TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG (iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG

(iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”)

***

Kad odlete svi ždralovi

Ležao je pored puta, zagledan u smiješne patuljaste oblake, kopljem proboden nešto ispod srca. Uz tutanj bojne opreme i zveket grivni prolazili su nadomak njegove glave umorni legionari u pokidanom poretku. Neki su mrmljali pogrde i prezirno odmahivali. Buku i uvrede upijala je zemlja pod njim odnoseći nemile zvuke daleko u svoju utrobu, a on ih je čuo kako se kao eho vraćaju i iznova mu ranjavaju biće nepodnošljivim bolom. Obrnute slike prašnjavih grivni, ukrašenih raznim gravurama i reljefima, činile su mu se iz blizine tako neobične i nepoznate, kao da ih vidi prvi put, ne osjećajući da slične njima ima i sam na svojim nogama.

Nakon što prođe i zadnji red vojnika, odnekud se prema njemu sjatiše djeca i tri žene od kojih najstarija odvede mališane do sjene obližnjeg drveta, zatim se pojaviše još dvije djevojke. Kada mu jedna od njih donese vrč a druga pridiže glavu, jeknuvši on istrže koplje iz grudi i one se razbježaše uplašene.

Vratiše se kada opet klonu po rijetkom poljskom bilju tek probuđenom poslije kiše. Nikada nije ni pomislio da zemlja može biti toliko bliska i draga, mila i privlačna neodoljivom svježinom. Nije više osjećao bol, samo toplinu života koji ga je napuštao pretvarajući se u crvenu mrlju pod njim. Osjeti da ga male nježne ruke pridržavaju, ali njegove usne nisu mogle piti, vodu ili vino, nije znao. Gledao je samo, oblake i oči, i mali neven u kosi mlade žene, čiji se lik usijecao u blaženi pomen ljepote sa kojim je tonuo u san prozirnog beskraja.

Nalazio je još toliko snage da pažljivo dodirne tobočić sa bočicom, za pozdrav dalekom snoviđenju, ili skorom susretu, naslućujući smisao davnog proročanstva. Ponirući u neki duboki mirisni topli mir, pratio je visoko na nebu jato ždralova. Dok su se dostojanstveno gubili prema sjeveru, njihovo već slabo čujno kliktanje otkidalo je sa obzorja viziju svega minulog i pretapalo se u laki treptaj tako žuđene tišine.

I utrnu svjetlost što je sjala stazama neobičnim, tegobnim i lijepim.

Na njegov štit, rječiti spomenar oslikan tragovima borbi, blage ruke ostaviše nevenov cvijet.

Kada sporog i tihog koraka, bez osvrtanja, konačno svi odoše od svježe humke, pojavi se najplemenitiji glasnik svijeta anđeoskog. Oprezan, pun poštovanja, jedan leptir njihao se na snopu svjetlosti odbljesnute o štit, kao da je moć metala htio preliti u svoje malo čudesno tijelo.

***

Tajna praha zemaljskog

Da li se objava destrukcije Logosa doista mora vezati za Babilon? Nije li bilo i prije i poslije tog legendarnog rascjepa uma drugih sličnih preduslova za obnovu predstava o početku kraja civilizacije? Vjerovatno je jedna strašna noć predodredila taj kraj.

I raniji protivnici jevrejskog monoteizma skrnavili su jerusalimsko svetište, postavljali su biste imperatora na oltar, uvodili nečiste životinje, prisiljavali stanovništvo da se odreknu tradicije i zabrana, pokušavali ih primorati da jedu nedozvoljenu hranu, ukratko, činili im život nemogućim.

U maju 66. godine tiranija prokuratora Gesija Flora dovodi do masovnog jevrejskog ustanka. Iz Cezareje je krenuo na Jerusalim da uguši pobunu i kazni nepokorne Zelote koji mu nisu htjeli platiti danak. Rimske jedinice stacionirane u Jerusalimu su se morale predati, ali Zeloti ih nisu poštedjeli. Prividna pobjeda je nadahnula ustanike u cijelom Izraelu i kao rimski odgovor, u proljeće 67. godine, 60.000 legionara, ili, deset legija, iskrcalo se u sjevernoj luci Ptolemaidi, današnjem Akku, i pridružilo starim posadama.

Jerusalim, godina 70-a, četvrta pod opsadom. Na sjeveroistočnim padinama, sa otprilike istog mjesta odakle je Hristos posmatrao Drugi hram, sjedi Vespazijan, Caesar Vespasianus Augustus Titus, kraće zvani Tito. Sjedi i razmišlja. Već je sedam dana prošlo otkako je ponovo stigao, ali niti se pomjera, niti prima generale.

Znao je koliko nije bio omiljen u Senatu i zašto je upravo on počašćen ovom ulogom koju je trebalo da izvrši.

Znao je da ga zamišljaju kao beskrupuloznog krvnika koji će za ćutanje glavnih svjedoka pristati na svaku ucjenu.

Znao je i za raskol među jevrejskim vođama pobune, a imao je i pouzdane informacije da velika grupa hrišćana priprema bijeg.

I nije ga to toliko moglo navesti na sentimentalnu pomisao da pored već odloženog roka za napad produži mogućnost mirnog raspleta za još sedam dana, koliko se kolebao zbog činjenice da je s pripadnicima jedne posebne grupe unutar jevrejske zajednice, nevješto prerušen, viđen njegov najmlađi sin. Ne bi problem možda ni bio tako dramatičan da on lično nije Kornelijusa postavio za komandanta Prve legije.

U prvobitnom nastupu bijesa činilo mu se da bi ga lično sasjekao ako bi ga sreo, ali, budući da je i sam bio sazdan od sasvim drugačije unutarnje supstance od one vanjske ljušture pokrivene još i oklopom, iz dana u dan tonuo je sve više u tugu i roditeljski očaj. Sreća da je to prvi doznao on, no, šta će biti ako ih otkriju Rimljani iz ekstremne frakcije koji su samo glumili lojalnost Korneliusu?

Ili, ako ih zaustave ostrašćeni i samoubilački zaslijepljeni branitelji grada?

Haos. Otac i sin, na suprotnim stranama. Osvajač i dezerter.

Nešto dalje, u Getsimaniji*1, nalazi se njegov najstariji sin Titus Flavius kome je u potpunosti povjerio komandovanje odlučujućom bitkom.

Oko 24.000 legionara nakon kraćeg primirja čekaju njegovo naređenje za posljednji napad, ali on ne žuri. Čekao je na očev mig, a on kao kamen, sjedi i ćuti. Nakon što je njegov prijatelj Galba umro, Vespazijan je postao jedinim ozbiljnim pretendentom na carsku krunu. Otonu je pripisano samoubistvo, a suparnika Vitelija su navodno ubili zavjerenici iz redova njegove vojske. Vjerovatnom se čini verzija da je Vespazijan od njega preoteo zimske rezerve žita, što je značilo postati gospodarem obilja ili gladi. Vespazijanove pristalice su uspjeli zauzeti Rim 20. decembra 69. godine i uplašenom Senatu nije preostalo ništa drugo do da Vespazijana proglasi carem. Smirivši pobune u zapadnim provincijama Vespazijan je imao više vremena da se posveti stanju u Judeji. Opsada Jerusalima, ostavljena mu da sada on o njoj vodi brigu, zadavala mu je mnogo glavobolja. Titus, Tito, ili još kraće Tit, pridružio se ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da obnovi senatorski ugled. Vespazijan je prethodno neko vrijeme proboravio u Rimu da bi bio ustoličen za novog imperatora. Plašio se podlih smicalica svojih protivnika, međutim, iscrpljeni unutarnjim sukobima, zajednički su polagali sve nade u promisao da ih može ujediniti samo neko ko je kadar svima reći ne i nikome ne polaskati, a Vespazijan je bio idealan tip beskompromisnog tiranina kojeg su se plašili čak i više od Nerona. Bar su mislili o njemu da je takav, a on je svoju ulogu znao vješto igrati. Donekle zbunjen, brzo je odlučio da vojsku pod zidovima Jerusalima prepusti Titu. Vespazijan je dvojici nešto starijih sinova, Titu Flaviusu i Domicijanu, još za života povjerio dio diplomatskih i vojnih mandata, ali nije zaboravljao ni Korneliusa: odredio ga je za generala elitne Prve legije. Tit je bio u nedoumici šta da čini jer je znao glavni razlog očeve sporosti. S druge strane, raslo je nestrpljenje kod vojske i nije mogao predugo čekati. Petnaest dana već je prošlo od Pesaha, mnogi hodočasnici i posjetioci htjeli su van iz grada, međutim, pobjeći se nije moglo, a uhvaćenim bjeguncima se surovo presuđivalo.

A sada, još i ta sramota sa polubratom! Da im se ruga sa zidova i poziva ih da se vrate kućama!

I sam je bio nesiguran u ishod cijelog ratnog pothvata vođenog toliko iracionalnim motivima. Ipak, njegove moralne dileme nisu smjele uticati na izvršenje ratnog plana. Domicijanus se ne bi ni najmanje libio da ga sruši i preuzme mu kontrolu. Kada je u pitanju carska titula ne poznaje se ni rođeni brat. Domicijan je bio suviše hirovit da bi brinuo za bratov i očev ugled.

Kornelius je bio Vespazijanov sin sa robinjom te nije imao pravo da učestvuje u nasljeđivanju. Robinja, dobivena na poklon, tada još sasvim mlada, dovedena iz unutarnjih planinskih krajeva u Solin kroz koji je prolazio, postala je jedinom družbenicom prema kojoj je Vespazijan gajio dublja osjećanja. A ona, od nekog prelijepog vodeničarskog kraja, vječito tugujući za svojim zavičajem, u toj tuzi rodi mu sina i ubrzo umre. Jedinu relikviju koju je imala uz sebe, sa kojom je šapućući razgovarala i pred kojom se molila, bila je mala bočica sa vodom koju joj je plavokosi ratnik, i sam porijeklom iz njenog kraja, nekom prilikom krišom donio s izvora pod Igmanom.

Našli su je jedno jutro u vrtu pored magnolija. U stisnutoj ruci imala je bočicu svoje čarobne vode*2. Za života, nikada se nije dala nazvati robinjom, pokušavala je da pobjegne i uspijevala, ne znajući ni kuda da krene. Vraćali bi je i tada bi kao srna padala u sjetu i nikako nije mogla da shvati ove ljude kojima ništa nije bilo sveto. Nije pila od njihova pića, nije jela od njihove hrane, već samo ono što je sama spravljala. Možda je upravo ta njena posna “jalova” hrana, kako su joj se izrugivali, jednom prilikom spasila samog Vespazijana. Bio se teško razbolio i ona ga je njegovala i pojila napicima od rijetkog bilja koje je poznavala, ali ne kao gospodara, činila je to istom revnošću i samilošću kao što bi njegovala bilo kog drugog bolesnika. Od tada je Vespazijan volio i čuvao još više.

Nije mu bilo lako da je zaštiti od ostalih nasrtljivaca i ljubomornih konkubina, a neki su već i osjetili na svojoj koži da se sa ovom nepokornom ženom ne može postupati kao sa ostalima. Ma koliko su se trudili da joj nadjenu neko ime, odazivala se jedino kao Igmanka. Obasipana poklonima, ničemu nije pridavala značaja, niti je bilo kakva vrijedna stvar mogla potamniti sjaj njenog sjećanja na talase bistre rijeke pored koje je rođena. Kao opčinjena mogla je u noćima mladog Mjeseca sjediti pored Tibra, ali ono što je ona i samo ona mogla čuti, bio je šum neke druge rijeke.

***

Oduvijek je Kornelius bio samo svoj, pristojan, ćutljiv, hrabar i nepokoran. Po blagosti nalik majci, a Vespazijanu sličan po tome što se nikada nije znalo šta misli i šta smjera da učini. Ma koliko da je dječaka odgajao spartanski u njemu je opstajao duboko skriven svijet hranjen čežnjom za slobodom od strogih nazora i principa na kojima se održavala viteška i plemićka tradicija. Iako upregnut u borna kola civilizacije, u najmoćniju imperiju čiji uticaj nikada nije zamro, Kornelius je bio preteča mnogih kasnijih vizionara, sklonih miru i nenasilju, pjesmi i prirodi. Znanja i vještine omogućile su mu da već u dvadeset petoj godini postane komandant legije, ali sada, kada je trebalo da opravda ukazano mu povjerenje i potpomogne očuvanju ionako poljuljane očeve pozicije, odlučio je da se prikloni glasu savjesti i jedne noći je jednostavno nestao. Budnim čuvarima koje je imao svuda oko sebe, naravno, potčinjenih njegovom ocu, nije promaklo da se u posljednje vrijeme Kornelius u tajnosti sastajao sa lijepom Judit. O tome je doznao i njen otac, vlasnik radionice u kojoj je sa tri sina proizvodio muzičke instrumente. Jakovu je bilo tek osam godina, ali je i on pomagao. Malo koji posjetilac da je bio u gradu a da nije kupio nešto od njihovih proizvoda. Uživali su ugled skromnih i tihih ljudi, a sad, odjednom, njihova ljubimica u zagrljaju neprijateljskog oficira!

***

Baklje i lomače što su sa okolnih uzvišenja u potpunosti opkoljavale grad, pružale su sablasan noćni prizor neposredne prijetnje.

– Šta misliš, kada će napasti?, pitala je Judit.

– Ne znam zašto već nije pokrenuo vojsku, glasio je kratak odgovor.

–  Da li si siguran u svoju odluku?

Ako osjećaš koliko mi je stalo do tebe, nadam se da pretpostavljaš i to da sam vam se pridružio iz uvjerenja neodvojivo vezanim za smisao nečega što će uslijediti mnogo vremena poslije nas.

Kornelius nije imao namjeru da se bori protiv svojih. U početku se sakrivao, no, ne izdržavši i samu mogućnost da se bilo ko javno ili tajno naslađuje mišlju da se pritajio pod skutima žene, pojavio se kao duh obasjan mjesečinom i držao besjede dojučerašnjim vojnicima o besmislu i neopravdanosti osvajačkog nasilja. Ali one noći kada su rimski vojnici poslije uobičajenih sodomskih pijanki provalili u jedno od naselja i surovo pobili sve, od osam dana do osamdeset osam godina i nakon što je našao izdišuću trogodišnju Juditinu sestru, u njemu se nešto prelomilo. Plakao je kao da je njegova, izašao je na zidine držeći njeno tijelo preko ruku i urlao:

– O, Rimljani! Zvijeri!

Nije bilo čudno što su mnoge porodične starješine među Jevrejima lično ubijali svoje kćeri i supruge.

Zaboravio je ko je i kome pripada, sjećanje na Rim je u njemu izazivalo sada još samo mučninu i prezir. Odlučio je da će ubuduće voditi jedino svoj vlastiti rat. Videći svoga bivšeg komandanta, razdrljenog, raščupanog, kako ih proklinje sa zidina, vojnici ustuknuše. Nijedna strijela ne poletje put Korneliusa. Iako je njegovim dojučerašnjim saborcima bilo dojavljeno da postoji naredba da ga ubiju kao izdajnika, niko se nije javno odvažio na takav gest. Dok su ga jedni više sažaljevali kao ludu, drugima se doimao kao otkrovenje njih samih i onog što su nosili u podsvijesti. Desetina iz njegove legije mu se jedne noći pridružiše, ostali su zbunjeni protestvovali ili prećutno odobravali. Malo je bilo onih kojih su bili ubijeđeni u opravdanost ove osvajačke misije. Tuđa zemlja stranih običaja, nepoznatog čudnog pisma, zemlja hrabrih ratnika i lijepih ali divljih, odveć gordih i nepotkupljivih žena.

– Šta tražimo ovdje? Za koga? – nerijetko su se pitali oni u kojima glas čovječnosti nije bio posve omamljen i odagnan otrovima beščašća.

Bilo kako bilo, dan konačnog napada neumoljivo se bližio. Kao da nije bilo dovoljno što su deseci hiljada branitelja poginuli u borbama ili su prilikom pokušaja bijega mučki ubijani i raspinjani. Gotovo da nije bilo mjesta na gredama i stubovima, pošto za krstove već odavno nije bilo dovoljno drveta. Posljednje primirje pred Pesah Rimljani su lukavo iskoristili. Malo su se povukli od zidina i kao u znak dobre volje dopustili hodočasnicima i članovima rodbine da uđu u grad. Zatim su zatvorili sve pristupe. Znali su da ionako izgladnjelo stanovništvo neće dugo izdržati pritisak. Podjele i sukobi prvaka su posebno pogodovale padu morala odbrane. Jedino što branitelji nisu znali odnosilo se na gubitak prethodne milosti i da ih njihov Bog više neće čuvati. Hrišćani su vjerovali da je tome doprinijelo kamenovanje Stefana; bila je to posljednja kap u prepunjenoj čaši Božjeg gnjeva na Jevreje. No, oni su i dalje smatrali da je uprkos brojčanoj nadmoći napadača Herodov grad neosvojiv, te su bili ubijeđeni da će i ovaj atak proći kao i prethodni. A Herod Veliki (73. – 4. p.n.e.) zaista kao da je sve bio predvidio, pa i ovakvu eventualnost. Zahvaljujući sistemu tajnih kanala i prolaza, grad nikada nije bio u potpunosti bez dopreme svježe vode i hrane. Da se sticajem okolnosti, zbog praznika, nije učetvorostručio broj ljudi unutar zidina, gladi vjerovatno ne bi ni bilo. Ovako, u posljednjoj fazi opsade, bilo je već i najtežih pojava odstupanja od važećih civilizacijskih normi.

***

I onda, konačno, u miru prvomajskog predvečerja, dok su još trajale molitve, izviđači sa kula jerusalimskih počeše kao sumanuti tuliti u rogove. Svima bi jasno da su Rimljani krenuli.

Bio je to početak bitke što će potrajati do augusta, 9. ava, do kojeg će poginuti (ako je vjerovati Josefu Flaviusu) još 120.000 stanovnika nesretnog Grada Mira, ili, ukupno, 1.120.000 Izraelaca od početka opsade. Još 900.000 ih je bilo zarobljeno. Kako je budućnost izgledala u očima Korneliusa?

Savršeno miran čekao je prvi talas napada. Poznavao je taktiku, do juče je sam komandovao najboljim rimskim oružnicima.

Onda je učinio nešto sasvim neočekivano, koliko je to zaprepastilo njegove nove saborce, još više je iznenadilo Rimljane: dok su legionari postavljali svoje moćne katapulte, Kornelius se spusti sa zida i uputi pravo prema njima. Međutim, jedna pojava iza njegovih leđa iznenadi i njega. Jakov, Juditin najmlađi brat, krenuo je za njim. Korneliusa skoro da napusti hladnokrvnost, no, već je bilo kasno. Vojnici se baciše prema Jakovu da ga uhvate. Skačući kao vjeverica preko kamenja i provlačeći se kroz oštrotrne žbunove ismijavao je vojnike. Mnogo vjekova poslije takvu hrabrost i drskost pokazaće jedan dječak na barikadama Pariza. Jakov je bio Gavroš prije Gavroša, gamen svoga vremena. Iz praćke je gađao Rimljane, nazivajući ih pogrdnim imenima i pjevajući smiješne pjesmice. Ostali vojnici su se smijali dok na kraju ne preusmjeriše pažnju na svog važnijeg posjetioca. Niko nije znao šta da čini. Kornelius je u borbenom stavu stajao i ćutao. Napokon, tri legionara što su prethodne noći pili malo više, ili nisu znali o kome se radi, odvažiše se da ga napadnu. Poslije par minuta borbe ležali su mrtvi. Bio je to jasan znak da Kornelius nije sišao ni da moli ni da pregovara. Dosta je rekao prethodnih dana sa zidova. Znao je da su iza ove opsade njegov otac i braća, da su legionari pripadnici samo neznatno disciplinovane, zavedene, pijane, razvratne i opasne rulje, a iza njegovih leđa da su slobodoljubivi ljudi u svojim domovima, sa porodicama, na zemlji koju im je njihov Bog posvetio nakon dugih lutanja i padova. Nisu mogli ni pomisliti da bi velelepna građevina hrama mogla biti ostavljena bez Božje milosti. Ovoga puta su bili spremni radije da svi izginu nego da se još jednom predaju i krenu u roblje.

Pred njega izađe njegov bivši kapetan Germanik. Kornelius i njega pobijedi, ali ga samo razoruža i poštedi. Plemenitost prema poraženom protivniku je ponekad značajnija od pobjede. Da li će gest dobročinstva imati smisla zavisi od svijesti pošteđenog i od toga da li će shvatiti vrijednost dara. Smatrao je da je s njegove strane ovo bilo dovoljno ohrabrenje braniocima i potvrda da se nije slučajno našao na njihovoj strani. Oni kličući pomogoše njemu i Jakovu da se vrate unutar zidina, uvrstivši ih među svoje heroje.

***

Titus mlađi, Tito, još kraće zvani Tit, nije mogao da povjeruje u sve što su mu prenijeli, ali je Vespazijan sasvim mirno primio vijesti o događaju. Jedino je Domicijan ključao od bijesa:

– Suviše je ropskog i divljeg ostalo u njemu da bi ikada izrastao u šta drugo osim u izdajnika. Kako ocu nikada nije bilo jasno kakvu je zmiju nosio u njedrima?

– Nemoj tako govoriti!, presječe ga hladnim glasom Tit. Znaš i sam koliko je odmjerene i uravnotežene pažnje i brige otac poklanjao nama. Ni ja ne opravdavam našeg brata, ali shvati: on je dovoljno propatio time što je bio vječito ostavljan bez prava koja su bila nama zagarantovana. Stavi se u njegov položaj: imaš sve i nemaš ništa, stalno te svi podsjećaju da si sin robinje i da ne pripadaš svome okruženju kao ravnopravan član. Da si ti rastao tako omalovažen, odgurnut, prezren, gdje bi danas bio? Šta bi te obavezivalo da budeš s ove strane? Osim toga, ne zaboravi, vlast je uvijek iznad čovjeka, a trebalo bi da je u službi čovjeku, da postoji radi čovjeka. Ona koristi sve vrste prevara, zašto bi joj onda svi bili odani? Zato se ne možemo osvrtati na našeg brata s toliko neprijateljstva.

– Mi ovdje branimo Imperiju, a ne izdajnika, nekog nepredvidljivog odmetnutog polubrata-polučovjeka. Nikada nije bio cjelovita ličnost…

– Varaš se, veoma se varaš, dragi brate. Kornelius je, ako se čisto pravno i vojnički posmatra, izdajnik i dezerter. Samo po sebi je jasno da niko ko drži do vojničkog kodeksa ne voli takve ljude i njemu ćemo morati suditi, ali ne kao braća, već kao oficiri i ne ovdje, već u Rimu. Veći je problem što si ti osvetnički postavljen, mržnja bi te odvela u linč. Nad kim? Nad bratom po ocu. Nije li upravo ta nesrećna podudarnost razlog našeg prisustva ovdje?

– Ciljaš li na to kako je iz bratoubistva nastao Rim? Ili kako je i Avram imao dva sina, od dvije žene? Pa kao što je naš otac uspješno, ne razlikujući nas međusobno, odgajao nas, mogao je i Avram svoje sinove.

– Slušaj, Domicijan! Civilizacija je htjela nešto drugo. Htjela nas je odvojiti od životinja, htjela nas je podrediti svojim monogamnim moralnim normama. Pogledaj nas Rimljane, pogledaj Rim! Kao što je pao Vavilon, i Rimljanima će doći njihov sudnji dan. Vavilon se jednostavno preselio na naše ulice, ne zna se ko je s kim i ko je čiji. Pogledaj naše zakonodavstvo, koliko je ono prilagođeno našem sujevjerju? Držimo robove a govorimo o pravu čovjeka, o demokratiji. Zar i robovi nisu ljudi? Mi ih možemo lišiti slobode, ljudskih i građanskih prava, možemo ih nekažnjeno ubijati, prodavati ili iskorištavati kao sluge za sve svoje sebične potrebe, ali nikada nećemo moći u njima izbrisati ono po čemu su ne samo jednaki nama već su uvijek iznad nas. E, zbog te razlike, zbog naše zablude smo mi ovdje, a Kornelius tamo. On je to shvatio prvi baš zato što mu je majka bila porobljena, no, ona nikada nije robovala nikome. Rob se može poniziti, može se vrijeđati njegovo dostojanstvo, ali njegovim unutarnjim bićem vlada um, a našim bićima vladaju oholost, silništvo, bijes, rasipništvo… Mi ćemo završiti ovaj zadatak zbog kojeg smo tu, srušićemo Jevrejima njihov dom da bismo postavili naše kipove, ali kipovi su samo ćutljive kamene figure. Došli smo da tuđ narod porobimo, da ga pretvorimo u dio našeg veličanstvenog promašaja. Ja već vidim kako će pred mojim imenom povijest razmetljivo prostirati sagove preko kojih će se k uzvišenim iluzijama uspinjati laži laskavaca i pravih izdajnika. A Kornelius će u poređenju s njima biti slavljen kao heroj, od antiheroja uzdizaće ga kao sveca. Vidio si ovo danas? Kada pobijedimo, što je neminovnost, biće to samo početak našeg pada. Trijumfalni pad je sve što će nas prije ili kasnije snaći. Mi nismo došli da kaznimo Jevreje, već da im u moru krvi otmemo ono što sami nismo uspjeli da stvorimo. A to je vjera u jednog Boga, vjera u privatnost svog života, svoga doma. Istina, oni su svoje proroke progonili, ali mi smo ih naučili kako da ih se na što zastrašujući način trajno riješe. Naš veliki Pontije Pilatus, taj najjadniji beskimečnjak, oprao je ruke, ne od krvi proroka ili Boga, već od krvi miliona nevinih žrtava koje će pasti u skoroj ili nešto daljoj budućnosti. I kao što je krv Jagnjetova pala na Jevreje, pašće i na nas. Upravo je to ono što je naš brat shvatio bolje od nas. Njegov um je par hiljada godina ispred našeg. A mi, dok se ne pomirimo sa istinom, glumeći svako svoju ulogu u ovom pozorištu sazdanom na sasušenim korama soli i besmisla, koračaćemo kroz krv kao da to nismo mi i kao da je sve samo san. Da nismo mi na redu da povijesti ucrtamo naše likove, umjesto nas učinio bi to neko drugi. Zato ćemo zaboraviti da smo ljudi. Imperiji nisu potrebni samomisleći asketi već suludi i bezosjećajni terminatori.

Domicijanus se malo izmače. Pogled mu je bio kao ledenom pokoricom prevučen. Ništa više nije mogao ga odgovori Titu. Samo popravi svoju togu i tiho se udalji. Mislio je:

– Ako Tit nije u pravu, izgubio sam oba brata, a ako je u pravu, izgubio sam sebe samoga. Ili ćemo svi pasti, zajedno s ocem? Po zlu će nas pominjati. Zašto je baš na Flavijuse pala tako teška kocka?

***

Vespazijan već odavno nije sebi postavljao slična pitanja. Više ga nije brinulo šta će reći u Senatu i šta će misliti obični građani. On se i dalje bez značajnije pomućenosti duše ponosio svojim najmlađim sinom. U povijesti će konačno biti popunjena ogromna praznina. Kao što nisu svi Jevreji bili krivi i nije bilo nikakvog opravdanja za tvrdnju da su baš svi bili Jude, ni on za svoga sina sada nije mogao reći da ih je izdao. Jednostavno, povijest zna svoj posao, nepogrešivom sigurnošću raspoređuje ljude na polja svoje prividne protivrječnosti. U takvom svjetlu je vidio i svoju vlastitu ulogu i ulogu ostalih sinova Rima. Poslati su da osvoje i vladaju. A šta će o njima izreći vrijeme, nije bilo njegovo da se time bavi. Još jednom ovlasti Tita da komanduje vojskom i on se poče pripremati za povratak. Nije htio biti prisutan kada se hijene rata okome na plijen. Nije to bio ravnopravan rat, čovjek na čovjeka, junak na junaka. Bio je to rat vođen uz pomoć ratne tehnike protiv grada, a grad, ma koliko bio i sam oličenje tehnološkog savršenstva, branjen također adekvatnim sredstvima, nije bio u mogućnosti da se odupre dobro organiziranoj profesionalnoj armiji. Zato se sada Vespazijan više bavio mišlju šta će se dogoditi poslije. Osvojiti bedeme Herodova hrama nije imalo predznak obične pobjede. Po svijesti o veličini protivnika Vespazijan se razlikovao od svih ostalih zavojevača. Utoliko mu je bilo teže. Divio se Herodovoj domišljatosti i njegovom graditeljskom geniju. Šta ga je moglo nadahnuti da sagradi sve što je sagrađeno pod njegovom vlašću? Iako se govorilo o njegovoj okrutnosti i zahtjevu da se pogube sva muška djeca do dvije godine, jer se, navodno, među njima trebao pojaviti novi kralj judejski, ni u jednom rimskom niti jevrejskom izvještaju se ne vidi da je Herod u to bio umiješan. Osim toga, ako je umro četiri godine prije Hristova rođenja, kako je mogao tražiti pogubljenje još nerođenoga? To je bio još jedan od dokaza koliko se povijest krojila na nelogičnim i proizvoljnim informacijama. Rimljani su imali impozantnih građevina po cijelom svijetu, ali hram kao što je ovaj jerusalimski niko nije vidio. Tit je gorio od želje da sazna gdje se nalazi Veliki Kamen, o kom je samo slušao. Ko i kakvim čudom je mogao da pomjeri takav teret? Šta je Herod krio pod njim? Mnogi su legionari slušali o Kamenu, ili legendi, ali niko nije bio siguran da li on zaista postoji. Nekoliko članova Senata bili su upoznati sa planom podzemnih dijelova grada i svi su na čudan način završili. Neko je imao posebne razloge da se o tome što manje zna među nepozvanima. Posljednji je bio Galba, a njegovom smrću gasi se i trag o tom planu. Predosjećajući svoj skori kraj Galba je povjerio Titu ono što je vidio. Kakvu ulogu i za koga su trebali da obave Flavijusi? Kako je stradao Veliki Zidar, glavni Herodov inženjer i ko je naručio njegovo ubistvo? Sam Herod, ili su obojica otrovani prema nalogu istog naručioca? Rimljanima su još kako bili potrebni ekstremni Zeloti za izgovor. Čak su ih infiltrirani rimski špijuni obučavali kako da napadaju legionare. Tako se izdiferenciralo krilo religioznih “bodežara” kojima je predstava o obimu rimljanske odmazde bila nepoznata. Naivno uletjevši u klopku bili su uvučeni u igru samouništenja.

(Sudbina Zelota bila je tragična i tek rijetki znaci ukazuju na nepravilnosti u vrednovanju njihove uloge. Ili ih se apriori osuđuje ili se odveć nekritički afirmiraju njihova djela. Ni u jednom aspektu ne postoje dovoljno argumentirani dokazi da su Zeloti nanosili više štete no koristi svojim sunarodnicima, jer da nije postojao njihov otpor, sasvim je izvjesno da bi Jevreji već davno nestali. S druge strane, način njihove borbe bio je proizvod mističkog uticaja kabale i vjerovanja u prvopozvanost, kao i ostalih, nedovoljno poznatih izvora nadahnuća. Završnicu njihove tragedije predstavlja masovno samoubistvo na Masadi 74. godine).

***

Glasnik je sav zadihan utrčao u Titov šator i jedva dolazeći do riječi saopštio da je cijeli vod iz Germanikove centurije izginuo pri prvom napadu. Zeloti su ih pustili da “otkriju” jedan od tajnih prolaza u grad, zatim su im zapalili i zarušili odstupnicu ostavljajući im jedinu mogućnost da se kreću do suprotnog izlaza, a tamo su ih čekali i zatvorili se zajedno sa njima boreći se do posljednjeg. Drugi glasnik je donio također rđave vijesti. Još prije nego su počeli dejstvovati katapulti, brojne posade su bile prinuđene da napuste postrojenja na koja su padale vatrene kugle bačene iz grada. Očigledno su Zeloti imali protivoruđa, znatno manja po dimenzijama, ali ne manje efikasna. Pitanje je jedino bilo kolikim rezervama raspolažu, jer se očigledno radilo samo o pokušaju da se Rimljani otjeraju dalje od grada. Istini za volju, Tit i nije želio da sruši cijeli grad, a inače je sa okolnih uzvišenja mogao bez problema da pogodi bilo koji njegov dio. Međutim, pošto su i ostali glasnici počeli dolaziti sa vijestima da su Zeloti odbili bilo kakvu ideju o predaji, Titu je postajalo jasno da neće imati izbora. Naredio je da se po svaku cijenu osvoji nekadašnja Herodova rezidencija “Antonija” iz koje je pružan najjači otpor.

***

– Vrijeme je da kreneš. Ovdje više nema mjesta onima za koje još nije prekasno i koji su odlučni da prežive, jer sutra već neće se moći provući ni krtica. Zatvorili su sve prilaze. Ko izađe ove noći spasiće se, bar za sada, pokušavao je da ubijedi Judit.

Ona se u početku protivila, a Kornelius nije ni znao da je ona kradom, prerušena u muškarca da je niko ne prepozna, već nekoliko noći provela s lukom, nedaleko od svoje braće na bedemu. Visokom motivacijom obuzeti da odbrane čast svog doma, svoje povijesti, svoje budućnosti, branitelji nisu ni imali toliko vremena da u čudnom mladiću koji je tako neustrašivo štitio i izvlačio ranjene, prepoznaju svoju Judit o kojoj su do juče govorili s toliko pogrda i prezira. Bila je hrabra, posebno pred ocem, kojem nije mogla da otkrije da je među stradalima pronašla najstarijeg Jonatana i da je izdahnuo na njenim rukama. Da je svojim očima gledala kako dolijeće ogromna vatrena gromada bačena s rimskog katapulta i u buktinji smrvljene kule nestaju nekoliko momaka, a sa njima Jov. I da su malog Jakova uhvatili i odveli. Da je od njih petoro ostala još samo ona i da više neće imati s kim da pravi lire i flaute. Strašna je bila ta noć. Trebalo je poći posljednjim neotkrivenim slobodnim podzemnim prolazom prema Mrtvom moru i alternativnom tajnom Herodovom skrovištu na Masadi. Za života Herod je mislio na sve i kao da je predvidio ovakav rasplet.

Tužno je bilo gledati kako tuđinci osvajaju kuće jednu za drugom, ulicu za ulicom, kako surovo odvode zarobljene koje će ili pribiti na krstove ili će ih čuvati do prvih borbi protiv zvijeri i gladijatora u arenama.

***

Utrnuo cijelim svojim bićem, Tit mlađi je primao vijesti o toku borbi. Krv je sada već neštedimice tekla. On sam nije imao pravi uvid, prevelik je bio opseg linije rata, zapravo, ta linija više nije ni postojala, niti je njega ko čuo. Izdao je jasnu naredbu da se jezgro hrama ne dira, ali kako su se tamo zatvorili najratoborniji Zeloti i za taoce uzeli njima nelojalne građane i zarobljene legionare, kao da se otvorilo grotlo vulkana. Vojnike niti je više ko vodio niti su koga slušali. Ili se samo činilo da je tako? Neko je i u ratu vidio samo veliku pozorišnu predstavu. Da, oni nisu došli slučajno, znali su tačno šta traže i znali su približno gdje da traže. Čak je i jedan od Germanikove garde bio uključen, onaj koji je prividno dezertirao i prešao na Kornelijevu stranu. Pod njegovim uticajem, kada je već postalo jasno da napadači nezadrživo napreduju ka hramu, nekolicina najgorih Zelota okomiše se na Korneliusa nazivajući ga izdajnikom, špijunom i da je njegov prelazak samo podla rimljanska varka. Nemajući izbora, prinuđen da se brani, gorko je žalio što nije otišao: sada se borio protiv bivših svojih i svojih sadašnjih, u dvostrukoj borbi. Zeloti ga zarobiše i vezaše za stubove pored mosta, spremajući se da ga kamenuju. Ostali Kornelijevi saborci padoše u borbi pred njim, drugi se razbježaše. Dio pokolebanih Rimljana odlučili su da prihvate debele konopce bačene spolja i da ih pričvrste za stubove. Napolju je deset pari volova bilo spremno. Kada su neutralisani Zeloti strijelci, oni krenuše. Četiri puta su pokretani bičevima vučonoša i tek peti put prepuče glavni stub. Za njim, kao domine padali su ostali, a preko njih uz strašni tutanj slamali su se arhitravi.

Titus stoji sučelice sumraku i sluša jezive vapaje što se prolamaju od hrama. Njegov paralisani um usporenim ritmom, kao kroz najdublju pomrčinu registruje vizije što kasne za zvucima lomljave. Izmijenjene svijesti, kao kada se prvo vidi munja pa tek poslije čuje grmljavina, samo je to kod njega bilo obrnuto, slušao je brže od promicanja slika viđenog. Otužne slike su zastajkivale u njegovoj svijesti, – kao da se opirala da ih prihvati i pretvori u činjenice.

Pored kamenih blokova srušenog mosta našli su Kornelijevu kacigu s njegovom karakterističnom ždral-perjanicom i predali mu je. Znači, nije otišao, borio se. Tamo se vodio najstrašniji boj. Gdje je sada i da li je živ, ili je zarobljen, ili zatrpan pod ruševinama? Titus naređuje prekid borbi, ali nikoga nema ko bi ga mogao čuti. Hodajući gore-dolje, rukama pritiskajući uši, čak i ne zna da su ga tjelohranitelji u posljednjem trenutku spasili od zavjerenika poslatih da iskoriste upravo ove ošamućujuće trenutke potpune pometnje. Vatra guta grad i sve se pretvara u krvavi ugrušak kamena i neba. Oni koji traže svoj plijen došli su do velikog mosta, on vodi direktno na plato hrama. Da bi presjekli pristup i onemogućili Zelote da se popnu i priključe braniteljima, Rimljani, nakon što se glavnina Druge legije popela, ruše veliki luk (kasnije nazvan Robinsonov). Tit čuje tutnjavu glavnog lučnog kamena teškog dvadeset pet tona kao da se to događa tu pred njim. Nemajući više snage da shvati svoj položaj, uđe u čador i pade na koljena. U očaju, stisnutih očiju, uzdignute glave i raširenih ruku, nalik starim rabinima u molitvi, poče blago da se njiše lijevo-desno i poluartikulirano šapuće:

– Ludilo, potpuno ludilo, sve ludaci, i ja sa njima! Oprosti! Oprosti mi!

***

Onog trenutka kada su ga vezali za stub i htjeli kamenovati, Kornelijusa je spasilo samo čudo. Videći da se ništa ne može sačuvati, Zeloti ga ostaviše misleći da je to za njega najbolja kazna, izrečena od njegovih Rimljana, da se sve sruši na njega. Tad osjeti ruke kako ga odrješuju. Kao duh, iza stuba promoli se Germanik.

– Poštedio si me i naučio praštanju i plemenitosti.

Par sati poslije, veličanstveni plato bio je samo gomila krša, a nad žalosnim ostacima grada visoko se uzdizao oganj, vidljiv sa svih okolnih mjesta, kao poruka da je opet stigla nebeska kletva. Niko ne zna koliko je poginulo Rimljana, ali krv njihova pomiješana sa onom branitelja, plavila je svaki stepenik, svaku stopu u vrtovima, na krovovima. Razlike nije bilo u boji te krvi već samo u demonima koji su njom vladali.

***

Tu noć proveli su zajedno. Prethodno, garavi i osmuđeni vatrom, okruženi jaucima, pod nebom koje je škripalo od jezivog bola i koje je izgledalo kao da će se zajedno sa stubovima hrama i samo srušiti, nađoše starog dobrog maslinara, pred njim se zavjetovaše jedno drugom i on ih blagoslovi umjesto rabina, bez rođaka i svatova. On joj darova prelijepu dijademu. Mnoge kraljice pozavidjele bi njenoj ogaravljenoj ljepoti.

U kratkotrajnom zatišju pred osvit, pričao joj je o višnjama iz neke daleke zemlje, govorio joj je stihove svoje majke i besjedio o čarobnoj amajliji. A ona je, ozarena, zaboravljajući sve, uzimala flautu i tiho svirala, zastajući zagrcnuta kada bi se prisjetila sestrice, braće i srušenog doma ispred kojeg odbija da se pomjeri sjedokosi starac kojem je užarena kugla, kada je pala i rasprsnula se, odnijela vid.

Šćućureni kao djeca, sklonjeni u maloj zavjetrini starog maslinjaka, sjedili su među neobranim bokorima lavande.

– Ti također ne možeš ostati. Poći ću samo ako ideš i ti. Ja se moram opet sama večeras provući dolje da još nešto završim, a sutra ćemo zajedno poći ka sigurnijem mjestu.

***

Jedino su oni bili zadovoljni, jer su našli. I uskoro su svi bili mrtvi. Tajna je opet varljivom igrom sudbine prelazila iz ruku u ruke. Prvo su izvlačenjem kocke odabrali desetoricu, potom četvoricu, dok nije ostao samo on: čuvar Herodove tajne. A onda, našao se pred njom.

– Daj mi to!, reče mu tonom koji nije odavao ni tračak nade da se šali.

– Zašto si se vratila?

– Jer sam znala. Daj mi to i idi.

Judit je gledala u blijedo lice starog slijepog starca, njegovu sijedu kosu, ruke. Njen otac. Savlađujući se, i jedno i drugo, znali su da je suviše besmisleno. On poljubi mali zavežljaj i pažljivo ga spusti na prag. Držeći se drhtavom rukom o zid, nesigurnim korakom udalji se bez pozdrava.

Ko zna ko je on uopšte bio. I njega su doveli. Stalno je pričao o brodovima, nadahnut svirkom nepoznatih vjetrova, u početku je pravio flaute, a poslije i lire. I djeci je prenio neki čudan duh, neustrašivost, prkos, i oči, vedre, živahne ili sanjive, blaženomodre i snježnozelene.

Bio je jedini o kom Herod Antipas (koji je dao razapeti Hrista, treba ga razlikovati od prethodnika, Heroda Velikog) nije mislio ništa, i to je bio preduslov sreće, jer, o kome bi Herod počeo da razmišlja, zadugo mu se najčešće nije pisalo dobro.

– Doviđenja, oče! Blagi ti vjetrovi snili u jedrima i dobri te vali nosili, bile su njene posljednje misli upućene starom majstoru, ponavljajući njegove riječi kojima su se došljaci uz osmijeh čudili:

– Ovdje u kamenjaru, on nas ispraća kao da smo mornari! Ali su ga prihvatali i voljeli. Njegova visoka, neznatno povijena silueta se stapala sa sjenama punim opake tišine. Ranjene masline širile su težak miris.

– Zbogom, tata!

Tek tada se s njenog lica otkidoše dvije krupne suze.

***

Neman je divljala:

– Kako, nestao? Toliki put, tolike žrtve, i ti se usuđuješ da mi kažeš da ga je sakrila neka žena?

 – Da, starac nije mogao da ga zadrži. Bio je potišten i zabrinut, ali ne prkosan i uplašen. Reklo bi se da ga je nešto posebno činilo nedostupnim. Reagovao je konfuzno i na svako od naših pitanja je na teatralan način uporno izdavao komande:

– Skrati pramčana jedra! Ispravi kormilo!…

– I slično. Ništa nismo saznali.

A Judit je, dobro proučivši plan, vratila kovčežić na njegovo mjesto. U povratku pomjeri male poluge, izum njenih predaka iz vremena podizanja egipatskih piramida, usavršen od Velikog Zidara u ovom hramu. Pijesak je kliznuo kroz uski prolaz, pokrenuo uljni hidraulični sistem i teški kameni blokovi su se zauvijek sklopili oko male komore. Predviđen samo za slučaj opšte katastrofe, mehanizam je imao funkciju da sakrije ono što se, do vremena omega, nije trebalo ni moglo pronaći…

Sat vremena poslije bila je s druge strane gdje je čekao Kornelius.

– Rekla si samo nakratko, da pozdraviš oca i da povedeš Tikija.

Tiki je veselo mahao repom, a ona nije bila voljna da se pravda. Samo se blago smiješila, sjetna i ipak, i pored svega, kao da je na neki neobičan način bila srećna.

 ***

Masada

Grad-utvrda, još jedan graditeljski podvig Heroda Velikog. Na širokom stjenovitom platou, 440 metara iznad Mrtvog mora. Gradnju je počeo Hašmonejac Aleksandar Janaj, između 103. i 76. god. p.n.e. Prema jevrejskom vojskovođi koji je prešao na rimsku stranu, Josefu Flavijusu (Josef ben Matatjahu haKoen, 37.-100.), Herod je na Masadi podigao 37 kula i dvorac unutar utvrde.

Ako je okolina Jerusalima specifična u klimatskom i geografskom pogledu, ako je lokalitet grada od presudnog značaja na razmeđu tri kontinenta i ako je kao takav bio izazov za sve osvajače, za ulogu Masade može se reći da je svojim položajem, dominirajućim nad putnim pravcima uz Mrtvo more, bila nešto kao stražarska kula. Na zaravnjenom prostranom platou nepristupačnog brda sa skoro okomitim stijenama, nalik na ostrvo u pustinji kamena, Masada se Esenima, izbjeglim Zelotima i građanima Jerusalima činila neosvojivom. Kao takva bila je poseban izazov za megatehnički progres. Džinovskim katapultima Rimljani su prvo nabacali toliku masu kamenja da su premostili manji ponor što je odvajao visoke stijene Masade od nižeg platoa u podnožju, kako bi preko tog nasipa omogućili pješadiji da se približe gornjem utvrđenju. Nije teško zamisliti kako se početna samouvjerenost branilaca, svakim danom što su legionari više napredovali sa nasipom, pretvarala u očaj, jer, znali su da se neće moći oduprijeti. Danja žega mogla se i podnijeti, cisterne su bile pune vode, imali su hrane, držali su sitnu stoku, imali su golubove u kolumbarijumima. Ponekad su, u početku, da bi pokazali kako nisu gladni, bacali Rimljanima dijelove svojih obroka. Noći su, međutim, bile nešto sasvim drugo. Bile su, ukratko, sablasne. Akustičnost prostora doprinosila je dojmu da je Masada bila ogromna pozornica. A tek svjetlosni efekti rasplamsanih vatri u podnožju!

Godina 73-a. Prošle su tri od pada Jerusalima. Rimljane predvodi Lucius Flavius Silva u osvajanju posljednjeg jevrejskog uporišta. Očekuju predaju. Izgradili su oko Masade vojne logore opasane zidovima, utvrda je bila sasvim okružena, te je bilo kakav bijeg bio nemoguć. Glavni rimski štab nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, kod Vodenih vrata.

Sve opsade liče jedna na drugu, ali ova je bila posebna po svemu. Neviđen eksperiment i demonstracija moći. Demonstracija silništva, bluda, bučnih pijančenja i terevenki, bahatog, profesionalno pripremljenog ljudstva, 12.000 vojnika, dvije legije, spram starih i bolesnih, majki sa djecom i 300 sposobnih muškaraca. Jedan dio žena se također borio. Od tih boraca odbrane, koji i nisu bili ratnici, koliko njih se ravnopravno moglo suprotstaviti krvožednim plaćenicima vičnim oružju? To samo govori u prilog činjenici s koliko hrabrosti i viteštva su se odupirali branioci najvećoj tadašnjoj sili. U mjeri u kojoj su znali šta brane, drugoj strani nije bilo poznato i jasno šta napadaju. Cilj je svakako morao biti znatno viši od gušenja pobune. Na Masadi su to znale dvije osobe. U Rimu je to znao Opsjenar. Svojevremeno je izabrao Heroda Velikog za nasljednika, u njegovoj ličnosti će okupiti sve kvalitete i projektovati ga za preteču prvog rimskog pape. On je to zasluživao i po svemu je to bio. Ali… Herod mu se samo prividno povinovao, ustvari ga je nadmudrio i ostavio, zato je sve što je uslijedilo bila čista osveta, a hajka protiv naroda bila je veo za prikrivanje mračnog cilja. I tako, uznoseći u zenit slavu jedne male grupe sužnja, zatočenih na kamenitoj i vrletnoj gori, u zamahu je dobijala nezajažljiva vladarica smrti. Od tada, sve do austrijskog novog strašnog okultnog Opsjenara, Kerbera 20-og vijeka. Njegov kerberovski lavež samo je nastavak istog koji se razlijegao kanjonima oko Masade.

***

Nikad više roblje

Na Masadi, posljednja noć. Elazar Ben-Jair poziva vođe porodica na savjetovanje, nakon kojega zajednički odlučuju da se neće živi predati. Borci napuštaju odbrambene položaje i spuštaju se sa svima ostalima u podzemnu pećinu veliku kao kongresna dvorana. Elazar Ben-Jair teško pronalazi riječi, guši ga bol, mrači mu vid, na kraju kao kada se razdanjuje, dolazi mu snaga od neke čudne svjetlosti, polako počinje svoj potresni govor, pećinski svod mu omogućava da se i tiše intonacije i one dramatične sažmu u neprekinutu poemu neviđenog po tragici oproštaja:

 

– Prahu zemaljski!

Stigao si času svom!

Doplovio si ušću svom, kraju svom, narode moj!

Zaboravljen u slavi, najmanji, na kraju svijeta, rode koji si trebao biti voljen i prvi. Nikoga još nije zapalo slično zlehudo slućeno i obistinjeno sumračje, kao mene ovo! O, da nije moralo ni mene! Sestre i braćo, očevi i majke, djeco i borci! Putevi zvjezdani oplakuju ovu noć. Ali, mi plakati nećemo, radovaćemo se kao i obično našim mladencima, i prvencima, i zrelosti našoj stasaloj uz mač pjevaćemo pjesme junačke, i vremešnima svojim pružićemo ruku da ne posrnu u tuzi. Pjevaćemo ode orošene kapljama naše krvi. Ali šta je krv? Tek sok masline stare. Ne jednom skrši je vihor, ne jednom spali je munja. A ona? Uvijek nova, ljepša, prkosnija, tu. Mi smo tek jedna njena odlomljena grančica. Za pomen pravdi, miru i Bogu svih. Znamo da nas zle vražje sluge traže i neće poštedjeti. Zato vas, kćeri, sestre i majke, žive dati nemani nećemo! Rekle ste i same, s nama ćete. Jer, šta bi vam bio život bez nas!? U grimiznim tunikama i togama, ali bez duše? Tek za zvjerin podsmijeh i hir? Velika je ova noć, pod punim Mjesecom, noć sjećanja na nevolje misirske i izvore babilonske. Noć, slika još veće noći, mukle pomrčine Mračnog što će jednom, ne za tako kratko i na drugom mjestu, s novim demonskim promuklim lavežom pod plašt svoj zaogrnuti svijet. Za njih, buduća zrnca rasute prašine naše, mi svijetlimo – sada. I nijedna neman naš osvit zaustaviti neće moći! Zato, veseli se do jutra, prahu zemaljski! I raduj se zaboravu, i slavi svojoj, kada si u beznađu, i u samoći. A meni, u ime vas, moja radost – moja tama. Neka sudi vrijeme duši mojoj. Neka k ušću vjenčanja svih voda ona plovi, gorda, slobodna, ili zauvijek ostane ovdje, prepuštena nemilosti, sama.

***

Na međi sudbine presreli su ga, kao bijedni tat da je bio. Samostrelom oboriše njegovog konja. Ni prema kome i ni prema čemu nisu imali milosti. Hitao je da pomogne onima kojima je bio potreban. Od neprospavanih i neprosnivenih proljeća zastalih u vjeđama punim sunca, nije ih odmah opazio te kasno posegnu za oružjem, ali i tako, puno ih je bilo za jednog umornog usamljenog ratnika, rapsoda-pustinjaka. Tada otpoče veličanstveni ples. Kružili su oko njega i mahali mu ispred lica crnocrvenim ogrtačima i mačevima, a ispred svih, ili lebdeći iznad, od blještećeg svitanja činilo mu se, jedan od njih, mrk, čela vezanog crnim povezom, igrao je igru koju je poznavao. Umoran bješe i nevoljan, ali prihvati je, dok su se njegovoj iznenada prizvanoj vrtnji, uzdizanju i skokovima čudili i divili u isti mah. Još ne vidješe takvog borca-ždrala. I kada su ostali još samo njih tri, onaj prvi, opak i mrk, s povezom, baci koplje. No, hrabri, plemeniti i prelijepi ždral-pustinjak ne pade odmah. Držeći jednom rukom veo smrti nastavi još da pleše, sve sporije, spuštajući se tek toliko da dotakne mak ili miloduh, ustajao je i nastavljao dok mu se ne zavrtje otežalo nebo. Tada poželje da je i sam miloduh. I ostade pomiren s vremenom i zemljom, pun nedopjevane pjesme rapsodske, suncu jutarnjem cvijet pustinjski rijedak i drag.

***

Činilo se da mračna objava prisutnog drobi pod sobom nadu malog leptira da će ikada uspjeti podići teški, iskrzani, oronuli, patinom pokriveni i u tamnozelenu mahovinu skoro potpuno zarasli štit.

***

15. nisana, ili prvog dana Pesaha, godine 73. Rimljani, umjesto da se suoče s teškom borbom, penju se na grad bez otpora, bez odbrane i ne shvataju gdje su svi nestali. Počinju s pretragom, sumnjajući da je postojao tajni prolaz kojim su možda stanovnici pobjegli, ali umjesto tako nečeg pronalaze pećinu s 960 leševa. Kolektivno samoubistvo, počinjeno zagonetnom bezbolnom metodom poznatom Esenima. Zapanjeni prizorom, pitaju se:

Zar je to posada protiv koje su se borili tri godine? Tako malo ratnika? Nijedna pobjeda nije bila za Rim toliko pirova i posramljujuća. Mnogi legionari poslije će odbaciti svoje mnogobožačke idole, a i oružje.

***

Odnekud dovode ženu sa djecom. Nije imala snage da žrtvenom tronu nametnute bezizlaznosti i beznadažne slave preda svoje malo jato.

Nešto kasnije pronalaze još jednu, s nestašnim dvoipogodišnjim dječakom. O vratu mu mali kožni tobolac s bočicom-relikvijom, ostalom od izdajnika-heroja, stradalog negdje u besplodnom bespućju, braneći svoje od svojih. Mališana majka blago vuče za ruku i više za sebe šapuće:

– Idemo, jedini i posljednji moj. Pokidana su nam jedra, ali opravićemo ih i vratićemo se. Stopićemo se sa uspomenama i kroz njih opstati.

Požuruje sina i ne primjećuje da on, dok zastajkuje, pokazuje legionarima jezik.

I dalje zamišljena i tmurnih osjećanja, uzima ga u naručje.

– Idemo, Igman!

Mali ždral viri svojim krupnim očima preko njenog ramena u pravcu pratilaca i prkosno uzmahuje krhkim krilima.

________________________________________

*1) Gat-šmanim – mjesto pod Gorom maslinskom gdje se pravilo maslinovo ulje (hebr. šemen – ulje, pl. – šmanim). I danas se tamo nalazi jedna prastara maslina za koju se tvrdi da je još od vremena Drugog hrama.

(Kada je Tit umro nagađalo se da ga je ubio Domicijan. Senat i narod su se pobunili i Rim se ponovo našao na bespuću).

________________________________________

*2) Početkom 20. vijeka Viktor Schauberger, poznati austrijski naučnik, otkrio je jednu istinu koju su malo obdareniji poštovatelji prirode oduvijek znali: da se voda ponaša kao živo biće i da ako se sa njom nepravilno postupa, ona može da prenese svoje stanje na sve što zavisi od nje. Japanski naučnik Masaru Emoto je sproveo istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnjim uticajima: riječima, muzici, mislima i molitvi. Uzorci zamrznute vode uzete iz vještačkog jezera Fudživara u Japanu nakon različitih postupaka formirali su adekvatne kristale. Kada je Emoto vodu izlagao klasičnoj muzici, voda je počela da formira kristale po kojima se moglo znati da li joj se određena kompozicija sviđa ili ne. Na riječi zahvalnosti pažnje i ljubavi voda je uzvraćala lijepim kristalima. Ako bi se na bočici sa uzorkom vode napisalo ime nekog diktatora ili ako bi se taj uzorak izložio destruktivnoj muzici, kao i kada bi joj se uputila neka pogrdna riječ, voda bi odgovarala tipom amorfnih struktura, bez kristala. Ako je u čašu vode dodana samo jedna kap aromatičnog ulja bilo koje biljke, ledeni kristali dobijali bi oblik cvijeta te iste biljke, zadržavajući i njeno ljekovito svojstvo. Dokazano je da molekuli vode komuniciraju i pamte. U vodi se sakupilo svo znanje o ljudskoj svijesti. Zašto ljudi danas filtriraju vodu i prokuhavanjem pokušavaju da je obmanu? Odgovor je samo jedan: da bi prikrili najveći zločin u svemiru. Ko kvari vode, učesnik je u bezgraničnom grijehu.

VAMPIRSKI PIR NAD SJENIMA ISTINSKE SVETICE, BOSANSKE KRALJICE KATARINE – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

VAMPIRSKI PIR NAD SJENIMA ISTINSKE SVETICE,

BOSANSKE KRALJICE KATARINE

 

Nije na Bobovcu mjesto zastavama HVO, niti je Bobovac hrvatski, niti se na njemu treba obilježavati pogibija askera yeni-sara (janičara)

 

Katarina Kosača Kotromanić

Bosanska kraljica Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)

Potpuna i objektivna informiranost o osnovnim povijesno-kulturološkim karakteristikama nastanka, razvoja i pada srednjevjekovnog kraljevskog grada Bobovac od velikog je značaja za pravilno sagledavanje pozadine nedavno probuđenog interesovanja Katoličke crkve za obilježavanje datuma smrti  bosanske kraljice Katarine Vukčić Kosača. Sudeći samo po vanjskim znacima, ta manifestacija je sve drugo samo ne služi na čast istini o samoj kraljici Katarini, a još manje je na čast Bosni i njenoj povijesti. I petnaesta po redu manifestacija pod nazivom „Molitveni dan za domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i redarstvenih snaga“ nije praćena niti jednim ljiljanom koji je zaštitni znak Dobrih Bošnjana, ali se zato među šahovnicama vijorila i zastava HVO. Da stvar bude gora, učešće na toj manifestaciji uzeli su i pripadnici regularne Armije.

I sve se to događa neposredno uz dane tužnog sjećanja na zločin HVO počinjen 23.10.1993. na Stupnom dolu kod Vareša nad 38 civila muslimana, mještana tog kraja. Očigledno je da inicijatoru manifestacije nadbiskupu Vrhbosanske nadbiskupije Vinku Puljiću nije cilj samo da katolicizira bosansku povijest već i da dodatnom demonstracijom sile kroz bestidno paradiranje pripadnika terorističke genocidne paravojne HVO dokazuje da rat nije završen.

2017-10-22_1908

2017-10-22_1907.png

Ubice se uvijek vraćaju na mjesto zločina

Ne vrijedi Puljiću sva verbalna kamuflaža kad govori o Bosni i Hercegovini, da mu je stalo do Bosne ne bi dovodio zločince na sveto mjesto Dobrih Bošnjana koje inkvizitori pobiše ili pokrstiše, a njihovu su kraljicu Katarinu prinudom preveli na katoličanstvo. Poznavajući ćudi svih rimskih papa i sklonost falsifikatorstvu, ne postoji nikakav razlog za sumnju da se Katarina tek tako dobrovoljno odrekla Bosne. Cijelo vrijeme svog izgnanstva razmišljala je i dovijala se kako da vrati djecu iz turskog zarobljeništva. Bila je prevarena i ucijenjena, a navodno, prema izvjesnim izvorima i zlostavljana, još u Dubrovniku prilikom prebjega. Rastrgnuta između dvije imperije, kao simbol tragedije Bosne, klonula je duhom i tijelom 25.10.1478. I ko sad od te tragedije i zločina nad najboljim narodom koji je nastanjivao ovaj Planet gradi ne samo povijesnu građu već i kapital za Centralnu banku „svete stolice“? Lešinari su civilizirana bića. Što se veći teritorij otkine od Bosne, više će biti pokornih ovčica u tradicionalnom ruhu. Do koje je mjere dugovječan plan pokoravanja nepokornih potomaka Dobrih Bošnjana svjedoči činjenica da aspiracije ne jenjavaju ni nakon šest stoljeća.  

2017-10-22_1658 

Ko i za čiji račun rađa izdajnike i šalje ih na istrebljenje drugih ljudi?

Odijelo ne čini čovjeka čovjekom

Na Bobovcu je sklepan tzv. “mauzolej”. Nije jasno po čemu bi se ta kuća zvala mauzolej kad u njoj nema grobnica? One koje su to bile ostavljene su van zidina te „mauzolejske“ skalamerije. Drugo, frapirajuće, idejno rješenje uređenja vitrina postavljenih u tlocrtu u obliku katoličkog krsta dao je (pokojni) Dubravko Lovrenović. Nemoguće je riječima opisati sarkazam koji progovara iz takvog rješenja: onima koji su bježali od krsta, koji su kao ostatak ostataka nekadašnjeg mnogobrojnog naroda spas i osamu potražili na tim teško dostupnim vrletima, nametnut je krst da svjedoči o toj njihovoj tragičkoj epopeji.

Neprofesionalno i arogantno ponašanje domicilnih kabadahija ima daleko sudbonosnije posljedice po lokalno stanovništvo, regiju, pa i cijelu državu Bosnu. Dok se kabadahijstvo i kriminal šire, potiskuju se fini i stručni ljudi na margine, a sa njima se rastvara do nestanka i ono najbolje što čini dušu Bosne.

Prevelik je zalogaj vidjeti učešće nepoželjnih u navodnoj brizi za Bobovac kao neku zaslugu. Zaslugu za prizore od kojih bi Kraljica poželjela da nikad nije čula za takve podanike koji su pred kule doveli izdaju i konačni pad i kraj bosanske države. Od vlasti se teško može očekivati da će preduzeti bilo šta da se osujeti vulgarni agresivni primitivizam, jer, njima Bobovac znači tek toliko koliko je u funkciji  ostvarenja njihovih aspiracija i proglašavanjem Bobovca njihovim, a ne bosanskim. Svjesno i zlonamjerno krivotvore činjenicu da su za Bosnu oni i svi slični njima bili i ostali jedino izdajnici i srebroljubive sluge okupatora.

2017-10-23_0824.png

22811201_10156366325144068_1159938605_n.jpg

Zagovornici podjele Bosne i saučesnici u ratnim zločinima

svojim prisustvom pogane Bobovac

Nije na Bobovcu mjesto zastavama HVO, niti je Bobovac hrvatski, niti se na njemu treba obilježavati pogibija askera yeni-sara (janičara).

Ko god pokušava grubo falsificirati prošlost, pod krinkom „spasa Bobovca“ samo ponovo inicira veleizdaju i učestvuje u njoj. Bobovac boluje bez kraljevskih ljiljana, ali zato je okićen veleizdajničkom dejtonskom “vartom”.

Implicitno, psihološkim uvidom u dublje sfere zbivanja u Bosni Katarininog doba, danas bi se taj deficit obzira prema ženi jednostavnije mogao nazvati šovinističkom trgovinom. Možda je ona vjerovala da bi taktikom nadmudrivanja tokom vremenom stekla mogućnost povratka u Bosnu i susreta sa djecom, ali su je izoliranost i tuga slomili i napušta svijet u 54. godini života. Sa njenom tragedijom, osim kao saučesnici u genocidu nad njenim narodom, ni katolička niti bilo koja crkva nema drugog udjela.

Zato je poruka Puljiću i svima koji za svoju dnevnu dodvoričku politiku svojataju Dobre: držite što dalje od Bobovca svoje prste lopovske!

Ako se nečim ponosite neka to bude “ponos” na varanje i ucjenjivanje žene koja je samo voljela svoj narod i svoju zemlju, i do zadnjeg daha snila svoju Radakovicu, Bukovicu i Liješnicu.  

 

U POMEN MOM PRIJATELJU – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

U POMEN MOM PRIJATELJU

Zar se mogao dogoditi gori i opakiji grijeh,
izdaja čovječnosti da li se mogla dogoditi veća,
da svoj svoga protjera,
da se djetetu i majci, il’ sestri bilo čijoj najveće zlo nanese,
svoga brata po istom izvoru i busenu i po istoj kori kruha,
da brat zatvori i muči, pa čak i života da ga liši…?

Šta bi Šantić rekao da je tek to doživio?
Da se grobovi kopaju i kosti pradjedova prenose?
Da seoske škole ostanu razorene,
zidine zarasle u korov i drač,
i njihovim se dvorištima nikada više ne zaori
dječji zdravi smijeh…
Ni u porodilištima novorođenih začuje se plač.

Da odlazećim komšijama niko ne poželi ni sretan put,
ni da se ikad vrate…
Ni groba svog na svojini svojoj,
od djetinjstva bliski drug da nema…

Niko ne reče kao Čovjek, vidika prostranih kao Univerzum

Aleksa Šantić

OSTAJTE OVDJE…

Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

IMA LI DRUŠTVA BEZ NARODA? – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

IMA LI DRUŠTVA BEZ NARODA?

Već sam termin SDP socijal-demokratska (p) je rezultat eutanazije nad zdravim umom – kao najbesmislenija tautološka kovanica za izrugivanje lakovjernima, lakomislenima, neobaviještenima i svima koji su bježali od škole i odgovornosti, a svjedočanstva i diplome im “sređivali” tate imenovani iz nacističkih tabora klonova i klero-klanova za direktore i komitetlije, indirektno ih potpisivale bridge-party-mamice preko rođaka i njihovih birtijaških jarana. Iz čega je ekstrahovan referencijalni pojam part (dio, fragment, komad) u riječi partija? Nije li taj korijen prisutan i u riječi partizani, koje su Nijemci, ironije li, nazivali banditima? Pa šta predstavlja i sama riječ bandit, iz čega je ona izvedena? Nisu li u košnici svi trutovi banditi, ali bez kojih nema ni matica ni radilica? O incestu u samoj košnici se puno ne diže prašina, neka nas u našoj demo-gomili. Ima li društva bez naroda, i obratno? Socius (lat.- društvo) i demos (grč.- narod, ali, i roj, jato, stado…) u suštini su sinonimi, pa je prevod rogobatne kovanice SDP – partija društvenog društva. U tautologiji opet tautologija. Ima li demokratije bez naroda? Naravno. Dovoljno je pogledati statistiku najvećih democida. Ugledni francuski sociolog, pravnik i politolog Maurice Duverger napisa poveliku knjigu na temu naroda koji je izgubio sebe (La démocratie sans les peuples, 1967). Dakle, prevod za SDP bi mogao biti i Odnarodnjeni Bezdruštveni Hohštapleraj. No, da ne bude sve doslovno shvaćeno, društveni su socijal-birtijaši, ali ne kao banditi, već genocidni nacisti-pljačkaši, i druželjubivi su – prema svom bankovnom računu. A socius/demos… ko ga uvažava i pita? On naizgled kao i da ne postoji, tek puka fikcija, bezlična biračka masa koja je dobra samo utoliko što se sa malo mrvica neposredno uz izbore može kupiti i eventualno obećanjima smiriti u svom nabujalom nezadovoljstvu, ali nikada toliko zrelom da donese plod stvarne bune nalik bukureštanskoj. Bitno je da je društveni društvenjak opljačkao i izdao državu, da je sistematski čisti od domaćeg autentičnog uma i rasne domaće bogumilske ljepote i prirodno inteligentne mladosti. Demokrati će i ono malo preostalog od tog bogatstva “obogatiti” svojim “zakonima” o istopolnim brakovima i pedofiliji. Vrijeme je da se postavi pitanje o ko(n)(s)ti-tu-dejtonistima, – ne da li su društveni, a patrioti sigurno nisu, – već da li su uopće ljudi?

 

(Slično: https://solonovpolis.wordpress.com/2015/10/19/psb-partija-socijal-birtijasa-marjan-hajnal/)

I PARE I JARE – piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

I PARE I JARE

Lukavi čovjek dresirao jare da se uvijek ako se izgubi zna samo vratiti kući i smislio plan da ga proda na pijaci. Uzeo pare i prije nego što se vratio kući jare već bilo stiglo. I tako dva puta. Treći put ga je čekao prevareni mušterija, prebije lopova i natjera ga da mu vrati novac. Vidajući mužu povrede reče mu žena: “Ne može to tako, kao s mojim mirazom kojeg si propio, i jare i pare”.
Ima li iko u ovoj priči dobar, pošten i pametan? Zašto žena trpi parazita, lopova, kabadahiju?
U priči o Bosni isti je poredak stvari. Nepoznavaoci najobičnije logike griješe jer su tako dresirani, da nesvjesno učestvuju u prevari. Oni svjesni, prefarbani, klasični prevaranti, zamišljaju da mogu istovremeno biti i gubitnici i pobjednici. Četvrt stoljeća se kao bore protiv odluka kojim su veleizdajnici izdali Bosnu, a istovremeno se u potpunosti prikloniti tim odlukama, odraz je svega samo ne predstavlja uvažavanje najprostije formalne logike. Koliko lukavo, toliko i drsko.
Stećak je stvaran, koliko je postojana ljepota i čistota duša onih kojima su isklesani. Nemoguće je kleti se u njih i pristati uz njihove dušmane. Kanon kulture Dobrih je zapisan u Univerzumu i niko ga ne može promijeniti niti razoriti. Biti sa njima, uz njih, za potomke znači prihvatiti na sebe ogroman napor oslobađanja svih premaza kojim su ih darivali lažni dobročinitelji. Ili je zlato, ili je jeftinom pozlatom pozlaćen danajski dar.

 

POLITOLOGIJA I STOMATOLOGIJA – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

POLITOLOGIJA I STOMATOLOGIJA

Kad bi u neka, ne tako davna vremena, čovjeka zabolio zub, nije bilo stomatoloških ordinacija. Snalazili su se ljudi. A ni kvarenje zuba nije bilo ni približno tako često kao danas. Poznato je da su rimski legionari imali najzdravije zube jer su uglavnom jeli kaše spravljane od žitarica. Sastavni dio poljske kuhinje bio je kameni žrvanj prenošen na konju. A ako bi se ipak dogodila zubobolja, imali su i pratnju onih koji su se razumijevali u anesteziju i vidanje rana. Zapravo, svaki je vojnik imao elementarno znanje o prvoj pomoći. Ratovali, krpili rane sebi i drugima, znali kako preduprijediti gangrenu. Vojna megamašina razvijala je i medicinu. Znalo se ko je strateg, ko je komandant, ko je intendant. S hijerarhijske i funkcionalne strane posmatrano, nije čudo što su imali nepobjedivu armadu koju će 1921. obnoviti Mussolini, nadahnuvši Hitlera da stvori još moćniju. U grbu SAD, Francuske, Ekvadora i još nekih zemalja je rimljanski simbol “fascio” – sjekira obložena prućem, što upućuje na slijeđenje rimske imperijalističke doktrine. 

Fašizam u Španiji za vrijeme diktature generalisumusa i nekrunisanog kralja Franka, kom su podršku dali Mussolini i Hitler, a navodno i Churchill, ostavio je krupne posljedice u kolektivnoj memoriji Katalonaca kojima je Franko uskratio pravo na jezik i naredio smaknuće Luisa Companisa, predsjednika katalonske vlade izabranog na demokratskim izborima 1940. 
Svako pitanje secesije je jako složeno i nije jednostavno donijeti pravilan sud o motivima nekog naroda da se izbori za samostalnost. Nisu identični politički i etički, povijesni i ekonomski, kulturološki i strategijski aspekti nekog secesionizma. Prekruto bi i nestručno bilo, a također i nezahvalno, ako ne i opasno, donositi preuranjene i nekvalificirane sudove. 
Promišljanje uzroka i posljedica moguće secesije u Španiji, nemoguće je bez paralelnog promišljanja secesije Slovenije, Kosova, ili procesa koji su u vezi sa borbom Palestinaca ili Kurda. 
Ni u davnim vremenima (a još je manje danas) nije bio svačiji posao liječiti bolne zube. Zato se treba biti jako oprezan i bez oslonca na detaljne ekspertske analize ne istrčavati sa vlastitim ishitrenim dijagnozama o povijesnim zuboboljama. 

PISMO KREŠIMIRU BUDIŠI – UHLJEBU – piše Maja

Tekst neke tužne Maje. Suviše svakodnevan i ipak jednako bolan dojam o beznađu kom su brojne tate iznuđenom predajom prepustile gnijezdo da ga bez zaštitnika lakše opustoše crkveni, eu i nato lešinari.
_________________________________
(PISMO KREŠIMIRU BUDIŠI – UHLJEBU)
Dragi Krešimire,
moje ime je Maja. Imam 24 godine. Studentica sam. Živim s majkom i bratom. Zapravo, s majkom. Brat je u Kanadi, čujemo se redovno putem Skypa. Otac mi je umro prije 2 godine i 5 mjeseci. Od srčanog udara. Nakon što nas je posjeo sve za stol da bi nam rekao kako je ostao bez posla. Firma u kojoj je radio 27 godina preko noći je odlučila stavit ključ u bravu, a radnici koji su postali višak izbačeni su na ulicu. Uz činjenicu da je imao dvoje djece koji studiraju i ženu (moju majku) koja je zbog zdravstvenih problema bila prisiljena otići ranije u mirovinu – nakon što je ostao bez posla njegovo psihičko stanje se pogoršalo. Mog oca više nema. Posljednje sjećanje koje imam na njega su bijes, psovke, suze moje majke i trenutak kad se srušio na pod zbog boli u prsima. Kako bi ti slikovito prikazala u kakvoj smo financijskoj situaciji bili i ostali – reći ću ti kako su nam njegov pogreb financirali rodbina i prijatelji.
Čovjek zbog kojeg moj otac neće vidjet kako mu se djeca udaju/žene, zbog kojeg neće vidjet unuke i zbog kojeg moja majka svakog dana plaće, zbog kojeg je ostao bez posla – danas se naziva „utjecajnim i uspješnim građaninom Hrvatske“. Njegova djeca imaju sve što požele, žena bezbrižno pije koktelčiće po rivi i mondenim destinacijama, on vozi skupi automobil, a svi zajedno žive u kući s bazenom.
Moja majka ima mirovinu ravno 1.900,00kn. Vidim da si studirao ekonomiju, pa ti želim kratkom računicom prikazat što sve možeš s 1.900,00kn. Redom: kupiti kruh (30 dana X 10kn = 300,00kn), – kupiti mlijeko (30 dana X 6kn/l = 180,00kn). kupiti 10 deka salame (30 dana X 15kn/10dkg = 450,00kn), platiti vodu (200,00kn), platiti struju (300,00kn), platiti TV pretplatu, internet i mobitel (450,00kn). Ako ti ide matematika, a u slučaju da ti ne ide, napisati ću ja – gore navedenih 6 stavki sveukupno iznosi 1.880,00kn. Možeš li mi reći kako sa preostalih 20,00kn mjesec dana kuhati ručak, plaćati lijekove, plaćati gradski prijevoz, financirati studiranje, kupiti obuću za kišno vrijeme, topliju odjeću za hladnije dane, imati barem 50,00kn džeparca kod sebe da možeš s prijateljima jednom mjesečno sjest na piće, putovati – kako živjeti?
Hoćeš da ti ja kažem kako? Tako da ti brat odustane od fakulteta i ode u zemlju udaljenu 10 sati leta avionom jer u Hrvatskoj ne može nać posao. Tako da mu prijatelj (hvala mu neizmjerno) plati avionsku kartu jer u trenucima kad je odlazio u džepu nije imao niti za autobusnu kartu do Solina. Tako da ti taj isti brat svakog mjeseca šalje 300,00 kanadskih dolara (protuvrijednost cca 1250,00kn). Tako da ja koja studiram, ujutro svakog dana dana prije predavanja idem na posao. Za kojeg me plaćaju sa visokih 2.500,00kn. Tako da od tog „velikog iznosa“ kojeg zaslužim 8-satnim radnim vremenom, vikednima i blagdanima – majci dam 4/5 iznosa. Da ne uzmeš digitron kako bi izračuna koliko je to – reći ću ti ja. To ti je Krešimire 2.000,00kn.
I sad ti dolaziš u priču. Ti se usuđuješ, na jako nekulturan, neukusan, bahat i krajnje bezobrazan način uvrijedit ne samo jednog građanina Splita nego sve njegove građane, kao i sve građane Hrvatske. Sve one ljude koji su otišli i koji odlaze vani jer poštuju sebe i ne žele dozvolit da ih se dalje iskorištava, laže i pljačka. Kunem ti se svojim životom, ako te jednom sretnem u gradu, s guštom ću te pljunit i prvoklasno izvrijeđat tebe, tvoju ženu i dijete. Sram te bilo. „Proputovao si svijet“, školovao se, zaposlio na račun majke, uhljebio u stranci koja je narod dovela na rub gladi – i imaš obraza vrijeđat druge ljude? U nekoj drugoj državi ti i tebi slični završili bi instant na giljotini. To ti garantiram. Kao školovana osoba, s 2 završena fakulteta, umjesto da pridonosiš dobrobiti svoje zemlje – ti javno podupireš iseljavanja?
Let me tell you something. Studirao si ekonomiju. Poveži sljedeće. Država ima rashode. Da bi država pokrivala rashode, mora imati prihode. Prihod ove države su uglavnom lihvarsko visoki porezi koji osiguravaju to da vi uhljebi imate plaće za svoj nerad. Nemoj mi reć da radite, nemoj jer ne radite ništa! Stopa smrtnosti je daleko veća od stope nataliteta. To vuće da je udio starog stanovništva značajno veći od udjela mladog stanovništva. Mlado stanovništvo iseljava. Iseljavanje znači manje radne snage, manje prihoda od poreza te iseljene radne snage, manja potrošnja, manji priljev financijskih sredstava u čitavom gospodarstvu jer iseljeno stanovništvo svoj novac troši u inozemstvu ne u Hrvatskoj. Jesi poveza sve ovo dosad? Jesi. Idemo dalje. Ljudi iseljavalju. Rashodi države ostaju isti. Ne, da se ispravim. Rashodi države rastu. Jer vi uhljebi u situaciji ekonomske katastrofe i velike mogućnosti da Hrvati u skorijoj budućnosti izumru – i dalje uhljebljujete svoju djecu, žene, ljubavnice, susjede, prijatelje i sl. To vuće da sve nove uhljebe također neko triba financirat. Pa da bi sačuvali svoju uhljebničku sektu dosjetite se smišljat i forsirat uvođenje noviz poreza, prireza, nameta. Čovječe, daj mi reci od čega više da ljudi plaćaju poreze? Plaće im nisu rasle godinama! Ekonomist si. Daj mi objasni koja je to vizija, kako ti zamišljaš da se gospodarstvo i ekonomija oporave dodatnim pljačkanjem naroda? Ili još bolje, daj mi objasni zašto bi građani financirali vas uhljebe, vaše rashode, vaše dugove koji su se godinama akumulirali, a sad konačno dolaze na naplatu? Da ti kažem nešto. Voda vam je došla do grla. Po mojoj procjeni ovoj državi – bankrot je neizbježan! Voljela bi da griješim, ali kad vidim da ti otvoreno podržavaš ljude da odlaze – znam da spasa za Hrvatsku nema. Uzmi kalkulator, pomnoži broj iseljenih Hrvata sa recimo, samo cifrom ukupno godišnje izgubljenih prihoda od poreza po osobi koje iseljavaju i reci mi podržavaš li i dalje iseljavanja? Jesu li ti i dalje oni koji odlaze idioti? To su ti Krešimire, samo na račun poreza – izgubljene MILIJARDE kuna poreza. Ne računajući i smanjen prihod od potrošnje tih građana koji je zasigurno desetak, ako ne i više puta veći. Ekonomist si po struci, a ja ću ti reć da o ekonomiji ti i tvoji pajdaši iz stranke pojma nemate. Nemate pojma! Možete sjest na wc i diplomama obrisat guzice poslije velike nužde.
Moj otac je umro. Brat mi je iselia u Kanadu. Mjesecima ga nisam zagrlila. Majka mi svaki dan grca u suzama jer joj nedostaje muž, otac njene djece. Imam 24 godine nikad nisam otišla iz Hrvatske. Nisam vidjela Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, a kamoli Francusku, Španjolsku, Ameriku ili Rusiju. Jedan put u životu sam otišla u Zagreb. Ne znam kako izgleda Dubrovnik. Ne znam kako izgleda Hvar. Istru sam vidila samo na TV-u. Ne mogu uživat u životu jer nemam od čega! Živim od danas do sutra i bojim se šta će bit sa mnom ako mi majka umre ili ostanem bez posla. I ti se usuđuješ osuđivat javno iseljenike? Nadam se da ti djetetu jednog dana lijek za kakvu bolest neće zatrebat jer ti ga država čiji si pokorni sluga neće osigurat!

BEGONOSTALGIJA I SEBI-JA MANIJA – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

BEGONOSTALGIJA I SEBI-JA MANIJA

Nije kod svih Bošnjaka-muslimana u pitanju nostalgija za turskim vremenima, kako to zlonamjerni yu-nemuslimani prečesto karikiraju. Nema tog žala na strani običnog naroda, već je u pitanju žal potomaka begova kojima se u socijalizmu nije dopustilo da imaju svoje feude na kojima je radila sitna raja i koji su imali isti status kao stoka, da radi, služi, zadovoljava sve bolesne prohtjeve bega-silnika, da za njega i u ratove šalju svoju djecu, dok oko njega pijanog, raspojasanog, prežderanog, kćerke njegovih robova plešu šotu. Strigala se vuna narodu-pokornim ovcama i po potrebi slalo ih se pod nož. To je sva suština te nostalgične vezanosti za “pusto-tursko”. Zato im je socijalizam bio kost u grlu. Zato Bakir-begu trebaju Duduk-beg i Čović-beg, jedan bez drugog ne može održati svoj begovat. Zato će na svaki pomen Tita skočiti i izbaciti crnu žuč na onog koji je živio “kao ni jedan kralj”, ali koji nikog od svoje djece i srodnika nije privilegovao niti je išta pod zemlju ponio od poklona koje su mu kao priznanje poklanjali drugi kraljevi, carevi i državnici. A bio je tek običan radnik koji je zbog svojih uvjerenja o pravima radnika pet godina robovao na robiji. Koji je imao ponos, hrabrost, čast, uspravnu kičmu, da ne prizna sud koji mu presuđuje. Tu pozadinu begovi prešućuju. Titovi veziri bili su pod kontrolom i niko od njih nije imao svoje banke, jahte i lične robove. Nisu se slučajno kleronacisti bacili na plijen društvenog i državnog kapitala kojeg je poslijeratna omladina svojim rukama mukotrpno stekla. U tome je razlika “imperije Diktatora” koji je u poređenju sa sadašnjim malim begovima bio nenadmašno inteligentan gospodin kojem se čak i jedan Goebbels divio. Zbog svoje antifašističke orijentacije imao je ugled o kakvom oni mogu samo sanjati, umirući od pakosti i najbolesnije mizantropije i zavisti. I uvijek neka samo pomisle turkofili kakav bi bio njihov položaj da ih između ustaških i četničkih kama nije spasio upravo Tito. A oni se digli među prvima da vežu zastave sa svojim dželatima. Zato, još samosvjesni ljudi, ne talambasajte skupa sa onima koji vas trebaju samo kao roblje i vašu djecu za topovsko meso, ne gurajte povijest u naručje nemani već viđene u svom krvavom piru. K sebi uzimam za pravo, argumentima potkrijepljeno, da spomenem još nešto, najbitnije, što svi vispreniji naslućuju: bošnjaštvo je izuzetno ozbiljan i do u detalje razrađen jezuitsko-cionistički projekt. Da nije tako, ne bi Šimon Peres čak dva puta sterao crveni tepih pred jednim Dodikom-kriminalcem i negatorom genocida nad Bosnom općenito. Pa sad, narode i rode moj, biraj kome vjerovati.

BEZIZBORNI IZBOR – piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

BEZIZBORNI IZBOR 

Da na trenutak izmislimo planet i ljude, – ne događa se ova priča nama. Jer, zaboga, mi smo civilizirani. Njima tamo je dosuđeno da su religiozni i u ime svoje slijepe bezosjećajne odanosti svom svetom pismu i svemu što im šamani kažu spremni su proliti krv svakog ko “njihovog” boga poprijeko gleda. A kako Bog gleda njih, iako je jasno naredio: “Ne ubij!”, to ih ne zanima, bitno je šta su u vatri, fildžanu, grahu, kartama, ovčijoj plećki, “vidjeli” njihovi “duhovne vođe” od čijeg viđenja zavise proviđenje, prevođenje, navođenje i provođenje kroz carstvo duhova do “zagarantovanog raja”. Svako putovanje biznis-prevozom košta, a cijena nije važna, čak ako se putuje i preko leševa djece i njihovih majki. Nema grijeha za ono što se novcem može platiti. Ako ničim drugim, dovoljno je platiti i svojim potpisom-glasom na izborima. Svemu se modernim indulgencijama (otkupninom grijeha) može ugovoriti amnestija. Savjest nije bitna, a nije bitno ni to što bez nje čovjek nije čovjek, sve mu je dopušteno. Ako nema novac, ima birački glas. Ako mu je još ostalo išta od smetajuće savjesti, koliko jedan atom njen, doturiće mu se kesa sa dva litra ulja, kutijom šećera, kafom i paklom cigara, obećanjem makar nikad dočekanog radnog mjesta, i, tom čarobnom formulom savjest je konačno udrogirana za duži period, bar do narednog predizbornog, jeftinog, ali efikasnog cirkus-rituala. Da se savjest ne bi prerano probudila, najbolje je namjerno predozirati narkozu, bespovratno je ubiti. Šta će mu savjest? Koja pusta povijest? Kojih sedam krugova ispunjenja karmičkog prokletstva i na sedmom koljenu? Ta nisu li svi Iliri bili sveci, a svi Slaveni, pa i Čajkovski i Tolstoj, samo puki barbari? Oni tamo u toj njihovoj “civilizaciji” vide trun u oku drugog, ali ne vide brvno o oku svom. Grdnu graju dignu kad im vuk zakolje ovcu, a što njihova saplemena-suduhovna vučja braća poklaše milione, ne doima se njih, jer, čemu savjest? Tada je posve sigurno da će odjekivati aplauzi zlikovcima prerano puštenim iz zatvora, a na nekoj drugoj planeti bi zbog svojih zlodjela sigurno strunuli u njima. Zar nisu veoma sumnjive suze majke na odru njenog jedinog svirepo ubijenog sina, ako je “sveti sud” presudio da ubica nije kriv? Ali, ne događa se ta sumnja nama. Sud je sud. Kad sud presudi da naš brat ne može biti zlikovac, neka ga među nama, heroj naš. I što sa granicom njihovog feuda nestaju obrisi njihovog narodnog korpusa i cjelovite države, nije njihova briga. Bitno je biti bitan sebi i svom idolu na svom feudu, pa i uprkos zabrani kipova i bilbord idolopoklonstva. Koliko košta savjest kupljena sadržajem jedne najlonske kese? Manje od otkupnine suza svih majki. Šta mi imamo sa njima i njihovim kurjacima s neke tamo njihove planete? Ništa. Neka nas u našem feud-getou. Ako zagade njihov izvor naše rijeke, šta je to važno, njihovo je njihovo. Požari su njihovi, u njihovom nebu, njihovom bogu u lice gori, naš je bog blag i svet. Naše bankomat-šume su naše, s našim bankar-vilama i vilenjacima. Njih i našu zemlju ne bismo ustupili nikom. Bar ne za jednu KM, kao oni tamo. Za dvije KM bi se već dalo pogađati. Ali, to sa nama nema nikakve veze. Ne događa se ova priča nama.

TREĆI SUSRET BOSANKI I BOSANACA – VJEČNA BOSNA

TREĆI SUSRET BOSANKI I BOSANACA – VJEČNA BOSNA

SLOBODNO ŠIRITE DALJE, DJELUJE DEZINFEKCIONO

Fotografija Edine Dine Sarač.

Hvala velika Bosankama i Bosancima i prijateljima koji su se odazvali pozivu i došli na Treći susret članova Udruženja građana Vječna Bosna. Hvala svima onima koji su željeli doći, ali su iz raznih razloga bili spriječeni, – kao da su i bili prisutni. Hvala onima koji su u mislima bili sa nama, iako neodlučni – možda će se njihova svijest probuditi jednog jutra kao samosvijest i umjesto da mi njih pozivamo i tražimo, oni će sami tražiti put do Vječne Majke Bosne. Posebna hvala i onima koji su ‘samosvjesni’ i koji su mogli, a nisu htjeli doći – napravili su nam uslugu, ali, neka odstupe kao ‘prijatelji’, i kao lažni licemjerni prijatelji naših pravih iskrenih prijatelja, – nikome nisu prijatelji, pa čak ni sebi samima, i neka prestanu glumatati patriote. Ovi posljednji ne trebaju nikakve uzore. Njihov patriotizam je “patriotizam”, jer, jednostavno lažu. Lažu javnost i spremni su na svaku uvredu, intrigu, denuncijaciju, bahatost, prostaštvo, krađu identiteta, spremni i na brutalne prijetnje. Lažu, kako to već autentično i samokritično opisa dalekosunčani farizej, rodonačelnik fenomenologije laganja, lažu toliko uvjerljivo da su već i sebe uvjerili u svoje notorne somnambulne laži, sročene zarad ostvarenja prikrivenih ličnih ciljeva, uvijenih u blistavi celofan praznih priča i populizma, egomansko-grandomanskog hipnotiziranja i fasciniranja Fb lajkera. Licemjerni populisti, piskarala i škrabala moraju se prvo naučiti ljudskosti i elementarnoj kulturi komunikacije. Kakav je to prijatelj, ne prijatelj drugome, već prijatelj Istini, koji na tri poziva ne zna i neće odgovori niti jednom uljudnom porukom. Nema to veze i nikakve dodirne tačke niti sa kulturom niti sa kulturologijom, niti sa filosofijom, niti sa pravom, kamoli sa probosanskim patriotizmom. Ne samo da su nekulturni već su i kao ljudi promašeni i izgubljeni, na njihovu štetu i štetu društva koje je u njih polagalo velike nade, koje ih je školovalo, bodrilo, pomagalo i bilo uz njih i za njih, a bit će da su u skrovitim majušnim svojim dušama bili i ostali – nacionalisti. A ko su i šta su nacionalisti lijepo su opisali Danilo Kiš, Umberto Ecco i drugi vrli znalci katakombi i lavirinata ljudskih duša. Lažne intelektualce otkriva njihovo blagoglagoljivo sebeskrivajuće ćutanje, – najbolje se ogleda u jalovom populističkom piskaranju i ispraznom blebetanju kojim prikrivaju svoju lažnu opredijeljenost za Bosnu, a nju, Cjelovitu, Neutralnu, Jedinstvenu, podmuklo ruiniraju svojim “Za”, za sve drugo i za svačiji interes (ponajviše svoj lični), a ponajmanje za interes Bosne koja im je dala život i sve u njemu. Nisko je njihovo puzanje i kaljanje svijetlih imena kojima nastoje da se ikebanski okoriste. U svojoj niskosti manipuliraju polusvjesnošću čestitog, ali nedovoljno obrazovanog čovjeka. Degradiraju i zloupotrebljavaju i ‘obične’ ljude, a degradiraju i zaslužne građane koristeći ih kao svoje perjanice, eksponirajući ih u medijima, i čak, – ugrožavajući njihove živote. Nikada oni ni najjačim megafonima neće dobaciti svoje omutavljene grgoljivo-alkoholizirane glasove do sfera prave Istine o povijesti Bosne. Niti će i najjačim teleskopima dobaciti do pojma Pravde svoje mutne vodnjikave poglede zamućene svojim srebroljubljem, častohlepljem i vlastogramzivošću. Kao krtice neka ostanu u svojim krtičnjacima/šktričnjacima. Neka svojim krtičnjačkim gromorom i mumljanjem ne kvare ime jedne, za njih tek teleskopski dokučive zvijezde koja je kao i uvijek kada je potrebno bila prisutna na pravom mjestu i u pravo vrijeme, koja je spasavala i njihove duše u hudome času hercegovačke epizode bosanske kataklizme. Legendarna velika Štefica Galić. Ona je prava plemenita rasna Hercegovka. Ostalima pardon, neka se ne diče tuđim odličjem. Nismo svi neuki da ne uočimo razliku zlata i (jako uvjerljive, ali samo njima sličnim trbuhozborcima dopadljive) pozlate.

20170817_214749

2017-08-21_0133.png

  

KOJIM JEZIKOM SE GOVORI U BOSNI I HERCEGOVINI? Midhat Riđanović

Midhat Riđanović

 

KOJIM JEZIKOM SE GOVORI U BOSNI I HERCEGOVINI?

U Ustavu BiH stoji da se u ovoj državi govore bosanski, srpski i hrvatski. Mi dobro znamo da svi ljudi u ovoj zemlji govore na potpuno isti način, pa izgleda apsurdno jednom jeziku davati tri imena. Naravno, pošto su politički moćnici podijelili jedan bosanski narod na tri, trebalo je izmisliti i tri „jezika“ koji će potvrditi da se zaista radi o tri naroda. U elektronskim medijima se smjenjuju bosanski, srpski i hrvatski spikeri kako bi se zadovoljile ustavne odredbe o ravnopravnosti naših „jezika“. Između bosanskog i srpskog kakav se govori u Bosni nema apsolutno nikakve razlike, pa se „ravnopravnost“ ostvaruje samo tako što vijesti jednom čita osoba sa muslimanskim imenom i prezimenom (ime se sve teže raspoznaje kao muslimansko jer bosanski muslimani danas bježe od svih znakova svog muslimanskog porijekla), a drugi put osoba sa srpskim imenom i prezimenom. Hrvatski spikeri se lakše prepoznaju jer upotrebljavaju riječi (kao tijekom, tjedan, nazočan) iz nama stranog hrvatskog kakav se govori u Hrvatskoj. Nijedan bosanski Hrvat nije naučio riječi kao tijekom, tjedan i nazočan u roditeljskom domu, one ne pripadaju njegovom maternjem jeziku, njih upotrebljavaju samo hrvatski nacionalisti u Bosni. Ali budući da su u ovoj zemlji nacionalisti na vlasti, upotrebljavaju ih i oni beha Hrvati koji smatraju da mogu izvući neku korist ako riječi svog maternjeg jezika zamijene hrvatskim riječima.

I lingvisti i lingvistički laici identefikuju jezik koji čuju na osnovu njegovog izgovora i gramatike, leksika je posljednja stvar koju uzimamo u obzir kad prepoznajemo neki jezik ili dijalekt. To najbolje potvrđuje činjenica da se Bosanci koji tvrde da su Hrvati prepoznaju u Zagrebu kao Bosanci čim izgovore jednu rečenicu. Očito je da je razlog tomu činjenica da je ta osoba imala u svom govoru brojna fonetska i gramatička obilježja kojih nema u hrvatskom, tj. da je govorila bosanski. U današnjem svijetu višestruko uvećane komunikacije između naroda sa različitim jezicima, svi narodi uzimaju riječi iz drugih jezika ali ih izgovaraju na svoj način, i one vremenom postaju neprepoznatljive kao strane riječi. Romski narod živi u skoro svakom dijelu svijeta, i uvijek preuzima veliki broj riječi iz jezika zemlje u kojoj je nastanjen. Sve te riječi se izgovaraju glasovima romskog jezika i gramatički ponašaju prema pravilima romske gramatike, što ih poistovjećuje sa “pravim” romskim riječima; ipak, i pored jako velikog broja “tuđih” riječi, i Romi i ne-Romi zvaće taj jezik romski. Preko 80% punoznačnih riječi u sljedećim rečenicama uzeto je iz engleskog: Sada ću daunlodovati ova dva fajla i apdejtovati definicije tvog antivirusa. Sa ovog sajta se šeruju krekovane aplikacije i novi apdejti. Ovaj softver bi trebao očistiti sve trojance, spajvere i malvere. Na kojem jeziku je napisan ovaj tekst? Naravno, na bosanskom (što znači i na ostala tri naša „jezika“). Zašto? Zato što bi, kad bi se čitao, bio izgovoren glasovima našeg jezika, i zato što se u njemu strogo poštuje morfologija i sintaksa našeg jezika. A ako gornji tekst nije uzorak engleskog, onda ni Bosanac koji ima još manji procenat hrvatskih riječi u svom „hrvatskom“ ne govori hrvatski već bosanski. 

Upotrebljavajući riječi strane narodnom govoru bosanskih Hrvata, naši hrvatski političari i njihove skutonoše čine trostruku izdaju: 1) Izdaju sebe samog kao političkog poltrona jer prije minulog rata nisu upotrebljavali riječi kao tijekom i tjedan; 2) Izdaju rođenu mater koja također nije upotrebljavala takve riječi; 3) Izdaju svoj hrvatski narod u Bosni, koji je uvijek govorio na potpuno isti način kao i svi ostali starosjedioci ove zemlje.

Toliko je očevidno da u Bosni i Hercegovini živi jedan narod da mi se čini deplasiranim dokazivati tu činjenicu. Osim vjerskih razlika, koje su u današnjem dominantno sekularnom svijetu beznačajne za kolektivnu identifikaciju, ne postoji ni jedna jedina razlika među bosansko-hercegovačkim stanovništvom koja bi se mogla navesti kao osnova za njegovu podjelu na tri nacije. U većini slučajeva dvije nacije govore dva različita jezika, ali dvije srodne nacije (čija srodnost je rezultat zajedničkog porijekla) redovno govore dvjema varijantama istog jezika. Tako se razlikuju Indusi od Pakistanaca, švicarski i austrijski Nijemci od “pravih” Nijemaca, Belgijanci i Švicarci koji govore francuski od Francuza u Francuskoj. Zato bi se moglo reći da su Srbi u Srbiji jedan narod a bosanski Srbi drugi narod, jer govore različitim varijantama istog jezika. Pošto se u Bosni i Hercegovini govori jedan jezik i pošto u njemu nema nikakvih varijanti nacionalnog porijekla, očito je da u ovoj zemlji živi samo jedan narod. Istorijska podvala političkih moćnika kojom je jedan narod podijeljen na tri naroda i zbog koje je stradalo hiljade nevinih života svakako je bez presedana u ljudskoj istoriji.

Američki istoričari s kojima sam razgovarao o Bosni pitaju me zašto ne postoji pokret kojim bi se razotkrila istorijska podvala o podjeli Bosanaca na tri nacije i uspostavila jedna bosanska nacija. Bilo je više pojedinačnih pokušaja u tom pravcu, a danas na Fejsbuku ima 5-6 grupa koje rade na tome da svi budemo Bosanci. Ja lično mislim da takav pokret ne bi uspio čak ikad bi bio puno masovniji i bolje organizovan. Našim političkim moćnicima je podjela bosanskog naroda na tri “nacije” pravi rudnik zlata, jer se svaka važna politička funkcija množi sa tri. A vlast je najjača i jedina neizlječiva droga, istorija je puna primjera da su u borbi da dođu na vlast i održe na vlasti mnogi suveréni svojom rukom ubijali rođenu braću i djecu. Šaljući ljude da ginu za njih u minulom bosanskom ratu, naši nacionalistički lideri indirektno su ubijali stotine hiljada svojih sunarodnjaka. Ne smijem ni da pomislim šta bi naši vlastodršci uradili da sačuvaju “tronacionalnu” Bosnu, ali sam siguran da bi upotrijebili svo raspoloživo oružje i ubijali svakog ko im stoji na putu. Zato nam nema druge nego da se prilagodimo ovoj „troglavoj aždahi“ od države i da se maksimalno uzajamno pomažemo kao jedan narod, što i jesmo.

Ništa ljude ne zbližava toliko kao zajednički jezik, jer je jezik najbliži ljudskoj duši. Nikad sâm narod koji govori jednim jezikom ne bi glasao da se podignu bilo kakve barijere koje bi na bilo koji način dijelile jednu jezičku zajednicu. Takve barijere su dizali samo moćnici ne pitajući narod, jer su pomoću njih stvarali nove feude, kneževine, i kraljevine, a kasnije i države, koje su im trebale da bi postali moćni feudalci, kneževi, kraljevi, a kasnije i predsjednici država. Podizanje barijera unutar jedne jezičke zajednice svojevrstan je antinarodni zločin. Ali ljudska istorija je ponajviše istorija nasilja nad bespomoćnim narodom. Podijeli pa vladaj poznato je geslo moćnika i vrlo efikasno sredstvo za tlačenje naroda. Nezajažljiva želja pojedinaca za vlašću kršila je sve na svom putu do vlasti, kako ljude tako i njihove duše.

Postoji bogata istoriografska literatura koja nedvojbeno pokazuje da u Bosni nije bilo Srba i Hrvata do nazad nekih dvjesto godina. Tokom prvih sto i više godina Turske vladavine naziv Bošnjaci odnosio se samo na bosanske pravoslavce i katolike. Vremenom se proširio i na muslimane i ostao kao jedina zajednička identifikacija cijelog bosanskog življa sve do pred kraj 18. vijeka.[1] Naravno, bošnjaštvo je bilo prevashodno teritorijalno određenje, nije ni moglo biti nacionalno jer sam pojam nacije kao pravne kategorije ustanovljen je tek u vrijeme Francuske revolucije.

Sada ću citirati dijelove iz radova američkih istoričara čiji je primarni naučni interes istorija Bosne. Balkanski istoričari nisu podržavali tezu da u Bosni nije do skora bilo Srba i Hrvata, jer su bili svjesni da bi se takvim stavom zamjerili vlastima; kao i većina ostalih balkanskih “intelektualaca”, oni su se u svom “naučnom” radu prilagođavali režimskoj politici. Svijetli izuzetci među našim istoričarima su Ahmed Aličić i Dubravko Lovrenović.

Postoje brojni istorijski izvori koji jasno pokazuju da smo do pred kraj 18. vijeka svi u Bosni bili Bošnjaci. Evo nekih citata iz knjige Pokret za Autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, koju je njen autor Ahmed Aličić napisao nakon višegodišnjeg istraživanja autentičnih osmanlijskih dokumenata:

Današnji Srbi u Bosni nisu povjesni Srbi, niti su današnji Hrvati u Bosni povjesni Hrvati. Dakle i jedni i drugi su oktroirani u današnje nacije. Za ove naše tvrdnje ne postoje nikakvi valjani protivargumenti. (Pokret, str. 355-6)

U nastavku, Aličić još kaže:

Od dolaska Osmanlija na područje Bosne, ni u zvaničnim ni u nezvaničnim dokumentima Turske provenijencije, uopće se ne spominje ni ime Srbin ni ime Hrvat, u smislu pripadnosti tim narodima… (Pokret, str. 356)

A na 362. strani svoje knjige, Aličić piše:

Neki istoričari zaključuju kako je i u Tursko doba Bošnjak i bošnjaštvo bilo specificirano samo za muslimane. Na to, navodno, Kršćani, kao “kmetovi”, nisu imali pravo. To je totalno paušalna tvrdnja. Za to nema nikakvih pozitivnih argumenata, uopće nikakvih argumenata. To je posve izmišljeno i predstavlja fantaziju, privid. Ti niti znaju šta je kmet a šta nije, i ko je kmet i ko nije, kao na primjer M. Mažuranić, na čije se pričanje oslanjaju neki pisci.

Jedan broj stranih istoričara bavio se Bosnom, neki skoro isključivo a neki kao jednom od zemalja iz naše regije čiju su istoriju proučavali. Ja sam pratio radove dva vodeća američka “bosnologa“, Džona Fajna (J. Fine) i Roberta Donije (Donia), profesorā na Mičigenskom Univerzitetu u SAD. Za mene su njihovi radovi najpouzdaniji, jer oni nisu imali nikakvih razloga da “navijaju“ za jednu od naše tri “nacije“. Osim toga, budući da su Amerikanci, nisu skloni prepisivanju tuđih radova bez provjere istorijskih činjenica. Čim je počela naša posljednja ratna gužva, oni su sjeli i napisali omanju knjigu koja je objavljena 1994. pod naslovom Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (Bosna i Hercegovina : Iznevjerena Tradicija), izd. Columbia University Press, New York. Evo nekih citata iz te knjige:

Zaustavimo se na kratko da razmotrimo nazive kojima je iskazivan grupni identitet u srednjevjekovnoj Bosni. Ako isključimo neke grupe na periferiji ove proširene Bosne (neke na sjeveru i zapadu koji su se mogli identifikovati kao Hrvati i neke na Humu koji su se mogli zvati Srbima ili pripadnicima Srpske crkve), ne nailazimo na Bosance koji sebe zovu Srbima ili Hrvatima. Ako im je trebao obuhvatniji naziv, zvali su se Bosancima. [naglasio M.R.] (str. 25)

Do vremena kad Turci osvajaju Bosnu u drugoj polovini 15. vijeka, Bosna je bila nezavisna država sa posebnim tradicijama koje su ih jasno razlikovale od njenih srpskih i hrvatskih susjeda, iako su Bosanci i ovi njihovi susjedi govorili istim jezikom. (str. 13)

Srbija i Hrvatska polažu pravo na pojedine dijelove Bosne po etničkoj osnovi. Međutim, u raznim periodima kada su ovi susjedi Bosne egzistirali kao nezavisne države ili kao regije unutar većih državnih zajednica, oni su kontrolisali samo djeliće Bosne, i to samo na kratko. Osim toga, izuzimajući četiri godine ustaškog terora za vrijeme Drugog svjetskog rata, ti kratki periodi njihove dominacije desili su se prije više od 500 godina. Prema tome, ni Srbija ni Hrvatska ne mogu ozbiljno polagati istorijsko pravo na Bosnu. Bosna postoji stoljećima kao koherentna cjelina. (str. 7-8)

Onda, u 19. vijeku, pod uticajem ideja koje su lansirane iz Srbije i Hrvatske, pravoslavci i katolici u Bosni počinju, postepeno i neujednačeno, dobijati etničke nazive “Srbin” odnosno “Hrvat”. (str. 10)

Obratio sam se direktno Profesoru Doniji pitanjem kad je počela kampanja  preimenovanja bosanskih pravoslavaca u Srbe i katolika u Hrvate. Odgovrio mi je da je srbizacija pravoslavaca počela krajem 18. vijeka i da su je u početku vodili uglavnom popovi i učitelji pristigli iz Srbije. Glavni mamac im je bio obećanje da će štititi pravoslavce od turskog zuluma. Na potpuno analogan način počela je i kroatizacija katolika u četvrtoj deceniji 19. vijeka.

Poznato je da je u Osmanskoj Imperiji ne-muslimansko stanovništvo bilo diskriminirano u odnosu na muslimane, pa je logično pretpostaviti da su mnogi siroti pravoslavci i katolici prihvatili promjenu nacionalnog imena u zamjenu za moguću zaštitu brojnije i jače braće po vjeri. Ipak, mnogi Bosanci su se opirali nastojanjima da im se promijeni nacionalno ime. Među njima su se isticali fra Ivan Franjo Jukić i fra Antun Knežević, koji je 1870. godine objavio u časopisu Bosanski prijatelj članak u kojem se obara na one Bošnjake (kako smo se onda zvali) koji su se odrekli svog bošnjaštva i prihvatili tuđa nacionalna imena.[2]

Za mene je lično najbolji dokaz da smo do skora svi bili Bošnjaci (tj. Bosanci u prevodu na savremeni bosanski) činjenica da i u Hrvatskoj i u Srbiji živi jako mnogo ljudi čije je prezime Bošnjak. Znao sam ja to od mladih dana, ali dugo nisam tome pridavao posebnu pažnju. Međutim, sad kad je nacionalizam postao tako dobar biznis, a na drugoj strani koštao Bosnu tolikih nevinih glava, odlučio sam da to malo ispitam. Ponukala me je jedna emisija na HRT-u 1, u čijoj špici su, među petnaestak prezimena, bila tri Bošnjaka. “Otkud toliki Bošnjaci u sred Zagreba?” upitam se ja. Onda mi padne na pamet da sam u školi učio da je svaki odrasli muškarac katolik i pravoslavac morao u Osmanlijskoj Carevini plaćati dodatni porez kao ne-musliman (porez se zvao džizja, Turski cizye), što ih je nekad dovodilo do ruba egzistencije. Zato su bježali iz Bosne – naravno, pravoslavci u Srbiju, katolici u Hrvatsku. Do sredine 19. vijeka prezimena su u Bosni imali samo članovi kraljevskih i plemićkih porodica, običan hrišćanski svijet identifikovao se krštenim imenom i imenom oca; naravno, govorili su i da su Bošnjaci, pa su im vlasti u zemljama u koje su dolazili upisivali tu teritorijalnu oznaku kao prezime.

Onda sam došao na ideju da pozovem telefonske centrale nekih gradova u susjednim državama da ih pitam da li imaju pretplatnika sa prezimenom Bošnjak. Pomislio sam da bi ih moralo biti u Splitu, jer je to veliki grad sa lukom i, od svih većih gradova u našem okruženju, najbliži tadašnjoj Bosni. Bošnjaci onog vremena, nepismeni i neuki, mogli su zarađivati hljeb samo svojim mišićima, pa su išli u Split vjerujući da će tamo naći posla prije nego na drugim mjestima. Zato sam nazvao Split i saznao da u samom gradu i bližoj okolini ima 261 pretplatnik sa prezimenom Bošnjak. Poslije sam ustanovio da u Beogradu ima 200 telefonskih pretplatnika Bošnjaka (vjerovatno ih ima i koji nemaju telefon). “Prošetao“ sam malo po imeniku Telekoma Srbije i našao da u Čačku ima 58 Bošnjaka, u Valjevu 29, u Kragujevcu 52 (neki se zovu Bošnjaković, ali je jasno odakle su došli). I gle kako se sve uklapa: ima vrlo  malo Bošnjaka muslimana jer, očito, oni nisu bježali iz Bosne da bi ih tamo negdje nazivali Bošnjacima. Od 146 Bošnjaka u Sarajevskom telefonskom imeniku samo je desetak muslimana. Današnji muslimani sa prezimenom Bošnjak vjerovatno su “povratnici“, koji su po dolasku u Bosnu primili Islam. Ali ne-muslimana sa prezimenom Bošnjak ima, u manjem ili većem broju, po cijeloj teritoriji gdje se danas govori BCHS,[3] procentualno znatno više nego stanovnika sa bilo kojim drugim prezimenom. U istočnoj Slavoniji nalazi se veće selo sa preko 4.000 stanovnika koje se zove Bošnjaci, i koje svojim imenom govori o porijeklu ljudi što u njemu žive. U Srbiji nalazimo čak tri sela sa imenom Bošnjane: jedno u okolini grada Varvarina,  kroz koje teče Bošnjanska Reka, i po jedno kod Paraćina i Rače.

Nakon što sam pažljivim razmišljanjem i “telefonskom” argumentacijom ustanovio da smo nekad svi bili Bošnjaci, odlučio sam da vidim šta na tu temu kaže Internet, ta najveća i najbolja enciklopedija. “Uguglam“ Dalmatian History (Istorija Dalmacije) i nađem poznati podatak da je Dalmacija bila pod vlašću Venecije od 1420. do 1797, a malo dalje i ovo: „The Republic of Venice was also one of the powers most hostile to the Ottoman Empire's expansion, and participated in many wars against it. As the Ottomans took control of the hinterland, many Christians from Bosnia took refuge in the coastal cities of Dalmatia“,što je u prevodu “Republika Venecija također je bila jedna od sila koja se suprotstavljala ekspanziji Osmanske Imperije i koja je učestvovala u mnogim ratovima protiv nje. Kako su Turci zaposjedali krajeve u zaleđu Dalmatinske obale, tako su mnogi kršćani iz Bosne bježali i nalazili utočište u primorskim gradovima Dalmacije“[naglasio M.R.].

Dakle, pažljivim razmišljanjem može se doći do istorijskih činjenica i bez traganja za materijalnim dokazima (posebno sam ponosan što je potvrđena moja pretpostavka da je veliki broj Bošnjaka hrišćana odlazio u Dalmaciju, sigurno najviše u Split).

Postoje brojni pisani tragovi, i u kamenu i na papiru, koji svjedoče o istoriji Bosne, ali do početka 19. vijeka nema traga o Srbima i Hrvatima kao narodima koji žive u BiH. Najpoznatiji pisani spomenik je Povlja Kulina Bana, koji sebe zove banь bosьnьski. Vikipedijin članak „Bošnjani“ sadrži ovu rečenicu: „The name Bošnjani appears in almost all Bosnian state documents (povelje) since the 12th century, as used for the people of medieval Bosnia until the last Bosnian king Stjepan Tomašević“, što znači ‘Naziv Bošnjani javlja se u skoro svim bosanskim državnim dokumentima (zvanim povelje) od 12. vijeka; on se odnosio na ljude srednjevjekovne Bosne sve do posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića’. Često se javlja i izraz Dobri Bošnjanin, kojim se označavao i sljedbenik Crkve bosanske i stanovnik prvobitne Bosne, bez teritorija koja su osvajanjem pripojeni Kraljevini Bosni.

Samo na teritoriji Bosne i Hercegovine otkriveno je preko 6.000 stećaka, a oko hiljadu je nađeno na teritoriji današnje Srbije, Crne Gore, i Hrvatske. Pored ljudskih likova i raznih simbola, neki stećci nose natpise ispisane bosančicom (koja se zove i bosanska ćirilica), na kojima možete pročitati ime umrlog, a ponekad uz ime i Dobri Bošnjanjin, kao određenje njegove vjerske/etničke pripadnosti. Kroz cijeli srednji vijek dominantna religija u Bosni bila je jeretička Crkva bosanska. To je jedna od rijetkih jeresi koju masovno prihvataju ljudi iz svih slojeva društva, od siromaha do kralja, i koja je dugo bila jedina priznata vjerska organizacija u Bosni. Crkva bosanska prestala je da postoji nakon sloma srednjevjekovne bosanske države i osmanlijskog osvajanja Bosne 1463. godine.

Veoma dobar i iscrpan članak Ferida Ferka Šantića o vjersko-etničkoj  situaciji u srednjevjekovnoj Bosni, naslovljen „Bošnjani-Bošnjaci istočno od Drine u XV i XVI vijeku“, sadrži obilje autentičnih zapisa koji govore da su se svi stanovnici Bosne, do početka 19. vijeka, zvali Bošnjani ili Bošnjaci, i da su u najvećem broju po vjeri bili krstjani.[4]Bilo je i Bošnjaka katolika i pravoslavaca, ali nije bilo Srba i Hrvata. Na velikom broju stećaka sa natpisima pokojnik se identifikuje samo kao Bošnjanin ili Bošnjak; tri takva stećka prikazana su u Šantićevom članku. On također citira sljedeće dijelove iz Ugovora sa Dubrovčanima, koji je Stjepan Kotromanić sklopio 15. avgusta 1332. godine:

Ako Boshnjanin bude duzan i pobjegne-da mu nije vjere ni ruke… 

Ako ima Dubrovchanin koju pravdu na Boshnjaninu

da ga pozove… 

Ako Boshnjanin zapshi da nije duzhan da mu nareche prisechi…

Ako Dubrovchanin ubije ali posjeche u Bosni ili Boshnjanin Dubrovchana

taj pravda… 

Ako bude svada Boshnjanina

z Dubrovchaninom… 

I ako Boshnjanin izme dobitak dubrovachki na vjeru,…

Šantić također prenosi originalne katastarske popise iz turskog vremena. Iza imena poreskog obveznika stoji Bošnjanin ili, kasnije, Bošnjak. Vrlo rijetko se javlja i etnonim Vlah, ali nikad Srbin ili Hrvat.

slika iz katedrale

Najzad, Sarajlije mogu da vide svojim očima natpis ispod dva vitraža u sarajevskoj katedrali, koji nas obavještava ko je podigao tu lijepu bogomolju. Evo slike jednog od tih vitraža:

Rekao sam ranije da je kroatizacija bosanskih katolika započela u četvrtoj deceniji 19. vijeka. Sad vidimo iz datuma na vitražu – katedrala je otvorena za vjernike 1887. – da kroatizacija bosanskih Katolika nije završena ni nakon skoro 50 godina od njenog početka. Iz cijelog procesa kroatizacije i srbizacije vidimo da je Bosanac bio „tvrd orah“ i da se nije dao lako kupiti. Poznato je da se sve društvene promjene odvijaju brže u gradu nego na selu, a ako sarajevski katolici nisu još bili prevedeni u Hrvate ni do 1887. godine, očito je da je u narodu postojao jak otpor nametanju tuđih nacionalnih imena.Taj otpor popušta u prvoj deceniji 20. vijeka, kada Srbija i Hrvatska počinju da se angažuju na svom velikosrpskom odnosno velikohrvatskom projektu puno ozbiljnije i sa većim ulaganjima.

Navodimo još, kao “biber po pilavu”, ove divne stihove velikog bosanskog pjesnika Safvet-bega Bašagića iz njegove “Pjesme Bošnjaku”, objavljene u listu Bošnjak 2. VII 1891. godine:

Znaš Bošnjače, nije davno bilo,

Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,

Kad u našoj Bosni ponositoj,

I junačkoj zemlji Hercegovoj,

Od Trebinja do Brodskijeh vrata,

Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroz svoje hire,

Oba stranca ko u svome šire.

Oba su nas gosta saletila,

Da nam otmu najsvetije blago,

Naše ime ponosno i drago.

Svi istoričari Bosne slažu se u tome da su korijeni njenog stanovništva multinacionalni i multikulturalni, i to ilirski, grčki, latinski, vlaški, gotski, keltski, i slavenski, da i ne govorimo o Hunima, Avarima, Vizigotima, Vandalima i sličnim varvarskim narodima, čiji su muški pripadnici tutnjali i harali našim prostorima.[5] U stvari, svi narodi svijeta imaju “šaren” DNK, što doprinosi tome da se na nacionalnu pripadnost sve više gleda kao na istorijsku kategoriju, to je nešto što smo nekad bili, ali više nismo. Čak i u državama u kojima zaista žive različiti narodi koji govore potpuno različitim jezicima, kao što su Belgija i Švicarska, nacionalna pripadnost nema nikakvu političku težinu; „nacionalni ključ“ se može manifestovati samo slučajno, ako se desi da su izabrane osobe porijeklom iz različitih naroda (u Belgiji je Flamanac Wilfried Martens zauzimao položaj premijera tokom 13 godina (1979-2011) i imao široku potporu Valonaca, mada su se inače belgijski premijeri obično smjenjivali nakon što su bili na tom položaju samo godinu ili dvije).

Ono što meni smeta kod pojedinih autora sa muslimanskim imenima, koji iznose zaista vjerodostojne dokaze da smo tokom skoro cijele istorije svi u Bosni imali jedno etničko ime, jeste činjenica da to ime danas pripisuju samo muslimanima. Po meni je taj istorijski falsifikat jedna od najvećih opasnosti za Bosnu. Ništa mi manje ne smeta insistiranje na arhaičnom terminu Bošnjak, bilo da se on odnosi samo na Muslimane, bilo na sve Bosance (ako već idemo u istoriju, meni bi logičnije bilo da oživimo prvobitni naziv Bošnjanin!). Ja mislim da su vlasti žedni političari i oni koji su ih slijedili iz šićardžijskih pobuda napravili Bosnu komplikovanom u etničkom i svako drugom pogledu, iako je Bosna jedna od najjednostavnijih državnih zajednica na svijetu: Bosna je zemlja u kojoj žive Bosanci koji govore Bosanski (Hercegovina treba da ostane samo kao naziv regije na jugu Bosne).[6]

Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci su jedan narod

Kada jedan ljudski kolektiv – jedno ili više plemena, jedan ili više naroda – govori istim jezikom, u pitanju je jedna od tri situacije: 1) Radi se o jednom narodu koji govori jezikom naslijeđenim od svojih predaka; to je slučaj velike većine svjetskih jezika, a evropski primjeri su ruski, francuski, baskijski, malteški. 2) Radi se o dva ili više naroda, od kojih je jedan naslijedio jezik od predaka, dok je drugima taj jezik nametnut osvajanjem; to je slučaj engleskog jezika u Velikoj Britaniji: Englezi su prvobitni govornici engleskog, dok je keltskim narodima – Škotima, Ircima i Velšanima – engleski jezik nametnut nakon što su Englezi osvojili njihove zemlje i vremenom potisnuli njihove keltske jezike. 3) Narod govori jezikom bivših kolonizatora, najčešće engleski, francuski, portugalski ili španski; to je slučaj engleskog u velikom broju zemalja, gdje može biti jedini jezik (kao na Jamajci), ili službeni jezik u svim vidovima javnog života, mada uz njega postoje i lokalni jezici (kao u Gani, Liberiji, Nigeriji i brojnim drugim zemljama). Postoje i „miješani“ slučajevi: španski jezik kojim se govori u zemljama Latinske Amerike nametnut je autohtonom indijanskom stanovništvu osvajanjem, ali je on i naslijeđeni jezik velikog broja doseljenika iz Španije.

Pogledajmo sada gdje smo mi u ovoj šemi. Jezik kojim danas govore Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci nije nametnut ni osvajanjem ni na koji drugi način. Nismo bili ni engleska ni francuska ni portugalska kolonija (na žalost). Pa jesmo li onda četiri naroda ili jedan? Mi smo, nepobitno, JEDAN NAROD. Otkud nam onda četiri imena? Ma dijelili nas moćnici, jer više naroda znači više država, a više država stvara više ministarskih fotelja i drugih bogato plaćenih političkih položaja, koji donose i brojne društvene privilegije. Dakle, formula balkanskih moćnika za osvajanje vlasti bila je jednostavna: izmisliš narod, od naroda napraviš državu, a država je neiscrpan rudnik para i brojnih drugih privilegija.

Zanimljivo je da ovo o jednom umjesto četiri naroda nije još, koliko mi je poznato, “naučno” konstatovano, mada bulji u oči svakom ko hoće da gleda. Objašnjenje tog kardinalnog propusta leži u tradicionalnom poltronskom odnosu prema vlastima ne samo naših istoričara nego i većine intelektualaca.

  • Svugdje su se moćnici služili lažima da dođu na vlast i održe se na vlasti, ali istorijska podvala kojom su od jednog naroda napravljena četiri sigurno nema paralele u istoriji čovječanstva. Mada se ovakvi fenomeni obično pripisuju civilizacijskoj nedoraslosti Balkanaca i njihovom vrlo oskudnom obrazovanju, moramo podsjetiti da Albanci, također balkanski narod, nikad nisu dozvolili da budu podijeljeni na vjerskoj osnovi, što im je, između ostalih faktora, i te kako pomoglo da dođu do vlastite nezavisne države. Ni jedan naš istoričar nije ukazao na činjenicu da vjera nije nikad bila osnova za stvaranje nacije, mada je ponekad bila važan faktor u određivanju državnih granica, kao u slučaju Indije i Pakistana. Ako je naš katolik Hrvat, pravoslavac Srbin, musliman Bošnjak, šta se dešava kad, na primjer, pravoslavac pređe u katoličanstvo? Po našoj “formuli” trebao bi postati Hrvat nakon procedure od petnaestak minuta! Šta je po narodnosti dijete iz “mješovitog” braka? Kad ovo pitanje postavite nekom nacionalisti, on će reći da to dijete, kad postane punoljetno, treba da se opredijeli za jednu od dvije nacije. To znači da treba odlučiti da li da uvrijedi majku ili oca, jer mora odbaciti nacionalnost jednog roditelja. Ako je vjera osnova za nacionalnu pripadnost, koje nacionalnosti su sljedbenici vjera “uvezenih” iz Indije ili protestantskih crkvi kao što su evangelistička (luteranska), reformatorska (kalvinistička), metodistička, baptistička, Hristova duhovna crkva, i Crkva Jehovinih svjedoka. Treba imati na umu da se broj sljedbenika ovih drugih vjera povećava na našim prostorima na račun naših triju tradicionalnih religija, pa će u perspektivi biti potrebno izmisliti nove narode kako bi se ispoštovao naš princip „jedna vjera – jedan narod“! Eventualni kontra-argument da se radi o sektama Hrišćanstva a ne posebnim religijama, lako se može oboriti činjenicom da su ove druge religije udaljenije od pravoslavlja i katoličanstva nego ove dvije vjere jedna od druge.

Da bi se dvije ljudske zajednice smatrale zasebnim narodima, one moraju prije svega imati različite kulture u antropološkom smislu. Međutim, mnogim našim ljudima nije baš sasvim jasno antropološko značenje kulture. Zato ćemo napraviti kraću digresiju da objasnimo taj pojam. Riječ kultura potiče od latinske imenice cultura, koja se u početku odnosila na obradu zemljišta radi dobijanja čovjeku korisnih usjeva, a kasnije i na bilo kakav ljudski napor usmjeren čovjekovom boljitku. Nauka koja proučava kulturu zove se kulturalna antropologija, za razliku od fizičke antropologije, koja proučava fizičke/anatomske razlike među ljudima. Sve do nazad stotinjak godina kultura se u zapadnoevropskim jezicima pretežno upotrebljavala da označi vrhunska dostignuća zapadnoevropske civilizacije, prije svega dostignuća u nauci i umjetnosti. To rasističko poimanje kulture preneseno je i u naš jezik, uglavnom posredstvom njemačkog. U takvom tumačenju kulture narod koji nema operu, slikare impresioniste, ili kašike za jelo je nekulturan, a onaj koji to ima je kulturan. Vremenom je sve veći broj antropologa počeo proučavati sve veći broj kultura ranije nepoznatih naroda, naročito u Africi, Aziji i među američkim Indijancima. Otkrića antropologa zapanjila su “civilizovanu” Evropu: ne samo da mnogi od naroda koje su Evropljani često zvali primitivnim posjeduju bogatu i raznovrsnu kulturu, nego neka njihova dostignuća svojom složenošću, ljepotom, i sofisticiranom simbolikom prevazilaze sve što je Zapad ikad stvorio (s druge strane, svjetski ratovi i atomska bomba su “otkrića” zapadne kulture). Zato u savremenoj antropologiji vlada tzv. kulturalna relativnost, koja podrazumijeva da nema nikakve osnove za bilo kakvo vrednovanje kultura – ni jedna kultura nije bolja ili gora od druge, ona je samo drukčija.

Danas se u antropologiji kultura definiše kao sve ono što ljudi steknu, svjesno ili nesvjesno, živeći u jednoj ljudskoj zajednici, a to je prije svega specifičan pogled na svijet, te zajednička znanja, vjerovanja, predrasude, običaji i navike karakteristične za dati ljudski kolektiv. Poduži članak u Vikipediji daje iscrpan opis pojma kultura i promjenā u shvatanju tog pojma kroz istoriju. Na samom početku članka kultura se definiše kao “svi oni ljudski fenomeni koji se ne mogu pripisati genetskom nasljeđu.” Postoji i jednostavnije određenje kulture u antropološkom smislu: “Kultura je čovjek minus njegova biologija.”

Ko god poduzme ozbiljno antropološko istraživanje autohtonog stanovništva Srbije, Hrvatske, Crne Gore, i Bosne i Hercegovine sa ciljem da otkrije naučne dokaze o postojanju četiri naroda u ovim zemljama doživjeće potpun neuspjeh. Trebalo bi dokazati, na primjer, da dva Bosanca različite vjere (ako su vjernici – danas treba reći „različitog vjerskog porijekla“), koji žive jadan do drugog kao što su živjeli i njihovi pretci, imaju „različit pogled na svijet, različita znanja naslijeđena od naših različitih predaka, različita vjerovanja, predrasude, običaje i navike“. Smiješno je i govoriti o ovakvim nepostojećim razlikama, ali je tužno da su naši moćnici uspjeli pomoću izmišljenih razlika ostvariti svoje zločinačke nakane, bezobzirno idući ka svom  cilju preko stotina hiljada mrtvih.

Koje smo onda nacionalnosti mi koji smatramo da su Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci jedan narod? Sigurno je da ima na hiljade ljudi koji se osjećaju pripadnicima ove „zajedničke“ nacije; neki od njih se javljaju na društvenim mrežama, gdje iznose svoje razloge zašto ne žele biti pripadnici ni jedne od naše četiri „nacije“ i nerijetko ističu da su Jugoslaveni po nacionalnosti. Upozorio bih takve „sunarodnjake“ da je Jugoslavija bila ime države, a ne naroda, i da ne zaboravljaju da su u sastavu Jugoslavije bile i Slovenija i Makedonija, čiji stanovnici govore jezicima drukčijim od našeg i imaju sve ostale atribute zasebnih naroda. Ponekad neki „Jugoslaven“ predloži neki nezgrapni akronim sastavljen od dijelova naših današnjih etnonima, koji više liči na rebus nego što asocira na naša četiri „naroda“. Mislim da se trebamo okaniti pokušaja da smislimo zajedničko ime za stanovnike Balkana koji govore bivšim srpskohrvatskim jezikom – važno je da se osjećamo i da djelujemo kao da smo istovremeno i Hrvati i Srbi i Crnogorci i Bosanci. Ja se ne osjećam Hrvat, Srbin ili Crnogorac ni manje ni više nego Bosanac, ja nisam četvrtinom Srbin, drugom četvrtinom Hrvat, trećom Crnogorac, i četvrtom Bosanac, ja sam sto posto Crnogorac, sto posto Hrvat, sto posto Srbin, i sto posto Bosanac. Znam da mi ovu moju „višestruku nacionalnost“ neće htjeti upisati ni u kakav zvanični „tefter“, ali meni se fućka što neće, ja ću nastaviti da se ponašam prema svojoj savjesti i radiću sve što mogu za dobro mog „Hrvatskog/Srpskog/Bosanskog/Crnogorskog“ naroda.

Prof. Midhat Riđanović

Gornji tekstovi čine dva poglavlja knjige Prof. Riđanovića Novi bosanski pravopis na moderno-lingvističkim osnovama, koja je u pripremi.

_______________________________________

[1] Pouzdani podatci o grupnoj identifikaciji Bosanskog stanovništva za vrijeme Turske vladavine mogu se naći u radu našeg najboljeg turkologa Prof. Nedima Filipovića „Specifičnosti Islamizacije u Bosni“, objavljenom 1968. u časopisu Pregled, str. 27-34.

[2] Integralni članak fra Antuna Kneževića može se pročitati u mojoj knjizi Riđanović o jeziku: I još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta, 2. prošireno izdanje, Sarajevo 2014, str. 156.

[3] Ovo je skraćenica za bosanski/crnogorski/hrvatski/srpski. 

[4] Izgleda kontradiktorno da ljudi koji odbacuju osnovna vjerovanja kršćanstva sebe nazivaju krstjanima. Mislim da je to bio mudar izbor: uzimajući taj naziv, bosanski krstjani su htjeli reći da su oni pravi kršćani, a da su katolici i pravoslavci iskvarili izvornu kršćansku vjeru.

[5] Zato u našem DNK ima ponajmanje Slavenskog, većinom je ono ostalo. Može neko upitati: pa kako to da mi danas govorimo jednim Slavenskim jezikom? Zato što je „susret“ između oca i majke budućeg Bosanca obično bio vrlo kratak, otac bi ubrzo odjahao u nepoznatom pravcu, ostavljajući majku da donese dijete na svijet i da ga podigne govoreći mu jedini jezik koji je znala – slavenski (kasnije bosanski).

[6]Dvočlani naziv naše zemlje još je jedan svjetski „unikat“: nijedna druga kopnena zemlja na svijetu nema dva imena! Prvi impuls koji je vremenom doveo do toga da se Hercegovina doda višestoljetnom nazivu Bosna bila je veleizdaja Ali Paše Rizvanbegovića. Ali neukom i apatičnom Bosanskom narodu političari mogu podvaliti šta god požele, a obično požele nešto što njima donosi korist, a narodu štetu. Već skoro dva stoljeća u Bosni žive ljudi kojima su nametnuta tuđa nacionalna imena (Srbi i Hrvati); ne samo da se ti Bosanci nisu pobunili zbog toga, nego su i ginuli da sačuvaju to tuđe ime!! Da sutra nekom novom izdajniku Bosanskog naroda zatreba treća riječ u nazivu ove države, on bi uspio da je doda bez po muke, da mu zatreba još par „konstitutivnih“ naroda, on bi ih izmislio i uvjerio neuke Bosance da su ti narodi „autohtoni“ stanovnici Bosne već hiljadu godina, da mu ide u račun da smo porijeklom Zuluanci ili da smo došli iz Nove Gvineje, on bi i to vrlo brzo „naučno“ dokazao. Najzad, da nas je neki silnik sa smislom za humor nazvao Tunguzima i Tunguzicama, mi bismo danas ginuli za svoje Tunguz-štvo i podizali spomenike mladim Tunguzima koji su žrtvovali svoj život na oltaru Tunguskog patriotizma. Čini mi se da bi malo koja Bosanka i primijetila da je postala Tunguzica – današnja Bosanska žena je toliko utučena ratom i svim nedaćama koje je donio rat da joj je otupio sluh za sve što nije vezano za život od danas do sutra. 

Vidite šta hoću da kažem: ovakvi kakvi smo – glupi, neobrazovani, sitne šićardžije podaničkog mentaliteta – nemamo apsolutno nikakvih šansi da nešto izmijenimo, jedino je sigurno da će nam u budućnosti biti sve gore.