Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj – Svetlana Broz. Razgovorao: Juri Savicki

Svetlana Broz

Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj

 

http://www.slobodnaevropa.org/a/intervju-svetlana-broz/28390847.html

27. mart/ožujak, 2017.

Ja se rata ne bojim i ne mislim da će biti ratova na Balkanu: Svetlana Broz

Ja se rata ne bojim i ne mislim da će biti ratova na Balkanu: Svetlana Broz

Razgovorao: Juri Savicki (Ukrajinski servis, RFE/RL)

Unuka Josipa Broza Tita, Svetlana Broz, rođena Beograđanka koja se preselila u Sarajevo, kaže u intervjuu za RSE kako ne želi da živi sa ljudima koji nemaju kritički stav i koji smatraju da Slobodan Milošević nije bio zločinac, te ističe da Evropa, ali i ostatak sveta, “nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu devedesetih godina”.

RSE: Od rata u BiH je prošlo više od 20 godina. To nije malo. Čitava generacija je odrasla. Kada sam pročitao Vašu knjigu, shvatio sam da u Poljskoj i Ukrajini malo znamo o strašnom ratu u BiH. Jako mnogo knjiga i filmova je bilo na temu rata. Kako to da ne znamo zašto se to dogodilo?

Broz: Mislim da postoji generalno, bez ikakve potrebe da nekoga uvredim, nezainteresovanost ljudi za ono što se događa izvan njihovih uskih krugova. Evropa nije bila dovoljno zainteresovana za ono što se događalo na Balkanu. Bilo je izuzetaka, koje pamtimo, od Vaclava Havela, koji je dizao svoj glas i tražio da se hitno zaustavi rat u BiH, čim je počeo. Ni njegov glas nije bio dovoljan da se nešto zaista promeni.

Direktor velikog češkog radija je bio šokiran nekim dokumentarnim filmskim materijalom koji je video u mojoj kući, kada je došao u posetu Sarajevu. Vrisnuo je – Zar je moguće da se sve to događalo, a da mi to ne znamo? Bio je pri tome direktor jednog velikog medija, u jednoj evropskoj zemlji.

Mislim da je to generalno stvar naše lične nezainteresovanosti ili nemanja potrebe da se zna. Ako odete u Beograd, tamo će vam većina ljudi reći da se u Bosni gotovo ništa nije dogodilo. Negiraće istinu. Zašto? Najvećim delom zato što ne žele da ponesu odgovornost za ono što se u političkom i vojničkom smislu događalo u BiH, za šta je beogradska vlast bila odgovorna. Istovremeno, zato što i sami nisu bili zainteresovani za ono što se događalo u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Dubrovniku…

Mislim da Evropa, ali i ostatak sveta, nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu devedesetih godina i da zbog toga ne znaju dovoljno.

RSE: Zašto Evropa nije bila zainteresirana za Sarajevo, kada je Bosna u Evropi?

Broz: To deluje geografski blisko, ali očigledno nije bilo dovoljno blizu da bi Evropa bila zainteresovana. To ne mogu drugačije da objasnim. Član Evropskog parlamenta, Aleksandar Langer, je 1995. godine, nakon četiri godine pokušaja da ubedi članove Parlamenta Evrope da moraju uraditi nešto, da bi se zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, izvršio samoubistvo u Italiji, odakle je rodom. Ostavio je samo jednu kratku poruku, rukom ispisanu – Umro sam razočaran. Aleksandar Langer je umro razočaran u Evropu. Poslednja njegova poseta BiH bila je krajem maja 1995. godine.

Postoji jedna institucija koja se zove po tom, po meni velikom, i političaru i intelektualcu i veoma moralnom čoveku, koji je na kraju izašao iz života jer nije želeo da živi u takvoj Evropi. Većina ljudi to ne zna.

RSE: Kako to da su ljudi, koji su živeli na istom zemljištu, u jednom gradu, u jednom selu, u jednoj ulici, odjednom počeli da ubijaju jedni druge? Šta se dogodilo u glavama ljudi?

Broz: Mislim da nije bilo tako. I to je jedna od pogrešnih predstava o ratovima na ovim prostorima. Mogu da govorim meritorno o BiH jer sam od decembra 1992. godine provela pola ratnog perioda u BiH, pa znam tačno. Posle rata sam prošla sva mesta i sva sela koja nisam mogla u ratu.

Nikada ne možete čuti, ni u jednom selu, da je komšija napao komšiju. To se nikada nije desilo. Dogodilo se to da je neko iz drugog kraja iz BiH, ili izvan čitave teritorije BiH, neko iz Srbije ili Hrvatske, došao do tog sela, bacio prvu bombu, zapalio prvu kuću, ubio prvu žrtvu. To je bila inicijalna kapisla da se stanovnici tog sela, koji su živeli do tada mirno i zajedno, različitih etničkih grupa, počnu polarizovati na grupe onih koji se osećaju žrtvama jer je iz njihove grupacije neko ubijen, i na grupe onih koji se osećaju potencijalnim zločincima jer je iz njihove grupacije neko ubio prvu žrtvu.

Tako je počelo. Rat je uvezen u BiH. On nije buknuo iznutra. Nije se dogodilo to da je komšija napao i ubio komšiju iz čista mira ili zato što mu je to neko naredio. Dogodilo se jer su bogovi rata iz Srbije i Hrvatske imali dogovor i rekli – Sada će prvo Srbija napasti BiH. To je bila čista agresija. Napala ju je vojno i napala ju je iznutra, tako što je slala ljude da čine prve zločine, koji će uzrokovati polarizaciju između ljudi.

(Slobodan) Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini: Broz

Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini

To se može dogoditi u svakoj zemlji, gde neko ima takav plan, ukoliko ljudi nemaju dovoljno građanske hrabrosti da se tome suprotstave. Videli ste u knjizi, Dobri ljudi u vremenu zla, da je takvih ljudi bilo, ali nisu imali dovoljno snage jer ih je bilo malo. Nisu mogli ništa da promene, nisu mogli da zaustave. Mogli su uvek individualno da deluju, ali ne da zaustave taj rat koji je bio planiran jer se radilo o dve agresije. Prva je agresija Srbije i Crne Gore na BiH, koja je već imala nezavisnost i bila priznata u UN-u. Druga je agresija iz 1993. godine, od strane Hrvatske, kao susedne države. Ideja je bila podeliti BiH i napraviti veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Mnogo velikih država na malom prostoru i to po cenu BiH.

Onda je došlo do polarizacije u nekim mestima, došlo do neviđenih zločina. Te neviđene zločine su najčešće radili ljudi koji su došli spolja. (Slobodan) Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini. Oni su bili najokoreliji zločinci, plaćeni su bili da čine zločine. Interesantno je da ni jedan nije optužen pred Haškim tribunalom.

Rat uvek oslobađa svu negativnu energiju u svakom čoveku zato što svi smatraju da je u ratu sve dozvoljeno i da nema kazne. U ratu ne rade sudovi, ne radi policija. Misle da mogu da učine šta žele, da ubiju koga hoće i koga mrze od pre rata, misle da im se ništa neće dogoditi. To misle ljudi koji nemaju moralne norme. Ljudi, koji su imali moralne norme, njima rat ni za šta nije bio potreban.

Postoji jedna izreka na ovim prostorima, koja kaže – Nekom rat, nekom brat. Za neke ljude, rat je uvek bio brat, nešto u čemu se može profitirati. Ali to su ljudi bez moralnih normi. Njih ima i u miru. Oni se nekada i u miru probude pa vidimo najstrašnije zločine. U ratu su još slobodniji jer misle da neće biti kažnjeni. Što je najstrašnije, većina njih nikada i ne bude kažnjena.

RSE: Kako sada ljude naučiti da žive zajedno nakon rata?

Broz: Ne treba ih učiti. Ti ljudi su živeli zajedno pre rata. Oni su živeli zajedno i u ratu, u onoj meri u kojoj im je to bilo dozvoljeno. To je nekada bio zločin, mogli su platiti životom, kao što neki i jesu. Platili su životom svoj zajednički život i ne pristajanje na podelu i na zločin. Danas mislim da treba osloboditi politički prostor za neke normalne političare, i ništa više, da bi građani živeli normalno, kao što su živeli do sada.

Svako će nositi svoja sećanja i raditi ono što je najbolje, da se više nikada tako nešto ne dozvoli, da se rat ne ponovi. Političari i kler na prostorima zapadnog Balkana su razarajuće negativni. Oni imaju model po kojem mogu opstati, a on je nacionalizam koji je otrovna priča, bolesna priča. To je teška bolest koja se mora dugo lečiti. Lakše bi se ljudi lečili i izlečili kada ne bi bilo ovakvih političara. Oni vladaju strahovima, oni zastrašuju pripadnike svoje etničke grupe. Gledamo predizborne parole na kojima piše – Glasajte za nas ili ćete biti istrebljeni. Mi smo vaši zaštitnici! Oni su bogovi rata. To su isti ti ljudi, iste partije, iste politike koje su počele ratove 90-tih. Vladaju i danas na ovim prostorima. Treba skloniti te političare i objasniti ljudima da se ne plaše, da imaju hrabrosti.

RSE: Kakva je uloga intelektualca?

Broz: Sramotna. Volela bih da u Ukrajini bude drugačija. Naši intelektualci to i nisu jer je po definiciji intelektualac onaj koji je aktivan u društvu, koji se bori za neke pozitivne promene. Ljudi koji su kod nas završili visoke škole i fakultete, i ne znam kakve sve titule nemaju, zapravo su poslušnici režima i lidera koji su kreirali rat, pa ga vodili, potom potpisali Dejtonski sporazum, pa su i danas na vlasti. Oni preko 30 godina truju ovaj prostor. Od njih ne možete ništa očekivati.

Potpuno sam razočarana činjenicom da u jednoj zemlji od 3,5 miliona ljudi, možda 10 ljudi ima hrabrosti da digne svoj glas i da govori istinu. Ostali pužu. To za mene nisu intelektualci.

RSE: Političari i analitičari govore da se na Balkanu ponovo čuje zveckanje oružja. Kako se osećate? Da li je to ozbiljno? Neki političari i analitičari pominju promene granica, pominju Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku, Veliku Albaniju.

Broz: Ja se rata ne bojim i ne mislim da će biti ratova na Balkanu. To je moj prostor. Rođena sam u prekrasnoj zemlji, koju su ubili 1991. godine. Ali svi delovi te zemlje su i dalje, u psihološkom i emotivnom smislu, moji. Mene jednako boli ono što se događa u Makedoniji, kao i nešto što bi se moglo događati i što se događa u Hrvatskoj, čija je fašizacija u enormnom usponu, kao i u Srbiji. U BiH su uvek postojale tenzije koje su pravili političari, a ne građani. Mislim da građani više ne bi dozvolili da im se ponovi 1992. godina. Valjda su dovoljno naučili i postali svesni toga da su stalno žrtve političke i verske manipulacije. Sada religijski predstavnici imaju ogroman uticaj na ovom prostoru. U crkvama i u džamijama se zapravo određuju političari.

Godinama sam proučavala taj fenomen zbog sebe. Htela sam da mogu sebi da objasnim da li ovom zemljom vladaju političari ili kler. Došla sam do zaključka da vlada kler, a da su političari samo izvršioci.

Ne verujem da će biti ratova. Mislim da političari zveckaju oružjem. Imaju istu retoriku iz 1992. godine, što je grozno jer ništa za 25 godina nisu promenili i pomerili. Nadam se da će građani na sledećim izborima svima njima pokazati da ne pristaju na tu retoriku, da neće više glasati za njih. Doduše, tome se nadam svake četiri godine, ali se to još nije dogodilo. Opet se nadam da će se dogoditi jer je građanima preko glave taj osećaj stalne ugroženosti i stalne bliskosti rata.

A ako Evropa i međunarodne institucije dozvole da se ijedan metak ispali na prostoru zapadnog Balkana, oni su time, po meni, potpuno delogirali sopstveno postojanje jer je to besramno. Nakon preko stotinu hiljada žrtava, koji su životom platili to političko ludilo, nakon potpuno razorene privrede svih ovih država bivše Jugoslavije, ne radi se samo o BiH, nego o svim državama, da se neko usudi da se na zapadnom Balkanu ispali ijedan metak, to je potpuni poraz, rekla bih, evropskih i svetskih političara, koji će meni pokazati da sam u pravu kada tvrdim da u Evropi, ali i u svetu, ne vidim prave lidere, ne vidim prave političare. To su politikanti. To su činovnici, koji znaju šta danas trebaju da rade, ali nemaju nikakvu viziju za sutra.

Živimo u vremenima bez političara sa vizijom. I zbog toga se to dešava. Imamo milione činovnika koji žderu nečiji novac, novac poreskih obveznika. Troše besmisleno jer su korumpirani. Svega tu ima, a pri tome dozvoljavaju da im se sve otima kontroli. To je besramno. Ovo je vreme besramno i nemoralno.

Beograd je bio evropska metropola pre četrdeset godina, lepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umem da živim u gradu bez duše: Broz

Beograd je bio evropska metropola pre četrdeset godina, lepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umem da živim u gradu bez duše

RSE: Zašto ste otišli iz Beograda u Sarajevo?

Broz: Rođena sam u Beogradu i živela sam u tom gradu. Jako sam ga volela. Radovala sam se sa koje god strane sam u njega ulazila, kako god sam ulazila, kolima ili avionom, bila sam presretana. Ali, Beograd se promenio. On je od 1987. godine, kada je Milošević došao na vlast ,već počeo da se menja.

Mislila sam da imam mnogo prijatelja, a zapravo mnogo ljudi je mene imalo za prijatelja. Onda me u jednom trenutku kćerka pitala – Gde su mi svi ti prijatelji? Po četrdeset ljudi je dolazilo u našu kuću. Oni su prestali da dolaze u moju kuću jer sam ja govorila istinu od početka. Prepoznala sam Miloševića već na onim govorima, gde su ga stotine hiljada ljudi slušali i frenetično aplaudirali. Govorila sam svojim prijateljima da podržavaju novog Hitlera u Evropi. To ne može. To se ne sme raditi. To je nemoralno. On će zlo napraviti. Oni su mi odgovarali da tako govorim zato što nisam Srpkinja.

Mi nikada u Jugoslaviji nismo imali takve relacije. Ni danas ne znam etničku pripadnost većine svojih drugova iz škole, sa fakulteta, prijatelja. Nikada me to nije interesovalo. Nikada se nisam izjašnjavala da nešto jesam ili nešto nisam, to je moja stvar. Nemam etničku pripadnost. Imam šest etno-nacionalnih priča u svojoj krvi, od Urala do Atlantskoga okeana. Evropa mi je tesna. Zašto bih se izjašnjavala da sam jedna od tih šest. Niko me nije ubedio da je jedna od tih šest važnija ili vrednija etnička grupa od ostalih pet. Može se živeti bez etničkog identiteta. Kamo sreće da svi ljudi žive bez njega. Političari bi morali mnogo da razmišljaju šta će drugo uzeti kao nekakav faktor kojim će trovati ljude.

Dok god ljudi prepoznaju svoj identitet, dokad im je on važan na ulici, oni su izgubljeni. Oni su počeli da se zatvaraju i počeli su da se identifikuju kao pripadnici jedne etničke grupe, iako je u Srbiji živelo 64 posto Srba, a svi ostali nisu pripadali toj etničkoj grupi. Jedna trećina nije. Ali svejedno. Homogenizovali su se na toj etničkoj bazi i odbacivali su sve druge koji su pokušali da im kažu nešto što je bilo za razmišljanje. Nisu hteli da prihvate, bar da čuju.

Onda je 1999. godine sve prevršilo meru, kada sam slušala mnoge Beograđane koji se ljute na NATO što je napravio intervenciju da zaštiti kosovske Albance, koji su bili progonjeni. Zbog progona je 800.000 ljudi moralo da napusti svoje domove. Posle svih ratova u Hrvatskoj, u BiH, svih žrtava, svih razaranja, kako možeš da se pitaš zašto se to tebi događa, kako možeš da misliš da si najbolji. Ne, nisi! Živiš u zemlji koja je vodila ratove i koja je pravila zlo. Političari su pravili zlo, a ti se nisi distancirao od toga. Ne želim da živim sa ljudima koji nemaju tu distancu, koji nemaju kritički stav i koji kažu da Milošević nije bio zločinac. Njima je danas, najčešće, Milošević još uvek heroj. Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj.

Beograd je bio evropska metropola pre četrdeset godina, lepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umem da živim u gradu bez duše. I zato sam se preselila u Sarajevo, koje je bilo stravična žrtva zločina, četverogodišnje opsade, neviđene u modernijoj istoriji ratovanja. Taj grad je sačuvao dušu. Ono malo čestitih Sarajlija, koji su rođeni u ovom gradu i koji su preživeli četverogodišnju opsadu, sačuvali su dušu, ali i dušu ovoga grada. Želim da živim sa njima i mislim da imam na to pravo.

„VOLIM“ nogomet u Hrvatskoj – naročito sve ono oko njega! – Piše Igor Galo

Igor Galo

„VOLIM“ nogomet u Hrvatskoj – naročito sve ono oko njega!

Pula, nedjelja 19.03.2017.

Prije neku godinu zapisao sam svoje dojmove kad se u gradu Puli dogodi NOGOMET. Imao sam ja i drugih dojmova o svom gradu, ali ovaj današnji mi je baš „lego“ na  dušu … Kad se pravo pogleda, malo što se u mom gradu može dogoditi da izazove takvu medijsku, političku, policijsku i drugu pažnju kao loptanje nogom.

Povoda ima puno, kao nedavno loptanje u Splitu, a dodatno i današnji susret nogometaša Istre i Dinama. Nogometaši, neki bi rekli da se radi o sportašima, trčkaraju po terenu u domaćem hrvatskom prvenstvu. To trč – karanje, mnogi čak, nazivaju  IGROM ? Nešto stranih plaćenika sa klupe, uz nešto domaćih, potplaćenih, mudruje i provodi neku strategiju, skuplja bodove, radi kalkulacije i djeluje vrlo ozbiljno i mrko. Na tribinama – isključivo domaće snage – koje mrze i samo mrze. Da ponovim – mrze sve živo.

Tadašnji povod da zapišem svoje dojmove bio je „spektakularan događaj“ – otvaranje novo obnovljenog stadiona „Aldo Drosina“. Domaće političke snage izmolile su Hrvatski nogometni savez da tim velikim građevinskim poduhvatom (za naše pare) usreće neke poduzetnike u lokalnom loptanju, pa čak da tim građevinskim poduhvatom počaste  i međunarodne hoštaplere – voljne „ulagati“ u loptanje po principu „vaš benzin – naše ideje“.   Ostalo je upamćeno da građani Pule bili posebno počašćeni prijateljskom nogometnom utakmicom  između izabrane vrste Hr nogometaša i isto takve izabrane vrste nogometaša iz Češke. 

Imam „sreću“ da živim nedaleko stadiona gdje se nogomet, odnosno to loptanje što se zove sportom, upražnjava, tako da sam bio i dodatno počašćen.

Po čemu bi prosječan građanin znao što se važno zbiva u njegovom gradu, logično je pitanje. Mogući odgovor je, ukoliko čita lokalne dnevne  novine i neke od lokalnih portala, da se događa ili nogomet ili  obilježava dan domovinske zahvalnosti ili fešta od šparoga i kobasica. To su vijesti koje po značaju dominiraju. U tim medijima nećete naći vijesti o smradu koji se razliježe pulskom lukom podno drevne Arene u jeku sezone. Karakter vijesti jest da bude novost , a nje (novosti) nema – smrad je konstantan i dugogodišnji – stoga nije nikakva novost. Niti je novost raskopana Pula, gdje štekću pneumatski čekići, ruju bageri, a oronuli umjetnički izrađeni reljefi s fasada starogradske jezgre povremeno blagoslove sretnike – prolaznike. Mnogo je zajebano kad preuzimate na upravu grad s takvim povijesnim nasljeđem kakvo smo mi naslijedili od antičkih vremena, preko doba Austrije, Italije i Jugoslavije … Što su sve ti barbari izgradili i za čije babe zdravlje – tko će to sad održavati! Nemamo ni za travu poplijeviti koliko brinemo za socijalna prava, nezaposlene, vrtiće , obrazovanje djece i mladih… Svi ti hramovi, pa ona Arena, antički teatri, Muzil, Katarina, Vale lunga… – jeb'lo ih povijesno nasljeđe kad to ne možeš parcelizirati i rasprodati. 

Ukoliko prosječni građanin hoda gradom ili se kao ja vozi domu svome i naiđe na rampu na ulici, vidi oklopljena vozila policije, terenska vozila za protudiverzantske akcije, raspored policijskih specijalaca  na važne strateške točke oko stadiona – tad je siguran da se tu ne dočekuje ni Trump, a još manje Putin. Prošla su vremena kad su ovaj grad obilazili državnici. 

Tu se nogometno loptanje događa. Kompletan promet sjeban je na zaobilaznicu oko Pule. Policija na čelu i na repu kolone navijača iz nekog od gradove  ove smijurije od države sprovodi pod pratnjom kretene kao najviše uzvanike. Presreće u klasičnim „sačekušama“ sva vozila javna i privatna da se neki od dičnih „navijača“ ne bi prošvercao do stadiona Aldo Drosina u Puli s dimnom bombom, batinom ili sličnim navijačkim pomagalom. Vanredno stanje na relaciji Zagreb – Pula – Zagreb, samo što MIG-ovi ne patroliraju i padaju. Rampe na ulicama daju dodatnu važnost povijesnom događaju loptanja kad je i umjeren teror organa vlasti prema građanima dopustiv zbog značaja trčkaranja po kaljuži domaćeg stadiona. Stotine građana, zaposlenih, nezaposlenih s djecom ili bez njih uz nešto željno očekivanih turista blokiranih u svojim automobilima samo pizdi dok privilegirana kolona „navijača“ pod pratnjom policije prolazi – usput pokazujući srednji prst svima nama – a sve za naše pare – i „navijači“ i policija. Za tu policiju na takvim zadacima ima para. Policija tu asistira u zbrinjavanju ne-dojebanih , koji kao vole Hrvatsku i nogomet – naravno u izvornom NDH smislu. Stoga, ima smisla,  da se te spodobe  i štite  od mogućih spontanih nasrtaja građana – golorukih.

Nesposobna, nedorasla i nemoćna ali fašistoidna, klaustofobična i rasistička – Hrvatska, izabrala je da igra nogomet u „logorima“ poput  Poljuda, Maksimira, Drozine … „Navijači“ ograđeni žicom, policijom, sanitarnim kordonom, „sikuriti“ mamlazima,  promatrani okom kamera, uživaju u dernjavi dok u VIP ložama isti takvi mamlazi debilnim komentarima za svoje medijske kuće propagiraju „šport“ – ogoljena istina o Hrvatskoj. Svastika je ogledalo snaga koje su osmislile ovakvu Hrvatsku. Ovce će to sve ionako popasti, pa i onu svastiku na Poljudu… ili možda neće?!

Jadna družina HNS na čelu s Davorom Šukerom,  poklonikom Ante Pavelića.  Nisu u stanju da naprave časnu gestu i da se samo ukinu – barem uz neki scensko-estradni harakiri u režiji Dolenčića ili Sedlara, kad već nisu Japanci. Teško da ćemo to doživjeti od tog „časnog“ društva – pa niti na estradnoj razini, ipak smo mi iz zemlje genetskih programiranih kmetova – od stoljeća sedmog, a „taki“ ćemo i ostati .

Tu viteštvo ne postoji, postoji 500.000 „vitezova i časnika“ na pojilu i na grbači ovog naroda-kmetova. Dug je put do Matije Gupca, kuke i motike – za to treba imati jaja, a ne ruku na srcu dok sa stadiona „Aldo Drosina“ grmi „Za Dom spremni“ i „Ubi, ubi Srbina“. Jadni Česi, baš smo ih lijepo dočekali na svečanom otvaranju stadiona – kao svoje – SRBE.

 Igor Galo

Kulinarsko umijeće Igora Gala

Kulinarsko umijeće Igora Gala

 

Veli Rambo Amadeus da se Juga ne bi raspala da je bilo Interneta, Facebook-a  i drugih čarobnih alata za sreću i veselje nas malih koji se viseći pred monitorima svojih računala osjećamo dio velikog svijeta, skoro kao kreatori svoje svakodnevnice (sic).  Ljudi umreženi globalnom silom kao što je Internet ne bi se dali u toj mjeri uspaliti da nasrnu na tako bestijalan način jedan na drugoga kao što smo mi uradili jedan drugome – veli Rambo Amadeus. Slijedi kontra pitanje – što sada,  kad je je Internet zavladao svijetom – da li sada ti isti ljudi mogu sastaviti Jugu uz pomoć tako moćnog alata? Malo morgen  – pjevao je Ivo Robić, a i čemu, dodajem ja ili se varam – možda može!

Uglavnom, uvod je bio nepotreban, jer  razlog javljanja je „bajadera“ u vašoj kućnoj radinosti. Pozdravljam svaki kreativni čin u kućnoj radinosti. Proljeće je moćan alat prirode da probudi uspavane potencijale čak i među ljudima. Za sada njušim proljeće ali se još uvijek grijemo uz kamin i gledamo u vrt gdje se trava lagano zeleni … Naravno, iz čiste znatiželje probavam svašta, ne dam da me politika uhvati u svoje kandže, (lažna nada), pa prelazim na stvari ugodne duši, tijelu i prijateljima – prelazim sa politike na jelo! Kao što najavih, dodatni poticaj bio je vaš čudotvorni slatkiš – bajadera.

Hrana, kuhinja i izazovi koji golicaju maštu neki put odvedu u stranputicu … Ja odlučio krenuti stranputicom – ne volim utabane putove. Bačena rukavica našim uvaženim suprugama! Nadam se da me žene neće zasuti trulim povrćem kad prolazim našom zelenom tržnicom.

Priredio sam  file od orade na „balatonski“ način. Spajam Jadransko i Panonsko more (bratimljenje). Društvo je bilo prilično skeptično dok sam najavljivao jelo. Njihova lica nisu obećavala ugodno druženje u ostatku dana.

Uglavnom, file orade se zarola i omota finom slaninom – maximalno jedna blaga crtica mesa, polusuha, pristojno zapaprena i posoljena ali ne i dimljena. Nema brašna! Slanina otpusti dovoljno masnoće da se ne zalijepi  na tavu, a učini oradu sočnom, na vrlo egzotičan način. Pokrije se poklopcem i lagano prži na obje strane, zatim pojača vatru da se zarumeni i postane krckava (slanina). Servira se uz ljutkasti ajvar (gust) da se može razmazivati. Uz to „ladni špriceri“.

Znao sam da društvo voli ribu, znao sam da vole i  slaninu ali nisam sanjao da to vole sljubljeno u toj mjeri – iako je meni logično, a bilo malo!

Srdačno pozdravljamo iz Pule

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

POSLANICA HRVATSKOJ PREDSJEDNICI KOLINDI – piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

u-sarajevu

POSLANICA HRVATSKOJ PREDSJEDNICI KOLINDI

Gospođo Kolinda,

ne vele uzalud Nomen est omen. Značenje imena Linda na španjolskom je lijepa. No, prefiks ko – u jezicima naših naroda često govori više od samog imena. Kao lijepa, ali nije i lijepa. Na koreanskom Linda je zmija. Kao zmija, ali ne i zmija. A vi već znate nastavak priče o Raju, Evi i Luciferu u liku zmije. U hindu tradiciji Kalindi je rijeka. Rijeka, možda, ali ne kao Letha (u grčkoj mitologiji) rijeka zaborava u podzemnom svijetu. Dopušteno je svima nama zaboravljati, u ovisnosti da li nastojimo po naš psihološki integritet i socio-reputaciju nepoželjne sadržaje svijesti potisnuti u zaborav. Nažalost, ako osoba i uspije zavarati sebe čineći svoja znanja nedostatnim i sjećanja prekratkim, to još nikako ne znači da će sakrivanje pogleda biti dovoljno da obmane iole inteligentne promatrače.

Sigurno je da imate dovoljno iskustva u prosudbama relativnosti estetskog. Neko može pojavno izgledati privlačno, a da je istovremeno bezosjećajan, tj. lišen osjećajnosti (grč. Aestesisosjet). Ma koliko vas poltroni uvjeravali (utoliko gore ako ste im počeli vjerovati), dovoljno je da sami kadrirate iz vašeg lika samo dio sa očima – lako će se čak i u vama automatski formirati osjet bola, straha, i potrebe za bijegom.

Kolinda_-_oči

Približno, takav pogled ima Marie Jana Korbelová, poznatija kao Madeleine Albright. Pretpostavimo da još malo dublje poznajete krajnje nezahvalne teorije o frenologiji „odabranih arijevaca“ i „otpisanih“,  kao i rezultate istraživanja hrvatskih haplotipologa da biste se, užasnuti, gledajući se u ogledalu, mogli tješiti: „Ne, to nisam ja!“ Ne samo da je moguće već je sasvim izvjesno da je vaše tijelo posuđeno za ulogu nedoličnu humanom biću. Kako biste inače mogli objasniti da se vama služe kao epigonom i apologetom najretrogradnije ideologije?

Da li se pitate: ko i sa kakvim pravom u ulozi predsjednika države može pretendirati na teritorij susjedne nezavisne zemlje, ako je jasno da je riječ o grabeži? To je već drugi moment podudarnosti s vašim prezimenom – Grabar. Treći element vašeg sadašnjeg imena prepustimo egzegetima i interpretima neofrojdizma.

Koliko je još toga opscenog, bestidnog, u pojavi osobe Predsjednice Republike Hrvatske najbolje ilustriraju primjeri: povlađujući Bilderberg mecenama i recidivistima kleronacizma naredili ste da se iz Pantovčaka izbaci bista Josipa Broza Tita, kom u svojoj obijesti i neukosti niste ni pomislili da mu se zahvalite što na Kaptolu i na Marjanu ne vijori njemački, ili talijanski stijeg. Kao takva lady, trovačica kulture, pravde i istine o zločinima bez premca u povijesti, ispoljenih  za perioda NDH,  na sebe ste preuzeli ulogu istrebiteljice šačice preostalih pravih Hrvata, plaćate mirovine ustaškim neofašistima, možda ćete dodatno inaugurirati i do portfelja u UN dogurati ministra MUPA-a Vlahu Orepića koji je relativizirao ustaški zločinački pozdrav i dva puta dopustio da se ustaše postrojavaju usred Zagreba i da ćete ga za te “domoljubne zasluge” odlikovati veleredom Ante Pavelića s lentom Alojzija Stepinca…

Kolinda, niste  osudili pjevanje ustaške pjesme koju su na slavlju Oluje pjevali pripadnici IX bojne “Rafael vitez Boban”, iste one bojne čiji je zapovjednik Marko Skejo financirao vašu izbornu kampanju za predsjednicu Hrvatske.

Iz Neuma bestidno poručujete da je Herceg-Bosna dio Hrvatske. Malo morgen!

Čak ni jedna Amerika vas ne želi takve! State Department izvještava o poražavajućem stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, diskriminaciji, nasilju prema pripadnicima etničkih manjina, ženama i djeci te korupciji, kao najvećim problemima u kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj. Vlada Hrvatske ne čini dovoljno ili skoro ništa u svrhu kažnjavanja pojedinaca koji krše ljudska prava. U  modernoj povijesti je prvi put odbačen izvještaj na temelju sadržaja, piše State Department i navodi da je izvješće sadržalo slučajeve govora mržnje, kršenja prava manjina, ograničenja medijskih sloboda. Pretrpani zatvori, sporost pravosuđa,  neriješena pitanja povrata imovine, političko uplitanje vlade u rad agencija za ljudska prava, neka su od područja na koja se upozorava  za 2016. u Hrvatskoj. Zabrinutost u učinkovitost hrvatskog pravosuđa i pravo na dostupnost pravde budi 520.000 neriješenih slučajeva na domaćim sudovima. Antisemitizam, diskriminacija pri zapošljavanju po rodu, spolu, prema osobama s invaliditetom, kršenja prava radnika, među kojima je neisplata plaća, područja su koje State Department također izdvaja kao problematična u području ljudskih prava u Hrvatskoj.

Kako za takvu „nezavisnu državu“, – čijim nebom lete avioni koji je zaprašuju hemijskim oblacima namijenjenim da unište biosistem, u kojoj se slave, a možda i svi zvanično rehabilitiraju, (nezvanično već jesu) Ante Pavelić, Jure Francetić, Mile Budak, Maks Luburić, Ljubo Miloš Dinko Šakić, Andrija Artuković, Alojz Stepinac, Ivo Rojnica – kako može biti bilo kakve nade da će biti prihvaćena od ostalih „normalnih“ država s razvijenim osjećajem za svrhovitost i prednost antifašizma nad fašizmom?  Umjesto da kao žena suosjećate sa drugim majkama, suprugama, kćerkama, sestrama, vi svježe rane polijevate kiselinom. Militantni ste. Prijetite. Kome? Ne znate da ko ruši krov jedne iste kuće, ruševina će pasti i na njegovu glavu. Trebalo bi da vas je sramota, ali vi u svom zabludjelom i fanatizovanom srcu sigurno više niti samu sebe ne osjećate kao humano biće.

17202778_651698798365449_1269049064552426702_n

Zar i ne pomišljate kakvu krvavu hipotetku u vidu ustaštva uvlačite u vlastitu karmu? Zar i ne pomišljate da su se nevidljive sile okoristile vašom ipak samo običnom ljudskom pohlepom i uobičajenim vlastoljubljem, što je posljedica neprosvjetljenosti i neprosvijećenosti? A ako nije, ako ste svega svjesni, onda morate znati da pred licem pravde i pred poviješću humanosti preuzimate odgovornost da ćete biti uvršteni u plejadu najmostruoznijih i najmorbidnijih silnika, koji su svoju „maštovitu“ svirepost dokazali u Jasenovcu. Vi podržavate petokolonaša Čovića koji bestidno objelodanjuje pretenzije na dio Hercegovine, proširujući svoje apetite i na Neum. Isti Čović se legitimirao kao kriminalac i saučesnik u genocidu eksploatišući zarobljenke. Svoju genocidnost povrdio je i dočekom osuđenog Darija Kordića, odgovornog za pokolj muslimanskog stanovništva Ahmića. U nezaboravnom kič-dekoru dočekao je i pratio uz rame Kordića, skupa sa svitom kora katoličke crkve. Njihovi slijepi bezmilosni poslušnici pjevaju: “Nosite, nosite svoje kosti, doće vrijeme, opet ćemo bosti!”

Čović - Kordić.jpg

15665488_610631735805489_8521068900409235731_n

Besprimjeran je pokušaj katolizacije Bosne u neviđenim i besramnom otimanju povijesti, najsvetijih mjesta kao što su Bobovac, Travnik, Jajce. Nikada to nisu bili hrvatski gradovi, niti će biti.

Ne primjećujete li, gospođo Ko-li-(n)-da, da ste već ušli u zonu sumraka i da će vam se oko vrata prije ili kasnije sklopiti sjena zmije Auroboros kojoj ste povjerili svoje fizičko tijelo, um, svoj lik?

Auroboros

Ako mislite da se faustovski uvodeći Hrvatsku u scenarij pakla možete distancirati i ograditi riječima da niste znali, onda budite sigurni da bi to bilo ekvivalentno distanciranju u formi: „Samo sam izvršavao naređenja.“ Niko vas neće sutra amnestirati niti će vam zaboraviti, ma koliko razornih cunamija rijeke zaborava da vas preplave, da ste odgovorni ne samo za ono što se dešava pod vašom državničkom palicom, već i za sve ono što kao odium prati Hrvate i Hrvatsku, uključujući djecu Kozare, Grmeča, Jablanice, Sutjeske, Foče, Višegrada, Ključa, Tomašice, Sarajeva…

Vaš „vrli“ prethodnik „dr“ Tuđman je vezao zastavu sa bosanskom, a dobroćudne i lakovjerne susjede Muslimane uvjerio da predstavljaju „hrvatsko cvijeće“. Kako je postupao sa tim „cvijećem“ dokazao je u Ahmićima, Mostaru, Travniku, Jajcu, Kupresu, a i danas njegov nacistički crnokošuljaški okot demonstrira svoj zlikovački anticivilizacijski repertoar u Stocu. Naravno, na dušu crkvenim poglavarima, od kojih se čak i Papa Franjo polako počinje distancirati. Nema Gospe u Međugorju, nije je ni bilo, niti će biti, zvanični je stav Vatikana. 

Znajte da svi koji su u toku Drugog svjetskog rata izgubili članove porodica i imovinu, što je posljedica agresorske i kapitulantske politike sada osamostaljene države Hrvatske zahtijevat će ratnu odštetu od sadašnjeg režima koji nije ništa drugo do nastavak one iste nacističke doktrine raseljavanja, ubijanja i pokrštavanja bosanskog stanovništva. Zar zaboraviti i oprostiti 80 % uništene porodice,  opljačkana imanja, spaljena i nikad vraćena? Oni kojima su najkrivlje NDH i Katolička crkva, kao i Handžar divizija, nikada neće ni zaboraviti ni oprostiti. Nekom drugom je kriva Nedićeva Srbija i početničena Spc, pa će dugove tražiti od njih i njihovih sljedbenika u paradržavama koje su se identificirale sa najlicemjernijim i najsvirepijim voždovima i njihovim egzekutorima – koljačima.

Oni koje je Tito amnestirao digli su glave i izvukli svoje nikad od krvi oprane kame, pod Tuđmanom i Miloševićem krenuli su u uništavanje onog što je od Bosne preostalo.

Tužbu za genocid treba ne samo revidirati već i proširiti na dublju i ne tako daleku prošlost.

Antifašistima ide u prilog okolnost da se Amerika distancira od povampirenja ustaškog nacizma u Hrvatskoj, ali, isto to se mora učiniti i sa povampirenjem četništva.

Preostaje vam da se duboko zapitate o budućnosti Hrvata. Polako i sistematski stoglava hidra pod čije ste kute iz pohlepe i vlastoljublja stali, pustoši Hrvatsku. Doveli ste NATO, kruzere sa svim svojim porocima i otrovnim algama, nad nebom vam krstare avioni bez oznaka, postajete okosnicom budućeg nuklearnog fronta i potencijalne apokalipse. Ekspertima za geopolitiku i međunarodno pravo nećete moći preusmjeriti pažnju sa činjenice da ne postoji kolektivna krivica i da je neodrživa floskula o genocidnom narodu, sve do one mjere ogrezlosti većine jednog naroda u sveopšti zločin, kao što je bio slučaj sa Nijemcima, Japancima, Amerikancima… Kad se u negativnom pravcu pređe „rubikon“ kolektivne samosvijesti, ne može se reći da su krive samo vođe. Oni su najkrivlji, ali, posljedice moraju snositi ne samo oni koji su im aplaudirali, već i svi oni koji su ih ćutke bez ikakvog otpora trpili. Putin vam opasno puše za vratom, i bilo bi vam krajnje vrijeme da se zaljubite u njega. Bar bi vam više ležalo njegovo društvo nego da ste svojom raskošnom „reputacijom“ u naručju „dobročinitelja“ Soroša, zaslijepljeni trezorima Centralne banke Vatikana pod kontrolom Crnog Pape, ili, nekog svježe uskrslog Rockefellera. Ne preporučujem vam Putina jer sam njegov simpatizer, već samo procjenjujem i dobronamjerno napominjem, iskreno želeći dobro onom neiskvarenom dijelu hrvatskog naroda, da je ovaj opasniji od svih prethodno pomenutih. Budite trezveni, počnite se buditi iz transa, poput predsjednika Mađarske Orbana, prije nego hrvatsku mladost počnete primati natrag sa bojišta za mega-totalitarni NWO, u vozovima i šleperima-hladnjačama.

Prof. mr. sci. Marjan Hajnal

Predsjednik Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva

Tel Aviv *

_________________

* NAPOMENA:

Sve pozitivno što je bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić postigao na planu normalizacije odnosa između Izraela i Hrvatske, vi ste svojom doktrinarnom dosljednošću NDH-zijskom nacizmu pretvorili u prah. I to će vam se obiti o glavu, kao i svima uz vas koji izjednačavate „diktatora“ pod čijom komandom, upamtite, radi suštinske razlike imeđu borbe ustaša i partizana, ovi drugi, PARTIZANI NIKADA NISU UBIJALI DJECU, TRUDNICE, STARCE… Grešaka je bilo, pokoja zloupotreba i prekoračenje ovlaštenja (koji su dosljedno i sankcionirani), ali, ne u sistematskoj formi, kao što su ustaše ubijali pod okriljem sistematski provođene ideologije katoličko-krstaškog istrebljenja, izraženog formulom PPP – pobiti, protjerati, pokrstiti. Parafrazirao bih riječi Stipe Mesića: Niko od ustaških čuvara u jasenovačkim logorima nije bio nevin, ali su svi stradali sužnji tih logora bili nevini.

Kao Bosanac, a ako vam se tako više sviđa, mada se nikada tako nisam izjašnjavao, a mogao bih biti Hrvat po očevoj liniji jer je rođen u Hrvatskoj, upotrijebiću riječ koju ste sigurno čuli – utuviti – utuvite u tu svoju glavu ove riječi: Titovi partizani zastupali su, branili i odbranili humanu civilizaciju. A vi se preodjenite da vas niko ne prepozna i idite u Jasenovački muzej pa iz onog sačuvanog dijela dokumenata, krišom, da vas vaši saveznici ne zapaze, čitajte o zvjerstvima Maksa Luburića, Ljube Miloša, Jure Francetića… Ako je još imalo ljudskosti ostalo u vama, shvatićete. Ali, plašim se… da je prošlo vrijeme prirodne ljepote i da je sa svojim hembotima i bezemocionalnim hibridima svijet u svoje sfere izopačenosti povukao i Hrvatsku. Opredijelite se, ako nije prekasno. Ne zaboravite da Ivan Goran Kovačić, braća Ribar, Stipe Filipović i mnogi drugi borci protiv fašizma nisu poginuli uzalud, da jedan Vladimir Nazor nije tek tako pod stare dane zamijenio udoban gradski život za ambijent kiša i snijega, po šumama i gorama naše zemlje ponosne… Nje je bilo i biti će je, preživjela je i gore, pa će i ovaj hudi čas. Po njenom Ustavu – nema kapitulacije, niko je nema pravo potpisati. A veleizdajnicima svega što je ljudsko sudit će i nebo i narod.

SF-SN!             

 

Papa Franjo – Kritička biografija. Hubertus Mynarek

Hubertus Mynarek: Papa Franjo – Kritička biografija

http://david-udruga.hr/novosti/aktualno/2017/03/16/hubertus-mynarek-papa-franjo-kriticka-biografija/#more-9436

16.03.2017.

 

9783828835832Poštovani posjetioci i podržavatelji naših web stranica, započinjemo objavljivati knjigu Hubertusa Mynareka “Papa Franjo – Kritička biografija”. Autor, katolički teolog, bivši univerzitetski profesor u Beču, danas svjetski poznati analitičar i istraživač djelovanja Katoličke crkve i mnogih njenih protagonista. Moguće će vas zanimati jedno analitičko mišljenje -“Tko je ustvari Papa Franjo ili Jorge Mario Bergoglio. Danas objavljujemo prvo poglavlje knjige.

Zahvaljujemo gosp. Hubertusu Mynareku što nam je dozvolio prijevod i objavu njegove knjige na web stranici – Udruge David. Zainteresirane za ev. kupnju knjige na njemačkom jeziku upućujemo na link:

http://www.tectum-verlag.de/papst-franziskus.html

Redakcija

SADRŽAJ

Predgovor

I Dio

Od kemijskog laboranta do pape svjetske Crkve

Uzorna karijera Jorge Maria Bergoglija

  1. Papino podrijetlo
  2. Mladi Jorge Mario Bergoglio kao radnik
  3. O katoličkoj vjeri podučavala ga je baka
  4. Ljubavna priča s Amalijom Damonte
  5. Poziv da postane katolički svećenik
  6. Ulazak u crkveni elitni red – Duh i zloduh jezuita – Bergoglijev fini instinkt za obnašanje vlasti
  7. Bergoglijeva izobrazba za „pravog jezuita“ (cjeloviti pregled)
  8. Jezuitsko sjemenište – mjesto prisilnog boravka
  9. Uspon i slom karijere u životu jezuita Bergoglija
  10. Neobično prijateljstvo luksuza i siromaštva ili bogati nadbiskup i siromašni jezuit
  11. Nevjerojatna senzacija: jezuit postao papom

II Dio

U što vjeruje papa? Teologija Franje I

  1. Bog – Krist – đavao

Papina kristologija i sotonologija

  1. Vjera u nadzemaljsko

Papina marijologija

  1. Vrijednost čovjeka – bezvrijednost životinja

Papin teološki antropocentrizam i pedagogija

  1. Kako papa vidi Crkvu

Njegova ekleziologija

III Dio

Što radi papa? Što propušta?

  1. Teologija siromaštva pape Franje
  1. U čemu papa Franjo zakazuje –

Lista njegovih propusta u praktičnoj provedbi teologije siromaštva

a) kod crkvenog radnog prava

b) kod crkvenog poreza

c) u pitanju dobrovoljnog odreknuća kompenzacijskih isplata

d) u nužnosti prekida državno-crkvenih odnosa

e) prilikom posjete siromašnima u Riju de Janeiru

f) u efikasnoj pomoći izbjeglicama

g) u rabljenju praznih crkava

h) u svom ponašanju prema vlasničkom udjelu Crkve nad gradom Rimom

i) u vezi s Vatikanskim muzejima

j) u pitanju svog privatnog bogatstva

k) s bogatstvom Vatikana

l) u vezi s razmetljivošću i raskoši biskupa

m) u ponašanju Crkve prema mafiji

Zaključak: egzistencijalna shizofrenija pape pri pokušaju ostvarenja siromašne Crkve

  1. Gospodar poučnih izreka

Iritantno, heretično, senzacionalno u nekim papinim izjavama

a) Ne postoji katolički Bog

b) Crkva je „kreposna bludnica“

c) „Živi i pusti druge da žive“

d) Budite velikodušni prema sebi i prema drugima

Kritika: Komu papa ne dopušta živjeti, prema kome ni u kom slučaju nije velikodušan:

prema rastavljenim bračnim parovima

prema ženama koje žele postati svećenicama

prema dojenčadi kojoj se u krštenju nameće egzorcizam istjerivanja đavla

prema još nerođenima u majčinoj utrobi koji u slučaju smrti neće doći u nebo

prema djeci i mladima koje su svećenici seksualno iskorištavali

e) Dokazuje li papa sa svojih „Deset točaka programa za sreću“ suvišnost kršćanstva?

f) Papina preporuka roditeljskog „dostojanstvenog batinanja“ djece

g) „Tko uvrijedi moju majku, čeka ga pesnica“

h) „Svaka religija ima dostojanstvo s kojim se ne smijemo šaliti“

i) „Dobri katolici ne moraju biti poput zečeva“

j) „Ako je netko homoseksualac i traži Boga – tko sam ja da ga osuđujem?“

k) Papina opomena dvadesetorici novoimenovanih kardinala slave „umjereno“

– kritika instituta kardinala?

l) „Ja sam veliki grešnik“

m) „Kao u zraku lebdeći sprej, panteizam je ništa“

PREDGOVOR

Prošlo je već više od dvije godine od kako se Jorge Mario Bergoglio uspeo na papinski tron. Zajednica njegovih obožavatelja snažna je i u pravilu se ne smanjuje. S druge strane, sve je više glasova onih koji kritiziraju ovog ne više sasvim novog papu. A ti glasovi dolaze sa svih strana, sa svih mogućih političkih, svjetonazorskih i konfesionalnih slojeva. Zanimljivo je što kritike sve češće dolaze od papina vlastitog klera, čiji je on ipak vrhovni gazda.

Ima katoličkih svećenika, čak i nekolicina biskupa, kardinala i visokih kurijskih službenika kojima je novi papa premalo konzervativan i tradicijski osviješten, previše sklon reformama ili čak previše revolucionaran. Ima i drugih predstavnika istog staleža koji tvrde naprotiv da papa Franjo još nije ostvario niti jedan reformski prijedlog. Upravo ovim kritikama priključili su se mnogi laici iz katoličkog građanskog pokreta „Mi smo Crkva“.

Začuđuje zbog kakvih sve sitnica kritičari prigovaraju. Jedan svećenik piše: „Nije prikladno da se papa pokazuje u bijelom talaru, a da ispod njega nosi stare iznošene hlače. On bi htio biti bolji od samog Isusa… zbog hira neće nositi ovaj ili onaj ornat, također ni prsten…

Bogu hvala što nije došao na ideju da stanuje u nekom jednosobnom stanu u predgrađu Rima“. Papa je „nekim zatvorenicima oprao noge i poljubio ih. Krist je svojim učenicima noge prao ali nikada ljubio“. Jedan drugi konzervativni svećenik misli kako papa ne reprezentira Crkvu dovoljno dobro. „On i dalje nosi one cipele, kao da je još argentionski biskup. Ne želi se zvati papa nego rimski biskup. Za mene je to premalo“.

Međutim, u konzervativnim glavama mogu se i takve sitnice razmahati u snažnu averziju prema papi. Neki konzervativni katolici dvoje čak i oko zakonitosti izbora. Jedan piše da doduše još nitko izričito o tome ne razmišlja, kako na Petrovu tronu sada sjedi lažni papa. Ali znamo konačno „da su se takve stvari događale“ i morali bismo „biti spremni da će se ponoviti. Svjedočimo li upravo sada takvom razvoju?“ Neki drugi konzervativac sklon je i dalje svom idolu Benediktu XVI. i pretpostavlja da „ako je papa Ratzinger bio prisiljen dati ostavku“, onda Franjo „nije zakoniti papa“.

Predsjedavajući poljske biskupske konferencije, nadbiskup Stanislaw Gadecki, čak tvrdi da je stekao utisak „kako većina biskupa zdravo razmišlja“ i da su stoga protiv pape Franje. Po svojim važnim izjavama poznati vođa poljskog pokreta Solidarnost, Lech Walesa, vinuo se do hipotetskog proročanstva, kako bi se u nekoliko mjeseci moglo pokazati „da je Duh Sveti pogriješio“ kad je većinu kardinala inspirirao da Bergoglija učine papom.

Nasuprot tome, progresivniji krugovi u katoličkoj Crkvi i izvan nje još se uvijek nadaju da bi papa Franjo mogao postati istinski reformator i pravi revolucionar. Osnaženi su osobito u anglosaksonskom prostoru dobro primljenom papinom biografijom Paula Vallelya, nekadašnjeg dopisnika The Timesa i sadašnjeg urednika The Independenta. Podnaslov te biografije glasi: „Od reakcionara do revolucionara“, a njen autor uložio je sav zamislivi trud da skupi tragove koji ukazuju na to da je papa doista na putu da postane religijski revolucionar.

Dakle, debate o papi, o njegovim revolucionarnim ili konzervativnim stavovima se ne stišavaju. Pri tom se u svim tim diskusijama previđa da se dogodilo nešto što se u izvjesnom smislu doista može nazvati revolucijom. Ona se sastoji u tome da je po prvi put u dvotisućljetnoj povijesti Crkve ostvarena čudna, svojevrsna „personalna unija pape i jezuita“.

Nikada jedan jezuit nije postao papom! Vrijedi kao nepisan, ali svet, nedodirljiv i gotovo samorazumljiv zakon da to također nije trebao i nije smio postati. Najviša obveza koju je uspostavio ovaj red i koja ga uzdiže iznad svih ostalih redova Crkve bio je zavjet služenja i to ne običnog i općeg služenja, nego posebnog, apsolutnog služenja papi. Deviza je glasila: jezuiti trebaju služiti, ne vladati. Oni trebaju biti papi na raspolaganju neograničeno i neizmjerno, čak bez ikakva moralnog oklijevanja.

S obzirom na tu radikalnu obvezu služenja papi, tijekom 600 godina duge razvojne povijesti ovoga reda nije niti jednom jezuitu palo na pamet da postane papom, pa čak niti da to poželi postati. Bilo bi to ravno svetogrđu, neoprostivom rušenju tabua.

I sada dolazi jedan jezuit iz daleke Argentine koji počinja to svetogrđe, ruši taj tabu, razara cijeli taj sveti poredak, tu hijerarhiju i strogo međusobno razlikovanje služenja i vladanja, dakle ih u pravom smislu riječi re-volvira, re-volucionira. Sluga postaje gospodarom, uzurpator se vinuo na papinski tron!

Kad bismo primijenili jednu smioniju sliku iz politike, ovaj prevrat u vatikanskom karijernom pravilu toliko je po sebi nevjerojatan kao da je Heinrich Himmler, šef elitnih trupa SS-a koncipiranog specijalno da bi bezuvjetno štitio „führera“, sam postao reichkancelarom.

Svijet, mediji još nisu shvatili, još nisu razumjeli što ta personalna unija pape i jezuita u suštini znači i kakve će posljedice imati. Ova knjiga postavila si je zadaću osvijetliti sve moguće aspekte relevantnosti, smisla i konzekvenci te senzacionalne novine u razumijevanju i strukturi papinstva. Tema ove knjige bit će osim toga i struktura osobnosti ovog pape: njegove dvije prirode, njegova originalna priroda i ona koja mu je nametnuta i kojoj je desetljećima dugim trudom obučen u svom redu. Učinak Izmjenična ciklusa ovih dvaju karaktera, njihove ambivalencije i antagonizmi bio je da su se nastupi, ponašanje i djela pape doimali pomalo čudnima. U ovoj knjizi bavit ćemo se i čitavim tim kompleksom njegova djelovanja i reagiranja kao pape.

I Dio

OD KEMIJSKOG LABORANTA

DO PAPE SVJETSKE CRKVE

UZORNA KARIJERA

JORGE MARIJA BERGOGLIJA

U ovom pregledu ogradit ćemo se naravno od riječi karijera. Ipak svi mediji izvješćuju o njegovoj skromnosti i jednostavnosti i skloni su mu vjerovati kada tvrdi da nije smjerao takav strmi uspon do osvajanja papinskog trona. S druge strane ja ne poznajem ni jednog papu u novijoj crkvenoj povijesti koji nije prethodno nijekao svoju želju da postane papom, a onda je to ipak postao i to bez stvarnog pritiska i prisile svojih kardinalskih kolega. Onoga tko doista ne želi, nitko neće prisiliti da to postane.

  1. Papino podrijetlo

Čini se da u životu dječaka Jorge Marija ništa nije posebno ukazivalo na ovakvu karijeru. Rodio se 17. prosinca 1936. godine kao sin talijanskog useljenika Jose Marija Francisca Bergoglija i njegove supruge Marie Sivori. I ona je imala talijanske korijene: majka iz Pijemonta; otac Argentinac čiji su roditelji došli iz Genove.

Obitelj nije, nasuprot nekim medijskim izvještajima, iselila u Argentinu zbog siromaštva. Prodali su svu imovinu u Italiji jer je Argentina u to vrijeme – to je godina 1929. – mamila još većim mogućnostima uspjeha, „neiscrpnim izvorima poslova“, „boljom zaradom“ i većom „socijalnom propusnošću“. Pored toga su i djedova braća s očeve strane bila u Argentini već od 1922. godine i u gradu Parana posjedovala su tvrtku koja se bavila asfaltiranjem i „palaču Bergoglio“ koja je, prema riječima kasnijeg pape, „imala četiri kata, te je kao prva kuća u gradu posjedovala i lift“. U svakoj pojedinoj etaži stanovao je jedan brat.1

  1. Mladi Jorge Mario Bergoglijo kao radnik

Otac Jorge Maria bio je zaposlen kao knjigovođa. „Nismo plivali u izobilju“, kaže Franjo u svom osvrtu, „nismo imali ni automobil…, ali nije nam ništa nedostajalo“. Usprkos tome njegov strogi otac sa svojim rigoroznim radnim moralom nije imao razumijevanja za potrebno slobodno vrijeme svoga trinaestogodišnjeg sina. „Budući da si stigao do drugog stupnja školovanja, vrijeme je da počneš i raditi. Pronaći ću ti neki posao za vrijeme praznika.“2

Sin se morao složiti. U obiteljskoj strukturi Bergoglijevih, s ocem kao osobom neosporna autoriteta svako protivljenje takvu planu bilo bi ionako uzaludno. Tako se Jorge zaposlio u čistačkoj službi tvornice čarapa u kojoj je njegov otac radio kao knjigovođa. Dvije godine je radio na poslovima čišćenja, a onda je napredovao. Sada je mogao preuzeti neke upravljačke zadaće. Godinu dana kasnije dobio je mjesto kemijskog laboranta.

Stvarno nije bilo u redu ono što se zahtijevalo od mladića: svakodnevno raditi od sedam do trinaest sati, zatim jedva sat pauze za ručak, a onda škola do dvadeset sati, stručna škola specijalizirana za kemiju prehrambenih namirnica. Godine 1956. po završetku školovanja stekao je diplomu kemijskog tehničara.

Kako je rečeno, pobuna zbog godina teškog rada u mladosti nikada nije bila tema kasnijeg pape. Ali su to tim više bile tri zvijezde: rad, poslušnost i disciplina koje i u pravilima jezuitskog reda igraju tako veliku ulogu, zbog čega se Jorge Mario vrlo rano odlučio za taj red.

Osvrćući se, rekao je: „Zahvaljujem svom ocu što me je poslao raditi. Rad je bio jedna od stvari koje su mi najviše koristile i u laboratoriju sam upoznao ono dobro i ono loše svake ljudske djelatnosti. (…) Useljeničke obitelji ne trpe lijenu djecu, oni ih zapošljavaju. (…) Moja pretpostavljena bila je jedna izvanredna žena, simpatizerka komunista; kasnije, za vrijeme vojne diktature, bila je ubijena“. Ona i komunistički listak Propositos „pomogli su mi u oblikovanju političkog mišljenja. Međutim, nikada nisam postao komunistom.“. Ta žena ga je također „naučila što znači ozbiljno raditi. Doista mnogo zahvaljujem toj velikoj ženi.“.3

  1. Baka ga je podučila katoličkoj vjeri

Od početka je katolička vjera igrala je veliku ulogu u životu Jorge Marija. Tome je doprinijela njegova baka Rosa. Ona ga je „učila molitvama“, pripovijedala mu „priče o svecima“ i time mu „dala sredstvo za sav život“.4 Zapravo do današnjeg dana ne možemo previdjeti neku djetinju naivnost u vjerskom učenju i propovijedima tog čovjeka.

Zašto je baka bila ta koja mu je tako trajno ugradila njegovu prvu vjersku konstrukciju? Pa, „bio je smješten u obitelji djeda i bake“, „obilježile“ su ga najviše njihove navade, budući da ga je majka koja je opet bila trudna, već s trinaest mjeseci bila povjerila baki Rosi. „Baka i djed su živjeli u blizini i da bi pomogli mojoj majci, baka me je jutrom odvodila i uvečer opet vraćala.“5

  1. Ljubavna priča s Amalijom Damonte

Ljubavna priča njegove mladosti kojom papa pomalo koketira s novinarima, također baca određeno svjetlo na njegovu podložnost autoritetu, njegovu nepromišljenu spremnost na poslušnost. Volio je djevojku Amaliju Damonte iz susjedstva koja je kao i on bila dijete useljenika iz Pijemonta. Postojalo je, kaže još živuća Amalija, „velika prisnost između njih“, njoj se sviđalo „što se on uvijek šalio, ali pritom bio galantan“. Doskora su „svako poslijepodne provodili zajedno“. Jednom joj je rekao: „Ako se ne udaš za mene, postat ću svećenik!“6

To je moglo biti mišljeno sasvim ozbiljno, a možda je bilo rečeno tek tako. Svakako, razgovarajući s novinarima ona to nije dalje objašnjavala. Ali na ovom mjestu se vidi kako svjetska povijest može ovisiti o samo jednoj rečenici. Da je Jorge Mario Bergoglio bio oženio svoju Amaliju, danas ne bi bilo pape Franje. No odluka o tome konačno čak ni nije bila u rukama Amalije i Jorge Marija, nego u onima autoriteta njihovih roditelja kojem su se bez protivljenja i bespogovorno podredili. „Naše obitelji nisu bile suglasne s našim prijateljstvom“, rekla je Amalija prisjećajući se, tome se prije svegaq protivila njena obitelj. „Moj otac je uočio da ima nečega između mene i Jorgea. Time nije bio zadovoljan jer je smatrao da smo još premali. Zabranio mu je da se viđamo i Jorge ga je odmah poslušao“. Kao što je rečeno: pobuna protiv oca? Apsolutno nesvrhovito u svijetu predodžbi oboje mladih ljudi! „Apsolutno ne. Mi smo odrasli s tradicionalnim vrijednostima. Italiani onesti e laburatori, pošteni i radini Talijani … Ako je babo“, otac, „nešto rekao, onda je bilo tako i basta“.7

Stvar između Amalije i Jorgea mogla je – govoreći hipotetski – proteći i drugačije da su se bili usprotivili roditeljskoj zabrani vjenčanja i da je Crkva u tom času ukinula zakon o celibatu kojem se u svakoj epohi protivio veći ili manji broj svećenika. Onda bi se bili mogli vjenčati, a Jorge Mario je usprkos tome mogao postati ili ostati službujući svećenik. Možda bi čak bio postao kao prvi oženjeni svećenik papom. Novinari Francesca Ambrogetti i Sergio Rubin dotakli su se malo te pomisli i pitali ga kako danas razmišlja o celibatu klera. Njegov odgovor: „U sadašnjem trenutku ja bih se i dalje držao izjave Benedikta XVI.: da celibat ostaje. I sam tako mislim“.8

Svećenici koji su za ukidanje crkvenog zakona o celibatu često se prilikom kritiziranja tog zakona koriste prostački drskim opaskama, ne trudeći se oko ozbiljnih argumenata. Na moje čuđenje i papa kreće s tog nivoa. Jednom je nekog svećenika čuo kako kaže da mu ukidanje celibata ne bi samo dopustilo da ima ženu, već da bi time dobio i punicu.9

Kako je rečeno, prezirne opaske o braku nisu ograničene samo na niži kler, visoki crkveni dostojanstvenici kreću se često tom razinom. Prilikom jednog susreta tadašnjeg nadbiskupa Beča, kardinala Königa, s poduzetnicima, jedan od njih ga je upitao hoće li se već jednom ukinuti taj zakon o celibatu svećenika. Bez da se upustio u iscrpniju argumentaciju u korist tog zakona koji je podržavao, kardinal König je sasvim nemarno objasnio: „Ah, znate, ja bih vam radije odgovorio opisom jednog stvarnog događaja. Mislim tu primjerice na anglikanskog biskupa Chichestera kojeg je papa pozvao kao predstavnika ekumene u statusu gosta na II Vatikanski koncil. Sada si to predočite: taj biskup bio je izvanredno privlačan, visok, vitak, sportskog izgleda, fascinantna osoba. Pored njega njegova žena: mala, debela, neugledna. Što mislite da bi taj biskup odgovorio kada bi još jednom mogao odlučivati o tome da oženi tu ženu?“10

Nastupa šutnja u dvorani, čak i kod onih koji su prije toga kardinalove riječi slušali pobožno i s puno poštovanja.

Inače, Amalija Damonte nije dugo žalovala za svojim Jorge Marijom. Postala je knjigovotkinjom, udala se, a nakon smrti svog prvog muža udala se i drugi put. „Novi papa ne treba se uostalom plašiti da bi njegov stari plamen mogao odjednom iskrsnuti prilikom njegovih službenih nastupa na Petrovu trgu. Nikada u životu nisam bila u Italiji, pa se neću tamo uputiti niti u ovim godinama.”11

Crkveni knezovi nisu uvijek zbog skandala tako obazrivo zaobilazili svoje dragane. Jedan od posljednjih pokrenuo se oko Henryja Koudryja, čikaškog nadbiskupa. Taj se u odnosu na Kuriju i papu Ivana Pavla II. u svojoj moći i zbog svojih financijskih doprinosa Vatikanu osjećao tako jakim da je na svoje svečano proglašenje kardinalom upadljivo i provokativno doveo u Rim svoju ljubavnicu, čime je obmanuo, šokirao papu i čitav njegov papinski dvor. Jer za to vrijedi nepisano, ali uvijek važeće crkveno pravilo: „Si non caste, caute“ (ako ne čestito, onda bar pažljivo).12

Dojam je da nakon svog doživljaja poziva da stupi u katoličko svećenstvo Jorge Mario Bergoglio nije nikada morao uzimati u obzir takvo „pravilo“. „Dvostruki život“ jednog župnika koji živi u vezi s nekom ženom on naziva „prevarom“. Neko je ponašanje etično samo onda kad se „principi i stvarno ponašanje poklapaju.“13

  1. Poziv da postane katolički svećenik

Kako se postaje svećenikom? Mora li na početku tog puta stajati neki osobiti događaj, doživljaj poziva? U tom bi slučaju katolička Crkva imala još manje svećeničkih kandidata no što ih ima sada.

Ne, da bi se bilo primljeno u sjemenište, dostatno je izraziti svoju volju da se život provede u službi Boga, Krista i Crkve.14 Spomene li kandidat neki naročiti doživljaj poziva u službu, moglo bi u nekim sjemeništima biti čak i poteškoća s rektorom, prefektom ili duhovnikom budući da crkvene dužnosnike često doživljaj odmah asocira na mistiku. Znamo konačno koliki su mistici bili ujedno i heretici jer zbog svog unutarnjeg iskustva više nisu sasvim ozbiljno shvaćali autoritet Crkve u pitanjima vjere i morala.

Jorge Mario Bergoglio doživio je doduše takav poziv u službu, ali taj je bio tako crkveno usklađen da kod poglavara nije mogao izazvati ni najmanju dvojbu glede njegove pravovjernosti. Bilo je to 21. rujna 1953. godine. Jorge Mario bio je sedamnaestgodišnji mladić koji se nije značajnije razlikovao od svojih vršnjaka. S nekima od njih želio je proslaviti taj Dan studenata koji se obilježavao svake godine. No, za razliku od svojih drugova, prije nego su se sastali, otišao je u crkvu. Bio je praktični katolik, ali kao i mnogi drugi do tada uglavnom katolik po navici: išlo se u crkvu, vjerovalo se u ono što je župnik govorio s propovjedaonice, primalo sakramente, sudjelovalo u procesijama jer su to tako činili i ostali u okruženju. Nije dublje promišljao o tome.

Ali toga dana, prilikom boravka u župnoj crkvi, bilo je drugačije. Kako se često već ispovijedao u toj crkvi, iznosio ispovjedniku svoje grijehe ili bar ono što je time smatrao, a da pri tom nije osjećao ništa posebno. Ali toga dana je osjetio kako ga gotovo magično privlači jedna ispovjedaonica u kojoj je sjedio svećenik kojega nije poznavao, ali koji mu se činio posebno produhovljenim, spiritualniji od ispovjednika kojeg je poznavao i pred kojim je do tada priznavao svoje grijehe.

Ova je ispovijed postala njegovim doživljajem poziva u službu. Ona ga je uzdrmala, prikazala mu njegovu katoličku vjeru u novom svjetlu, postao je svjestan poziva da postane svećenikom. Poslije više od pola stoljeća, Jorge Mario koji se u međuvremenu uzdigao do nadbiskupa Buenos Airesa, kardinala i primasa argentinske Crkve, opisuje to ovako: „Nešto mi se osobito dogodilo u toj ispovijedi. Ne znam što je to bilo, ali promijenilo je moj život. Rekao bih: pogodilo me kad sam bio otvoren i nezaštićen. Bila je to iznenađenost, neizmjerna začuđenost jednim stvarnim susretom. Primijetio sam da sam bio čekan. To je religiozno iskustvo. Začuđenost zbog susreta s nekim tko te očekuje. Od tog trenutka Bog je onaj kojeg se obožava onom isključivošću kakva postoji samo u prvim ljubavima. Tražiš ga, ali on prije traži tebe. Želiš ga naći, ali on prije nađe tebe“.15

Otada je mladić živo drugačije. Bilo je gotovo sa „svjetovnim“ zadovoljstvima. Grupa prijatelja s kojima je izlazio na ples morala je sada izlaziti bez njega. Proslavama Dana studenata više nije prisustvovao. „Od onog trenutka Bog je za mene bio taj koji nas preduhitruje“.16

Ipak Jorge Mario nije odmah poslije tog poziva stupio u sjemenište. Prošle su tri do četiri godine prije nego je učinio taj korak. U međuvremenu je maturirao u gimnaziji i nastavio raditi kao kemijski laborant. Teška bolest koju je prebolio u tom razdoblju doprinijela je bržem sazrijevanju i izgradnji vanjštine i viših razina njegove psihe. Teška upala pluća dovela ga je gotovo do vrata smrti. Amputirali su mu gornju polovinu desnog plućnog krila u kojoj su liječnici pronašli tri ciste, a stanje bolesnika u visokoj groznici nije se popravljalo. Jorge Mario je očajavao.

Njegova majka i drugi brižni posjetitelji nisu ga mogli utješiti. Tek jedna opatica, sestra Dolores, koja ga je bila pripremala za prvu pričest i koja ga je posjetila, napravila je malo „čudo“. „Rekla je nešto što mi se duboko usjeklo i ispunilo me velikim mirom: ‘Slijedi Isusa’“.17 Tako je Jorge Mario koji sve do danas pati od plućne insuficijencije, preko bolesti bio doveden do sasvim osobne spoznaje o dubokom smislu svake patnje. Karakteristično je za njegovo viđenju patnje, ali i uopće za čitav njegov pogled na život i sve njegove pojedinosti da je nakon onog doživljaja poziva sve mogao vrednovati još samo „kristocentrično“. „Patnja po sebi ne predstavlja nikakvu vrlinu, ali način na koji je prihvaćamo može svakako biti krepostan. Naš poziv je punina i sreća. U potrazi za njima, patnja predstavlja granicu. Smisao patnje stoga razumijemo u potpunosti tek kroz Božju patnju u Kristu“.18

Problematikom posljednje rečenice bavit ćemo se podrobnije u poglavlju „Što vjeruje papa?“ Ovdje samo želim bez komentara tek istaknuti radikalni kristocentrizam njegova viđenja svih stvari i činjenica. Bez Krista za njega uopće nema nikakva smisla. On se pita, „što bi bilo da Bog nije u Kristu postao čovjekom, dakle da Bog nije došao kako bi životu dao smisao“: Zato je ključ smisla ljudske sreće isključivo „u tome da križ shvatimo kao klicu uskrsnuća. Svaki pokušaj olakšavanja patnje daje tek djelomičan rezultat ako nije utemeljen u transcendenciji. Poklon je razumjeti patnju i prihvatiti ju.“19

Svjetovnim“ ljudima današnjice nije osobito ugodno takvo kristološko uvođenje patnje. Za Jorge Marija Bergoglija ona je bila razlog više vjerovanju kako je poziv da postane svećenik Božje djelo. U vremenu između tog doživljaja u ispovjedaonici i svog stupanja u sjemenište nekoliko godina kasnije on je sada još jasnije vidio da je „duhovni poziv Božji zov srcu koje na njega svjesno ili nesvjesno čeka. Uvijek su me se doimala čitanja iz brevijara u kojima je bila riječ o tome da je Isus promatrao Mateja na način koji bi se mogao opisati kao ‘milošću odabran’. To je upravo bio onaj način kako sam za vrijeme ispovijedi ja osjećao da me Bog gleda. (…) ‘Milošću odabran’, to je bila moja misao vodilja do biskupskog pomazanja i to je jedan od ključeva mog religioznog iskustva: služba milosrđa i odabir čovjeka na temelju jedne ponude. Ponude koja bi se mogla ovako izraziti: ‘Vidi, ti si ljubljen kao ti sam, ti si izabran i jedino što se od tebe traži jest da dopustiš da budeš ljubljen’. To je ponuda koju sam dobio“.20

Upravo kao što je i papa Ratzinger u svojoj prvoj enciklici „Deus caritas est“ stalno naglašavao kako ljubav ne bi bila moguća da nas Bog prethodno već nije bio ljubio, tumači i kasnije papom postali Jorge Mario: „Ljubav se zasniva na tome da nas je Bog prethodno ljubio. Svako religiozno iskustvo koje u sebi ne nosi tu porciju divljenja, iskustvo iznenađenja, veličanstvenosti u ljubavi, u milosrđu, hladno je, ne povezuje nas u potpunosti. Bilo bi to jedno distancirano iskustvo koje nas ne vodi u područje transcendentnog“. U svakom slučaju, „u naše vrijeme je teško živjeti tu transcendenciju…“21

  1. Ulazak u elitni crkveni red – duh i zloduh jezuita –

Bergoglijev fini instinkt obnašanja vlasti

Na neki način sudbinski – papin sljedbenik bi rekao: željen i pripremljen od providnosti, bio je i ulazak Jorge Marija Bergoglija u jezuitski red. On u njega nije stupio odmah 1956. godine kao dvadesetogodišnjak, već najprije u sjemenište nadbiskupije Buenos Airesa. Budući da je u njemu proveo ipak oko dvije godine, mora biti da je nešto planirao, imao neku ideju, postati svjetovnim svećenikom ili redovnikom. Ali onda, dvije godine kasnije, njegova je odluka bila čvrsta: neću biti dijecezanski svećenik, nego redovnik, pristupit ću Societas Jesu, Družbi Isusovoj!

On sam ovako opisuje svoju motivaciju da pristupi jezuitima: „Nakon što sam najprije bio u nadbiskupskom sjemeništu Buenos Airesa, privučen progresivnom snagom Družbe Isusove za Crkvu – stupio sam u nju. Vojničkim jezikom rekli bismo: jer se ta snaga razvija u poslušnosti i disciplini. Uz to, taj je red orijentiran na misije. S vremenom se, naime, u meni pojavila želja da se priključim misiji u Japanu, gdje jezuiti od davnine obavljaju važan apostolat.“22

Papin biograf Stefan von Kempis formulirao je papin motiv da prijeđe k jezuitima malo drugačije: „… pristupio sam jezuitima jer su oni bila avangardna snaga Crkve, jer se u Družbi Isusovoj koristio vojnički rječnik, jer je vladala klima poslušnosti i discipline“.23

Poslušnost i disciplina“ u obje upravo citirane papine izjave – dokazuju, kao što ćemo to još češće vidjeti u daljnjim odlomcima ove knjige, da dobrota, ljubav i čovjekoljublje tog čovjeka nisu tako spontani, kako ih prikazuje većina medija, već ostaju podređeni principima discipline i poslušnosti prema Crkvi, ne prekoračujući nikada okvire tih principa. Bergoglio, ta sasvim i potpuno u vlasništvo Crkve i jezuitskog reda predana individualnost jednog čovjeka, u svojoj inače sasvim iskreno mišljenoj ljubavi prema čovjeku, slijedi međutim uvijek i strateški cilj, svojim znacima ljubavi pridobiti ih, odnosno ponovno zadobiti za Crkvu. On konačno – za razliku od europskih crkvenih knezova – ima pred očima da su iz Katoličke crkve Južne Amerike vjernici masovno izlazili i prelazili evangeličkim crkvama. A njih (crkve) obasipaju prebjezi, koji su uglavnom siromašni, dobrim djelima svih vrsta.

Kako se u tom pogledu očituje čak jedan odlučan katolički list koji osim toga izlazi u njemačkoj katoličkoj nakladi? „Svojim nastupima, u javnosti ocjenjenima kao autentičnim i osvježavajućim, on je za sebe pridobio ljude i medije. Baza moći koju u medijsko i informacijsko doba ne treba podcjenjivati … Franjo vjerojatno ima fini instinkt za obnašanje vlasti. On poznaje pravila diplomacije, ali i to kako ih može ponekad iznenađujuće drugačije primijeniti kao „oružje“ za vlastite potrebe“.24

Upravo to! „Fini instinkt za obnašanje vlasti“ i posjedovanje „oružja diplomacije“ u čitavoj je svojoj povijesti dokazivao i jezuitski red i zbog toga su taj red i papa Bergoglijo jedno srci i jedna duša. Tu se je susrelo dvoje koje si u potpunosti odgovaraju i slijede apsolutno iste ciljeve. Nije bez važnog razloga što naslov knjige koja sadrži informativne razgovore o njegovu životu i njegovu putu, vođenima s novinarima Ambrogetti i Rubin, u prvom argentinskom izdanju glasi El Jesuita. Skroz naskroz, do najdublje dubine duše i u posljednjem kutku svoga bića Bergoglijo se osjeća kao jezuit i najodaniji sin utemeljitelja svoga reda, Ignacija Lojolskog. Još jednom Bergoglijev originalni ton: „U Družbi Isusovoj dotakle su me tri stvari: misijski karakter, zajedništvo i disciplina“ (rekao je papa Franjo u intervjuu s Abtonijem Spadarom 19. kolovoza 2013.).

Najstroža disciplina i bezuvjetna poslušnost bile su već za utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog (1491.-1556.) najvažnije sredstvo i apsolutno nužne pretpostavke postizanja njegova najvišeg i jedinog cilja: misionarenja i obraćenja čitavog čovječanstva, njegovo podređivanje bogočovjeku Isusu Kristu i njegovu zastupniku na zemlji, papi. Gotovo je nevjerojatno kakve su sve napore, žrtve, angažmane i naprezanja, kolike moralne ali i nemoralne postupke, metode, taktike i strategije, Ignacije i Družba Isusova koju je utemeljio, uložili za postizanje toga cilja. „Još nije u svjetskoj povijesti bilo takve družbe. Niti stari rimski Senat nije s većom sigurnošću u uspjeh oblikovao svoje planove osvajanja svijeta. S većim razumijevanjem nije još zamišljena provedba neke veće ideje. Ta će družba vječno biti obrazac svim društvima koje osjećaju organsku čežnju za beskonačnim širenjem i vječnim trajanjem“, piše romantičar Novalis u svom idealiziranom zanosu.25

Pripadnici jezuitskog reda čine doslovno sve da bi odgovarali misijskoj devizi apostola Pavla, svima postati sve. Oni su kao učitelji i diplomati pojavili na dvoru kineskoga cara, probili se do japanskog cara, postali hinduističkim brahmanima i jogijima, kineskim mandarinima, studirali Talmud i uplitali se u židovsko-ortodoksna specijalna učenja tako temeljito da su ih rabini pozivali u svoje sinagoge da pred cijelom zajednicom tumače svete knjige, čak su muslimani u jednom, njima potpuno prilagođenom, jezuitskom redovniku gledali novog proroka odnosno na zemlju opet došlog Ivana Krstitelja. Južnoameričkim Indiosima, koje su španjolski konkvistadori lovili, progonili, maltretirali i ubijali, uspostavili su Božju državu, u kojoj su ti zlostavljani „divljaci“ konačno imali mir od svojih mučitelja.

Kao ni jedan drugi red rimokatoličke Crkve, jezuiti su iz tišine svojih samostana odnosno svojih duhovnih domova, izlazili u svijet, vođeni uvijek svojom glavnom nakanom, osvojiti ljude za Boga, Krista, papu i Crkvu. Kao vojnici i časnici „Isusove satnije“ čija je svrha svjetska vlast, priskrbili su si pristup „kabinetima vladara i ministara, parlamentima i sveučilištima, audijencijskim dvoranama azijskih despota, logorskim vatrama crvenokožaca, zvjezdarnicama, fizikalnim i psihologijskim institutima, kazališnim pozornicama, znanstvenim kongresima i političkim tribinama; istraživali su što ljudi mogu misliti i osjećati i tako su za prihvaćanje svoje religioznosti iskoristili čitav taj veliki bučni svijet s obiljem njegovih interesa i ciljeva. Trudili su se da sa svjetovnim ljudima važe kao svjetovni ljudi, s učenjacima kao učenjaci, s umjetnicima kao umjetnici, s političarima kao političari i da u svim tim djelokruzima budu poštovani kao ravnopravni“.26

U pogledu načina ostvarivanja tog, svim ostalima nadređenoga cilja, svjetske vlasti Krista i Crkve, nisu bili razmaženi. Cum grano salis reklo bi se da im ništa nije bilo preskupo, ništa nije bilo preprosto, ako je koristilo postizanju tog najvišeg cilja. Istaknuto i posebno djelotvorno sredstvo bila je ispovijed. Stvorili su si imidž najinteligentnijih redovnika i poznavatelja ljudskih duša. Prema tome su najotmjeniji, najbogatiji i najmoćniji u crkvi i u društvu smatrali čašću imati jednog jezuita za ispovjednika. Carevi i kraljevi, kneževi i visoko plemstvo, političari, poduzetnici i vojskovođe, često i njihove supruge i konkubine klečali su pred njima i bez zadrške obznanjivali svoje opačine i grešne fantazije. Sa svom svojom lukavošću koristili su ti ispovjednici ove u „svetom“ sakramentu ispovjedi dobivene informacije za svoje svrhe, čak i za upravljanje čitavim državama i kontinentima u tom smislu. Biskupi, nadbiskupi, kardinali, pa i sami pape često su držali jezuite kao ispovjednike. Tako je rastao njihov utjecaj u biskupijama i na papinskom dvoru, u čitavoj Crkvi.

Pape su vjerovali da im se mogu slobodno povjeravati jer su jezuiti nadigrali sve ostale redove i kongregacije time što su jedino oni uz uobičajene redovničke zavjete siromaštva, čistoće i opće poslušnosti svim poglavarima, dodavali i zavjet apsolutnog podređivanja papi. Mora da je to na određeni način imponiralo i papi jer ih je obasipao brojnim dokazima svoje naklonosti.

Ni jedan biograf odnosno kritičar pape Franje ne može točno znati u kojoj mjeri je njemu bila poznata negativna strana jezuitskog reda kad mu je pristupio. Ni ova knjiga neće sasvim osvijetliti tu stranu jer ona konstitutivno i strukturalno pripada ambivalentnom karakteru toga društva i zato što je papa Bergoglio u velikoj mjeri biće tog reda. Ignoriranje, nepoznavanje bitnih činjenica, uvijek je slab argument uvjerenja kako se za nešto ne moramo osjećati odgovornima.

Bergoglio je puno čitao o životu utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog. Je li mu moglo potpuno promaći da je Ignacije svojim učenicima savjetovao da dobro upoznaju karakter vladara, moćnika, utjecajnih ljudi, da bi im se na taj način lukavo prilagodili, ulagivanjem ih još učvrstili, pritom ih također uvijek „vedrinom i najljubaznijim riječima“ zadržali? U najmanju ruku je u ovom posljednjem – uz nekoliko iznimaka o kojima će još biti riječi – uvijek ljubazan i susretljiv papa Franjo istinski sljedbenik naputaka utemeljitelja svoga reda.

Zar Bergoglio nije nikada saznao ništa o onoj dvoličnoj strategiji svoga učitelja koja se sastojala u tome da se kod važne korespondencije u svakom pojedinom slučaju pišu dva pisma, jedno „glavno pismo“ blagotvorno neopasnog sadržaja koji je uvijek mogao biti objavljen, i jedno „sporedno pismo“ apsolutno tajnih odredbi, uputa, obavijesti, ponižavanja itd.?

Lojolski nije imao skrupula da se ne bi poklonio pred Baalom, mitskim božanskim simbolom bogatstva i moći, ako je smatrao da bi to moglo koristiti Crkvi. „… Uporaba ljudskih načina i korištenje zemaljskih protekcija za dobre i Bogu ugodne svrhe“ ne bi u stvarnosti, kaže Ignacije uljepšavajući, bilo nikakvo služenje Baalu. „Naprotiv, tko propusti poslužiti se takvim sredstvom i odbaci te od Boga darovane talente jer ih smatra ”kiselim tijestom” i lošom mješavinom zemaljskih sredstava s milošću, taj očigledno nije dobro naučio kako sve navoditi prema najvišem cilju, slavi Božjoj“.27

Mnogi principi, devize i načela ne potječu možda čak od utemeljitelja reda, ali se pripisuju „mudrosnom repertoaru“ jezuita. Gotovo je nemoguće da Jorge Mario Bergoglio nije o njima nikada ništa čuo, primjerice o u jezuitskim udžbenicima o moralu ipak preporučljivom restrictio mentalis, dakle taktiku polovične, ograničene istine: ne lažemo, samo ne kažemo cijelu istinu. Ili: ne oklijevajmo ako postoje izgledi za sretan završetak neke afere jer se pobjednik više ne mora opravdavati. Njegov se uspjeh kod ljudi računa više od svega ostalog.

Jezuitski opat G.Sanchez postavio je u svojoj teologiji morala („opus morum“, Lib. I, cap.9 n.13, str. 26) pravilo: „Sve dok su riječi dvoznačne ili dopuštaju različit smisao, nije laž upotrijebiti ih u onom značenju s kojim ih govornik želi povezati; iako ih slušatelji i onaj koji priseže, sami shvaćaju u nekom drugom smislu – da, pa i ako onaj koji ih izgovara nije vođen pravednom stvari“. O različitim vrstama dopuštenih laži ovaj jezuit kaže sljedeće: „Od velike je koristi ako se može prikriti mnogo od onoga što mora biti prikriveno ali to bez laži ne bi moglo biti i kad taj način ne bi bio dopušten… Imamo dakle pravedan povod da se poslužimo takvom dvosmislenošću, koliko četo to bude nužno i korisno da bismo spasili tijelo, zaštitili čast i imovinu; ili za vježbanje bilo koje druge vrline“ (isto, str. 15).

Ovaj jezuitski teolog dopušta čak i ubijanje pod određenim okolnostima: „Dopušteno je ubiti onoga o kojem pouzdano znamo da prijeti nečijem životu, tako da primjerice jedna žena, ukoliko zna da je muž tijekom noći namjerava ubiti, a ne može pobjeći, smije ga u tome spriječiti“. Taj krvavi čin može za nekoga obaviti i netko drugi „ako to nalaže kršćanska ljubav“ (moralni teolog Busenbaum S.J., Meditationes Theologicae, mor. L.III. Tract. IV.D.V.).

Brojne sažete i istaknute misli vodilje za svoju redovničku braću naveo je i čuveni ozloglašeni jezuit Balthasar Gracian, rektor sjemeništa Družbe u Tarragoni u svojim „Priručnim proročanstvima“. Trebalo bi znati pronaći „prstolomac“ svakome; ništa odlučno ne odbiti, tako ostaje sačuvana ovisnost molitelja; nikome ne pružiti priliku da nas potpuno upozna; ne živjeti prema čvrstim pravilima, već oportunistički, prema okolnostima; primjenjivati ljudske instrumente, kao da nema božanskih, a božanske kao da ne postoje ljudski; vlastite postavljene ciljeve prikazati tako, kao da se radi o prijateljskoj pomoći nekom strancu, kako bismo za sebe izvukli ono najbolje moguće.28

Ovi i slični savjeti Ignacija Lojolskog, generala reda tijekom njegove povijesti od 16. stoljeća i bezbrojnih učitelja vježbenika i iskušenika jezuita, donijeli su im mnoštvo više ili manje pravednih, više ili manje nepravednih zamjerki. Najčešće im je zamjerana dvoličnost, lažna svetost, ulizivanje moćnicima ove zemlje i intrigantnost. Odmah iza toga čuo se prigovor zbog dvostrukog morala, moralne pokvarenosti koju su prouzrokovali jezuiti, njihovi učitelji i praktičari. Veliki matematičar i duboko religiozni Blaise Pascal tvrdio je da „ništa nije dovoljno slabo i nepravedno“, a da to „jezuiti ne bi znali kistom svog maglovitog i razuzdanog moralnog nauka prikazati pobožnim, čestitim i svetim“. Veliki engleski mislilac i moralist Thomas Carlyle nazvao je Lojolino učenje „najkobnijim evanđeljem svih vremena“, a najugledniji od liberalnih evangeličkih teologa wilhelminskog carstva, Adolf von Harnack, optužio ih je da je glavna svrha čitava njihova djelovanja „sramotno prikazati kao oprostivo i bezdušnim zločincima pokazati put na kojem će još uvijek moći steći mir u Crkvi“.29

Knjigu Moć i tajna jezuita, koja sadrži vjerojatno najveći broj optužbi protiv morala i povijesti djelovanja jezuita, dobio sam u ruke još s trinaest godina. Čitao sam je kao najzanimljiviji roman ali kao pobožni katolički mladić rekao sam sebi: „To ipak ne može biti tako!“ Imao sam ipak samo malu mogućnost uspoređivanja, naime trojica ili četvorica jezuita koji su svake godine u mojoj župnoj crkvi u Gross Strehlitzu održavali vježbe, bili su impresivni propovjednici i imponirajuće osobe i na mene su ostavljali mnogo dublji utisak nego svećenici moje župne crkve. Taj utisak djelovao je dakle na sasvim osobit način, tako da nisam povjerovao navodima spomenute knjige.

Pretpostavljam da je i Jorge Mario Bergoglio prije svog ulaska u jezuitski red isto tako pročitao ponešto negativno o njima, ali na kraju, kao dobar katolik isto tako uvijek zaključivao da sve to mora da je izmišljena banalna stvar neprijatelja Crkve.

Moje vlastito naivno vjerovanje u neporočnost jezuita još se primjereno pojačalo. Jedan od spomenutih jezuita bio je pozvao nas dječake u dobi od 13 do 16 godina u katoličko sjemenište. Kad smo se svi skupili pred njim, održao nam je tako goruće predavanje o čistoći da smo bili oduševljeni . Nije škrtario niti sa zornim primjerima: „U konviktu koji vodim, odmah nakon praznika to vidim kod nogometa: ako netko više ne juri za loptom jednako kao i prije praznika, onda je on izgubio energiju kroz masturbaciju ili druženjem s djevojkama.“ Znam kako sam nakon njegova govora stajao s drugovima i svi smo se hvalili kako ne želimo gubiti energiju: „Nema više gledanja djevojaka, nikada više nećemo grešno dodirivati vlastito tijelo“. Otac jezuit je također naglasio da već i jedna nečista misao ili pogled škode misaonim sposobnostima, koncentraciji i pamćenju mlade osobe.

Tada sam međutim doživio jedan niski udarac u svom poštovanju jezuita. Dogodilo se to deset godina poslije – u međuvremenu sam postao kapelan u istoj župi, župi moga djetinjstva -, u moju je ispovjedaonicu jednog nedjeljnog poslijepodneva ušla je jedna dama, stara otprilike 30 godina. „Želim,“ započela je oklijevajući, „razgovarati o jednom slučaju koji se dogodio još prije deset godina, ali meni ne da mira jer do danas točno ne znam što da o njemu mislim. Mnogo bi mi značila konačna prosudba o njemu jer bi taj sud mogao odlučiti o tome, hoću li moći i dalje vjerovati ili ne u idealizam svećenika“.“ Iz njena daljnjeg izlaganja shvatio sam da se u slučaju koji je opisala radilo o onom jezuitu kojeg sam u djetinjstvu tako poštovao. Nakon jedne staleške propovijedi za mlade žene, taj se pojavio u župnom uredu u kojem je i ona imala nešto za obaviti. On joj je odmah pristupio, odveo je diskretno u sporednu prostoriju i rekao: „Znate li da su umjetnici, liječnici i svećenici nešto sasvim različito od običnih ljudi. Oni stoje i iznad uobičajena morala koji se zahtjeva od običnih smrtnika. Svećenik je povrh toga još i liječnik i umjetnik u jednoj osobi. Ukratko, nemojte krivo shvatiti ako vas zamolim da se sada razodjenete. Vrlo se lijepi i ja ne želim ništa drugo nego pred sobom vidjeti Božje umjetničko djelo bez prekrivača.

Autoritetu i snazi uvjerljivosti s kojom je to izrekao nije se mogla suprotstaviti i stoga se pred njim svukla. On ju je zatim pažljivo promatrao iz različitih perspektva, ali je nije dodirivao, čak joj je nakon tog promatranja zahvalio i obećao da će je opet pozvati. Morala mu je dati svoje ime i adresu. Prošlo je nekoliko sedmica kad je on odjednom pokucao na vrata njena roditeljskog doma i zamolio njene roditelje za dopuštenje da nasamo razgovara s njom. Kad su se našli sami u jednoj sobi, opet je od nje zahtijevao da se razodjene, zatim je izvadio bijelu svilenu maramicu i njome dodirivao gotovo sva mjesta na njezinu tijelu. Pri tom ju je stalno pitao: „Osjećate li nešto? Osjećate li zadovoljstvo?“ Iako ona i danas smatra da je on želio čuti potvrdan odgovor, ona bi to uporno nijekala jer je tada bila samo zbunjena i kao zamrznuta. On je u njihovu kuću dolazio još nekoliko puta, čitava bi se ceremonija ponavljala Ali na svoje pitanje o zadovoljstvu dobivao je uvijek isti odgovor.

Ni ja nisam točno znao kako da prosudim taj događaj. Ali u mojim očima, u očima mladog svećenika koji je iz sjemeništa upravo poslan u svijet, taj dvolični jezuit počinio je smrtni grijeh (odnosno nekoliko njih jedan za drugim) i moj idealistički pogled na njegovu Družbu doživio je težak udarac.

Kasnije sam u nekom moralno-teološkom traktatu jednog jezuita pročitao: „Pripisuje li se ispovjedniku koji ženu ili muškarca namami na oprostivo loše postupke, teška krivnja? – Dodirivati ruke ili grudi žene, prstima štipati ili uštipnuti: to su u pogledu čistoće zanemarivi grijesi ako se radi o običnoj zabavi bez daljnje namjere ili opasnosti kaljanja.“ (J. Escobar, Theologia morum, Tract. V. Exam II Cap. V.n. 110 S. 608).

U smislu te moralno teološke interpretacije njegova redovničkog druga, ovaj opisani jezuitski svećenik nije čak počinio ni teški grijeh.

Kod Escobara sam pronašao još čitav niz daljnjih uljepšavanja nemoralna ponašanja u području seksualnosti. On pita primjerice: „Kako se ponašati u odnosu na spavanje s tuđom zaručnicom?“ Odgovor: Pa sad, „on nije prekoračio obično kurvanje budući da ona još nije žena onog čovjeka. Escobar također pita: „Je li onaj koji prvi put počini taj seksualni prijestup, obavezan to otkriti u ispovjedaonici?“ Odgovor: „Djevice su to obvezne zbog defloracije, ali mladići nisu. Tako misli Suarez. Ja bih se ipak složio s Vasquezom da ni djevice nisu na to obvezne, pogotovo ako se još nalaze pod roditeljskim krovom, da, ako djevica pristane slobodnom voljom onda to njeno ponašanje nije obeščašćenje; ona nije počinila nepravdu ni prema samoj sebi niti prema roditeljima jer je ona gospodarica svog djevičanstva“.

S obzirom na u njegovim moralno teološkim djelima naučavanim labavim principima ponašanja, nisam se poslije u životu više trebao čuditi onim jezuitima koji su te principe – često još i premašujući ih – ostvarivali u svojim djelima. Mislim primjerice na onog, šezdesetih godina 20. stoljeća u Njemačkoj najpopularnijeg jezuita, jednog govornika bez premca koji je nosio mase u velikim gradovima do pravih vihora oduševljenja. S obzirom na savršen sustav kontrole u jezuitskom redu morali su njegovi poglavari odavno dobiti obavijesti o tome kako su njegove rigorozne moralne propovijedi u izravnoj suprotnosti s njegovim životnim aferama.

Ali mnogo važnije od strahovanja koja su poradi toga mogli imati, bila je za njih okolnost da popularnost koju taj svećenik uživa uzima sve veći zamah. Doskora su predavaonice i crkve u kojima je on nastupao postale premale, tako da je govorio na trgovima mnogih velikih gradova pred desecima tisuća ljudi. Pedesetih i šezdesetih godina 20. Stoljeća bilo je malo govornika u katoličkoj Crkvu koji bi svojim religioznim i moralnim apelima mogli opčarati toliko ljudi. Uzgred, često su bile banalnosti ono što je on nudio kao najbolje. Tako je veliki dio „seksualnih problema našeg vremena“ sveo na to da žene nose preuske pulovere, preduboke dekoltee i prekratke suknje. „Krivica“, urlao je, „da onda budu silovane, velikim dijelom leži na njima samima“. Osobito ljutito grmio je i protiv pobačaja. Mogao si je dopustiti da liječnike koji vrše pobačaje tako točno opiše da je bar dio slušatelja znao o kome se radi. Nisu nedostajali ni huškački pozivi da se nešto poduzme protiv tih liječnika.

Ljudi koji su nagrnuli na otvorene trgove velegradova i slušali ga, oprostili su religioznom „idealistu i reformatoru“, rado i bez problema njegovu demagogiju. Taj vitki, gotovo mršavi čovjek, koji je uvijek i pod svaku cijenu branio Crkvu („Na mojoj crnoj sutani vidi se i najmanja mrlja više nego na vašoj šarenoj odjeći!“) stizao je posvuda. Pretjerivanja, bestidnosti i sloboda kojom je vrijeđao neke svoje slušatelje, pripisivala su se pretjeranosti njegove strastvene, mistično rasplamsale psihe, koja u osnovi želi jedino braniti Božju čast. Gospodari Crkve trljali su ruke: taj čovjek pravi katolicizam opet privlačnim, aktualnim, oslobađa ga mirisa prašine, krutosti, okorjelosti. A novac se gomilao u kutijama i posudama za skupljanje milostinje crkava onih gradova u kojima je nastupao jezuit.

Ovaj čovjek kojeg su ljudi smatrali rijetko idealističnim, altruističnim i moralnim, imao je međutim osobit „leš u ormaru“, naime ženu kojom je duševno i tjelesno u potpunosti upravljao. Autor ove knjige spominje ovaj slučaj jer mu se ta žena obratila pismom, a kasnije smo kontaktirali i osobno. Pisala mi je da je se dojmila moja knjiga „Gospodari i robovi Crkve“ i da temeljem osobnog iskustva „mogu reći samo kako to nije pamflet … Kao ljubavnica oca …, koji me kukavički i prostački osramotio, mogu se samo složiti s ovim zborom optužbi.“ Nakon što ju je on ostavio, pokušala se dva puta ubiti (doista su dvoje novine izvijestile o tome kako ju je iz Maine spasila vatrogasna straža). „Čak sam bila namjeravala da se zapalim iz protesta protiv tog licemjerja i ugnjetavanja“ od strane jednog svećenika. Ona je potom istupila iz katoličke Crkve jer nije mogla prevladati šok što je morala doživjeti da je takav idealist kao taj svećenika hladno iskoristio njene osjećaje, a zatim je beskrupulozno ostavio. Njeno je zdravlje bilo narušeno, njen život razore i ona sada tek tako vegetira. „Htjela sam najprije“, rekla mi je u jednom pismu, „o svemu reći SPIEGELU i prof. Bense“, čuvenom borbenom ateistu, „ali tri četvrtine mojih pravih prijatelja odgovorilo me… Ne bih ni fizički niti duševno podnijela da je pater u procesu, u kojem bi mu Rim svakako pomagao u liku jezuitski lukavog odvjetnika, sve porekao. Pater je prijetio istim koracima i mojim prijateljima“. (Slijedi navođenje imena jednog poznatog katoličkog bračnog para.) Njoj samoj prijetio je slanjem u nervnu kliniku. „Tko zna“, piše u daljnjem pismu, „kako sustav Rimske crkve može uništiti ljudima.“30

Misionari, koji pod svaku cijenu žele osvojiti svijet za Krista i Crkvu, su redom svi jezuiti, također i pater Bergoglio alias Franjo I koji je želio kao misionar ići u Japan, ali i gore opisani svećenik koji je, kad se odvojio od žene koju je iskoristio, hladno objasnio: „Zbog jedne žene neću izdati svoju veliku misiju!“. Misionarski (u smislu: ni na koji način ne smijemo naškoditi misijskom cilju preobraćenja masa) postupili su i „superiori“, poglavari tog svećenika kad je zaprijetilo da će za njegovo krivolovstvo u lovnom području seksualnosti doznati šira javnost. U roku jednog dana povukli su ga iz prometa. Više se uopće nije pojavljivao. Kućni zatvor! Misija i disciplina – temeljne vrijednosti Družbe Isusove!

Mnogi intelektualci iz svih tabora sve do ateističkih cijene elitni karakter jezuita, njihovo navodno najviše mjesto u hijerarhiji svećenika i redovnika. Ali ni jedanom Jorge Mario Bergogliju, koji nikada nije izrazio ni najmanju kritiku svoga reda, nije mogla ostati nepoznata afera kao ona jezuita Jeana Daniéloua. Čovjek je bio jedan od utemeljitelja i najinteligentinji predstavnik Nouvelle Théologie, koja je trebala donijeti novi vjetar u požutjeli i zastarjeli svijet skolastičko-tomističke teologije. Nakon početne pobune konzervativaca u Vatikanu, sticala je ta nova teologija u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća sve veći snačaj i javni prestiž. Daniélou je za svoje zasluge u napretku teologije primio iz ruku pape čak i kardinalsku kapicu.

Tada je međutim došlo do skandala koji je potresao Družbu Isusovu i Crkvu, a svi ostali, koliko su od toga shvatili, smijali su se, cerekali ili lavirali negdje između ironije i prezira: čuveni francuski kardinal Daniélou doživio je poslijepodne 20. svibnja 1974. godine srčani infarkt, „upravo u trenutku kad je stupio u stan G.S., 24, striptizete jednog noćnog kluba, nakon teškog penjanja na četvrti kat u Rue Dulong Nr. 56“.32

I u jednom drugom slučaju koji se odigrao na najvišoj razini teologa Družbe Isusove, činilo mi se gotovo nevjerojatnim da sadašnji papa u to vrijeme nije baš ništa o tome znao. On koji tako naglašava uzorni karakter tog Društva i gleda ga kao odlučujući razlog svog stupanja u taj red, ne bi doduše o toj aferi rekao niti riječ, ali ona mu je morala doprijeti do ušiju. Očito i za papu Bergoglija vrijedi: „De suis nihil nisi bene“ (o svojima samo dobro). I kao papa on mora kao i svaki papa prije njega biti „zaglađivač fasade“32 Ne može gotovo ništa drugo, i on se osjeća prisiljenim bilo kako i bar većim dijelom prikrivati neizmjernu kaljužu Crkve. Inače će dokinuti sebe samog i nepogrešivost svoje papinske funkcije.

A sada idemo do ljubavne afere najpoznatijeg i vodećeg teologa 20. stoljeća, jezuita Karla Rahnera. U nakladi istaknute katoličke Herder-Verlag upravo izlazi novo izdanje spisa ovoga, kako ga nazivaju, „teologa stoljeća“. Njegovu aferu i neke druge ne tako pozitivne karakterne osobine uglednog teologa, nakladnik naravno ne spominje.

Dugo vremena odrastajući i obrazujući se u atmosferi celibata i stezi jezuitskih visokih škola i instituta, Rahner jer prvi put susreo poznatu spisateljicu Luise Rinser 27. veljaće 1962. godine u Innsbrucku. Doskora se razvilo nešto što bi vanjski promatrač mogao nazvati jedino tragikomedijom. Ona je u tom trenutku stara 51 godinu, a on već 57. Ali ljubav, zna se, ne poznaje granice, a strast još manje. Ona nas čini slijepima, jer dama je svoju fiziološku zrelost i atraktivnost ostavila već daleko iza sebe. Međutim, talentiranoj spisateljici, udatoj i majci dvojice sinova, imponirala je pažnja koju joj je poklonio tako poznati teolog i izvjesno je da je i ona njega mogla privući svojim „unutarnjim vrijednostima“ i svojom rječitošću. U svakom slučaju Rahner se kao slijepi, zaljubljeni pijetao vezao za tu ženu. Napisao joj je tisuće ljubavnih pisama i dopisnica. Jezuitski red svakako nije smatrao zabavnim što je ona nakon Rahnerove smrti dio te korespondencije objavila u okviru jedne knjige,

Toj dami nije nedostajalo rafiniranosti niti u drugom pogledu. Ona je prije te stvari s Rahnerom bila u intimnom prijateljstvu s jednom drugom crkvenom veličinom, benediktinskim opatom samostana Ettal, dr.Johannes M. Hoeckom. A tu vezu svakako nije bila spremna prekinuti samo zato što se na njenu obzoru bio pojavio Rahner. Naprotiv, svim sredstvima ženskog ljubavnog umijeća, ona je učinila da se dvoje visokih crkvenih ljudi natječu među sobom. Opat se u međuvremenu isto tako ponašao poput zaljubljena pijetla. Rinser o opatu: „Zamka sudbine se zatvorila. Nečuveno. On nema nikakva iskustva. Strelica ga je podmuklo pogodila. On ne osjeća kako je duboko upao.“ Naposljetku je taj istaknuti redovnik bio tako opijen svojom strašću da je živahna Luise u svom dnevniku mogla konstatirati: „Rekao je danas: postat ću ono što ti učiniš od mene“.

Taj rob ljubavi bio je naravno čudesno podoban da postane Rahnerov suparnik. Jer taj je (nazivao ju je „čupavice“, ona njega „ribo“) sve jače navaljivao da se uda za njega.

Preburna Rahnerova zaljubljenost i tetošenje išli su joj već na živce. Dakle, „osjetila se prisiljenom da ga zaustavi. Tome joj je poslužio opat. Pismo od 3. siječnja 1964. godine pokreće raspoloženje koje će obilježiti budući razvoj. Luise Rinser objašnjava Rahneru da će se o njoj od sada skrbiti Hoeck i da je njeno odbijanje samo samoobrana. Stalno spominjanje opata iritira teologa. Luise Rinser točno zna s kime ima posla. Vitalni Karl Rahner, velik u mislima, s gotovo 60 godina neiskusan u stvarima ženske erotike. Cijelog života potiskivano zadovoljstvo želi provaliti. Luise Rinser učinila je Karla Rahnera ljubomornim prema svim pravilima ženskog umijeća. Ona uživa u njegovoj pojačanoj žudnji, osjeća se nadmoćno.“

Čitatelj ovog izviješća smiju napokon biti naklonjeni, gajiti simpatiju prema sirotom, ljubavno neiskusnom Rahneru. Možda je on posve nehotično posrnuo u tu aferu s jednom iskusnom ženom Nesimpatična je na tom čuvenom jezuitskom teologu međutim njegovo licemjerje i njegova dvoličnost. Usprkos svojim vlastitim vitalnim nevoljama u stvarima zakona o celibatu i seksualnosti, po nalogu Njemačke biskupske konferencije Rahner piše poznato ozloglašeno „Pismo o celibatu“, jedan članak u formi otvorenoga pisma upućena jednom „dragom subratu“, u kojem mu okrutno i nedvosmisleno pojašnjava i teološki „dokazuje“, da se svećenik bezuvjetno mora pridržavati crkvenog zakona o celibatu, da ne bi bilo ispravno da ga službena Crkva dokine. Rahner stvara kod „dragog“ subrata – a time su mišljeni svi svećenici, jer je Rahnerov članak kao posebno izdanje biskupa, poslano svim njemačkim i austrijskim klericima – lošu savjest za slučaj da se ovaj eventualno nema namjeru pridržavati svoje obveze celibata.

To je dakle ono tipično jezuitski kod Rahnera; službeno silovito i idealistički zahtijevati crkveni zakon o celibatu za sve svećenike i redovnike, a neslužbeno „prema van u strogoj tajnosti držano prijateljstvo sa spisateljicom Luise Rinser, gajiti i njegovati, kako mu je to prigovorio njegov „prijatelj“ Hans Küng. Küng koji kao od sustava neodvojiv teolog, nikada nije posebno oštro napadao Crkvu i njene ljude, ipak kritizira kod Rahnera jedan drugi aspekt njegova ophođenja sa zakonom o celibatu za svećenike: „Tako sigurno ne bih nikada mogao“, naglašava Küng, „kao Karl Rahner na Dan svećenika u predvečerje Dana katolika, pred tisuću svećenika, govoriti o svećeničkoj egzistenciji i pri tom svjesno isključiti zajedničko svećeništvo svih kršćana a pitanje celibata odbaciti kao periferno; i to je Rahner“. Pri tom je, kaže Küng, „Luise Rinser u posljednjem desetljeću Rahnerova života igrala središnju ulogu“: Tisućama svoje subraće, međutim, on nemilosrdno određuje pridržavanje celibata i time njihove konflikte vidi kao „periferne“!

Ali tko zna koliko je u toj stvari na imala udjela Rahnerova jezuitska lukavost i domišljatost, a koliko se svodila na eventualno ucjenjivanje tog teologa od strane crkvenog vodstva. Napokon, ozloglašeno „pismo o celibatu“ bilo je napisano po „preporuci“ tadašnjeg predsjedavajućeg Njemačke biskupske konferencije, kardinala Döpfnera i on mu je vrlo vjerojatno objasnio da bi otkrivanje afere Rinser/Rahner pred širom javnošću teško narušilo ugled ovog posljednjeg kao uzornog svećenika, jezuita i širom svijeta poštovanog teologa.

Čini se da je Rahner sam bio gnjevan na najviše crkveno vodstvo, bez da je ikoji njemački biskup pokušao nešto posredovati. Jer, s obzirom na jedan neuspjeli pokušaj atentata na papu Pavla VI., on uopće nije bio tužan, štoviše prišapnuo je Küngu „s malicioznim smiješkom“ kako ne bi bio baš smrtno ožalošćen da je atentat uspio“.

U debati o nepogrešivosti, Rahner je kategorički branio papinsko gledište, dok je u privatnom krugu o tome cinički rekao kako „Isus ništa od toga ne bi razumio“.

Osobno sam doživio Rahnerovo laviranje između svih stolaca u bamberškom sjemeništu. Sjedili smo pri ručku skupa sa voditeljem i duhovnikom sjemeništa, kad sam ga upitao što misli o Romanu Guardiniju. Ah što, rekao je Rahner podcjenjivački, on je tek popularni spisatelj, ne veliki teolog. Nešto kasnije gotovo da nisam povjerovao da dobro čujem jer je u jednoj radijskoj emisiji u čast Guardinija, Rehner toga hvalio kao jednog od najvećih teologa 20. Vijeka, koji je mnogo učinio u napretku teologije.

Međutim, tragikomedija oko Rahnera i Rinser još nije sasvim završena. Ovoj, do duboke starosti vitalnoj dami, nisu bila dovoljna velika dvojica, opat i jezuit. „Nakon benediktinca Johannesa M. Hoecka i jezuita Karla Rahnera bio je španjolski karmelićanski monah“ (Jose sanchez de Murillo) „posljednji u zbirci erotične brze lokomotive Luise Rinser“, piše kršćanski katolički magazin Kirche In.

Trojica visoko inteligentnih, vrlo uglednih redovnika iz različitih vodećih redova Crkve, postali su na groteskan način ljubavni robovi jedne ostarjele spisateljice. Tako djeluje i tome vodi crkveni zakon o celibatu.

Ono tako loše u ovoj aferi nisu eros i seks, već licemjerje koje je pokazalo svo troje redovnika kad su u neposrednoj povezanosti sa svojim ljubavnim aferama kao „posvećeni“ svećenici slavili mise.

Karl Rahner više puta posjećuje Luise Rinser u Rocca di Papa, celebrira misu u maloj kapeli koju je posvetio njegov rival … Možda je to bio ljubavni trokut, dok se to moglo igrati. Preostala je prazna pozornica“, piše ironično Kirche In.33

Duh i zloduh jezuita ovdje su u najvećoj mjeri opisani realistično, a ne općenito kako je uobičajeno, da bi se prenijela atmosfera koja vlada u ovom redu, brižljivo zaštićena od vanjskog svijeta. U tu je Družbu stupio Jorge Mario Bergoglio. Budući da je u sjemeništu svjetovnih svećenika, neposredno prije tog ulaska, bio imao dvije godine za razmišljanje o biću i nalogu jezuitskog reda, nije mogao biti neuk, morao je znati u što se upušta i da najviša premisa toga reda, iz koje proizlazi sve ostalo što čini, glasi: „Bila u pravu ili u krivu, to je moja Crkva“.

Pod tom premisom kao zvijezdom vodiljom i vrlo rano organizirani strogo i gotovo vojnički, marširali su jezuiti odmah u prvoj liniji protureformacije protiv reformi Calvina, Luthera i Zwinglija, bili su u tom pogledu najbrža interventna postrojba, potpuno na raspolaganju papama, koja, kako je poznato, nije pazila na skrupule kad se radilo o tome da se ta „nevolja“ novih „sekti“ zagrabi u korijenu i po mogućnosti istrijebi.

Ni jedan red nije tako ispunio nalog srednjovjekovnog pape Inocenta III. („Svaki klerik mora biti poslušan papi, i onda kad naređuje zlo; nitko nema pravo suditi o papi“) kao jezuitski red temeljem svoga četvrtog zavjeta, apsolutne, neograničene poslušnosti papi. To je započelo odmah s utemeljiteljem reda Ignacijem Lojolskim koji je živio i postupao prema devizi: „Da dođemo do istine u svemu, trebamo uvijek biti spremni vjerovati da je ono što nam se čini bijelim, crno, ako to hijerarhijska Crkva tako definira“34. Kad je generalna kongregacija jezuita za vrijeme pontifikata Pavla VI. predložila papi modernim vremenima prilagođen koncept organizacije i djelovanja reda, a papa taj koncept kategorički odbio, postavljeno je vrhovnom jezuitu, jezuitskom generalu Pedru Arrupe pitanje, ne bi li taj papin postupak možda mogao biti pogrešan. Njegov odgovor: „Za nas je papa istina“.

Jezuit prof. Alighiero Tondi, ugledni poznavatelj i dužnosnik Vatikana, koji je postao poznat zbog svog istupanja iz jezuitskog reda i bijega pred progoniteljima u ondašnju DDR, piše u svojoj knjizi „Jezuiti“ izdanoj 1961. godine u nakladi Aufbau-Verlaga u Berlinu: „Prilikom koncipiranja reda, Ignacijev je cilj bio stvoriti Vatikanu jedan klerikalni organizam, vojnički ustrojen s jedinstvenom naredbodavnom vlašću, sa slijepom i apsolutnom poslušnošću, okretnošću u kretanju i jakom udarnom snagom. Do tog vremena u Crkvi nije postojalo ništa takvo… Zbog toga je je osnivač taj organizam nazvao Družba Isusova. Ali prema nauku katolicizam znači služiti Isusu: služiti Vatikanu; red je dakle jedna družba vojnika u službi Vatikana“. O pravilima jezuitskog reda Tondi kaže: Ta pravila, taj način, tumačiti ih i živjeti, sve to „energično odražava taj duh, čija su važne značajke zamjenjivanje prirodne osobnosti osobnošću jedne egzaltirane osobe, potpuna jednostranost kako u potrebama tako i u težnjama čovjeka, nepokolebljivost i strogoća u nazorima i praktičnom životu i fanatizam”.

Svi jezuiti su uvježbavani prema Pravilu 32 Konstitucija reda: „Svi trebaju slobodno raspolaganje samima sobom i svojim prilikama s pravom poslušnošću prepustiti superioru, ništa, ništa ne skrivati od njega, čak ni svoju savjest, ne mu se odupirati, ne protusloviti i nikada ne davati sud o njegovu stavu…“.

Još gore zvuči Pravilo 36: „Svakoga uvjeriti, da onaj tko živi u poslušnosti, mora dati da ga božanska providnost preko superiora vodi i upravlja kao da je leš koji dopušta da ga na sve načine okreće i prevrće; ili štap u ruci starca koji onome koji ga drži u ruci, služi za svaku moguću svrhu“.

Onaj koga se po ovim pravilima indoktrinira i manipulira, teško da će se ikada izvući iz te luđačke košulje. Tondi je to doživio na vlastitu tijelu. Iako je u javnosti bio slavljen zbog svog izlaska iz jezuitskog reda, a u DDR-u bio obasipan svim mogućim počastima, on im je na kraju okrenuo leđa i spustio se opet pokajnički pred noge „Svetog Oca“.

Vjeruje li još itko tko još može realno razmišljati da je jezuit Bergoglio alias papa Franjo I nakon toliko godina studiranja i dresure od svojih rektora i superiora manje indoktriniran i jezuitski oblikovan od njemu inteligencijom jasno nadmoćnog prof. Tondija?

Posvuda, u svim područjima svijeta u kojima djeluje, Družba Isusova imala je uvijek za najviši misijski cilj ne samo preobraćenje ljudi da prihvate kršćanski nauk, nego i preoblikovanje tih ljudi u robove Krista, pape kao njegova predstavnika na zemlji i poslušnu djecu svemajke Crkve. Nekim je papama taj radikalni fanatizam jezuita u preodgajanju ljudi, u bezuvjetnom htjenju prirodnu osobnost ljudi transformirati u umjetnu osobu, kreaturu prema ograničenim mjerilima „Duhovnih vježbi“ Ignacija Lojolskog, otišao čak predaleko. Papa Klement XIV 21. srpnja 1773. donosi dekret „Dominus ac Redemptor Noster“ kojim ukida red Družbe Isusove.

Doduše, tom ukidanju doprinijeli su i drugi faktori: mržnja apsolutističkih kraljeva Francuske prema jezuitima; države Portugal i Španjolska koje su se osjećale ugroženima od strane jezuita u svojim „pravima“ na južnoameričke domoroce; kritika poučavanja tog reda koji se duže i fanatičnije od ostalih crkvenih redova i skupina čvrsto držao aristotelovsko-ptolomejske slike svijeta i sukladno tome bezobzirno suzbijao Galilea; kao i osnivanje Svetog Oficija, središnjeg upravnog tijela vatikanske Inkvizicije, (da se podsjetimo savjeta koji je utemeljitelj reda bio dao papi). Jezuiti su se miješali u sve, utjecali na politiku, gospodarstvo i financijsko poslovanje, tako da je bilo razdoblja u kojima su jezuiti bili najomraženija bića na zemlji. U zemljama kao što su Portugal, Rusija, Švicarska, Španjolska i neke države Južne Amerike bili su povremeno odnosno trajno zabranjivani, kao i u Njemačkoj za vrijeme Bismarckove „Kulturne borbe“.

No papinstvo se nije moglo trajno odreći svog „SS“-a. Godine 1814. Papa Pijo VII vratio je jezuitskom redu pravo postojanja i sve njegove privilegije. Sada su na svoju veliku radost opet mogli neograničeno vladati u sektorima odgoja i obrazovanja, pri čemu uvijek iznova, sve do današnjih dana, izlazi na vidjelo njihovo janusovsko lice. Upravo je gimnazija u Berlinu koju vode jezuiti, a koja je bila gonjena zbog seksualnog iskorištavanja učenika, bila po mom mišljenju prva koja je kroz usta svog direktora, jezuita, te događaje otvoreno priznala i obznanila.

Duh jezuitizma još uvijek puše u mnogim obrazovnim institucijama. Prednjači papinski univerzitet Gregoriana, i nadalje čvrsto u rukama jezuita, kao i čuveni Collegium Germanicum kroz koji mora proći svaki njemački klerik koji želi studirati na Gregoriani i kroz koji je, iako Švicarac, prošao i Hans Küng koji se čak hvalio kako je „u Rimu punih sedam godina živio u Papinskom zavodu Collegium Germanicum et Hungaricum i na Papinskom sveučilištu Gregoriana apsolvirao svoj studij filozofije i teologije“.36 Tako se i kod njega zadržalo nešto „jezuitsko“, primjerice njegovo laviranje u stvarima papinske nepogrešivosti i pitanja legitimacije papinstva 37 ali i njegov strah da iziđe iz Crkve. U vezi s mojim izlaskom iz Crkve pisao mi je: „Dijelim Vašu kritiku apsolutističko autoritarnog rimskog sustava, a posebno Vašu kritiku evanđelju protivnog zakona o celibatu“.38 Ipak, nikada neće učiniti moj korak odvajanja od Crkve, „jer je ovdje … moja duhovna domovina“.39

Tu opet prepoznajemo isusovačko preoblikovanje karaktera! Kako netko može imati svoju „duhovnu domovinu“ u jednoj „apsolutističko autoritarnoj“ instituciji koja je preko tisuća svećenika počinila toliko neopisivih zločina, prije svega nad djecom i mladima? Imajmo na umu da je u SAD-u, čije se društvo s ovim problemom ophodi mnogo hrabrije i otvorenije nego što to činimo mi u Europi, bankrotiralo već dvanaest biskupija, te zbog toga više ne mogu plaćati odštete za pretrpljenu bol nanesenu žrtvama jezuita, benediktinaca, dominikanaca, franjevaca i tzv. svjetovnih svećenika.

Jezuitska indoktrinacija kod Künga ide tako daleko da pretjeruje s postavkom kako on ne bi mogao svojoj „duhovnoj domovini“ Crkvi „okrenuti leđa isto tako kao ni demokraciji u politici“. 40

To je, bez pretjerivanja, najgore ideološko opravdavanje Crkve koje uopće postoji. Jer Katolička crkva je od vrha do dna upravljan, dakle, ne iz naroda proizašao, apsolutističko-diktatorski vladajući sustav i kao takav upravo je suprotan demokraciji. Navesti oboje u jednom dahu, kako je to učinio Küng, predstavlja u odnosu na demokraciju zastranjenje, upravo uvredu za nju.

No, vratimo se nakon ovog uvoda u ukupnu atmosferu jezuitskog reda natrag Jorge Mariu Bergogliu kao produktu te atmosfere koje se ne može osloboditi nitko tko joj je bio izložen tijekom nekoliko desetljeća.

7. Bergoglijeva izobrazba u „pravog jezuita“

Ukupni pregled

Oblikovanje jednog normalnog mladog čovjeka u novu osobnost u smislu normi utemeljitelja Reda i njegovih nasljednika zahtjeva puno vremena, svakako mnogo više vremena od onog koje je potrebno za obično apsolviranje da bi se postalo svjetovnim svećenikom – to zvuči bombastično ali znači samo da će običan svećenik nakon pet ili šest godina studija i svećeničkog posvećenja biti poslan u „svijet“ da bi kao vikar ili kapelan odnosno kasnije kao pastor ili župnik obavljao svoju službu u dušobrižništvu neke zajednice.

Odgovornima jezuitskog reda uvijek se ovih pet ili šest godina činilo prekratkim periodom kad se radilo o tome da se od još prilično neobrađenog materijala, jednog pojedinca, kreira savršen produkt jezuitskih odgojnih i obrazovnih metoda.

Jorge Mariju Bergogliju, kasnije papi Franji I, trebalo je petnaest godina od njegova stupanja u Družbu Isusovu, da bi 22. travnja 1973. mogao položiti „svečane vječne zavjete“ i time konačno postati „pravim jezuitom“ u smislu ideala toga reda. Međutim, što se tiče trajanja izobrazbe jednog jezuita, on nije bio iznimka jer u pravilu otprilike toliko traje odgoj i obrazovanje kod svakog pripadnika reda do trenutka kad u to društvo budu prihvaćeni kao punopravni članovi.

Najprije, odmah po ulasku u red, dolazi novicijat koji traje dvije godine. Novaci stanuju uglavnom u posebnoj, od rektora vođenoj kući novicijata, po mogućnosti odvojenoj od drugih zgrada i instituta reda. Nakon tih dviju godina, novaci su spremni položiti prve zavjete reda. Poslije toga više nisu novaci, već skolastici koji će tijekom četiriju ili pet godina studirati i apsolvirati humanističke znanosti i filozofiju. Slijedećih četiri ili pet godina moći će kao docenti prenositi stečeno znanje slijedećim tečajevima u kolegijima reda. No, to nije sve: Tek sada smiju na „svetu“ teologiju i nju će studirati četiri godine. Zatim slijedi još jedna pokusna godina i tek tada skolastici postaju profesorima odnosno koadjutorima. Ovi posljednji polažu samo jednostavne zavjete. Prava elita su profesori (istinski sljedbenici) koji ne polažu kao jedine samo tri uobičajena redovnička zavjeta siromaštva, poslušnosti i čistoće, nego i zavjet potpune, bezuvjetne poslušnosti u odnosu na sve naloge pape, ma kakvi oni bili. Postoji i peti zavjet, obveza katekumenata, poučavanja ljudi o kršćanskom nauku. Ali s time se ovdje nećemo pobliže baviti.

To je, dakle, općenita, u različitim kućama jezuita uvijek lako primjenjiva shema obrazovnih razdoblja jednog kandidata reda. Kod Jorge Marija Bergoglija to je konkretno izgledalo ovako: svoj novicijat apsolvirao je u Cordobi – Argentina, humanističke znanosti u Čileu, filozofiju na Filozofskom fakultetu u San Miguelu (Veliki-Buenos Aires), 1964./65. godine predavao je književnost i psihologiju na Kolegiju bezgrešnog začeća u Santa Feu, 1966. iste predmete na kolegiju „San Salvador“ u Buenos Airesu, 1967. – 1970. godine studirao je teologiju, zaključio taj studij magisterijem, 13. prosinca 1969. godine nadbiskup Ramon Jose Castellano zaredio ga je za svećenika, 1970./71. godine uračunat mu je njegov jednogodišnji boravak u Alcala de Henares, Španjolska, kao tertiat, dakle treća i posljednja godina probandata jezuitskog obrazovanja. Iako još nije bio punopravni član jezuitskog reda, djeluje već 1972/73 kao magister novaka, konzultor jezuitskog provincijala. Kao što je rečeno, u travnju 1973. godine položio je svečane vječne zavjete. Šok terapija jezuitske dresure je završena! 41

Govorim ovdje o šok terapiji iako Bergoglijo o svim tim godinama nije puno rekao, osobito ne o novicijatu koji uključuje najstrože discipliniranje pitomaca. Međutim, imamo knjigu duhovnih vježbi utemeljitelja reda i “Konstitucije” Družbe Isusove, prema kojima magistri novaka, superiori, rektori, konzultori i admonitori postupaju u odgoju i obrazovanje svojih pitomaca, što se nesumnjivo odnosilo I na razvojni proces Jorge Maria Bergoglia u režiji njegovih jezuitskih pretpostavljenih.

8. Jezuitsko sjemenište, mjesto prisilnog boravka

Novak Jorge Mario morao je prije svega naučiti i u nutrini prihvatiti da najvažnija i ispred svih vrlina, nije mnogo hvaljena, sa svih propovjedaonica propovijedana kršćanska ljubav, nego poslušnost. „Za napredak je korisno prije svega“, kaže 31. pravilo Konstitucija reda, „da se svi predaju potpunoj poslušnosti, tako što će poglavare, kako je to uvijek bilo, gledati kao predstavnike našeg Gospodina Krista…“

Svi novaci, dakle i Jorge Marijo, morali su naučiti, kako je utemeljitelj reda poučavao, da poslušnost nije odmah poslušnost, već da više predstavlja stepenastu građevinu na čiju se najvišu razinu teško uspeti. Ignacijeve Duhovne vježbe pomažu novacima da ostvare najdonji, najniži stupanj poslušnosti, „poslušnost djela“ koji se sastoji u tome da provedu neki nalog, neku naredbu. Što pritom izvršitelj naloga misli, ne igra nikakvu ulogu. Zato je poslušnost na toj razini ”nesavršena”, sasvim izvanjsko, površno izvršenje. Viši stupanj poslušnosti sastoji se u unutarnjem usvajanju volje nalogodavca od strane novaka. Volja nalogodavca je sada volja primatelja naloga.

No procedura pojačanog oduzimanja vlastite individualnosti novacima od strane duhovnog diktatora Ignacija Loyolskog i njegovih sljedbenika ide i dalje. Nije mu bilo dosta posjedovanje žrtvine volje, on je posegnuo i za njenim intelektom. On, kaže Ignacije, ne samo da treba isto htjeti, nego i „isto misliti kao i superior, svoju prosudbu treba podrediti pretpostavljenom u onoj mjeri u kojoj uopće samo predana volja može pognuti intelekt.“

To je čisti voluntarizam, čisti iracionalizam! Um na taj način manipuliranoga bit će tako podređen ne samo vlastitoj volji (što ne mora u svim slučajevima biti štetno, možda može dobro doći makar vlastitom egu dotične osobe), nego i tuđoj, onoj pretpostavljenoga koji može htjeti i naređivati što želi jer novak nema pravo na mišljenje o inteligenciji ili intelektu pretpostavljenoga. Dakle, slijepa poslušnost, beskrajna „poslušnost leša“!

Ignacije nije tek tako lutao u tim svojim propisima, u nastojanjima oko totalnog discipliniranja svojih učenika. Ne, on je znao što pokreće, sasvim je jasno izvijestio o tome. Usporedio je žrtvovanje volje i intelekta preko pitomaca s nemilosrdnim Jahvinim nalogom Abrahamu: „Tako se mogao osjećati Abraham kad mu je Bog naložio da žrtvuje svoga sina Izaka“. U slučaju novaka događa se, prema Ignaciju, žrtvovanje razuma, odricanje vlastitog pogleda, „za veću slavu Božju“.

Posljednja dvojba, jesmo li mogli krivo razumjeti preziranje podređenih subjekata Ignacija Loyolskog, otpada kad čitamo sljedeća objašnjenja koja nalazimo kako u njegovim prenesenim izjavama, tako i u Knjizi duhovnih vježbi: „Uopće ne smijem htjeti pripadati sebi, već svom Stvoritelju i njegovu predstavniku. Moram se dati voditi i upravljati, kao što se voštana grudica daje mijesiti, moram se ponašati kao leš bez volje i razumijevanja, kao malo raspelo koje se bez poteškoća dopušta premještati s jednog mjesta na drugo, kao štap u ruci starca koji me postavlja gdje on želi i gdje me može najbolje upotrijebiti. Tako trebam uvijek biti pri ruci da se pretpostavljeni mnome posluži i mene upotrijebi kako on smatra dobrim“.

Očito je novak Jorge Marijo Bergoglijo usvojio te upute svojih nadređenih poglavara reda, očigledno mu, međutim, to predavanje volje i intelekta nadređenima nije palo lako. U osvrtu na vrijeme novicijata i daljnje godine potlačenosti od poglavara reda priznao je da je tada prije svega bio „u velikoj mjeri samouvjeren“, (…) “što znači da sam griješio… Čitavo moje držanje bilo je prožeto ohološću“.42

Ako netko smatra ohološću hodanje vlastitim putem, činjenje pritom pogrešaka koje prepoznaje kao grijeh, učinio je već prve korake prema predavanju svoje volje i svog razuma drugome.

Bergoglio priznaje da je usprkos tome trebao još puno vremena, da je morao „vježbati strpljivost“, prije nego je bio spreman na to predavanje. „Kad je čovjek mlad, vjeruje da može promijeniti svijet. Ali onda… otkriva se logika strpljivosti u vlastitu životu… Vježbati strpljivost znači prihvatiti vrijeme… U spoznaji vlastitih granica, u dijalogu s vlastitom ograničenošću, izgrađuje se strpljivost“. Ponekad nas život ne vodi prema činiti nego prema podnijeti, tako da podnosimo svoje granice, a granice drugih preuzimamo na sebe“. On, Jorge Mario Bergoglio, bi si zadao, „sam riješiti sve probleme„ imao bi „magičnu predodžbu“ o vlastitoj „efikasnosti u relativizaciji nečega“. On zna „da se život ne rađa bez boli“, i da mi „u svim stvarima koje nešto vrijede i obećavaju rastenje, moramo proživjeti trenutke boli. Bol je nešto što pridonosi rastu“.43 Misleći time, svakako nije isključeno, samopokoru, kaznu batinanja samoga sebe, ispaštanje za svoje grijehe, prije svega za svoju neposlušnost.

Još malo nejasniji bit će Bergoglio u svojoj knjizi „Otvoren um, vjerno srce“. „Zahtijeva se od tijela“, tako tu kaže, „da se odrekne sebe, da se pročišćenje provede putem omalovažavanja, hodočašćenja, prezira, poniženja. To je linija poslušnosti…“ Plaći prethodi „znoj poslušnosti, poniženja i odricanja“. Nema poslanstva, nema misije bez poslušnosti! Spoznao je da je i osobna molitva „najuže povezana s poslušnošću prema poslanju“. Današnja generacija prepušta se jednostavno „igri ćudi, ”ovo mi se sviđa” i ”ovo mi se ne sviđa”. Nema molitve, nema poslušnosti, nema požrtvovnosti tijela….i stoga ova generacija muškaraca i žena ne poznaje ”Riječ koja je tijelom postala” … To su oni koji ”ostvaruju sami sebe”. Kvalificirani pojedinci… ali nikada se ne zalažu za preneseno im poslanje, za koje bi bili spremni odreći se sebe samih“. 44

Pa i ako se Jorge Mariu na početku činilo teškim unutarnje usvajanje odredbi i pravila utemeljitelja reda, morao je proći kroz to jer „Exerzitie“, „duhovne vježbe“ Ignacija Loyolskog i njegove „Konstitucije“ koje je korigirao praktično do kraja života, apsolutni su temelj odgoja i oblikovanja svakog jezuita, prema Loyolinu najdubljem uvjerenju i svakog kršćanina, čak i svih ljudi. Stoga su „Duhovne vježbe“ i za ne-jezuite osmišljene i planirane kao četverotjedno meditativno-kontemplativno uranjanje u dubinu Božje riječi u Bibliji, ali još mnogo više one predstavljaju uvijek iznova ponavljano uvježbavanje jezuitskih novaka u sustav uvjerenja, mišljenja i djelovanja utemeljitelja reda koji se sa svojim „Duhovnim vježbama“ i „Konstitucijama“ dokazao kao vjerojatno čak najstroži i najokrutniji duhovni tiranin svih vremena. Uz njega može stati najviše Escriva de Balaguer, osnivač Opusa Dei.

Što netko mora raditi da bi druge učinio malima, manje vrijednima, predanima, pokornima, uslužnima i totalno poslušnima? Mora im usaditi korjenitu svijest o grešnosti. U oba svoja djela učinio je to Ignacije na stotine, na tisuće puta. Preobraziti objekt odgoja u bezvrijednog grešnika bila je za Loyolskog prva, najnužnija pretpostavka postizanja cilja, učiniti od njega idealnog roba u službi jezuitskog generala, pape i Crkve.

Radi toga je prema Ignaciju uvijek prva duhovna vježba namijenjena svima „razmatranje i promišljanje grijeha, pronalaženje onoga što tražite: pokajanja, boli i suza zbog vaših grijeha.“ Trebate „u svakoj od pet dnevnih vježbi ili razmatranja“ grijeha „ustrajati jedan sat“. Kroz tri dana grešnik treba „svakog jutra provesti sat vremena u razmatranju prvog, drugog i trećeg grijeha, zatim tri sljedeća dana razmatra nizanje grijeha, poslije toga tri dana u iste sate razmatra odgovarajuća djela“. 45

Na što Ignacije misli pod prvim, drugim i trećim grijehom? Čovjek je savjesno brižljiv. Počinje s „grijehom anđela“ koji su se predvođeni Luciferom pobunili protiv Boga. „Kroz usporedbu jednog grijeha anđela sa svojim brojnim grijesima“ trebam se „to više stidjeti i zbuniti: ako, su, naime, oni zbog jednog grijeha dospjeli u pakao, koliko sam ga puta zaslužio ja zbog tolikih grijeha“. Drugi grijeh je „grijeh Adama i Eve“, s kojim je „tako velika nesreća došla u ljudski rod“, jer se zbog toga „toliko mnoštvo kreće prema paklu“. Treći grijeh je poseban grijeh svakog pojedinog koji je zbog jednog smrtnog grijeha otišao u pakao i bezbrojnih drugih koji su bili prokleti radi manjih grijeha nego što sam ga ja počinio“. 46 Kasnije ćemo još vidjeti kako je snažno ova Loyolina teologija grijeha prešla na njegova duhovnog sina.

Koje zaključke i namisli treba grešnik temeljem ovih triju fundamentalnih grijeha povući odnosno stvoriti? Ignacije mu to kaže: On treba moliti „za veliku prožimajuću bol i za suze nad svojim grijesima.“ On se treba „prizvati u sjećanje sve grijehe svoga života, godinu po godinu, razdoblje po razdoblje“. Nadalje on treba „ocijeniti grijehe promatranjem grdobe i pakosti što je svaki počinjeni smrtni grijeh krije u sebi“. On treba „umanjiti sama sebe uspoređivanjem, promatrajući sav gnjilež i grdobu svoga tijela… gledati sebe kao kavu otvorenu ranu i čir, iz kojega se iscijedilo toliko grijeha i toliko zloće i najgnusnijeg otrova“. I konačno on treba „razgovarati s našom Gospom da mi od svog Sina i Gospodina isprosi milost da oćutim unutarnju spoznaju svojih grijeha i kajanje zbog njih“ i „s grozom uklonim od sebe svjetovne i isprazne stvari“. Zaključiti „obavezno moljenjem zdravomarije“! 47

Savjesni sistematičar grijeha Ignacije Loyolski naravno zna što je smrtni grijeh. Može ga se počiniti „na dva načina“: „najprije tako da čovjek pristane na zlu misao s namjerom da poslije sagriješi kao što je pristao ili da bi je htio djelom izvršiti kad bi se to moglo. Drugim se načinom sagriješi smrtno kad se samim djelom izvrši onaj grijeh. I takav je grijeh veći s tri razloga: prvo, jer dulje traje; drugo, zbog snažnijeg djelovanja; treće, zbog veće štete za obje osobe“. 48 Vidi se: često hvaljen kao preteča „modernog“ katolicizma on još stoji duboko u srednjovjekovnoj skolastici.

Ali što predbacujemo jednom teologu 16. stoljeća, kada klerik 21. stoljeća, naime papa Bergoglijo osobno, još uvijek propovijeda isto što i utemeljitelj njegova reda: „Grijeh nas“, tako on kaže još danas, „grli, opterećuje, potkopava našu osnovu i naš identitet, naime naše pripadanje Crkvi. To je lukava opsadna taktika jer je onaj od koga potječe vrlo prepreden. Kod te se opsade radi o životu i smrti“. Jednom će „zloba svijeta podložnog đavlu postati očigledna … Iza čina neposluha uvijek je nepoštivanje Gospodina, idolopoklonstvo, grijeh čarobnjaštva“. Sadašnji papa je svoje lekcije kao novak, kao učenik Ignacija Loyolskog učio marljivo i nije ih do danas zaboravio. On ga citira u upravo danom tekstu, a također i njegove “Duhovne vježbe“: „Sveti Ignacije poziva nas da razmišljamo o tome kako su me oni (anđeli i sveci, H.M.) živa tijela trpjeli i uzdržali u životu“. (Duhovne vježbe 60) Papa, jednako kao i njegov predak, zahtjeva iscrpno ispitivanje savjesti, točku po točku, poticaj po poticaj: „U kojim situacijama smo mrak pretpostavili svjetlu?“ 49

Kako malo papa drži do autonomnog, samostalnog identiteta ljudske osobnosti, pokazuje se i u tome što on taj identitet poistovjećuje s pripadnošću Crkvi (v. citat u prethodnom odjeljku!). Jasno i dosljedno! On je i sam svoj identitet morao kao jezuitski novak predati Crkvi. Ni utemeljitelja reda kao ni njegova učenika u 21. stoljeću ne zadovoljava samo izazivanje depresivne svijesti o grešnosti kod pitomaca. Oni mu povrh toga ucjepljuju strahotnu svjesnost pakla. Ignacije tu postupa vrlo sistematično, dosljedno razvija scenario pakla, gotovo matematički precizno. Vođa jezuita pokazuje svojim stalnim ukazivanjem na grijehe i grešnost ljudi i svojim surovim oslikavanjem pakla psihopatologiju koja traži sebi slično. Čovjek se ne može oteti misli da je autor te patologije i sam bio psihopat.

Prvi korak ulaska u tematiku pakla Ignacijevih vježbi je takozvana „priprema“. Ona se sastoji u intenzivnom naprezanju imaginacije da se predoči „dužina, širina i dubina pakla“. Drugi korak je nastojanje u vlastitoj nutrini osjetiti, oćutjeti kaznu koju trpe prokleti. Nakon toga se mora svako od pet osjetila samo i pojedinačno baviti paklom:

Prva točka će biti: okom mašte gledati one silne vatre i duše kao da su u ognjenim tjelesima“.

Druga: Slušati plač, jauk, viku, psovke protiv Krista, našega Gospodina i protiv svih njegovih svetaca“.

Treća: Udisati dim, sumpor, nečist i gnjilež“.

Četvrta: Okusom kušati gorke stvari, kao što su suze, žalost i crv savjesti.“

Peta: Opipom dotaknuti, oćutjeti kako one vatre ližu i pale duše“. 50

Prema Ignaciju, prilikom tih vježbi sa svrhom odgajanja svjesnosti pakla, važno je „promatrati sebe kao velikog grešnika okovana u verige, u času kad, teško vezan okovima, treba stupiti pred višnjeg i vječnog Suca“. Da bi se ta svijest još više pojačala Ignacije predlaže: „ne htjeti misliti na stvari koje gode i razveseljavaju …. jer želim li oćutjeti bol i muku i suze zbog svojih grijeha, smeta mi svaka pomisao na radost i na veselje“. Stoga si treba „uskratiti svaku svjetlost i u tu svrhu zastrijeti prozore i zatvoriti vrata za vrijeme boravka u sobi … ne smijati se niti reći išta što bi pobuđivalo na smijeh“ i „obuzdati oči“. 51

Utemeljitelj reda katalogizirao je i pokoru za počinjene grijehe. Razlikuje unutarnju pokoru

koja se sastoji od kajanja zbog počinjenih grijeha s čvrstom odlukom da više ne počini ni njih ni ikoje druge grijehe, od vanjske pokore koja je „kazna za počinjene grijehe“ a propisuje uskraćivanje hrane i spavanja, te od tjelesnog trpljenja: „Trapljenje tijela sastoji se u tome da mu zadajemo bol, kakva se zadaje kad se na golu tijelu nosi kostrijet, ili uže, ili pas, kad netko sam sebe bičuje ili se ranjava, i na druge načine pokore“. Prema Ignaciju kojeg na ovom mjestu ne možemo nazvati drugačije nego ”ekspertom za batine” čini se ipak „uputnijim …, bičevati se tankim užetima“ što tek „izvana bole“, bez da „prouzrokuju znatniju unutarnju bolest“. 52 Ljudi će konačno ipak biti potrebni za ostvarenje ciljeva reda.

Savršena svjesnost grešnosti i pakla postiže se ako se realizira izreka pape Grgura Velikog koja glasi: „Dobroj naravi svojstveno je vidjeti krivicu tamo gdje krivice nema“, 53 U stvarnosti to nije dobro, nije savršeno, to je iracionalno, ilegalno, to je idiotski!

Razmislimo li k tome da su faze postizanje i produbljivanja svjesnosti o grijehu i paklu vezane na čvrsto određeno vrijeme, onda je hermetički zaključan zatvor duhovnog terora postao stvarnost. Naime, prva vježba održava se u ponoć, druga u zoru prilikom ustajanja, treća prije ili poslije mise … četvrta u vrijeme večernje, peta sat vremena prije večere“. Ignacije nije propustio odrediti „ispravno“ držanje tijela: Promatranje sebe počinje na koljenima ili ležeći prostrt ili ležeći nauzak s pogledom prema gore“. 54

Možda će netko sada reći: „Moj Bože, to je sve rekao jedan čovjek 16. stoljeća. Sve to danas više ne vrijedi, pa ni za današnje jezuite“. Naravno da o tome nisam pitao sve današnje jezuite, ali sam pročitao knjigu Bergoglija alias Franje I. I treba reći: Čovjek 20. I 21. stoljeća, papa Bergoglio je preuzeo, usvojio i učinio svojim duhovnim vlasništvom sve ono što je Ignacije rekao i naložio u svojim „Duhovnim vježbama“ i „Konstitucijama“. On je upravo savršeno utjelovljenje učenja i uputa utemeljitelja reda. Ono što mu je u godinama novicijata i njegova daljnjeg obrazovanja kod jezuita u ranim godinama života utuvljeno, objavljuje ostarjeli nadbiskup Bergoglio i još stariji papa Franjo još uvijek na isti način.

Uzmimo kao dokaz samo njegovu knjigu „Otvoren um, vjerno srce“ koja objašnjava duhovne korijene i viziju Crkve, koja prvog papu iz Latinske Amerike nosi i inspirira“,55 i s čuđenjem ćemo utvrditi da se on gotovo na svakoj stranici za potvrdu svojih vlastitih shvaćanja s dubokom suglasnošću i oduševljenjem poziva na „Duhovne vježbe“ utemeljitelja reda, tražeći sebi slične. Obojica, Loyolski i Bergoglio imaju isto mišljenje, osobito u pogledu grijeha, pakla i đavla. Suzdržat ću se ovdje od daljnjih citata o paralelnosti mišljenja njih dvojice jer će o tome između ostalog još opširnije biti riječi u poglavlju „Što vjeruje papa?“ 56 Naravno da u jednom tako velikom redu kao što je jezuitski ima i nazadnjačkih i naprednih struja. No mi se u ovoj knjizi bavimo papom Bergogliom. A za njega vrijedi ono što se u Rimskoj kuriji govori u pogledu njegova ponašanja prema izvornom smjeru utemeljitelja reda: „Nazivaju ga ‘starim jezuitom’. To čine zato jer za razliku od novih jezuita on nije čovjek koji svoje vrijeme najradije provodi baveći se naukom, već je od onih staroga kova koji su izgrađivali Latinsku Ameriku i nikada nisu zaboravili da je utemeljitelj reda, Ignacije Loyolski prije svega bio Božji vojnik. On se ponaša upravo tako. Usprkos svoj ljubaznosti i poniznosti, usprkos svojoj dojmljivoj skromnosti i jednostavnosti, on je ratnik“. 57

Ovaj ratnik Jorge Mario Bergoglio osjeća se poslanim da željeznom disciplinom obnovi Družbu Isusovu i uz to cijelu Crkvu, njihove odvojene dijelove dijelove vrati čvršćem redu i to u duhu utemeljitelja reda. Za one koji ga pažljivo promatraju, on ne taji svoje prave ciljeve. „U Družbi Isusovoj dodirnule su me tri stvari: karakter poslanja, zajedništvo i disciplina“, rekao je primjerice u već spomenutom razgovoru s Antoniom Spadaro 19. kolovoza 2013. godine.

Ono što šteti postizanju tog cilja Bergoglio/Franjo zapostavlja. On nikada direktno ne kritizira sve to mučenje za vrijeme svog novicijata i daljnih godina školovanja za ”pravog jezuita”; o boli, patnji, poniženjima i omalovažavanju, govori, kako vidimo, samo općenito, dodajući pritom odmah kako je to bilo apsolutno nužno.

Ne, Jorge Mario Bergoglio/Franjo I., drži se sve do danas, kontinuirano i nepokolebljivo naloga svoga pra-uzora Ignacija, po kojem sljedeće osobe, institucije i od strane Crkve utvrđeni kao sveti objekti i postupci, nikada nisu za kritiziranje, već uvijek samo za pohvalu.

1. „Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da svoj duh držimo spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati, Crkva hijerarhijska.“.

2. „Pohvalno govoriti o ispovijedi svećenika i o primanju Presvetog Sakramenta…“

3. „Hvaliti često slušanje svete mise, a tako i pjevanje, psalme i druge molitve u crkvi i izvan nje, kao i sate raspoređene u određeno vrijeme za sav Božanski časoslov, i za svaku molitvu, i sve kanonske sate“.

4. „Mnogo hvaliti redovnički stalež, djevičanstvo i uzdržljivost, a ne hvaliti toliko ženidbu koliko ikoje od njih“.

5. „Hvaliti redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće i druga djela savršenosti na koja nismo vezani…“

6. „Hvaliti moći svetaca, štujući te relikvije i utječući im se, hvaliti postaje hodočašća, oproste, svete godine, križarske povlastice i paljenje svijeća i crkvama“. (Vidi se, novi papa potvrđuje i priznaje cijeli brimborij kojim se neprosvijećene mase bogomoljaca navezuju na Crkvu. Njegovo tako često druženje s mnoštvom poklonika, to nam uvijek iznova dokazuje).

7. „Hvaliti odredbe koje se tiču posta i nemrsa … tako i pokore ne samo unutarnje nego i vanjske“.

8. „Hvaliti ukrašavanje i gradnju crkava, a isto tako i slike i štovati ih prema onome što predstavljaju“. (Prema Ivanovu evanđelju Isus osuđuje gradnju i posjećivanje crkava: ”Doći će čas kad se nećete klanjati Bogu ni u hramu u Jeruzalemu, niti na brdu Gerizim, već u duhu i istini”. Ali Bergoglija to ne brine ako vrhovni guru na to gleda drugačije,

9. „Hvaliti napokon sve crkvene zapovijedi, uvijek spremni da tražimo razloge u njihovu obranu, a nipošto protiv njih“.

10. „Trebamo biti spremniji da odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime neki od njih nisu ni sada, a možda nisu ni prije bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim narodom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i narod bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne…“

11. „Hvaliti pozitivnu i skolastičku nauku; kao što je, naime, pozitivnim učiteljima, primjerice sv. Jeronimu, sv. Augustinu, sv. Grguru, svojstveno više buditi čuvstva da u svemu i nada sve ljubimo Boga, našega Gospodina, te da mu služimo, tako je opet skolasticima kao na primjer sv. Tomi, sv. Bonaventuri i učiteljima sentencija više svojstveno da za naše doba utvrđuju ili objašnjavaju stvari potrebne za vječno spasenje te da se više bave otkrivanjem i pobijanjem svih zabluda i svih varki“.

12. Ovdje Ignacije zabranjuje uspoređivanje s dušama i svecima, „jer se čovjek tu nemalo vara kad se primjerice kaže: ovaj zna više od sv. Augustina…“

13. Ovdje je izražen najgori od svih Ignacijevih naloga: „Da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo“.

U točkama 14 i 15 Ignacije Loyolski zabranjuje govoriti o predodređenju „koliko god bio dobar, nitko tko nije predodređen za nebo, ne može se spasiti“, jer to može štetiti ”priprostom puku” jer će onda reći: „hoću li biti spašen ili proklet, već je unaprijed određeno, unatoč mojim dobrim ili zlim djelima ne može biti drugačije“, te će tako „omlitaviti i zanemariti dobra djela“.

Zanimljivo je još i 18. Pravilo Loyolskog koji se ne ustručava koristiti strah kao motiv spasa. Iako, kaže Ignacije, „Bog nadasve cijeni čistu ljubav, ipak trebamo mnogo hvaliti i strah pred njegovim Božanskim Veličanstvom. Nije, naime, samo djetinji strah nešto Bogu milo i sveto, nego i strah sluge … mnogo pomaže da se čovjek oslobodi smrtnog grijeha …“ 58

Što se tiče predestinacije kojom se bave točke 14 i 15 može se primijetiti da se Loyolski u vezi s time nije puno udaljio od Martina Luthera protiv čijeg se učenja gorljivo borio. Luther je samo bio otvoreniji i iskreniji i sasvim otvoreno priznao tezu da Bog u svojoj suverenosti na koju ne može utjecati nijedan čovjek, jednog neovisno oslobađa, drugog proklinje i sve to čini ne osvrćući se na njihove dobre ili zle misli i postupke. Njegova apsolutna autonomija pretrpjela bi štetu kad bi Bog dopustio da njegov sud određuju zasluge čovjeka. 59

Vratimo se Bergogliju/Franji i njegovoj potpunoj spremnosti prihvaćanja pouka i naputaka utemeljitelja njegova reda. Ta vrsta spremnosti prihvaćanja širi se do u najsitnije pojedinosti, čak, da ovdje navedemo samo još jedan jedini primjer, na izgled žene. Obojica utvrđuju: Žena predstavlja analogiju đavla, ona se prema mužu ponaša kao đavao prema čovjeku. Kod Ignacija Loyolskog to glasi ovako: „Neprijatelj se vlada poput žene jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je svojstveno kad se svađa s nekim muškarcem da izgubi srčanost te nagna u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tako svojstveno neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašiti i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske prirode u provođenju svoje rušilačke namisli s tako golemom zlobom“.

Papa Franjo citira u svoj opširnosti i punoj suglasnosti ove principijelne tvrdnje utemeljitelja reda u njegovim „Duhovnim vježbama“ (br. 325), on ih prikazuje i osnažuje još i vlastitim riječima u svojoj knjizi „Otvoren um, vjerno srce“.60

Kao što je već više puta rečeno, Jorge Mario nije nikada izravno kritizirao svoj red odnosno njegove odgojne metode. Ni drugi jezuiti to ne čine, sve dok su jezuiti, a to najčešće ostaju do kraja svog života jer korzet u koji su ugurani na početka novicijata osjećaju na kraju kao drugu, čak kao novu, konačno i pravu prirodu svoga sebstva, ali često i stoga što se plaše konsekvenci u slučaju izlaska iz reda. Rijetki se odvaže na taj korak, a i tada to rijetko dovodi do toga da svoja iskustva s redom objese na velika zvona. Jedan od tih smionih piše: „Cilj“ jezuitskog odgoja „sastoji se u poništavanju ljudske, prirodne osobnosti i njenog zamjenjivanja umjetnom, fiktivnom osobom jednog sektaša, jednog hladnog fanatika u službi Crkve“. Pretpostavljeni stalno naglašavaju svoja nastojanja „da ”izbruse” duh novaka, prosvijetle ga i prilagode vremenu“, no u stvarnosti u toj vrsti odgoja prevladava zli duh „stupidnosti i srednjovjekovlja, zaostajanja za vremenom“. Pobožnost kojoj se nekoga poučava je „srednjovjekovni pijetizam“, prisilna poniznost, iz blizine promatrana, naliči pobožnosti neke bogomoljke . Svakog trenutka moli se „sa ili bez razloga“, sv. Marija „časti se ne samo kao Mater pietatis, kao glava novicijata, već na stotinu drugih načina. Neprestano se vide savijena koljena, noge novaka pokrivene su žuljevima i ranjave. Više puta dnevno bacaju se svi zajedno na koljena na golom podu“. Učitelji novaka zahtijevaju osim toga da svim svecima i blaženicima reda bez iznimke „iskazuju svoju predanost“, da se, dakle, svetkovina jednog blaženika slavi trodnevnim, a sveca devetodnevnim pobožnostima. To postaje gotovo bezumnim i jednom će se urušiti jer Družbe Isusova ”posjeduje” oko trideset svetaca i oko sto pedeset blaženika. Osim toga mnogi od tih svetaca i blaženika bili su u stvarnosti, kad se sastruže kićenost legende, „blijede, bezbojne i beznačajne osobe: katolički Olimp nastanjen je nevažnim božanstvima“. 61

Moto svakog učitelja novaka glasi: Zapošljavaj novake stalno, neprekidno. Oni ne smiju doći u situaciju da razvijaju vlastite misli. „Odmah po ulasku u novicijat započinje četrdeset dana šutnje s dnevno četiri (pa i pet) meditacija … Osam dana mora učenik, neiskusan kakav već jest – među njima ima i petnaestogodišnjih … dječaka – meditirati o grijesima, strašnom Božjem Sudu i paklu. To je pravo mučenje. Vrata su zatvorena i zabranjeno je bilo s kim razgovarati; izuzeti su ispovjednik, redovnici kuće i učitelj novaka. Osam dana drže se sobe i hodnici u polutami. Sunčeva svjetlost ne smije prodrijeti u kuću. Svaka meditacija suočava dušu s vječnim ognjem i sa svemoći jednog ljutitog i strašnog Boga … Krist se pojavljuje u svim svojim oblicima izražavanja kao nemilosrdan Bog“. 62

Onaj tko je sve vježbe novicijata bilo na koji način ipak izdržao, ima iza sebe besprimjerno ispiranje mozga. On je „uništen“ i postao je „objekt“, „leš u rukama superiora … Od sada će biti slijepo poslušan, spreman na sve, sposoban za sve, podoban za špijuniranje i denunciranje subraće kod superiora… izgleda da je konačno postignuto zatiranje pojedinca i njegovo preobraženje u… roba Družbe Isusove i Vatikana“. 63

Budući da jezuitski red provodi zatiranje Jastva ne samo teoretski, nego i praktično, bijeg ”opranog mozga” iz savršeno organiziranog zatvora, čini se nezamislivim. To se, međutim, događa, rijetko doduše, ali ipak. Nekadašnji jezuit Tondi kaže o tome: „Ponekad se ni duhovno nadmoćni, karakterno čvrsti redovnici ne mogu toga osloboditi. Tek rijetki uspijevaju izići neoštećeni ili čak zdravi, ako da, onda to samo zahvaljujući svom naročito otpornom temperamentu i snazi neobično kritičkog duha. Takvi redovnici na kraju uvijek iziđu“. 64

Alighiero Tondi kojem zahvaljujemo uvid u vrlo uznemiravajuće detalje o unutarnjoj jezgri i svrsi jezuitskih odgojnih metoda, skupio je, kako vidimo, snagu da istupi iz Družbe Isusove: „Kad sam se bio osvjedočio da cilj te odgojne metode nije samo oduzeti ljudima sposobnost življenja, već da ona slijedi daleko opakiju namjeru, ugasiti svjetlo duha, odlučio sam okrenuti leđa toj organizaciji i napustiti Crkvu koja uz podršku svog vodećeg centra, Vatikana, tu metodu štiti i zastupa“. Tondi je smatrao važnim ukazati na to da „najvažniji crkveni red, jezuitski red, uz punu suglasnost Vatikana i pape ovu odgojnu metodu provodi u djelo“.65

Neki bi mogli prigovoriti da je to, što je ovdje rečeno o jezuitima, možda općenito tako, ali u posebnim slučajevima, specijalno što se tiče pape Franje, nije točno. On ne ostavlja utisak neke uništene osobnosti, on se ističe prirodnošću, srdačnošću, spontanošću, neposrednošću svojih emotivnih uzbuđenja i iskrene simpatije prema ljudima.

Tom prigovoru nije lako proturječiti, ali napomenimo da su ljudi igrači uloga, ustvari, igraju svaku ulogu, čak i onu potpuno prirodno djelujuće osobnosti. To dokazuje svaki film. Zađemo li još dublje, probijemo li se do područja filozofije, onda ćemo možda naići na Sartreov egzistencijalizam koji to igranje uloga ljudskog roda još radikalizira, tvrdeći da čovjek na svijet dolazi bez bića, bez esencije, egzistencija prethodi esenciji. Što će on učiniti od sebe, njegova je stvar. Nulta esencija posjeduje svu slobodu da oblikuje svoju esenciju, svoje novo biće.

Ovdje se nalazimo doista blizu korijena naše teme. Jer, ma kako nevjerojatno zvučalo, mogli bismo s dobrim razlozima Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove, gledati kao prethodnika Sartrea, čak egzistencijalizma uopće. Praotac jezuita, kako smo vidjeli, učinio je sve, ali baš sve da bi svaku pojedinu osobinu i sposobnost koje su njegovi pitomci donijeli na svijet i/ ili stekli prije ulaska u red, radikalno i potpuno iskorijenio i to s ciljem da stvori novu, baš jezuitsku osobnost, (jednu) osobnost koja je koncipirana i konstruirana sasvim prema ”idealu” koji je postavio Ignacije i prema, do norme uzdignutim odgojnim metodama reda „Duhovnim vježbama“ i „Konstitucijama“. To je nova Ignacijeva esencija, a ona u svom ishodištu nije daleko od Sartreova koncepta, i pored toga što se on zatim od njega znatno udaljio, budući da je Sartre svom Pojedincu dao da slobodno i samostalno gradi svoju esenciju, dok su jezuitski poglavari kod svojih pitomaca na toj bazi obukom postizali ”poslušnost leša”. Ali ovdje kao i tamo početak, ishodišna točka je ista: volja da se stvori nova esencija, nova priroda čovjeka, brišući, odnosno poništavajući prethodno postojeće osobine.

Efekt može biti isti, barem u početku i naizgled jer i Sartreov Pojedinac može reći: „Želim izgraditi esenciju, jedno biće koje će djelovati prirodno, da bi svi ljudi mogli reći kako je taj čovjek ugodno prirodan“. O jezuitskom pitomcu njegov odgojitelj može reći: „Kakvu sam uvjerljivo prirodnu osobu napravio od te sirovine čovjeka“. Naravno, oba produkta se čine autonomnima, možda čak prirodnima ali kao heteronomno izmanipulirani oni to nisu jer su obojica, Sartre kao i Ignacije, zgazili vlastitu prirodu čovjeka koju ovaj bar djelomično i potencijalno ima već prilikom rođenja i koja – rečeno protivno Sartreu – nikako nije potpuno bez značajki, prvi teoretski, posljednji teoretski i praktično.

Konstatiramo, dakle, što se tiče problema prirodnosti i ljubaznosti: I Bergoglio, alias Franjo I, mogao ih je steći jer su one pitomcima izričito propisane: „Zabranjuje se mrštiti čelo i osobito nos jer se treba vidjeti izvanjska vedrina koja odražava unutarnju“ (Pravilo 5 Ignacijevih tzv. „Pravila smjernosti“). „Čitavo lice treba izražavati više radosti nego tuge ili drugih manje uzvišenih čuvstava“ (Pravilo 7). Sve geste .. i svi tjelesni pokreti, trebaju biti takvi da svakome pružaju duhovnu okrepu“ (Pravilo 11).

Bergoglio/Franjo, produkt predugog procesa indoktrinacije i dresure u jezuitskim obrazovnim institucijama, savršeno je usvojio ova pravila i uvjerljivo ih demonstrira pred masama kao navodno svojstvenu, urođenu prirodnost!

Također i poslovična skromnost i poniznost pape Franje su u okviru njegove, od odgajatelja i učitelja dobivene nove osobnosti, umjetni produkti, ma kako uvjerljivo oni izgledali onima koji su spremni vjerovati. Iako Pravilo 1 nalaže „da u izvanjskim kretnjama trebaju biti vidljive skromnost i poniznost, povezane s religioznom zrelošću“, Pravilo 2 dodaje da „glavu ne treba bezbrižno okretati na jednu ili drugu stranu, već s dostojanstvom“. Treba je također držati „malo pognutom prema naprijed“ jer to očito naglašava skromnost dotičnog.

Doista je tako kako kaže Tondi i odnosi se na sve jezuite, također i na papu, koji su odgojne postupke izdržali do kraja: nakon poništenja čovjekove prirode, oni su postali „drugačije, umjetne, prividne osobe“. „To“, kaže Tondi, „nitko ne može izbjeći“. 66

Posebno je tragično što se to odnosilo i na Alighiera Tondija. Kao što je već navedeno, on se doduše hrabro izvukao iz svog jezuitskog „mjesta prisilnog boravka“, no nakon nekoliko godina pokajnički se vratio u tu Družbu. Ne treba mu zamjeriti ako razmislimo kakve su dugogodišnje manipulacije bile vršene na njegovoj psihi i kakvim je progonima bio izložen zbog svog izlaska iz reda: „Nakon godina unutarnje patnje, u traganju za svjetlom, nakon neizmjernih žrtava, nakon što sam na sebe bio preuzeo opasnosti svih vrsta i bio spreman preuzeti i one koje me čekaju u budućnosti, bio sam od vatikanskih novina, Katoličke akcije i državnog komiteta zatrpavan uvredama, klerikalci su mi prijetili smrću, bio sam napadnut na ulici i kukavički uznemiravan bestidnom bujicom anonimnih uvredljivih pisama. Usprkos toj prljavštini i tim nedjelima koja su dolazila od onih koji su htjeli biti istinski sljedbenici Isusa, usprkos toj neshvatljivoj mržnji „svetom“ samoproglašene Crkve, oprostio sam sve i svima…“67

9. Uspon i slom karijere

u životu jezuita Bergoglija

Takve ispade katoličke ”ljubavi prema bližnjem”, kakve je iskusio taj disident, Jorge Mario Bergoglio naravno nije morao podnijeti. On je uzorni primjer jezuitskog odgoja, na idealan način utjelovljuje novu esenciju, novu srž, kakvu je utemeljitelj reda zamislio i zahtijevao da se takva stvori rabijatnim metodama. U tom smislu novostvoreni Bergoglio je poslušan, prilagodljiv, predan, ponizan, skroman, također i strog kada on odgaja druge jer je Ignacije jezuitskim pedagozima propisao tu strogost. Jedan od Bergoglievih učenika, Argentinac Guillermo Ortiz, danas voditelj programa Radio Vatikana za španjolski jezik, prisjeća se da je Bergoglio bio ”jedan od najzahtjevnijih učitelja” i da je ”puno tražio”. 68

Radi toga je uzorni primjer Bergoglio brzo izgradio i karijeru u svom redu. Već 1972. godine postaje magister novaka, dakle, još prije polaganja svečanih vječnih zavjeta u travnju 1973. Iste godine postaje provincijal argentinske provincije jezuitskog reda. To ne zvuči puno, ali to znači da je on šef svih jezuita u Argentini! Jedan redovnički brat komentira ovaj brzi i strmi Bergogliev uspon: Jedan jezuit ne može napraviti veću karijeru u Crkvi. „Najviše što jezuit može postići je to da postane šef jezuita ili provincijal u svojoj domovini… Jezuiti nisu ovdje da bi postali biskupi. Samo je mali, jako mali broj jezuita koji su biskupi. Jezuiti su ovdje zbog nečeg drugoga. Oni služe u posebnoj misiji“. 69

Pa, ovdje se taj brat jako zabunio. Taj tako „skroman i ponizan“ Bergoglio grabi bez problema – ali ne bismo se htjeli zadržavati unaprijed na stvarima s kojima ćemo se poslije morati baviti iscrpnije– ne samo do biskupske, već čak do papinske funkcije, apsolutno prvi i jedini takav događaj u cjelokupnoj povijesti jezuitskog reda!

Međutim, je li on tu doista tako originalan, izvoran i samostalan, kako se čini ili još osjeća u sebi snažan impuls svojih jezuitskih odgajatelja, prema kojem bi misije, misije i još jednom misije bile primarna zadaća svakog jezuita? Ne pokazuje li sve u njegovu dosadašnjem papinskom mandatu da on želi podmladak oslabljenog jezuitskog reda restaurirati u smislu ideala Loyolskog, i jednako tako čitavom crkvenom kleru uvesti novu disciplinu bez zloporabnih i financijskih skandala, sve to dabome, zaogrnuto njegovim šarmom i ljubaznošću po starom latinskom motu: „Fortiter in re, suaviter in modo!“ (Odlučan na djelu, pažljiv u načinu), kako je to naučio u jezuitskoj školi.

Tijekom šest godina, od 1973. do 1979. godine, Jorge Mario Bergoglio je provincijal, dakle šef svih argentinskih jezuita. Ali tada se dogodio prekid u njegovoj crkvenoj i redovničkoj karijeri: Opozvan je sa svog položaja provincijala i poslan u „neku kuću za duhovne vježbe.“70

Zašto? Nitko od njegovih crkvenih odnosno procrkveno nastrojenih biografa ne zna to objasniti. Neki nagađaju da je kao provincijal bio prestrog sa svojim podređenima.

Ali Bergoglio ne bi bio, bez ikakvog otpora sa svoje strane, godinama obrađivan i oblikovan jezuit, da se nije (bio?) voljno prilagodio. Sada je, doduše, „na određeni način nestao s pozornice“, 71 djelovao je još samo kao dušobrižnik, kao župnik zajednice, duhovni savjetnik i ispovjednik u župama i kolegijima, nije više stajao pod svjetlima pozornice argentinske javnosti. Ipak je znao iskoristiti to vrijeme, primjerice tako što je 1985. apsolvirao dvomjesečni tečaj njemačkog jezika na Goethe-institutu u Njemačkoj, u godini nakon toga opet se tamo vratio da bi jedan semestar studirao na jezuitskoj Visokoj školi za filozofiju i teologiju u Frankfurtu na Maini.

Namjeravao je ovdje čak napisati jedan teološki doktorski rad. Zanimljivo je da se u njemu Bergoglio htio baviti religijskim filozofom Romanom Guardiniem kojeg je, već tada vrlo utjecajni Joseph Ratzinger, također nosio u srcu. Možda je zajednička simpatija Bergoglia i Ratzingera prema Guardiniu bila temelj za dugogodišnje prijateljstvo među njima; u svom temeljnom konzervativno-restauracijskim usmjerenju uvijek su se podudarali iako su se njihova taktika i strategija jasno razlikovale.

Iz nekog razloga, o kojem nigdje nije ništa rečeno, otac Jorge tada nije napisao disertaciju o Guardiniju i nije dalje studirao na Sv. Georgiju u Frankfurtu, nego se vratio u Argentinu, gdje ga je red premjestio u crkvu Družbe Isusove u Cordobi. Možda je njemu koji je sasvim dobro govorio njemački, jezik njemačkih teologa bio pretežak, možda je osjetio da je bio mnogo bolji izvršitelj nego mislilac. Svakako ne znamo zašto je prekinuo svoj studij teologije u Njemačkoj i rad na Guardiniu koji je također bio vrlo zahtjevan jezični estet.

U svakom se slučaju to u Cordobi bilo je kao potonuće. Nitko nije vjerovao u njegov novi karijerni skok, novi uspon na hijerarhijskoj ljestvici službene Crkve. Prema njegovoj vlastitoj izjavi, čak ni on sam. „Zapravo je bio dotučen“. 72

10. Neobično prijateljstvo luksuza i siromaštva

ili

Bogati nadbiskup i siromašni jezuit

Iznenađujuće, iz potonuća je jezuita Jorge Maria Bergoglia podigao upravo jedan čovjek Crkve od kojeg se to najmanje moglo očekivati: nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Antonio Quarracino. Taj gospodin je bio sušta suprotnost Jorgeu. Vladao se kao neki barokni crkveni knez, volio je luksuz, okruživao se skupim umjetničkim djelima kao nekoć rasipni, pustopašni renesansni pape. Većina katolika njegove nadbiskupije bila je i jest siromašna, ali on je smatrao nespojivim sa svojim dostojanstvom da ne jede u najskupljim restoranima i ne noći u najskupljim hotelima.

Sam trubadur novog pape, Andreas Englisch koji ne dopušta da na papu padne i najmanja sjenka, ne može se suzdržati od nekih vlastitih kritičkih opaski o Quarracinu. On opisuje kako je kardinala Quarracina vidio kako ide u hotel Hilton u Rimu, u taj „neizmjerno elegantan i isto tako neizmjerno skup restoran ekskluzivnog rimskog hotela visoko iznad grada“, u kojem se „izvrsno objeduje“. Novinar Englisch je želio intervjuirati nadbiskupa, no morao je jako dugo čekati da bi dotični, nakon obilne večere, izašao iz hotela. Englischu nije preostalo ništa drugo već da čeka ispred hotela. Obrok u hotelu „ne bih si doista mogao priuštiti“. 73

Tako nešto mogu samo ljudi kao kardinal Quarracino koji je jednako tako poveo sa sobom čitavu grupu udvorica u njihovim „crnim svećeničkim odijelima“, koje on „duhovno“ i financijski uzdržava. Nadbiskup je bio poznat kao pripovjedač viceva i nitko iz grupe koju je on tako velikodušno bio uzdržavao, ne bi se usudio ne smijati se kad bi ih šef zabavljao anegdotama. Jedan mladi argentinski redovnik koji je pratio novinara, pokušao je raspršiti njegovo razmišljanje protiv crkvenog kneza: „Quarracino je netko tko rado dobro jede, rado pije – ma, i u Argentini je poznat po tome da stalno priča viceve o homoseksualcima, loše viceve… ali on je Argentinac, mi plešemo tango, žena je žena, muškarac je muškarac… Ne možeš ga osuđivati zbog njegovih viceva“. 74

U praksi jednog južnoameričkog crkvenog kneza koji ne pripada malim skupinama biskupa, koji gaji bar simpatiju za teologiju oslobođenja i teologiju siromaštva, to onda izgleda ovako: Biskup odnosno nadbiskup može s novcem koji mu daruju vjernici njegove biskupije, odnosno nadbiskupije, činiti što hoće. On nikome ne polaže račune, on je gospodar svoje dijeceze. Možda će ovdje netko pomisliti na limburškog biskupa Tebarz van Elsta kojeg je papa ipak pozvao na polaganje računa. No tada su to bili enormni troškovi izgradnje njegove rezidencije koji su postali suviše poznati javnosti, crkvena je pastva počela sve više protestirati, poraslo je istupanje iz Crkve, a svaki izlazak značio je jednog platišu crkvenog poreza manje. U takvim slučajevima službena Crkva reagira osobito alergično. Tebartz van Elst morao je smjesta napustiti Limburg. No, rimska Kurija pribavila mu je u međuvremenu novi položaj, a papa se nije protivio.

Kao biskup također nije povučen. Službena Crkva se grčevito pridržava dogme da je svatko biskupskim posvećenjem, u kontinuiranom, neraskidivom lancu povezan s prvim apostolima.

To je u stvarnosti mit, ali temeljem njega Crkva si je sama vezala ruke i ne može ni jednom biskupu oduzet status da je za vječno valjano posvećeni biskup. Ona ga u ekstremnom slučaju može suspendirati, oduzeti mu biskupiju. Ali čak i kad bi se odmetnuo, kad bi osnovao novu crkvu, ona mu ne može poništiti biskupsku čast, pa makar će, naravno, raspakirati sav svoj arsenal šikaniranja, ne bi li ga spriječila da u život uvede tu drugu crkvu.

Za većinu biskupa ta opasnost svakako ne postoji. Oni su čvrsti u vjeri (bar tako tvrde i objavljuju), i jednako tako čvrsto drže ruku nad imovinom svoje dijeceze. Nadbiskup Quarracino mogao si je dopustiti svoj luksuz iako mnogi siromasi u njegovoj ogromnoj dijecezi ne plaćaju crkveni porez jer se uvijek mogao osloniti na nemali broj bogataša s područja svoje vlasti. Ti naravno snažno griješe, ali katolički odgojena, većina njih od vremena do vremena osjeća potrebu olakšati svoju savjest kroz ispovijed i znatne darove Crkvi, odnosno biskupu. Neka vrsta trgovine oprostima koja cvate sve do danas!

Mnogi su svećenici u Argentini, ali i u čitavoj Srednjoj i Južnoj Americi siromašni, ne dobivaju uzdržavanje na temelju konkordatskih državno-crkvenih odnosa, kao što to postoji u Njemačkoj. Tako mnogi od njih kažu: „Radit ćemo kao i naš biskup. Odlučujemo se za bogatstvo!“ Oni postaju, takoreći najamnici bogataša zemlje, u skupim elitnim školama Latinske Amerike „podučavaju sinove bogataša koji noću brutalno muče mlade mulatkinje, matematiku, latinski i crkveni nauk. Nude se kao neka vrsta privatnih ispovjednika, uzimaju mjesto za stolovima bogataša, voze se s njima u prestižna odmarališta“. 75

A, kako je rečeno, pritisak ili čak samo navika da olakšaju svoju savjest putem ispovijedi ili donacije su veliki. Treba si samo predočiti brutalnu praksu s već spomenutim djevojkama: „U bijelim, bogatim obiteljima Latinske Amerike, u Čileu, Brazilu ili Argentini rade često mlade mulatkinje iz slamova. Većinu gazdarice iskorištavaju, tuku, ponižavaju. Noću dolazi muž u djevojčinu sobu i siluju je kao da je goveče. Među nedoraslim sinovima bogataša to je sasvim normalna vrsta nasilja, vrebati služavke i ponekad ih silovati zajedno s ocem.

Supruge to često podnose jer njihovi muževi onda ne idu k prostitutkama i ne donose boleštine. Ako djevojka zatrudni, gazdarica je izbacuje iz kuće, zadržava često njenu zaradu, vrijeđa je kao prostitutku i vraća je natrag u slam… „76

To je, dakle, situacija u Južnoj Americi: bogata Crkva i bogati biskupi, od kojih je Quarracino bio jedan od najbogatijih, jer su svi profitirali od ogromnog bogatstva relativno male klike superbogatih Južnoamerikanaca. „Deset posto stanovnika raspolaže polovinom ukupnog prihoda u Latinskoj Americi“. Ali preko 70 milijuna (u Latinskoj Americi) stanovnika je „krajnje siromašno” što znači da dnevno raspolažu s manje od jednog dolara.77

Jedna šaka takozvanih teologa oslobođenja već desetljećima pokušava ispraviti tu ogromnu nepravdu. Oni nisu šikanirani, ugrožavani i proganjani samo od strane bogatih Južne Amerike, od tamošnje bogate Crkve kažnjavani, klevetani, odbacivani, nego i dekretom najviših vrhova rimokatoličke Crkve, Vatikana i rimske Kurije, opozivani, ekskomunicirani, suspendirani. Vrhunac tog progona: pontifikat pape Wojtyle Ivana Pavla II. 78 i njegova ondašnjeg prvog sluge Josepha Ratzingera, šefa Kongregacije za nauk vjere (ranije Svetog Oficija Inkvizicije). 79 Taj je po nalogu svog šefa sastavio dvije zatiruće osude protiv teologije oslobođenja, a glavni prijekor u njima, koji u nekim područjima našeg planeta za sobom još uvijek povlači neku vrstu duhovne destrukcije i mentalnog šoka, glasi: Teologija oslobođenja je komunističko-marksistički inficirana i stoga više nije prihvatljiva među raznovrsnim, od Vatikana nekritiziranim varijantama pravovjernih teologija.

Samo se po sebi razumije da nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Quarracino poradi svog bogatstva i životnog stila nije bio prijatelj teologije oslobođenja, ”teologije siromaštva” kako je još nazivaju. Vjerojatno će zauvijek ostati neotkrivena tajna zašto je taj crkveni knez tražio prijateljstvo s jezuitom Jorge Bergogliem, a ovaj, iako posvećen siromasima, to prijateljstvo nekritički prihvatio. Ovaj jezuit doduše nije bio oficijelan prijatelj ”teologije siromaštva”, nikada se nije otvoreno solidarizirao s njima jer je to plašilo crkvene poglavare, ali uvijek se zauzimao za siromašne, nastojao olakšati njihovu sudbinu i osobno vodio skroman, bogatstvu i luksuzu nesklon život.

Ni njegova vlastita redovnička braća nisu si mogla objasniti prijateljstvo to dvoje tako nejednakih crkvenih ljudi. „…iz nekog razloga kardinal Quarracino je u njemu nešto vidio… on je druge kandidate koji nisu bili jezuiti, koji su konačno upravo zbog toga trebali postati pomazani biskupi, odbio i zadržao Bergoglia… Nemam pojma, kako je usprkos tome to učinio, to će ostati zaključano u srcu kardinala Quarracina.“80

Zaista kod jezuita nije uobičajeno, djelomično je čak i zabranjeno, težiti visokim položaju u crkvenoj hijerarhiji. Poradi toga je tek malo koji postao biskupom, biskupom ordinariusom, nadbiskupom, kardinalom, a nitko čak nije trebao postati papom. Bergoglio je doista prvi jezuit na papinskom tronu koji je time prešao jedan Rubikon koji se smatrao neprekoračivim, srušio je strogi tabu i kod mnogih jezuita izazvao iznenađenje. Pored sve njegove skromnosti – to je od njega bilo krajnje neskromno! Možda njegova poniznost i nije tako velika kako se svuda tvrdi, hvaleći je.

Radi toga je u Quarracinovoj nadbiskupiji i bio čitav niz svjetovnih svećenika koji su gajili opravdana očekivanja da će zauzeti položaj pomazanog biskupa, dakle drugog čovjeka odmah iza njega. Nitko nije mislio na jednog jezuita koji bi im taj karijerni skok mogao učiniti upitnim. Quarracino je ipak isposlovao da Bergoglio 13. svibnja 1992. godine bude imenovan biskupom i, što je bilo još teže provesti, 27. svibnja 1997. godine biskupom koađutorom s pravom nasljeđivanja položaja nadbiskupa Buenos Airesa nakon odstupanja ili smrti Quarracina. (Neki biografi navode 3. lipanj kao dan na koji je Bergoglio bio imenovan koađutorom nadbiskupa, ali ta razlika od jedne sedmice ovdje zbilja ne igra nikakvu ulogu).

Kao što je rečeno, procedura kroz koju se Jorge Bergoglio uspeo tako visoko, bila je vrlo teška jer za to nije bilo presedana u nadbiskupiji Buenos Aires, a poglavarima u Vatikanu već su bili ponuđeni neki biskupi, kad se on htio izboriti za prijatelja kao svog nasljednika. Ali Quarracino nije samo protežirao jezuita, nego je bio i izvanredan prijatelj s papom Ivanom Pavlom II koji zbog svoje prevelike poljske osjećajnosti nikada nije previše pazio na na pravila i crkvene zakone ako su se suprotstavljali njegovim simpatijama prema određenim osobama i političkim smjerovima. Zorni primjer: kako je svog bliskog prijatelja, biskupa Joachima Meisnera, povukao iz ondašnjeg DDR-a i protiv volje stolnog kaptola i kölnskih katolika postavio ga za biskupa najbogatije njemačke dijeceze. 81 Papi je bio potreban odani sluga na čelu Kölnske nadbiskupije zato jer je odatle trebao teći novac pokretu Solidarnost u Poljskoj.

Sam poljski papa sa svojom konzervativno-restauracijskom crkvenom politikom nije osobito volio jezuite, bio je mnogo bliži crkvenoj tajnoj organizaciji Opus Dei koja ih je u Vatikanu nadilazila. No, nadbiskupu Quarracinu koji je u Rim dolazio uvijek s bogatim darovima, nije naravno mogao odbiti nijednu želju i tako je Jorge Bergoglio s najvišim papinskim blagoslovom konačno postao pomazanim biskupom, zatim nadbiskupom koađutorom s pravom uspona na Quarracinov nadbiskupski tron kada ovaj više neće moći ili neće htjeti vladati. To je dosegnuo već devet mjeseci nakon svog imenovanja koađutorom. Quarracino je umro i Jorge Bergoglio je postao nadbiskupom Buenos Airesa i primasom Argentine i slijedom toga tri godine kasnije, 2001. godine, kardinalom.

Za sve to morao je zahvaliti svom prijatelju, pokrovitelju i protektoru Quarracinu. Razlog da neobično prijateljstvo dvojice crkvenih knezova još jednom stavimo pod povečalo. No, možda zagonetka tog prijateljstva i nije tako nerješiva kako sam natuknuo.

Pogledamo li malo bolje, onda oni pokazuju više zajedničkih obilježja nego što se čini u prvi čas. Jedan voli bogatstvo, luksuz i rasipnost, on se pokazuje savršenim kao utočište za bogataše i moćnike Južne Amerike, s kojim se oni mogu poistovjetiti, koji im ne nameće lošu savjest i kojega su, kao i njegovu Crkvu spremni primjereno financijski podupirati.

Ali Crkva mora uvijek misliti na mase siromašnih. Ona si ne može dopustiti da ih prepusti drugim crkvama, sektama ili čak „zločestim“ ateistima. Zadržati ih u Crkvi, izmiriti ih s Crkvom – za to se skroman, luksuzu nesklon biskup Bergoglio, koji posjećuje siromašne, koji im poklanja svoju primarnu pažnju, pokazao savršenim.

Nema dvojbe da je to Bergoglio činio od srca. Ali on je to činio i u ime svoje najviše jezuitske maksime apsolutnog služenja Crkvi, usmjeravanja čitavog svog djelovanja na njeno dobro, njenu veličinu i svesvjetsku moć! Kao što je to još puno ranije on sam rekao, odlučivši da stupi u jezuitski red: poslušnost, disciplina i misijski nalog, to su bile tri zvijezde ideala koji mu je taj red učinio tako simpatičnim i potaknuo ga na ulazak.

Quarracino i Bergoglio imaju dakle jedno značajno zajedničko obilježje: „Right or wrong, my church“ bila je glavna deviza njihova postupanja. Iz toga odlučno proizlazi i druga: „Marširati odvojeno, udarati zajedno!“ Strategija je sljedeća: Ti, Bergoglio, posveti se siromašnima, drži ih kao strpljive ovce u oboru Crkve; ja, Quarracino, brinut ću se za bogate. Tako ćemo obje grupe držati u krilu naše zajedničke majke Crkve!

Bergoglio se te strategije pridržava i kao papa. Nakon pape Ratzingera koji je održavao brojne kontakte s nasljednim i financijskim plemstvom i nije znao što započeti sa siromašnima82, došao je Bergoglio kao Franjo I koji ni u jednom svom obraćanju nije propustio spomenuti svoje simpatije prema siromašnima, izmučenima, iskorištavanima i kao papa nije uzalud odabrao ime onog fratra koji je, kao nitko drugi, ideal siromaštva živio kao primjer.

Kao treće, ono što ujedinjuje Quarracina i Bergoglia, ali i ne samo njih, već i Ratzingera, papu Wojtylu i gotovo čitav gornji klerikalni sloj Crkve: averzija prema svakoj vrsti pobune i prevrata, time protivljenje svakoj varijanti teologije oslobođenja i teologije siromaštva koja s obzirom na neumjerenost posjednika, njihova krutog i tvrdoglavog odbijanja svake promjene postojećih nepravdi i neekološkog pljačkanja planeta, principijelno ne isključuje pobunu i revoluciju.

Camilo Torres, jedan od velikih heroja te teologije formulirao je to ovako: „Odrekao sam se povlastica i dužnosti svećenika, ali nisam zbog toga prestao biti svećenik. Vjerujem da sam se iz ljubavi prema bližnjima priključio revoluciji. Odrekao sam se čitanja mise kako bih mogao bližnje ljubiti na zemaljskom području privrede i socijalnih napetosti. Ako moj bližnji ne bude imao ništa protiv mene, kad revolucija bude izborena do kraja, opet ću čitati misu bude li to Bog htio. Vjerujem da ovako ispunjavam Božju zapovijed…“ 83

Iako je Ernst Bloch u svom klasiku „Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo“ naglasio da su i sami jezuiti kao Bellarmin i Mariana opravdavali umorstvo tiranina, 84 Bergoglio i cijela falanga najviših crkvenih poglavara nisu opravdavali teoriju ili čak samo hipotetičku mogućnost nasilnog rušenja postojećih nepravednih odnosa. S njihova gledišta iz dobrog razloga jer gotovo 1700 godina postojanja jedne bogate Crkve, od vremena vladavine rimskog cara Konstantina, rezultat je jedino i samo činjenice stalnog fleksibilnog prilagođavanja svim sistemima vladanja koji su se tijekom povijesti pojavljivali i to potpuno neovisno o njihovim moralnim i socijalno humanim kvalitetama, dok se siromašnima, potlačenima i izrabljivanima, kojima je s obzirom na zemaljsku bijedu sve uvijek ostajalo isto, obećavalo nebo.

Leonardo Boff, teolog oslobođenja koji je u međuvremenu u Ratzingerovu „inkvizicijskom uredu“ skrušeno potpisao izjavu o odustajanju i sada stalno pjeva hvalospjeve o ”novom revolucionarnom papi” jer ga je ovaj bio prilikom nekoliko susreta srdačno pozdravio i zagrlio (ipak razlika u odnosu na teologa oslobođenja Ernesta Cardenala kojem je Ivan Pavao II zbog prihvaćanja ministarske pozicije u revolucionarnoj vladi Nikaragve, opalio pljusku!), gaji posve lažne nade: I kao papa Jorge Bergoglio će slijediti svoje principe, kritizirat će kapitalizam sa svim njegovim izopačenostima, ne dirajući protudruštvene strukture koje ga omogućavaju, dok će siromašnima i izrabljivanima ove zemlje darivati smiješak, svoju nazočnost, srcegrijuće geste i riječi i kao vrhunac davati milostinju, koliko je može podmiriti iz donacija koje katolički svijet šalje u Vatikan.

Pa što bi taj tako velikim očekivanjima preopterećen papa trebao učiniti? On ne može srušiti kapitalizam, to ne može nitko. On može samo izreći riječi kritike protiv nepravednog Mamona!“ Tako to objašnjavaju neki papini fanovi. Moj odgovor: Yes, he can!“ Ima još dosta područja na našem planetu gdje papinsko crkveno prokletstvo ostavlja utisak, crkveno prokletstvo koje su poglavari Crkve u svojoj dugoj povijesti tako često izricali protiv krivaca ali prečesto i protiv nevinih, s uništavajućim posljedicama za ove zadnje. Ali papa Franjo se neće odvažiti ni jednog jedinog od južnoameričkih veleposjednika koji sa svojim radnicima na poljima postupaju kao s robovima, koje u najboljem slučaju namiruju bijednom plaćom, ekskomunicirati, javno osramotiti, uskrativši mu sakramente. Kako je rečeno, u nekim regijama svijeta bio bi takav posljedični istinski papin čin vrlo djelotvoran, u svakom slučaju bio bi to dugo očekivani skok s riječi na djelo koji je Franjo I do sada propuštao.

Ali gdje i kada je rimska Crkva sebi stvarala neprijatelje među bogatima i moćnima? Ni papa Franjo to neće učiniti. Kao nadbiskup Buenos Airesa govorio je doduše protiv Kirchnera, kad su ovi vladali u Argentini, ali ih nije ekskomunicirao.

S druge strane, gdje je i kada jedan njemački biskup kritizirao nekog vladajućeg političara u tolikoj mjeri u kojoj je argentinski biskup Bergoglio kritizirao, kako gospodina Nestora Kirchnera koji je od 2003. do 2007. godine obavljao dužnost argentinskog predsjednika, tako i njegovu suprugu Cristine Fernandez de Kirchner, koja je 2007. godine stupila na mjesto predsjednice, nakon što je njen suprug odustao od nove kandidature? Predsjednik Kirchner je čak pretjerao tvrdeći da je Bergoglio bio vođa sveukupne opozicije u Argentini, a njegova supruga postala je kardinalova neprijateljica jer joj je predbacio da podupire „rastuću nejednakost“ i da krši ljudska prava „kroz nepravedne ekonomske strukture“. 85 Međutim, u razgovorima Bergoglia s predsjednicom, opet se pokazuje karakter moralnih odredbi papa Wojtyle i Ratzingera kojih se jezuiti tvrdoglavo pridržavaju. Christine Kirchner je željela u parlamentu izboriti zakon o homoseksualnom braku, Kardinal Bergoglio borio se žestoko protiv toga. Prema vlastitim riječima, on ne prezire homoseksualce ali se apsolutno protivi istospolnim brakovima isto kao i dvojica papa kojima se kao jezuit zavjetovao na poslušnost i vjernost. Piše jedno pismo koje upućuje samo samostanu karmelićanki u Buenos Airesu, koje, međutim, pokreće skandal. U njemu prikazuje ideju istospolnog braka kao đavolje djelo: „Argentinski narod će u sljedećim sedmicama morati prihvatiti izazov koji može teško pogoditi obitelji. Radi se o identitetu i preživljavanju obitelji: otac, majka i djeca. Radi se o životu djece koja bi mogla pretrpjeti štetu jer će im se oduzeti mogućnost da odrastaju kako je to Bog htio uz jednu majku i jednog oca. Radi se o odbacivanju Božjeg zakona koji je bio upisan u naša srca. Nemojmo biti lakovjerni, ne radi se samo o političkoj borbi, već o djelovanju oca grijeha (đavla) koji tako pokušava smesti Božju djecu i odvesti ih od svjetla“. 86

Energija kardinala je u toj stvari gotovo bezgranična. Uvijek i uvijek iznova on pokušava spriječiti predsjedničino omogućavanje istospolnih brakova u Argentini. Ali ona je jednako tvrdoglava kao i on sam. U srpnju 2010. godine Argentina je „kao prva država u Latinskoj Americi u Senatu uvela istospolni brak“. 87 Kardinal je to doživio kao svoj najteži neuspjeh. Ali alijansa Crkve i moćnika zbog takvog neuspjeha ne može biti uzdrmana. Predsjednica je bila prva vladajuća političarka svijeta koja je izabranom papi, jezuitu Bergogliu došla u službeni državnički posjet u Vatikan!

11. Nevjerojatna senzacija: Jezuit postao papom

Ono što su čak i iskusni jezuiti koji svoj vlastiti red poznaju kao vlastiti džep, smatrali nemogućim, postalo je 13. ožujka 2013. stvarnost: Po prvi put u gotovo šeststoljetnoj povijesti jezuitskog reda, jedan se jezuit uspeo na papinski tron, na stolicu ”Božjeg namjesnika” na zemlji. Kao što je rečeno, bila je senzacija već i to što se jedan jednostavan jezuit koji je bio opozvan s mjesta šefa argentinske provincije reda, mogao uspeti do položaja nadbiskupa Buenos Airesa, primasa argentinske Crkve i kardinala. Još je mnogo veći karijerni skok od te titule do položaja pape svjetske Crkve, mnogo veći nego kad bi bilo koji kardinal koji ne pripada jezuitskom redu, postao papom.

Da je Jorge Mario Bergoglio učinio taj ludi skok za neke je još jedna zagonetka ili odluka kardinala prilikom izbora pape navodno inspirirana Svetim Duhom. Ali kardinali su očigledno shvatili – bar u pretežnoj većini – da teški korupcijski skandali ere nedostatno kontaktibilnog i slabo komunikativnog pape Ratzingera koji se bavio više teologijom nego politikom, moraju prestati i da je za uvođenje jedne nove epohe u Crkvi potreban poduzetan čovjek. Jednim takvim smatrali su jezuita Bergoglia, za kojega se znalo da sebe smatra vojnikom Crkve prema idealu utemeljitelja reda Ignacija Loyolskog.

Među kardinalima je postojala doduše snažna opozicijska grupa onih koji su htjeli da sve ostane po starom. Na njihovu čelu stajao je kardinal državni sekretar Tarcisio Bertone, dakle, nakon pape najmoćniji čovjek u Vatikanu. Bertone se unaprijed pobrinuo, uz dopuštenje pape Ratzingera učinio je kardinalima čitav niz talijanskih crkvenih ljudi od kojih je s priličnom sigurnošću mogao očekivati da će za papu birati onoga koga im on predloži. Čak ni tako pobožan novinar kao Andreas Englisch nije se mogao sasvim obuzdati da kritički ne primijeti: „Bio je to Bertonijev majstorski čin: Učiniti kardinalima ljude koji, u odnosu na… Bergoglia, jedva znaju brojiti do tri. To su biskupi koji su postali kardinalima zato što se Vatikan nalazi u Italiji i brojni talijanski kardinali mogu osigurati moć Kurije. U njihovu je interesu da ne bude izabran papa iz Latinske Amerike, već čovjek Kurije kako bi sve ostalo po starom. Talijani u državnom sekretarijatu žele prije svega zadržati moć… Tarcisio Bertone je od početka svog službovanja prije sedam godina mjerodavno odlučivao tko smije postati kardinal, a tko ne. On želi kardinalski kolegij koji bi stajao kao utvrda, kako bi ometao Jorge Maria Bergoglia“.88

Kardinal državni sekretar Bertone želi pod svaku cijenu papom učiniti milanskog nadbiskupa, Angela Scolu. On mu je garant da se u Vatikanu, Kuriji i cijeloj Crkvi neće ništa bitno promijeniti. Ali Scola, uzdavši se u veliki Bertonijev utjecaj na kardinale – ipak je većina došla do svoje kardinalske časti zahvaljujući kardinalu državnom sekretaru -, već se ponašao, iako još nije bio izabran, tako razmetljivo kao da je već službeni gospodar Crkve. Na njemu se potvrdila gorka razočaranost koju su već neki papinski kandidati morali doživjeti, da je ušao u konklave kao budući papa, a izašao kao ne-papa, bez papinske časti.

Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa dobio je već u četvrtom glasanju glasove više od sedamdeset kardinala, 115 ih ima pravo glasanja, dakle, milanski nadbiskup nije više imao nikakve realne šanse. Peto glasanje donijelo je Argentincu 88 glasova, samo je većina kurijskih kardinala glasala protiv njega – i izgubila! Nisu mogli spriječiti da se jedan jezuit, još uz to jedan kojeg prati glas antibirokrata koji se gnuša neprozirne kompleksnosti kurijskog glasačkog aparata, popne na papinsku stolicu.

Ko je dr. Nikolina Balaban?

Krajiški mediji napokon ujedinjeni: Ko je dr. Nikolina Balaban?

http://usn.ba/usn-novosti/krajiski-mediji-napokon-ujedinjeni-ko-je-dr-nikolina-balaban.html

Nakon što je portal USN.ba u nekoliko navrata pisao o kardinalnim greškama dr. Balaban u Kantonalnoj bolnici, u momentima kada je redakcija portala posustajala zbog pritisaka na račun našeg istraživanja i društveno korisnog rada, podršku smo dobili iz redakcija portala biscani.net i krajina.ba, koji su se priključili dokazivanju i istraživanju, te na taj način konačno pokazali i dokazali svima šta je uzrok i ko je uzrok strave i užasa u oblaku koji se nadvio nad Kantonalnom bolnicom.

Da li Krajiški mediji zajedničkim snagama mogu da doprinesu pozitivnim promjenama u društvu, pokazat će vrijeme uskoro.

Vezane vijesti: 

Potresno pismo čitateljke: “Greškom ljekara Kantonalne bolnice u Bihaću odstranjena mi je maternica”

Kantonalna bolnica Bihać primjer javašluka i nestručnosti: ”De, nek ti muž dođe!” (FOTO)

Šok i nevjerica: Neustavna proslava Dana RS (09. januara) i u Kantonalnoj bolnici u Bihaću?! (FOTO)

Politički magazin STAV potvrdio navode portala USN.ba: “Dvoličnost godine”

U nastavku pročitajte prilog portala krajina.ba, a nadležni, nadamo se da je ovo dovoljno?

Ko  može sklopiti priču o dr. Nikolini Balaban,a da sutra bude siguran da je uradio pravu stvar? Ko može, pa bio to psiholog, psihijatar, sociolog, fenomenolog, mudrac,   razumjeti   njenu tajanstvenu i  apsurdnu  „stvaralačku“ snagu  koja se iskazuje u čudnim kontraverzama koje zbunjuju ljude širom planete „načičkane“  po društvenim mrežama poput čavki na dalekovodnim žicama?! Ko može  danas reći da se radi o ljekaru i humanisti a da istovremeno ne pomisli da je ,moguće, u  pitanju kriminalna psihologija osobe koja ima sasvim druge fiksacije od onih kojima zapljuskuje osjećanja  ljudi koje su godine nakon rata učinile slabim i ranjivim  kao srčana pumpa koja je odavno izgubila svoju  elastičnost i svježinu.!?

Neko će postaviti logično pitanje, a zašto bi se, uopće, raspravljalo „tematski“  o toj Nikolini Balaban?! Ko je ta, da prostiš, žena  koja ,kako se priča, urbi et orbi,  fluidno „cepa“ ljudska srca na milione komadića !? U jednom vremenu  srpska, potom bošnjačka, sutra možda  kurdska , ovisno o  …čemu?  Cilju? Interesu ? Motivu?

 Zbunjenost je narasla do  olimpijskih granica, kada je Senad Hadžifejzović, ko zna čime vođen, ispostaviće se jednog dana,napravio    jednu od svojih većih  javnih previda,  kandidirajući dr. Nikolinu Balaban  za ličnost godine…!? Oni koji su pratili njihov razgovor te „ kristalne“ noći  primijetili su obostranu neprijatnu  zbunjenost  od koje je čak i kamerama bilo mučno – dalo se primijetiti da oboje, i Senad i Nikolina znaju SVE – o njoj.

To „sve“ moglo bi biti SVE ONO što Hadžifejsa, onakvog kakvog ga je Bog dao,  nikada ne bi, ni u najgorim  snovima opredijelilo na  potez koji je učinio. Ali, ostavimo  njega po strani, jer svijet predrasuda  i brzih zaključaka nije samo Senadovo nego i naše vlasništvo.

Ko je i šta je dr. Nikolina Balaban mimo onoga kako se predstavlja posljednjih nekoliko godina ?

Šta je od svega legenda, mit, kult, priča, bajka, astrologija , alhemija naših nesavršenih   života?

Zašto je ona uopće postala toliko „bitna“?  Posljednji događaji oko nje stvorili su  mrežu sumnji, misterije, straha. Jer ova „genijalna“ žena  pokušava da pobjegne  iz vremena  i prostora kojima je pripadala, tumačeći  „primitivcima“ oko sebe  „prosvjetiteljski“ svoju  „novu“ ulogu  heroine koja je „poslana“ da spasi  narod- srpski  od stoljetnog zavaravanja  i šutnji o genocidu, a bošnjačkom da  pokaže  kako  u Prijedoru ima poštenih Srba koji  nastoje odbraniti ne samo svoje dostojanstvo , nego i čast i obraz svih onih koji će  prekinuti  „vječitu“ šutnju o genocidu  u Prijedoru.

Ovaj dosje , piše se , najvećim dijelom zbog upozorenja bh  i krajiškoj javnosti , ljekarskoj  struci   i budućim pacijentima  Kantonalne bolnice u  Bihaću gdje  kao patolog radi dr. Nikolina Balaban. Pouzdane informacije  i činjenična stanja  koja slijede  ,posebno u segmentu njenih patohistoloških nalaza , traže veliki oprez kod budućih pacijenata  i nalažu ,svakako, i reakcije  nadležnih institucija države.

Bošnjačka faza

I kao što je „ničim izazvana“ postala   ženska replika  Vili Branta iz Svodne kod Bosanskog Novog, svjesno kriknula poput Zole „J’accuse“ (Optužujem) , tako je odjednom  nestala sa javne scene i započela (opet,ko zna po koji ) svoj   „novi“ život.  U Bihaću.

Dobila je posao patologa u Kantonalnoj bolnici „Dr. Irfan Ljubijankić“. No, već tada je  „curila“ na sve strane   prava istina o dr. Nikolini Balaban – o svim njenim  životnim metamorfozama, suptilnim lažima, „dubinskim“ prevarama  naivaca.

Ispostavilo se ,a to će pokušati činjenično  potvrditi    naredni redovi, da je  Nikolinina, „bošnjačka“ faza bila, u stvari, maestralan i čudovišni paravan za njene prevare.

Prema informacijama do kojih su uspjeli  doći  autori dosjea, Nikolina Balaban je zatražila  sporazumni  raskid ugovora sa Opštom bolnicom u Prijedoru gdje je radila kao patolog. Druga , nezvanična i manje pouzdana, ali vrlo vjerovatna opcija njenog „bijega“ iz Prijedora ,apostrofira činjenično stanje njenih psihofizičkih kapaciteta za obavljanje  odgovornog posla.

Naime, potpuno pouzdano se zna da je dr. Balaban liječena na prijedorskoj psihijatriji, ali  opreza radi, nećemo  objavljivati  „zapažanja“  postupajućeg ljekara. Stoga se kod poznavalaca   lika i djela  dr. Balaban izvlači  jedan drugi zaključak – ona je „zamoljena“ da  napusti  radno mjesto u prijedorskoj Bolnici, ne samo  zbog smanjenog radnog kapaciteta , a moguće i radne (ne) sposobnosti , već i zbog niza afera o kojima se u  njenoj bivšoj ustanovi   govorilo -da je alkoholizirana  dolazila na posao, bila suviše „ ležerna“  u svom osnovnom patohistološkom poslu, aferama sa novcem u Udruženju patologa RS gdje je predsjednikovala  …O prevarama  naivnih Bošnjaka nakon   što skine bijelu ljekarsku kutu, odnedavno se počelo otvorenije govoriti.

Prijedorčanka Semira Hoffman koja živi u Americi  jedna je od prevarenih žena koja je na Facebooku progovorila  o tome kako joj se dr. Balaban uvukla „pod kožu“.

  • I ja sam „nasjela“ na  njenu „tužnu“ priču  i žao mi je. Voljela bih samo da se svi oni koji su joj slali novac jave , može i privatnom porukom, jer ipak je to bio samo dobro unovčen posao-objavila je.

Nezvanično ali potpuno pouzdano , ona je  Nikolini Balaban na njenu molbu , da joj pomogne, posudila 15.000 KM i  dala joj čak i  auto  na korištenje . Nikolina je vrlo brzo   u   pijansko stanju  slupala auto , dok je novac odbila vratiti. Zbog toga ju je Semira Hoffman tužila nadležnom sudu. Poznat je i slučaj prevare Senada Delića koji joj je dao kuću na korištenje , novčana sredstva i automobil, ali  i njegov automobil Balaban je slupala u alkoholiziranom stanju. Kako  bi spriječila  kontakte naivnih ljudi  koje je izvarala  Nikolina Balaban ih je blokirala na svom  profilu, ili je svakom od njih pričala loše stvari o drugima  kako ne bi skontali  u čemu je poenta njene  dobro osmišljene prevare. Po svemu sudeći , dr. Balaban  je  napravila još jedan  grijeh o kome se malo zna – veoma nečasno je odigrala ulogu u akciji  pomoći djeci poginulih kakanjskih rudara. Iako je svašta  pisala i objavljivala u ovoj „humanoj“ akciji , koristeći se ljudskim slabostima što  zbog  brzine življenja i raznih obaveza  neće  pratiti  sve što  piše , na kraju se ispostavilo da je dr. Balaban  djeci poginulih rudara iz Prijedora „ od sebe „ dala  svega 50 KM!? Postoji potvrda ove informacije  od svjedoka iz Kaknja. A poznato je da je na FB-u objavila žiro račun  za uplate  i povremeno „obavještavala“   koliko je prikupljeno!? Broj onih koji su „pali“ na „tužnu životnu priču“  dr. Nikoline Balaban , zasigurno je  mnogo veći, ali što zbog tradicionalnog odgoja ,  što zbog srama  , mnogi ne žele da „otvore dušu“. Neznanje i naivnost majka su tragedije.

Poratna faza 

  • Doduše, životna priča Nikoline Balaban vjerovatno je tužna, čak i nevjerovatna i čudovišna. Njen pokojni suprug Darislav Medić , poznat po nadimku Sula, bio je pripadnik srpskih snaga  tokom genocida u Prijedoru  i pod istragom za ratne zločine.  Nakon rata , kako piše online magazin Stav, „hapšen je nekoliko puta, a sudilo mu se 2014. godine za iznudu. Bio je optužen da je iznudio 10.000  eura od Mladena Radulovića, vlasnika stomatološke ordinacije “A-Dent”, da je uputio ozbiljne prijetnje Raduloviću, njegovoj sestri Aleksandri Radulović i radnici Korneliji Dujović. Od Dujovićeve je, prema optužnici, tražio da mu vrati 2.000 eura, zaprijetivši da će joj promijeniti lični opis i izrezbariti lice. Isti iznos zatražio je i od Aleksandre Radulović, kojoj je zaprijetio da je “neće prepoznati ni majka ni otac”. Nakon njih, Medić je, prema navodima iz optužnice, pozvao i vlasnika “A-Denta” Mladena Radulovića tražeći da mu vrati 8.000 eura, koliko je platio stomatološke usluge u toj ordinaciji, jer će u protivnom “silovati njegovu sestru Aleksandru Radulović te izrezati i izrezbariti joj lice”. Medić je oslobođen optužbi. Dvije godine ranije uhapšen je nakon što je policija u pretresu njegovog vozila i kuće pronašla sedam lovačkih pušaka, jednu poluautomatsku pušku, pet kubura, četiri pištolja, dva bajoneta, tri noža, sablju i radiostanicu. Desetak godina prije no što će osnovati nevladinu organizaciju u Prijedoru, supružnici Darislav i Nikolina objavili su knjigu, svojevrstan hommage  Jovanu Raškoviću, osnivaču Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj. No, vrijeme čini svoje. Prošlost je ostavila iza sebe, osnovala je nevladinu organizaciju čiji je program itekako bio milozvučan inozemnim donatorima. Ali i uz te se donacije vuku repovi jer postoje sumnje da je novac odlazio onamo kamo nije bio namijenjen. Godine 2011. Balaban prvi puta javno, u programu lokalne prijedorske televizije, nastupa kao aktivistica koja govori o oprostu i pomirenju. Javni istupi postaju sve češći, reakcije nakon njih sve euforičnije, a samo se rijetki, poput Prijedorčanina Jasmina Medića, magistra historije, odluče javno kazati o kakvoj se osobi radi.
  • Prijedorski Bošnjaci i Hrvati su svoju naivnost platili 1992. godine s najmanje 3.176 ubijenih civila. Koliko se naučilo iz svega toga, dovoljno govori činjenica da je erupciju oduševljenja izazvala osoba koja je dobila 45-minutni medijski prostor kao gošća Senada Hadžifejzovića u njegovoj posljednjoj emisiji. Riječ je o Nikolini Balaban, bivšoj članici partije koju je vodio Slobodan Milošević i u kojoj je dotična visoko kotirala; supruzi pripadnika tzv. VRS koji je, prema izjavama svjedoka, učestvovao u pokolju nesrpskog stanovništva u selima na lijevoj obali Sane; osobi koja se javno hvalisala da je prisustvovala sahrani Željka Ražnatovića Arkana. Svoje nacionalističko pirovanje sa svojim mužem krunisala je kao koautorica hvalospjevnom pamflet‑knjigom o Jovanu Raškoviću, pandanu Radovana Karadžića u Hrvatskoj- napisao je početkom prošle godine Medić,a objavio  „Stav“. Magistar Medić priupitao  je „ kako je moguće da se uvaženi novinar o ovim stvarima nije ni raspitivao kod onih Prijedorčana koji malo više znaju o svemu ovome?
  • Tragično je i predstavljanje lažne slike o tome da je gospođa Balaban jedina Srpkinja koja ‘bez dlake na jeziku’ priča o genocidu na području današnje RS. Treba napomenuti da ipak postoje mladi, obrazovani i odvažni pripadnici tog naroda koji su se distancirali od zločina počinjenih u njihovo ime, a, za razliku od Senadove gošće, ne nose hipoteku prošlosti. S takvima se može i mora graditi zajednička budućnost bazirana na istini o dešavanjima u bliskoj prošlosti- iznio je Medić  svoj stav u „Stavu“.

Život  sa  Sulom Nikolini Balaban zasigurno nije bio lak, što se  u Prijedoru prepričava na svakom koraku. Pominje  se da joj je, pored dvije  maloljetne kćerke,  ostavio ogromne kredite  u „švicarcima „zbog kojih je ona, da bi se izvukla,  započela svoju „bošnjačku“ fazu. Dok su  živjeli zajedno, alkohol im  je bio  stalni pratilac. No, pokojni Darislav Medić, srpski nacionalist i radikal, ostavio joj je i  vrijednu  zbirku ratnih fotografija  na koju je dr. Balaban , očito, ponosna, čim ih i godinama nakon njegove smrti drži  na zidu.To su njegove zajedničke fotografije sa probranim društvom  Ratkom Mladićem Radovanom Karadžićem , Biljanom Plavšić, Momčilom Krajišnikom…Iako  u „bošnjačkoj fazi“  ona se, što su potvrdili  svjedoci, ne lišava te raritetne zbirke likova koji su svoju mračnu životnu povijest „okitili“ trofejnim  haškim robijama zbog monstruoznih zločina koje  je upoznao cijeli svijet.

  • Ona je dužna Bogu i narodu , nadizali su se kredita za onu nadogradnju ,njena platna lista je 270 KM i sad ona misli, muslimani će je izvući iz krize . Pa vidiš s kim se druži,  sa onom Semirom ,žena je OK,  ima pare, ali ova će je opelješiti . Plus ,Nikolina pije ,ja sam lično bila na jednoj proslavi gdje je ona popila ne znam koliko vina ,ponašala se ko lujka ,penjala na stolice ,uvijala se pijana da su se svi snebivali-zapisala je jedna Prijedorčanka na FB-u i indirektno potvrdila činjenice o prevari kojom je Semira Hoffman ostala „kratka“ za  000 KM i automobil.

Znakovito, Nikolina Balaban skoro uvijek reagira pogotovo kada je napadaju, ali  na optužbe Semire Hoffman ostala je nijema, a to, valjda, dovoljno govori.

Bihaćka faza

Za način kako je  zaposlena  dr. Nikolina Balaban u  bihaćkoj Kantonalnoj bolnici „Dr. Irfan Ljubijankić“ postoji nekoliko verzija. Jedna je   da je svoje  prste u tome imao bivši krajiški premijer  koji se sa dr. Balaban  privatno druži.

Druga opcija ima više  smisla –  bihaćka Bolnica ostala je bez patologa u kratkom vremenskom intervalu, a Balaban je jednom  ranije boravila u Bihaću, saznala za to i jednostavno – došla. Direktor Bolnice dr. Smail Dervišević iskoristio je neko svoje diskreciono direktorsko pravo koje najvjerovatnije ne korespondira sa zakonskim propisima i zaposlio je „ u roku odmah“. To će reći – bez konkursa, bez provjere  njene stručnosti  i probnog rada. I sve bi to tako „leglo“, moguće  da  bi  bh javnost   potpuno izbrisala  iz korteksa  dr. Balaban da  ova patologinja  nije , kako se sada već bjelodano zna, načinila i ogroman broj stručnih grešaka i vrlo ozbiljno ugrozila zdravlje  brojnih pacijenata. Prema već objavljivanim informacijama dr. Smail  Dervišević, direktor Bolnice, osoba koja esencijalno voli da potcjenjuje ljude i gradi mit o svojoj nepogrešivosti ,jednostavno je zabranio  da se rade revizije patoloških nalaza dr. Nikoline Balaban. Bio je to jedini način  da se  sakriju njene greške i vjerovatne šupljine u znanju. Već tada se „znalo“ da su po patološkim  nalazima dr. Balaban vršeni nepotrebni kirurški zahvati, ili nisu rađeni kada je to bilo neophodno!?  No, kada su pacijenti svojim angažiranjem i sredstvima  uradili revizije patoloških nalaza dr. Balaban ispostavila se jedna porazna i opasna slika – Dr. Balaban davala je potpuno pogrešne dijagnoze!!!?

Čitaocima ovdje naglašavamo motiv  za  istraživanje , prije svega,  stručnih kompetencija patologinje Balaban –  to je isključivo pokušaj da se  zdravstvena zajednica   u kojoj ona djeluje upozori i  osvijesti  i dok još ima vremena djeluje kako bi spriječila daljnju,  nekontroliranu  i  zbog stručnih grešaka  izazvanu,  dramatičnu eroziju  zdravlja pacijenata kojima se  „bavi“ dr. Balaban.

Ovdje ćemo  navesti  neke  primjere urađenih revizija patohistoloških nalaza   dr. Balaban koji su rađeni u više medicinskih ustanova u BiH i Hrvatskoj.  Prepustićemo čitaocima da sami zaključuju.

  • Pacijentica R. Dž., 23 godine . Dr. Balaban joj je dijagnosticirala karcinom dojke ,pa su joj kirurzi odstranili  dio dojke. Nakon revizija patološkog  nalaza dr. Balaban u Bihaću i Kliničkom univerzitetskom centru u Banjoj Luci  dijagnosticirana je  benigna promjena !?
    Da nije urađena revizija pacijentica R.Dž.  bi ostala bez dojke i  išla na dalje „liječenje“ kemoterapijom.
  • Pacijent Ž.I. iz Cazina, 56 godina. Kod njega je dr. Balaban „otkrila“ upalnu bolest želuca. Nakon što su  urađene dvije revizije  kod Ž.I. je dijagnosticiran karcinom želuca!?
  • Pacijentica R.S. iz Bihaća, 32 godine. Na osnovu patološkog nalaza dr. Nikoline Balaban ovoj je mladoj ženi odstranjena maternica. Revizije su pokazala da je to bilo nepotrebno!?
  • Pacijentica J.S. iz Cazina, 47 godina. Balaban je dijagnosticirala karcinom dojke. Institut za patologiju u Sarajevu utvrdio je  da –karcinoma dojke kod ove pacijentice nema!?
  • Pacijentica M.B. iz Velike Kladuše, 63 godine. Dr. Balaban dijagnosticirala joj je promjene na grliću maternice CIN III, odnosno displazije epitela čiji se stepen povezuje sa pojavom karcinoma. . Revizija je pokazala da nema displazije epitela nego je riječ o  dijagnozi Cervicitis chronica ili narodskim rječnikom , upala maternice.
  • Pacijent S.A. iz Velike Kladuše, 80 godina. Patohistološka dijagnoza dr. Nikoline Balaban je glasila: Karcinom želuca tip G2. Revizija njenog nalaza u Zagrebu (Klinički zavod za patologiju i citologiju Rebro) pokazala je da S.A. ima „blagi kronični gastritis“.
  • Pacijent N. iz Cazina, 50 godina. Patohistološka dijagnoza dr. Nikoline Balaban je glasila:Inflammatio chronica .Revizija  njenog nalaza je dala slijedeći rezultat:  Karcinom želuca u metastazi.
  • Pacijentica D.H. , 18 godina. Patohistološka dijagnoza dr. Nikoline Balaban je glasila: Autoimuni tireoiditis.  Revizija  njenog nalaza  na Kliničkom centru u Tuzli  je dala slijedeću dijagnozu:  Papilarni karcinom štitnjače.

Pacijentica S.M. iz Bužima, 42 godine. Patohistološka dijagnoza dr. Nikoline Balaban je glasila: Povećanje štitne žlijezde-gušavost. Revizija njenog nalaza pokazala je da S.M. ima papilarni karcinom štitne žlijezde.

NAPOMENA: Redakcija portala je u posjedu svih nalaza, a neke smo objavili u proteklom periodu.

Dr. Nikolina Balaban uradila je na bihaćkoj Patologiji , pretpostavlja se, minimalno  1000 patohistoloških nalaza, a najmanje 10  njenih  fatalnih grešaka  po zdravlje pacijenata  istražuje Ministarstvo unutrašnjih poslova USK i Tužilaštvo USK. U ovom trenutku, ako je suditi po stepenu i učestalosti kardinalno pogrešnih dijagnoza dr. Balaban  „ samo nebo zna“  koliko  uopće  pacijenata „ hoda“ po Kantonu  sa  pogrešnim dijagnozama. O  tome da je dr. Nikolina Balaban  radila  u bihaćkoj Bolnici  i bez članstva u Ljekarskoj komori USK koja broji blizu  500 doktora medicine   upoznato je  i rukovodstvo Komore. Štaviše, u ovoj se ustanovi  vrše  provjere  patohistoloških nalaza  dr. Nikoline Balaban  koje su već postale predmet javnosti ali i  policijsko –  tužilačke istrage. Ovdje je  neophodno ukazati na još jedan  ozbiljan „rukavac“ afere sa patohistološkim nalazima dr. Balaban kojoj je  neupitno povjerenje poklonio autoritarni direktor Bolnice dr. Dervišević – tužbe pacijenata   koje će zasigurno  uslijediti.  Vrlo je  lako  i bez prejudiciranja  „pogađati“    kakve će biti sudske presude  za nesavjesno liječenje i koliko će to oštetiti ustanovu koja je  u višemilijunskim dugovima. No, šteta je već načinjena i izbora više i nema. Ovdje se i ne bavimo direktorom Derviševićem , jer  stranačko društvo  u kome živimo neće u njegovom angažmanu u slučaju „Dr.Balaban“ pronaći  išta što miriše na aferu zgodnu za sankcije, ili, ne daj Bože, smjenjivanje sa unosne i ugodne pozicije. Uostalom, čak je katastrofalni požar  bihaćke Bolnice prije skoro će 4 godine  unaprijedio  i direktora  i njegovog zamjenika. Politička podobnost ne rimuje se sa moralom, pa je  dr. Havića naslijedio njegov zamjenik dr. Dervišević na poziciji direktora. Sa koje je , blago nama, pacijentima  USK upriličio noćnu moru, ukoliko moraju patohistološke nalaze raditi u bihaćkoj Bolnici. Dosje o dr. Nikolini Balaban ovdje završava ,ali se otvaraju  mnoga pitanja, itekako ozbiljna  i  opterećujuća  za ljekarsku struku  –  o  „tihoj“ ugroženosti  pacijenata , o stepenu pogrešnih  dijagnoza, ljudskoj etici i Hipokratu, banalizaciji jednog cijenjenog posla od koga ovise sudbine ljudi…

Na kraju dosjea, veoma važna napomena za čitaoce – dr. Balaban ponuđeno je da odgovori na brojna pitanja i sumnje  koje kruže oko njene ličnosti i njenih stručnih referenci.

Proteklo je dovoljno vremena, a  ona se nije oglasila sa odgovorima na pitanja koja je dobila.

Zašto, najbolje ona zna.

MOSTOGRADITELJI I MINERI – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

MOSTOGRADITELJI I MINERI

Uvijek sam bio za gradnju i čuvanje mostova. Protivan defetizmu i kukavičluku. Kolegama profesorima želim uspjeh. No, plašim se da je ili tekst prenesen iz klix.ba nevješto napisan, ili su okolnosti bile upravo kako je opisano. Nameće se pitanje: kako promovirati “politički pokret”, a ne biti politički angažiran? A biti politički angažiran znači biti svjestan činjenice da politika podrazumijeva dva stanja: kulturnu transformaciju svijesti, ili, aktivnu borbu protiv vlasti, tj, djelovati kao opozicija. U praksi se možemo samopotvrđivati, ili samodemantovati. Ako govorimo o MOSTU, onda je samodemanti već u startu ne zamišljati da ulogu i funkciju mosta može ispuniti bilo koje brvno. No, brvno, ili balvan, preko kojeg se misli pregaziti povijesni ponor podjele zemlje na Bosnu – I – Hercegovinu, ne vodi niti fenomenološkom, niti eficijentnom prelasku na drugu stranu, ne obale, već zablude. Od deklaracija do populističkih deklamacija još niko nije napravio pitu, posebno ako presuše donacije (ne samo novčane, već i one mnogo bitnije, – mentalne) iz egzila, kojeg se tako maestralno iskorištava, a tako bezobzirno marginalizira.
[Specijalnost autora teksta (među jednakim) KULTURNA POLITIKA (ma šta to kome značilo, tako piše u mojoj diplomi magistra političkih nauka). Kao kulturolog i politolog, ali ne samo teoretičar ispraznog, izverziranog, mimikričnog i narcisoidnog blagoglagoljanja, već i neko ko je vazda kao buntovnik s razlogom inicirao i vodio prave revolucije, znam šta znači biti apriori gubitnik, te sam kao inženjerac-miner, istina, protivno svojoj volji osposobljen, u skladu sa partizanskom doktrinom i taktikom ratovanja, naučen da se MOST kojeg može upotrijebiti i osvojiti neprijatelj – MORA SRUŠITI. Sve drugo, “čuvati”, “graditi”, samo je kontraproduktivno. Takav “most” bolje je nemati.
Poći u boj “naoružan”/natovaren, sepetom neraščišćenih kriptonacionalnih zabluda nazvanih “tradicijom”, pri čemu se liferuju prograđanski manuskripti a zataškava ta klero-nacio-kriptomanija, gdje se toleriše da je Bosanac izmišljena kategorija, “nula”, gdje se previđaju, pa čak ni u snu ne priviđaju narodnosti, gdje su pravnici krivokletnici, ljekari mengeleovci, učitelji manijaci, komšije pritajeni koljači koji čekaju “svojih pet minuta”, znači biti spreman na intelektualno tavorenje još hiljadu godina, jer, uz sve poštovanje prema kolegama, narod to lijepo naziva presipanjem iz praznog u šuplje, ili, obratno, iz šupljeg u prazno, ovisno o koordinatama Ivan-tunela]. 

ZAŠTO NE POSTOJI DAN ŽRTAVA KATOLIČKE CRKVE

ZAŠTO NE POSTOJI DAN ŽRTAVA KATOLIČKE CRKVE

dan-zrtava-katolicke-crkve

http://www.index.hr/vijesti/clanak/zasto-ne-postoji-dan-zrtava-katolicke-crkve/801869.aspx

Piše: Svjetlonosa.bloger.index.hr

DA, NE postoji takav dan.

Postoji Dan žrtava fašizma, Dan žrtava holokausta, Dan žrtava totalitarnih režima, Dan žrtava domovinskog rata i mnogi drugi, no Dan žrtava Katoličke crkve ne postoji.

Ne zato što žrtve ne postoje, već zato što ih se pomelo pod tepih. Gurnulo u ormare. Sakrilo iza takozvanih – isprika.

Ne radi se tu o 4-5 godina rata, ne radi se o kojem desetljeću zlih ideologija, radi se o nekoliko stoljeća sustavnih progona, pokrštavanja, mučenja i ubijana ljudi.

I makar službeno ne postoji Dan sjećanja na žrtve Katoličke crkve, 17.02. nalazim prikladnim za takav spomendan.

Na taj dan 1600. godine, u Rimu je zbog svojih “heretičkih” tvrdnji spaljen Giordano Bruno.

Znanstvenik, pisac i pjesnik. Govorio je o tome kako su sve zvijezde sunca, i da postoji realna mogućnost za još ovakvih svjetova. Nakon što je proveo godine u tamnici, 1600. godine, živog ga spaljuju na lomači.

Kako je bio neslomljiva duha i zadnje što im je na suđenju rekao, bilo je:

“Možda vi, moji suci, izgovarate ovu presudu protiv mene s većim strahom nego ja koji ju primam”.

Pa znajući njegovu narav, naređeno je da mu se čavlom zabije jezik u nepce, kako ne bi morali slušati njegovu “herezu”.

Dva dana prije, 15.02. obilježava se rođendan Galilea Galileja, koji je pod prijetnjom i istragom Crkve, odlučio svoje stavove o kretanju Zemlje odbaciti kao heretičke i tako se spašava brutalne smrti, ali do kraja života živi zatvoren u svojevrsnom kućnom pritvoru.

Ovim riječima se Galileo morao pokajati klečeći na koljenima (skraćena verzija):

“Ja, Galileo, u mojoj sedamdesetoj godini života, kao zatvorenik i na koljenima, pred vašom Eminencijom i Prečasnom Gospodom kardinalima, Inkvizitorima protiv heretičke izopačenosti, imajući pred svojim očima Sveto Pismo, koje dotičem svojom rukom, odričem se i proklinjem i gnušam greške i hereze kretanja Zemlje.”

Dakako, oni su samo najpoznatiji. Povijest zločina je daleko veća. A i ovo je samo sažetak (u suradnji sa Znanost i biblija):

KRIŽARSKI RATOVI

Kako je sve počelo :

Papa Urban ll, u strastvenom, propagandističkom govoru pred tisućama prikupljenih vjernika u Clermontu, u Francuskoj, 27.11.1095, poziva sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od Muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili stoljećima prije i sada naplaćivali hodočasnicima ulaz. Tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavlja na svoje tunike veliki crveni križ i odlazi u 200. godišnji rat za oslobađanje navodnog Isusovog groba. Začinjen prijetnjom pakla i obećanjem nagrade (konkretno Papa je udijelio “izlazak iz čistilišta svim sudionicima direktno u Raj” – poznato?), poziv je naišao na neočekivani odaziv. Oni koji su pročitali o nasilju u Bibliji znaju da i Križarski ratovi i Inkvizicija i progoni Židova i ostalih “pogana” nalaze tamo svoje puno opravdanje.

1. Prvi Križarski rat je pokrenut 1096-1099 bojnim pokličem “Deus Vult” (Bog to želi), pozivom na uništenje nevjernika u “Svetoj Zemlji”. Križari u Njemačkoj prvo su se obračunali s “nevjernicima među nama”, Židovima u dolini rijeke Rajne. Tisuće su odvučene iz svojih domova ili mjesta gdje su se skrivali, i sasječeni ili živi spaljeni (“vatra čisti”). Onda su religiozne legije pljačkale i ubijale putem sve do Jeruzalema. Svećenik Raymond Aguilers je napisao: “U Solomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu.” Oko 40.000 Muslimana, zajedno s Židovima je pobijeno u ta dva dana, i tako je Jeruzalem “očišćen od nevjerničke ruke”. Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon pokolja svi su se okupili oko navodnog Kristovog groba na misu zahvale. U njihovim rukama je grad ostao oko 100 godina.

2. Na drugi Križarski rat 1147- 1149 poziva Papa Eugenije III (d.1153); Kako je “Svetac” Bernard, redovnik iz Clairvaux-a izjavio: “Kršćani slave smrt pogana, jer je time Krist sam proslavljen.” Završava totalnim porazom njemačko-francuske vojske od Turaka. 1187.

3. U Trećem Križarskom ratu (inicijator Papa Grgur VIII ), nakon što je Richard Lavljeg Srca osvojio grad Acre u 1191, naređuje da se 3000 zarobljenika — od kojih su mnogi bili žene i djeca — izvede iz grada i zakolje. Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. “Nevjernički životi nemaju vrijednosti”. Kroničar Ambroise, ushićeno piše: “Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!”. Nakon što se Friedrih Barbarossa utopio prelazeći konjem rijeku, njemački križari se povlače, i gube stečene pozicije. Mudri muslimanski vođa Saladin daje besplatan pristup kršćanskim hodočasnicima.

4. Papa Aleksandar III posjećuje 1177. godine hrvatski grad Zadar. Trideset i pet godina poslije, Zadar su osvojili, opljačkali i srušili križari 1202. U gradu je izveden masakr. Prije polaska iz Zadra, porušili su zidine i uništili sam grad. Kuće i crkve su srušene do temelja. Oštetili su i katedralu Sv. Stošije. Preostalo stanovništvo je iseljeno iz Zadra (pretežno u Nin), dok su grad naselili Mlečani. Dio flote ostao je stacioniran na Ugljanu kao osiguranje naseljenim Mlečanima u gradu. Kako bi se Emerik ispričao građanima (preostalima koji su naselili Nin), gradu Ninu je 1203. dao status slobodnog kraljevskog grada (kao jedini dalmatinski grad).

Dječji Križarski rat 1212.

“Budući da nas Bog vidi kao grešnike, kakvi jesmo, neće nam pružiti svoju moćnu ruku i pomoći razbiti nevjernike. Zato ćemo u rat poslati nevinu djecu. Dobri Bog, uz Duha Svetoga, milostivog Isusa i njegovu bezgrešnu Majku, te ostale Svece, smilovat će se na tu djecu i, kao u dobra stara Biblijska vremena, napraviti čudo te poraziti mrske bezbožnike”. Djeca su navodno ukrcana na 7 brodova i poslana u oslobađanje Svete zemlje. Većina ih nije niti došla do tamo, podavili su se, a ostatak je pao u tursko ropstvo.

Četvrti Križarski rat 1201-1204.

Povod 4.križarskog rata bio je poziv pape Inocenta II. da se dokrajči okupacija Kristova groba, pogotovo sad kad se nakon smrti Saladina 1193. njegovo carstvo raspalo na 17 država. Papin poziv je naišao na brojne poteškoće kod vladara zapadne Europe koji su međusobno posvađani te se odaziva plemstvo i vitezovi željni bogaćenja i slave (visoko francusko plemstvo iz interesa kako će osvojenu Svetu zemlju međusobno podijeliti i osnovati kršćansko kraljevstvo).

Pohod na Carigrad.

Prvo osvajanje grada koji je bio u kršćanskim rukama (17. 07. 1203.) i pokolj i pljačka njegovih stanovnika – kršćana. Čak su i opatice bile silovane. Na prijestolje Patrijarha, križari ustoličuju prostitutku. Papa Inocentije III (1160-1216), daleko od toga da bi se zgražao nad zločinima koje su počinili, on se raduje pobjedi nad Istočnom Crkvom koja je do tada odbijala priznati njegovu nadmoć. Taj podlac je naredio i genocid nad Albigenzima u Francuskoj. Za nagradu je proglašen svecem.  Sve je to toliko oslabilo Bizant, da su Turci kasnije lako prodrli u Europu sve do Hrvatske i dalje.

5. – 8. Serija poraza, do osmog Križarskog rata 1291. kada su kršćani izgubili i Akon, posljednje ostatke križarske države. Epilog bi mogao biti križarski pohod koji je krenuo huškanjem pape Urbana V 1395. Tada je sa Rodosa organiziran pohod na Egipat. Križarski fanatici su zauzeli Aleksandriju. “Pokolj ne samo muslimana, već i kršćana i Židova, bio je po okrutnosti ravan onome u Jeruzalemu 1099. i Carigradu 1204

9. Edward I je pokrenuo 9. križarski rat (Edward ‘Longshanks’). To je onaj vladar protiv kojeg se borio William Wallace (široj publici poznat iz filma ‘Braveheart).

Križarski ratovi na Baltiku

Poznati su nam kao Sjevernjački križarski ratovi (the Northern Crusades). Pokrenuo ih je papa Celestin III 1193. godine. Cilj im je bio konvertirati na kršćanstvo Estonce, Litvance, Šveđane, Fince, Pruse, Saksonce, itd… Teutonski vojni red osnovan je u 12. stoljeću u Palestini, u Akri. Činili su ga katolici njemačkog podrijetla. Protjerani su s Bliskog Istoka negdje u prvoj polovici 12. stoljeća i onda su krenuli prema Sjeveru; prema Transilvaniji, Poljskoj, te Baltiku. Primali su naredbe direktno od pape. Provodili su prilično agresivnu politiku.

Jedan od ciljeva im je bio također bio konvertirati pravoslavnu Rusiju na katoličanstvo. Međutim, Rusi su ih pobijedili u bitci kod jezera Peipusa (negdje opet u prvoj polovici 12. stoljeća), što je postepeno dovelo do odustajanja od gore spomenute ideje. Ali, zato su krajem 14. stoljeća uspjeli doprinijeti konvertiranju Litve na kršćanstvo. Tada je došlo i do poljsko-litvanskog saveza (litvanski vladar – mislim da su imali vojvodu ili nadvojvodu – je oženio poljsku princezu).

No, isto tako treba napomenuti kako je primarni cilj ovdje bila teritorijalna ekspanzija, uz proširenje političkog utjecaja, dok je konverzija na kršćanstvo predstavaljala popratan cilj. Gore navedeni paganski narodi dugo su pružali otpor, međutim na kraju su popustili pritisku te prihvatili kršćanstvo kao religiju, te feudalizam kao poredak.

Iako su Križarski ratovi formalno završili 1291, konačnim gubitkom Svete zemlje, židovi su ponovno podvrgnuti genocidu. Skoro 40.000, mladih “ratnika križa” pljačkalo je ubijalo i spaljivalo na svom putu prema jugu Europe i iskorijenilo oko 150 židovskih zajednica.

“Sveti” kršćanski ratovi

Kada je kršćanska rulja spalila Aleksandrijsku knjižnicu (tada najveću na svijetu) 391.god, šteta po napredak čovječanstva je bila neprocjenjiva. Uz knjižnicu je bilo sveučilište sa tisućama studenata, koji su besplatno mogli učiti i biti podučavani, a za siromašnije se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma, a po noći je svatko mogao spavati na podu. Moglo se podučavati bilo što. Niti danas nemamo nešto slično. Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a njeni resursi su bili ogromni (sa tada nezamislivih 750.000 knjiga).

Rulju je nahuškao kršćanski parijarh Teofil. Još gore užasne scene događale su se i 21 godinu kasnije, kada je patrijarh Sveti Ćiril ohrabrio ‘Kršćansku’ svjetinu da mučki ubije najveću znanstvenicu svih vremena – matematičarku i filozofa – Hipatiju, 412. Ta inteligentna, rječita i ne manje lijepa predsjednica aleksandrijske škole platonističke filozofije, uhvaćena je na putu na posao, iako je bila svjesna opasnosti, i razjarena rulja ju je odvukla do oltara Teofilove crkve, i tu joj školjkama zderala svu kožu do kostiju. Glavni poticatelj Ćiril je za nagradu i mirnu savjest, proglašen Svecem, a Hipatija, po kršćanskom nauku, otišla u pakao.

U 4. stoljeću, car Konstantin, prvi rimski car koji je postao kršćanin, daje ubiti preko 3000 kršćana, jer se njihovo tumačenje Svetog Pisma nije slagalo s njegovim (zamislite nisu se slagali s prevelikim povezivanjem crkve i države). To je mnogo više od par kršćana koji su stradali u svima dobro poznatim “bacanjima kršćana lavovima” u 1. stoljeću. Ostali “progoni” kršćana (Japan, Kina, Sudan itd.) nastali su kao revolt prema pokušajima Crkve da uvodi svoju dogmu na mala vrata pod krinkom “humanitarnog rada” i tako nadvlada domaće religije.

U 777., Karlo Veliki, pobožni branitelj Rimske crkve, nakon poraza Saxonskih pobunjenika, daje im izbor između pokrštavanja i pogubljenja. Kada su odbili krstiti se, dao im je odrubiti glave – 4500 u jednom danu.

1209, Sveti Papa Inoćentije III pokrenuo je oružani pohod protiv kršćana Albigenza na jugu Francuske.

u 12 stoljeću počinje diskvalifikacija katara – upravo kada su u Europi počeli nicati religiozni pokreti Valdenaza i Albigenaza (odnosno katara), a posebice kad je utjecaj Katara poprimio takve razmjere, da je počeo predstavljati opasnost po samu Crkvu i njezina bogatstva. Ne zato jer su zagovarali asketizam i primali žene u svećenike, već zbog odricanja od svećeničke vlasti i vlasti tada totalno degradiranog Pape. Katare bismo najbolje mogli usporediti s današnjim napredno-liberalnim pogledima. Kako bi se Crkva obranila od takvih pokreta, koji su postajali sve raširenijima, ona ih je proglasila heretičkima i odredila smrtnu kaznu i mučenje za osumnjičene za herezu. Posljedica je bio i prvi interni križarski rat protiv Katara (1209-1229) u Južnoj Francuskoj (iako su ovi bili miroljubljivi).

1208.godine papa Inoćent III pozvao je na križarski rat protiv katarskih gnostičkih vjernika, kako su se skupnim imenom nazivali oni koji su prihvaćajući gnosticizam, odnosno izravnu spoznaju Boga, odbacivali posredovnu ulogu pape i svećenstva (a bez te uloge naravno da bi KC izgubila i politički utjecaj…

Katari su, dakle, izazvali bijes time što su odbacivali papinstvo i katoličku crkvu – njihova hereza u svojim dogmatskim postavkama bila je ista kao i ona manihejaca. Bijes Crkve je posebnom snagom buknuo u Beziersu, u kojem su ti papini križari počinili strahovito krvoproliće, za što nam je kao dokaz ostalo i pismo papinog legata Arnolda, monarha iz Citeauxa koji se papi Inoćentu ovako hvalisao o ishodu pokolja:

“Mi ne štedimo nijedan stalež, nijedan rod, nikakvu dob; od oštrice je mača palo oko 20 000 ljudi. Nakon pokolja, grad je opustošen i spaljen, te je tako na čudesan način bjesnjela božja osveta.” Postoji priča da je papin legat kod pada Beziera izrekao i ove monstruozne riječi: “Pobijte ih sve, Bog će znati koji su njegovi.” Crkveni apologeti se zaklinju da to nije kazao, ali kako se god okrene, Crkva je okaljala svoje ruke do laktova u krvi, za sva vremena.

Tada su doslovce istrebljeni gradovi Perignan, Narbonne, Carcassone, Toulouse. Genocid je trajao 40 godina.

Mnogi su prvo oslijepljeni, osakaćeni, vučeni konjima i korišteni kao mete za gađanje. Rat su vodile razne vojske uključujući Vatikansku. Ono što niti tada nisu uspjeli istrijebiti, dovršila je “Sveta” Inkvizicija u sljedeća dva stoljeća. Zatrli su im apsolutno svaki trag, tako da danas nema skoro nikakvog dokumenta o njima osim katoličke antipropagande.

Sveta inkvizicija

U 12. i 13. stoljeću rađa se inkvizicija. Njen začetnik je 1231. Papa Grgur IX.

Inkvizitori imaju neograničeno pravo primjene svakog mogućeg načina nanošenja patnje i užasa lažno optuženim žrtvama. Izmišljeno je preko stotinu sprava za mučenje. Žrtve se mažu lojem i polako žive peku. Peći nacista za ubijanje ljudi, prvo je koristila kršćanska Inkvizicija. Surova mučenja stotina tisuća ne-kršćana prestrašna su za opisivanje. Pogubljuje se stotine tisuća “heretika”.
“Evolucije Inkvizicije”:

– 1542. Sveta služba univerzalne Inkvizicije
– 1908. Sveta služba
– 1965. Kongregacija za nauk vjere

Engleski su katolici pogubljivani pod protestantskim režimima. Američki povjesničar William T. Walsh piše: “U Britaniji, 30.000 odlazi na lomaču zbog vještičarstva; u protestantskoj Njemačkoj, brojka je oko 100.000” (, p. 275).

“Notorno je poznata činjenica da je vjerovanje u pravednost kažnjavanja heretika bila tako česta kod religijskih reformatora 16. stoljeća kao što su Luther, Zwingli, Calvin i njihovih pristaša, da možemo vidjeti kako je njihova tolerantnost započela s padom njihove političke moći.” (C.E., s.v., “Inquisition,” 8:35).

Zabilježeno je da je Crkva proglasila SVECIMA čak četiri Velika Inkvizitora: Peter Martyr (u.1252), John Capistran (u.1456), Peter Arbues (u.1485) i Pius V (u.1572)? St. Dominic (u.1221).

Inkvizicija – organizirana za borbu protiv Katarskih vjernika. 1197. Petar II. Aragonski proglasio Katare neprijateljima države i naredio da se spaljuju. Inocent III je ugradio inkvizicijski postupak u crkveno sudbeno pravo. 1208: Papa Inoćencije naređuje križarski pohod protiv francuskih Katara. Preko 100.000 i je ubijeno od Arnaudovih vojnika kod Beziera. 1231. postavljeni papinski inkvizitori. Još 1224. objavljen zakon protiv krivovjeraca u Lombardiji. 1252. Inocent IV. ovlastio inkvizitore da izvlače priznanja mučenjem.

Crkva je strogo zabranjivala bilo kakva medicinska istraživanja, seciranje mrtvaca i sl., i poticala neukost i zanemarivanje bilo čega tjelesnog (higijenu, tjelovježbu, poboljšanje svjetovnih uvjeta života, obrazovanje), jer nisu važni, važno je pokajanje grijeha radi vječnog spasenja. Životni vijek je bio 25 – 30 god. Nije čudo da su najveće epidemije tifusa i kuge harale upravo u Mračnom Kršćanskom srednjem vijeku kada je Crkva bila na vrhuncu svoje moći.

Sveti Bernard Clairvaux (1090-1153), najutjecajniji kršćanin svog vremena, izražavao je duboko nepovjerenje u intelekt i ponavljao “da je stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, poganski čin i stoga zao.”

Prema biblijskom citatu: “Svjetovnih se pak praznorječja kloni: sve će više provaljivati prema bezbožnosti i riječ će njihova kao rak-rana izgrizati.” (Timotej, 2,16)

Kao doprinos Crkve u sirenju znanosti i pisane rijeci, spomenuo bih još i listu zabranjenih knjiga, “Index Librorum Prohibitorum”, koje je Katolička crkva proglasila opasnim po crkvu i vjeru njenih pripadnika. Prva cjelovita verzija Indexa se pojavila za vrijeme pape Pavla IV 1557. godine. Ne treba niti spominjati da je Sveta Inkvizicija bila “autor” te liste. Lista zabranjenih knjiga se održala do današnjeg dana i redovno je ažurirana do 1948. godine, a to 32. izdanje je sadržavalo preko 4000 zabranjenih i cenzuriranih knjiga. U tom izdanju nema npr. “Meine Kampfa” (kao ni jednog djela nekog drugog fašističkog autora koji je bio katolik).

Popis predstavlja samo zabranjene radove katoličkih pisaca, jer oni ostali (ateisti npr.) nisu niti zastupljeni na njoj, po onoj definiciji da su heretička djela “ipso facto” zabranjena. Pod “heretičkim” se podrazumijevaju djela koja na bilo koji način kritiziraju bilo koji element katoličke vjere.

Za izbijanja kuge 1348-1349, glasine su se širile da židovi truju bunare. Uslijedili su pokolji ogromnih razmjera. Npr. Flagelanti, ili kršćanski pokajnici koji su javno bičevali sami sebe za pokoru od grijeha, navalili su na židovsku komunu u Frankfurtu i iskalili svoj bijes na njima.

Protestanti Hugenoti su drugačije gledali na katoličke dogme i osuđivali ponašanje Crkve u to vrijeme. U noći Svetog Bartolomea 1572, započeo je nad njima masakr koji je trajao 6 tjedana i pobijeno je 10.000 Hugenota. Jedna grupa tih “heretika” je pobjegla na Floridu, ali 1565 španjolska brigada otkriva njihovu koloniju i sve ih pobije nakon što su se predali. Blagoslov Pape Grgura XIII: “Mi se radujemo što ste oslobodili svijet od tih bijednih heretika.”

Od 1550-1650-te oko 100.000 “vještica” je spaljeno u Europi kao posljedica kršćanskog fundamentalizma (Vidi u Bibliji: Ne daj vještici da živi! Spali djevojku!). Povjesničari procjenjuju da je ukupno bio daleko veći broj žrtava – većinom žena.

Konkvistadori

“Martín Fernández de Enciso, geograf koji se našao među osnivačima kolonije Darien, izlagao je tezu da je teritorij West Indies predan u ruke Španjolcima … ” upravo kao što je i teritorij Kane Galilejske predan izraelcima. Španjolci, dakle, naglašavao je, mogu postupati s indijancima na isti način na koji je Jošua postupao sa stanovnicima Jerihona (totalni genocid),” [55]

Pizaro (Francisco Pizarro, 1471-1541.) i njegova braća predvodili su osvajačku vojsku koja je uništila državu Inka i zavladala Peruom, tako što je prodrla iz Paname, 1531. Kad su stigli u Peru, naišli su na rat oko prijestolja, zmedu Atahualpe i njegovog brata Huaskara.

Španjolci su miroljubivo ušli u Kusko 1532. i pozvali Atahualpu u svoj logor, na gozbu u njegovu čast, gdje je on došao s pratnjom od nekoliko tisuća ljudi, ali nenaoružanih. Španjolski misionar u pratnji Kortesa je tražio od Atahualpe da prihvati kršćansku vjeru i da prizna vrhovnu vlast španjolskog kralja, Karla V, što je Atahualpa odbio. Na dati znak, Španjolci su osuli paljbu topovima, zatim jurnuli na Atahualpinu pratnju i pobili one koji su preživjeli topovsku paljbu, a njega zarobili.

Španjolci su za Atahualpu tražili otkup – da im se napuni zlatom i srebrom odaja u kojoj je bio zarobljen. Inkama je trebalo nekoliko mjeseci da skupe otkupninu u zlatu i srebru. Pretapajući kipove i nakit u zlatne i srebrne poluge, skupili su oko 24 tona plemenite kovine – otkupninu koja je vrijedila po procjenama oko 4,6 milijuna dukata. U međuvremenu su se Pizaru pridružile i nove snage pod zapovjedništvom Almagra, koje su tražile udio u pljački. Kad je cijeli otkup skupljen, konkvistadori su naredili da se Atahualpa spali (po nekima to je bilo 1533., a po drugima 1534).
Kad je Atahualpa bio na lomači, jedan misionar mu je ponudio da ga objese, umjesto da ga spale, ako prihvati kršćansku vjeru (to je bio maksimum kršćanskog milosrđa). Atahualpa je prihvatio i tako su ga objesili. Poslije tog i mnogih drugih postupaka nije čudo da su Indiosi došli do zaključka da su kršćani daleko gori ljudi od njih, a njihova religija i Bog zapravo religija zla i Bog zla. )

Jedan od ciničnih detalja ovog viđenja povijesti je da je bjesomučno ubijanje domorodaca ublaženo uredbom koja se zvala “reljuerimiento”, a koja je nalagala sljedeće: Prije nego što bi se počelo s nasiljem, Indijancima bi bio pročitan nalog da se pokore osvajaču, jer je Papa Aleksandar VI – Borđija njihovu zemlji poklonio (!?) svjetovnoj vlasti tj. španjolskoj kruni, kojoj oni, stoga, duguju pokornost. Vjerojatno su Indijanci (ukoliko bi im uredba uopće bila prevedena) bili u čudu – kako netko iz daleke zemlje može pokloniti njihovu zemlju nekom drugom (iz isto tako daleke zemlje), čija je produžena ruka s mačem, sad pred njima, spremna da ih ubije na znak neslaganja.) Ali, cinizam povijesti nije bio samo tada i tu na djelu.

Između ostalog, opravdanjima osvajanja dodani su argumenti, koji su trebali indijance prikazati u negativnom svjetlu, kao što su obredi prinošenja ljudskih žrtava njihovim bogovima (koji su, naravno, smatrani demonima). Asteci su u svojim religijskim obredima žrtvovanja ubijali oko stotinak ljudi godišnje. Nakon uspostavljanja konkvistadorske strahovlade to je prestalo, ali je zato sada Kršćanskom Bogu prinošen mnogo veći danak – oko 400 tisuća Indijanaca svake godine, tj. oko 40 milijuna za stotinak godina !!! Cijela jedna civilizacija je iskorijenjena.

1723. biskup Gdanjska, u Poljskoj, zahtijeva da se svi židovi izbace iz grada. Gradsko vijeće je to odbilo, ali biskupov strastveni govor je zapalio masu koja je prodrla u geto i pretukla sve njegove stanovnike na smrt.

“Kada je Napoleon osvojio Španjolsku 1808, Poljski narednik Lemanouski izvještava da su se Dominikanci [zaduženi za poslove Inkvizicije] utvrdili u svom samostanu u Madridu. Kada su Lemanouskijeve trupe na silu ušle unutra, inkvizitori su poricali bilo kakvo postojanje ćelija za torturu.

“Vojnici su pretražili samostan i otkrili ih ispod podova. Ćelije su bile pune zatvorenika, svih golih, mnogi poludjeli. Francuska vojska, navikla na okrutnosti i krv, nije mogla podnijeti to što je vidjela. Ispraznili su sve od ljudi, postavili barut i digli sve u zrak.” (De Rosa, op. cit., p. 172).

Vatikan ne može izbjeći svoj dio odgovornosti za nacistički Holokaust, koji je bio dobro poznat Papi Piu XII, ali je njegova licemjerna šutnja bila potpuna tijekom rata, o ovoj najvažnijoj od tema (npr. Guenter Lewy, The Catholic Church and Nazi Germany, McGraw-Hill, 1964, pp. 300-04). Sada je u postupku njegova beatifikacija.

“1936, Biskup Berning od Osnabruch-a je razgovarao s Fuhrerom preko jedan sat, Hitler je uvjerio njegovu Presvijetlost da nema bitnih razlika između nacional-socijalizma i Katoličke Crkve. “Zar nije Crkva,” rekao je, “gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u geta?”

“Ja samo činim ono,” hvalio se, `što je crkva činila tisuću i petsto godina, ali mnogo efikasnije.’ Budući da sam Katolik, rekao je biskupu Berningu, “divim im se i želim promovirati Katoličanstvo.” (De Rosa, op. cit., p. 5; Lewy, op. cit., p. 111).

Sramotan broj progona i ubojstava od kako je Kršćanstvo prvi put dobilo vlast, jedan je od najgorih u povijesti. Ukupan broj Manihejaca, Arijanaca, Priscilijanaca, Paulicijanaca, Bogumila, Katara, Waldenzijanaca, Albigenza, ‘vještica’, Lolarda, Husita, Židova i Protestanata pobijenih zbog pobune protiv Rima ili drugih denominacija, prelazi nekoliko milijuna; a osim stvarnih pogubljenja, daleko veći broj je mučenih, zatvorenih i osakaćenih.

Seksualno iskorištavanje koje je počinilo i čini svećenstvo, razotkriva se tek u zadnje vrijeme. S druge pak strane, stoljećima se usađuje u vjernike krivica zbog svih mogućih “grijeha puti” i tako puni svoje ispovjedaonice.

Ovdje nisu ubrojene sve žrtve seksualnih zločina, kojih je bilo toliko da je Crkva imala potrebu izdati dokument kojim regulira protokol suđenja i tajnosti glavnih aktera, u slučajevima seksualnog zlostavljanja žena, muškaraca, djece i životinja.

Očito ljudi koji drže religiju za silu dobra gledaju samo na Dr. Jekyll-a, a zanemaruju Mr. Hyda. Ne vide praznovjerno divljaštvo koje prožima ljudsku povijest. Naivni ne vide licemjerje i hipokriziju onih od kojih bi se tome najmanje nadali.

Za kraj, u spomen na sve žrtve kršćanskog režima i zločine Katoličke crkve, još jednom želim spomenuti Giordana Bruna, čovjeka sa vizijom, jednog od brutalno ubijenih zbog svojih uvjerenja, a u ime imaginarnih nedokazivih likova.

I danas u znak sjećanja na rimskom trgu Campo de Fiori stoji spomenik na mjestu na kojem su ga spalili na lomači prije 415 godina.

Obnova procesa je pitanje prava i morala, a ne politike i politikanstva – Akademik Prof. dr. Smail Čekić

Obnova procesa je pitanje prava i morala, a ne politike i politikanstva

http://novovrijeme.ba/obnova-procesa-je-pitanje-prava-i-morala-a-ne-politike-i-politikanstva/

 Akademik Prof. dr. Smail Čekić

 
25784a

U posljednje vrijeme u javnosti u Bosni i Hercegovini i šire, posredstvom elektronskih i pisanih medija, pojavljuju se brojne izjave, prije svega, političara, kao i nekih univerzitetskih profesora  i kvazi istraživača, te predstavnika nekih međunarodnih organizacija, o eventualnoj obnovi procesa u Predmetu BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE I CRNE GORE pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. U sadržajima tih izjava, uglavnom, dominiraju agresivni stavovi i ultimatumi srpskih političara (iz Bosne i Hercegovine i Republike Srbije), koji, kada se spomene to pitanje, doživljavaju penicilinske šokove.

Javnosti, posebno naučnoj, poznat je historijat navedenog procesa, naročito njegov rezultat – PRESUDA, koja je inicirala i proizvela oštru polemiku i podijeljenost u akademskoj zajednici i sudskoj praksi, po kojoj je, pored ostalog, Republika Srbija, jedina država u svijetu, prekršila (po tri osnova odgovornosti) Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Iako je i u dosadašnjoj fazi navedenog krivičnog postupka postojalo dovoljno relevantnih, validnih i pouzdanih dokaza da se utvrdi međunarodna krivična odgovornost Srbije i Crne Gore/Savezne republike Jugoslavije za sva kažnjiva djela (oblike učešća u genocidu) zločina genocida, definirana Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida,  što, pored ostalog, potvrđuje i veoma eksplicirano i argumentirano Izdvojeno mišljenje potpredsjednika Međunarodnog suda pravde, Republika Srbija, po Presudi, “nije izvršila genocid, preko svojih organa ili osoba, čija djela povlače njenu odgovornost prema međunarodnom običajnom pravu…”; “nije izvršila udruživanje radi izvršenja genocida, niti je podsticala na izvršenje genocida …” i “nije bila saučesnik u genocidu …”. Tako je Sud faktički oslobodio Srbiju direktne međunarodne odgovornosti za genocid u Republici Bosni i Hercegovini (osim odgovornosti za nesprečavanje genocida u Srebrenici jula 1995. – ”Srbija je prekršila obavezu sprečavanja genocida, prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koji je izvršen u Srebrenici jula 1995.” -, što je u suprotnosti sa adekvatnim, validnim, pouzdanim i upotrebljivim relevantnim dokazima. Međunarodni sud pravde  je odgovornost za zločin genocida nad Bošnjacima “u Srebrenici jula 1995.” sa države Srbije i Crne Gore/Savezne republike Jugoslavije prebacio “na bosanske Srbe koji su osmislili i izvršili genocid u Srebrenici”, tačnije na političko, vojno i pilicijsko rukovodstvo paradržavne tvorevine Republike Srpske.

Presuda Međunarodnog suda pravde  pretežno se temelji na dokazima (pravnoj kvalifikaciji činjenica) ICTY-a, a isključivo na presude u predmetima Krstić i Blagojević, kada je u pitanju rekonstrukcija i priroda zločina (genocida) u Srebrenici, čija je nadležnost utvrđivanje individualne krivične odgovornosti, čime su relevantni dokazi ograničeni i usmjereni samo na djelovanje optuženog pojedinca (Sud nije priznao suštinsku razliku između krivičnog procesa vođenog protiv jedne osobe – pojedinca i međunarodne krivične odgovornosti države za genocid, niti je prihvatio svu složenost i težinu zločina genocida, kao ni cjelovit pristup prilikom razmatranja međusobno povezanih bitnih činjenica). Očigledno je da nije riječ o vlastitom istraživanju, već o preuzimanju tuđih rezultata istraživanja (ICTY-a). Međunarodni sud pravde je, pored osporavanja, ignoriranja i odbacivanja relevantnih činjenica i krucijalnih i uvjerljivih dokaza, te neosnovanih, nevalidnih, nepouzdanih, neuvjerljivih, hipotetičkih, kontroverznih,  kontradiktornih i pogrešnih ocjena i zaključaka, a pod značajnim (velikim) uticajem zaključaka ICTY-a, vršio selekciju i izbor iz istraživanja ICTY-a, preuzimajući samo one pravne kvalifikacije koje su odgovarale autoru/autorima Presude, a što je, pored ostalog, do izražaja došlo, ilustracije radi, kod primjene visokih standarda u dokazivanju genocidne namjere i utvrđivanja kontrole (određene) države i njene odgovornosti, a naročito u dokazivanju pripisivosti djela određenoj državi kroz test njene kontrole (efektivna i ukupna kontrola države – effective control i overall control), što nije u skladu sa činjenicama tog spora niti sa relevantnom praksom ICTY-a. Takav pristup i odnos nesumnjivo će imati značajan uticaj i u eventualnoj obnovi procesa, čega je vjerovatno svjestan subjekt obnove.

Državno, političko i vojno rukovodstvo Savezne republike Jugoslavije /Srbije i Crne Gore/ navedeni proces (najsloženiji i najteži predmet) je 14 godina, najblaže rečeno, opstruiralo, osporavajući i nadležnost Međunarodnog suda pravde (rasprave o meritumu neprestano su odlagane “procesnom bitkom bez presedana”) i, u skladu sa sporazumom između glavnog tužioca ICTY-a, Carle Del Ponte, i ministra vanjskih poslova Savezne republike Jugoslavije, Gorana Svilanovića, te odluka pojedinih sudija ICTY-a, tajno prikrivalo dokaze, primjenom zaštitnih mjera za ključne dokumente. Na taj način su najodgovorniji pravnici UN-a (iz oblasti međunarodnog prava), s namjerom i dobro utvrđenim ciljem, sklopili i sklapali tajne dogovore (krivično djelo) sa državom Saveznom republikom Jugoslavijom / Srbijom i Crnom Gorom, koja je izvršila genocid, kako bi onemogućili i spriječili da Republika Bosna i Hercegovina dobije proces, čovječanstvo pravdu, žrtve genocida kakvu-takvu satisfakciju, a Srbiji pomogli da izbjegne bilionsku ratnu odštetu (reparacije) – nadoknadu za izvršeni genocid (počinjenu fizičkim licima i imovini fizičkih i pravnih lica). Međunarodni sud pravde nije, pored ostalog, prihvatio nijedan zahtjev Podnosioca tužbe da mu se dostave neredigovani, cjeloviti dokumenti Vrhovnog saveta odbrane Savezne republike Jugoslavije. Navedene koordinirane i sinhronizirane aktivnosti bile su samo u interesu i za račun države agresora, a na štetu žrtava genocida, odnosno radi se o zločinu sa nesagledivim posljedicama, prije svega, po žrtve genocida, ali i za cjelokupno čovječanstvo, što, pored ostalog, potvrđuje da su dominantni dio Ujedinjenin nacija i vodeće države tzv. međunarodne zajednice štitile i, nažalost, još uvijek štite državu koja je izvršila genocid. Postavlja se pitanje da li bi svjetski moćnici tako postupili da su žrtve genocida bili kršćani/hrišćani? U ovom slučaju riječ o žrtvama genocida Bošnjacima-muslimanima, autohtonom miroljubivom evropskom narodu, koji u svojoj historiji nikada nije imao niti ima vlastitu fašističku ideologiju niti vlastiti fašistički pokret, što je velika civilizacijska tekovina koju baštine Bošnjaci.

Zašto je, za razliku od antifašističke srpske intelektualne i političke elite, nacionalistička srpska politička i intelektualna elita, koja je, pored ostalog,  u potpunosti saglasna i jedinstvena u zajedničkom stavu prema državi Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, tako agresivno i u glas – složno ustala protiv obnove navedenog procesa? Odgovor je vrlo jasan: svjesna je činjenice da je Republika Srbija, odnosno Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija, međunarodno odgovorna, po raznim osnovama i na različite načine, za (izvršeni) genocid, i za (sva) kažnjiva djela zločina genocida (sve akte genocida), definirana Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Toj eliti su dobro poznati dokazi i njihovo postojanje, dokazi koji se nalaze i koje posjeduju, prije svega, najznačajnije institucije Republike Srbije i empirijski izvori – ljudi: planeri, organizatori, učesnici, pomagači, podstrekači, saučesnici i izvršioci zločina genocida. Republika Srbija ključne dokaze o izvršenom genocidu, posebno o učešću Savezne republike Jugoslavije / Srbije i Crne Gore, pravnih i fizičkih lica koja su imala status de iure i de facto organa Savezne republike Jugoslavije u izvršenju genocida, i dalje planski, organizirano,  s namjerom i ciljem štiti i krije od javnosti, bojeći se (dokazivanja) istine i utvrđivanja vlastite krivične odgovornosti i time istovremeno negira genocid nad Bošnjacima, minimizira razmjere zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, izjednačava žrtve genocida i izvršioce genocida, a zločince proglašava nacionalnim herojima. U tom projektu u značajnoj mjeri aktivno učestvuje i nacionalistička srpska politička i intelektualna elita u Bosni i Hercegovini (u entitetu Republika Srpska).

Brojni relevantni dokumenti na osnovu kojih se mogu upotpuniti dosadašnja postojeća saznanja o razmjerama genocida i pouzdano utvrditi međunarodna odgovornost Srbije za genocid u Republici Bosni i Hercegovini još uvijek nisu dostupni javnosti. Nažalost, ICTY je, kako to tvrdi Geoffrey Nice, poznati, i ugledni pravnik i univerzitetski professor, (bivši) tužilac ICTY-a, “od aprila 2007. zaštitio i još uvijek štiti veliku količinu dokumenata”. Žrtve genocida, pa ni istaživači genocida, nisu u mogućnosti da dođu do tih relevantnih dokumenata. Do tih i takvih dokumenata jedino je moguće doći formalno-pravnim putem, određenim aktivnostima pravnog zastupnika, preko Međunarodnog suda pravde, pred kojim se vodi predmetni spor.

Obnova procesa je pravno i moralno, a ne političko pitanje, kako to uporno tvrde i ponavljaju predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Mladen Ivanić, i drugi učesnici u tom zajedničkom projektu. U cilju prikrivanja činjenica o istini o događajima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, obmani domaće i međunarodne javnosti, otvorenim lažima i propagandi koriste se, u skladu sa Ćosićevim iskazima o ulozi laži i njihovoj funkcionalnosti u historiji srpskog društva (“…, lažemo stvaralački, maštovito, inventivno … U ovoj zemlji svaka laž postaje istina”), različiti načini i sredstva, kvalifikacije i ocjene, koje se ilustruju sljedećim iskazima: “nova tužba bi narušila stabilnost Bosne i Hercegovine”; “prouzrokovaće nepopravljivu krizu unutar BiH, ali i ozbiljnu regionalnu krizu”; “pokretanje revizije tužbe biće nezakonito i nasilno i proizvest će najveću krizu u BiH nakon Dejtona”; “to je put ka nestanku Bosne i Hercegovine”; “to će doprinijeti pogoršanju odnosa u Bosni i Hercegovini”; “revizija tužbe dovela bi do zamrzavanja političkih odnosa između dvije zemlje” i brojni drugi provokativni, agresivni i prijeteći iskazi. Na taj način se, izrazito drsko i neprimjereno, bez moralne i/ili političke odgovornosti, vrijeđaju, uznemiruju i ponovo ubijaju žrtve genocida, vrši se neviđeni pritisak na istraživače, a posebno na zastupnika (agenta) Bosne i Hercegovine prof. dr. Sakiba Softića, kao i na Međunarodni sud pravde, unosi strah među građane, ponovo provocira, izaziva i priprema osvajački rat i prijeti novim genocidom.

Podnosilac tužbe (Bosna i Hercegovina) ima pravo da, po Statutu Međunarodnog suda pravde, podnese zahtjev za obnovu postupka ukoliko otkrije “neke činjenice od odlučujućeg značaja”, o kome će odlučivati Sud, koji će, također, dati (ili je već dao) zadnju riječ u vezi sa legalitetom i legitimitetom pravnog zastupnika. Stoga je nerazumljivo histerično ponašanje srpskih političara prema (eventualnom) zahtjevu za obnovu procesa. Gospodin Ivanić i istomišljenici, suprotno svojstvu i maniru iskusnih i mudrih političara, umjesto da se poklone žrtvama genocida i usmjere u pravcu izgradnje bolje, zajedničke budućnosti, demonstriraju politikantsko ponašanje, zasnovano na ideološkim i političkim razlozima, i dalje uporno i drsko tvrde kako nema novih dokaza, iako su, potpuno suprotno tome, svjesni činjenice da relevantni dokazi apsolutno postoje. Oni svjesno zanemaruju, previđaju, krše, “zaboravljaju” i ne žele da prihvate moralno kredo po kome na dokaze o genocidu ljudska bića (homo sapiens) ne smiju prikrivati činjenice, ne smiju biti neutralna, ne smiju biti ravnodušna, ne smiju šutjeti, ne smiju lagati, manipulirati, izmišljati.

Ne ulazeći u pitanje merituma (eventualne) obnove procesa, žrtvama genocida i istraživačima genocida poznate su istina i naučne činjenice o događajima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, od kojih javnost podsjećamo samo na neke od bitnih:

– Savezna republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora vodila je osvajački rat protiv Republike Bosne i Hercegovine – izvodila oružane akcije u cilju realizacije nacističkog političkog projekta – formiranje jedinstvene srpske države na Balkanu;

– Savezna Republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora) je, s NAMJEROM (mens rea) i jasno iskazanim planom i projektom i dobro osmišljenim i postavljenim ciljevima i utvrđenim zadacima, u skladu sa srpskom nacionalističkom ideologijom i politikom, fašističkog i genocidnog karaktera,  planirala, pripremala, organizovala i učestvovala u (iz)vršenju genocida u Republici Bosni i Hercegovini – u svim okupiranim mjestima, gradovima u opsadi i sigurnim zonama Ujedinjenih nacija, što, pored ostalog, potvrđuju i dokazuju masovne grobnice, koncentracioni logori, masovna i pojedinačna silovanja, uništavanja civilnih objekata, posebno vjerskih i stambenih, te drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava;

– akte genocida (actus reus) u Republici Bosni i Hercegovini izvršila je država Savezna Republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora, pravna i fizička lica koja su imala status de iure i de facto organa Savezne republike Jugoslavije;

– Savezna republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora je, učestvujući u osvajačkim ratovima u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini i genocidu nad Bošnjacima, prema izjavi predsjednika Savezne republike Jugoslavije, akademika Dobrice Ćosića, od 27. maja 1993, IZDRŽAVALA70. 000 VOJNIKA U VOJSCI REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE , OKO 200.000 VOJNIKA U VOJSCI REPUBLIKE SRPSKE I VOJSKU JUGOSLAVIJE, A TO JE SKORO POLA MILIONA VOJNIKA“;

– Savezna republika Jugoslavija je do 30. augusta 1994. “DVIJE MILIJARDE /američkih / DOLARA UTROŠILA U BOSNU I HERCEGOVINU“ – za vođenje agresorskog, osvajačkog rata protiv Republike Bosne i Hercegovine i uništenja Bošnjaka, pri čemu je do 8. jula 1994. samo “U MUNICIJI I VOJNOJ OPREMI ZA RAT U RS I RSK POTROŠILA OKO MILIJARDU AMERIČKIH DOLARA (“ … OKO 1.000.000 $);

– Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija je u Republici Bosni i Hercegovini formirala paradržavnu tvorevinu Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu/Republiku Srpsku;

– paradržavna tvorevina Srpska republika Bosna i Hercegovina /Republika Srpska djelovala je u ime Srbije i Crne Gore / Savezne republike Jugoslavije – u svojstvu de iure i de facto organa i/ili agenta Savezne republike Jugoslavije, odnosno u svojstvu i za račun i korist Savezne republike Jugoslavije;

– paradržavna tvorevina Srpska republika Bosna i Hercegovina / Republika Srpska bila je samo puki instrument Savezne republike Jugoslavije, bez ikakve stvarne, političke i/ili vojne samostalnosti, a preko koje je, pored drugih državnih organa, djelovala Savezna republika Jugoslavija, koja je imala ukupnu (opštu) i efektivnu kontrolu nad političkim i vojnim rukovodstvom navedene paradržavne tvorevine;

– paradržavna tvorevina Srpska republika Bosna i Hercegovina / Republika Srpska izjednačuje se sa organima Savezne republike Jugoslavije i u potpunosti je zavisila od Savezne republike Jugoslavije, čija se djela pripisuju Saveznoj republici Jugoslaviji;

– politička, vojna i finansijska pomoć, podrška i sredstva koju je Savezna republika Jugoslavija /Srbija i Crna Gora pružala paradržavnoj tvorevini Srpskoj republici Bosni i Hercegovini / Republici Srpskoj dokazuju da je zločin genocida u Republici Bosni i Hercegovini, uključujući i zločin genocida u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici i njenoj okolini – jula 1995, izvršen upotrebom oružanih snaga – neposrednim učešćem žive sile (JNA/Vojska Jugoslavije /, ”Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine”/ “Vojska Republike Srpske”/, “Srpska Vojska Krajine”, “Narodna odbrana Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna”, specijalne jedinice državne bezbjednosti MUP-a Republike Srbije i druge oružane jedinice i grupe) i sredstvima (naoružanje, municija, gorivo, oprema…) Savezne republike Jugoslavije;

– oficiri Vojske Jugoslavije, pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, činili su najvišu komandnu strukturu “Vojske Republike Srpske”;

– Savezna republika Jugoslavija je vodeće starješine Vojske Jugoslavije, pripadnike 30 kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, uputila, rasporedila, premjestila, postavila i prekomandovala u “Vojsku Republike Srpske”, gdje su izvršavale “zadatke kontrole i zaštite teritorije Savezne republike Jugoslavije i, s tim u vezi, ušestvovale “u oružanim akcijama” protiv Republike Bosne i Hercegovine, pri čemu su, pored zločina protiv mira (agresije), odgovorne i za zločin genocida nad Bošnjacima;

– general Ratko Mladić, faktički i suštinski komandant Glavnog štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a formalno komandant  Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske”, koji je izvršavao naređenja Vojske Jugoslavije, odnosno Savezne republike Jugoslavije,  i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, po unutrašnjem zakonodavstvu Savezne republike Jugoslavije, oficiri – pripadnici Vojske Jugoslavije, de iure i de facto organi Savezne republike Jugoslavije;

– svi članovi Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” i mnogi drugi oficiri, podoficiri i građanska lica u “Vojsci Republike Srpske” (na ključnim dužnostima u korpusima, brigadama, bataljonima i četama, na raznim komandnim nivoima “Vojske Republike Srpske”) bili su de iure i de facto pripadnici Vojske Jugoslavije, odnosno oni su bili organ države Savezne republike Jugoslavije, koji su, u skladu sa Odlukom o određivanju zadataka i teritorije na kojoj se služba vrši pod otežanim (posebnim) uslovima, izvršavali zadatke na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, a koja je definirana kao sastavni dio teritorije Savezne republike Jugoslavije;

– u namjeri prikrivanja političkog, vojnog, ekonomskog i drugog učešća Savezne republike Jugoslavije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, oficiri i drugi profesionalni vojnici Savezne republike Jugoslavije istovremeno su bili krajnje formalno oficiri “Vojske Republike Srpske”, a de iure i de facto oficiri Savezne republike Jugoslavije;

– oficiri “Vojske Republike Srpske” bili su pod komandom Vojske Jugoslavije, predsjednika Savezne Republike Jugoslavije i podređeni državnom, političkom i vojnom rukovodstvu Savezne republike Jugoslavije. Oni su faktički primali naređenja od Savezne republike Jugoslavije, Generalštaba Vojske Jugoslavije, a formalno od paradržavne tvorevine Republike Srpske;

– oficiri “Vojske Republike Srpske”, odnosno oficiri Vojske Jugoslavije, izvršavali su zadatke u ime Savezne republike Jugoslavije, te su prestavljali organe vlasti države Savezne Republike Jugoslavije.

13. Feb 2017. | 17:07 |

::::::::::::::::::::::

* Tekst je objavljen u: PREPOROD, Islamske informativne novine, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, broj 4/1086, 15. februar 2017, str. 36-37.

NV

DEKADENTI MEĐU PRAVNICIMA. OTVORENA TEMA: PRAVNICI, ILI NEPRAVNICI. Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

u-sarajevu

DEKADENTI MEĐU PRAVNICIMA

OTVORENA TEMA:

PRAVNICI, ILI NEPRAVNICI *

Cilj problematiziranja ove teme je angažiranje poštenih intelektualnih potencijala Bosne koji će se pridružiti aktivnoj borbi protiv invazije neprava i infiltracije nepravnika među pravnike. Lažni pravnici su najopasnija peta kolona koja postoji. Pozivam prijatelje, ne svoje, već prijatelje istine i pravde, da se prisjete svih “pravnika” u bližoj prošlosti koji su doprinijeli destrukciji humanosti i pravnog poretka na prostorima bivše Jugoslavije. Sigurno ste imali negativna iskustva sa advokatima koji su vas opljačkali, prevarili, oštetili na bilo koji način. Da li znamo da je jugoslavenski socijalizam BESPLATNO liferovao najveći broj pravnika u svijetu po glavi stanovnika? Nije li vrijeme da sadašnji lažni pravnici vrate novac uložen u njihovu naobrazbu, ali prema svjetskim standardima studiranja? Zašto pravnici (ili, “pravnici”) ćute ili glumataju lažni pacifizam i kome prodaju maglu o svom patriotizmu? Zašto nikada nije u praksi zaživjela revizija presude o genocidu i realizirano u praksi pitanje o ratnim reparacijama? Ko je torpedovao inicijativu Francisa Boylea (profesor međunarodnog prava, inače, jezuit) i ko najviše eksploatira tezu o nedodirljivosti dejtonskog „mirovnog“ sporazuma? Šta se i ko zaista krije iza pamfleta o međureligijskoj toleranciji? Ko prikriva najveću pljačku jedne inače male i napaćene zemlje? Ko je odgovoran za kompromitovanje sudstva? Zašto smo postali najkoruptivniji narod?…

Nema drugog izbora: nezvaničnom ratu vrhunskih lopova i dekadenata mora se konačno objaviti zvaničan rat. Jedan od zadataka “Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva” je opoziv titula, činova, nagrada, odlikovanja i zvanja svim dekadentima koji su se ogriješili o humanost.

Neće biti riječi samo o pravnicima, već i o dekadentima u bijelim mantilima, kao što je Mengele, ili, Radovan Karadžić, koji su položili Hipokratovu zakletvu, ali s ukrštenim prstima iza leđa. Ali, poglavito će se raspravljati o subjektima koji su trebali biti najodgovorniji za funkcioniranje pravne države i pozitivnog građanskog prava, a dopustili su da se u sfere legislativne i izvršne vlasti uvuku monstrumi.  

Prisjetimo se da je Ante Pavelić bio “doktor prava”; kao i Vojislav Šešelj.

 

“Ko je bio Mustafa Mujo Pašić? Mustafa Mujo Pašić bio je do rata veoma poznati sudac Okružnog suda u Mostaru. Pravo je studirao u Beogradu. Već na studiju je pokazao sve karakteristike velikog srbofila. Prema pričama starih Mostaraca sudac Pašić je svoje srbofilstvo otvoreno pokazivao i kada je Nezavisna država Hrvatska uspostavila svoj režim u Mostaru i Hercegovini. Već sredinom aprila 1941. godine ustaše su izdale naredbu da svi Jevreji, Cigani i Srbi moraju predati ustaškom redarstvu svoje telefone, radio aparate, svo oružje, te bicikle, motore i automobile, a sve to pod prijetnjom smrtne kazne. U redu pred ustaškim redarstvom zajedno s Jevrejima, Srbima i Ciganima stajao je i sudija Pašić. Kad su mu ustaše rekle da on ne treba donositi radio aparat, telefon i bicikl, on im je odgovorio „Ja sam Srbin, te se vaše naređenje odnosi i na mene, i zato evo vam i moje biciklo!“. Ustaše su ga uhapsili, ali se golema masa muslimana zauzela za njega, te je uskoro pušten. Nijemci su ga zarobili u zimu 1944. godine i predali ga ustašama na dalji postupak. Ubijen je u koncentracionom logoru Jasenovac“. (http://www.bosnjackooko.com/index.php?option=com_content&view=article&id=424:muslimani-etnici-u-drugom-svjetskom-ratu-4&catid=40:the-community&Itemid=68)

Nastavićemo temu citatom iz biografije Alije Izetbegovića (http://www.camo.ch/biografijaai.htm) “U Sarajevu Alija Izetbegovic krece u musku realanu gimnaziju. Vec u prvom razredu ide na popravni iz biologije i gimnastike, u drugom pada na geografiji, a u petom polaze popravni iz povijesti. U sestom ga je skola konacno krenula – zbog prekida nastave uslijed pocetka rata svi ucenici dobivaju iste ocjene. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Rasciscava rusevine sarajevskih dzamija i skriva Muslimane od cetnika. Kratko je vrijeme bio clan SKOJ-a, nakon cega se uclanjuje u Mlade Muslimane. Dana 1. marta 1946. godine, za vrijeme odsluzenja vojnog roka, po njega dolaze pripadnici KNOJ-a. Zbog panislamske aktivnosti i pripadnosti organizaciji Mladi Muslimani, osudjen je na tri godine zatvora. Za vrijeme robije radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u firmi Bosna. U to vrijeme nacionalno se izjasnjava kao Srbin. Uskoro ponovo otkriva da je Musliman i 1970. pise znamenitu Islamsku deklaraciju. Zbog toga je proglasen nacionalistom koji zagovara etnicki cistu Bosnu i Hercegovinu, te je osudjen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem eminentnih pravnika Koste Cavoskog i Vladimira Seksa odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odsluzio u Foci, usavrsivsi u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pusten 1988. godine. Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpasica odlazi u Zürich. Godine 1989. osniva Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u maju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Nakon prvih visestranackih izbora ulazi u Predsjednisvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjednistva (sedmoclano tijelo kojeg su cinila po dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata te jedan predstavnik ostalih etnickih grupa). Za predsjednika ga je predlozio Fikret Abdic, koji je medju Muslimanima dobio najvise glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podrzao Nikola Koljevic iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje gradjane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguc, vec tek manji incidenti…“

Vojislav Šešelj – Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a zatim i magistrirao („Marksistički koncept naoružanog naroda“). Doktorirao je u Beogradu, disertacijom na temu „Politička suština militarizma i fašizma“. (https://sh.wikipedia.org/wiki/Vojislav_%C5%A0e%C5%A1elj#Studije)

______________________

(Lista “pravnika” će se sukcesivno dopunjavati)

______________________

* Dali smo rok do 9. maja 2017. godine svim bh pravnicima da formiraju probosanski ekspertski tim koji bi djelovao za dobrobit i očuvanje cjelovite Bosne. Poslije toga sve pravnike koji se ne priključe pokretu smatraćemo nepravnicima. Ni na kome trenutno ne leži odgovornost kao na Bosancima/Bošnjacima pravnicima da kolektivno i sinhronizirano odgovore na izazove i pravne normative kojima su profesionalno-etički obavezni da ih ispoštuju. Ako pravnici, advokati i sudije zakažu, šta se može očekivati od neobrazovanih i neupućenih građana?