dati nemani nećemo! Rekle ste i same, s nama ćete. Jer, šta bi vam bio život bez nas!? U grimiznim tunikama i togama, ali bez duše? Tek za zvjerin podsmijeh i hir? Velika je ova noć, pod punim Mjesecom, noć sjećanja na nevolje misirske i izvore babilonske. Noć, slika još veće noći, mukle pomrčine Mračnog što će jednom, ne za tako kratko i na drugom mjestu, s novim demonskim promuklim lavežom pod plašt svoj zaogrnuti svijet. Za njih, buduća zrnca rasute prašine naše, mi svijetlimo – sada. I nijedna neman naš osvit zaustaviti neće moći! Zato, veseli se do jutra, prahu zemaljski! I raduj se zaboravu, i slavi svojoj, kada si u beznađu, i u samoći. A meni, u ime vas, moja radost – moja tama. Neka sudi vrijeme duši mojoj. Neka k ušću vjenčanja svih voda ona plovi, gorda, slobodna, ili zauvijek ostane ovdje, prepuštena nemilosti, sama.

***

Na međi sudbine presreli su ga, kao bijedni tat da je bio. Samostrelom oboriše njegovog konja. Ni prema kome i ni prema čemu nisu imali milosti. Hitao je da pomogne onima kojima je bio potreban. Od neprospavanih i neprosnivenih proljeća zastalih u vjeđama punim sunca, nije ih odmah opazio te kasno posegnu za oružjem, ali i tako, puno ih je bilo za jednog umornog usamljenog ratnika, rapsoda-pustinjaka. Tada otpoče veličanstveni ples. Kružili su oko njega i mahali mu ispred lica crnocrvenim ogrtačima i mačevima, a ispred svih, ili lebdeći iznad, od blještećeg svitanja činilo mu se, jedan od njih, mrk, čela vezanog crnim povezom, igrao je igru koju je poznavao. Umoran bješe i nevoljan, ali prihvati je, dok su se njegovoj iznenada prizvanoj vrtnji, uzdizanju i skokovima čudili i divili u isti mah. Još ne vidješe takvog borca-ždrala. I kada su ostali još samo njih tri, onaj prvi, opak i mrk, s povezom, baci koplje. No, hrabri, plemeniti i prelijepi ždral-pustinjak ne pade odmah. Držeći jednom rukom veo smrti nastavi još da pleše, sve sporije, spuštajući se tek toliko da dotakne mak ili miloduh, ustajao je i nastavljao dok mu se ne zavrtje otežalo nebo. Tada poželje da je i sam miloduh. I ostade pomiren s vremenom i zemljom, pun nedopjevane pjesme rapsodske, suncu jutarnjem cvijet pustinjski rijedak i drag.

***

Činilo se da mračna objava prisutnog drobi pod sobom nadu malog leptira da će ikada uspjeti podići teški, iskrzani, oronuli, patinom pokriveni i u tamnozelenu mahovinu skoro potpuno zarasli štit.

***

15. nisana, ili prvog dana Pesaha, godine 73. Rimljani, umjesto da se suoče s teškom borbom, penju se na grad bez otpora, bez odbrane i ne shvataju gdje su svi nestali. Počinju s pretragom, sumnjajući da je postojao tajni prolaz kojim su možda stanovnici pobjegli, ali umjesto tako nečeg pronalaze pećinu s 960 leševa. Kolektivno samoubistvo, počinjeno zagonetnom bezbolnom metodom poznatom Esenima. Zapanjeni prizorom, pitaju se:

Zar je to posada protiv koje su se borili tri godine? Tako malo ratnika? Nijedna pobjeda nije bila za Rim toliko pirova i posramljujuća. Mnogi legionari poslije će odbaciti svoje mnogobožačke idole, a i oružje.

***

Odnekud dovode ženu sa djecom. Nije imala snage da žrtvenom tronu nametnute bezizlaznosti i beznadažne slave preda svoje malo jato.

Nešto kasnije pronalaze još jednu, s nestašnim dvoipogodišnjim dječakom. O vratu mu mali kožni tobolac s bočicom-relikvijom, ostalom od izdajnika-heroja, stradalog negdje u besplodnom bespućju, braneći svoje od svojih. Mališana majka blago vuče za ruku i više za sebe šapuće:

– Idemo, jedini i posljednji moj. Pokidana su nam jedra, ali opravićemo ih i vratićemo se. Stopićemo se sa uspomenama i kroz njih opstati.

Požuruje sina i ne primjećuje da on, dok zastajkuje, pokazuje legionarima jezik.

I dalje zamišljena i tmurnih osjećanja, uzima ga u naručje.

– Idemo, Igman!

Mali ždral viri svojim krupnim očima preko njenog ramena u pravcu pratilaca i prkosno uzmahuje krhkim krilima.

________________________________________

*1) Gat-šmanim – mjesto pod Gorom maslinskom gdje se pravilo maslinovo ulje (hebr. šemen – ulje, pl. – šmanim). I danas se tamo nalazi jedna prastara maslina za koju se tvrdi da je još od vremena Drugog hrama.

(Kada je Tit umro nagađalo se da ga je ubio Domicijan. Senat i narod su se pobunili i Rim se ponovo našao na bespuću).

________________________________________

*2) Početkom 20. vijeka Viktor Schauberger, poznati austrijski naučnik, otkrio je jednu istinu koju su malo obdareniji poštovatelji prirode oduvijek znali: da se voda ponaša kao živo biće i da ako se sa njom nepravilno postupa, ona može da prenese svoje stanje na sve što zavisi od nje. Japanski naučnik Masaru Emoto je sproveo istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnjim uticajima: riječima, muzici, mislima i molitvi. Uzorci zamrznute vode uzete iz vještačkog jezera Fudživara u Japanu nakon različitih postupaka formirali su adekvatne kristale. Kada je Emoto vodu izlagao klasičnoj muzici, voda je počela da formira kristale po kojima se moglo znati da li joj se određena kompozicija sviđa ili ne. Na riječi zahvalnosti pažnje i ljubavi voda je uzvraćala lijepim kristalima. Ako bi se na bočici sa uzorkom vode napisalo ime nekog diktatora ili ako bi se taj uzorak izložio destruktivnoj muzici, kao i kada bi joj se uputila neka pogrdna riječ, voda bi odgovarala tipom amorfnih struktura, bez kristala. Ako je u čašu vode dodana samo jedna kap aromatičnog ulja bilo koje biljke, ledeni kristali dobijali bi oblik cvijeta te iste biljke, zadržavajući i njeno ljekovito svojstvo. Dokazano je da molekuli vode komuniciraju i pamte. U vodi se sakupilo svo znanje o ljudskoj svijesti. Zašto ljudi danas filtriraju vodu i prokuhavanjem pokušavaju da je obmanu? Odgovor je samo jedan: da bi prikrili najveći zločin u svemiru. Ko kvari vode, učesnik je u bezgraničnom grijehu.

DUH NEDE SOLTAN DOŠAO PO NAPLATU DUGA – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

DUH NEDE SOLTAN DOŠAO PO NAPLATU DUGA

Sjećamo li se mučkog ubistva pred kamerama iranske studentice filosofije Nede Soltan (londonski „The Times“ proglasio je osobom godine, postala sinonimom ubijene mladosti, Anđeo slobode). Nešto ranije, na sličan način u Bosni su bezumnci ubili Suadu, Olgu, Admiru…

Ovakve osobe bi trebalo odlikovati najvišim posmrtnim priznanjima. Njihov iskorak u smrt označava trijumf života i uzaludnost sila tame da nadjačaju i slome sve ono što uopće u kulturološkom smislu simbolizira pojava mlade žene. Goloruka, pred snajperima i tenkovima, cvijet spram ognja ništavila. Atak na njih je atak na majčinstvo i atak na civilizaciju. Ana Frank je umrla da bi takve žene svoju mladost podarile čovječanstvu na najbolji način. Smrt je čudni nepredvidljivi pratilac, primiren, ili, nestrpljiv, uvijek uz nas, u nama. Ali, umjesto o njoj, važnije je razmišljati o životu. Da li smo i koliko naučili mi koji smo ostali da trajemo do svog nekog kraja? Pomenute mlade žene ispunile su smisao, makar prijevremeno, samo naizgled nedovršen. One su sada u boljem svijetu i promatraju nesavršenstvo čijem su obolu poklonile svoj časni život, najviše što su imale. Ostaje pitanje: Šta je sa nama?

Za ubice je jasno. Loši đaci, zlih učitelja, ne uvažavaju živu povijest i njene lekcije. Negiraju genocid. Ne može se ni očekivati da ih osude oni koji ih programiraju, podstiču, a vinovnike prikrivaju i nagrađuju.

Neda Soltan (23.1. 1983. – 20.6 2009)

Karikaturalni bijedni umišljeni mužjaci, isfrustrirani genocidno-urbicidni biološki inferiorci, koji su usmrtili Nedu, Suadu, Olgu, Admiru, i ne samo njih, morali su znati (nišaneći i transponirajući svoj nacistoidni ubilački nagon kroz tubus pseudo-patrijarhalne, anticivilizacijsko-dekartovske kvadrature kruga, sublimirane u zlotvornom čvorištu dijagonala krsta snajpera), da ubijaju svoje rođene  sestre, da poništavaju Život Budućeg Čovjeka, da ubijaju Pravdu i posljednje tragove razuma u opustošenom i poludjelom svijetu, i da, na kraju, nebitno je da li vlastitom zlom karmom vođeni, zavedeni (ali ne i amnestirani pred kolektivnom savješću Duha Čovječnosti), svedeni na bezosjećajne biorobote, ubijaju sebe same, bacajući svoje duše niz litice ponora iz kog nema povratka.

Raspamećenosti je oduvijek bilo i biće je, ali ona neprolazna, agresorska, neljudska, anticivilizacijska, zauvijek će pratiti njene nositelje. Drugoj strani, žrtvovanoj, na svu sreću, posljedice raspamećivanja ne mogu biti duga vijeka, – evolucija bogumilske samosvijesti o slobodi i važnosti zajedništva, humanosti i stvaralaštva, liječi sve rane i nadživjeće sve fanatizme i sve iracionalnosti.

Dok je kapi uma i humanosti, umjesto pred raznim svecima, papama, ajatolasima, patrijarsima, rabinima, svakodnevno se treba moliti i pokloniti jedino kultu slobodnog života, kog karakteriziraju poštenje, rad, pravednost, samilost, plemenitost…

Bilo u Iranu, ili Bosni, uzaludno je silnicima što ubijaju takvu ljepotu, dobrotu i hrabrost kojom su zračile Neda i hiljade mladih sličnih njoj, što svakodnevno pate i stradavaju širom svijeta.

Donositelji haosa to još ne znaju: Shirin Ebadi, uhapšena iranska dobitnica Nobelove nagrade za mir (2003.) i Nagrade za ljudsko dostojanstvo, nije usamljena i jedna. Njen majčinski pokroviteljski glas razuma ne može nadjačati ognjeviti vihor nijedne vjerske „revolucije“. To bi trebali znati zlodusi-krvnici.  (juni 2009.)

* * *

1. 1. 2018.

NA BLISKOM ISTOKU ništa novo – sukobi ne znaju za praznike.

Na ulicama Teherana i ostalih iranskih gradova masovni protesti praćeni nasiljem i represijom. U vezi sa tim zbivanjima u Iranu, ako su nekome teške i dosadne visokoparne geopolitičke analize, u par riječi: ovu borbu vode razumne žene. Borbu protiv sverazorne ajatolaške teokratije koja je upotrijebljena kao instrument ovladavanja centralnom Azijom. Nakon “uspješne” misije uništavanja Afganistana, Iraka, Sirije, Jemena… sada je u fazi remisija. Ne događa se narod, događa se BUĐENJE SVIJESTI ŽENE koja ne želi više biti samo puko sredstvo, mašina za ispraćanje lijepih i zdravih mladića i dočekivanje istih u raskomadanom i ugljenisanom stanju. Pobunila se majka protiv nekoliko hiljada okrutnih kamenovanja nečijih nepokornih kćerki svake godine. Bore se za pravu demokratiju i mir sa susjedima. Perzija je jedna od kolijevki svjetske kulture, nastala znatno prije uškopljenih ajatolaha, papa, rabina i arhiepiskopa koji sve svoje imbecilne frustracije iskaljuju na ženama. Žene su vodile i unapređivale kraljevstva bez vođenja ratova. Na Darija i Kserksa presudno su uticaje izvršile žene i bilo je to vrijeme međudržavne sloge i procvata kultura. Ali, tad su na scenu stupili krvožednici, kovači novca. I svijet se od tad strmoglavo nagnuo k negativnoj entropiji. Neosporiva je istina da kovačnicama zla upravljaju nekrofiliji skloni teokrati, impotentni patrijarsi. Sad se potencijalnoj kataklizmi usprotiviti može jedino pametna i plemenita majka koja ne kaže više: jedno moje dijete meni, desetoro bogu i narodu. Ukoliko nije odveć kasno pred olujom kamenovanja ozračenim kamenjem. Likovali bi samo ludi nekrofilni kovači krvavih moneta kojim su plaćali smrt izgladnjele i masakrirane djece. Narkotici, trafiking, vakcine, herbicidi, GMO, biočipovanje, HAARP, plastifikacija, sterilizacija, oružje…

Tome svemu usprotivila se iranska žena. Cijena bi mogla biti previsoka, ali da se pobijede lihvari, pedofilni mantijaši, za linč spremni… drugi put ne postoji.

Pametne žene cijelog svijeta, ujedinite se!

MIRNA BOSNA – DOPRINOS SVJETSKOM MIRU. Piše Marjan Hajnal

UDRUŽENJE GRAĐANA VJEČNA BOSNA

MANIFEST

 

PDF_NASLOVNICE_MANIFESTA.png

Udruženje građana Republike Bosne, napokon okupljenih pod krovom hiže bosanske simboličnog imena „Vječna Bosna“, djeluje pod pokroviteljstvom volonterskog, nevladinog, nepartitnog, neprofitnog Pokreta građana „Savez Bosanaca“, pod nadzorom njegovog rukovodnog operativnog jezgra, Centralnog Odbora Saveza. Odbor je glavni upravni organ. Udruženje ima Statut, Program, uredno vođene komisijski verifikovane zapisnike sa Prvog inicijativnog skupa u Kraljevoj Sutjesci, Drugog konsultativno-studijskog susreta u Garmisch-Partekirchenu, Trećeg susreta održanog u Sarajevu, ima pečat, amblem, sudsko pokriće i pravnu zaštitu, poresku i financijsku kontrolu, žiro-račun, registrirano je u Minhenu.

AMBLEM_1_A_-_18.8.2017.

Udruženje je nastalo kao izraz težnje grupe patriota-entuzijasta iz egzila da sa domicilnim patriotima skupa potraže put izlaska iz beznađa, prisutnog u skoro svim sferama života. Dvije decenije nakon završetka rata dozrela je svijest da se samo kroz prevladavanje antagonizama i neopravdivih podjela na „strane“ i „domaće“ Bosance može obezbjediti stvaralački ton i sinhroniziran kurs proboja kroz obruče stihije koja prijeti uništenju povijesnog, političkog i kulturnog identiteta Bosne.
Primarna ambicija građana ujedinjenih idejom osnivanja Pokreta „Savez Bosanaca“ i njegovih filijala (koje djeluju kao mjesne ćelije, npr. Udruženje građana Vječna Bosna – Sarajevo), ogleda se u neodloživoj potrebi da se Republika Bosna i svi njeni građani lojalni njenom teritorijalnom jedinstvu i političkom identitetu, zaštite u administrativnoj, legislativnoj i fizičkoj formi. Ta lojalnost njenih građana, istinski odanih i vjernih otadžbini Bosni, podrazumijeva nepriznavanje nametnutih odluka vezanih za politički državotvorni sistem, uključujući sve dokumente koji nisu prošli parlamentarnu proceduru. To se odnosi na nametnuti Dejtonski Ustav, nametnutu himnu, nametnutu zastavu, nametnutog „visokog predstavnika“, promjenu naziva države različitog od onog imena kojim je RBiH priznata u UN.
Idući korak dalje, držeći se poznatog humanističkog stava da Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije, a vezano za nelegitimnu promjenu imena države kao jedna od najvažnijih rezolucija Udruženja, upućuje na neophodnost kompletne revizije svih ranijih nametnutih odluka kojima se doprinijelo regionalizaciji Bosne, depopulizaciji, aparthejdu, nastavku democida u uslovima zaleđenog nedovršenog rata kojim je promovirana doktrina nagrađivanja agresora i čime je proglašen trijumf zla.
Kao izvorni nepatvoreni vlasnici svoje zemlje, Bosanke i Bosanci, zakonski nasljednici grunta i baštinici tisućljetne kulture, moramo se kategorički suprotstaviti otuđenju dijelova države svojih pramajki i pradjedova, moramo se po svaku zamislivu cijenu suprotstaviti bezobzirnoj bagatelnoj rasprodaji prirodnih resursa, građevinskog zemljišta strancima, davanja pod zakup izvora pitke vode, šuma i rudnog bogatstva, moramo okončati drsko, neljudsko, demonsko, anticivilizacijsko negiranje postojanja države Bosne, Bosanskog jezika i Bosanskog naroda u cjelini. Sve ove mahinacije djelo su lihvara i špekulanata, crnoberzijanaca i ostalih kriminalaca odjevenih u politikantsko ruho, i vrijeme je da se javnosti ne samo saopšti istina o uzrocima takvog stanja, već je još daleko presudnije da se narodu ukaže na jasne smjernice preventivnog djelovanja i načina borbe protiv svih tih devijacija i formi živuće socijalne patologije zbog koje se građanin osjeća višestruko prevarenim, ugroženim, uplašenim, poniženim, i što je najgore, potpuno obeznađenim. U nastupima krajnjeg očaja mnogi su dobri Bosanci digli ruku na sebe, ostavljajući nezbrinutu i nezaštićenu porodicu. Iako razumljivo, to nije rješenje.
Put izlaska iz svakog lavirinta podrazumijeva napor i borbu, sa izazovima, protiv sebe samog, protiv pravih čudovišta koja zaprečavaju prolaz svjetlosti. Ali, organiziranom borbom, usaglašenim koordiniranim akcijama, iskustvom naroda na ovim prostorima je jasno objelodanjeno da David može srušiti svakog Golijata. To je potvrđeno u Drvaru, na Tjentištu, u Jablanici, na Igmanu, u Sarajevu… Jer,

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo.

Postoji jedan vremeplov kojim se svi koji to žele mogu teleportirati u neka druga vremena, u kojima je za ime Bosna njen Dobri Bošnjanin radije trpio strašne tjelesne kazne i radije bi umirao, nego što bi se Bosne i svoga stećka odrekao. Na svoju budućnost Bosanac gleda gradeći demokratski sistem i odnose u društvu zasnovane na tradiciji, neotuđivim ljudskim pravima i naslijeđu bosanske historijske i kulturne baštine, jezika, pisma i svih drugih prepoznatljivih slobodarskih i antifašističkih osobnosti.
Nažalost, došla su opet teška vremena, i posljednje Bošnjane istrebljuju, njihovu asketsku kulturu zamjenjuju svojim nazovi-kulturama, a stećke pod raznim izgovorima pomjeraju, obesvećuju, ne poštujući ni ispruženu ruku ni napisanu riječ:

Človječe, da niesi proklet, ne tikaj u me… ne tiči mi kam…

Bosanac svoja prava u državi Bosni, proglašava na osnovu hiljadugodišnje tradicije, kulture, teritorija i blaga koje je stvorio, te slobodi i ravnopravnosti građana.
Ključ Bosne je pod stećcima, i sada je kucnuo trenutak da taj ključ uzmemo u svoje ruke i skinemo okove kojima su Bosna i bosanski narod okovani već stoljećima. Na to nas obavezuje i to nam ukazuje Povelja Kulina Bana, kruna Kotromanića, herojsko djelo Husein-Kapetana Gradaščevića, ogromne žrtve iz Drugog svjetskog rata, te genocidna agresija s elementima klerikalno obojenih i etničko-separatističkih sukoba iz bliske prošlosti koji su nastavljeni Daytonskom političkom diktaturom.

Bosna i Bosanski narod su gotovo dovedeni pred svršen čin i prikovani za giljotinu. To ne možemo dozvoliti, ne smijemo zbog naše svijetle prošlosti, mukotrpne sadašnjosti i nasušne potrebe za boljom i svjetlijom sutrašnjicom, kako nas, tako i budućih pokoljenja.
Naša borba kroz historiju je bila oduvijek teška, ali Bosanci se ne predaju i neće se predati nikada. Majka Bosna je oduvijek bogato rađala sinove i kćeri, junake koji je ne ostavljaju na cjedilu. Civilizovanu demokratsku borbu za slobodu, pravdu i mir svojim razumom, pameću i ljubavlju prema Bosni, otpočeli su građani na protestnim skupovima. Vodimo borbu protkanu Sevdalinkom i uklesanu u kamenu stećaka. Cijenimo i čuvajmo naše naslijeđe izgovoreno davno na Bosanskom jeziku i pisano Bosančicom.
Ovoga trena u plodnu Bosansku zemlju bacimo sjeme Tvrtkovih ljiljana i da konačno, svima i za svagda bude jasno da to sjeme ne smije i neće više nikada biti zatrveno. Tako osjeća i govori srce svakog čestitog Bosanca.
Na prostorima Bosne, jedne od najstarijih europskih država, tokom njene hiljadugodišnje kontinuirane borbe za opstankom, realizirane su destruktivne doktrine brojnih imperija. Izuzetno eksponiran geostrategijski položaj nije bio naklonjen Bosanskom čovjeku. Njegova ljudska prava su bestijalno kršena: život, zemlja, imovina, kulturna baština nemilosrdno su uništavani. Ipak, Bosanski čovjek nije pognuo glavu, nije kleknuo, nije molio za milost. Slobodarski duh bio je i ostao osnovni pokretač organizovanog otpora barbarstvu, bezumlju, slijepom podaništvu. Svaka podjela, po bilo kojoj osnovi, direktno je usmjerena protiv humane civilizacije. Temelj Bosne je čovjek, na svojoj zemlji, u svojoj državi, kome pripadaju sva neotuđiva ljudska prava.

Ako je Bosna do sad bila raskrsnica na kojoj su se ukrštali interesi različitih konfesija, etničkih zajednica, naroda, narodnosti, na kojoj je osporavan Bosanski čovjek, njegova zemlja pljačkana, otimana kulturna baština, negiran jezik i identitet, nasuprot tome, Bosanski duh niko nije uspio podijeliti ni uništiti.

Mora se označiti kraj doba prevara, pljački i lažnih obećanja. Predugo smo u vlastitom domu plaćali danak tuđinima, vlastitoj zemlji i vlastitom zraku.
U Bosni se ovim Manifestom garantuju ista građanska i ljudska prava svim njenim građanima, bez obzira na njihovo izjašnjenje o pripadnosti narodnosti, religijskoj skupini ili bilo kojem duhovnom i ideološkom opredjeljenju, pod uslovom da nije u suprotnosti sa postulatima Bosanstva.
Niko nema prava niti može spriječiti građanina da se izjasni kako želi, niko mu ne može osporiti privatno pravo opredjeljenja, ali ga ne smije kroz tu opredijeljenost favorizovati na temelju pogubnog principa „prema ključu“, umjesto prema ljudskim kvalitetima i sposobnostima. Apsolutno je nedopustivo njegovo opredjeljenje u privatnom životu i svjetonazoru tretirati limitirajuće i ucjenjivački, ili, suprotno, kao povod za etno-majorizaciju nad manjinama, ili za instrumentaliziranje stranačke nadmoći. Primarno je samo to u kolikoj mjeri se radi o samosvjesnoj, savjesnoj, pravno nekompromitovanoj osobi i njenom ugledu i kredibilitetu u svim sredinama, a ne samo na planu mikro-lokalne zajednice određene nepotiziranom plemenskom hijerarhijom. Ti kvaliteti moraju biti odlučujući u vrednovanju čovjeka, a ne da li je on panteist, agnostik, vedantist, islamist, pravoslavac, katolik, bahaist, adventist, jehovist, baptist, budist, jevrejin, ateist, marsijanac…

U narodnosnom pogledu, Bosna je u istoj mjeri domovina građanima, npr. moldavskog, albanskog, ruskog, australijskog, turskog, peruanskog, grčkog, francuskog, njemačkog, norveškog, kineskog, romskog, bošnjačkog, srpskog, hrvatskog, ili bilo kojeg drugog porijekla. Bitno je da oni svi prihvataju Bosnu kao svoju i ne vuku je pristrasno i perfidno planirano izručiti bilo kome. Nikakav protektorski paternalizam niti blokovska unija ne može donijeti Bosni ništa dobro, a dokaz je tako zoran u Siriji. Želi li iko razuman da mu se, umjesto kao slobodnom Bosancu dogodi Sirija? Ili, da se još jednom dogode Jasenovac, Prijedor, Foča, Srebrenica…
Zar da se još ikada baci makar i kamen na Sarajevo, Mostar, Bihać, Tuzlu… Svi moraju znati, u Bosni mogu opstati, i ona sa svima, samo kao Bosanci u Bosni. Bosna je oduvijek bila i opstaće samo kao bosanska. Bosna je naše milenijumsko nasljedstvo naših pradjedova, jedna i jedina bašta i kuća Bosanaca.

20915246_1667867373245806_4680863243065797830_n

Iako sistematski osporavan, potkradan i uništavan, Bosanski narod je glavna društvena, kulturna i socijalna snaga u Bosni zasnovana na slobodi, ravnopravnosti, antifašističkom opredjeljenju koji proizilaze iz Međunarodnih odredbi o narodu i državi, te Povelje UN o ljudskim i građanskim pravima. Bosna je ravnopravna članica UN.

Obznana inicijacije patriotskog aktivizma

Udruženje građana “Vječna Bosna“ nastalo je kao rezultat težnji patriotskog stremljenja širokog fronta djelovanja humanista i antifašista Republike Bosne ujedinjenih oko ideje njenog urgentnog spasavanja pred nadirućim talasima uzastopnih razornih stihija koje fizički pustoše jednu divnu zemlju i duhovno destruiraju njene poštene, vrijedne i višestruko napaćene ljude.

Ako je krivica ljubiti zemlju svojih pedaka, onda su svi pravi Bosanci krivci.
Ako je grijeh svih onih koji su s osmijehom umirali za Bosnu, onda su i njihovi potomci koji uistinu drže do vrijednosti i značaja kulturne baštine jedne od najuzvišenijih filosofija življenja kojom su živjeli Dobri Bošnjani sažimajući čitav kosmos u tu mudrost očitovanu u nenasilju i ravnopravnosti – također veliki grešnici.

Ponosni građani Bosne, Bosanke i Bosanci!

Zar je logično, prirodno i moralno da budemo robovi na svome grumenu zemlje?!
Nastupio je historijski trenutak, da vrijedni Bosanski neimari, na mjestu gdje je do sada bila raskrsnica, grade most koji spaja, na kom će štititi vrijednosti dostojanstvenog života ponosnog, slobodnog i časnog čovjeka od svih napada, interesa, zloupotreba i podjela.

Slobodarski duh i neotuđiva ljudska prava, predstavljaju nerazrušivi temelj na kome je jedino moguće graditi budućnost. To je jedini način da temelj počiva na svakom pojedinačnom Bosanskom biću i da istovremeno svako pojedinačno Bosansko biće bude dio cjeline jedinstvenog Bića Bosne.
Bosna je danas lobotimizirana žrtva bezosjećajnih ljudi. Za slavu, za moć, za novac, za položaj, njeni neprijatelji tražili su, i, što je najtragičnije, dobili presudu u svoju korist: čerečenje Bosne među četiri konja. Na jednom piše Srbija/Crna Gora, na drugom Hrvatska, na trećem Bošnjakistan, na četvrtom lažni Bosanac.
Bol kojeg je Bosni počinio četvrti egzekutor još je najveći. Za prva tri je jasno, njegova su pravila: otkini, pokradi, rastjeraj, zastraši, uništi… A četvrti se ponaša po uzoru na dvije vrste od kojih nema gorih u čitavom Univerzumu: osa potajnica, i ptica kukavica.
Iskreni Bosanac se nikada, ni po cijenu života ne bi odrekao svoje majke, niti svoga čeda.
Ali, za onoga ko poznaje priču o Solomonovoj odluci da se podijeli dijete, između prave i lažne majke, nije teško pretpostaviti da će na sebe preuzeti svu odgovornost i krivicu, samo da bi spriječio besramnu podjelu.
A lažni Bosanac/potajnica/kukavica viče oratorsko-grlatorskim glasom: “Razapni! Čereči! I srce joj podijeli!… Nije ona majka, ni on nije otac“. A Solomon je i sam „samo otpad s Ciona, i njega među četiri bijesna luda ata…!“
Kroz poruke kojima svakodnevno neprijatelji Bosne i pozitivne humane civilizicije zapljuskuju kroz sve medije um i podsvijest Bosanki i Bosanaca govore: „Odrecite se Bosne kojoj su svoj žig ugravirali Bosanci. Vaše vrijeme je prošlo. Ne ostajte ovdje!“ Zaista, teško je povjerovati, i Šantićevu su bistu bacili u Neretvu, Vrelo Bosne zagadili, izvor Bune kao bludnicu iznajmili u bescijenje, zemlju posijali minama, u jame natrpali čitave mučki umorene porodice, u rudarska okna za silne devize natrpali nuklearni otpad…
I onda, pitanja, otkud tolike bolesti? Da, pravi Bosanci, ne dođite nikad! Vi ste samo mrske pobjegulje za koje je najveća kazna što ste ostali živi. Neka onih drugih „pravih“ što čereče djecu po školama, što kolju zajedništvo i još slave svoje slave lijući krokodilske suze od silne ljubavi za one koji ne slave danas, ali sutra će, pa će krokodilski svi slaviti sve, samo, neka su oni „svoji na svom“.
A mater? Pa kome je ona u pokradenom i od kukavice i potajnice rasturenom gnijezdu uopšte i trebala? A tek djeca? Pa zna se kako ih zovu, iz miješanih brakova, od nepoznatih otaca. Neka ih daleko, što dalje. Svojom lučom drugima neka svijetle, a mi ćemo svetkovati „naše“ paganske “svece“.
No, tako neće ići! Postoji odgovor:
Ponosne lijepe pametne Bosanke i plemeniti Bosanci!

Državljani, građani Bosne!

Historijski je trenutak da svoju vlastitu državu i narod zaštitimo. To je naše neprikosnoveno ljudsko i građansko pravo. Ujedinjeni, organizovani i međusobno solidarni u Savezu Bosanaca imamo jedinstvenu priliku sačuvati ono što nam stoljećima pripada. Budimo humani, budimo pravedni, budimo vrijedni i pametni jer to je ono što je oduvijek krasilo prave Bosance. Ezani i zvonjava crkvenih zvona su u Bosni oduvijek bili naš ponos i naša tradicija suživota. Oni su nas uvijek zorom budili, s večeri ispraćali i mirni spokoj nam davali sa nadom u bolje sutra. Čuvajmo mostove, da više nikada ni jedan ne bude srušen. Svoju zemlju nemamo pravo ustupiti nikome. Poništićemo sve kupoprodajne ugovore sklapane sa stranim državljanima i proglasiti ih bezvrijednim. Vratimo osmijeh na lica građana koji ostaju u svojoj zemlji, a egzilanti se vraćaju graditi svoju, a ne nečiju tuđu zemlju.

Privremeni vršilac dužnosti Predsjednika Udruženja „Vječna Bosna“
Marjan Hajnal
Sarajevo, 1.8.2017.

 

Karađoz o nevinosti zatvorenika – Ivo Andrić

Ivo Andrić

Karađoz o nevinosti zatvorenika

(Iz eseja Prokleta avlija)

Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Svaki, dabogme, kaže da nije kriv, ali za toliko godina koliko sam ovde, ja još nisam našao da je neko bez razloga i bez neke krivice doveden. Ko ovde dođe, taj je kriv, ili se makar očešao o krivca.

Šta veliš, ni kriv ni dužan nisi? Ih, kud mi to kaza baš sada, pobogu čoveče. Phi, phi, phiii! Da si rekao da si kriv, još sam mogao da te pustim, jer krivih ovde ima mnogo. Svi su krivi. Ali baš nam jedan nevin treba. I zato te ne mogu pustiti. Da nisi sam rekao, još bi nešto i moglo biti. Ovako, sada, valja da sedim ovde dok ne pronađem negde nekog nevinog, takvog kao što si ti, da te smeni. Sad, sedi i ćuti!

Jeste li vi rekli onima koji su ga uhapsili da je nevin? Jesmo, dakako da smo rekli, ali… – E, to ste pogrešili. Phi, phi, phiii! To ne valja. Jer baš sad hvataju nevine i puštaju krive. Takav je nov red.

Ničeg od teškog dostojanstva osmanlijskog visokog činovnika nije bilo na Karađozu ni u njegovom govoru i kretanju. U svakom pojedinom slučaju, sa svakim osumnjičenim licem on je igrao naročitu igru, bez stida i obzira, bez poštovanja drugog čoveka i sebe sama. Radio je uvek neočekivano, kao po nekom nadahnuću. Upadao je u razno doba dana i noći i prilazio pojedincu ili čitavoj grupi hapsenika.

– Phi, phi, phi, phiii!

Izgovarao je te svoje slogove u različitim visinama i intonacijama, svaki put drukčije, a uvek tako kao da se čudi i gnuša i nad tim čovekom i nad samim sobom i nad „stvari“ koja je među njima.

– Šta je? Ti još ovde čmavaš? Phi! Nego dede, kako je ono bilo?

Tako je razgovor počinjao, ali se nikad nije moglo znati kakav će dalji njegov tok biti. To je moglo biti dugo ispitivanje sa poznavanjem svih pojedinosti, sa teškim pretnjama koje su često bile samo pretnje, ali od kojih se svaka mogla tog istog časa pretvoriti u strašnu stvarnost. Mogla su to biti uporna, opasna i neodoljiva nagovaranja, ali i bezdušne lakrdije bez vidljivog smisla i cilja.

Ako pritešnjen i izmučen čovek, želeći da se oslobodi bar za trenutak Karađozovog pritiska, stane da preklinje i da kroz iskren ili glumljen plač uverava o svojoj nevinosti, Karađoz je mogao odjednom da promeni držanje i da stane da se udara po čelu.

– Šta veliš, ni kriv ni dužan nisi? Ih, kud mi to kaza baš sada, pobogu čoveče. Phi, phi, phiii! Da si rekao da si kriv, još sam mogao da te pustim, jer krivih ovde ima mnogo. Svi su krivi. Ali baš nam jedan nevin treba. I zato te ne mogu pustiti. Da nisi sam rekao, još bi nešto i moglo biti. Ovako, sada, valja da sedim ovde dok ne pronađem negde nekog nevinog, takvog kao što si ti, da te smeni. Sad, sedi i ćuti!

I Karađoz, obilazeći dalje Avliju, u pratnji nekolicine čuvara, nastavlja svoju igru, sad već samo sebe radi, viče da sve odjekuje, i ne može da se zaustavi.

– Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Svaki, dabogme, kaže da nije kriv, ali za toliko godina koliko sam ovde, ja još nisam našao da je neko bez razloga i bez neke krivice doveden. Ko ovde dođe, taj je kriv, ili se makar očešao o krivca. Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i na svoju odgovornost, da. Ali kriv je bio svaki. Ovde nevinog čoveka nema. Ali ima ih na hiljde krivih koji nisu ovde i nikad neće ni doći, jer kad bi svi krivi dospeli ovamo, ova bi Avlija morala biti od mora do mora. Ja ljude znam, krivi su svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede.

Malo-pomalo ceo taj monolog, govoren u hodu, postaje sve brži i življi, dok se ne pretvori u ludačku viku i psovanje svega što ova Avlija zatvara i što živi izvan nje. U glasu mu, ispod sve grubosti i velikog gnušanja prema svemu, jedva čujno trepti nešto kao suzan grč žaljenja što je sve to tako.

A onaj „nevini“ sad zna da može da sedi još nedeljama a da ga Karađoz više ne pogleda.

Desi se da može da za koju nedelju posle ovog slučaja doću u grupi ugledni rođaci nekog bogatog mladića koji je uhvaćen zajedno sa svojim rđavim društvom, da mole Karađoza da ga pusti jer je nevin. On se odjednom sav izmeni, kao da se nečeg prisetio, zamisli se i uozbilji, oba oka za trenutak sklopi, tako da mu se lice oduži i izmeni izraz, nagne se učtivo ka moliocima, utanji glas.

– Jeste li vi rekli onima koji su ga uhapsili da je nevin?

– Jesmo, dakako da smo rekli, ali…

– E, to ste pogrešili. Phi, phi, phiii! To ne valja. Jer baš sad hvataju nevine i puštaju krive. Takav je nov red. Ali kad ste vi sami pred vlastima izjavili da nije ništa kriv, moraće da ostane ovde.

Ljudi gledaju, zbunjeni, u njegovu smirenu masku očekujući da se Karađoz nasmeje i okrene stvar na šalu. I sami se pomalo smeškaju. Ali on ostaje neumoljivo ozbiljan, hladan i učtiv. I tako ih otpremi. A oni još dugo ne mogu da se priberu. Pričaju stvar među prijateljima, idu pa se žale uticajnim poznanicima, koji sležu ramena i odmahuju rukom, kao ljudi koji tvrdo veruju da u Karađozu sedi i iz njega govori sam đavo, i to ne jedan.

Ali Karađoz će možda već sutradan, prelazeći Avliju, presresti onog prvog „nevinog“ i odjednom nastaviti razgovor od pre tri nedelje. Prići će mu naglo, uneti mu se u lice, gledajući kao da će ga proždreti.

– Phi! Šta ti misliš, dokle ćeš ovde da smrdiš? Kao da nema smrada i bez tebe. Odmah da se gubiš odavde, jesi li čuo? Kupi prnje i da te moje oči više ne vide, jer ću narediti da te prebiju kao mačku.

U prvi mah skamenjen od iznenađenja, čovek odjednom prikupi snagu i samo klisne iz Avlije, ostavljajući ono svojih sitnica da se čuvari i hapsenici otimaju o njih.

U svojoj „igri“ Karađoz je mogao sate da provede sa čovekom optuženim za neku krađu ili utaju, za silovanje, tešku povredu ili bekstvo, da se benavi, da urla ili šapuće, da izigrava glupaka ili ostrvljenog krvnika ili čoveka od srca i razumevanja, sve naizmence i sve sa istom iskrenošću i ubedljivošću. Ponekad se rvao sa takvim čovekom ili grlio, bio ga ili milovao, i jednako mu se unosio u oči: „Priznaj, jadi te ne znali! Priznaj, i spasi glavu, jer vidiš da ćeš krepati u mukama. Priznaj!“

A kad postigne cilj, izvuče priznanje i dobije podatke o saučesnicima ili o mestu na kom je skriven ukradeni novac, on samo otare dlan o dlan, kao čovek koji je najposle svršio prljav i neprijatan posao, zbaci sve te maske odjednom kao izlišne i predaje stvar redovnom postupku. Ali ni tada ne zaboravlja i ne napušta potpuno onog koji je priznao, nego mu često svojim iskazom pomaže i olakšava.

Nerazumljiva je bila ta njegova beskonačna i čudna igra, ali on, u stvari, kao da nije verovao nikad nikom, ne samo okrivljenom ni svedoku nego ni samom sebi, i stoga mu je bilo potrebno priznanje kao jedina donekle stalna tačka sa koje se može u ovom svetu, u kom su svi krivi i dostojni osude, održavati bar privid neke pravde i kakav-takav red. I on je to priznanje tražio, lovio, cedio ga iz čoveka sa očajničkim naporom, kao da se bori za svoj rođeni život i razmršava svoje nerazmršljive račune sa porokom i prestupom i lukavstvom i neredom.

Ta igra je izgledala u većini slučajeva izlišna i neshvatljiva i nedostojna, toliko je bila zamršena i izvitoperena, a u stvari je bila dobro i trezno sračunata i redovno postizavala svoj cilj. U njoj nije bilo ponavljanja ni rutine, bila je uvek nova i rasla sama iz sebe, tako da je zbunjivala i najiskusnije, okorele i česte goste Proklete avlije. Ponekad je postajala nerazumljiva i onima koji već godinama rade sa Karađozom. O njoj su išle priče po Stambolu, toliko su njegovi postupci izgledali ponekad nečovečni i suludi a ponekad opet neuračunljivo blagi i puni sažaljenja i obazrivosti.

Zbog svega toga žalbe na Karađoza bile su česte i raznovrsne; čak se postavljalo pitanje njegovog smenjivanja; veziri su na Divanu raspravljali o njemu, i ne jednom. A na kraju krajeva, sve je ipak ostajalo po starom. Svi su znali da je Karađoz upravnik na svoju ruku, čudan i samovoljan, ali su isto tako znali da nije lako naći čoveka koji bi se tako dan i noć nosio sa celim jednim svetom lopova, skitnica i degenerika svake vrste i držao ih u svojoj Avliji u kakvom-takvom zaptu i redu. I Karađoz je ostajao i dalje na svom mestu da upravlja Prokletom avlijom.

Ceo svet je nalazio da je to najprirodnije rešenje. Ceo svet, računajući tu i svet iz Poklete avlije. Tu je Karađoz oduvek bio stalan predmet razgovora, ogovaranja, podsmeha, psovanja, mržnje, nekad i fizičkih napadaja. (Opsovati svakom prilikom Karađozovu ćerku, to je ustaljen, davnašnji običaj u Avliji.) Svi oni, omađijani, prate i tumače svaki Karađozov korak i pogled, svaku reč; strepe od njega, izbegavaju ga kad mogu i koliko god mogu. Ali ti isti ljudi govore o njemu sa nepriznavanim divljenjem i prepričavaju njegove podvige. Svi su oni navikli na Karađoza, srodili se na svoj način sa njim. Grde ga, ali kao što se grdi voljeni život i kleta sudbina. On je deo njihovog prokletstva. U stalnoj strepnji i mržnji, oni su postali jedno s njim i teško im je bilo zamisliti život bez njega. I kad već mora da postoji Prokleta avlija i u njoj upravnik, onda je još bolji ovaj i ovakav. Njegov način rada čudovišan je i ponekad za pojedinca strašan, ali u tom načinu postoji uvek mogućnost iznenađenja, u rđavom ali i u povoljnom smislu, kao neka vrsta večite lutrije i stalne neizvesnosti za hapsenika. Od toga im sve, pa i sam Karađoz, postaje podnošljivije i lakše, ili bar im izgleda tako, jer svi oni vole kocku i izbegavaju izvesnost koja je za njih uvek teška. sav taj prestonički svet poroka i nereda smatrao je Karađoza svojim; on je bio njihov „krmak“, „stenica i krvopija“, „pas i pasji sin“, ali njihov.

Takav je Latifaga, zvani Karađoz.

 

OFICIR – POZIV, KARAKTER, TIP LIČNOSTI. Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

U Sarajevu

OFICIR – POZIV, KARAKTER, TIP LIČNOSTI

Oficiri su poseban soj ljudi. Radeći sa njima, školujući pitomce Vojne akademje u Rajlovcu, nisam samo radio i nisam bio samo profesor. Proučavao sam ih, uspostavljao relacije među nevidljivim komponentama, opservirao i bio opserviran. Nedostupan, enigmatičan, prkosan, nesalomljiv, svoj. Od početka sam nametnuo svoj stil, nisam poštovao nastavni plan i program u kom su izostavljeni Niče i kompletna istočnjačka filosofija. Šef nije prihvatio taj moj stil, ali jesu pitomci, većina. Nije se libio reći da možemo pitomcima predavati samo o Marxu, Engelsu, Lenjinu i Titu. Prema onome kako se prema meni ophodio sigurno je morao pročitati moju žalbu pretpostavljenoj komandi na njegovo ponašanje, u kojoj sam napisao da je šizofreni manijak. Bio je strah i trepet za pitomce i obarao ih nemilosrdno na predmetu Politički sistem. Uživljen u ulogu najvećeg titoiste znao je do transa dovoditi slušatelje i najveće suze roniti za Maršalom kad je Tito umro, a da istovremeno njegov brat u okolini Foče gađa Titove slike umjesto mete. Sve sam znao jer je bilo previše onih koji su me iza nekog skrivenog ugla krišom pozdravljali, zvali me Lav i govorili da sam jedini gospodin. Kasnije su izbacili iz upotrebe oslovljavanje sa druže, pa svi postadoše gospoda. Nego da su, gospoda, sa bijelim rukavicama paraderi, koji će koji mjesec pred rat izvući iz gradova svoje pokretno vlasništvo i započeti “osvetu” za koju će bestidno reći da je “građanski rat”. Ustvari, bio je to rat pokondirenih prežderanih pijanih ojkačkih seljačina, ustaškog i četničkog okota, pokupljenog s dinaridskog kamenjara, od Velebita do Durmitora odakle se dopelja i ‘psihijatar’,  ili od Podunavlja i Pomoravlja, protiv olimpijskog tek procvalog Sarajeva, protiv Mostara, Bihaća, Bosanskog Broda, Bosanske Krupe, Ključa, Goražda… 

Vojvodini posilni smanjili mi platu, smijenili me, do vremena kad me nakon dislokacije zapazio i rehabilitovao nekadašnji Titov tjelohranitelj i zamolio me da ostanem, a ja sam već imao dokumente za Izrael.

Živi sam svjedok koji zna da su oficiri iz Srbije i Crne Gore primali plate svojih nalogodavaca dok su udruženo sa vojnim i paravojnim formacijama Hrvatske uništavali Bosnu. Utoliko je besmisleno govoriti o pojedinačnoj odgovornosti a ne i o odgovornosti država koje su učestvovale u svom krvavom piru protiv nezavisne Bosne, članice UN.

Ni za jednog iz mlađe populacije budućih oficira kojima sam ja predavao nisam čuo da se u ratu ogriješio o ljudskost, bar meni nije poznato da je bilo takvih. Dvojica sjajnih mladića su poginuli, jedan na brdu Žuč kao borac Armije RBiH, a drugi je dobio nož u srce u pokušaju da zaštiti druga.

Na samom početku semestra pitomce sam upoznavao sa pismom indijanskog poglavice bijelom poglavici, proglašavajući to pismo nauzvišenijom filosofijom. Govorio im o Gandiju i njegovom privatnom vlasništvu: preslica na kojoj je od grubog sukna sam otkao svoj doti, naočale, sandale, posuda iz koje je jeo i pribor, čaša, i knjiga Bhagavad Gita.

Učio sam pitomce da dobar oficir mora biti asket i mora biti human. Koliko njih je od toga šta prihvatilo, gdje su danas, ne znam, jer sam zatvorio sebi pristup svim oficirima, imajući jake razloge za takav stav. Kad sretnem u Sarajevu pokojeg od starih kolega, porazgovaramo kratko, ali ne idem sa njima na čaj. Jednostavno, to je soj o kom ako ne postoji posebna nauka, trebalo je izmisliti. Naravno, nisu svi isti, ima oficira koji su divni ljudi, pa mi je žao što će moj kritički osvrt, kojim u stvari utemeljujem početak te nove nauke, zahvatiti i njih.

* * *

UVERTIRA U D-MOLU

(Iz neobjavljene knjige Olujni Yu-hexagon)

Zbog moje vjetrovke šivene po vojničkom modelu, ograde što me podsjećala na garnizon i povika koji su kidali noćni mir, sjećanja me vuku prema noćima koje sam kao vojnik provodio ležeći po promrzloj zemlji, uz drveni kundak puške proizvedene iste godine kada sam rođen. Od nametnutih sumanutih fizičkih naprezanja dok sam u svim uslovima kopao zaklone pod maskom, kao i pri bezbrojnim  utovarima teških sanduka u kamione i forsiranih prenošenja desantnog čamca uz visoki strmi željeznički nasip, poprilično mi je stradala kičma. Kao sužnju izloženom prizemnostima, poniženjima, uvredama, još više mi je stradala duša. Istina, ponos sam u par navrata branio i pesnicama, kao Noah u “Mladim lavovima”. Koliko sam noći proveo tako dok mi se inje hvatalo na brkovima i trepavicama. Otadžbina. Za nju u snijegu, u vodi, u blatu, između psovki, dima i pepela elektrane. Taj kiseli mokri pepeo, preko kojeg sam bezbroj puta puzao i koji mi je ne jednom nagrizao kožu, nikada neću zaboraviti, kao jednu od najgroznijih materija sa kojom sam došao u dodir. Onaj ko nije bio u tome ne zna šta je mora. Možda i zbog asocijacija. Na mnogo strašniji pepeo… Onaj što se nije mogao sakriti. Pepeo ljudskih tijela iz nacističkih krematorijuma. Vjetrovi su ga nosili jezerima, šumama, rastvarali u izvorima, rasipali po njivama uz stratišta i sokovi usjeva su morali u sebi kriti gorčinu dječjih suza.

U poređenju sa jezivim užasima, moje nevolje bile su male, simbolične, ali su izazivale buru misli o krvožednicima. I komarci pored Save bili su dovoljni da me gurnu do najdubljih ponora očaja. Oni ne znaju kao moji malobrojni iz bosanskih dolina da se udvaraju, da oprezno nekoliko puta prozuje ispitujući plijen: ovi sibirski odmah u tamerlanskim rojevima slijeću, u jurišu bolno zabodu kompresore i počnu da pune svoje pohotne rezervoare. Mnogi vojnici su bježali sa stražarskih mjesta ne mogavši da izdrže njihove napade. A komandir? Kakva demonska kreatura! Nama, najblesavijim vojnicima koje je ikad imao u svojoj četi, govorio je kako je bio čuvar na Golom otoku. Budući da sam se mogao u mnogim situacijama uvjeriti u njegove kaznene metode, nisam nimalo sumnjao da je to doista bio. U nastupima zloće urlao je i sam za sebe izjavljivao da je sadist. Zaustavljen u napredovanju i bijesan na sve, za banalan propust ponizio je pred cijelom četom aktivnog vodnika naredivši mu da uzme na leđa vodnika-stažistu i trkom ga nosi oko paviljona, a stariji vojnici pričali su da je drugom potčinjenom naredio da se ukopava u betonskoj pisti. Vinovnike noćnih paljenja ćebadi i one što su linčovali Valentina, ne samo da nije sankcionisao već ih je nagrađivao. Javno je podsticao nasilje.  

Nekom prilikom psovao je one koji su meni “dali” diplomu. On, koji je bio navikao da mu sve daju, nije znao (a i da jeste zar bi mu to nešto značilo?) koliko sam muke i odricanja ostavio iza sebe dok nisam stekao tu diplomu. Nije poznavao vrijednost žrtvovanih života članova moje porodice čije zasluge u borbi protiv fašizma je on sam baštinio. Izginuli su za slobodu da bih ja bio bar minimalno poštovan. Ko je on bio? Petokraka mu sigurno nije pristajala, a od nje je raskošno živio, poput mnogih sličnih mimikričara što su u podsvijesti ostali dosljedni simbolima i likovima doglavnika i vojvoda. Dok se on obijesno razmetao ja sam kao student često preskakao kupovanje skromne užine da bih mogao sakupiti novac za neku knjigu (utoliko je samo meni jasno koliko je basnoslovno vrijedila moja biblioteka izgubljena kasnije u ratu; nikada nisam obnovio taj fond, a poseban i nenadoknadiv gubitak predstavljali su komentari koje sam pisao na marginama, – vrijedili su kao desetak sopstvenih napisanih knjiga). Nije znao da nisam uživao privilegije. Nisam bio u studentskom domu, nisam imao stipendiju, te sam morao vozariti, a istovremeno sam gledao kako studije završavaju sinovi vrlih režimlija iako se na predavanjima gotovo nisu ni pojavljivali.

Godinama sam bio bez stalnog i odgovarajućeg radnog mjesta nakon završenog studija, i povrh svega, nadobudnom golootočkom sadisti-parazitu nije bilo važno što sam ostavio dvije bebe u tuđoj kući, tačnije, u memljivom podrumu poluukopanom u zemlji, i da sam i pored svega došao da posve časno odužim svoj dug domovini. Zato sam tom prototipu psihopatske izopačenosti, kada sam vidio o kakvoj se ništariji radi, i pošto me nije puštao kući, tri puta uspio neopažen i nekažnjen pobjeći da obiđem porodicu. Ukupno sam prešao 4500 km. Bio sam vojni prestupnik, ali ne dezerter, dezerteri se ne vraćaju sami. Nisam nikome nanio štetu, samo sam morao da vidim svoje. Bio je to način da duhovno preživim zatočeništvo u kandžama opasnog gmaza. Sreća samo da mu nisam morao biti u blizini kada je bio rat. Ako je tada komandovao mogu samo da zamislim njegova djela. Šta se moglo očekivati ako je znao na nedužnu kravu ispaliti raketu sa suzavcem uživajući dok se jadna životinja gušila i teško kašljala. Bio je već degradiran, te jako iskompleksiran, pljuvao je i tukao vojnike, a poslije bi cijelu četu postrojio i pitao ko je svjedok. Neki momak se javio. Odveo ga je u kancelariju i fizički napao, ali se ovaj odbranio i pobjegao s puškom. Poznat metod kamuflaže, da bi se kaznio neko konkretan, čitava moja četa je morala dugo trčati na plus 45.  

Među mnogim “biserima” najupečatljiviji je onaj sa koračnicom “Uz maršala Tita, junačkoga sina” koju smo morali uvježbati za predstojeći 22. decembar kada se slavio Dan JNA (Jugoslavenske narodne armije). Jedna grupica je bojkotovala koračnicu i šaputala da je ona o ustaškom poglavniku Paveliću bila bolja. Doznao to komandir pa smo morali staviti maske i pod njima u učionici, da se tortura ne bi vidjela vani, cijela dva školska časa pjevati o našem ljubljenom pokojnom Maršalu. Da je voljeni vrhovni komandant i doživotni predsjednik predsjedništva, trostruki narodni heroj, jedan od navodnih osnivača Pokreta nesvrstanosti (iako je stvarni nosilac ideje bio Džavaharlal Nehru) mogao da nas vidi i čuje naše mumljanje-gušenje sigurno bi mu se dopala takva umotvorina golootočkog čuvara maršalske časti. O tome koliko su porasle “simpatije” prema koračnici nije potrebno ni govoriti. Šteta što je inače lijepa melodija upotrijebljena za zlostavljanje, i to svih vojnika u jedinici. Ukratko, Goli otok je još bio živ, a ja, na moju tragičnu žalost, sudionik i žrtva nekih od metoda iz arsenala mučenja. To je bila najblaža kazna.

Razmišljao sam o karakteru oficirskog kadra kojeg hrani, oblači, školuje, snabdijeva, udomljuje i plaća narod. Da nisam vidio svu zakulisnu pozadinu nikada ne bih saznao koliko je ta vojska bila lakejska, paradna i mondenska. Vidio sam kako se lažirju konkursi i zašto sam bio bez posla, dok su povlašteni tatini hipici, kakav je bio i Janez Janša, olako uživali sve povlastice u “narodnoj” armiji. Jeste ona bila i narodna, ali više je bila antinarodna, jer se vješto krilo da narod školuje svoje grobare. Da nisam imao sliku svoga oca koji je danonoćno radio, i drugih radnika, ne bih nikada mogao shvatiti apsurd da se u dokolici koriste računari za gledanje porno-filmova i video-igara. Za to vrijeme je Zbigniew Brzezinski vrlo ozbiljno planirao kako razbiti tu armiju i njene dijelove suprotstaviti jedne drugima i to preko naroda. 

Kao da je kroz vlastito samodiskreditovanje pripremana za omraženost u narodu armija je tonula u korupciju i nesposobnost. Pod uticajem manira ruskih oficira JNA je sve više postajala akceleratorom općeg razdora. Ponašajući se kao neka nadklasa pokondirenih osionih primitivaca i kleptomana, umjesto da služi narodu, takva armija se odrođivala od suštine na kojoj je ponikla. Nekome je, to će se kasnije i potvrditi, osobito bilo stalo do toga da u njenim redovima zavladaju liberalizam, kriminal, nemoral i katkad otvoreni nacionalizam. Povremene tuče, buknule iz međunacionalne netrpeljivosti, nekad su imale žalostan epilog. Posebno se tragično završio teroristički čin Albanca Aziza Keljmendija koji je 4. 9. 1987. pucao na ostale vojnike dok su spavali i mučki ubio Begić Gorana iz Zagreba, Džananović Hazima iz Viteza, Dudaković Safeta iz Bosanske Gradiške, Simić Srđana iz Beograda, i ranio pet vojnika: Jazić Antu, Đekić Petra, Kovačević Husu, Mehmedović Nedžida i Prešern Andreja. Bili su to pucnji u Jugoslaviju, istina, ne prvi i jedini. Neprijateljstvo se pothranjivalo iznutra zahvaljujući jednom golootočkom sadisti, pa i ne čude reakcije iredentista (tal. Irredenta, pokret za ujedinjenje, težnja spajanju sa nekom drugom državom). Koliko je tome doprinijela politika nasilnog izjednačavanja svih naroda i narodnosti, posebno je pitanje. Nema sumnje da je pokušaj komunističke internacionalizacije iznio na vidjelo sve svoje slabosti u sredinama kulturno nedozrelim za međusobnu saradnju. Nije samo faktor kleronacionalističke odbojosti prema kulturboljševizmu bio presudan za zloupotrebu avnojevske tolerantnosti u ostvarenju iredentističkih nauma.

(slijedi nastavak)

OLUJNI YU-HEXAGON – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

U Sarajevu

OLUJNI YU-HEXAGON

(odlomak iz neobjavljene knjige)

Milion i jedanput volio bih da nije bilo tako, da se nije dogodilo meni, ali, bilo je tako: rat je počeo u mojoj kancelariji, kasnije se proširio na Treću partijsku organizaciju SKJ u JNA. Jedino mi je žao što ovu priču ni nakon 30 godina nema hrabrosti da ispriča neko drugi, jer, nije riječ o samoisticanju (da mi je bilo stalo do toga ne bih odbio nagrade i priznanja). Do tada se niti jednom vodniku niko nije usudio skinuti vlas kose sa glave, a sad odjednom jedan dojučerašnji anonimus, građansko lice, civilni profesor, usudio se drznuti, dići glas i upraviti prst prema jednom pukovniku, magistru političkih nauka, načelniku Katedre ideološko-političkih predmeta, u sastavu najvećeg školskog centra u RViPVO u Rajlovcu. Isključen je isključivo mojom zaslugom iz SKJ, ali, nedugo zatim mračne sile ga vraćaju i tad je bilo jasno da iza petokraka stoje vojvode sa kokardama spremnim za novu klanicu.

1986. našao sam se (ponovo) u JNA (Jugoslavenskoj narodnoj armiji) u Školskom centru Rajlovac, u ulozi civilnog predavača na Vojnoj akademiji Ratnog vazduhoplovstva i protiv-vazdušne odbrane. Od početka sam imao loš predosjećaj, prethodno sam kao običan vojnik dobro shvatio mehanizme funkcionisanja glomaznog staljinistički ustrojenog vojnog aparata koji je prije svega bio politički i ekonomski pa tek na trećem mjestu vojni. Vojska je tada bila samo utoliko narodna što je pljačkala i uništavala budućnost svog naroda.

Uvijek sam bio građanin drugog reda, sa dvostruko i trostruko nižom platom od oficira, kasnije su čak i moji pitomci imali veću platu. Umjesto da u civilnom i demokratskom društvu ja njima određujem socijalne kriterijume oni su ih određivali meni. Privilegije koje je na svim nivoima ostvarivao oficirski kadar na štetu naroda bile su toliko nazočne i bezobzirne da je bilo jasno da to neće potrajati. Elitizam se ogledao kao ničim zasluženi nadklasni status. Ustvari, sistem je bio prikriveno kastinski. Vojni komunisti su smatrali da su bogomdani, ne uviđajući da u ime četiri godine ratovanja protiv nacista sami izrastaju u svojevrsne nacionalsocijaliste, jer su se i ponašali kao posebna nacija – vojni komunisti. Ko se mogao po moći uporediti sa njima? Čak ni vlade mnogo bogatijih zemalja nisu imale tolike budžete izdvojene za sferu privatnih života svojih oficira koji bi se lješkarili po svim ljetovalištima i svim zimovalištima-bludilištima, dobijali najluksuznije stanove, vozili najskuplje automobile, još povrh svega gradili gdje su stigli vikend-kuće i ostavljali sve to najčešće nasljednicama propalih brakova, pa sve to sticali iznova po drugi, treći put…

Prepuštajući se svim blagodetima socijalizma, poturena iz raznih kukavičjih gnijezda, “djeca revolucije” su se zahvalila domovini tako što će se prvi pridružiti hajci na njeno jedinstvo, a kasnije će podići i oružje protiv nedužnih i nezaštićenih. Ne treba da čudi što se u ostalim slojevima naroda stvorila jedna tako snažna antielitistička kampanja. Podsticana spoljašnjim političkim, nacionalnim, revanšističkim i vjerskim uticajima, srednja klasa je užurbano pripremala odgovor. I on je stigao, kroz progovor kleronacionalnog bića, stasalog za povratak na stari poredak, ali destruktivniji i od komunističkog.

Kleronacionalisti su skočili pedeset godina unatrag, vrativši se na nivo bestijalnih obračuna u svim brutalnim formama svojstvenih dinaridskim intelektualcima. Sve glavne vođe, osim par izuzetaka, bili su neki vajni doktori. Komunisti su bar uspješno glumili, toliko uspješno da su, bar privremeno, na sreću naroda, uspijevali u svom privremenom blagostanju zavarati i sebe i čitav svijet u uvjerenju da se radi o stvarnoj demokratiji. U suštini, radilo se o klasičnom obliku tiranokratije, o vladavini naroda bez naroda, u ime radnog naroda. Kakvu je presudu trebalo izreći špekulantima što su upropaštavali fabrike i cijele regije? Nije li za njih trebao ostati trajno otvoreni narodni sud kakav je sudio Gvozdenu?

Odrođen, obeznađen, obeščašćen, obezbožen, narod je eksplodirao. Koji radnik može cijelog života danonoćno da radi u rudniku, topionici, za parazite? Koji zemljoradnik će do pozne starosti ustajati u četiri sata ujutro za opštinske tribune sa svim plaćenim terevenkama s “prekovremenim” bonusima i dnevnicama za “teške i po državu važne terenske aktivnosti” u hotelima, na jahtama, u lovištima? To je moglo biti sve dok nije stasala svijest kod djece radnika, djece koja su u tegobnom odrastanju i u toku prisilne marksističke naobrazbe naučila ono što nisu smjela suviše doslovno naučiti i što nikako nije trebalo da bude po volji eksploatatora i eksproprijatora: šta je suština eksploatacije i kakvim se metodama boriti protiv nje. Iako podstican i izvana, posljednji rat je imao jako obilježje socijalnog bunta.

Da je veliki Vožd bio malo dalekovidiji pristupio bi još davno potpunoj demilitarizaciji, umjesto na naoružavanje trebao se preusmjeriti na turizam, umjesto na uništavanje sela trebao je razvijati ih i podsticati zemljoradnju. Gradovi su postali prenapučeni, nisu mogli izdržati enorman porast besposličara, moral se rapidno srozavao. Rezultat je bio rat svih protiv svih, a plodna zemlja posijana je milionima mina. Ko bi trebao odgovarati za ekocid? Svakako onaj ko je postavljao mine, ali najviše onaj ko ih je proizvodio, kupovao i planirao njihovu upotrebu.

Uspijevam feniksovski reorganizovati svoj potencijal i sve zlonamjerno imputirane mi slabosti preokrećem u prednosti te nastavljam u svom stilu ratovati protiv vjetrenjača. Bio je to rat prije rata. Imao sam sreću da je Goli otok tada već u reduciranom obimu primao fantomske disidente, inače sigurno bih zaglavio na robiji. Nisam se obazirao na moguće posljedice. Ponižavali su me, ali sam se znao nositi s besprimjernim terorom. Kako mi je uistinu bilo, to sam samo ja znao. Nisam se dao pogaziti. Ponos i čast bili su mi dragocjeniji od posla, i od samog života. Niko me nije mogao uplašiti.

1988. god. javno pred generalima protestujem i upozoravam na mogućnost rata. Moja opozicionarska pacifistička reputacija postaje u tom periodu krajnje nepovoljna za mene (uvrede, prijetnje, izjašnjenja, opomene, raporti, degradiranja). Nije bilo lako biti sve ono čime su me smatrali i nazivali. Dobro se znalo da ne inkliniram Beču, iako sam to po djedovskoj liniji mogao. Snobovima prepuštam da dokazuju svoje plemićstvo do kog držim koliko do lanjskog snijega. Ja sam zaljubljen samo u plemenitu netaknutu divljinu. I posve neovisnu slobodu, ma koliko ona bila skupa. A cijena moje neovisnosti je uvijek bila visoka, na trenutke tragično neproporcionalna mom nonkonformizmu. Sloboda je sloboda i oko nje nema cjenjkanja, ni sa snobovima, ni sa prostacima.

Politička situacija u JNA se sasvim usložnila tokom objavljivanja feljtona u listu Borba, o Golom otoku. Svjedočanstva Vladimira Dapčevića čitana su kao dobrodošlo štivo onima koji su i bili ciljana publika. Mnogi oficiri s ranije programiranom ličnom predeterminiranošću za anti-titovski orijentiranu petu kolonu osjetili su da je kucnuo trenutak da se obračunaju s mrtvim Maršalom. Nisam od njih štitio Tita, koliko sam se borio protiv izdaje te vrste, jer mi je bilo kristalno jasno odakle su i s kakvim ciljevima bile tempirane njihove namjere. Jasno je bilo da je podržan od grupe promihajlovićevskih, pronedićevskih i proljotićevskih generala čučao Dobrica Ćosić kom nikada nije ni bilo stalo do Jugoslavije. Kao i svakom beskičmenjaku njemu je vrijedio samo onaj put što je vodio do vlastite karijere, a u podsvijesti je bio i ostao podmukli velikosrpski nacionalist. On je posjetio Goli otok, ali, kada je shvatio o čemu se radilo, nije imao karakter intelektualca-humaniste, spremnog na abdiciranje od lične bliskosti kraljevskom tronu. Nije reagirao na citate probuđenog Dapčevića, naprotiv, ćutao je kao i uvijek, iako je u sjeni, licemjerno aplaudirao čovjeku kojem, kao ni ostalima, nikada nije pomogao. Za njega bi svaki rasplet bio dobar, ukoliko bi se on domogao vlasti, što se, nažalost, i dogodilo. Umjesto dalekog Sunca, počeo je ubitačno zračiti umjesto Sunca, što je bio korak do požara kog je podmetnuo uz umišljeno-priglupo-naivno-zlobno uvjerenje o svojoj nedokučivoj anonimnosti. Krivica za ideju osnivanja Golog svaljuje se sa Kardelja na Meštrovića. Ali, ipak, prsti Steve Krajačića ostavili su posljednji tag.

Sam Dapčević je bio ekstrem, njegova biografija je oganj pobune i bijesa, i 20-godišnjeg robijanja za isprazne ideale. Ludilom se nije vrijedilo suprotstavljati ludilu više vrste. Međutim, jedan toliko popularan feljton u Borbiširom je pred recidivistima otvorio vrata ukidanju Titove figure kao neprikosnovenog vođe. Generali-političari bili su ti koji su prvi skrojili zavjeru o rušenju Titove države iznutra, u korist države kakvu su zamišljali Ćosić i Amfilohije. S hrvatske strane, adekvatne poteze vukao je također pobunjeni bivši (ne suviše strogo kažnjen kao Dapčević) Titov general Tuđman.

Iskustvo za povijest ratovanja: živ pobijeđeni i pošteđeni neprijatelj se nikada ne može trajno pokoriti. Konkluzije koje se mogu izvesti nisu humanističke, ali samo na prvi pogled. Pošteđenih deset nacista prouzrokovaće smrt stotina hiljada i patnje miliona. Tito nije bio plašljivac, samo je bio dovoljno inteligentan da ne ide u likvidacijama svojih protivnika do kraja. Međutim, ili se tiranija po svjetsko-povijesnom zbivanju hegelijanskog apsolutnog duha treba ozbiljiti apsolutno, ili se njom i ne treba opasno poigravati. Ili-ili. 

1990. u komandu Školskog centra ratnog vazduhoplovstva i protiv-vazdušne odbrane u Rajlovcu (u predgrađu Sarajeva), s travnatim vojnim aerodromom i zavodom “Orao” za remont motora vojnih aviona, stiže naređenje da se uklone Titove slike. Mnogo je sladostrašća i zlurade, kinjene i nevješto prikrivene užurbanosti bilo moguće vidjeti kod onih koji su taj zadatak obavljali. Tek tada se vidjelo koliko je ko ljubio svoga vrhovnog komandanta.

U septembru iste godine slijedili su prizori spaljivanja zastave SFRJ na stadionu “Poljud” u Splitu i davljenje vojnika na oklopnom transporteru. Krajem te iste godine ostajem usamljen i pod pritiskom napuštam dužnost predavača na Univerzitetu, ali ću kasnije biti “rehabilitovan” i angažovan na istom poslu.

25. juna 1991. počeo je rat u Sloveniji koji je potrajao deset dana. Svom žestinom nastavio se u Hrvatskoj. Pristižu kolone izbjeglih oficira iz Zadra sa porodicama koje smještaju u pitomačke paviljone, a hangari se pune nabrzinu demontiranom tehničkom opremom koju je mogao da grabi kako je ko stigao. Poslije izbora i proglašenja nezavisne Bosne i Hercegovine u novembru 1991, vezale su se zastave Hrvatske i Bosne, ali taj savez nije dugo trajao. Kada je rat već buknuo u Hrvatskoj, njeno ratno rukovodstvo je da bi se rasteretio hrvatsko-srbijanski front, po svaku cijenu težište rata nastojalo prebaciti u Bosnu. U hrvatskim medijima dok se raspadalo jugoslovensko predsjedništvo Stjepan Mesić je harangirao: “virus rata neminovno mora da pređe u Bosnu, ništa ne preostaje drugo u Bosni nego rat”. Početkom 1992. na heliodromu u Rajlovcu, smještenom stotinjak metara iza moje kancelarije, slijeću tri helikoptera “Belih orlova” s četničkom paravojnom delegacijom. Neko je iz komande Školskog centra samoinicijativno dopustio da slete, što je značilo da jedinstvena komanda više nije postojala. I to je bio jasan znak da rat neće mimoići Sarajevo. Do mene su već tada dopirale glasine o planu prema kom će se Sarajevo zatvoriti sa svih strana. U martu 1992. godine telefonom me u toku vikenda šef pozvao da dođem i da ponesem lični pribor. Znao sam šta to znači. Komanda školskog centra izdala je naređenje da se spali dokumentacija i gledao sam kako jedan od visokih oficira čini to vani, između zgrade komande i nastavnog paviljona u kom sam ja imao kancelariju. Na pitanje šta će biti, dobio sam sarkastičan odgovor: Za ovo smo se pripremali čitavo vrijeme. Tad je još bilo zloslutno mirno. Nekoliko dana poslije toga počinje opsada i bombardovanje Sarajeva. Dojučerašnje kolege sam ispraćao pogledom. Jedni su odlazili u hrvatski ZNG (Zbor narodne garde), drugi u Zelene beretke, treći su već odavno bili uz Arkana. Kao u transu gledao sam moje pitomce kojima sam do jučer na predavanjima govorio o humanosti, kako uljem podmazuju granate za višecjevne protivavionske topove, ali ne da bi njima gađali zrakoplove, već civilne i vojne ciljeve na zemlji. Odlazim u izbjeglištvo sa porodicom i u tim uslovima dovršavam moju magistarsku tezu o tragičkoj dimenziji humanosti. Sve moje ranije već napisane teorijske anticipacije ulazile su u fazu realne empirijske provjere.

 

Ni komadić milosti i radosti uz Milorada Komadića – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

540111_10152132219084068_1880480713_n

Ni komadić milosti i radosti uz Milorada Komadića

28. maj 2011.

Ne žurite, prijatelji! Rat nije završen. Morate razumjeti još i prirodu hipokorističkih pojmova, tvorbu milozvučnih imena i zašto se zloupotrebljavaju. Iza njih se ponekad kriju istinski demoni. Taj rat-ko-mlad nije se slučajno tako zvao. Hipokorizam je čest predznak dekadentnog korifejstva. Kao nametnuta sudbina.

Nikada ne krivite posljedicu. Jedne demone repariraju kao islužene mašine. Pretapaju ih u nove, funkcionalnije.

Kada vam se pokvari motor u automobilu, koja vam je prva misao? Ili možda psovka? Krivite li sebe za nemarnost, ili proizvođača vaše konzerve koja je korisna dok ne postane nepokretnom olupinom, nalik praznoj ljušturi školjke, valima bačene na obalski žal? Loš motor nije kriv. On je „samo“ egzekutor koji „izvršava naređenja“. Krivica je u štabu konstruktora-destruktora. Jedan pokretač stroja kad odsluži dobije zamjenu, perfektniju od prethodne. Svake godine u „najdražim igračkama“ milion duša prepusti se onostranom. Automobil se slupao, no, nije propao koncern. Gladijatorske igre na drumovima tek su metafora kreiraranog rata. Svaka ratna batina može se naći u vatri, ali glavni batinaši preživljavaju.

Kao eventualni odgovor izazovu opstanka, mora se slijediti instinkt humanosti. Treba znati uhvatiti grom. Uzrok, a ne efekt. Je li još neko ovladao energijom munje? Nije li svaka povijesna protuha umišljala sebi da je „Bič Božji“?

I to je tek početak pitanja. O najdubljoj metafizici. O smrti.

Zato, ne žurite sa procjenama, radost nije drugo do opsjena. Na kraju puta, čeka nas još najteže: susret sa sobom. Tada ćemo, možda, i to samo rijetki, shvatiti zašto su batine po nama padale s uvrijeđenog neba.

BUDUĆNOST PROŠLOSTI

Apokaliptičari-gnostici i prognostici sve češće se utrkuju ko će preciznije najaviti Kraj.

Čemu? Ako će biti, biće. Al-Qiyama, ako je suđena, dovršiće svijet grijeha.

Plaše vas neprijatelji Istine tek tako da bi vam odvratili pažnju od sebe i razvijenim sistemom prevara držali vas u pokornosti. Ne vjerujte im, živite normalno, usavršavajući sebe i svoje bližnje, gradite novi svijet, bez globalista. Ne vjerujte da se ne trebate mijenjati. Zašto se ne kretati boljem ambijentu, bez krvi i nasilja, bez hemije, radijacije, utrke s vremenom, bez zloupotrebe tijela i rađanja, bez bio-ekocida?

Najgori su poluznanstvenici. Kao i svi nedefinirani polutani. Nisu ni tamo, ni ovamo, niko ih ne može ni locirati, niti posavjetovati. I takvih se svi brzo nastoje osloboditi, osim poltroni i njima slični. U svojim poluznanjima  obično su toliko narcisoidni, da nijedan prosjev istine ne dopire do njihove sujete. Bahati su i osioni, silni i siledžijstvu skloni. Ukratko, bez savjesti su. Nepopravljivi, vječite sarkastične rugalice. Kao takvi ponižavaju i nipodaštavaju. Specijalnost im je da vrijednosti učine bezvrijednim. Manipulativni, ne osjećaju da su i sami objekti manipulacije. Ako još nose pečat negativne karizme, katastrofa je neizbježna. S njima, i poslije njih, zla prošlost se projektuje na budućnost. A jednom zatrovan bunar, najbolje je zatrpati. No, autistični crkveni nekrofili-pedofili, s predumišljajem ubijenu arheologiziranu samosvijest uvijek iznova koriste kao savršen instrument za iskopavanje davno pokopanih izvora virusa duhovne kancerogenosti. Potiskujući i ništeći svaku dobrotu, ostaju na tronu, uvijek škrti, paraziti, nezasiti tuđeg. Tuđe patnje, tuđeg rada, tuđe svetosti. Samoumišljeni vladari sudbina. Nažalost, bez kočničara Dobrih i Odvažnih koji bi im se na vrijeme suprotstavili, vladari svojom megatehnikom melju u prah ništavila sve pozitivne dosege civilizacije. Pseudocivilizacija smrti, to su oni. Vladari iz podzemlja. S blještećim zlatnim carskim krunama koje trebaju da zaslijepe i dodatno užasnu već zaplašeni prostodušni sitni puk. S tim antropodemonoidima svaka budućnost je tamjanizirana prošlost.

GLAVNINA JE NETAKNUTA

Uhvaćen je! Krvolok  pao u „kljuse“ za odmetnutog grizlija-čovjekoubicu. Koja pirova vijest!?

Komadić. Samo. Utjeha naivnima. Jer, glavnina je nedotaknuta.

Tek kada bude smaknut dvoglavi orao, prvi letač firme za pakovanje smrti, odahnuće i šuma i selo i grad. Prva glava proklete ptice, mitskog čudovišta, je Srpska pravoslavna crkva, druga glava je njena posestrima – SANU. Da se ne govori o dvjema majkama, rođenoj, i dojilji (Rusiji i Vatikanu) koje odnjegovaše monstruma. Onaj jedan iz loze istog poroda, nemanjistički promonarhist što već čami u Hagu, poluznalac, neki četnički slavo-vojovnik, voj-i-slav, i sam nešto načuo, ili, tačnije, pokrao tuđa znanja o Vatikanu, ne može da se osvrne i vidi za vratom i drugu hidrinu glavurdu koja ga je dosad nosila kroz tmušu.

Bosno! Moraš se osloboditi svih komešanja i komš-an-ića, pehlivana i peharnika, čov-ječ-ića i na-serića.

Ko god da je prekoračio moral i zakon o svetosti života drugog nevinog, moraš ga odbaciti, za slobodu svoje djece čijoj sreći ne treba takva karma, bilo čija nova krvava bajka.

Čuvajte se zlostavljanja. Zabranjeno vam je i ne oponašajte vaše mučitelje.

A zlostavljanje je gore od ubijanja (Al-Bakara, 191. i 217. ajet).

Bosno, nisu ti potrebni za omrazu podmetnuti „prijatelji“, mudžahedini, jer oni komprimitiraju izvornu čistotu sljedbeništva i odanost Prorokovom učenju. Zvali ih talibani, al-qaidovci, ili bilo kako, oni u Afganistanu i Pakistanu dižu čitave džamije u zrak, skupa sa pravim vjernicima. Odvojite se od demonolikih ustašo-džahedina i četniko-talibana. Jer, isti su. Mentalitetom, ponašanjem, čak i izgledom. Nož im je univerzalni jezik sporazumijevanja. Sotonske su to sluge. Sigurno je da Bogu ne trebaju. Kad birate svoje vođe, gledajte ko su im „prijatelji“ i čemu vas vode, životu, ili vas čeka prov-alija daytonizma.

I zastave tuđe ne palite, ma koliko ne ljubili boje na njima. Šta bi obojena tkanina mogla biti kriva? Iza zastave je narod, a u svakom narodu je devedeset sedam procenata pozitivnog potencijala. I, nažalost, tri posto onih izopačenih, ali dovoljno povezanih i organiziranih da mogu zaplašiti mase, obmanuti ih, povesti u piromanski pir. Za zastavu-simbol se gine, po njoj se ne gazi, ma čija je, posvećena je pozitivnim idealima. Narode, čuvaj se onih svojih tri posto, i ne plaši se tad ničije, čak ni stoprocentne rulje, koja bi tvoju zastavu najradije vidjela u pepelu. Čuvaj svoju, tuđu poštuj, i nikada više ih ne vezuj. Pomeni se: mostarski most je obnovljen, ali nije to onaj, vezirski amanet. Umjesto da spaja grad, taj novi most ga dijeli. A Neretva pod njim jedna i ista. Satenskokapi su te prevarili, narode moj, kad povezaše zastave. Pomeni se papstva i bogumilske tragične epopeje. Ne bacaj ljiljane svinjama, vratiće se, i pogaziće te.

Ti zemlju svoju, zemlji svojoj trebaš vratiti, Zemljo Bosno. Rodnoj grudi svoj grumen. Svoj klas svom silosu. Imaš rude, imaš vode, imaš more, imaš šume. Samo zbaci jaram sekte tibarsko-sibirske i imaćeš sve. Ko je nacinger pa da odlučuje ikada više o tvojoj djeci, gdje će i kako će?

I kakvi su to tornjaci koji olako uzmiču od jagnjadi? Dok su bos-njakali Bosnom kako je nema, imali su sve. Sad im Budva bliža? Neka im je. Prosto im bilo, može duša bosanska sve razumjeti i pretrpjeti. Pa i prazninu kojom su praznovali punogrli praznoglavi.

SUMNJIVE PROGNOZE

Sve je providno, cijela igra hapšenja. Nije nemoguće da je veliki mag zla sam organizirao svoj povratak na scenu. Bio je naoružan, a nije pružio otpor. Znači, nije se želio braniti, jer ne bi bilo nastavka prljavog scenarija. Nije se sam predao, što bi značilo – sačuvao je „čast“, pomogao je vlastima da ispune jedan od najbitnijih uslova za članstvo u EU, a novac za otkriće ostaće u porodici. Zar nije suviše indikativna vijest objavljena svega četiri dana prije hapšenja srebreničkog krvnika da će biti uhvaćen do 6. juna tekuće godine? Savršen plan za savršen zločin. Zlotvor, ostario, bolestan, umjesto da padne na teret porodici i jatacima, nakon što je odigrao svoju ulogu i dotrajao, u Hagu će doživotno imati svu potrebnu medicinsku brigu, a što je najbitnije po one čiju je doktrinu principijelno izvršavao, ponovo će dobiti publicitet. Braniće ga branitelji, on će sve negirati, a Srebreničani će još godinama čekati na red da se pronađu, identificiraju i sahrane posmrtni ostaci njihovih najmilijih. Suđenje najvećem ratnom zločincu poslije Drugog svjetskog rata, kako je već izvjesno, vodiće njemački sudija Christophe Flugge, poznat po odbacivanju kategorije „genocid“ i zamjenom za „masovno ubistvo“.  Ima li većeg cinizma i uvrede za dostojanstvo i patnju žrtava genocida? Koliko još dokaza treba prezentirati za argumentaciju da je Bosna poslužila kao idealan medij za unaprijed osmišljen makro-psiho-eksperiment?

NARODE DOBRI, NE RADUJ SE!

Čuješ li šta ekstremi maloumnici pjevaju ovih dana o Srebrenici na Trgu Republike u Beogradu, prijestonici države koja želi u EU? Niko ih ne zaustavlja. Moraš Bosno ući prije u EU i upotrijebiti veto!

Nikad više ne osmjehnite se amsterdamskim čuvarima! I ne vjerujte europskim „humanofilima“.

Ne radujte se, sve dok dej-tonac, lučonošnik drske i mrske polutanke, osvjetljava pogrešan put što navodi dobroćudne lakovjerne na minska polja. Oprostiti i tako nemate šta. Ni zaboraviti. Sve dok se do-do-dik ne odrekne odlikovanja što mu ga uruči rad-dabi-ovan. Slike sve kazuju: laktaš trapavonogo kroči s kao upravo zaručenom ratnom zločinkom bi-l-ja-nom, da bi se s njom mogao naći u Hagu (ona ovog puta zauvijek).

Vladika-siledžija tuzlanski va-sili-je, još neometano blagosilja slijepo stado.

Zar se bu-ha smije izvući? I svi ostali ideo-sufleri? A đenerali? A pukovnici? Veleizdajnicima trebaju suditi restituirani i restaurirani vojni sudovi prema propisima NOV-a, iz 1941. Tiranocidnih stihoklepaca, na pasja preskakala ima ih svuda, a rasijali i porod svoj među žrtvama, te dijele istu trpezu.

Neka čuju fašisti i nacisti! Ma koliko da su se trudili – antifašizam neće izumrijeti! Neljude treba loviti i izloviti. U protivnom, vidjeli smo.

Tražite ih, i pravdu zahtijevajte nad njima. Ne treba ih pustiti da sanjaju išta drugo do svoje košmare, počinjena vlastita zlodjela. Neka gore, dok ne sagore u svom paklu. Gore i gorjeće.

Kao njihov SANU-doglavnik, sotonoliki kjos-i-ć.

Imaš ti, narode moj dobri, još dugo da hodaš do Pravde. Ali, ne posustani! I ne možeš, i ne smiješ! I dok si živ, narode moj bosanski, bošnjački, traži svoje da ti se plati, vrati, izgradi. Bol, patnju, gubitke, jasno, niko ti ne može nadoknaditi. Ali simbolike radi, i svijeta radi, i zbog pokoljenja novih, da znaju i nikad ne zaborave, traži i izbori se za svoje. Žali se i tuži. I ne plaši se. Zato pravosudne institucije i postoje. Tad-iću orlovoglavom vjerujte tek kad vam kao brigadir dođe s lopatom preko ramena i priključi se omladini u izgradnji svega onog porušenog što ostade iza njegove anticivilizacijskoj destrukciji sklone horde kalinovičko-laktaško-nikšičko-paljanske. Tek ako no-go bude palio svijeće za duše djece Srebreničana, moći ćete odahnuti, ali tek na jedno oko i uvo. Tako ti je zapalo, u srcu europe-maćehe, narode dobri moj.

Ali, imaš razloga biti i ponosan.

Ne može se svaka zemlja tako zvati, ni njen čovjek Bosancem Dobrim.

I ne zaboravi i sve livade detaljno i pomno da pregledaš, nisu li u busenima ostali koji izrodi, nije bitno, svoji, ili oni. Kako je nečist zaslužila tako joj treba i dopustiti njen put u nepovrat. Za ugled i sebi i svijetu.

Prema gamadi ne budi koma-dić milo-gad.

___________________________________________________

mr. sci. Marjan Hajnal

Izrael, 28. maj 2011.

ČEMU RADOST? – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

SAMSUNG

ČEMU RADOST?

14.01.2010.

Naučite se, braćo, smijati! (F. Nietzsche)

Zaboravljamo li radovati se?

Duše mnogih od nas opustošio je rat, ali, to nije razlog da mi drugima opustošimo njihove živote. Protivno svjesnoj namjeri, mi to ipak činimo, upornim prebivanjem u pluskvamperfektu. Ne iznenađuje činjenica da pojmovi radost, sloboda, mladost, bilje, milost, postaju nam strani poslije sudara sa najgorim asocijacijama izazvanim pomenom imena: Radovan, Slobodan, Mladić, Biljana, Milo, Milorad. Neusporediv cinizam! Po smislu lijepa imena, postala su sinonimi užasa i čovjek se pita šta je još lijepo ostalo iz narodne tradicije što nije uprljano, obesvećeno, onečovječeno? Umjesto da se raduje, običan čovjek može osjećati jedino tugu i stid, jer su mu s obzorja optimizma i nade srušene najblistavije zvijezde. Monstrumi lijepih imena ne samo da su uništili svu ljepotu značenja imena, oskvrnuli su ljepotu življenja. Možda bi trebalo ljudima prava imena davati tek nakon što napuste ovaj svijet, u skladu s njihovim djelima. Sigurno je da bi se uz staze kojima su pirovali zagaditelji života tada pojavili i sasvim drugi pojmovi iz tradicije narodnog vjerovanja: Vukodlak, Zloduh, Vampir, Baba-Jaga… Ako su milina, bilje, mladost, sloboda, radost, poprskani krvlju, šta je još preostalo pjesnicima? Ko je pjesnik? T.W. Adorno rezignirano naslućuje da su svi dokumenti kulture dokumenti barbarstva i odbacuje mogućnost umjetnosti nakon Aušvica. Doista, da li je preostao još neki smisao, bar jedan tračak nade za umjetnost?

SJAJ I ZAMKA USPJEHA

Kad je o uspjesima riječ, divno je čuti da je čovjek s Yu-prostora postao profesor na Cambridgeu, ili da se neko od pripadnika mlađe generacije otrgnuo od lamentiranja i beskonačne jadikovke svojih roditelja. Relevantno za ovu temu je lijepo saznanje da je Damir-Dado Orešković, rodom iz Bihaća, proglašen najboljim gitaristom Amerike u 2009. godini.
Nije bitno da li je uspio Slovenac, Srbijanac, Bosanac, to su posve sporedne oznake bitne jedino forumskim škrabalima komentara i dokonim piljaricama. Uspio je Čovjek, a mi se ne moramo posebno truditi da naglasimo kako smo srećni što je to „naš“ čovjek. Prvo, prema čemu mi to vrednujemo pojam uspješnosti? Drugo, šta to znači biti zagolican ponosom što dijelimo mjesto porijekla, jezik i slično, s nekim ko nas ne poznaje i nema potrebe da nas upozna, ili je, kao Tesla, živio davno i mi s njim, u stvari, nemamo nikakve veze.
Koliko smo mi još uopće živi, ako dušu držimo u kavezu prošlosti i ne dopuštamo joj nikakav polet, čak ni kada postoje uslovi za to? Znamo li se još uopće veseliti, posebno uspjesima drugih? Da li i te emocije grupiramo prema lokalističkim etno-afinitetima, u smislu „on je naš“?
Formiramo li simpatije prema tom kriterijumu, na najboljem smo putu da sebi priznamo kako su naši neprijatelji uspjeli, jer su nas do te mjere demoralizirali, da naše duše i nisu naše, jer su već odavno porobljene i one lepršaju samo još kao rite minulih iluzija na jarbolu tonućeg jedrenjaka, kom su prethodno nestali i kapetan i kompas. Ako u onome što je preostalo od nas, u prostor-vremenu događanja našeg mišljenja, vrednujući uspjehe drugih prepoznamo makar nanosekundu i mikrometar zavisti, ili nacionalnosti, utoliko više imali bismo razlog da se zabrinemo sami nad sobom, i ponovo se zapitamo: nisu li oni uspjeli u realizaciji svog nauma? Da li su doista od nas napravili ono što su oni sami? 

RULJA

Bogatstvu je izvor narkotizirana raskoš banalnosti. A istinskim umjetnicima, malim prevarenim pajacima koji to postadoše protiv svoje volje, preostaje da tuguju za promašenim vremenom, zaustavljenom u bolnom grču pod nasmijanim maskama. Skidaju ih tiho, nad grobovima najmilijih, stradalih nedužno, od “grobara”, “delija”, “hordi zla”, polu-ludih, polu-ljudi, koji pokuljaše s “Po-ljuda”, ili iz “Stadiona JNA”, “Maksimira”, “Marakane”, “Kantride”, “Grbavice”…
Nekada su stadioni služili samo za sport, danas se zloupotrebljavaju za kolektivne klizme. Često se sa stadiona išlo u ratove. Najbrutalnije nacionalističke uvrede i prijetnje mogu se čuti upravo na stadionima. Za povampirenje fašizma nema idealnijeg mjesta. Komprimiranje do kritičnog stepena najdestruktivnijih frustracija, prije njihovog nekontroliranog oslobađanja, događa se u masi u kojoj je anonimni pojedinac kukavički kamufliran gomilom istovrsnih. Sve što ne mogu apsorbovati psihijatrije i zatvori, hrli na okupljanje mega-čopora. Fudbal je nakon objave rata Jugoslaviji na “Poljudu” izgubio svaku vrijednost. Zašto bi neki od pripadnika fudbalske mafije (trgovci bijelim robljem i kladioničari), što u modernim gladijatorskim arenama raspaljuju vandalske strasti, bio važniji od poštenih individualaca? Ko malo drži do sportske kulture, sigurno je da će više od priglupih trčkarala za loptom, njegovu pažnju privući nezaobilazni i nezaboravni Miroslav Cerar, Sergej Bubka, Carl Lewis, Lance Armb, Bobi Fisher. A tu su i novi vitezovi teniskih igrališta, plivališta, atletskih staza…

PAJACI I STAMPEDO KLOVNOVA

Mnogi iz publike (birača) nesvjesno postanu izigrani pajaci. Dok zabavlja publiku, privremeno je provodeći kroz zaborav okrutne svakidašnjice, iskreni pravi pajac se licem smije, ili podsmjehuje, ali srcem plače. Razumije i ne gubi iz vida tragičku bit postojanja.
Vođe gomila su također nečiji zabavljači, samo, druge vrste. Manipulatori glume sućut, alkaponeovski plaču, a u srcu se raduju. Jedan od klovnova mnogo je javno plakao kad je umro voljeni vrhovni komandant Tito. Čulo se da je istog dana, sa bratom i grupom “lovaca” (budućih snajperista na položajima oko Sarajeva), na Titovim slikama, umjesto na metama, isprobavao nove lovačke puške.
Koga je masa prignječila, ili, gotovo pogazila u stampedu, teško da će sa simpatijama gledati na velike skupove. Stav opreza prema gomili koja ruši i gazi male, pruža dobar povod za analizu fenomena prezira što ga velikani (znanosti, sporta, estrade, filma) često gaje prema svojoj publici. Kada bi narod precizno mogao proniknuti u suštinu pogleda kojim ga sada promatra i zamišlja u perspektivi njegov opunomoćeni lider, vođa, idol, vjerovatno ne bi pao u zamke koje mu ta individua svjesno priprema. Suština suštine je da se pojavljuje, ona sama je fenomen, nestalan i nespoznatljiv. Suština rulje je poznata varijabla: bijes, mržnja, provala destruktivnog atavizma.
Nekada veseli ljudi, koje je život nagnao da se osmjehuju kao pajaci, ne vole buku, žive u pluskvamperfektu. S etidom u srcu, komponiranom samo za njih.

Mr.sc. Marjan Hajnal
14.01.2010.

PET FRAGMENATA KUBISTIČKE KOMPOZICIJE – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

540111_10152132219084068_1880480713_n.jpg

PET FRAGMENATA KUBISTIČKE KOMPOZICIJE

1. – HAJKAČKI MENTALITET

Koka i Hercegovina

Šta je starije? Znanstvenici se usaglasiše da je koka starija od jajeta. Logično, dijete je uvijek mlađe od majke. Analogno: Tvorac-krava-tele. Jasno, sofisti svojim paralogizmima mogu sve izokrenuti pa reći da je tele majka krave. Ali, neka njima njihove paralogike u kojoj je sve kakofonično i haotično. Braniće svoju karnivorsku hiperfagiju izandžalom floskulom da i biljke imaju dušu. Imaju, naravno, ali postoji i na to odgovor: koka kojoj prerežu vrat više nikada neće postati kvočka, a iz jednog zrna kukuruza mogu se dobiti hiljade novih koji se neprekidno umnožavaju kvadrilionskom progresijom. Zato nije isto ubiti klip kukuruza i koku Pirgu. Ustvari, moja Pirga imala je prirodniju sudbinu: umjesto da onako već prilično ostarjela ali umiljata završi u loncu,  ubila je lisica. Ostala samo gomilica perja.  

Povijesno gledajući Bosna je postojala dobrih hiljadu godina prije nego su joj radi lakše podjele i ovladavanja ponosnim i nepokornim stanovništvom pridodali verbalni prirepak čijom se repetativnom gebelsovskom upotrebom stvorila navika da je to naziv zemlje. A nije bio i neće moći opstati jer je već i slijepcima jasno da je to poluga kojom se kompaktna nezavisna zemlja priznata u UN bez entiteta i kantona pokušava razbiti na tri dijela. Čak i da se takav čin ozvaniči, Bosanci ga nikada neće priznati, neće kapitulirati, niti iščeznuti. Nije novo da je Bosna okupirana. Ali nije novo ni to da nikada nije pokorena. A za sve ono što joj je pripadalo pa su joj oteli, pa nije im dovoljno već i dalje pokušavaju oteti nove dijelove teritorije, za takvu „politiku“ postoje kao odgovor sva legitimna sredstva samoodbrane i sudovi na kojima će se Bosanci boriti za zemlju svojih predaka i njihovu čast. 

Još u našoj miloj i počivajućoj SFRJ znalo se da u Bosni postoji dubok animozitet južnjaka prema sjevernjacima, da su ih nazivali i danas još uvijek nazivaju glupim, inertnim, nesposobnim i inferiornim. Iako su se na popisu stanovništva 1991. godine kao Hercegovci izjasnili samo 467 građana, čini se prema njihovim uvjerenjima da bi i dalje svi ostali Bosanci trebali služiti njima i zauvijek ostati taoci Rizvanbegovićeve veleizdaje. A u Bosni su se južnjaci školovali, stanove i kuće stekli, izvukli maksimalnu korist, i to mahom kao rukovodioci. Oni sami sigurno su svjesni gnušanja cijelog svijeta prema najvećim izrodima koje porodi upravo taj gramzivi zavidni južnjački krstaški mentalitet i koji svoj „raskošni talent“ iskazaše u Jasenovcu.  Dinaridski hajkački stočarski manir primjenjivan je na ljude i nakon završetka Drugog svjetskog rata, i još traje, kao da je iz kolektivne memorije izbrisan period 1991-1995. Od tog hajkanja “ljudske stoke” moglo se unosno i dobro živjeti. Jer, kao „umno sposobniji“, morali su dokazati da je kastinski sistem „bogomdan“. Kako i ne bio? Ne opraštaju Titu za Bleiburg i Goli otok, za Nedića i Mihailovića, ali „zaboravljaju“ koliko njih je amnestirao. Umorena, ubijena, mrtva SFRJ, nestala je, ali preživjeli animozitet se pojačao do nivoa patološke mržnje, dorasle do zahtjeva da se Bosna od federacije pretvori u tri zasebne cjeline. Vatikanu nikad dosta, uvijek traži i nastoji oteti još i još. Dokle? Nije mu dosta Duvno/Tomislav Grad, Gornji Vakuf/Uskopje, Međugorje. Nije u pitanju samo hercegovački seperatizam, zlikovačko kameleonsko kamenjarsko ustaško pavelićevstvo se već odavno ugnježđuje kao dominirajuće u Kraljevoj Sutjesci, Kiseljaku, Travniku, Jajcu, Prozoru, Busovači. Koloniziraju Stolac „ugroženim“ srednjobosanskim katolicima. Mostar je i dalje grad najgoreg aparthejda. A htjeli bi u EU i NATO. Pa kolika je ta Herceg-Bosna? Tom bastionu okupacije, sramoti veleizdajnika, balkanskoj Bastilji, špijunskoj agenturi kapitalističkih kolonizatora i lažnih predstavnika Hristovog učenja, već će se znati suprotstaviti neki novi hrabri, pošteni, nepokorivi, plemeniti i prirodno inteligentni Dobri.      

2. – KLOAKA MAXIMA

Bosna i ljuska

Viktor Igo je u svom romanu „Jadnici“ detaljno opisao sistem podzemnih kanala Pariza i njihovu ulogu u vrijeme revolucije. U njima su se krili Marius i Gavroš i ostali komunari. Iz te kloake velegrada snijela je probuđena svijest građana jaje iz kog će se izleći sloboda, jednakost i bratstvo. Dvjesto godina kasnije, Bosna će postati samo cloaca maxima Europske Unije i Novog svjetskog poretka. Nije njima stalo do kulturne i razvijene Bosne, inače ne bi raznijeli njene najljepše i najpametnije piliće po svim destinacijama perfidnog podzemlja.

Slušao sam od visočkih nana kako su nekad žene izbjegavale da u prodavnicama kupuju kokošja jaja, tražile su ljuske, prodavane na komad, pakovane u novinske fišeke. Taj se običaj polako gubio i jaja su opet samo jaja. I u teoriji o nastanku života govori se o Velikom prasku iz Prakosmičkog Jajeta. Kod ptica, gmizavaca, riba, potomstvo se leže eksterno, iz snešenih /položenih/mriještenih jaja. Ženke sisara imaju maternicu u kojima se do poroda u svojim placentalnim nirvanama baškare njihovi mladunci. U svemu je prisutan isti princip – oplodnja. Malo je vrsta kod kojih je čin oplodnje nasilan, ali u tome kao i u svakoj drugoj formi destrukcije dominira čovjek. Većeg zločina zapravo i nema, silom stvarati neželjeni život.

Juli 1993. godine najavio je početak moje nove duhovne smrti: radeći u kuhinji kibučkog hotela (nadomak Jerusalima) bio sam zarobljeni argonaut, u peradarniku sam bio ugušeni kosmonaut. Prvo jutro pomalo već uspijevam da zaboravim. Ne znajući gdje tačno treba da se javim, greškom sam se našao pred starim napuštenim peradarnikom. Bar sam mislio da je napušten. Kada sam se približio još uvijek očekujući da ću nekog zateći, pažnju mi je privuklo nekoliko pernatih stvorenja. Bili su to potpuno poludjeli pijetlovi, izolovani od ostalih, njih petnaestak. Par njih su ležali uginuli ili usmrćeni od strane ostalih, dok su ovi kidisali na njih, krvožedno ih čerupajući i homoseksualno-nekrofilno atakujući na leševe svoje braće. Pri niskom jutarnjem suncu i podignutom prašinom, ta slika mi je izgledala toliko nestvarna i strašna, kao iz najgorih horor filmova koje ionako nisam volio gledati pa ih nisam puno ni vidio. Znaju li ljudi šta uopšte jedu, iz kakve prljavštine pomiješane svim vrstama životinjskih bolesti, njihovih patnji, uz sve otrove kojima ih čovjek pretvara u povratne sekundarne izvore vlastitih pomračenja uma i smrti.

Šest mjeseci morao sam dežurati u gigantskom peradarniku, da prikupljam, čistim, sortiram i hemijski pripremam (u nekoj vrsti gasne komore) kokošja jaja za inkubatore. Ja, koji sam cijelog života umirao od alergije na perje. Kao kosmonaut obučen, sa maskom, rukavicama, u žutom plastičnom skafanderu (sve to morao sam kupiti sam) i kapom, na plus pedeset stepeni valjalo mi je ući u grotlo bijesnih i bolesnih ptica koje su na toj vrućini ugibale i koje je trebalo izbaciti van. Crvi moljaca na sve strane i miševi oko kokošje hrane, mješavina izmeta i perja… Na drugim mjestima danonoćno događa se uništavanje majušnih slatkih pilića u mašinama… genocid, čitava apokalipsa. Samo zato što je gospodar toliko superioran. Pravo je „junaštvo“ uloviti“ pitome domaće životinje.  

Kao planinaru događalo mi se da sam se probijao kroz snježne smetove, ali ovo je bio pomični prijeteći snijeg koji bi me opkolio dok bih se pojavio. Jednom prilikom mi je ogroman pijetao podmuklo s traga skočio na rame. Srušio sam ga istog trena i prije nego bi me ponovo napao udario sam ga drškom od metle. Ostao je nakostriješen, opasno me gledajući, ali nije ponovo pokušao. Bio je u pravu. Ko sam bio ja da stalno kradem jaja iz tog okrutnog zatvora za perad? Kokoši su daleko inteligentnije nego što se to može pretpostaviti. Ali su i nalik ljudima, većinom su krvožedne. Uvjerio sam se u to gledajući kako su još posve mali pilići atakovali na ranu jednog svog brata iz istog legla kom je naš crni mačak Neron otkinuo nožicu. Kao pirane su nasrtale na jadnička. Izdvojili smo ga, ali mu nije bilo spasa. (Dok sam ovo pisao na radiju su javili da je ptičja kuga stigla i u “naš” kibuc i da moraju da pobiju sve koke. Zadovoljenje pravde?). Zarobljen u moru bijelog perja nisam mogao da dišem, gušio sam se, a smrad kokošje nesreće, skrivljene transformisanim i kamufliranim ljudskim kanibalskim egocentrizmom, dugo mi se sugestivno pričinjavao i tamo gdje ga nije bilo. Nisu isto ljudi i kokoši, ali princip na kom počiva ludilo je identičan. Zatvori, podčini, ponizi, upotrijebi, uništi.  Prvo se siluje um. Sjećam se priče iz susjedstva da je jedan mladić skoro poludio kad je u kuhanom jajetu otkrio već veliko pile! A i meni se dogodilo da sam prilikom razbijanja jaja kad sam htio napraviti sebi kajganu s užasom vidio da su u dva neke krvave mase, a u trećem već vidljivo pile. Nisu to bile samo ljuske! Pa dovraga više! Zar u svakoj musaki, piti, čokoladi, juhi i baklavi, u svim hotelima i prodavnicima, zar baš u svemu mora biti jaje!?  

Od paganskih običaja potiče hrišćansko/kršćanska tradicija bojenja jaja za Vaskrs/Uskrs. U Insbruku sam vidio prodavnicu rezbarenih jaja raznih ptica. Na talijansko-slovenačkoj granici neke godine uhapsili su lovca (svi su lovci krivolovci) koji je u automobilu sakrio više od 1000 zakonom zaštićenih malih ptica pjevačica ubijenih u Bosni, čiji jezičke u Italiji za basnoslovne sume dodaju jelima kao afrodizijak. Kako zdravorazumski pojmiti te snobovske strasti i manire? Možda idioti umišljaju da će bolje pjevati serenade i biti libidonozniji? Da li će se od tih divnih stvorenja, od majke prirode ukradenih s najnižim ovozemnim pobudama, bolje izvoditi operske arije ili lakše iza debelih zidova katedrala zloupotrebljavati djeca? Kada će inteligencija odnijeti pobjedu nad čulima koja silnika ne drže daleko od sumanute zvijeri?   

Vegani znaju kako se mogu bez jaja napraviti kolači, pite, palačinke, sve bez grijeha i bola. 

Sjećam se da sam kao dvoipogodišnji dječačić znao pitati: Mama, kad ćeš pipi lomiti nogu? Zapazio sam da se do supe dolazi tako da tata zakolje koku, mama joj očisti perje, izvadi i baci utrobu osim srca i jetre, i nožem zareže na koljenu donji dio noge koja se odlomi i baca. Jednom prilikom sam u rasporenoj koki vidio čitav niz jaja od malih do posljednjeg već sasvim formiranog, zaostalog u kloaki. Nisu dali koki da snese to već gotovo jaje. Pitaju li se konzumenti zašto koke uopšte nose jaja? Znaju li da Vede iz sasvim opravdanih razloga zabranjuju jaja u ishrani i da su se tog pravila dosljedno pridržavali i Bogumili? Pa nisu oni bili tupi, nepismeni i nesavjesni! Neoplođena jaja nisu ništa drugo do završna faza menstrualnog ciklusa. Ako su oplođena, jedu se nesuđeni pilići. Grozno, zar ne!?  Ali, nije sve što je istinito za fuj! Neurazumljivi, dobar vam tek!   

Razmišljajući mnogo decenija kasnije o uzrocima desenzibilizacije kod učesnika rata koji su kadri zaklati djecu, retrospektivno sam se transponovao u nijemog posmatrača kad sam kao dijete, lišen bilo kakvog emocionalnog učešća, gledao kako pijetao kojem su u dvorištu između zgrada odsjekli glavu skače dok ne iskrvari. Isto je bilo kad sam gledao kako kolju jagnje. Pitam se nije li u tom mom posmatranju bilo ičeg ljudskog? Ili, naprotiv, nisam li kao i svi koji kolju u toj prolivenoj krvi vidio neku opravdanu kaznu, i zlurado osjećao neku vrstu katarze u zenitu otpaljivanja nečije karme skrivljene na sličan način? Za sve koji direktno učestvuju i saučestvuju u klanju velika je vjerovatnoća da će u nekom od karmičkih krugova slično završiti i tek tada  shvatiti. Tada sam jeo meso i skoro da je to bilo i za mene kao i za sve druge karnivore normalno stanje vidjeti prizore patnje nevine žrtve čije će meso uskoro biti u rerni ili na ražnju. Taj fenomen bezosjećajnosti se, dakle, kao biočip ugrađuje u podsvijest i postaje neodvojivi dio kulta ubijanja bez imalo sažaljenja i trunke samilosti i grižnje savjesti. Ali, postoji bumerang. Krv je u svom sastavu 88% voda. A otkriveno je da voda sve pamti. I sve vrati.

Da je živ Hičkok morao bi praviti novi film: koka(i)nizirani politikantski mozak. Hičkokove ptice su u pravu. Najveći lešinar se mora pobijediti njegovim oružjem.  

3. – PTICA DODO

Ruski (t)rulet

Kada su se Portugalci prvi put iskrcali na Mauricijus zatekli su mnoge endemske vrste biljaka i životinja, među kojima je posebna bila ptica dodo. Znatiželjna i dobroćudna, nije imala ugrađen evolucijski kod straha od prirodnih neprijatelja. Umjesto da bježi dodo bi se približavao nemilosrdnim uništiteljima. Portugalci su ih nemilice klali sve dok ih nisu u potpunosti istrijebili. Čak su im dali to podrugljivo ime dodo, što na portugalskom liči na približnu riječ sa značenjem glup. Da li aksiološka karakterizacija naivnih, dobroćudnih, zaista odgovara tom značenju? Nije li identičan slučaj sa 20.000.000 Indijanaca koji su također bili ljubopitljivi i darežljivi prema bljedolikim osvajačima? Za poklonjene zlatne predmete zauzvrat su dobili bolesti, alkohol, silovanja, ubistva, odvođenje u roblje, otimanje zemlje i ekološku katastrofu. Gluhim ušima i slijepim očima uputio je poglavica plemena Seattle svoje čuveno pismo.  

Svi vjernici misle da je Bog jedan i velik. Agnostici drže do svojih, a ateisti do svojih uvjerenja. Jedna od uobičajenih uvreda na račun priprostih ljudi je „koka-mozak“. Tačno je da je mozak ptica neuporedivo manjih dimenzija od ljudskog, ali je utoliko veći fenomen da i sa tako malom moždanom masom koka zna koliko ima pilića i da ih vodi, voli, uči i čuva sa istim senzibilitetom kao i svaka majka. Gavran pokazuje da može riješiti složene probleme. Papagaj imitira, govori, smije se, ruga, vozi bicikl. Ako je Bog jedan, i izričito naredio „Ne ubij!“, ima li čovjek pravo suditi o odsustvu duševnosti i inteligencije drugih bića i ubijati ih? Šta ako inteligencija uopće nije vezana za materiju i količinu moždane mase, već za transcendentalne vrijednosti Nad-Duše? Zar niko nije u školama mogao objasniti nutricističke vrijednosti maslina? Da sedam  maslina u potpunosti zamjenjuju jedno kokošje jaje i da sadrže sve što je Tvorac Univerzuma pretpostavio i zadao da je dovoljno za normalno funkcioniranje organizma, a da u jajetu nema onog čega ima u maslinama? Planet je tako podešen da čovjek može živjeti i preživjeti bez ubijanja. Anatomija šake (kao i crijevnog trakta i zubala) ukazuje na evoluciju povezanu sa branjem plodova sa drveta ili sa zemlje. A karnivor ubija i svoje zlodjelo još i konzervira, kao svojevrsni muzej smrti sa barkodom i rokom trajanja. Zavarava sam sebe, zločin je neizbrisiv i vječan. Industrija konzervi poništava humani um.

Pažljivim i višedecenijskim proučavanjem „slavjanske duše“ nepobitno sam se uvjerio da je u slabosti prema njoj i podsvjesnoj blagonaklonosti blondi-arijevstvu ključ razumijevanja bolećivosti prema svemu što se odrodilo i koncentriralo u votki, kazačoku, kagebeovski zavrnutoj cigari, komunističkom nemoralu, i karamazovskoj iracionalnosti. Ruski (t)ru(h)let. Vladao je on i još vlada Bosnom. KPJ je financirana okrvavljenim novcem iz carskih trezora porodice Romanov koja je četiri stoljeća vladala nepreglednom Rusijom. NKVD kadrovici i sam Broz posijali su sjeme zla koje bi bilo moguće (možda) iskorijeniti, da nije udruženo sa krivoslavljem, onim istim što je unakazilo i uništilo slavensku dušu sljedbenika i baštinika kulture Tolstoja, Šostakoviča, Rahmanjinova, Cvetajeve. Kao ni Staljin, ni Putin neće ni zaštititi ni poštedjeti prekodrinsku „braću“. On kao najbogatiji i najmoćniji čovjek na Planeti nema nikakve veze  sa Sovjetskom socijalističkom Oktobarskom revolucijom. Badava rusofilima što pišu ćirilicom, što govore ekavicom, što sklapaju pakt sa Avigdorom Libermanom i Arijem Livnijem. Rulet je bio i ostaće hazardni hazarski truhlet. Možda se riječ hazar odnosi i na povratnika, ali, na hebrejskom se, ako je u pitanju samo slučajna sličnost, svinja kaže hazir. A izgled i ponašanje divljih početničenih „pro-cionista“ koji ni sami ne znaju da li bi više htjeli da su četnici ili kozaci, često podsjećaju na čopore divljih veprova, oboljelih od bjesnila. Sa takvima se ne igra ni Kozaračko ni Slavjansko kolo. Možda tek neki samoubilački ludi kazačok. Na kraju, kad se dogodi kraj, u novom krugu Postanja, možda će se od sjevernosibirskog leda dogegati do Vrela Bosne neki slučajno preživjeli otkravljeni razgakani razdragani par dodo ptica.     

4. – CIONISTIČKI SULTANAT

Turska (h)ujdurma

 Nije u pitanju teza, ni hipoteza: Panislamizam je u stvari cionizam. Neosviještena, Mayinim velom prekrivena suština stvarnosti, zabludjelost kao svjesno postavljena zamka za humani um, koja izvorište ima u neobuzdanoj huji, hujdurmi, iliti, oponentskom tersluku ekvivalentnom neosviještenom zavjereništvu, prikriva da je osvajanje europskog kontinenta putem Abrahamove vizije identična Ibrahimovoj, odnosno, viziji Proroka Muhameda. Nažalost, zlonamjerni, zluradi, neobaviješteni i sistematski indoktrinirani antijevreji, najčešće po inerciji nacističke i klerikalne propagande kojoj su se priklonili jerusalimski muftija Hadž Amin el-Husseini i iranski ajatolasi, sve ekstremne jevreje i Jevreje proglašavaju cionistima, nositeljima cionističkog režima, što je nečovječno, nepravedno i katastrofalno pogrešno. I Palestinci i svi Arapi čija je vjera preko proroka Muhammeda vezana za brdo Cion, i oni su cionisti. Oni su čak i veći cionisti od ekstremnih jevreja i Jevreja, vlastoljubivih i srebroljubivih, koji su se na tom brdu odrekli Hrista, u hajkačkom transu zahtijevajući njegovo raspeće.

Slijedom činjenice da su se turski sultani ženili Jevrejkama, da su i majka i supruga Sulejmana Veličanstvenog bile Jevrejke, do sekulariziranog masona Ataturka, i Hazara Erdogana, nije teško uvidjeti da nikako ne može biti riječi o slučajnosti. Novi veliki neo-otomanski sultan Erdogan boluje od grandomanije naslijeđene od Heroda Velikog, a ovaj je preteča i vatikanskog papstva. Bilo je to najveće i najmoćnije carstvo u povijesti, Sulejmanovo. A esencijalno, Abrahamovo, Davidovo, Solomonovo… Po inerciji slobodnog zidarstva, u bivšoj prijestolnici Bizantije sve mora biti grandiozno, najveće. Trenutno se u Turskoj gradi najveći aerodrom na svijetu. Turska plovna i aero-flota je impresivna, Turska je oduvijek imala moćnu armiju. A vrijednim turskim gastarbajterima može biti zahvalna čitava Europa. Drugo pitanje predstavlja arabizacija-cionizacija Starog kontinenta kojem je NATO ospoljeni izraz vatikanskog diktata – “očuvanje kršćanskog karaktera Europe”. Utoliko gore što zavedeni, ali i dobro plaćeni CIA i NATO žreci, žbiri i politikanti u Bosni zagovaraju MAP, program pridruženja euroatlantskim integracijama (koje li karikature i farse od naziva da bi se kamuflirala podla globalistička doktrina kreirana u štabovima MMF-a, Trilateralne komisije, Centralne banke Vatikana, i Pentagona). Anti-islamski animoziteti s akcentom na Tursku namjerno su preusmjereni na pogrešnu stranu da bi se prikrila istina o tome ko stvarno upravlja Turskom. Jedan od pokazatelja je i taj da Turska nikada nije sankcionirana za genocid nad Jermenima. Prljava nagodba, “usluga za uslugu”. 

Ali, Turska ima i svoju najslabiju tačku, ‘Ahilovu petu’ zvanu Bosna. Odveli su i pogubili Zmaja Gradaščevića, vladali pola milenija Bosnom, a Bosnu nisu pokorili. Jer, sve dok diše bar jedan Bogumil, sa njim diše otpor prema barbarstvu zabilježenom u Talmudu i Bibliji. Prije Huseina Kapetana Gradaščevića i njegove poruke da se jedino boji Boga, pa i njega malo, sultana nimalo, a vezira k'o Dorata svoga, sličan odgovor dao je i Indijanski poglavica Atahualpa kad je bacio Bibliju u prašinu uzvikujući da je njegov Bog živ!

Jevreji misle da su se 1947. vratili svojoj kući. Zapravo, Jerusalim je ponovo okupiran. Tako kažu Palestinci, ali ni oni sami ne razumiju da njihova dojučerašnja ognjišta nisu okupirali cionisti. Barem ne oni za koje oni misle da su. Osim u manjem procentu, s preživjelim genima drevnih Esena, današnji Izraelci nisu potomci onih čije su leševe nakon kolektivnog samoubistva, bez bitke, rimski legionari pronašli 73. godine n.e. na Masadi. Izraelom, Turskom i Saudijskom Arabijom vladaju elitni Hazari, pripadnici naroda tursko-tatarskog porijekla koji su prihvatili Judaizam. U izraelskoj armiji i u cjelokupnom privrednom, informativnom i političkom sektoru zavladao je ruski jezik. Pokazaće se to prisustvo Hazara kao mač sa dvije oštrice po ugled onog boljeg, izvornog cionizma. Na kraju, pronositelji istog su i Arapi-muslimani. Samo što toga često ni sami nisu svjesni. Nije bio toga svjestan ni učeni, ali zli, Hitleru odani Hadž Amin el-Husseini, osnivač Handžar divizije, kojeg je povijest kao subjekt po sebi i za sebe vješto upotrijebila za kontrapol pulsirajućeg Apsoluta. Zbog njegovih zabluda Bosna je povučena do samog dna ambisa iz kojeg će joj se vraški teško biti vratiti, a i neće uspjeti sve dok joj se ne spuste jedine ljestve spasa: povratak mudrosti Najboljih koji su hodali Planetom. A njih su asimirali u Hazarski krivotvoreni Judaizam, odnosno primitivni krvožedni paganski babilonizam u kom se žrtvuju mladi dječaci i mlade djevice. Osveta tom barbarstvu nadnijela se kao mračna sjena nečuvene nečovječnosti nad Jasenovcem, Kozarom, Vukovarom, Kninom, Dubrovnikom, Sarajevom, Mostarom, Prijedorom, Fočom, Srebrenicom…

Bizarno je da su u posljednjem ratu bosanske muslimane zlostavljali, progonili i ubijali četnici i ustaše kao Turke, iako većina njih nisu imali nikakve veze sa Turskom, čak nisu osjećali ni simpatije prema njima. Pogotovo se njima niko nije imao razloga svetiti zbog okupacije i zuluma od strane Otomanske imperije. Drugu dimenziju predstavljaju izjave zagovornika islamske države za koje “Turska je naša majka”. Takva stupidarija koštala je života više od stotinu hiljada neutralnih Bosanaca muslimana, imalo je za posljedicu zbog “osvete osmanlijama” hiljade silovanih žena i sve strahote razorenih gradova.

Razumljivo je da je jaka svjetlost tek progledalom bolna i više zasljepljujuća od prethodnog sljepila. Sa tim osjetom praiskonske istine, svim dosadašnjim zavedenim indoktriniranim izmanipuliranim Bosancima pretvorenim u njene „konstitutivne“ (ustavotvorne) neprijatelje, tek predstoji bolni susret. Bolan, ali spasonosan.

5. – NATO-NACI KRSTAŠKI POHOD

Vatikanska pljuska

Zar nije već i samim Bosancima postalo jasno da su za njih rezervisani samo služinčadski poslovi u egzilu, ili, u Bosni, rudnici i teška metalurgija, živeći u mjestima sa najvećim procentom aerozagađenja, zatrovanih voda, bolesti, povređivanja, obespravljenosti i siromaštva. Do kada će se koristiti raz-veznik „and“ (Herzegovina)? Bosanci su predugo ćutali, ali njihova samosvijest i pobuna raste kao nezaustavljiv cunami. Bosanac nije ‘nula’ i nije dio ‘manjine’. Takav nonsens je neodrživ i sve što se ne bude moglo postići rezolucijama i dogovorima, biće prepušteno stihiji za čije će posljedice odgovarati oni koji su tu stihiju izazvali. Bosna je Bosna, bila i ostaće samo Bosna. A kome bude trebao Vatikan, Beč, Pešta, Ankara, neka ide, tamo ih jedva čekaju.

Svaki put kad neko kaže Bosna i Hercegovina bez pominjanja Republike, tim imenovanjem odaje priznanje genocidu, jer, u Daytonu je legalizovan i nagrađen genocid. Ukidanjem riječi Republika ukinuta je kompletna civilizacija! A samo pominjanje Hercegovine identično je uzvikivanju parola: Živio Vatikan! Živjela Turska! Živjela Austro-Ugarska! Živjeli okupatori moje zemlje! To je isto kao kad su u Mariboru i Zagrebu 1941. godine s cvijećem i ovacijama kao oslobodioca dočekali Hitlera.

Iz svih tih razloga najslobodoumniji Bosanci odlučili su da o sudbini svoje zemlje ne mole i ne čekaju ničiju milost. Odlučili su proklamovati rezolucije, a jedna od njih odnosi se na jednozačan monolitan naziv zemlje Bosna. „And Herzeg-Vojvodina“ više ne stanuje u Vječnoj Bosni. O tome je u Sarajevu 19. augusta tekuće 2017. godine na Trećem povijesnom skupu Bosanaca održanom pod pokroviteljstvom Centralnog odbora saveza Bosanaca usvojena zvanična Rezolucija o nazivu države kojoj je vraćeno njeno autentično ime Bosna i određen naziv za njen autohtoni narod – Bosanci.

„And“ je najprljaviji simbol funkcionalnosti „Divide et impera!“ Zavadi, podijeli, pa vladaj. A Vatikanu koji je dva milenija dijelio pljuske, u smrt odnio stotine miliona ljudi, prorečeno je da će i njemu pasti finalna pljuska:

Pade, pade Babilon veliki Bludnica i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih, jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina.

Papa Franjo je toga svjestan i na sve načine pokušava izigravati sveca, mada je i to prorečeno. Crni će se pokušati preodjenuti u Hristovo ruho i mase će pasti zavedene.

Bosanci nisu glupi, ali su većina postali nevjerovatno lijeni. I napretka neće biti sve dok su kafane i kockarnice pune od ranog jutra. Umjesto da ujutro kafanče i u akšam pijanče, neuporedivo bolje bi bilo da oru obradivu zemlju, da čuvaju prirodu, da spriječe barbarski izlov divljači i ribe, da se prestanu narkotizirati svim vrstama opijata, da trijezni i trezveni nadgledaju svoju djecu gdje su, s kim su, ko ih i čemu uči, da li ih navode na ideju da ih neki “humanitarni dobrotvori” (pedofili) čekaju sa ružama bez trnja. Nismo glupi Bosanci. Naprotiv, ali, to moramo dokazati. Do sad smo samo dokazivali (odnosi se samo na one stvarno čista srca) da smo predobri i suviše lakovjerni, kao izumrla ptica dodo. Dokažimo djelom da ćemo se suprotstaviti daljim podjelama i otimanjem naše zemlje, okupirane i ponižene, obesvećene u totalitetu, skupa sa stećcima i ostalim nekropolama naših pramajki i pradjedova. Poništimo sve nelegalne kupoprodajne ugovore o prodaji nekretnina strancima, konfiskujmo sve što je stečeno prevarom i krađom i nelegitimnim transferima sa vatikansko-turkofilnim ruso-cionistima. Ili tako, ili nas nema.

_______________

Karikaturalno-poetizovan sažetak:

Koka i Hercegovina

Bosna i ljuska

Ruski (t)rulet

Turska (h)ujdurma

Vatikanska pljuska

***

(Izvinjenje čitačima/čitaocima/čitateljima: kraće od ovog, sa ovakvim pristupom složenoj temi, nije se moglo napisati)

KO BOSNU GURA U ŠAPE NATO-a. Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

U Sarajevu

KO BOSNU GURA U ŠAPE NATO-a

Nikad se ne bi smjele zaboraviti pouke iz bajki, basni, legendi, epova, narodnih priča. Posebno je uvijek inspirativna ona koju ne prestajem eksploatisati: o dobrom i lošem čovjeku i njihovom odnosu prema lastavicama.

Na pitanje NATO ili NE, najbolji odgovor je dao suosnivač Pokreta nesvrstanih, Broz Tito. Klanjali su mu se Hruščov, Brežnjev, Nikson, Mao, Kim il Sung, Arafat, Papa Pavle VI, Arhiepiskop Makarios, Kastro… Pitanje nezavisnosti, političke i vojne neutralnosti za Bosnu je neuporedivo sudbonosnije nego što je bilo za Jugoslaviju.

Bosna je u posebno specifičnom položaju. Pamet njenih građana raspamećivali su – mrzitelji lastavica. Ko njihova gnijezda ruši i rastjera te prelijepe i korisne ptice, zadugo se neće diviti njihovom zanosnom letu i cvrkutu. Škole u Jugoslaviji, a posebno u Bosni, decenijama su zamračivane, na kraju su i podijeljene. U tim školama djeci se pričaju neke druge bajke. Zato malo ko od đaka zna za riječi milost, dobrota, samosvijest… Sistematskim pustošenjem emocionalnog svijeta školuju se zombiji kojima niko više ne pominje poznatu Goebbelsovu mudroliju da dugo ponavljana laž postaje istina. Tako se sistematski ponavlja laž da je zao čovjek izliječio lastavicu, a prešućuje da joj je on prethodno slomio krila. Ponavlja se da je NATO zaustavio rat, a prešućuje i sistematski brišu svi tragovi o tome ko je pripremio taj rat. Sada, kad su nove lastavice dozrele za svoj prvi let, neki lešinari ih čekaju sa svojim bajkama. O ugroženosti, o terorizmu (ta otrcana, ali zvučna paradigma nadirućeg zla, uvijek potpaljuje malignu agresiju). Poslaće novu svježu krv da ratuje za Krim, Galiciju i Galipolje, protiv Irana, ili neku “ugroženu” strategijsku tačkicu u Pacifiku. Možda će se krila ruskih i američkih aviona, s najboljim  pilotima made in Bosna, dodirivati nad Vrbasom? Samo krajnji nitkov može druge uspavljivati hipnotizerskim porukama i sterilnim krezubim prijetnjama vilama i motkama protiv nuklearnih arsenala koje su domaće mizerije i Jude dovele na dohvat ruke. Ništa njima ne znači ni novi most, kao što im nije značio ni stari. Ne bole njih rane ni Jasenovca, ni Kozare, ni Srebrenice. A situacija 1991. i tekuće 2017. ne može se ni na koji način uporediti niti uspostaviti samjerljiva proporcija prema stepenu opasnosti. Samo alegorijski predstavljena, bila bi 1: 1,000.000.000.000.000 

Čiji li će kapital djeca bosanska štititi i za njega ginuti, a svoju rođenu zemlju pretvarati u radioaktivni grumen? O tome ih ne uče. Ali ih uče kako se do surove i bizarne smrti mrziti poput pit-bulova u ilegalnim arenama-kladionicama.  Uz direktnu neminovnu konfrontaciju u Bosni, ona i neće biti drugo do idealna kladionica u kojoj Rusi znaju igrati svoj rulet. Ko i dalje gaji bilo kakve iluzije ili njima hrani druge, neka samo pogleda fotografije Sirije prije rata i danas.

KO JE MARINA PENDEŠ

U biografiji ministrice odbrane BiH Marine Pendeš ni slučajno ne smije pisati da je ministrica odbrane REPUBLIKE Bosne i Hercegovine. Ne smije pisati ni da je optužena i volšebno oslobođena presude Prvostepenog suda zbog mahinacija i zloupotrebe položaja. Tužilaštvo BiH je optužilo Pendeš da je omogućila svom savjetniku i stranačkom kolegi Ivi Miri Joviću da prima platu iako nije redovno dolazio na posao. Optužena je da je tajnici u Ministarstvu odbrane BiH naložila da vodi evidenciju Jovićevog prisustva na poslu, iako on na radno mjesto nije redovno dolazio. A i da je bila u SKJ od 1987. do 1989. bolje je da se nekako ne vidi. Upitno je za njenu savjest u kojoj mjeri joj služi na čast da je tokom ratnih sukoba bila oficir HVO. Javnost bi sigurno bila znatiželjna da zna kakav je stav ministrice prema žrtvama iz Ahmića i prijevremenog oslobađanja ratnog zločinca Darija Kordića.

kordić i čović.jpg

“Ugroženi” genocidni zločinci i veleizdajnici

Kao ministrica odbrane ima mjesečnu platu 4663 KM i 289 KM dodataka, a od privatnih prihoda dobija 4400 KM (izvod iz imovinskog kartona za 2014. godinu). I sve je to zanemarljivo spram njenog prisustva na Bobovcu u svojstvu predsjednice Zajednice žena HDZ-a BiH “Kraljica Katarina Kosača”, kad je rame uz rame sa svojim starijim i nešto malo imućnijim kolegom Draganom Čovićem „nazočila“ nedavnom obilježavanju petnaeste po redu manifestacije pod nazivom „Molitveni dan za domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i redarstvenih snaga“ uz šahovnice i zastave HVO.
https://solonovpolis.wordpress.com/2017/10/22/vampirski-pir-nad-sjenima-istinske-svetice-bosanske-kraljice-katarine-marjan-hajnal/

PENDEŠ

HDZ, HVO, NATO, AHMIĆI

Sam vrag zna kako bi se mogla prevesti vrijednost dodijeljenog joj Odlikovanja “Za nacionalnu odbranu” Prvog reda Republike Mađarske (2009). Mnogo toga još vidljivog kamuflira ono što se ne bi smjelo znati, npr. koliki je njen udio u talu bacanja Bosne u ralje NATO pakta. Ali, u njenoj biografiji obavezno mora pisati da je Hrvatica, rođena u Travniku. I da je perjanica HDZ.

Marina Pendeš, ministrica odbrane BiH nakon sastanka sa ambasadorima NATO zemalja u BiH izjavila je da će MAP (Aktivacioni plan za članstvo) za sjevernoatlantsku alijansu biti aktiviran, iako nije mogla precizirati datum.

Podsjetimo se da je i prilikom posljednje posjete generala Roberta A. Hustona, komandanta Štaba NATO u BiH, s kojim je razmijenila mišljenja o trenutnim aktivnostima u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH i saradnji sa Štabom NATO-a u Sarajevu, ministrica je potvrdila da njena ergela galopira ka cilju, dok se po Bosni dokone muške generalske babe došaptavaju gatajući zagledane u fildžan, kakav li bi mogao biti odgovor Vladimira Putina. Bosna samim svojim položajem nije Slovenija, niti je fluidna kao Srbija. Šta će se tek zakuhati u Crnoj Gori o tome ni goropadni Trump još i ne sanja. Hrvatska ima i svoje drugo janusovsko lice koje čeka trenutak da sa sebe skine veo.

Iz Ministarstva odbrane BiH pušteno je šturo saopštenje da se posebno razgovaralo o predstojećim aktivnostima na ispunjavanju uslova za pristupanje BiH Akcionom planu za članstvo u NATO (MAP) i obavezama Ministarstva odbrane u NATO integracijskom procesu.

Marina Pendeš, ministrica odbrane BiH naglasila je da je pristupanje NATO-u i Evropskoj uniji prioritet vanjske politike BiH.

Tri_prsta_Srbiji.png

Tri prsta Srbiji

Pojava novih oblika neposrednih sigurnosnih opasnosti, kao što su terorizam, upotreba oružja za masovno uništenje, trgovina ljudima i narkoticima, označili su i pojavu novog razdoblja u međusobnom odnosu država na svjetskom i regionalnom planu. Pokazalo se da niti jedna država, bez obzira koliko je jaka, nije u stanju nositi se sa problemom novih sigurnosnih prijetnji. Osobito se to odnosi na male države, koje nisu u stanju odgovoriti na ove izazove zbog čega osiguranje sigurnosti moraju tražiti kroz regionalne i globalne inicijative, zaključila je Pendeš. U tom kontekstu, navela je Pendeš, BiH je suočena sa dva izazova. Prvo paralelno s procesom pristupanja u sigurnosne integracije BiH paralelno još uvijek nosi breme poslijeratne obnove društva i drugo mora pratiti suvremene koncepte sigurnosti, koji su definirani globalnim promjenama, ne samo u domenu sigurnosti i politike, nego i drugih čimbenika”, rekla je Pendeš. Ona ne sumnja u važnost prisustva NATO u regionu, ali, naglašava opasnost “upotrebe oružja za masovno uništenje.

Čime li je to naoružan NATO? Praćkama?

Ministrica ne objašnjava, to se za nju podrazumijeva, ko su nositelji terorizma, a da ne bi bilo zabune, sigurno je slijedila nedavno sročene slične politikantske svagda potpaljujuće fraze koje je izrekla hrvatska predsjednica Kolinda.

OGLEDALCE DODINO

Ništa manji izdanak dejtonske veleizdaje (sada već bivši) predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, čak je naglasio da se i ne moraju čekati parlamentarna usaglašavanja vezana za odobrenje MAP plana. On poziva NATO da bez registracije vojne imovine aktivira MAP za BiH. Ivanić je nakon susreta delegacije BiH sa Sjevernoatlantskim savjetom NATO u Briselu rekao da o članstvu BiH u NATO ne postoji saglasnost u BiH. Tim poslom će se baviti neke druge generacije političara jer vreme za to još nije sazrelo. On je naveo da su tokom susreta predstavljena dostignuća BiH, a članovi Savjeta upoznati su o napretku u vezi sa “Pregledom odbrane”, planom modernizacije sredstava, dokle se stiglo sa knjiženjem vojne imovine.

IVANIĆ_I_MAP.png

Koga delegira Ivanić, odnosno, preciznije, iz koje sredine je ponikao i koga on zastupa? Da li skoro identičan jelovnički aranžman na trpezi ne govori da međusobna fizička sličnost sa laktašem i prostačka nadmenost ulojenih ne potvrđuje staru dobru izreku „Čovjek je ono što jede“. O, ogledalce, ogledalce…!

 

Osvrt na otvoreno pismo Goldsteina nadbiskupu Bozaniću

Moris Hoblaj, sociolog i teolog

Ekstremni oblici licemjerstva katoličkoga klera u Hrvatskoj

http://david-udruga.hr/novosti/aktualno/2017/11/16/osvrt-na-otvoreno-pismo-goldsteina-nadbiskupu-bozanicu/

Veliki njemački pisac i mislilac Johann Wolfgang von Goethe u svoje je vrijeme rekao; da licemjernost katoličke crkve poprima ekstremne oblike. Kada bi on danas bio živ i kojim slučajem slijedio propovijedi hrvatskih biskupa, koji su posljednjih godina zabrinuti djelovanjem “bezbožnih ideologija” u Hrvatskoj i navodnom pranju mozga naroda, posebno od strane nekih političkih stranaka i medija, onda bi najvjerojatnije napisao isto, ali ovaj puta puno većim slovima i važnim dodatkom u kojem bi priznao da je doduše kasno, ali da je ipak prepoznao da se diktatura licemjerstva Katoličke crkve temelji na poganskim svećeničkim religijama, a nipošto, kako to oni za sebe tvrde, na učenju Isusa Krista.

Sigurno bi također naveo i razlog kako njihova «sveta odjeća», „sveta mjesta“ i rituali ne služe za promicanja Božje istine, etike i morala, već jedino i ciljano „mamonskoj – infiltraciji poganskog boga Baala“ s kojom, ako je suditi prema njihovim javnim istupima, riječima i djelima, prisiljavaju državu da im pod svaku cijenu zauvijek osigura već ugrožene povlastice i poseban položaj u Hrvatskoj, po potrebi i izvan svih zakona i ustavnosti suverene Republike Hrvatske!?

Očito je da biskupi u svojem vjerskom fanatizmu ne mare za javnim i sve glasnijim razmišljanjem naroda, koji im sve jasnije dovikuje; da nijedno svećenstvo, posebno katoličko, ne služi istini, božjim zapovijedima i Evanđelju Isusa Krista, nego služi djelima, ritualima i življenju poznatim drevnim poganskim bogovima, posebno bogu – Baalu i mamonu.

Njihova današnja strategija s ciljem uništavanja svega što nije katoličko u Hrvatskoj, primjećuje se u sve glasnijim inkvizicijskim huškanjima i mržnjom protiv drugačije mislećih i vjerujućih. To se može bez većih dokazivanja ocijeniti i kao akt izrugivanja etike, morala, života – u daljnjem – i kao izdaja Otkupiteljskog djela Isusa Krista koji je rekao; „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Ili; „Ako želiš biti prvi onda služi najmanjemu od mojih“.

Pogledamo li u kriminalnu povijest Katoličke crkve onda se može bez daljnjega ustvrditi da pape, biskupe i svećenstvo taj Isusov duhovni poziv nikada nije interesirao, jer inače se u njihovoj instituciji ne bi nakupilo toliko zločina protiv čovječanstva kao što su crkveni ratovi, ubojstava, seksualna zločinačka zloraba i otimačina blaga čitavim narodima. To su već toliko vjerodostojne povijesne činjenice da o tome već godinama pišu slobodni svjetski mediji, u kojima izvještavaju o crkvenim otimačinama, ucjenjivanju, prisvajanju državne i narodne imovine, o pranju novca, luksuznom životu papa, biskupa, svećenstva i o crkvenoj pedofiliji.

Ne može se reći da hrvatski biskupi čine nešto što drugi biskupi po svijetu ne bi radili, ali hrvatski biskupi čine to ipak puno „drskije“, u neku ruku originalnije od ostalih. Oni uzvikuju u javnosti sve glasnije bojne povike slične one farizejima na suđenju Isusa kada su vikali; “razapni ga”, ili slične povicima inkvizitora na suđenju hereticima; «Oni nisu s nama i stoga su zločinci i zahtijevamo u ime naroda da se zločinačka ideologija pogubi, pardon, uništi». Javno istupanje hrvatskih biskupa jedva da se razlikuje od inkvizitorskih povika i stoga je dokaz da svećenstvo kroz čitavu povijest nije ni za dlaku promijenilo svoje metode u uništavanju njoj, nepodobnih, odnosno, opasnih državnih sustava ili ljudi pojedinaca.

Čime opravdati ili objasniti drskost biskupa koji optužuju onu istu legitimno izabranu vlast koja im gradi velebne palače, osigurava luksuzni život, plaća kuharicu i čistačicu dok većina naroda skapava od siromaštva. Ukoliko joj država ne da ono što ona zahtjeva onda ju optužuju; da podliježe zločinačkim ideologijama, ateistima, titoistima i komunistima i da podliježe pranju mozga bezbožaca – iako znaju da država mora postupati u smislu ustavnosti, a ne u smislu katoličkih propisa koje joj je kler sa svojim podložnim političkim lakajima na diktat pape nedemokratski natovario u smislu održavanja moći i provođenju papinske i crkvene diktature nad narodom.

Biskupi već osjećaju i znaju da je ugrožena crkvena doktrina koja glasi; Vjera neukog puka raste samo kada se «autoritet Katoličke crkve održava uvjeravanjem da je Bog stvorio veličanstvene crkvene građevine i da je svatko dužan pod prijetnjom vječnog prokletstva vjerovati dogmama da su pape, biskupi i svećenici Bog na Zemlji i da od njih ovisi spas duše svakog čovjeka. Ako si u crkvi za Boga si, ako si izvan nje, protiv njega si.

Biskupi znaju da je sve manje onih koji im to vjeruju i da se približava kraj njihove crkvene diktature i stoga šute, ne odgovaraju na postavljena pitanja, ali zato reagiraju podmuklo i iz sjene ako netko počne narodu govoriti da je svaki čovjek slobodan i da može misliti i govoriti slobodno bez obzira što svećenstvo propovijedalo – tek tada se osjećaju dužnima braniti javno svoje carstvo – mamona – i Baala.

Hrvatske biskupe ne interesira što je rekao Isus, niti ih interesira što im govori i u javnosti celebrira njihov vrhovni glavar „sv-otac“ papa Franjo. Oni žive i rade po nekim pseudo virtualnim ali opasnim zakonima hrvatskog talibanskog katolicizma, koji je, ako je suditi po praksi njihove crkve „de fakto“ u službi boga „Baala“ a ni po čemu Krista! To znači – Katolička crkva u Hrvata mora se protiv takvog mišljenja ili ideologije, tog su uvjerenja hrvatski biskupi, boriti, pa ako zatreba i dezinformacijom, odnosno, lažima?

Pitanje za kraj, ima li izlaza iz te inkvizicijske crkvene močvare za „katoličku“ Republiku Hrvatsku? Rješenje i savjet za svakog Hrvata katolika dao je već apostol Ivan u Otkrivenju – koje se može pročitati i u Bibliji; »Iziđi iz nje, moj narode da ne budeš dionikom njezinih zločina.“