Što je uistinu elitni Rotary Club?

Što je uistinu elitni Rotary Club?

http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=32038:to-je-uistinu-elitni-rotary-club&catid=74:knjigozori&Itemid=348

Gotovo svakodnevno možemo čuti u medijima kako je Rotary club ili Lions club, ovaj ili onaj, organizirao stručno predavanje na neku „općevažnu“ temu, kako prikuplja sredstva za medicinsku opremu za tu i tu bolnicu, kako izdašno stipendira studente, kako organizira humanitarnu akciju, izložbu, koncert, balove, maskenbalove, večere, ili što već ne, za pojedine ugrožene i potrebite osobe, pa sve do onih trivijalnih manifestacija, poput kestenijade, proslave Martinja ili Valentinova, izložbe vina i sl. Mnoge od tih filantropskih ceremonija čak su popraćene medijskim spektaklom na HT–u uz nezaobilazno sudjelovanje tzv. hrvatskih zvijezda te otvorenog telefona – „zovi samo zovi“ i sl.

U svemu tome nešto je nemoguće ne primijetiti. Kada dobrotvorne priredbe „organiziraju“ rotarijanska ili lionska društva korporativni mediji gotovo se natječu tko će brže i bolje izvijestiti o tim događajima, dok primjerice kada humanitarna zaklada „ Biskup Josip Lang“ organizira donatorsku večeru za potrebite onda se rijetko može zapaziti nekog „zalutalog“ iz medija. Dobiva se dojam da su hrvatski mediji, poglavito oni javni, zapravo glasila rotarijanstva i lionstva. To je u principu točan odgovor! Isti im je naredbodavac – „Veliko oko“!

Zato treba nešto reći što su ustvari ti elitistički klubovi, kao i „prošetati“ poviješću jednoga od njih jer i oni drugi samo su vjerne preslike tog prvoga, razotkriti njegovo „planetarno dobročinstvo“, te nešto reći i o njegovom osnivaču. Izaberimo stoga onaj „najslavniji“ – Rotary Club i njegovog „oca“  Paula Harrisa.

Paul Percy Harris rođen je 1868. godine u američkom gradu Racine u Saveznoj državi Visconsin. Odrastao je u Saveznoj državi Vermontu gdje je i pohađao sveučilišta u Pincetonu University of Vermont i University of Iowa. Nakon diplomiranja na Pravnom fakultetu u Iowi 1891. godine narednih pet godina provodi u lutalaštvu diljem SAD-a. Radio je povremeno kao novinar, kao prodavač mramora i granita, kao glumac, kao radnik na farmama voća, kao kauboj koji tovari goveda na brodove i njima putuje u Europu, itd. Svoj nemirni duh,  pokušao je obuzdati u Chicagu, saveznoj državi Illionis, gdje je 1896. godine otvorio odvjetnički ured, a svoju kozmopolitsku narav i glad za novim metafizičkim duhovnim otkrićima mogao je proširiti i „produhoviti“ samo u slobodnom zidarstvu, u kojem se vrlo brzo uspinjao na hijerarhijskoj ljestvici Velike lože Illinoisa.

U to vrijeme anglosaksonsko masonstvo, koje je čvrsto sraslo sa svojim plemstvom, protestantskim zajednicama i državom, silno se odupiralo francuskom masonstvu i njegovim „izumima“ kao što je socijalizam i komunizam koji uzburkavaju i potiču niži stalež društva protiv rušenja aristokracije. Anglosaksonsko masonstvo je zagovaralo nenasilnu metodu tzv. socijalizacije društva, upravo ono što je ostvareno u suvremenom svijetu globalizacije (global-socijalizamu). Da bi se to ostvarilo, odnosno zadovoljilo obje strane – masonsku oligarhijsku aristokraciju i radnički soj društva, nužno je bilo obrazovati srednji stalež društva (za razliku od francuskog masonstva koje je željelo uništiti srednji stalež), i na taj način držati je pod kontrolom, usmjeravati ju u djelatnostima, pa čak i dopustiti da neformalno upravlja u svojim gradovima i državama. Iza kulisa stvarna će vlast ostati u rukama elitne masonske nadrase. Logikom samoodržavanja, prema temeljnim načelima eugenike, poznatom kao socijalni darvinizam, nadrasa će vladati i upravljati svijetom na „dobrobit i sreću čovječanstva“ preko obrazovanog srednjeg staleža koji će voditi skrb o inferiornoj rasi „ljudskom korovu“ i držati ju u strogoj pokornosti.

Sasvim sigurno da u sklopu „visokih ciljeva“ selektivno uzgojenih „punokrvnjaka“, kako je John D. Rockefeller nazvao najelitniju masonsku rasu, treba gledati i na bilo kakvo svjetsko organiziranje srednjeg staleža čovječanstva. U tu priču je uskočio naš junak, odvjetnik i masonski odanik Paul Harris, koji sa još svoja tri klijenta, pripadnika srednjeg staleža, Silvesterom Schieleom – trgovcom ugljena, Gustaveom E. Loehrom – inženjerom rudarstva i Hiramom E. Shoreyom – trgovcem tekstila, osniva 23. veljače 1905. godine u Chicagu, Rotary Club. Klub je dobio naziv prema rotaciji, pošto su se članovi kluba sastajali na rotirajućim mjestima svoga poslovanja, dok je amblem kluba rotirajući zupčanik gdje se želi naglasiti važnost svakog člana (zuba na kotaču).

Klub Rotary nadahnut masonskim duhom, udruživanjem resursa i talenata, i pomažući najpotrebitijima pod motom „Služenje iznad svega“, vrlo brzo je zašao u sve pore društva u koja se masonstvo nije moglo probiti. Pored toga, mnogi intelektualci i poslovni ljudi, bilo da su bili iskreni filantropi, ili samodopadni sebeljubci željni vlastitog probitka, zazirali su od učlanjenja u masonska bratstva, poglavito nakon enciklike pape Lava XIII., Humanum genus (Ljudski rod), 1884. godine, u kojoj Papa masonstvo poistovjećuje s kraljevstvom Sotone. Za taj soj ljudskog roda, masonstvo se poslužilo trikom, osnivajući svoju „društvo-kćer“ asocijaciju, Rotary Club.

Deklarirani cilj kluba prema tomu su apstraktne fraze iz kojih se ništa konkretno ne može dokučiti, kao primjerice da se okupe poslovni i najstručniji lideri pojedinih područja, potakne ih se na visoke etičke standarde u svojim strukama, uputi ih se u pružanju humanitarnih usluga, te pomoću njih klub će graditi dobru volju i mir u svijetu. Rotarijanstvo stoga nije kontemplacija, već akcija, a za javnost, sekularna, multikulturalna i sinkretistička organizacija otvorena za sve osobe bez obzira na vjeru, rasu, boju kože, spol, politička opredjeljenja i sl.

Karakteristika rotarijanstva je da većina članova nisu masoni (masoni su obično samo glavni članovi), tako da članovi – nemasoni obično nisu ni svjesni svog iskonskog poslanja. Nemasoni – rotarijanci svoje osobne porive zadovoljavaju organiziranim filantropizmom i uzvišenim ciljevima, ponajčešće nekih minornih pojava. Ne shvaćaju, da je osnovni cilj osnivanja rotarijanstva:  kolektivno i programirano izmanipulirati obrazovani srednji stalež, kojemu je puno teže putem podaničkih medija promijeniti matricu metafizike svijesti od prostodušnog puka. Radom na pripomoćnim programima za opći boljitak čovječanstva i služenju međunarodnim interesima, „Veliko oko“  ih drži pod sigurnom umnom kontrolom.

Tim visokoobrazovanim rotarijanskim individuama projicira se grupna psihoterapija sveopće dobrobiti, za dobro pojedinca, za dobro uže zajednice, za dobro naroda, za dobro čovječanstva, u kojoj zakržljava njihova intelektualna moć osobnog prosuđivanja. Zaokupljeni kolektivnim „tričarijama“, kraj njih nezamijećeno prolazi najstrašnija obmana čovječanstva. Oni postaju zombizirani vojnici masonstva, prostodušne neznalice koje nikada neće shvatiti da su upravo oni draguljni kamen tornja Babilonskog, jednosvjetske države koju zidaju „punokrvnjaci“ na temeljima eugenike, poput Platonove Republike (gospodar/vojnik/rob društva). Stoga ne treba posebice ni naglašavati da su Rotary klubovi i ročnički centri slobodnog zidarstva.

Uskoro se na tim najplemenitijim načelima i floskulama osnovao 1908. godine Rotary klub u San Fracisku, zatim u Oaklandu, Los Angelesu, Seattleu i diljem Sjedinjenih Američkih Država, da bi 1910. godine bilo već šesnaest organiziranih klubova. Pošto su se osnovali i klubovi u Velikoj Britaniji i Kanadi, predstavnici klubova sastali su se u Chicagu u kolovozu 1910. godine, gdje je osnovana Nacionalna udruga Rotary klubova, koja 1912. godine mijenja ime u Međunarodna udruga Rotary klubova, a od 1922. godine nosi skraćeno ime Rotary International (R I). Prvi predsjednik međunarodne asocije rotarijanstva postao je Paul Harris, koji je na toj funkciji ostao do svoje smrti (1947.). Do 1925. godine asocijacija R I narasla je na 200 klubova sa više od 20.000 članova.

Trenutno u svijetu ima 529 Rotary – distrikta objedinjenih u šest regija. Svakim distriktom upravlja okružni guverner koji ispunjava dužnost službenika Rotary Internatonala i predstavlja međunarodni odbor upravitelja. Jedna od šest distriktnih regija je CEEMA (kontinentalna Europa, istočno Sredozemlje i Afrika). Glavno sjedište svjetskog R I-a nalazi se u Evanstonu, dijelu Chicaga, dok je regionalni ured R I-a za Europu i Afriku u Zurichu. Ostalih sedam filijala su u Argentini, Australiji, Brazilu, Indiji, Koreji i na Filipinima. Rotary danas ima više od 1,2 milijuna članova u više od 32 000 klubova među 200 zemalja

Česi su bili prvi Slaveni koji su prigrlili rotarijansku zajednicu. Kao najvatreniji sljedbenici rotarijanstva, prenijeli su ga na prostore bivše Jugoslavije. U Zagrebu je Rotary Club osnovan 15. veljače 1929. godine. Svečanu inauguraciju izvršio je Josef Schulz, guverner Rotary Internationala za distrikt Čehoslovačku. Treba istaći da su prvi pioniri zagrebačkog rotarijanstva, kao glavni organizatori osnivanja kluba te kasnije kao vodstvo kluba, bili isključivo slobodni zidari: Edo Marković, dr. Vladimir Leustek, dr. Radovan Alaupović i dr. Frane Hanaman.

Nakon osnutka Rotary Club Zagreb imao je dvadeset i šest članova (jedan od najpoznatijih je bio Ivan Meštrović), od kojih su većina bili masoni. Članstvo je brzo raslo, a osnivali su se i drugi rotarijanski klubovi, u Osijeku, Sušaku, Varaždinu, Splitu itd. Danas je u Hrvatskoj četrdeset i pet rotary kluba, sa više od tisuću članova (članstvo se iz godine u godinu sve više povećava). Hrvatski rotary klubovi zajedno s klubovima iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i istočnog dijela Austrije (Beč, Donja Austrija, Gradišće, Koruška i Štajerska) pripadaju distriktu 1910. koji ima sjedište u Beču.

Članovi rotary klubova obično se sastaju svaki tjedan u strogo određeno vrijeme (vrijeme doručka, ručka ili popularnije na večeri) i na određenom mjestu. Nazočnost sastanku je obvezna, što samo po sebi odudara od bilo kakve asocijacije dragovoljnosti. Predsjednik kluba sjedi na čelu stola, a početak ceremonije sastanka se obznanjuje zvonjavom zvona. Neki klubovi nakon otvaranja sastanka nastavljaju tradiciju grupnog pjevanja prikladnih pjesama, a neki imaju pripremljene zajedničke „molitve“. Tijekom ugodnog časkanja za objedom, srdačnih druženja, te gotovo usiljenih sklapanja prijateljstava, kao slučajno se nametne neka zgodna tema, o kojoj se svesrdno raspravlja i odlučuje. Harmonijom ugode sa čistim rotarijanskim ciljevima, izmirenja divergentnih interesa te „psihologijom grupe“, stvara se u tim ljudima programirana svijest. Predsjednik kluba obično zatvara sastanak uz završnu zvonjavu zvona.

Pomalo ironično čovjek bi se trebao upitati, zašto je potrebito za bavljenje bilo kakvim filantropizmom u svome mjestu i svojoj državi, pa i šire, imati mentore u nekom tamo dalekom Chicagu? Zar se svi ti dobronamjerni dobročinitelji koji žele skrbiti za bolesnu i siromašnu djecu, napuštene majke, i sl., ne mogu organizirati u svojoj sredini? Još je nešto indikativno. Zašto se takvi klubovi (Rotary, Lions, ali i Kiwanis, Schreiner i niz drugih) utemeljuju isključivo u SAD-u, zemlji gdje je judeo-masonstvo državna velevlast? Što njihove osnivače povezuje sa Paulom Percyjem Harrisom? Svi su oni bili članovi masonskog bratstva kao i Harris (primjerice dr. Melvin D. Jones, osnivač Lions Clubsa International 1917. godine u Chicagu, bio je najviše rangirani mason 33 stupnja, član Velike Lože Ilinoisa, kojoj je pripadao i Harris).

Korišteni dijelovi iz knjige Masoni i okultisti

Mladen Lojkić

BIO JE SIROČE, UMRO U CIPELAMA SVOG OCA, UZ KESE KOJE JE PRODAVAO

Srce da ti pukne: Umro u cipelama svog oca. BIO JE SIROČE, UMRO U CIPELAMA SVOG OCA, UZ KESE KOJE JE PRODAVAO. Yaseen Shakoor, bilo je njegovo ime; živio je kao siroče i umro je sam. Roditelji su mu poginuli od granate. Često je lutao ulicama sam, pitajući se zašto? Njegova mala krhka stopala bila su isječena staklom, krv na njima se stalno zgrušavala i tako ih učinila krutim… a onda, jednog dana, našao je par cipela (cipela koje su pripadale njegovom ocu). Nosio ih je.Nije imao hrane, pića, a ni doma. Yaseen je prodavao plastične vreće kako bi imao šta da jede. Na kraju dana napokon je mogao da sjedne i pojede komad ubuđalog hljeba. Bio je izgubljen. Nekada je Yaseen išao u školu i majka bi ga spremala ali sada više nije bilo nikoga ko bi ga ispraćao i dočekivao iz škole. Nikoga da ga nahrani, nikoga da ga voli. Bio je sam samcat u ovom okrutnom svijetu. Bio je zbunjen zbog svega što se desilo.On sada leži na hladnom trotoaru pored svojih plastičnih vreća, vreća koje su mu bile više odane nego neka ljudska bića. Nema nikoga da mu pridrži ruku kod posljednjeg izdisaja, nikoga da ga sahrani, nikoga da ga poljubi za rastanak. Svijet je odlučio da zatvori oči i svijet je dopustio da ga pojedu psi na ulici… kao da ne vrijedi ništa. Yaseen je samo jedan od hiljada dječaka koji trenutno umiru u Siriji i koji će nastaviti umirati ako svijet odluči da ignoriše dešavanja tamo i ako svi mi odlučimo da ignorišemo poruku koja se vidi u priči malog Yaseen-a. Prije 9 mjeseci ja sam bio u Siriji i obišao djecu u kampovima, kolektivnim centrima i privatnim smještajima, djecu koja su imala više sreće nego Yaseen i samo ću reći da je situacija tamo znatno teža nego što je bila u Bosni za vrijeme rata. Udruženje Solidarnost pokrenulo je akciju prikupljanja sredstava za pomoć sirijskom narodu

http://www.solidarnost-bosnia.comhttp://www.solidarnost-bosnia.com/index.php…

Ovim putem bih vas sve zamolio da što više radite share ove slike jer ovo je nešto što se nama dogodilo prije 20 godina, a sada se nažalost dešava na mnogim krajevima planete Zemlje i toliko je nasilja, oholosti i svireposti da ne mogu da se ne zapitam da li je možda došlo vrijeme da se selimo na Jupiter ili Mars.”

Tekst by Elvir Karalic – Pomozi.ba

KOMŠINICE KOLINDA – Said Šteta

Said Šteta

KOMŠINICE KOLINDA

http://novikonjic.ba/index.php/bih/item/1354-said-steta-komsinice-kolinda

Kada sam ti, ne tako davno, pisao pismo, samo koji dan nakon tvog ustoličenja, nadao sam se, da će tvoj majčinski instinkt, prebaciti makar jednu emociju preko komšijske tarabe, i započeo sam ga sa „Draga susjedo Kolinda.“ Poštujući tvoj jezik hrvatski, i pisao na njemu, sada ti komšinice Kolinda pišem, nakon ranog sabaha, okupanog lica i jednako čistih ruku, i valja ti me razumjeti na mom, bosanskom jeziku. U prošlom pismu sam, pored dobrokomšijskih rečenica, u završnici napisao i ovo. Pomozi da i mi s druge strane tarabe čujemo taktove one tvoje omiljene pjesme „Dream for the future“. Da zajedno tražimo bolji život u budućnosti a ne u prošlosti.Ovdje se, poštovana susjedo Kolinda, tako silno želi budućnost a živi se ispod barjaka prošlosti. Čak i onda, kada na jarbolu visi samo komadić krpe, otimajući se hercegovačkoj buri, oslikavajući sav naš jad i fukarluk onaj duhovni. Zato te molim susjedo Kolinda, dođi prvom prilikom i pokaži da si žena i majka. Ne samo čovjek! Jer ako bi došla samo kao čovjek, začas se omakne i u Bosni, a u Hercegovini baška, da se ispadne i magarac.

Već smo isuviše namagrčeni.

Eh, kako me nisi čula, ili još tačnije nisi htjela pročitati, pišem ti nešto debljom olovkom. Komšinice, ja imam dovoljno godina, da više strastveno ne virim kroz tarabu, šta mi radi kona na bunaru, kako to opjeva naša sevdalinka, pa da proklinjem oči. Prošlost me je naučila, da i kada sam na namazu, kao maločas, jednim okom moram gledati dalje, preko tarabe, đah zapadne, kao što je to sada slučaj, đah istočne. Jer mi nevaljalo otud često dođe. Nisam se utrkivao da ti na rafal gluposti, odogovorim istim rafalom, kakvim si nas ti pogodila prije neki dan, svrstavajući moju vjeru islam, u vjeru radikalizma, i samim tim, nas muslimane Bošnjake, Hercegovce i Bosance, nazvala radikalnim. Očito je komšinice, da si i ti progutala žvaku cionizma, koji već četvrt stoljeća plasira matricu za činjenje zla, pod firmom „islamski terorizam“. Kako to reče u svome pismu Boži Ljubiću, naš bivši vjerski poglavar, dr Mustava Cerić, i ti si zakasnila u praćenju trendova geopolitičke ludorije, pod kojom se optužujući islam, može mirne duše ubijati djeca i nevini muslimanski narod u Gazi, u Halepu, u bilo kojem mjestu na planeti Zemlji, gdje treba potlačiti muslimane i uzeti im bogatstvo, a preživjele zauvijek raseliti.

Ja se u ovom pismu neću baviti geopolitikom, jer sam dovoljno zaokupljen zlom koje traje ovdje, u Bosni i Hercegovini. Komšinice Kolinda, neću ti ponavljati ni zločin Ahmiće, ni Stupni Do, ni heliodrom kod Mostara, ni Stolac, jer je i to dobilo bjelosvjetsku prezentaciju očitosti zla, kojeg su ovdje, u Bosni i Hercegovini počinili pripadnici tvog naroda. Zato ću ovom prilikom biti sasvim ličan. U mome selu Gorica u općini Konjic, pripadnici tvog naroda su počinili najradikalniji zločin, kakvog možeš vidjeti upravo nad nevinom djecom i ženama Gaze. U tvome Zagrebu kriju se ti zločinci, od kojeg jednom znam i adresu. Onome što je mome babi, nakon nezapamćene torture nad cjelokupnom mojom porodicom, starcu koji doživi da u dva rata dočeka, da ga ugrize zmija iz iste rupe, htio nožem izvaditi oko, u logoru Buturović Polje. U logoru, kojeg su opet formirali pripadnici tvog naroda. U mome selu Gorica pripadnici tvog naroda, zapalili su živu, nepokretnu staricu. U mome selu Gorica, pipadnici tvog naroda su na kućnom pragu pobili mnogo komšija, svirepo, da su jednog momka prvo teško ranili, a potom zapalili. Onda su pripadnici tvog naroda komšinice Kolinda, opljačkali što se imalo za opljačkati, i selo zapalili da nije ostao ni kamen na kamenu. Danas ti zločinci, koji polahko ulaze u moje deftere o zločinu u mom rodnom selu Gorica, iz tvoje zemlje R Hrvatske uživaju enormno visoku penziju. Moj babo je na onaj ljepši svijet odnio taj ožiljak ispod oka, a meni je ostavio ljubav. Nikada, zapamti dobro komšinice, nikada me nije učio mržnji! Nego nas je upućivao na našeg Poslanika Muhameda a.s. i poruku, da je komšija uvijek najpreči. Iz moga sela, nikada niko nije otišao u drugo selo da ubere voćku, a kamoli da počini zločin. Sa tom činjenicom ja se ponosim!

Jer to je islam kojem ja pripadam, i to je vjera koju mi živimo ovdje, u Bosni i Hercegovini, stisnuti milenijskom pohlepom, kroz ratove i teška krvoprolića do razmjera genocida, kako sa istoka, tako i sa zapada. Mi nemamo alternativu, nego da živimo ovdje i vjerujemo u Svemogućeg Gospodara! Činimo dobro, i učimo u Njegovo ime.

Nakon zla u mome rodnom selu Gorica, imao sam poteškoću da odagnam mržnju, koja se poput korova na ruševini moje porodične kuće, nastanila u mome srcu. Uz pomoć Uzvišenog Gospodara, uspio sam je pobijediti. Ja danas imam jako puno prijatelja pripadnika tvoga naroda, jer im mislim dobro. Jer im u svome srcu pravim mjesto.

Ali ne očekuj komšinice Kolinda, da će me tvoja ljepota povući da pomutim razum, kao u onoj sevdalinci sa početka priče. Pa da zaboravim, kako su pripadnici tvog naroda u vrijeme NDH, moj narod Bošnjake zvali „hrvatsko cvijeće“. Utisak mi se čini dovoljno jasnim, štaviše očitim, da si i ti preko tarabe počela gledati, kao u bašču svoga cvijeća. Svojom radikalnom izjavom, komšinice Kolinda, ti si i poželjela ubrati kitu. Zato ti poručujem, da kada god to opet pomisliš t u zemlji Bosni i Hercegovini, znaj da je to bosanska i hercegovačka, nikako hrvatska. Jesi li ikada pomislila, kako bi bilo da neko uđe u tvoju, ‘nako, bez pitanja? E vidiš, zakoračiti u tvoju bašču, meni vjera ne dozvoljava.

Ašićare, ne kontaš! Nisi ti sama upala komšinice…

Tvoj dobronamjerni komšija Said!

Said Šteta/ novikonjic.ba

Pritvoreno pismo Kolindi Grabar Kitarović – Branko Malić

Branko Malić

Pritvoreno pismo Kolindi Grabar Kitarović

https://kalitribune.com/pritvoreno-pismo-kolindi-grabar-kitarovic/

Moja Vi,

nikad nisam volio „otvorena pisma“ – uvijek su me se doimala kao pretenciozno veličanje značaja njihova pisca. Znate ono, privatna osoba, bez obzira na njezin pravi značaj, obraća se nekoj javnoj osobi i tumači joj gdje griješi, gdje ne griješi, itd. Savršen vehikulum za maniju veličine, utoliko veličajnije što je značaj pisca manji.

Stoga, kako bih izbjegao sumnju da sam manijak veličine, obraćam vam se pritvorenim pismom. No to nije jedini razlog. Moram razgraničiti narav ovog narativa od uobičajenih „otvorenih pisama“ i zbog toga što vas držim – javno, a imam razloga pretpostaviti, i privatno – potpuno beznačajnom osobom.

Štoviše, postoji tu i jedna sasvim privatna malicioznost s moje strane:

Intimno, sumnjičav sam spram tajnica.

Smatram, naime, kako je posao tajnice, kao i analogni posao konobarice nešto što nikako ne leži ženama. Razlog tomu nije nekakva ženska nesposobnost – daleko bio takav seksizam od moje kršćanske duše –nego prije muška sklonost da se ženama u poslu oprašta greške koje se muškarcima ne može oprostiti.

Zgodna konobarica može dobrano zakasniti s narudžbom, no jedan osmjeh u pravom trenutku rastopit će srce nervoznom gostu i učiniti da se preko cijele stvari prijeđe uz nešto šaljivog, katkad pomalo lascivnog, dobacivanja; zgodna tajnica može sasvim dobro tipkati s dva prsta, pa da je ipak još uvijek zovu „vrhunskim stručnjakom“ – par strateških dosjetki uz umješno posluženu kavu, i šef prelazi preko cijele stvari s par ukusnih, latentno lascivnih, dosjetki. To što gospođica u stvarnom smislu svoj posao obavlja slabo ili nikako, ne pričinja nikakve teškoće.

To nas dovodi do svrhe sastavljanja ovog pisma. Kako za razliku od stanovitog broja mojih sugrađana znam kako vi niste Predsjednica Republike Hrvatske nego Tajnica NATO-a za Republiku Hrvatsku, prisiljen sam primijetiti kako konflikt vaše imaginarne i stvarne dužnosti prijeti eskalacijom s nesagledivim posljedicama za Republiku Hrvatsku i moje živce.

Problem je, naime, u tome što čini kao što je vaše fotografiranje u kabini patrolnog helikoptera koji naši gubernatori doniraju, da bi ga kasnije naplatili – u krvi ili novcima, svejedno – sasvim dobro odgovara vašem stvarnom poslu, ali značajno šteti vašem imaginarnom radnom mjestu i, samim tim, građanima Republike Hrvatske. Doista je nezgodno što vaša tvrdnja kako je „uspravnica“ Baltik-Crno more-Jadran ideja koja je vama pala na pamet, pa su je vaši pretpostavljeni prihvatili, ako znamo kako je sanitarni kordon prema Rusiji zamišljen i predstavljen u studiji izvedivosti objavljenoj dobrih godinu dana prije nego što je vama „pao na pamet“.

Vi, naime, u skladu s vašim stvarnim dužnostima obmanjujete ljude koje u skladu s vašim imaginarnim dužnostima morate voditi. Imaginarno ih vodite, dakle, u sasvim stvarnu provaliju. Ako vam se posreći, naravno. I ja se nadam da neće.

Ali kap koja je prelila čašu, ili bolje: šalicu kave, vaša je hercegovačka ekspedicija o kojoj sam se informirao iz prekjučerašnjeg Večernjeg lista, odnosno teksta u istom, objavljenog pod vašim imenom.

Sama po sebi to bi bila samo još jedna od ispraznih PR gesti za koje ste stručnjak – i to je jedino za što ste „stručnjak“ – da nije bilo jednog upadljivog detalja koji ukazuje na to kako iza vaših postupaka leži sasvim konkretna politika. Vi ste, naime, sasvim jasno podržali političko-teološku opciju što se u Hercegovini ugnijezdila još ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Podržali ste, da vas podsjetim ako ste zaboravili, „fenomen“ Međugorja.

Da je riječ samo o izoliranoj gesti u svrhu „nacionalnog jedinstva“, prešao bih preko toga s poslovičnim gađenjem prema vašim gestama i nacionalnom jedinstvu, odrađenima štoviše preko leđa Bogorodice. Jedna ispovijed i par tisuća očenaša vjerojatno bi popravili stvari s Gospodinom te bi stvar bila promptno zaboravljena.

Međutim, ova je vaša gesta konzistentna s jednom od prvih gesti koje ste učinili kad ste ušli u vaš Ured Tajnice, odnosno Predsjednice: tamjanom i biranim riječima okadio ga je i blagoslovio prvi menadžer međugorskog ustaško-pentakostalno-poduzetničkog projekta, fra Jozo Zovko.

kolinda-fra-jozo-blagoslov

Pitao sam se tada zbog čega u katoličkom društvu, gdje popova i tamjana ne nedostaje, vaš Ured ima okaditi baš perjanica nečega što se dan danas označava izrazom „fenomen“? Međugorsko ukazanje, naime, iz perspektive Crkve nije niti fenomen bez navodnika, riječima Pavla Žanića, biskupa Mostarsko-duvanjske Biskupije, u doba eskalacije „fenomena“, iz 1990.:

„Od 100 dijecezanskih svećenika u hercegovačkim župama, niti jedan ne vjeruje u ukazanja. Od 42 jugoslavenska biskupa (…), samo jedan je izričito izjavio da vjeruje i branio je fenomen (misli se na pok. biskupa Franića iz Splita, op. KT). Od 15 članova prve komisije (misli se na Komisiju Biskupske konferencije Jugoslavije, okupljenu kako bi se ispitalo „ukazanja“, op. KT) koju je oformio mostarski biskup, uz pomoć biskupa i provincijala Jugoslavije, 11 je članova izjavilo kako nema „ničeg natprirodnog“ u Međugorju. Od 100 dijecezanskih svećenika u Međugorju, dvojica (franjevci) tvrde kako su ukazanja autentična, jedan je rekao kako je bilo nečega in nucleo (u začetku), a jedan je ostao suzdržan. (…) Sveta stolica nikad nije zatražila, dobila ili donijela neki novi sud o trogodišnjem radu Komisije, niti se distancirala od nadležnog biskupa.“

To znači da, Urbi et Orbi, Međugorsko „ukazanje“ nije niti fenomen, osim ako ćemo prihvatiti da je riječ izvedenica od izraza „fenomenalni zajeb naivnih i/ili očajnih“. Fratri koji organiziraju i vode ovu hercegovačku turističku zajednicu kontinuirano su u konfliktu sa svojim biskupima još od 1981. godine, a vi kao pravovjerna katolkinja morate znati da je u ovim stvarima riječ nadležnog biskupa konačna, i bez nalaza Biskupske konferencije.

Da bih objasnio vašu zapanjujuću neinformiranost, premda ne i sasvim mistično neizrecivu neaktivnost Katoličke crkve u Hrvatskoj, ponudit ću jednu tezu koja bi mogla biti zanimljiva i ateistima, ponajprije stoga što svi – vjernici i nevjernici – duboko u sebi znaju da je Bogorodica pohodila Međugorje čak nešto rjeđe nego Drug Tito slobodarski Imotski.

Razlozi vašeg oslanjanja na pseudokatoličku sljedbu sasvim su geopolitičke prirode i, zlobno predmnijevam, u skladu su sa željama vaših poslodavaca.

Opravdavam tu tvrdnju jednom zapravo nepobitnom, a rijetko spominjanom, činjenicom.

Za međugorski su „fenomen“ tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća zanimanje pokazale američke obavještajne službe.

Bilo je to vrijeme svojevrsnog saveza Ivana Pavla II i Ronalda Reagana, sklopljenog kako bi se uništilo komunizam. Jedan od razloga zbog čega je Međugorje preživjelo do sad bez jasne osude iz Vatikana jest, osim uvijek prisutnog straha od novih šizmi, i križarski rat omiljenog Pape protiv komunizma, zbog kojeg je Međugorje stavio na led, odnosno o njemu nije donio nikakav sud. Nakon tolikih godina, i tolikih hodočasnika, nije više lako ugasiti pogon koji je Ivan Pavao II mogao sasjeći u korijenu.

Kako nas obavještava E Michael Jones, jedan od najboljih stručnjaka za Međugorje, pored pokojnog Michaela Daviesa, dvadesetak stranica CIA dokumenata o Međugorju su toliko zamrčeni crnilom da se iz njih ne može doznati ništa, osim toga da se rečena agencija istim bavila te da još i danas ne pušta u javnost na koji točno način i zbog čega.

Kao američka zaposlenica vi ste, naravno, dužni djelovati u skladu sa željama vaših poslodavaca i brendirati hrvatski identitet na način koji oni mogu iskoristiti za svoje geopolitičke ciljeve. Što ćete, Katolička crkva ne može paradirati mošti kneza Lazara pred postrojenim narodom, pa će se za mobilizaciju u slučaju krize morati vjerojatno koristiti neizravni putovi postkoncilskog, u međugorskom slučaju vidno amerikaniziranog, katoličanstva.

Svrstavajući se uz ovu pseudoreligijsku sljedbu, latentno do eksplicitno ustaškog predznaka, vi šaljete poruku jasnu svakom analitičaru vrijednom te kvalifikacije.

Sreća je u nesreći što to ujedno pokazuje koliko je hrvatski fašizam ukorijenjen u sasvim sintetičkom, izmišljenom, identitetu, koji in nucleo zapravo nije svojstven hrvatskom mentalitetu i katoličanstvu uopće, ali – da se vratimo na nesreću – veoma brzo zahvaća mase kao i svi sintetički, dobro brandirani proizvodi.  A kada treba zakuhati frku, sintetika veoma brzo i lako zamjenjuje stvarnost, što vaši poslodavci veoma dobro znaju.

Vi ste, Tajnice, učinili sve što je u vašoj moći da Hrvatsku postavite u poziciju pasivnog prihvaćanja euroatlantske pozicije koja joj ni duhovno, ni politički, ni ekonomski, pa čak ni geografski nije ni po čemu svojstvena niti prirodna. To je politika, i politička teologija, koja je rastrgala Bliski istok i koja na sasvim analogan način unosi kaos u Europu; ona je proizvela, i još uvijek podržava kaos u Siriji; ona je sa svjesnom namjerom proizvela migracijski val i novi Hladni rat s Rusijom; ona je bankrotirala i sad joj ne preostaje ništa drugo do da stvara kaos.

Vi Hrvatsku izručujete toj politici, ako je više uopće možemo zvati politikom, na srebrnom pladnju. I, da budem iskren, uopće me ne bi čudilo da niste svjesni što činite. To vas, međutim, niti malo ne opravdava, jer u ovom povijesnom trenutku ne vidjeti stvarnost znači isto što i ne htjeti vidjeti stvarnost.

Uz sav vaš deklarirani patriotizam, vi, kao ni ostatak hrvatske političke klase, niste ni prstom mrdnuli na političku agresiju Srbije koja skuplja poene i na Zapadu i na Istoku, perući se od svake odgovornosti za rat koji je izvezla svojim zapadnim susjedima. Utoliko je vaš patriotizam sasvim međugorske prirode.

Pa tko je vidio da ustaša ružno govori o četniku.

Pa tko je vidio da virtualna kraljica mira ružno govori o lešini kneza Lazara.

Tako se ne može manipulirati novim sukobima. Kako da se iscrpljene narode motivira na sukobe, ako ih se u tome ne vodi za ruku?

Politika vaših poslodavaca od nekidan vidi Srbiju kao faktor stabilnosti na Balkanu. Znajući kakvu stabilnost velikosrpski nacionalizam – koji u Srbiji nikad nije otišao iz samog središta političkog odlučivanja – proizvodi, pred vama je težak zadatak: treba razviti analogan potencijal i u Hrvatskoj, via Bosna i Hercegovina, valjda da se ne bi štogod prosulo.

Permanentna napetost je politika kojoj vi služite i ona, a ne samo projugoslavenska ljevica, vidi Hrvatsku u „Regionu“ i to takvom u kojem nikad nema stalnog mira ni stalnog rata. Moglo je i gore, naravno. Što bi da smo u Ukrajini, zemlji koju se pretvorilo u sanitarni kordon i kojoj vjerojatno nikad nije bilo namijenjeno da uđe u EU? Što bi da smo Sirija, ne daj Bože?

Uglavnom, moja Vi, sve bih vam ja to oprostio da nije jednog detalja.

Vi, naime, to ništa niti vidite niti znate. U nekim drugim vremenima to bila olakotna okolnost, koja bi vas jednostavno činila nesposobnom i neinteligentnom Tajnicom. Međutim, danas su te stvari postale jasne kao dan i zatvaranje očiju pred njima ništa ne pomaže. Preostaje stoga samo ono što sam u jednom svom članku posvećenom vašem djelovanju nazvao „istinite laži“: istina se mora svjesno i svojevoljno prihvatiti kao laž, a laž kao istina. Treba dakle lagati sama sebe s punom sviješću o prirodi istine i laži. Treba svjesno i metodično implementirati šizofreniju.

Zbog toga mi se vi, zajedno s vašom stručnošću, vašim „stajlingom“, vašim slikanjem usred kriznog žarišta s dizajnerskom torbicom, vašim slikanjem u borbenom helikopteru i uopće vašim nasmiješenim prihvaćanjem danajskih darova u ime mene i mojih bližnjih i daljih, do dna duše gadite.

Povijest vas neće upamtiti jer vi i vama slični želite izbrisati povijest. Ali moj vas želudac neće zaboraviti i neće vam oprostiti dok sam živ. Stoga vam želim da za par godina, kad odslužite svoju svrhu, nađete zasluženo mjesto u nekom showu tipa „Farme“ ili „Zvijezde kuhaju“ dok mi ostali otaljavamo svoje sporedne uloge u reality showu zvanom „terorizam“ ili „sukob ograničenog dosega“, zakuhanom uz vašu svesrdnu pomoć, kako dolikuje stručnoj i sofisticiranoj hostesi geopolitičkih marifetluka.

I za kraj, ne mogu odoljeti a da ne budem krajnje vulgaran:

„dabogda na inauguraciji Hillary Clinton obukli istu haljinu kao ona.“

Branko Malić

______________________

Vatroslav says:

Sjajan članak!
Euroatlanska ideologija je druga strana euroazijske ideologije Aleksandra Dugina. Ni Rusija, ni Zapad.
Da li bi bilo uopće moguće preživjeti u takvom društvu koje bi otvoreno bilo samostalno, u tom geopolitičkom smislu?
Po mojem mišljenju, 23-godišnjeg mladca, čini se da se sprema Treći svjetski rat (Sirija i Ukrajina su predigra). Za nas je najžalosnije što u osvitu sukoba takva kalibra imamo vjerne pijune koji se pomiču, da se party Trećeg svjetskog zahukta.
Relativno osviještenim pojedincima uvijek ostaje vlastiti um, odnosno vlastiti sud, no sve je to džabe kada tenkovi zatutnju.
Zato vjerujem da su ovakvi članci osnova za ostanak tenkova u mirnom položaju.

  •  c3b111074841b52901ddb044923d1dc4 s 48 d mm r g Malić says:

    Kamo sreće da ovakvi tekstovi mogu ugasiti motore tenkova, to bi bio povijesni presedan. Ne bih rekao da je neo-euroazijska geopolitička teologija simetrična s ovim što gura Zapad, ponajprije stoga što bi Rusija, da je vode oni koji slušaju ljude kao Dugin, već bila uvučena u Ukrajinu i dovedena u bezizlaznu situaciju.

    •  54852a19e3c5b28ca8cfc6bb91557cc2 s 48 d mm r g Vatroslav says:

      Kiklopu Trećeg svjetskog rata će ovakvi tekstovi bosti njegovo jedino oko. Naravno, potrebno je daleko više od bockanja u oko da se zaustavi Kiklop. Svejedno, vjerujem u moć znanja jer nam ono uvijek preostaje nakon što bombe sve pretvore u krhotine.
      A u vezi sabijanja euroazijanstva u istu kovanicu s euroatlanstvom želio sam upitati da li nam je potreban neki, naš, treći -izam? Ili da budemo sigurni da postoji neka Istina koju nikakav Kiklop ne može uništiti. Opet bi mi se takva Istina činila previše apstraktnom kada bi rat donio bombe. Zato mislim da smo prisiljeni stvarati nekakav -izam ili pokret. Možda previše dosađujem no eto, imao sam želju ovo napisati.
      Hvala na ovoj stranici i neka se hereze i dalje šire!
      Čitanje je najopakije ratovanje!

      •  c3b111074841b52901ddb044923d1dc4 s 48 d mm r g Malić says:

        Lijepo rečeno. Govoriti istinu je sve što ljudi kao ja za sad mogu. Ne znam je li to dovoljno, ali u pravu si da ima neki podzemni utjecaj na stvari. Da to ne osjećam negdje duboko, ne bih se niti trudio. Mislim da ništa na -izam nije dobro i nemam ideju što bi radilo za nas, pri čemu pretpostavljam da misliš na našu zemlju ili Europu. Katolička crkva je izdala svoje ljude na vjerojatno najdublji način do sad nastojeći da prestane biti to što mora biti. Ona je osovina oko koje bi se moralo stabilizirati stvari. Rusi tvrde da je to pravoslavlje, ali moje, na žalost poprilično, poznavanje srpskog pravoslavlja čini me skeptičnim prema tome.
        U osnovi, Hrvatska će trebati jaku i autentičnu političku opciju da se stabilizira, što je, s moje strane, dokaz da smo duboko propali. Kad stabilnost postane cilj, a ne pretpostavka, onda znaš da su stvari otišle predaleko. Problem je što tako nešto kod nas, pa ni u EU, ne postoji nego imaš profašističke stranke i pokrete koji su izuzetno pogodni za manipulaciju i perpetuiranje destrukcije.
        Mislim da je jako malo toga danas u rukama ljudi, mnogo toga se odavno otelo kontroli. Međutim, imati svijest da ti je zemlja u susjedstvu izuzetno perfidnog, otvorenog neprijatelja, i činiti ono što čini Kolinda, zaslužuje gađenje. Naš odnos sa Srbijom je još uvijek u našim rukama i trebala bi postojati ustanova ili institut pri nekom od Ministarstava u kojoj su ljudi što poznaju materiju i znaju s kime imaju posla. Takvih ljudi ima, ali, barem oni koje ja znam, ili konobare ili su na baušteli. Dok se to ne učini – a to je sasvim pragmatična stvar, bez velike mistike – imat ćeš predsjednicu koja potpisuje sporazum sa srpskim premijerom na godišnjicu atentata na Stjepana Radića.

O izraelskim granatama u Bosni – Yair Auron; Razgovarao: Amir Telibećirović

Yair Auron

O izraelskim granatama u Bosni

http://www.tacno.net/banja-luka/yair-auron-o-izraelskim-granatama-u-bosni/

Granata kojom je izazvan prvi pokolj na sarajevskoj tržnici Markale, 1994 godine, stigla je iz Izraela

Ovo može zvučati kao još jedna u nizu zavjereničkih teorija ili revizija historijata, ali ipak nije to u pitanju. Radi se o konkretnoj studiji koju vodi izraelski državljanin Yair Auron. On je inače historičar, sociolog i specijalista za izučavanje genocida širom svijeta. Kao profesor na izraelskom Open University bavi se i političkim naukama i komunikacijama. Objavio je nekoliko tematskih knjiga koje se analitički odnose na genocidne politike, od kojih je najzapaženiji naslov – “Banalnost Negiranja.”

Svoju tvrdnju da je granata na Markalama bila izraelske proizvodnje, Auron potkrepljuje izjavama neimenovanog stručnjaka za artiljeriju, koji je navodno na gelerima spomenute granate vidio oznake izraelske tvornice. Ali nije se zadržao samo na tome. Yair već godinama javno tvrdi, kako u Izraelu tako i u drugim zemljama da je izraelska vlada 1990-ih godina, snabdijevala oružjem srpsku vojsku, kako u BiH, tako i u Srbiji te u Kninskoj krajini. Kaže i da je narod širom BiH, ne samo u Sarajevu, uključujući i Srebrenicu, ubijan izraelskom municijom. Također, kaže da je Izrael prodavao oružje i Srbiji i Hutu formacijama u Ruandi, gotovo istovremeno. Stoga otvoreno govori i da je genocid u Ruandi vršen, pored ostalog, i municijom iz Izraela. Da ne bi ostalo samo na izjavama, Auron je, skupa sa kolegom Eitayem Mackom, zbog svega navedenog pokrenuo tužbu protiv izraelskog ministarstva bezbjednosti, za koje kaže da je najodgovornije za trgovinu oružjem i municijom i sa Slobodanom Miloševićem i sa Radovanom Karadžićem i sa Milanom Martićem. Nakon svog nedavnog, kratkog boravka u Sarajevu, pristao je da nam kaže ponešto o cijelom ovom procesu.

Razgovarao:  Amir Telibećirović

Kako ste došli do toga da se bavite izučavanjem genocida, a posebno onih u BiH te u Ruandi?

Počeo sam sa izučavanjem holokausta, prije više od 20 godina, pa sam se onda bavio i drugim genocidima širom svijeta. Potom sam shvatio da je moja zemlja, Izrael, podržavala neke od najgorih političkih režima širom svijeta. To je naravno neprihvatljivo, ali to je stvarnost. Tako sam otkrio da je izraelsko oružje išlo u Srbiju i u Ruandu, manje-više u isto vrijeme. Nakon što sam sa jednim advokatom pokušao da pokrenem tužbu, došlo je do manjih verbalnih pritisaka na mene. Poslije smo je prebacili na Regionalni Sud u Tel Avivu. To je jači sud i dosta je transparentan za javnost. U međuvremenu Izrael je nastavio da prodaje oružje širom svijeta. Sada ga prodaju Azerbejdžanu. Imamo pismene i usmene dokaze da je Izrael 90-ih godina, tokom embarga i tokom genocida, prodavao oružje Srbiji. Znate, moguće je prodavati oružje iz Izraela takozvanim trećim stranama, bez prethodnog odobrenja izraelske vlade.

Koji su vam najkonkretniji dokazi, a koje namjeravate koristiti na sudu?

Pored ostalog imam CD sa snimkama pilota koji su vozili avione sa tovarom oružja iz Tel Aviva za Beograd, i onih koji su prevozili naoružanje u Ruandu. Što se Srbije tiče, još 1991 godine, tokom rata u Hrvatskoj, diplomatu Budimira Košutića, koji je tada bio tamošnji vice-premijer, beogradske vlasti su htjele da imenuju za predsjednika formirane srpske Krajine. Onda su nekako shvatili da bi im on bio korisniji za međunarodno lobiranje u korist srpskih osvajanja, pa su ga poslali za ambasadora u Tel Avivu. Tada je takozvana SR Jugoslavija bila manje-više izjednačena sa Srbijom, u vojnom i diplomatskom smislu. Preko Košutića su, osim propagandnih poslova, obavljani i razni konkretni poslovi, kao što je nabavka izraelskog naoružanja. Joel Weinberg, izraelski aktivista za međuvjerski dijalog, koji je nekad bio u izraelskim vojnim snagama, poznaje dobro oznake na oružju i municiji. On je bio u humanitarnom konvoju koji je išao u Sarajevo tokom artiljerijske opsade. Nakon povratka kući, izjavio je za TV kuću Chanel Two, da je skupa sa jednim UN službenikom pregledao ostatke srpske granate koja je pala na sarajevski aerodrom. UN-ovac nije znao šta znače oznake na dijelovima granate, pa mu je Weinberg potvrdio da su to bili natpisi na hebrejskom kakve koristi službena izraelska armija. Također, izjavio je kako je kod brojnih srpskih vojnika i oficira vidio da nose tipične automatske puške Uzi, izraelske proizvodnje. Vodeći srbijanski bankar iz tog perioda, Jezdimir Vasiljević, poznat po svojoj bliskosti sa Miloševićem, napravio je više poslovnih ugovora i transakcija u Tel Avivu još 1991 godine. Da je tu bilo i trgovine oružjem, potvrdila je i Dobrila Gajić-Glišić, koja je radila u kancelariji ratnog ministarstva u Beogradu. Objavila je knjigu o historijatu savremene srpske armije, u kojoj to potvrđuje. Prema pisanju The Jerusalem Reporta iz januara 1995 godine, službena izjava izraelskog Ministarstva Vanjskih poslova na ovu temu, glasila je: “Mi nismo odgovorni za način na koji oružje cirkuliše onog momenta kada napusti državu.” Neke stvari su jasne iz ove lukavo sročene izjave. Za dio koji se odnosi na Ruandu, koristimo i duži dokument Amnesty International-a kojim se naširoko govori o trgovini oružjem i municijom širom Afrike.

Ko je direktno i konkretno prodavao to oružje, neke kompanije, nevladine vojne strukture, pojedinci?

Ne znam tačno ko pojedinačno ili poimenično, zasad, ali izraelska vlada nikad nije negirala da se prodaje. Mislim da je Ministarstvo Odbrane najdirektnije odgovorno. Kada sam bio u Sarajevu nedavno, shvatio sam da mnogi ljudi tamo ne znaju za izraelsku umiješanost u trgovinu oružjem sa Srbijom.

U međuvremenu pokušavam da stupim u kontakt sa neimenovanim izraelskim stručnjakom za oružje, koji je bio u Sarajevu 1994 godine, kada je granata izazvala pokolj na tržnici Markale. On je skupa sa drugim stručnjacima vidio dijelove granate koji su imali natpise na hebrejskom.

Još u vrijeme vlade Yizaka Rabina, bilo je licemjerja u izraelskoj vladi. Već se tada govorkalo da Izrael ima veze sa Miloševićevom Srbijom, pa su izraelski političari izražavali kao žaljenje zbog stradanja civila na Markalama, ali nisu ni jednom spomenuli ko je pobio te ljude. Međutim, u samom Izraelu, osim desničarskih pokreta o kojima se dosta zna, imamo nevladine građanske pokrete koji su podržavali Bosnu. Sa druge strane, srbijanska propaganda je svo vrijeme uticala na izraelsku vlast. Širom svijeta, mnoga jevrejska udruženja i asocijacije, javno su osuđivali velikosrpsku agresiju, etničko čišćenje i koncentracione logore, ali to nije uradila izraelska vlast.

Poznato je da je srpska vojska bila najbolje opremljena u to vrijeme, i sa najviše naoružanja, naslijeđenog ili preuzetog od bivše JNA. Zašto bi Srbija kupovala tada oružje kakvog je već imala u izobilju?

To su me pitali i neki ljudi u Bosni. Ali oružje se slalo za novac, nije se poklanjalo. Pritom, tada je tako odgovaralo političarima, jer se istodobno u javnosti govorilo o nekim gadnim stvarima u vlasti. Na taj način su privremeno skrenuli pažnju na poslove sa oružjem. Istovremeno je obostrana propaganda radila svoj dio posla. Srbija je onda razvijala takozvane prijateljske veze sa Izraelom, ili sa Jevrejima općenito. Propagandom se išlo na to da se izraelskoj javnosti ‘napomene’ kako se Srbi u Hrvatskoj i BiH bore protiv istih “antisemitskih” neprijatelja jevrejskog naroda i slično. Meni kao izraelskom Jevreju to sve degutantno, i sramota me.

Kako se oružje dopremalo, avionima, brodovima, kopnom do Srbije, ili možda izravno na frontove?

Pravo se išlo u Beograd, uglavom. Mnogi izraelski političari su bili uključeni u sve ovo, računajući i Shimona Peresa. Bilo je u Izraelu čak i povremene osude masovnog zatvaranja civila u koncentracione logore širom Bosne, ali nije spominjano ko je bio za to odgovoran. Nisu spominjali srpsku vojsku, policiju ili politiku.

U izraelskom Parku Pravednika Yad Vashem, bilo je posjeta srbijanskih zvaničnika koji su zloupotrebljavali svoje gostovanje manipulirajući sa historijom, govoreći kako su ‘Jevreji i Srbi zajedno prošli kroz isti holokaust.’ Ni oni ni njihovi izraelski domaćini nisu spominjali činjenicu da je hiljade Jevreja širom Srbije, naročito u Beogradu, za vrijeme holokausta hapsila regularna srpska policija i odvodila ih u logore. Nisu spominjali recimo Milana Nedića. Manipulacije su tada išle punom parom.

Sta je sljedeći korak u vašem sudskom procesu protiv ministarstva, i kako sve finansirate?

Nakon 21 juna u Tel Avivu, sud je odbio sve ove naše dokumente u formi peticije za produbljavanje cijelog slučaja. Tako da idemo dalje, ovo nije završeno.

Iako ovdje govorimo o uglavnom izraelskoj umiješanosti u genocide u Ruandi i u BiH, treba znati da je izrael decenijama snabdijevao ili podržavao brojne diktature i hunte širom svijeta. Izrael je podržavao fašističke diktatore i pokrete po raznim državama, pogotovo u Africi. Moja zemlja je izuzetno licemjerna.

Inače, finansiram se svojim radom, predavanjima, pisanjem, i novcem građanskih pokreta. Sve veći broj pojedinaca iz Izraela, ali i izvan države, šalje meni i mojim saradnicima novac i za naš aktivizam i za ove sudske procese.

“Srpsko-jevrejsko-bosansko-izraelsko-dodikovske” veze

Bosniak & Jewish Solidarity je naziv udruženja koje promovira solidarnost i povezanost Jevreja i Bošnjaka, uglavnom na sudbinsko-političkoj razini, pa i na historijskoj. Osnovao ga je izvjesni Yahalom Kashni u Kanadi. Udruženje nema neku svoju ispostavu u BiH, pa uglavnom djeluju preko interneta. Yair se nerijetko poziva na izvještavanje ovog udruženja, zato što njihovi aktivist, kao i sam Auron, pokušavaju da potisnu jevrejsko-srpsku povezanost u političkoj saradnji i propagandi. Yahalom Kashny u cijeloj priči ima i lični motiv. Naime, nekoliko članova njegove porodice ubili su Nedićevci, u beogradskom logoru za Jevreje tokom drugog svjetskog rata. Yair Auron je spomenuo i kontroverznog izraelskog političara Avigdora Liebermana kao opasnog. Sa njime se složio bivši izraelski oficir Miko Peled kada je prošle godine za sarajevski sedmičnik Slobodna Bosna izjavio kako veza sa Liebermanom ne može nikome donijeti nešto dobro. To mu je bio komentar na pitanje o bliskosti između Liebermana i Dodik Milorada.

Koalicija ideologije i biznisa

Među domaćim komentarima na ove Auronove aktivnosti, bilo je nejasnoća ili nesporazuma. Pojedini novinari u BiH bi rekli – ‘Pa i u pariškom slučaju Charlie Hebdo, korištena je municija proizvedena u BiH, i nikom ništa.’ Yair podsjeća da je to ipak drugačije. Naime, i preko crnog tržišta i javno, municija općenito putuje cijelim svijetom, mijenja sredine, države, trgovce, kupce i političke strane, pa onda bude iskorištena tamo gdje se možda nije očekivalo. Međutim, u slučaju Izraela, nije se radilo samo o običnim mecima, nego o modernoj oklopnoj tehnici, artiljeriji, kao i ručnom naoružanju, u velikim količinama. Druga stvar, ovo je ipak rađeno na nivou država, a ne anonimnih švercera sa crnog tržišta, i treća, možda ne toliko na relaciji sa Ruandom, iako će vrijeme pokazati, ali na relaciji Izrael – Srbija, postojala je navodno i propagandno-ideološka podloga za trgovinu oružjem, uporedo sa poslovnim interesima.

Ateizam je postao dogma, a sekularizam je religija – Amir Telibećirović

 

Ateizam je postao dogma, a sekularizam je religija

Šta je zajedničko većini savremenih sekularista, agnostika i ateista? Svi koriste isti kalendar, a to je rimski odnosno crkveni, to jest gregorijanski, koji je nekako tiho nametnut skoro čitavom svijetu. Jer, ne postoji neki posebni ateistički kalendar, niti sekularistički. Koristi se već postojeći. Šta još? Svi podržavaju upotrebu samo latiničnog pisma kao obaveznog u cijelom svijetu, dakle opet rimskog. Zbog toga je i ovaj tekst na latinici. Vjerovali ili ne, podržavati zapadnjačku verziju sekularizma ne znači odvajati crkvenu instituciju od države, osim na papiru, nego znači uvođenje samo jedne crkve skupa sa njenim praznicima, svetkovinama, kalendarom, simbolima i običajima, u sve segmente javnog života.

 

Amir Telibećirović

Religija ili vjera, da li su jedno te isto ili nisu? Ovakva promišljanja izazivaju polemike i zbunjenost, širom balkanskih prostora, a u Bosni možda i više nego drugdje, zbog njene specifične društveno-političke klime.

Pritom, kada se kaže religija, uglavnom se misli na davno utvrđene, hermetičke vjerske (religijske) zajednice koje dominiraju Bosnom i Balkanom, bez obaziranja na mnoštvo drugih. U svemu tome, ljudi koji sebe nazivaju ateistima i agnosticima, često i sami sebe predstavljaju ‘slobodnima’ (ili ‘oslobođenima’) od tradicija i dogmi koje se uglavnom vežu za religijsku praksu onih što se nazivaju vjernicima. Nekad samo kažu – „Mi smo operisani od religije.“ Međutim, da li su agnostici i ateisti zaista slobodni od svih dogmi, ili su tek jednu ili više životnih/društvenih doktrina zamijenili sa drugima? Oni prečesto insistiraju na „svetosti“ pojma sekularizam, što bi mogla biti religija onih koji sebe smatraju ateistima. Zvuči donekle nelogično, pošto sekularnost, barem u zapadnjačkom poimanju, se odnosi na odvajanje crkvene ustanove od države. No, i ta navodna odvojenost je prilično diskutabilna i jako upitna. Ipak, moguće je da sekularizam postane religija, kao što je moguće da se bilo šta pretvori u religiju, kako pojedinačnu tako i kolektivnu. Također, i nemali broj deklarisanih vjernika podržava sekularno uređenje nekog društva.

sumnjicavost-prema-iskompleksiranim-vjernicima-i-arogantnim-ateistima

Sumnjičavost prema iskompleksiranim ”vjernicima” i arogantnim ”ateistima”

Jasne su prednosti u izgradnji jednakopravnosti pojedinaca pred sudskim institucijama i u korist pojedinačne slobode izbora vjere, unutar sekularizma, iako sekularnost može biti tumačena na više načina, baš kao i klasične religije. Pošto su negativne strane svih svjetskih religija odavno poznate, prepričane, objavljene, shvaćene, prikazane, otkrivene (naročito vjerski/religijski ratovi), kao i njihove pozitivne strane kroz svjetski historijat, treba se osvrnuti na sekularizam, jer taj pojam nije dovoljno rasvijetljen, barem ne u Bosni. Do raspada Jugoslavije i pratećih ratova, mali broj domaćih ljudi je baratao pojmom – sekularno. Onda je taj termin skoro preko noći stigao sa Zapada. Među onima koji nisu znali šta je to, bilo je dosta i onih koji se danas prečesto pozivaju baš na sekularizam. Treba biti fer pa se, pored raznih pozitivnih strana sekularizma, osvrnuti i na njegove negativne strane, izražene širom svijeta. Puno je razloga za to, a jedan od povoda je učestalo agresivno ophođenje nekritičkih podržavalaca sekularizma, pri čemu oni tako nanose štetu ideji koju brane, slično kao što mnogi „vjernici“ nanose štetu religiji koju kao zastupaju.

Ateisti i agnostici su, na neki način, prisvojili sekularizam kao nešto samo svoje, i to vjerovatno nesvjesno. U razgovoru sa nekima od njih vidljiva je zbunjenost ili čak neznanje o ideji ili društvenom uređenju kojeg upadljivo brane, navodno vjerujući u ideju, slijepo je podržavajući, ne svi naravno.

Da je sekularizam odavno pretvoren u religiju, sa svojim vlastitim kalendarom, dogmatskim uvjerenjima, sveštenstvom, vjerskim ratovima, božanstvima, stilom života, praznicima, svecima, hramovima, svetim spisima, mitovima, pismima, jezikom, hereticima, fanaticima, filosofima, ovdje možemo dokazati. Veliki broj onih koji se nazivaju ateistima i agnosticima, sebe su izjednačili sa sekularnim na spomenuti način. Dokazano je, kako je ljudsko biće prirodno sklono vjerovanju u nešto, naročito u izgradnju svog načina života sukladno tome. Tako da i kada se razdvoji crkva i država, to ne znači da je duhovnost ostala tamo gdje je crkva, a država ostala kao imuna ili slobodna od toga.

Moguće greške koje samoproglašeni sekularisti prave, kao i zablude u kojima se zaglave, lakše ćemo objasniti kroz njihove izjave, stavove, ponekad agresivne upite i rečenične konstrukcije. Tu se vidi kako se oni vrlo malo razlikuju od onih koje sebe vole predstaviti kao vjernike ili sljedbenike nekih od klasičnih ili tradicionalnih religija, barem sa ovih prostora.

Tako, neki od njih kažu:

„U sekularnim državama nema vjerskih kalendara, nego jedan kalendar za sve.“

Tačno je da je jedan kalendar za sve, i to ne samo u sekularnim državama, nego na skoro cijelom svijetu. Taj kalendar se zove gregorijanski, potiče iz Rima, preciznije iz Vatikana. Jedan je od crkvenih kalendara koji su krojile katoličke pape. Dakle, ateisti koji se kunu u ovaj kalendar, također svoje živote organizuju prema religijskom kalendaru. Ko je, kada, kako, i najvažnije – zašto, odredio da baš taj kalendar, ili samo taj kalendar, postane sekularni, to jest svačiji, treba malo dublje istražiti, svako za sebe. Neka ga i dalje slobodno koriste svi koji hoće, ali neka se ne pretvaraju kao da je to njihov izbor od početka, jer u tome smo rođeni svi, barem generacije od zadnjih stotinjak i kusur godina. Nije bilo izbora. Taj kalendar je nekako sofisticirano nametnut svima.

kolonijalno-sjedinjavanje-zapadnjackog-sekularizma-i-katolicizma

Kolonijalno sjedinjavanje zapadnjačkog sekularizma i katolicizma

Roditelji, društvo, škola, od malena djecu uče samo gregorijanskom vjerskom kalendaru, nazivajući ga civilnim ili građanskim, svjetovnim odnosno sekularnim, što zapravo ne znači odvajanje države od crkve. Neke porodice, u zavisnosti od njihove religijske tradicije, ili sklonosti, uče i druge kalendare, ali to ostaje samo u porodici. Za javnu upotrebu nije dozvoljen drugi osim rimskog. Mjeseci u godini, od januara do decembra, rimskog su porijekla. Latinski jezik nije baš mrtav jezik kako se često govori, nego je više transplantiran u mnoge druge jezike i narječja. Čak je i sama riječ – ‘sekularno,’ latinskog porijekla. One sredine i države u kojima je uspostavljen drugačiji kalendar, također ‘moraju’ da koriste i svoj i taj rimski kalendar podjednako, što nije slučaj sa Rimom niti sa Zapadom općenito, koji je zadovoljan samo sa jednim, to jest svojim. 

Svi vjerski praznici treba da ostanu samo privatni, nema potrebe za javnom manifestacijom religije u sekularnim društvima.“

U manjoj ili većoj mjeri, takav pristup i jeste u primjeni, ali samo na prvi pogled. Službena nova godina, koja se zapravo zove Silvestrovo, nazvana po katoličkom papi Silvestru, također spada u crkveni kalendar, odnosno rimski. Javne proslave nove godine u takozvanim sekularnim društvima, također su odraz religijske dominacije. U razlozima i načinu javnog obilježavanja zapadnjačke verzije Božića, stvari su još jasnije. Oni koji sebe nazivaju ponosnim ateistima i agnosticima, racionalnim osobama, rado slave taj iracionalni Božić, i to pod obavezno, i rado razmjenjuju poklone za taj praznik, i dalje skoro dogmatski obavezno. Oni koji tvrde da ne vjeruju crkvi ili crkvama, proslavljaju ili samo obilježavaju upravo crkveni praznik, i silne pare troše na isti. To što ga nazivaju sekularnim, uglavnom služi tome da se eufemizmom maskira nešto drugo. Neka slave šta žele naravno, samo neka se ne prave ludi, jer onda postaju i licemjerni. Za taj Božić se insistira na davanju poklona i primanju poklona, također se „mora“ biti nasmiješen, pa makar neko nemao razloga za to. Ako treba i sa vještačkim osmijesima. Mora biti neradnih dana, kao u teokratskim religijskim društvima.

princip-je-isti-sve-su-ostalo-nijanse

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Mora se kititi jelkica, i javno i privatno, pošto se radi o atraktivnim vještački napravljenim ukrasima. Mora se stvarati vizuelni privid sreće i blagostanja, makar i privremeno. Recimo za trenutak da je to u redu. Onda se nameće pitanje, dobro, lijepo kićenje, ukrašavanje, ali zašto ne na neki drugi datum, kada se ljudi iskreno raduju, kada im to nije nametnuto datumom? Ako su sekularisti i ateisti tako slobodni kako kažu, zašto onda dopuštaju da im država ili crkveni kalendar određuju kada treba da nešto slave, kada treba da se raduju, kada trebaju tugovati, šta da obožavaju, kako da to obožavaju? Ako sami tako žele, u redu, ali i to je slično kao sa religijama i kultovima. Da ponovimo; neka slave šta žele i kada žele (ne baš i kako žele u javnom prostoru, jer to ni ostalima nije dozvoljeno, samo ako to rade u privatnosti), ali neka ne glume da su slobodniji od ostalih ili onako arogantno, da su prosvijetljeniji, pametniji, vedriji, raspoloženiji, veseliji, šarmantniji, obrazovaniji, pa i duhovitiji od ostalih. Možda neki i jesu, ali samo u onoj mjeri u kojoj im njihovo „božanstvo“ to odredi, a jedno od imena tog božanstva je – država. I to država koja je u simbiozi sa rimskom crkvenom ustanovom, njenim kalendarima, tradicijama i doktrinom. Pošto je simbiotički vezana sa njom, znači da nije odvojena. Jednostavnijim riječima rečeno, razdvajanje crkve i države nije sprovedeno nigdje, pa tako niti u zapadnoj geopolitičkoj hemisferi, iako Zapadnjaci vole govoriti kako je tamo crkva odvojena od društva. Prividno djeluje kao da jeste, površinski, ali suštinski očigledno nije razdvojena, samo je ta vrsta odnosa dotjerana i tek donekle sakrivena.

„Gdje ćeš za novu godinu?“

Jedno od omiljenih formalnih i usputnih pitanja onih „racionalnih,“ opuštenih i tolerantnih sekularista i ateista. Ovo pitanje je za psihologe dokaz kako čovjek može biti i nesvjesno arogantan. Znači, dogmatski postavljeno pitanje sa kojim vrli pitac nekako podrazumjeva da svako mora slaviti baš tu novu godinu, ili još banalnije, da mora negdje ići da je slavi. Pitanje ne ide kao – ‘da li slaviš novu godinu’ ili možda – ‘da li ćeš negdje ići za novu godinu’ (ukoliko je obilježavaš ili slaviš). Nije ovo poziv na zabranu nove godine kako bi mnogi mogli pomisliti. Samo poziv na prestanak licemjerja i na priznanje da i samozvani ateisti imaju potrebu za svojim religijama, iako glume da nemaju. Sekularizam skupa sa materijalizmom je njihovo pokriće za prazninu nastalu izostankom duhovnosti. Ni klasični sljedbenici službenih starih i općepoznatih religija, nisu imuni na sve ovo. Kada neko postavi takvo pitanje, onaj ko je upitan, mogao bi odgovoriti kontrapitanjem – ‘koju novu godinu?’ ili „koju od novih godina?“ Na ovakvu reakciju, neki od takozvanih ateista, modernista, agnostika, sekularista ili bi ostali zbunjeni ili iznervirani ili bi vam se narugali. Oni često forsiraju klasičnu filosofiju i sebe kao „zastupnike“ iste.

sekularizam-religija-crkva-i-drzava-se-prikazuju-u-istom-kinu

Sekularizam, religija, crkva i država se prikazuju u istom kinu

Ovdje im se može suprotstaviti jednostavnom kontrafilosofijom, uslovno rečeno, pošto sami ne mogu (ili ne žele) da objasne zašto je od svih novih godina i kalendara na svijetu, samo ovu rimsku obavezno obilježavati ili slaviti. Naravno, pod uslovom da oni koji potenciraju famoznu, općeprihvaćenu novu godinu, to jest Silvestrovo, znaju za postojanje drugih novih godina i drugih kalendara. Tragikomično je i to što im je među omiljenim riječima izraz – ‘logično.’ Vole u verbalnom suprotstavljanju da svoje argumente brane logikom, ali imaju teškoća sa logičkim objašnjenjem nametanja samo jedne, to jest rimske nove godine, kalendara, običaja i tradicije, čitavom svijetu. Nema pojedinačne, a pogotovo ne kolektivne, slobode izbora kad je ova nova godina u pitanju. Ako bi neko htio da normalno spava u noći između 31 decembra i prvog januara, ne može računati na mirnu noć zbog vatrometa, zbog straha od obijanja stanova, zbog urlanja na ulicama i trgovima, zbog pjanskog pjevanja i preglasne muzike u komšiluku i tako dalje. Ovdje ne govorimo samo o penzionerima, umornim starcima, čangrizavim osobama koje se „ne znaju radovati,“ depresivcima, samotnjacima, pustinjacima, o vatrometom prestravljenim kućnim ljubimcima, osakaćenom drveću, uništenoj imovini, zagađenom zraku, nego i o ljudima koji se znaju radovati, samo onda kada sami žele, i kada to osjećaju, kada imaju potrebu i uslove, a ne onda kada im to odrede masa, država, pijana rulja, društvo, takozvana javnost, te iskompleksirani prozivači sa usiljenim osmijesima, tvorci vještačkog raspoloženja, estrada i mediji.

Vole tako pojedini agnostici, sekularisti i ateisti da insistiraju na svemu što je po njima racionalno. Često prozivaju iracionalne vjerske obrede, i pojedinaca i skupina, što ima smisla, mada je ograničeno samo na vjerske zajednice. U redu je to, samo još da se po istoj logici zapitaju šta je racionalno u grupnom smrzavanju na otvorenom prostoru usred zimske noći, cuganju pa onda povraćanju, bacanju tona hrane i pića, ispaljivanja raketa u zrak, odbrojavanju deset sekundi do ponoći koja je kao i bilo koja druga ponoć.. Ima toga još, jako puno, što je ionako svima poznato.

„Zašto nas maltretiraju na javnim TV servisima sa vjerskim emisijama, nisu svi gledaoci religiozni?“

Ovdje se možemo složiti, pošto je dokazano da televizijsko forsiranje takozvanog vjerskog programa banalizira i vjeru i religiju, uz usputni kič, usiljene „duhovne“ propovijedi te uljepšanu isključivost. Moglo bi se to drugačije dotjerati pa da bude poučno, kulturno informativno ili čak zabavno, ali često nije tako. No, stvar je u tome da kad je u pitanju i famozni sekularni TV program, naročito uoči gregorijanske „svjetovne“ nove godine, svi su „obavezni“ da slušaju i gledaju nešto o Božiću, i da pričaju o tome. Na TV programima svih državnih televizija širom Balkana, oponašaju se usiljeni osmijesi kao na Zapadu, priča se o ljepotama božićnog darivanja, materijalnog, fizičkog, jer druga vrsta darivanja nije priznata. Oponašaju se zapadnjački programi, imitiraju se američki detalji, bez originalnosti. Neke javne ličnosti koje za sebe tvrde kako su ateisti, laici, koji „vjeruju“ samo u nauku i humanizam i slično, svima prepričavaju kako se osjećaju za Božić, ili dijele božićne uspomene iz djetinjstva, i tako dalje, ne pitajući da li to zanima veći dio auditorijuma. Televizijske voditeljice govore o božićnoj atmosferi kao nečemu što se podrazumijeva, kao nečemu sasvim normalnom i kao o nečemu što se odnosi na sve i svakoga, bez slobode ili bez pitanja o mišljenju, a kamoli o o izboru. Novinari, kolumnisti i književnici koji otvoreno pišu protiv crkvenih institucija, opravdano ih ismijavajući, ponekad im se rugajući, otvoreno ih kritikujući, također sudjeluju u božićnoj i novogodišnjoj groznici, ukrašavaju jelkice i jedni drugima čestitaju. Za svaki slučaj da ponovimo, da ne bude namjerne zabune, neka to rade ako žele i ukoliko imaju veliku naviku. Imaju pravo na sve to, ali neka ne ponavljaju svima ostalima kako su jedino oni slobodni od vjerskih zakona, običaja, institucija i slično, jer to je navlakuša i propovijed slična onima koje propovijedaju sveštenici. Po tome ispada kako su ostali neslobodni (pojedinačno neki i jesu), a ovi „progresivci“ kao nisu. Na primjer, ako neko čestita muslimanski Bajram nekome ko nije Musliman, ta osoba kojoj je upućena čestitka ima pravo reći da on ili ona ne obilježava taj praznik. Ili ako neko čestita jevrejsku Hanuku, ili praznike iz pravoslavnog, julijanskog kalendara, neki hinduistički te budistički blagdan, svetkovinu. Svi mogu reći, neka svako obilježava svoje, ali u privatnosti. Međutim, samo za taj zapadnjački Božić i novu godinu se smatra da se odnose na svakoga. Obratite pažnju na spikere sa srbijanskih televizija, koliko pažnje posvećuju zapadnjačkom Božiću kroz reklame i TV programe, iako vlada privid o tome kako u Srbiji vlada buntovan odnos prema Zapadu. Nešto slično je i u Bosni, kao i širom regiona. Priče o adventu na zagrebačkim ulicama se odnose na kupovinu, reklame, božićne popuste u cijena proizvoda. Sve se svodi na histeričnu kupovinu, potrošnju, konzumaciju, trgovinu, ali i dalje većina ljudi pada na priče o toplini, obitelji, bliskosti i slično. Čast rijetkima koji i tada traže duhovnost.

Od jedne do druge nove godine milioni ljudi se pripremaju za taj Božić, u financijskom smislu. Izvještačenost se pokaže onda kada se neko sjeti da svi znaju kako će primiti poklone u određeni datum u godini, pa se prave iznenađeni. Razmislite, kada vam neko daruje nešto bez povoda, mimo praznika, bez očekivanja, samo onako da vas obraduje, iznenadi ili da vam pomogne, koliko je to iskrenije u odnosu na lažno iznenađivanje tokom sekularnih Božića i novih godina. „Iznenađivanje“ nečim što unaprijed očekujete, svake godine. Ne zaboravimo pritom formalizam, kupovanje i darivanje radi obaveze, običaja, da se ne bi izdvajali od mase, i slično.

Mi smo ateisti, mi nemamo smiješne rituale, iracionalne svetkovine, ne robujemo praznovjerju.“

Laž (ili greška) koja prati ovu patetičnu postavku je već prethodno pojašnjena. Samo da se podsjetimo na obavezno otvaranje poklona u ponoć, koji su tokom dana stavljeni pod jelkicu, i niko ih ne smije dirati prije ponoći. Nije toliko bitno ni pagansko porijeklo ovog običaja, nego što izostaje individualnost, originalnost, pa oni koji to nikad nisu radili odjednom se ponašaju kao da su to oduvijek radili, pošto je to predstavljeno u hiljadama američkih filmova, romana, knjiga i stripova. Pritom rade sve to kao da se podrazumijeva samo po sebi. Ako neko nije zainteresovan, onda ga proglase čudakom, ili još arogantnije, proglase ga osobom koja nema osjećaja za dječije radosti. Crveno bijele djedamrazovske kapice, koje se dijele u milionima, mnogi stavljaju na glavu da se slikaju sa njom, ne bi li im prijatelji poslije davali komentare kako su smiješni, zabavni duhoviti. Kako može neko biti originalno duhovit ako radi ono što se podrazumijeva, očekuje, i ako to rade milioni ljudi istovremeno, na isti način i sa istom kapom? Sličnost sa religijskim kapicama za određene obrede, samo drugim povodom, ovdje opet dolazi do izražaja. I dalje se sve maskira sa takozvanim dječjim radostima. Sve ideje, politike, ideologije, tradicije, oduvijek su počinjale manipulacijom djece i osjećaja koji odrasli imaju prema djeci. Možemo se usput sjetiti masovne hollywoodske produkcije preko koje su mnogi ovo naučili. Sve su ovo vjerski rituali.

I dalje, problem je samo što ih ne zadržavaju za sebe, nego idu javno i sofisticirano se nameću cijelom svijetu. Obrnuti slučajevi nisu zabilježeni na globalnom planu. Uvijek je bilo država, religija, plemena koje su nešto nametale samo svojim susjedima, ali ovdje se radi o najvećem projektu zarobljavanja uma i podsvijesti ikada, možda i najvećem religijskom ispiranju mozgova ikad, i to globalno, a ne regionalno. Još jedan primjer sa rimskim kalendarom se nameće preko Valentinova, za koji je malo ko na Balkanu znao do prije možda nekih tri decenije, otprilike. Taj sveti Valentin po čemu je praznik nazvan, nikome osim katoličkim vjernicima i crkvi ne bi trebao da znači ništa posebno. Ipak, poltronski mediji, a takvih ima najviše na svijetu, i taj praznik lagano nameću svima. Naravno, ne bi nametali kada ne bi bilo onih koji sve to nekritički, slijepo i jednostrano prihvataju. Slično kao sa novom godinom, sekularisti i ateisti, koji inače, kako kažu, nemaju vjerskih blagdana i nemaju dogmi, sve živo oko sebe pitaju šta će kupiti djevojci, mužu, zaručnici, ženi, momku, za Valentinovo. Pretvaranje, neiskrenost, izvještačenost i ponižavanje, pri ovome su objedinjeni komercijalizacijom. Sva arogancija, neznanje, iskompleksiranost i licemjerje sadržani u ovome, već su objašnjeni prethodno, a i da nisu, dovoljno su vidljivi svakome ko se iskreno bavi razmišljanjem. 

„Nikad još nisam čula/čuo da je neko izvršio samoubilački napad u ime Marksa i Engelsa, ili u ime ateizma, sekularizma i demokracije.“

Jasno, može se reći ono banalno – pa ukoliko vi niste čuli, ne znači da toga nije bilo. Ali ostala bi onda ova tema nedorečena. Možda nisu čuli za fanatične marksiste koji su sami sebe raznosili tokom oktobarske revolucije u Rusiji, kao ni za njihove prethodnike iz vremena francuske revolucije. Dobro, ovi potonji se nisu pozivali na Engelsa i Marksa, ali je bilo nešto fanatične sklonosti republikanstvu na sekularni, to jest francusko-laički način. Zatim, toga je bilo u novije vrijeme, među maoističkim gerilcima. Bilo je među partizanima u drugom svjetskom ratu, među crvenim brigadama u Italiji itd..

„Najgora zvjerstva su napravljena u ime religije/vjere, i među ratovima je najviše bilo vjerskih ratova, zato je sekularizam jedino rješenje za prestanak ratovanja.“

Iako je ovo donekle tačno, ostaje nedorečeno, a pritom je i dalje naivno viđenje. Svi ratovi u historiji su bili vjerski jer su njihovi pokretači i jedan broj učesnika imali previše vjere u neke ideje, makar one bile ne-religijske. Vjerovalo se u teritoriju, naciju, državu, carstvo, civilizaciju, imperiju, osvetu, odbranu, komunizam, demokraciju, sekularizam, razne ideologije, i u ime svega toga se ratovalo, ubijalo, uništavalo, nametalo i osvajalo. Sve se to radi bez prestanka i danas. Irak, Sirija, Afganistan i pola Afrike se upravo sada uništavaju u ime takozvane sekularne demokracije, dok se na poltronskim medijima sve predstavlja kao interni građanski ratovi sa vjerskim, etničkim i plaćeničkim gerilama. Bivša Jugoslavija, a posebno Bosna, razoreni su pod sličnim sekularnim izgovorima. Veliki genocid nad starosjediocima oba američka kontinenta, započet je u ime dvije crkve, Protestantske i Katoličke, a dovršen u ime sekularizma, nauke industrije i demokracije, odnosno kapitalizma. Evropski Protestanti/Luteranci su se iživljavali nad urođenicima uglavnom u Sjevernoj Americi, a evropski Katolici nad domorocima uglavnom u centralnoj i Južnoj. Ovo je naravno pojednostavljeno predstavljanje. Kolonijalizam širom Afrike, Azije i Australije, ostvaren je sa sekularnim, to jest rimskim pogledom na svijet. Dva svjetska rata su dobrim dijelom vodili oni koji se promovišu sekularne vrijednosti, kao i globalni hladni rat. Veliki moderni diktatori i majstori kolektivne eliminacije širokih narodnih masa, kao što su bili Staljin, Mao ze Dong, Hitler, Franko, Harry Truman, Benjamin Netanyahu, George Bush, Pol Pot, Idi Amin, Pavelić Ante, Ariel Sharon, Radovan Karadžić.. bili su uglavnom sekularisti, a i pokolje su vršili pored ostalog i u to ime, sa određenim razlikama u tumačenju sekularizma, ili čak jedne vrste ateizma, povremeno maskiranog kvazireligijskim detaljima, ili nakićenog crkvenim i propagandno-patriotskim trikovima. I svi su oni, ili većina njih, koristili zapadnjački kalendar i obilježavali nove godine. Razni „izmi,“ kao što su boljševizam, rasizam, šovinizam, staljinizam, kapitalizam, fašizam, našli su plodno tlo u sekularnim društvima, iako ih ima i u onim teokratskim. A primjera se može naći još dosta.

„Mi smo ateisti, vjerujemo samo u nauku, humanizam i sekularno društveno uređenje.“

Kada se kaže u nauka, što bi trebao biti širok pojam, obično se to odnosi samo na savremenu tehnologiju i školski raspoređena imena naučnih disciplina. Pritom, većina ljudi sam spomen nauke osjećaju kao nešto isključivo pozitivno. U biti i jeste pozitivno, i treba tako da bude, ali nauka u širokom, jedva ograničenom smislu, kao pojam koji prevazilazi nametnute školske okvire, i koji pokriva i unutrašnje i spoljašnje znanje, kao i svijest. Gledajući nauku samo kao sistemski i modernistički usmjerenu tehnologiju sa pratećom industrijom, ekonomijom i luksuzom, nađe se podjednako i negativnih i pozitivnih stavki. Zagriženi sekularisti neće reći kako je nacistički Dr. Mengele također savremeni naučnik. Neće se baviti eugenikom kao velikim rasističkim projektom koji je u ime savremene zapadnjačke nauke i progresa odnio milione života i donio još toliko patnje preživjelima. Neće kazati kako je savremena nauka donijela na svijet nuklearne bombe i prateće nuklearne testove širom svijeta, uz poznate posljedice. Neće reći kako je Nikola Tesla bio duhovan čovjek, baš kao naučnik, za razliku od većine njegovih kolega i suvremenika, koji se interesovao za drevne religije i koji je izučavao indijsku Bhagavad Gitu. Izbjegavaju reći kako su enormna zagađenja i uništenja prirode, kroz industriju, naftu, bušenje zemlje, rudnike, fabrike, uzrokovana nemoralnim pristupom modernoj nauci. Jasno je da će spominjati samo dobre strane savremene nauke, što dokazuje da su neobjektivni na sličan način kao klasični monoteistički vjernici koji o svojim religijama imaju samo hvalospjeve, a izbjegavaju istaći negativne pojave.

„Zašto je toliko arapskih natpisa na nekim zgradama, restoranima i prodavnicama, kao da nismo u sekularnoj zemlji.“

Ovdje je izražena neobična kombinacija nesvjesnog rasizma, gluposti i ponovnog nepoznavanja onoga na šta se poziva. Po nekima je, sve što se ne uklapa u usko viđenje sekularne države, neka vrsta hereze, otpadništva, ponovo kao u klasičnim religijama. Interesantno bi moglo biti istraživanje o tome koliko je sekularista, ateista, agnostika, ili ljudi općenito, nekad sebi postavilo pitanje o tome od kada je i kako latinično pismo postalo globalno pismo. Zaista, postoji bezbroj šarolikih i raznolikih abeceda, rukopisa, alfabeta, pisama širom svijeta, ali se Latinica nekako i nekada nametnula kao službeno pismo, ne samo država sa takozvanim sekularnim društvima, nego u čitavom svijetu. Skupa sa latinskim pismom cijelim svijetom se razlio engleski jezik kao globalni, što nije uspjelo ni sa Esperantom. S jedne strane gledano, to je pozitivno, jer se olakšava komunikacija među svim ljudima planete. Sa druge strane, postepeno iščezavaju, a neke su već iščezle, brojne lokalne kulture, jezici, pisma, običaji, religije, muzika, ishrana.. Ali, ako izuzmemo engleski kao govorni jezik, naročito jezik koji ide skupa sa informatičkom revolucijom, internetom i tehnikom, ostaje neodgovoreno na pitanje zašto je latinično pismo, jer ovdje je naglasak na pismu, postalo globalno, i zašto/kako je postalo obavezno. Pritom, jasno je, Latinica, neovisno od svojih raznolikih varijacija, rimsko je pismo. Također, onako usput, to je službeno pismo vatikanske crkvene institucije, i katoličkih vjernika, kako je valjda poznato čak i zaboravnim sekularistima i onim prenaglašeno samozvanim ateistima. Oni koji za sebe vole istaći kako su tolerantni, ili tolerantniji od drugih (ko god bili ti drugi, ili treći), ponekad naglase jednoumlje kao negativnost u bilo kojem državnom uređenju. Prema narodnoj izreci, oni možda „od dima ne vide vatru.“ Jer, globalno jednoumlje postoji, samo je dotjerano i našminkano, nije previše upadljivo, ali ni nevidljivo, neovisno o svojoj sofisticiranosti. Na primjer, u Koreji, Kini, Japanu, kako je opće poznato, postoji drevni alfabet, jedno od najstarijih pisama na svijetu. Japanci i Kinezi ga koriste u javnosti, ali pored svog pisma, skoro pa obavezno je da stoji i latinična transkripcija ako je na javnom mjestu. Isto je i sa pasošima većine zemalja svijeta. U Iranu, Arabiji, Izraelu, koriste se drevna semitska pisma, arapsko i hebrejsko. No, pored njih stoji i latinični prijevod ili transkripcija izgovora. U Rusiji, pored vlastitog ćiriličnog pisma, ista je stvar sa upotrebom Latinice, kao i u Armeniji, Gruziji, državama sa svojim vlastitim unikatnim alfabetom i slovima, pa onda širom Afrike. Probajmo zamisliti suprotno. Da na Zapadu, posebno SAD-u i zapadnoj Evropi, kao obavezno pored latiničnih natpisa stoje i kineski, arapski, ćirilični ili grčki recimo. Na Zapadu postoje kineski restorani, arapski restorani, kineske četvrti, sa natpisima na kineskom ili arapskom na primjer, ali Zapadnjaci nisu obavezni da uče ta pisma, niti da ih koriste, za razliku od ljudi iz drugih krajeva svijeta, niti da ih imaju na američkom i drugim pasošima država zapadne hemisfere i geopolitike. A taj arapski jezik, ima veze sa vjerom, duhovnošću i religijom samo u onoj mjeri u kojoj aw upotrebljava za sve to. Znači, koristi se i za svjetovne stvari, ne samo za vjerske, baš kao i latinica ili bilo koje drugo pismo. Osim toga, među Arapima također ima i ateista i Kršćana, ne samo Muslimana. Zapadnjački ateisti ne poznaju dovoljno značenje pojma sekularizam, a nerijetko misle i da se arapski jezik odnosi samo na vjerske odnosno islamske stvari.

Religiozne osobe, za razliku od nas ateista i sekularnih intelektualaca, robuju vjerskim kalendarima, to jest neko drugi im određuje sedmični, pa i dnevni život.“

Prema takozvanom sekularnom uređenju, subota i nedjelja, poznati po domaćem izgovoru engleske riječi weekend/vikend (kraj sedmice na engleskom), su neradni dani. Za one ateiste koji ne znaju, nedjelja je crkveno-biblijski dan za odmor, dakle po rimsko-kršćanskom učenju, koji se danas popularno zove sekularni. Izmišljeni i toliko zloupotrebljavani izraz – ‘Judeokršćanska civilizacija,’ iskorišten je za definiciju subote i nedjelje kao neradnih dana. Subota kao jevrejski Šabat a nedjelja kao sedmi dan kada se Bog po rimokršćanskom tumačenju biblije „odmarao,“ nakon navodnog šestodnevnog stvaranja svijeta, pa su eto, svi drugi dužni da se odmaraju na taj dan, to jest da mora biti neradni dan i po državnom (naravno sekularnom) zakonu. Ako bi neko javno predložio da se po šerijatskom tumačenju sedmice uvede petak kao radni dan, izbila bi velika verbalna frka, kao i toliko puta do sada. Zatim, krivični zakonik, donekle temeljen na famoznih deset božjih zapovijedi. Već znamo kako ide; ne ubij, ne ukradi, ne vrši preljub i tako dalje. U sekularnom i „nereligijskom“ zakoniku je zabranjeno ubistvo, uz određene varijacije koje se stvaraju olakšavajućim okolnostima (nehat, samoodbrana, predumišljaj, bez predumišljaja itd..). Zabranjeno je ukrasti, bračni preljub se zakonski tretira.. Ima toga još, ali ovo su bar oni osnovni. Za Boga je određena država, ili više njih. Sekularizam je drugi naziv za „božanstvo“ u ovom slučaju, skupa sa demokratijom, koja se raznoliko tumači, a uklopio se i kapitalizam. „Božanstvo“ koje se ne može dovoditi u pitanje. Svetkovanje radnih dana, a čuvanje „nedjelje za gospoda,“ već je navedeno. Jedino smrtna kazna, koja je stoljećima bila u primjeni, lagano se uklanja iz kaznenih postupaka, ali samo nekih zapadnih zemalja. U mnogima i dalje ostaje, a ostaju i doživotne robije, dok izvan robija ostaje dužničko ropstvo kroz bankovni sistem. Ostaju i kažnjavanja zemalja, regija i država koje se ne uklapaju u sve navedeno, tako što se bombarduju ili stavljaju pod izolacije, sankcije, siromaštvo, embargo, razne blokade, pa onda i okupacije.

Religiozni ljudi imaju besmislene svece i mitske likove, za razliku od nas agnostika i ateista koji živimo u sekularnom društvu.“

Uglavnom tačno, samo što se to odnosi na pripadnike svih religija, pa tako i sekulariste. Jer, u sekularnim društvima se ostavljaju vijenci sa cvijećem na bezbrojne spomenike, to jest kipove revolucionara, državnika, pisaca, atentatora, vladara, sportaša, umjetnika. Mirno se stoji pored ogromnih kipova, a ponekad im se i klanja. Prave se džinovski mramorni grobovi. Da ne spominjemo histerično obožavanje i živih i mrtvih pjevača, sportista i političara (o sekularnom Djeda Mrazu ćemo na kraju teksta).

rimske-dogme-su-sveprisutne

Rimske dogme su sveprisutne

Svako ima svoje smislene i besmislene mitske likove, pa tako i onaj arogantni dio takozvane ateističke populacije, koliko god to nekome djelovalo neprihvatljivo ili neshvatljivo na prvi pogled. Širom Zapada, samozvani ateisti, kada ih neko ili nešto iznenadi ili zaprepasti, svejedno pozitivno ili negativno, oni skoro uvijek spontano uzviknu: Isuse! Na raznim jezicima Zapadne Evrope uz dominantni engleski, i ono čuveno „Jesus!“ U Hrvatskoj ateisti idu dalje, pa uz dopunu kažu – ‘Isuse bože.’ Svakako to je moć navike, usvajanje obične uzrečice koja se često vrti u komšiluku. U svakoj kulturi svijeta ima nešto slično, u svakom jeziku, i nije uvijek uzvik „Isuse,“ ali oni ateisti koji drugima drže lekcije o progresu, dovoljno često koriste ovu konkretnu uzrečicu, protiv koje su deklarativno, navodno. Kao i dosad, podsjećamo da ovdje nikome ne smeta njihova uzrečica, nego je riječ o nečemu sasvim desetom. Pored mitskih likova, imamo i ateističko-sekularistički totemizam; neizbježne božićno-novogodišnje jelke, nakićene svjetlosnim ukrasima. Pred svaki zapadnjački Božić i pred svako Silvestrovo/novu godinu, obavezne su jelke, i plastične i prave, u skoro svim radnjama, kancelarijama, na gradskim trgovima, supermarketima, bankama, i političkim ustanovama. Katoličke crkve, pa i mnoge Luteranske, ovdje ne spominjemo jer su to zvanično vjerski objekti pa se to kao podrazumijeva u njima i oko njih. Ovdje se radi o svemu ostalom. Svemu što nije odvojeno od crkve kao ustanove, a često se govori kao da jeste. Neka slobodno kiti jelkice kome se sviđaju, djeca pogotovo, jer normalno je da se djeci sviđaju svjetlucave igračke i ukrasi. Ali zašto su sve i privatne i državne firme, institucije, objekti i restorani obavezni da ih stave? Gdje je tu famozna sloboda izbora? Zašto i sekularne državne ustanove moraju stavljati jelke ispred ulaza, a ne trebaju to raditi sa simbolima nekih drugih, nerimskih svetkovina? Na Balkanu je to slučaj sa svim državnim institucijama, uključujući i tobožnje „muslimansko“ Sarajevo, ili „proruski“ Beograd, Banjaluku. U redu što se rijetki pitaju šta je uopće značenje jelkice, i zašto baš jelkice (i borovi) kao simbol, ali pitanje o dogmatičnom odnosu ostaje neodgovoreno. Također i pitanje o odnosu javno – privatno. Kada su u pitanju rimski „Božići“ i nove godine, uz prateći kičeraj, kao ateistički ili sekularni praznici (obavezni), niko ne priča o tome kako bi to trebale biti privatne stvari. A kad već spomenusmo pozadinu i porijeklo, ako tjeramo mak na konac, zašto ne hrast, baobab, eukaliptus, palma, lipa, breza, sekvoja, zašto baš jelke i borovi? Jeste li se zapitali zašto Zapadnjaci, i nezapadnjački imitatori Zapadnjaka, teško mogu da zamisle Božić bez snijega, te su skovali i medijski popularni termin – ‘bijeli Božić?’ Pokušavaju da ove praznike nametnu cijelom svijetu, pa tako i područjima u kojima klimatski skoro nikad nema snijega ili hladne zime. U pustinjskim krajevima, tropskim, prašumskim, i tako dalje. Očito je u pitanju mitologija koja pripada sjeveru i ledenim krajevima, odakle se ionako vjeruje da dolazi kontroverzni Djeda Mraz, Sveti Nikola, Santa Klaus iliti Božić Bata, kako ga sve nazivaju. Naravno, Djeda Mraz je uvijek bijelac, rumenih obraza, skandinavkse pojave. Sada zamislite svu onu crnu afričku djecu, azijatsku, arapsku, aboridžinsku, indijansku, kojima je nametnuto da imaju jedinstvenog nordijskog, bijelog junaka djetinjstva, iako imaju svoje heroje sa kojima su odrastali, ali su im potisnuti. To što je Djeda mraz usput i jedan od simbola međunarodne pedofilije, druga je tema, ali nije zgoreg spomenuti pošto je djelomično povezano sa ovom pričom. Nešto slično je sa ponižavanjem katoličkih svećenika Afrikanaca i Azijata, koji kleče pred slikama i kipovima skandinavske verzije Isusa. Slika riđokosog ili plavokosog ljepotana, plavih očiju, bijele kože, kojom se gospodari nad umovima onih koji ne izgledaju tako. Bijeli robovlasnik je ponovo trijumfovao, samo ovaj put su se robovi sami pokorili, sami sebe su ponizili. Ali vrlo rijetko ćemo čuti kritiku o ovome od strane jednosmjernih ateista koji sve ovo nekako uklapaju u svoju viziju sekularnoga. A bijeli Božić se naravno odnosi na snježnu idilu. Onda znači da im se takav ne uklapa u krajeve gdje inače rijetko ili nikako ne pada snijeg. Da bi se to desilo, onda se tamo pravi snijeg od vate, vune i papira, plastične jelke jer pravih nema, na plus 45 stepeni celzijusa neko oblači zimsku bundu Djeda Mraza sa umjetnom bradom, ističu se velike pahulje od stiropora, slavi se zapravo zima i mraz tamo gdje je nema, a da se među prisutnima baš i ne zna zašto. Osim što je to onako ‘demokratski,’ zapadnjački, „ateistički,“ i naravno sekularno.

I ovaj tekst koji možda čitate napisan je latinicom. Naprosto, svi smo ograničeni od rođenja da tako bude. Možemo tokom života naučiti neko drugo pismo, ali nemamo uvijek od toga koristi, jer za širu javnu upotrebu zasad ne možemo mrdnuti bez latinice.

Rijetki će pročitati ovaj tekst do kraja, najvjerovatnije zato što je predugačak, samim tim i dosadan. Ali u njemu su poredane činjenice i značajna a neodgovorena pitanja, pa kako god, do čitalaca je.

 

 

EKSKLUZIVNO: Ko su pripadnici MOS-a koji i danas postoji (Muslimanske obavještajne službe BiH) koja ubija neistomišljenike i borce ARBiH

 

EKSKLUZIVNO: Ko su pripadnici MOS-a koji i danas postoji (Muslimanske obavještajne službe BiH) koja ubija neistomišljenike i borce ARBiH

http://www.globalno.org/ekskluzivno-ko-su-pripadnici-mos-a-koji-i-danas-postoji-muslimanske-obavjestajne-sluzbe-bih-koja-ubija-neistomisljenike-i-borce-arbih/

 

 
 MOS – Muslimanska obavještajna služba

Početkom 90-tih godina u uskom krugu Mladih muslimana, nastaje ideja o formiranju Muslimanske obavještajne službe – MOS. Tvorac ideje je Fatih el Hassanein. On je 1991. godine na sastanku u Beču, prezentirao konkretan plan za stvaranje MOS-a. Navedenom sastanku su prisustvovali sljedeći funkcioneri:

Glavni: (Alija Izetbegović) danas Bakir Izetbegović
1. Irfan Ljevaković,
2. Hasan Čengić,
3. Mustafa Cerić,
4. Avdo Rustanbegović,
5. Salim Šabić.

Tokom 1993. i 1994. godine u MOS su integrisani slijedeći vojni i policijski funkcioneri:

1. Enver Mujezinović,
2. Fikret Muslimović,
3. Bakir Alispahić,
4. Husein Živalj,
5. Nedžisa Tabaković,
6. Derviš Đurđević.

Ambasada BiH u Beču postalo je centar za prikupljanje i dostavu podataka u tadašnju glavnu centralu MOS-a u Mandalićevoj ulici u Zagrebu, čiji je čelni čovjek bio Salim Šabić.

Između ostalog, ciljevi službe bili su: praćenje intelektualaca Bošnjaka zapadne orijentacije i njihovo iseljavanje iz BiH, uvođenje klerikalnih muslimanskih kadrova u strukture vlasti i vojsku, te eliminacija i likvidacija političkih neistomišljenika “.

Ova služba je blisko sarađivala sa Iranskom šitskom obavještajnom službom te sa terorističkom organizacijom Al – Kaida pa je upravo uz pomoć ove službe 1993 godine u BiH pristiglo oko 1500 boraca sa bliskog istoka. Zanimljivo je da je 1993 godina bila gladna godina i da igla nije mogla ući u Bosnu ali nekim čudom ovi strani džihadistički borci su u BiH stigli preko Zagreba.

To je bio plan MOS-a da se od multietničke armije svih vjera u BiH napravi islamska vojska što je u 80 posto teritorije i napravljeno osim Tuzlanske regije gdje su se Hrvati i Muslimani te jedan dio Srba skupa borili protiv agresora. Nakon islamizacije ARBIH cijeli svijet je digao ruke od Bosne Alija Izetbegović je to najbolje znao.

Ova služba i danas postoji a vodi je Senad Šahinpašić -Šaja desna ruka Bakira Izetbegovića koji ima svoje plaćenike i sitne mafijaše za prljave poslove.

Za ovu službu vežu se likvidacije mnogih poznatih Bosanskih ličnosti od kojih je i napad na stan GENERALA ARBIH Sefera Halilovića i pokušaj njegove likvidacije. U tom napadu je ubijena njegova supruga. Za ovu službu se veže i čudna pogibija heroja bosanskog otpora Izeta Nanića prilikom probijanja linija za spajanje sa Hrvatskom vojskom.

Ova služba je imala i svoju udarnu jedinicu za izvršenja koja i danas postoji a to je odred “ŠEVE” koji je u par navrata snajperisao i svoje građane u Sarajevu da izazove sukobe, te jedinice Armije BiH na linijama odbrane oko Sarajeva.

Ova služba i danas radi pa su tako mnogi koji su odlučili progovoriti završavali u šahtovima ili su misteriozno nestajali.

Pripadnici ove službe: Enver Mujezinović, i. Fikret Muslimović, bili su također pripadnici i KOS-a Kontraobavještajne službe Srbije i ujedno su savjetovali Izetbegovića šta da radi sa Bosnom.

Uz njih je tu također bio i Fahrudin Radončić – kodno ime Šćepo koji je također radio za KOS  a danas drži veliku stranku koja je u koaliciji sa SDA.

Na kraju dolazimo do zaključka da je Alija Izetbegović oko sebe imao najmanje 5-6 pripadnika stranih obavještajnih službi koji su krojili sudbinu Bosne a uz njihove savjete Alija je uklanjao ili demonizirao prave branioce BiH kao što je bio Sefer Halilović.

Halilović  je pokrenuo odbranu BiH dok je još Alija govorio da neće biti rata. On je spremao narod na odbranu te dao sav svoj doprinos, a na kraju je domoniziran od izdajničke familije Izetbegović.

Fikret Muslimović je Izetbegovića nagovorio da izdaju Srebrenicu i prihvate ponudu Klintona da srbi i Ratko Mladić pokolju muslimane a da će biti NATO udari koji se nisu desili, a civili su pobijeni.

Muslimović je često razgovarao i sa Karadžićem i sastajao se sa vrhom Vlade RS i onda te odluke preko Alije sprovodio u djela. Jedna od tih lažnih odluka je lažno upućivanje jedinica Armije BiH NA NEKI PROSTOR POD IZGOVOROM NAPADA ČETNIKA DA BI NA DRUGOJ STRANI ČETNICI ZAUZELI NEKO DRUGO MJESTO BEZ IMALO OTPORA.

screenshot_10

Sudbina Bosne i Bosanskog naroda nalazi se u rukama porodice koja uopšte ne želi dobro tom narodu nego samo interes, podjele i rat.

Otvoreno pismo ministarstvu hrvatskih branitelja – Rade Šerbedžija

Rade Šerbedžija

d02af7d5d33da9e50c97dd170a9238b9

Otvoreno pismo ministarstvu hrvatskih branitelja

http://www.vecernji.hr/hrvatska/procitajte-otvoreno-pismo-rade-serbedzije-ministarstvu-hrvatskih-branitelja-1132823/multimedia/p1

Glumac Rade Šerbedžija uputio je otvoreno pismo Ministarstvu hrvatskih branitelja nakon što je Ministarstvo reagiralo zbog navodne njegove izjave na Sajmu knjiga u Beogradu. Ministarstvo na čelu s ministrom Tomom Medvedom prozvalo je Šerbedžiju zbog sljedeće izjave koja se pojavila u medijima:

– Nije slučajno da su ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci.

Evo što je Šerbedžija napisao u pismu

Povodom javnog obraćanja vašeg Ministarstva medijima Hrvatske o mojim navedenim izjavama na press konferenciji sajma knjiga u Beogradu, a koje ste objavili na osnovu netočnih i proizvoljnih tumačenja onoga što sam ja tamo govorio, dozvolite da vam se ovim putem javno obratim.

Već vam je moj advokat Čedo Prodanović uputio dva pisma i priložio transkript i audiosnimku s press-konferencije u Beogradu s ciljem da se demantiraju netočni i lažni navodi onoga što sam tamo navodno rekao. Usprkos tim priloženim dokumentima, koji potpuno demantiraju moje navodne izjave na osnovu kojih ste me nepravedno optužili, vi do danas niste niti mome advokatu, a niti hrvatskoj javnosti objavili da ste raspolagali netočnim navodima onoga što sam govorio na toj press-konferenciji.

Vaša ishitrena i opasna objava o mojim navodnim izjavama koja je preuzeta iz žute štampe jedne strane države izazvala je pravu lavinu ogorčenja u hrvatskim medijima i vi ste me stavili u krajnje neugodnu i opasnu situaciju u kojoj se moram opravdavati za nešto što nisam nikada mislio, rekao, niti učinio.

1975. godine Miroslav Krleža došao je u teatar ITD da vidi moju monodramu «Moj obračun s njima», koju sam napravio i sastavio od njegovih pjesama, proznog djela «Izlet u Rusiju» i političkih eseja, u kojima se obračunavao s kompleksnim odnosima na Balkanu govoreći o ljudskoj gluposti kao svemirskoj sili nad nama i o pogašenim svjetlima u balkanskim krčmama iz kojih nas vječno vrebaju mrakovi, primitivizam i krvoprolića. Nakon predstave sjedio je u mojoj garderobi i dugo šutio. Vjerojatno je, shvaćajući što je to mene, tada mladog glumca, toliko uznemiravalo u toj našoj stvarnosti. Zatim mi je rekao rečenicu koje se uvijek sjetim kada se nađem na nišanu nekih ozlojeđenih i ratobornih ljudi: «Sviraš ti na violini, mali moj, ali zapamti – tvoj život će biti borba s divljim zvijerima!»

Nisam tada shvaćao proročku dubinu njegovih riječi. Ali mi se sada, kada se bližim godinama koje je Krleža u to vrijeme imao, vraćaju te njegove riječi upozorenja, a i šutnja u kojoj je proveo zadnjih dvadeset godina. U životu sam izabrao put umjetnosti, ali se neminovno na ovim našim prostorima miješala politika u moj život. Bio sam jedan od onih umjetnika koji je uvijek izražavao svoje mišljenje, stavove i reagirao na razne nepravde i probleme s kojima se nosilo društvo u kojem sam živio.

1971. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu održao sam govor u kojem sam branio Miku Tripala i napao birokratski boljševički partijski sistem SK Hrvatske. Zbog toga sam godinama imao ozbiljnih problema s političkim vlastima u Hrvatskoj. Kao mladog čovjeka intrigirala su me pitanja Golog otoka i Informbiroa, partijskog jednoumlja, jednopartijski sistem, protekcije, veze, nepravde.

Devedesetih godina kada je počelo zveckanje oružjem i razbuktali se nacionalizmi koji su očigledno vodili u krvoproliće, digao sam svoj glas. Na brojnim mirovnim koncertima, tribinama, skupovima i akcijama, često sam bio sa samo šačicama ljudi koji su pokušavali spriječiti užas koji je dolazio. I upravo zbog takvog mog mirotvornog angažmana postao sam trn u oku svim ostrašćenim nacionalistima i ratnim huškačima, i krenula je teška medijska kampanja protiv mene, s izmišljenim pričama, izjavama i tobožnjim mojim stavovima.

Sve je kulminiralo kada sam na mirovnom skupu u Sarajevu, gdje sam se zatekao zbog promocije moga i Montenova albuma, uputio poruku svijetu i Ujedinjenim nacijama da hitno šalju svoje mirovne snage i da spriječe rat koji će inače ovdje početi. U izvješću zagrebačkog TV Dnevnika puštena je videosnimka bez mog govora, ali je spiker rekao da je to izgleda zadnji pokušaj Šerbedžije da spašava Jugoslaviju. Beogradski TV Dnevnik cinično je prenio da je izgleda Šerbedžija odabrao stranu… muslimansku.

To je samo jedan primjer kako se medijima manipuliralo i kako je glas razuma bio uzaludan. Rezultiralo je time da sam postao dežurni krivac i neprijatelj i jednog i drugog naroda. U Zagrebu prijetnje, u Beogradu prijetnje i pucanje iz pištolja. Postao sam, kao i moj stari Krleža, dvostruki izdajnik. U Beogradu prodana duša i smeće s jugoslovenskog đubrišta, kako me je titulirala Mira Marković, a u Zagrebu Miloševićevac i četnik.

A ja sam bio i ostao sin hrvatskog partizana. Moja misija mirenja i sprječavanja rata postala je besmislena, a kako je moje lice bilo i suviše prepoznatljivo i mnoge ljude provociralo, postalo mi je nemoguće živjeti u mojoj zemlji i otišao sam. Uslijedile su godine rata i stradanja tisuća ljudi. Naravno da poštujem svakoga tko je branio svoj dom, sve istinske heroje i sve stradalnike. Takvih je mnogo i cijena rata je zastrašujuća.

Medijske spletke i igre oko moga imena su se i poslije rata nastavljale, a neke se gotovo planski ponavljaju, obično prije nekih izbora ili političkih skandala, pa se u nedogled ponavljaju laži, na primjer o tome da sam u zimu 1991. snimao film u razrušenom Vukovaru. I uzalud moj demantij svih ovih godina. Pa, evo, i sada se opet priča ponavlja. Ja uistinu u svome intervjuu na Beogradskom sajmu knjiga nisam ni jednom riječju spomenuo Domovinski rat, hrvatske branitelje, hrvatske generale niti Haag. Od brojnih medija koji su bili prisutni samo je nekolicina žute štampe iskrivila moje riječi. Na osnovu toga Ministarstvo branitelja je nesmotreno i bez provjere autentičnosti poslalo priopćenje javnosti u kojem me se difamira.

Na pisanje portala i žute štampe već dugo ne reagiram. Ali smatram da je ovo neodgovoran postupak jedne državne institucije. Ja čitav svoj život u teškim vremenima u kojima smo živjeli i kroz koja još uvijek prolazimo želim spajati ljude i nadam se da ćemo jednoga dana izaći iz krugova nasilja i stradanja u koja nas je naša povijest utopila. To neke iritira, ali uvjeren sam da Hrvatska ide prema građenju jednog slobodnog i demokratskog društva u kojem će neke nove generacije sretnije rasti.

Što se mene tiče, usprkos svemu, izgradio sam nekoliko karijera s kojima sam zadovoljan, stekao prijatelje na koje sam ponosan, a publika koja me je kroz sve ove godine pratila zna da nema potrebe da Ministarstvo branitelja ikoga brani od mene. I umjesto da se Ministarstvo obračunava sa mnom, korisnije bi bilo da sve svoje kapacitete usmjeri na brojne probleme branitelja i hrvatskog naroda. I da svi zajedno gradimo ovdje jedan bolji i sretniji život.

Poštovanje, Rade Šerbedžija

NE VOZE VOZOVI PORUŠENOM PRUGOM – Piše: Senad Sprečić

Senad Sprečić

NE VOZE VOZOVI PORUŠENOM PRUGOM

http://www.bosnae.com/article/aktuelno/ne-voze-vozovi-porusenom-prugom

 

Svi vozovi ovog svijeta kreću se unaprijed pripremljenim, izgrađenim i provjerenim putem. Ne voze vozovi porušenom prugom u šta nas evo 25 godina uvjeravaju udružene religijske i političke snage potpomognute akademskom elitom.

 

Gle čuda. I posljednju zajedničku osnovu oružane snage Daytonske BiH, Izetbegović je pristao da podijeli, na etničke sastojke. Građani zbunjeno slušaju plaćenu propagandnu mašineriju, koja prodaje prašinu i diže tenzije straha. Intelektualci i „akademici“ recituju citate iz knjiga, da se dodvore javnosti, odbrane svoju ozlijeđenu sujetu. Svi kao, iskazuju nezadovoljstvo sa garniturom na vlasti, a niko od njih ne nudi konkretan akademski doprinos u vidu konkretnog programa, kako spasiti državu. Da budemo iskreni, nisu oni dali ni doprinos tokom rata u odbrani države koliko su dali doprinos kukavičlukom i šutnjom, ili pak dodvoravanjem i saradnjom sa nosiocima „udruženog zločinačkog poduhvata“. Nisu akademici shvatili značaj temelja države, pogotovo ne razumiju i ne shvataju elemente koji ruše temelje države. Na kraju krajeva, da budemo iskreni, zašto bi se izlagali opasnosti javno se konfrontirajući sa fašističkim snagama, kad je lakše prodavati maglu i čekati da se stanje razriješi samo od sebe. Po ko zna koji put, u bliskoj prošlosti, pokazala se tačna narodna poslovica (koju malo modifikujem): „ Džaba titula i ime kad je prazno vime.“

Toliko stručnjaka, znalaca, mudrost vrvi na sve strane. Intervjui, članci, seminari, tribine, gostovanja, druženja, kahvenisanja, slikanja. Niko ne ukazuje, protestvuje, objašnjava, suštinu plana rušenja države. Ili ne razumiju visoku politiku, ili nemaju dovoljno znanja. Tvrdim i jedno i drugo. Isto tako tvrdim da su nam vojni stručnjaci, alijas „slavni generali“ šaka kukavica i izdajnika. Nije dovoljno reći da su podanici, kupljeni za šaku milostinje. Treba postaviti i pitanje njihovog stručnog znanja o analizi društvenih, ekonomskih i vojnih kretanja u sredini u kojoj žive i susjedstvu. Prosto je nevjerovatno da niko od njih ne razumije tako jednostavan plan uništenja države, koju su neki kao fol branili, a drugi, njihove kolege, kao fol branile od ovih što su kao fol branili državu. Za ovakve tvrdnje, postoje neoborivi dokazi.

Vrijeme je da javno prozovemo i konfesionalne vrhove i javno optužimo za otvorenu saradnju u „udruženom zločinačkom poduhvatu“. Ni jedan konfesionalni vrh, nije se javno distancirao od zločina pripadnika svojih stada. Upravo u svojim stadima, vrbovali su „debilne osobe“ da u ime vlastitog Boga počine zločine koji su imali za cilj sijanje straha i zbijanje redova u vlastitom stadu. Na kraju, mafijaški klanovi našli su svoje utočište pod okriljem konfesionalnih vrhova. Javna je tajna da Izetbegovića podržava IZ, Dodika SPC, a Čovića HKC. To što su naprijed pomenuti obezbjedili basnoslovno bogatstvo konfesionalnim zajednicama, valjda treba da znači, da svaki grijeh ima svoju cijenu za koju se grješnik može iskupiti.

Poznaju li etiku akademici, generali, konfesionalni lideri? Poznaju li definiciju etike? I posebno pitanje konfesionalnim vrhovima: Postoji li pojam morala u teologiji religija? Tvrdim da ne postoji, a mogu dokazati na nekoliko drastičnih primjera, da prodaja religijskog folklora, pored prodaje droge i oružja, predstavlja trenutno najunosniji posao.

Svi vozovi ovog svijeta kreću se unaprijed pripremljenim, izgrađenim i provjerenim putem. Ne voze vozovi porušenom prugom u šta nas evo 25 godina uvjeravaju udružene religijske i političke snage potpomognute akademskom elitom.

Nimalo ne čudi potez Izetbegovića o podjeli na entitetske vojske. To je logičan slijed događaja u posljednjih par godina. Ne čude rezultati lokalnih izbora, gubljenje dominacije u Bos, Krajini, kao ni vješto izrežirani događaji Srebrenica, Mostar, Stolac. Sve je to dio dobro poznatog plana stvaranja „Enklave sa epitetom Islamske države“. Poznat je i tvorac tog plana, ali se vodi žustra polemika, ko je sve saučesnik u realizaciji tog plana? Prikrivanje istine, uništavanje materijalnih dokaza, izrežirana međusobna optuživanja, samo su elementi tog plana.

 

Svaka posjeta bilo kog lidera, pored oficijelnog (čitaj kurtoaznog) dijela, ima i svoj tajni, privatni dio. Kurtoazni dio obavezno se završava zajedničkim izjavama koje unaprijed svi znaju, a tajni dio ostaje u sferi privatnih dogovora. Obratimo pažnju na jedan karakterističan susret: Susret Ćamila Durakovića, Bakira Izetbegovića i Aleksandra Vučića sa Bilom Klintonom. Prvo pitanje koje se nameće, jeste pitanje u kom svojstvu učestvuje Ćamil Duraković. Epilog poznat. Gubitak Srebrenice. U kom svojstvu putuje Bakir Izetbegović na privatni poziv Klintona, što je isti slučaj i sa Vučićem? Epilog poznat. Vučić žrtvuje Dodika. Izetbegović žrtvuje Bos. Krajinu. Vjeruje li neko u koicidenciju. Ako vjeruje, naivan je. Ističe li rok za obnovu tužbe BiH protiv agresije Srbije, Crne Gore i Hrvatske na teritoriju države priznate od strane UN? Ističe. Koji cilj ima vreli krompir pristanka na podjelu Daytonskih OS BiH? Da pogađamo ili da otvoreno kažemo?

Možda bi trebali prvo odgovoriti „akademici“. Oni bi vjerovatno našli hiljade mudrih citata da nam nadugačko i naširoko razvlače pamet, obilazeći kao mačka oko vruće čorbe, sa zaključkom da se konstitutivni narodi mogu jedino sigurno osjećati u svojim torovima sa vlastitom vojskom. I niko se ne bi sjetio da i u Daytonskom dogovoru, ne postoji osnova za formiranje vlastitih OS etnija. Narod k’o narod, šta on zna. Konfesionalni vrhovi će pozvati stada da svi u glas zableje “AMIN, Amen”. Pojeo vuk magarca.

Možda bi mogli odgovoriti “generali”. Oni su uvijek samo izvršavali naredbe pretpostavljenih, makar to bili i političari sumnjive prošlosti. Na kraju krajeva, ova politika je proizvela toliko generala, što je historijska rijetkost u vojnoj praksi.

Predlažem da odgovore konfesionalni vrhovi. Oni su najbliži Božijem znanju, a i ovo je sitacija “Božije volje”. Amin, Amen, rješava sve, i daje odgovore na sve.

Možda ste očekivali da će mudrovati i dati odgovor pisac ovog teksta. Moram Vas razočarati. Neće dati odgovor. Nije on dovoljno pametan, nema zvanje akademika, čin generala, a nije ni konfesionalni sveti lider.

Odgovor će dati tajni sastanak Hrvatske prve političke glave sa ustaškom emigracijom održan u Kanadi. Jasno je naznačeno da teritorija „herceg-bosne“ pripada Hrvatskoj, u skladu sa ratifikovanim sporazumom Tuđman – Izetbegović. Etničko razdvajanje svih funkcija vlasti, mora se dovršiti što hitnije, zbog inicijative Zapada, a i dijela Europskih zemalja, da se sadašnji lideri smijene milom ili silom do kraja 2018 godine. Hrvatska će kurtoazno podržavati Daytonsku tvorevinu dok se ne postigne sporazum o entiteskom razgraničenju. Hercegovina ne smije više biti u žiži interesovanja javnosti, nego se moraju svi navići da je Hercegovina Hrvatska vjekovna teritorija. Rezultati lokalnih izbora odrađeni su u skladu sa dogovorom ( nije navedeno ko se s kim šta dogovorio). Krajina se izdvaja kao distrikt od Sarajevske politike, ekonomski i politički bit će vezana za Hrvatsku. Jedini problem je „crvena Tuzla“ koja mora pasti i biti podijeljena između Hrvata i Bošnjaka.

Ustaški pokret za sada daje povoljne rezultate, te se zahvaljuje „domoljubima“ iz Canade i SAD na svestranoj pomoći. (Informacija uredno registrovana u CIA)

Moj komentar: Dakle, iz ove izjave sve je jasno. Javnosti se nudi banana za tenzije, a iza zatvorenih vrata realizuje se plan „udruženog zločinačkog poduhvata podjele teritorija R BiH. Izetbegović beskrupulozno sa svojim satelitima iz drugih političkih stranaka, realizuje ideju o stvaranju Islamske države sa centralnim dijelom na potezu Sarajevo – Zenica.

Nastavi li se ovako do proljeća, ne bi me iznenadilo da se u periodu Mart – Juni dogodi i oružani sukob između entitetskih oružanih snaga (dogovorno i simbolično) da bi javnost pristala na podjelu teritorija kao garant mira.

Dok građani ubijeđeni akademskim citatima, generalskom poslušnošću i konfesionalnim pozivima na “Amin, Amen” mirno čekaju voz u stanici koji nikad nece doći porušenom prugom, preostaje mi samo da kažem:

“ Putuijte udobno i ne naginjite se kroz prozor”.

PISMO PRIJATELJU – Merjem Erna

Merjem Erna

PISMO PRIJATELJU *

 

 

Sjećam se, spojila nas ljubav prema domovini, prema ljiljanima i zajedničkim nam korijenima Dobrijeh Bošnjana.
Sjećam se, širili ste miris ljiljana koliko virtualni dunjaluk ima mogućnosti sa Vašeg profilnog zida…

Sjećam se, Bosna Vam bijaše kolijevka, majka, (na koju haman “ne gledamo istim očima”, Vaš citat). Komentara na prve slike u majicama tek u izradi sa ljiljanom na prsima i potpisom grupe AntiDayton…

Sjećam se, prve kahve u malom rudarskom, našem gradiću i svojih riješi upućenih tada, Vama prijatelju. Poziva za posjetu, obećanja za nove kave, kahve i kafe koje ostadoše tek isprazno obećanje, iščekivanje koje se ne ponovi, a mnogo puta ste od tada pohodili naše krajeve… 

Sjećam se, krala sam Vam slike ljiljana, nako vragolasto preuređujući, a Vi ko biva ponosni bili na moje šejtanluke.. 

Sjećam se, bosanstva žestokog i silnog, ljubavi goleme prema rodnoj grudi i silnome Bobovcu, Dvoru, K. Sutjesci, BiH, iskazivanih svakodnevno.. Riječima..
Nikada nismo prešli na ono prijateljsko ‘ti’. Ja iz poštovanja, a Vama nikad nije smetalo što Vas persiram.. Sjećam se još štošta, ali potiskujem sjećanja nekim drugim, svježijim koja ne mogoh ne vidjeti, zaobići, prešutjeti…

Sjećam se, mudro ste još lani prešutjeli Vase mišljenje na dio mog teksta “Povratak kraljice Katarine”… Niste čak ni “silni” lajk ponosa bacili na lanjske ljiljane… I još neke tekstove o zajedničkim nam korijenima, a drugačije vjere, mudro ste prešutjeli. Niste se “očitovali po tom pitanju” kao ni po pitanju šahovnica na Bobovcu i po Kraljevoj Sutjesci. Ne mislite da to nisam primijetila… Čekala sam da sami, jasno i glasno, iskažete svoj cijenjeni sud, a strpljivost se vazda isplati! 

Htjeli ste majicu, sjećam se.. Onu Sinova Bosne sa srednjovjekovnim ljiljanom i porukom ” iz pepela rasteš Republiko ti, sinovi te nikad neće izdati” … Majica nije stigla do Vas iz niza razloga…

Vidite, dragi prijatelju, iako sam izostala sa drugog pohoda na Dvor i Bobovac iz niza privatnih i ljudskih razloga ( i dalje smatram da je nedjelja dan za molitvenu misu ), iako sam među prvima prošetala ljiljane Kraljevom Sutjeskom bez ijednog jedinog problema (čak i samostanom u pratnji kustosa , a ne gvardijana, fra Stjepana Duvnjaka), iako odavno nisam član AntiDayton grupe.

Vidite, ja bih bila ponosna da su mi turili oznaku na slike sa ljiljanima. Ja nisam sa ljiljanima (samo na „fejZbuku“). Ljiljani su sa mnom svugdje!

Djeca čiju ste majicu htjeli ponosno da nosite, djeca koju poznajete, nazivana su po inim portalima svakakvim imenima ( poturice, teroristi, mrzitelji, provokatori, huligani,…) vrijeđana zajedno sa učesnicima istog tog pohoda pod ljiljanima. Na virtualne uvrede i prijetnje Vašim prijateljima, niste se ni virtualno oglasili, pa ni u inbox!

Fizički odsutna, ali duhom prisutna, vrijeđana sam i sama.. Niste se ” očitovali ” ni po tom pitanju, stali u prijateljsku zaštitu svojih prijatelja, čiji stavovi se ne mijenjaju kako vjetar puse! Ne, niste! Bilo Vam je bitnije oprati sa sebe ” poniženje ” zbog oznake na slikama pohoda pod ljiljanima, pravdati na sve strane Vašu ličnu odsutnost, ne uočenu oznaku na Vašem zidu (možda niste dobili notifikaciju o označi, pa su Vas drugi morali upozoriti?!) i nikakvu vezu sa provokatorima, te kukati o uvrijeđenosti i stidu bez da ste utvrdili činjenično stanje događaja toga dana.. Štitili ste, branili i pravdali samo sebe iz samo Vama jasnog razloga… 

Vidite, prijatelju, ja možda nemam fakultet (pa ni onaj travnički ), dobar sam prijatelj, ali sam još bolji neprijatelj kad neko ugrozi moje prijatelje! Branila sam i Vas, mnogo puta, možda to ne znate, a nije ni bitno. Ali, Vi nigdje i nikada niste branili ljiljane i domovinu BiH onda kad je to trebalo! Nikada niste nijednom riječju javno osudili devijacije kroz i u Vašem rodnom kraju! Valjda je bitnije braniti samoga sebe od ,, kompromitiranja, bacanja ljage na obraz, poniženja,, oznakom na slici istih onih kojima ste se na početku nastajanja iste te grupe i sami divili, tapšali po ramenu, podržavali… Ne, niste! Bilo Vam je bitnije oglasiti se na stranici ,, sutjeski vjesnik ,, ispod linka sa slikom kraljice Katarine sa fistanom šahovnice, te i tu zakukati koliko ste se poniženo osjećali… Pod fistanom ljiljana….!

A što se spornih oznaka tiče, to podesite u postavkama na svom profilu, pa vas niko neće moći kompromitovati i ponižavati ljiljanima, arapskim slovima i ko zna čim sve.

Dragi prijatelju, Vama koji ste sinoć prekinuli prijateljstvo i sa mnom, a što Vam ne zamjerim nimalo, đubre sam i nisam Čovjek, ali Vi ste izdali nešto oko čega domoljub, bosnoljub, Dobri Bošnjanin ne bi smio imati ni najmanju dilemu, a to nas valjda čini Čovjekom, insanom, namli i ponosnim Bosancem! 

Ili jesi, ili nisi!

Bošnjanka po korijenima. 
Bosanka po domovini.
Muslimanka po vjeri.
Ponosno šrila, širim i širit ću miris ljiljana dok mi posljednji damar bije! 

Ličnu izdaju mogu da oprostim, ali izdaju domovine, kraljevskog ljiljana i prijatelja, ne praštam nikome! 
Svako dobro Vam želim i drugi put razgledajte i po zidovima katedrala bosanskih. Možda uočite nešto što do prije par dana niste…

______________________________

* Pismo-lekcija (lekcija iz predmeta Humanost, Hrabrost, Poštenje, Pravi bosanski Patriotizam)  “prijatelju”, Miši Radiću, davno pročitanom bosanskom “patrioti”. Pismo odiše ljepotom bosanske duševnosti i dokazuje svu svoju obzirnost, čak i u slučaju kada tu finoću i obzirnost vinovnik nepravde i, ustvari izdaje Bosne, Mišo Radić zbog svoje perfidnosti ni po čemu ne zaslužuje. (Opaska autora bloga M.H.)