U POMEN MOM PRIJATELJU – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

540111_10152132219084068_1880480713_n

 

U POMEN MOM PRIJATELJU

Zar se mogao dogoditi gori i opakiji grijeh,
izdaja čovječnosti da li se mogla dogoditi veća,
da svoj bliskog svoga protjera,
da se djetetu i majci, il’ sestri bilo čijoj najveće zlo i sramota nanese?
Svoga brata po istom izvoru vode i busenu zemlje i po istoj kori kruha,
da brat zatvori i muči, pa čak i života da ga liši…?

Šta bi Šantić rekao da je tek to doživio?
Da se grobovi kopaju i kosti pradjedova prenose?
Da seoske škole ostanu razorene,
zidine zarasle u korov i drač,
i njihovim se dvorištima nikada više ne zaori
dječji zdravi smijeh…
ni u porodilištima novorođenih začuje se plač.

Da odlazećim komšijama niko ne poželi ni sretan put,
ni da se ikad vrate…
Ni groba svog na svojini svojoj,
od djetinjstva bliski drug da nema…

(M.H)

* * *

Niko ne reče kao Čovjek, vidika prostranih kao Univerzum

Aleksa Šantić

Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

 

 

 

 

 

TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG (iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG

(iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”)

***

Kad odlete svi ždralovi

Ležao je pored puta, zagledan u smiješne patuljaste oblake, kopljem proboden nešto ispod srca. Uz tutanj bojne opreme i zveket grivni prolazili su nadomak njegove glave umorni legionari u pokidanom poretku. Neki su mrmljali pogrde i prezirno odmahivali. Buku i uvrede upijala je zemlja pod njim odnoseći nemile zvuke daleko u svoju utrobu, a on ih je čuo kako se kao eho vraćaju i iznova mu ranjavaju biće nepodnošljivim bolom. Obrnute slike prašnjavih grivni, ukrašenih raznim gravurama i reljefima, činile su mu se iz blizine tako neobične i nepoznate, kao da ih vidi prvi put, ne osjećajući da slične njima ima i sam na svojim nogama.

Nakon što prođe i zadnji red vojnika, odnekud se prema njemu sjatiše djeca i tri žene od kojih najstarija odvede mališane do sjene obližnjeg drveta, zatim se pojaviše još dvije djevojke. Kada mu jedna od njih donese vrč a druga pridiže glavu, jeknuvši on istrže koplje iz grudi i one se razbježaše uplašene.

Vratiše se kada opet klonu po rijetkom poljskom bilju tek probuđenom poslije kiše. Nikada nije ni pomislio da zemlja može biti toliko bliska i draga, mila i privlačna neodoljivom svježinom. Nije više osjećao bol, samo toplinu života koji ga je napuštao pretvarajući se u crvenu mrlju pod njim. Osjeti da ga male nježne ruke pridržavaju, ali njegove usne nisu mogle piti, vodu ili vino, nije znao. Gledao je samo, oblake i oči, i mali neven u kosi mlade žene, čiji se lik usijecao u blaženi pomen ljepote sa kojim je tonuo u san prozirnog beskraja.

Nalazio je još toliko snage da pažljivo dodirne tobočić sa bočicom, za pozdrav dalekom snoviđenju, ili skorom susretu, naslućujući smisao davnog proročanstva. Ponirući u neki duboki mirisni topli mir, pratio je visoko na nebu jato ždralova. Dok su se dostojanstveno gubili prema sjeveru, njihovo već slabo čujno kliktanje otkidalo je sa obzorja viziju svega minulog i pretapalo se u laki treptaj tako žuđene tišine.

I utrnu svjetlost što je sjala stazama neobičnim, tegobnim i lijepim.

Na njegov štit, rječiti spomenar oslikan tragovima borbi, blage ruke ostaviše nevenov cvijet.

Kada sporog i tihog koraka, bez osvrtanja, konačno svi odoše od svježe humke, pojavi se najplemenitiji glasnik svijeta anđeoskog. Oprezan, pun poštovanja, jedan leptir njihao se na snopu svjetlosti odbljesnute o štit, kao da je moć metala htio preliti u svoje malo čudesno tijelo.

***

Tajna praha zemaljskog

Da li se objava destrukcije Logosa doista mora vezati za Babilon? Nije li bilo i prije i poslije tog legendarnog rascjepa uma drugih sličnih preduslova za obnovu predstava o početku kraja civilizacije? Vjerovatno je jedna strašna noć predodredila taj kraj.

I raniji protivnici jevrejskog monoteizma skrnavili su jerusalimsko svetište, postavljali su biste imperatora na oltar, uvodili nečiste životinje, prisiljavali stanovništvo da se odreknu tradicije i zabrana, pokušavali ih primorati da jedu nedozvoljenu hranu, ukratko, činili im život nemogućim.

U maju 66. godine tiranija prokuratora Gesija Flora dovodi do masovnog jevrejskog ustanka. Iz Cezareje je krenuo na Jerusalim da uguši pobunu i kazni nepokorne Zelote koji mu nisu htjeli platiti danak. Rimske jedinice stacionirane u Jerusalimu su se morale predati, ali Zeloti ih nisu poštedjeli. Prividna pobjeda je nadahnula ustanike u cijelom Izraelu i kao rimski odgovor, u proljeće 67. godine, 60.000 legionara, ili, deset legija, iskrcalo se u sjevernoj luci Ptolemaidi, današnjem Akku, i pridružilo starim posadama.

Jerusalim, godina 70-a, četvrta pod opsadom. Na sjeveroistočnim padinama, sa otprilike istog mjesta odakle je Hristos posmatrao Drugi hram, sjedi Vespazijan, Caesar Vespasianus Augustus Titus, kraće zvani Tito. Sjedi i razmišlja. Već je sedam dana prošlo otkako je ponovo stigao, ali niti se pomjera, niti prima generale.

Znao je koliko nije bio omiljen u Senatu i zašto je upravo on počašćen ovom ulogom koju je trebalo da izvrši.

Znao je da ga zamišljaju kao beskrupuloznog krvnika koji će za ćutanje glavnih svjedoka pristati na svaku ucjenu.

Znao je i za raskol među jevrejskim vođama pobune, a imao je i pouzdane informacije da velika grupa hrišćana priprema bijeg.

I nije ga to toliko moglo navesti na sentimentalnu pomisao da pored već odloženog roka za napad produži mogućnost mirnog raspleta za još sedam dana, koliko se kolebao zbog činjenice da je s pripadnicima jedne posebne grupe unutar jevrejske zajednice, nevješto prerušen, viđen njegov najmlađi sin. Ne bi problem možda ni bio tako dramatičan da on lično nije Kornelijusa postavio za komandanta Prve legije.

U prvobitnom nastupu bijesa činilo mu se da bi ga lično sasjekao ako bi ga sreo, ali, budući da je i sam bio sazdan od sasvim drugačije unutarnje supstance od one vanjske ljušture pokrivene još i oklopom, iz dana u dan tonuo je sve više u tugu i roditeljski očaj. Sreća da je to prvi doznao on, no, šta će biti ako ih otkriju Rimljani iz ekstremne frakcije koji su samo glumili lojalnost Korneliusu?

Ili, ako ih zaustave ostrašćeni i samoubilački zaslijepljeni branitelji grada?

Haos. Otac i sin, na suprotnim stranama. Osvajač i dezerter.

Nešto dalje, u Getsimaniji*1, nalazi se njegov najstariji sin Titus Flavius kome je u potpunosti povjerio komandovanje odlučujućom bitkom.

Oko 24.000 legionara nakon kraćeg primirja čekaju njegovo naređenje za posljednji napad, ali on ne žuri. Čekao je na očev mig, a on kao kamen, sjedi i ćuti. Nakon što je njegov prijatelj Galba umro, Vespazijan je postao jedinim ozbiljnim pretendentom na carsku krunu. Otonu je pripisano samoubistvo, a suparnika Vitelija su navodno ubili zavjerenici iz redova njegove vojske. Vjerovatnom se čini verzija da je Vespazijan od njega preoteo zimske rezerve žita, što je značilo postati gospodarem obilja ili gladi. Vespazijanove pristalice su uspjeli zauzeti Rim 20. decembra 69. godine i uplašenom Senatu nije preostalo ništa drugo do da Vespazijana proglasi carem. Smirivši pobune u zapadnim provincijama Vespazijan je imao više vremena da se posveti stanju u Judeji. Opsada Jerusalima, ostavljena mu da sada on o njoj vodi brigu, zadavala mu je mnogo glavobolja. Titus, Tito, ili još kraće Tit, pridružio se ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da obnovi senatorski ugled. Vespazijan je prethodno neko vrijeme proboravio u Rimu da bi bio ustoličen za novog imperatora. Plašio se podlih smicalica svojih protivnika, međutim, iscrpljeni unutarnjim sukobima, zajednički su polagali sve nade u promisao da ih može ujediniti samo neko ko je kadar svima reći ne i nikome ne polaskati, a Vespazijan je bio idealan tip beskompromisnog tiranina kojeg su se plašili čak i više od Nerona. Bar su mislili o njemu da je takav, a on je svoju ulogu znao vješto igrati. Donekle zbunjen, brzo je odlučio da vojsku pod zidovima Jerusalima prepusti Titu. Vespazijan je dvojici nešto starijih sinova, Titu Flaviusu i Domicijanu, još za života povjerio dio diplomatskih i vojnih mandata, ali nije zaboravljao ni Korneliusa: odredio ga je za generala elitne Prve legije. Tit je bio u nedoumici šta da čini jer je znao glavni razlog očeve sporosti. S druge strane, raslo je nestrpljenje kod vojske i nije mogao predugo čekati. Petnaest dana već je prošlo od Pesaha, mnogi hodočasnici i posjetioci htjeli su van iz grada, međutim, pobjeći se nije moglo, a uhvaćenim bjeguncima se surovo presuđivalo.

A sada, još i ta sramota sa polubratom! Da im se ruga sa zidova i poziva ih da se vrate kućama!

I sam je bio nesiguran u ishod cijelog ratnog pothvata vođenog toliko iracionalnim motivima. Ipak, njegove moralne dileme nisu smjele uticati na izvršenje ratnog plana. Domicijanus se ne bi ni najmanje libio da ga sruši i preuzme mu kontrolu. Kada je u pitanju carska titula ne poznaje se ni rođeni brat. Domicijan je bio suviše hirovit da bi brinuo za bratov i očev ugled.

Kornelius je bio Vespazijanov sin sa robinjom te nije imao pravo da učestvuje u nasljeđivanju. Robinja, dobivena na poklon, tada još sasvim mlada, dovedena iz unutarnjih planinskih krajeva u Solin kroz koji je prolazio, postala je jedinom družbenicom prema kojoj je Vespazijan gajio dublja osjećanja. A ona, od nekog prelijepog vodeničarskog kraja, vječito tugujući za svojim zavičajem, u toj tuzi rodi mu sina i ubrzo umre. Jedinu relikviju koju je imala uz sebe, sa kojom je šapućući razgovarala i pred kojom se molila, bila je mala bočica sa vodom koju joj je plavokosi ratnik, i sam porijeklom iz njenog kraja, nekom prilikom krišom donio s izvora pod Igmanom.

Našli su je jedno jutro u vrtu pored magnolija. U stisnutoj ruci imala je bočicu svoje čarobne vode*2. Za života, nikada se nije dala nazvati robinjom, pokušavala je da pobjegne i uspijevala, ne znajući ni kuda da krene. Vraćali bi je i tada bi kao srna padala u sjetu i nikako nije mogla da shvati ove ljude kojima ništa nije bilo sveto. Nije pila od njihova pića, nije jela od njihove hrane, već samo ono što je sama spravljala. Možda je upravo ta njena posna “jalova” hrana, kako su joj se izrugivali, jednom prilikom spasila samog Vespazijana. Bio se teško razbolio i ona ga je njegovala i pojila napicima od rijetkog bilja koje je poznavala, ali ne kao gospodara, činila je to istom revnošću i samilošću kao što bi njegovala bilo kog drugog bolesnika. Od tada je Vespazijan volio i čuvao još više.

Nije mu bilo lako da je zaštiti od ostalih nasrtljivaca i ljubomornih konkubina, a neki su već i osjetili na svojoj koži da se sa ovom nepokornom ženom ne može postupati kao sa ostalima. Ma koliko su se trudili da joj nadjenu neko ime, odazivala se jedino kao Igmanka. Obasipana poklonima, ničemu nije pridavala značaja, niti je bilo kakva vrijedna stvar mogla potamniti sjaj njenog sjećanja na talase bistre rijeke pored koje je rođena. Kao opčinjena mogla je u noćima mladog Mjeseca sjediti pored Tibra, ali ono što je ona i samo ona mogla čuti, bio je šum neke druge rijeke.

***

Oduvijek je Kornelius bio samo svoj, pristojan, ćutljiv, hrabar i nepokoran. Po blagosti nalik majci, a Vespazijanu sličan po tome što se nikada nije znalo šta misli i šta smjera da učini. Ma koliko da je dječaka odgajao spartanski u njemu je opstajao duboko skriven svijet hranjen čežnjom za slobodom od strogih nazora i principa na kojima se održavala viteška i plemićka tradicija. Iako upregnut u borna kola civilizacije, u najmoćniju imperiju čiji uticaj nikada nije zamro, Kornelius je bio preteča mnogih kasnijih vizionara, sklonih miru i nenasilju, pjesmi i prirodi. Znanja i vještine omogućile su mu da već u dvadeset petoj godini postane komandant legije, ali sada, kada je trebalo da opravda ukazano mu povjerenje i potpomogne očuvanju ionako poljuljane očeve pozicije, odlučio je da se prikloni glasu savjesti i jedne noći je jednostavno nestao. Budnim čuvarima koje je imao svuda oko sebe, naravno, potčinjenih njegovom ocu, nije promaklo da se u posljednje vrijeme Kornelius u tajnosti sastajao sa lijepom Judit. O tome je doznao i njen otac, vlasnik radionice u kojoj je sa tri sina proizvodio muzičke instrumente. Jakovu je bilo tek osam godina, ali je i on pomagao. Malo koji posjetilac da je bio u gradu a da nije kupio nešto od njihovih proizvoda. Uživali su ugled skromnih i tihih ljudi, a sad, odjednom, njihova ljubimica u zagrljaju neprijateljskog oficira!

***

Baklje i lomače što su sa okolnih uzvišenja u potpunosti opkoljavale grad, pružale su sablasan noćni prizor neposredne prijetnje.

– Šta misliš, kada će napasti?, pitala je Judit.

– Ne znam zašto već nije pokrenuo vojsku, glasio je kratak odgovor.

–  Da li si siguran u svoju odluku?

Ako osjećaš koliko mi je stalo do tebe, nadam se da pretpostavljaš i to da sam vam se pridružio iz uvjerenja neodvojivo vezanim za smisao nečega što će uslijediti mnogo vremena poslije nas.

Kornelius nije imao namjeru da se bori protiv svojih. U početku se sakrivao, no, ne izdržavši i samu mogućnost da se bilo ko javno ili tajno naslađuje mišlju da se pritajio pod skutima žene, pojavio se kao duh obasjan mjesečinom i držao besjede dojučerašnjim vojnicima o besmislu i neopravdanosti osvajačkog nasilja. Ali one noći kada su rimski vojnici poslije uobičajenih sodomskih pijanki provalili u jedno od naselja i surovo pobili sve, od osam dana do osamdeset osam godina i nakon što je našao izdišuću trogodišnju Juditinu sestru, u njemu se nešto prelomilo. Plakao je kao da je njegova, izašao je na zidine držeći njeno tijelo preko ruku i urlao:

– O, Rimljani! Zvijeri!

Nije bilo čudno što su mnoge porodične starješine među Jevrejima lično ubijali svoje kćeri i supruge.

Zaboravio je ko je i kome pripada, sjećanje na Rim je u njemu izazivalo sada još samo mučninu i prezir. Odlučio je da će ubuduće voditi jedino svoj vlastiti rat. Videći svoga bivšeg komandanta, razdrljenog, raščupanog, kako ih proklinje sa zidina, vojnici ustuknuše. Nijedna strijela ne poletje put Korneliusa. Iako je njegovim dojučerašnjim saborcima bilo dojavljeno da postoji naredba da ga ubiju kao izdajnika, niko se nije javno odvažio na takav gest. Dok su ga jedni više sažaljevali kao ludu, drugima se doimao kao otkrovenje njih samih i onog što su nosili u podsvijesti. Desetina iz njegove legije mu se jedne noći pridružiše, ostali su zbunjeni protestvovali ili prećutno odobravali. Malo je bilo onih kojih su bili ubijeđeni u opravdanost ove osvajačke misije. Tuđa zemlja stranih običaja, nepoznatog čudnog pisma, zemlja hrabrih ratnika i lijepih ali divljih, odveć gordih i nepotkupljivih žena.

– Šta tražimo ovdje? Za koga? – nerijetko su se pitali oni u kojima glas čovječnosti nije bio posve omamljen i odagnan otrovima beščašća.

Bilo kako bilo, dan konačnog napada neumoljivo se bližio. Kao da nije bilo dovoljno što su deseci hiljada branitelja poginuli u borbama ili su prilikom pokušaja bijega mučki ubijani i raspinjani. Gotovo da nije bilo mjesta na gredama i stubovima, pošto za krstove već odavno nije bilo dovoljno drveta. Posljednje primirje pred Pesah Rimljani su lukavo iskoristili. Malo su se povukli od zidina i kao u znak dobre volje dopustili hodočasnicima i članovima rodbine da uđu u grad. Zatim su zatvorili sve pristupe. Znali su da ionako izgladnjelo stanovništvo neće dugo izdržati pritisak. Podjele i sukobi prvaka su posebno pogodovale padu morala odbrane. Jedino što branitelji nisu znali odnosilo se na gubitak prethodne milosti i da ih njihov Bog više neće čuvati. Hrišćani su vjerovali da je tome doprinijelo kamenovanje Stefana; bila je to posljednja kap u prepunjenoj čaši Božjeg gnjeva na Jevreje. No, oni su i dalje smatrali da je uprkos brojčanoj nadmoći napadača Herodov grad neosvojiv, te su bili ubijeđeni da će i ovaj atak proći kao i prethodni. A Herod Veliki (73. – 4. p.n.e.) zaista kao da je sve bio predvidio, pa i ovakvu eventualnost. Zahvaljujući sistemu tajnih kanala i prolaza, grad nikada nije bio u potpunosti bez dopreme svježe vode i hrane. Da se sticajem okolnosti, zbog praznika, nije učetvorostručio broj ljudi unutar zidina, gladi vjerovatno ne bi ni bilo. Ovako, u posljednjoj fazi opsade, bilo je već i najtežih pojava odstupanja od važećih civilizacijskih normi.

***

I onda, konačno, u miru prvomajskog predvečerja, dok su još trajale molitve, izviđači sa kula jerusalimskih počeše kao sumanuti tuliti u rogove. Svima bi jasno da su Rimljani krenuli.

Bio je to početak bitke što će potrajati do augusta, 9. ava, do kojeg će poginuti (ako je vjerovati Josefu Flaviusu) još 120.000 stanovnika nesretnog Grada Mira, ili, ukupno, 1.120.000 Izraelaca od početka opsade. Još 900.000 ih je bilo zarobljeno. Kako je budućnost izgledala u očima Korneliusa?

Savršeno miran čekao je prvi talas napada. Poznavao je taktiku, do juče je sam komandovao najboljim rimskim oružnicima.

Onda je učinio nešto sasvim neočekivano, koliko je to zaprepastilo njegove nove saborce, još više je iznenadilo Rimljane: dok su legionari postavljali svoje moćne katapulte, Kornelius se spusti sa zida i uputi pravo prema njima. Međutim, jedna pojava iza njegovih leđa iznenadi i njega. Jakov, Juditin najmlađi brat, krenuo je za njim. Korneliusa skoro da napusti hladnokrvnost, no, već je bilo kasno. Vojnici se baciše prema Jakovu da ga uhvate. Skačući kao vjeverica preko kamenja i provlačeći se kroz oštrotrne žbunove ismijavao je vojnike. Mnogo vjekova poslije takvu hrabrost i drskost pokazaće jedan dječak na barikadama Pariza. Jakov je bio Gavroš prije Gavroša, gamen svoga vremena. Iz praćke je gađao Rimljane, nazivajući ih pogrdnim imenima i pjevajući smiješne pjesmice. Ostali vojnici su se smijali dok na kraju ne preusmjeriše pažnju na svog važnijeg posjetioca. Niko nije znao šta da čini. Kornelius je u borbenom stavu stajao i ćutao. Napokon, tri legionara što su prethodne noći pili malo više, ili nisu znali o kome se radi, odvažiše se da ga napadnu. Poslije par minuta borbe ležali su mrtvi. Bio je to jasan znak da Kornelius nije sišao ni da moli ni da pregovara. Dosta je rekao prethodnih dana sa zidova. Znao je da su iza ove opsade njegov otac i braća, da su legionari pripadnici samo neznatno disciplinovane, zavedene, pijane, razvratne i opasne rulje, a iza njegovih leđa da su slobodoljubivi ljudi u svojim domovima, sa porodicama, na zemlji koju im je njihov Bog posvetio nakon dugih lutanja i padova. Nisu mogli ni pomisliti da bi velelepna građevina hrama mogla biti ostavljena bez Božje milosti. Ovoga puta su bili spremni radije da svi izginu nego da se još jednom predaju i krenu u roblje.

Pred njega izađe njegov bivši kapetan Germanik. Kornelius i njega pobijedi, ali ga samo razoruža i poštedi. Plemenitost prema poraženom protivniku je ponekad značajnija od pobjede. Da li će gest dobročinstva imati smisla zavisi od svijesti pošteđenog i od toga da li će shvatiti vrijednost dara. Smatrao je da je s njegove strane ovo bilo dovoljno ohrabrenje braniocima i potvrda da se nije slučajno našao na njihovoj strani. Oni kličući pomogoše njemu i Jakovu da se vrate unutar zidina, uvrstivši ih među svoje heroje.

***

Titus mlađi, Tito, još kraće zvani Tit, nije mogao da povjeruje u sve što su mu prenijeli, ali je Vespazijan sasvim mirno primio vijesti o događaju. Jedino je Domicijan ključao od bijesa:

– Suviše je ropskog i divljeg ostalo u njemu da bi ikada izrastao u šta drugo osim u izdajnika. Kako ocu nikada nije bilo jasno kakvu je zmiju nosio u njedrima?

– Nemoj tako govoriti!, presječe ga hladnim glasom Tit. Znaš i sam koliko je odmjerene i uravnotežene pažnje i brige otac poklanjao nama. Ni ja ne opravdavam našeg brata, ali shvati: on je dovoljno propatio time što je bio vječito ostavljan bez prava koja su bila nama zagarantovana. Stavi se u njegov položaj: imaš sve i nemaš ništa, stalno te svi podsjećaju da si sin robinje i da ne pripadaš svome okruženju kao ravnopravan član. Da si ti rastao tako omalovažen, odgurnut, prezren, gdje bi danas bio? Šta bi te obavezivalo da budeš s ove strane? Osim toga, ne zaboravi, vlast je uvijek iznad čovjeka, a trebalo bi da je u službi čovjeku, da postoji radi čovjeka. Ona koristi sve vrste prevara, zašto bi joj onda svi bili odani? Zato se ne možemo osvrtati na našeg brata s toliko neprijateljstva.

– Mi ovdje branimo Imperiju, a ne izdajnika, nekog nepredvidljivog odmetnutog polubrata-polučovjeka. Nikada nije bio cjelovita ličnost…

– Varaš se, veoma se varaš, dragi brate. Kornelius je, ako se čisto pravno i vojnički posmatra, izdajnik i dezerter. Samo po sebi je jasno da niko ko drži do vojničkog kodeksa ne voli takve ljude i njemu ćemo morati suditi, ali ne kao braća, već kao oficiri i ne ovdje, već u Rimu. Veći je problem što si ti osvetnički postavljen, mržnja bi te odvela u linč. Nad kim? Nad bratom po ocu. Nije li upravo ta nesrećna podudarnost razlog našeg prisustva ovdje?

– Ciljaš li na to kako je iz bratoubistva nastao Rim? Ili kako je i Abraham imao dva sina, od dvije žene? Pa kao što je naš otac uspješno, ne razlikujući nas međusobno, odgajao nas, mogao je i Abraham svoje sinove.

– Slušaj, Domicijan! Civilizacija je htjela nešto drugo. Htjela nas je odvojiti od životinja, htjela nas je podrediti svojim monogamnim moralnim normama. Pogledaj nas Rimljane, pogledaj Rim! Kao što je pao Vavilon, i Rimljanima će doći njihov sudnji dan. Vavilon se jednostavno preselio na naše ulice, ne zna se ko je s kim i ko je čiji. Pogledaj naše zakonodavstvo, koliko je ono prilagođeno našem sujevjerju? Držimo robove a govorimo o pravu čovjeka, o demokratiji. Zar i robovi nisu ljudi? Mi ih možemo lišiti slobode, ljudskih i građanskih prava, možemo ih nekažnjeno ubijati, prodavati ili iskorištavati kao sluge za sve svoje sebične potrebe, ali nikada nećemo moći u njima izbrisati ono po čemu su ne samo jednaki nama već su uvijek iznad nas. E, zbog te razlike, zbog naše zablude smo mi ovdje, a Kornelius tamo. On je to shvatio prvi baš zato što mu je majka bila porobljena, no, ona nikada nije robovala nikome. Rob se može poniziti, može se vrijeđati njegovo dostojanstvo, ali njegovim unutarnjim bićem vlada um, a našim bićima vladaju oholost, silništvo, bijes, rasipništvo… Mi ćemo završiti ovaj zadatak zbog kojeg smo tu, srušićemo Jevrejima njihov dom da bismo postavili naše kipove, ali kipovi su samo ćutljive kamene figure. Došli smo da tuđ narod porobimo, da ga pretvorimo u dio našeg veličanstvenog promašaja. Ja već vidim kako će pred mojim imenom povijest razmetljivo prostirati sagove preko kojih će se k uzvišenim iluzijama uspinjati laži laskavaca i pravih izdajnika. A Kornelius će u poređenju s njima biti slavljen kao heroj, od antiheroja uzdizaće ga kao sveca. Vidio si ovo danas? Kada pobijedimo, što je neminovnost, biće to samo početak našeg pada. Trijumfalni pad je sve što će nas prije ili kasnije snaći. Mi nismo došli da kaznimo Jevreje, već da im u moru krvi otmemo ono što sami nismo uspjeli da stvorimo. A to je vjera u jednog Boga, vjera u privatnost svog života, svoga doma. Istina, oni su svoje proroke progonili, ali mi smo ih naučili kako da ih se na što zastrašujući način trajno riješe. Naš veliki Pontije Pilatus, taj najjadniji beskimečnjak, oprao je ruke, ne od krvi proroka ili Boga, već od krvi miliona nevinih žrtava koje će pasti u skoroj ili nešto daljoj budućnosti. I kao što je krv Jagnjetova pala na Jevreje, pašće i na nas. Upravo je to ono što je naš brat shvatio bolje od nas. Njegov um je par hiljada godina ispred našeg. A mi, dok se ne pomirimo sa istinom, glumeći svako svoju ulogu u ovom pozorištu sazdanom na sasušenim korama soli i besmisla, koračaćemo kroz krv kao da to nismo mi i kao da je sve samo san. Da nismo mi na redu da povijesti ucrtamo naše likove, umjesto nas učinio bi to neko drugi. Zato ćemo zaboraviti da smo ljudi. Imperiji nisu potrebni samomisleći asketi već suludi i bezosjećajni terminatori.

Domicijanus se malo izmače. Pogled mu je bio kao ledenom pokoricom prevučen. Ništa više nije mogao ga odgovori Titu. Samo popravi svoju togu i tiho se udalji. Mislio je:

– Ako Tit nije u pravu, izgubio sam oba brata, a ako je u pravu, izgubio sam sebe samoga. Ili ćemo svi pasti, zajedno s ocem? Po zlu će nas pominjati. Zašto je baš na Flavijuse pala tako teška kocka?

***

Vespazijan već odavno nije sebi postavljao slična pitanja. Više ga nije brinulo šta će reći u Senatu i šta će misliti obični građani. On se i dalje bez značajnije pomućenosti duše ponosio svojim najmlađim sinom. U povijesti će konačno biti popunjena ogromna praznina. Kao što nisu svi Jevreji bili krivi i nije bilo nikakvog opravdanja za tvrdnju da su baš svi bili Jude, ni on za svoga sina sada nije mogao reći da ih je izdao. Jednostavno, povijest zna svoj posao, nepogrešivom sigurnošću raspoređuje ljude na polja svoje prividne protivrječnosti. U takvom svjetlu je vidio i svoju vlastitu ulogu i ulogu ostalih sinova Rima. Poslati su da osvoje i vladaju. A šta će o njima izreći vrijeme, nije bilo njegovo da se time bavi. Još jednom ovlasti Tita da komanduje vojskom i on se poče pripremati za povratak. Nije htio biti prisutan kada se hijene rata okome na plijen. Nije to bio ravnopravan rat, čovjek na čovjeka, junak na junaka. Bio je to rat vođen uz pomoć ratne tehnike protiv grada, a grad, ma koliko bio i sam oličenje tehnološkog savršenstva, branjen također adekvatnim sredstvima, nije bio u mogućnosti da se odupre dobro organiziranoj profesionalnoj armiji. Zato se sada Vespazijan više bavio mišlju šta će se dogoditi poslije. Osvojiti bedeme Herodova hrama nije imalo predznak obične pobjede. Po svijesti o veličini protivnika Vespazijan se razlikovao od svih ostalih zavojevača. Utoliko mu je bilo teže. Divio se Herodovoj domišljatosti i njegovom graditeljskom geniju. Šta ga je moglo nadahnuti da sagradi sve što je sagrađeno pod njegovom vlašću? Iako se govorilo o njegovoj okrutnosti i zahtjevu da se pogube sva muška djeca do dvije godine, jer se, navodno, među njima trebao pojaviti novi kralj judejski, ni u jednom rimskom niti jevrejskom izvještaju se ne vidi da je Herod u to bio umiješan. Osim toga, ako je umro četiri godine prije Hristova rođenja, kako je mogao tražiti pogubljenje još nerođenoga? To je bio još jedan od dokaza koliko se povijest krojila na nelogičnim i proizvoljnim informacijama. Rimljani su imali impozantnih građevina po cijelom svijetu, ali hram kao što je ovaj jerusalimski niko nije vidio. Tit je gorio od želje da sazna gdje se nalazi Veliki Kamen, o kom je samo slušao. Ko i kakvim čudom je mogao da pomjeri takav teret? Šta je Herod krio pod njim? Mnogi su legionari slušali o Kamenu, ili legendi, ali niko nije bio siguran da li on zaista postoji. Nekoliko članova Senata bili su upoznati sa planom podzemnih dijelova grada i svi su na čudan način završili. Neko je imao posebne razloge da se o tome što manje zna među nepozvanima. Posljednji je bio Galba, a njegovom smrću gasi se i trag o tom planu. Predosjećajući svoj skori kraj Galba je povjerio Titu ono što je vidio. Kakvu ulogu i za koga su trebali da obave Flavijusi? Kako je stradao Veliki Zidar, glavni Herodov inženjer i ko je naručio njegovo ubistvo? Sam Herod, ili su obojica otrovani prema nalogu istog naručioca? Rimljanima su još kako bili potrebni ekstremni Zeloti za izgovor. Čak su ih infiltrirani rimski špijuni obučavali kako da napadaju legionare. Tako se izdiferenciralo krilo religioznih “bodežara” kojima je predstava o obimu rimljanske odmazde bila nepoznata. Naivno uletjevši u klopku bili su uvučeni u igru samouništenja.

(Sudbina Zelota bila je tragična i tek rijetki znaci ukazuju na nepravilnosti u vrednovanju njihove uloge. Ili ih se apriori osuđuje ili se odveć nekritički afirmiraju njihova djela. Ni u jednom aspektu ne postoje dovoljno argumentirani dokazi da su Zeloti nanosili više štete no koristi svojim sunarodnicima, jer da nije postojao njihov otpor, sasvim je izvjesno da bi Jevreji već davno nestali. S druge strane, način njihove borbe bio je proizvod mističkog uticaja kabale i vjerovanja u prvopozvanost, kao i ostalih, nedovoljno poznatih izvora nadahnuća. Završnicu njihove tragedije predstavlja masovno samoubistvo na Masadi 74. godine).

***

Glasnik je sav zadihan utrčao u Titov šator i jedva dolazeći do riječi saopštio da je cijeli vod iz Germanikove centurije izginuo pri prvom napadu. Zeloti su ih pustili da “otkriju” jedan od tajnih prolaza u grad, zatim su im zapalili i zarušili odstupnicu ostavljajući im jedinu mogućnost da se kreću do suprotnog izlaza, a tamo su ih čekali i zatvorili se zajedno sa njima boreći se do posljednjeg. Drugi glasnik je donio također rđave vijesti. Još prije nego su počeli dejstvovati katapulti, brojne posade su bile prinuđene da napuste postrojenja na koja su padale vatrene kugle bačene iz grada. Očigledno su Zeloti imali protivoruđa, znatno manja po dimenzijama, ali ne manje efikasna. Pitanje je jedino bilo kolikim rezervama raspolažu, jer se očigledno radilo samo o pokušaju da se Rimljani otjeraju dalje od grada. Istini za volju, Tit i nije želio da sruši cijeli grad, a inače je sa okolnih uzvišenja mogao bez problema da pogodi bilo koji njegov dio. Međutim, pošto su i ostali glasnici počeli dolaziti sa vijestima da su Zeloti odbili bilo kakvu ideju o predaji, Titu je postajalo jasno da neće imati izbora. Naredio je da se po svaku cijenu osvoji nekadašnja Herodova rezidencija “Antonija” iz koje je pružan najjači otpor.

***

– Vrijeme je da kreneš. Ovdje više nema mjesta onima za koje još nije prekasno i koji su odlučni da prežive, jer sutra već neće se moći provući ni krtica. Zatvorili su sve prilaze. Ko izađe ove noći spasiće se, bar za sada, pokušavao je da ubijedi Judit.

Ona se u početku protivila, a Kornelius nije ni znao da je ona kradom, prerušena u muškarca da je niko ne prepozna, već nekoliko noći provela s lukom, nedaleko od svoje braće na bedemu. Visokom motivacijom obuzeti da odbrane čast svog doma, svoje povijesti, svoje budućnosti, branitelji nisu ni imali toliko vremena da u čudnom mladiću koji je tako neustrašivo štitio i izvlačio ranjene, prepoznaju svoju Judit o kojoj su do juče govorili s toliko pogrda i prezira. Bila je hrabra, posebno pred ocem, kojem nije mogla da otkrije da je među stradalima pronašla najstarijeg Jonatana i da je izdahnuo na njenim rukama. Da je svojim očima gledala kako dolijeće ogromna vatrena gromada bačena s rimskog katapulta i u buktinji smrvljene kule nestaju nekoliko momaka, a sa njima Jov. I da su malog Jakova uhvatili i odveli. Da je od njih petoro ostala još samo ona i da više neće imati s kim da pravi lire i flaute. Strašna je bila ta noć. Trebalo je poći posljednjim neotkrivenim slobodnim podzemnim prolazom prema Mrtvom moru i alternativnom tajnom Herodovom skrovištu na Masadi. Za života Herod je mislio na sve i kao da je predvidio ovakav rasplet.

Tužno je bilo gledati kako tuđinci osvajaju kuće jednu za drugom, ulicu za ulicom, kako surovo odvode zarobljene koje će ili pribiti na krstove ili će ih čuvati do prvih borbi protiv zvijeri i gladijatora u arenama.

***

Utrnuo cijelim svojim bićem, Tit mlađi je primao vijesti o toku borbi. Krv je sada već neštedimice tekla. On sam nije imao pravi uvid, prevelik je bio opseg linije rata, zapravo, ta linija više nije ni postojala, niti je njega ko čuo. Izdao je jasnu naredbu da se jezgro hrama ne dira, ali kako su se tamo zatvorili najratoborniji Zeloti i za taoce uzeli njima nelojalne građane i zarobljene legionare, kao da se otvorilo grotlo vulkana. Vojnike niti je više ko vodio niti su koga slušali. Ili se samo činilo da je tako? Neko je i u ratu vidio samo veliku pozorišnu predstavu. Da, oni nisu došli slučajno, znali su tačno šta traže i znali su približno gdje da traže. Čak je i jedan od Germanikove garde bio uključen, onaj koji je prividno dezertirao i prešao na Kornelijevu stranu. Pod njegovim uticajem, kada je već postalo jasno da napadači nezadrživo napreduju ka hramu, nekolicina najgorih Zelota okomiše se na Korneliusa nazivajući ga izdajnikom, špijunom i da je njegov prelazak samo podla rimljanska varka. Nemajući izbora, prinuđen da se brani, gorko je žalio što nije otišao: sada se borio protiv bivših svojih i svojih sadašnjih, u dvostrukoj borbi. Zeloti ga zarobiše i vezaše za stubove pored mosta, spremajući se da ga kamenuju. Ostali Kornelijevi saborci padoše u borbi pred njim, drugi se razbježaše. Dio pokolebanih Rimljana odlučili su da prihvate debele konopce bačene spolja i da ih pričvrste za stubove. Napolju je deset pari volova bilo spremno. Kada su neutralisani Zeloti strijelci, oni krenuše. Četiri puta su pokretani bičevima vučonoša i tek peti put prepuče glavni stub. Za njim, kao domine padali su ostali, a preko njih uz strašni tutanj slamali su se arhitravi.

Titus stoji sučelice sumraku i sluša jezive vapaje što se prolamaju od hrama. Njegov paralisani um usporenim ritmom, kao kroz najdublju pomrčinu registruje vizije što kasne za zvucima lomljave. Izmijenjene svijesti, kao kada se prvo vidi munja pa tek poslije čuje grmljavina, samo je to kod njega bilo obrnuto, slušao je brže od promicanja slika viđenog. Otužne slike su zastajkivale u njegovoj svijesti, – kao da se opirala da ih prihvati i pretvori u činjenice.

Pored kamenih blokova srušenog mosta našli su Kornelijevu kacigu s njegovom karakterističnom ždral-perjanicom i predali mu je. Znači, nije otišao, borio se. Tamo se vodio najstrašniji boj. Gdje je sada i da li je živ, ili je zarobljen, ili zatrpan pod ruševinama? Titus naređuje prekid borbi, ali nikoga nema ko bi ga mogao čuti. Hodajući gore-dolje, rukama pritiskajući uši, čak i ne zna da su ga tjelohranitelji u posljednjem trenutku spasili od zavjerenika poslatih da iskoriste upravo ove ošamućujuće trenutke potpune pometnje. Vatra guta grad i sve se pretvara u krvavi ugrušak kamena i neba. Oni koji traže svoj plijen došli su do velikog mosta, on vodi direktno na plato hrama. Da bi presjekli pristup i onemogućili Zelote da se popnu i priključe braniteljima, Rimljani, nakon što se glavnina Druge legije popela, ruše veliki luk (kasnije nazvan Robinsonov). Tit čuje tutnjavu glavnog lučnog kamena teškog dvadeset pet tona kao da se to događa tu pred njim. Nemajući više snage da shvati svoj položaj, uđe u čador i pade na koljena. U očaju, stisnutih očiju, uzdignute glave i raširenih ruku, nalik starim rabinima u molitvi, poče blago da se njiše lijevo-desno i poluartikulirano šapuće:

– Ludilo, potpuno ludilo, sve ludaci, i ja sa njima! Oprosti! Oprosti mi!

***

Onog trenutka kada su ga vezali za stub i htjeli kamenovati, Kornelijusa je spasilo samo čudo. Videći da se ništa ne može sačuvati, Zeloti ga ostaviše misleći da je to za njega najbolja kazna, izrečena od njegovih Rimljana, da se sve sruši na njega. Tad osjeti ruke kako ga odrješuju. Kao duh, iza stuba promoli se Germanik.

– Poštedio si me i naučio praštanju i plemenitosti.

Par sati poslije, veličanstveni plato bio je samo gomila krša, a nad žalosnim ostacima grada visoko se uzdizao oganj, vidljiv sa svih okolnih mjesta, kao poruka da je opet stigla nebeska kletva. Niko ne zna koliko je poginulo Rimljana, ali krv njihova pomiješana sa onom branitelja, plavila je svaki stepenik, svaku stopu u vrtovima, na krovovima. Razlike nije bilo u boji te krvi već samo u demonima koji su njom vladali.

***

Tu noć proveli su zajedno. Prethodno, garavi i osmuđeni vatrom, okruženi jaucima, pod nebom koje je škripalo od jezivog bola i koje je izgledalo kao da će se zajedno sa stubovima hrama i samo srušiti, nađoše starog dobrog maslinara, pred njim se zavjetovaše jedno drugom i on ih blagoslovi umjesto rabina, bez rođaka i svatova. On joj darova prelijepu dijademu. Mnoge kraljice pozavidjele bi njenoj ogaravljenoj ljepoti.

U kratkotrajnom zatišju pred osvit, pričao joj je o višnjama iz neke daleke zemlje, govorio joj je stihove svoje majke i besjedio o čarobnoj amajliji. A ona je, ozarena, zaboravljajući sve, uzimala flautu i tiho svirala, zastajući zagrcnuta kada bi se prisjetila sestrice, braće i srušenog doma ispred kojeg odbija da se pomjeri sjedokosi starac kojem je užarena kugla, kada je pala i rasprsnula se, odnijela vid.

Šćućureni kao djeca, sklonjeni u maloj zavjetrini starog maslinjaka, sjedili su među neobranim bokorima lavande.

– Ti također ne možeš ostati. Poći ću samo ako ideš i ti. Ja se moram opet sama večeras provući dolje da još nešto završim, a sutra ćemo zajedno poći ka sigurnijem mjestu.

***

Jedino su oni bili zadovoljni, jer su našli. I uskoro su svi bili mrtvi. Tajna je opet varljivom igrom sudbine prelazila iz ruku u ruke. Prvo su izvlačenjem kocke odabrali desetoricu, potom četvoricu, dok nije ostao samo on: čuvar Herodove tajne. A onda, našao se pred njom.

– Daj mi to!, reče mu tonom koji nije odavao ni tračak nade da se šali.

– Zašto si se vratila?

– Jer sam znala. Daj mi to i idi.

Judit je gledala u blijedo lice starog slijepog starca, njegovu sijedu kosu, ruke. Njen otac. Savlađujući se, i jedno i drugo, znali su da je suviše besmisleno. On poljubi mali zavežljaj i pažljivo ga spusti na prag. Držeći se drhtavom rukom o zid, nesigurnim korakom udalji se bez pozdrava.

Ko zna ko je on uopšte bio. I njega su doveli. Stalno je pričao o brodovima, nadahnut svirkom nepoznatih vjetrova, u početku je pravio flaute, a poslije i lire. I djeci je prenio neki čudan duh, neustrašivost, prkos, i oči, vedre, živahne ili sanjive, blaženomodre i snježnozelene.

Bio je jedini o kom Herod Antipas (koji je dao razapeti Hrista, treba ga razlikovati od prethodnika, Heroda Velikog) nije mislio ništa, i to je bio preduslov sreće, jer, o kome bi Herod počeo da razmišlja, zadugo mu se najčešće nije pisalo dobro.

– Doviđenja, oče! Blagi ti vjetrovi snili u jedrima i dobri te vali nosili, bile su njene posljednje misli upućene starom majstoru, ponavljajući njegove riječi kojima su se došljaci uz osmijeh čudili:

– Ovdje u kamenjaru, on nas ispraća kao da smo mornari! Ali su ga prihvatali i voljeli. Njegova visoka, neznatno povijena silueta se stapala sa sjenama punim opake tišine. Ranjene masline širile su težak miris.

– Zbogom, tata!

Tek tada se s njenog lica otkidoše dvije krupne suze.

***

Neman je divljala:

– Kako, nestao? Toliki put, tolike žrtve, i ti se usuđuješ da mi kažeš da ga je sakrila neka žena?

 – Da, starac nije mogao da ga zadrži. Bio je potišten i zabrinut, ali ne prkosan i uplašen. Reklo bi se da ga je nešto posebno činilo nedostupnim. Reagovao je konfuzno i na svako od naših pitanja je na teatralan način uporno izdavao komande:

– Skrati pramčana jedra! Ispravi kormilo!…

– I slično. Ništa nismo saznali.

A Judit je, dobro proučivši plan, vratila kovčežić na njegovo mjesto. U povratku pomjeri male poluge, izum njenih predaka iz vremena podizanja egipatskih piramida, usavršen od Velikog Zidara u ovom hramu. Pijesak je kliznuo kroz uski prolaz, pokrenuo uljni hidraulični sistem i teški kameni blokovi su se zauvijek sklopili oko male komore. Predviđen samo za slučaj opšte katastrofe, mehanizam je imao funkciju da sakrije ono što se, do vremena omega, nije trebalo ni moglo pronaći…

Sat vremena poslije bila je s druge strane gdje je čekao Kornelius.

– Rekla si samo nakratko, da pozdraviš oca i da povedeš Tikija.

Tiki je veselo mahao repom, a ona nije bila voljna da se pravda. Samo se blago smiješila, sjetna i ipak, i pored svega, kao da je na neki neobičan način bila srećna.

 ***

Masada

Grad-utvrda, još jedan graditeljski podvig Heroda Velikog. Na širokom stjenovitom platou, 440 metara iznad Mrtvog mora. Gradnju je počeo Hašmonejac Aleksandar Janaj, između 103. i 76. god. p.n.e. Prema jevrejskom vojskovođi koji je prešao na rimsku stranu, Josefu Flavijusu (Josef ben Matatjahu haKoen, 37.-100.), Herod je na Masadi podigao 37 kula i dvorac unutar utvrde.

Ako je okolina Jerusalima specifična u klimatskom i geografskom pogledu, ako je lokalitet grada od presudnog značaja na razmeđu tri kontinenta i ako je kao takav bio izazov za sve osvajače, za ulogu Masade može se reći da je svojim položajem, dominirajućim nad putnim pravcima uz Mrtvo more, bila nešto kao stražarska kula. Na zaravnjenom prostranom platou nepristupačnog brda sa skoro okomitim stijenama, nalik na ostrvo u pustinji kamena, Masada se Esenima, izbjeglim Zelotima i građanima Jerusalima činila neosvojivom. Kao takva bila je poseban izazov za megatehnički progres. Džinovskim katapultima Rimljani su prvo nabacali toliku masu kamenja da su premostili manji ponor što je odvajao visoke stijene Masade od nižeg platoa u podnožju, kako bi preko tog nasipa omogućili pješadiji da se približe gornjem utvrđenju. Nije teško zamisliti kako se početna samouvjerenost branilaca, svakim danom što su legionari više napredovali sa nasipom, pretvarala u očaj, jer, znali su da se neće moći oduprijeti. Danja žega mogla se i podnijeti, cisterne su bile pune vode, imali su hrane, držali su sitnu stoku, imali su golubove u kolumbarijumima. Ponekad su, u početku, da bi pokazali kako nisu gladni, bacali Rimljanima dijelove svojih obroka. Noći su, međutim, bile nešto sasvim drugo. Bile su, ukratko, sablasne. Akustičnost prostora doprinosila je dojmu da je Masada bila ogromna pozornica. A tek svjetlosni efekti rasplamsanih vatri u podnožju!

Godina 73-a. Prošle su tri od pada Jerusalima. Rimljane predvodi Lucius Flavius Silva u osvajanju posljednjeg jevrejskog uporišta. Očekuju predaju. Izgradili su oko Masade vojne logore opasane zidovima, utvrda je bila sasvim okružena, te je bilo kakav bijeg bio nemoguć. Glavni rimski štab nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, kod Vodenih vrata.

Sve opsade liče jedna na drugu, ali ova je bila posebna po svemu. Neviđen eksperiment i demonstracija moći. Demonstracija silništva, bluda, bučnih pijančenja i terevenki, bahatog, profesionalno pripremljenog ljudstva, 12.000 vojnika, dvije legije, spram starih i bolesnih, majki sa djecom i 300 sposobnih muškaraca. Jedan dio žena se također borio. Od tih boraca odbrane, koji i nisu bili ratnici, koliko njih se ravnopravno moglo suprotstaviti krvožednim plaćenicima vičnim oružju? To samo govori u prilog činjenici s koliko hrabrosti i viteštva su se odupirali branioci najvećoj tadašnjoj sili. U mjeri u kojoj su znali šta brane, drugoj strani nije bilo poznato i jasno šta napadaju. Cilj je svakako morao biti znatno viši od gušenja pobune. Na Masadi su to znale dvije osobe. U Rimu je to znao Opsjenar. Svojevremeno je izabrao Heroda Velikog za nasljednika, u njegovoj ličnosti će okupiti sve kvalitete i projektovati ga za preteču prvog rimskog pape. On je to zasluživao i po svemu je to bio. Ali… Herod mu se samo prividno povinovao, ustvari ga je nadmudrio i ostavio, zato je sve što je uslijedilo bila čista osveta, a hajka protiv naroda bila je veo za prikrivanje mračnog cilja. I tako, uznoseći u zenit slavu jedne male grupe sužnja, zatočenih na kamenitoj i vrletnoj gori, u zamahu je dobijala nezajažljiva vladarica smrti. Od tada, sve do austrijskog novog strašnog okultnog Opsjenara, Kerbera 20-og vijeka. Njegov kerberovski lavež samo je nastavak istog koji se razlijegao kanjonima oko Masade.

***

Nikad više roblje

Na Masadi, posljednja noć. Elazar Ben-Jair poziva vođe porodica na savjetovanje, nakon kojega zajednički odlučuju da se neće živi predati. Borci napuštaju odbrambene položaje i spuštaju se sa svima ostalima u podzemnu pećinu veliku kao kongresna dvorana. Elazar Ben-Jair teško pronalazi riječi, guši ga bol, mrači mu vid, na kraju kao kada se razdanjuje, dolazi mu snaga od neke čudne svjetlosti, polako počinje svoj potresni govor, pećinski svod mu omogućava da se i tiše intonacije i one dramatične sažmu u neprekinutu poemu neviđenog po tragici oproštaja:

 

– Prahu zemaljski!

Stigao si času svom!

Doplovio si ušću svom, kraju svom, narode moj!

Zaboravljen u slavi, najmanji, na kraju svijeta, rode koji si trebao biti voljen i prvi. Nikoga još nije zapalo slično zlehudo slućeno i obistinjeno sumračje, kao mene ovo! O, da nije moralo ni mene! Sestre i braćo, očevi i majke, djeco i borci! Putevi zvjezdani oplakuju ovu noć. Ali, mi plakati nećemo, radovaćemo se kao i obično našim mladencima, i prvencima, i zrelosti našoj stasaloj uz mač pjevaćemo pjesme junačke, i vremešnima svojim pružićemo ruku da ne posrnu u tuzi. Pjevaćemo ode orošene kapljama naše krvi. Ali šta je krv? Tek sok masline stare. Ne jednom skrši je vihor, ne jednom spali je munja. A ona? Uvijek nova, ljepša, prkosnija, tu. Mi smo tek jedna njena odlomljena grančica. Za pomen pravdi, miru i Bogu svih. Znamo da nas zle vražje sluge traže i neće poštedjeti. Zato vas, kćeri, sestre i majke, žive dati nemani nećemo! Rekle ste i same, s nama ćete. Jer, šta bi vam bio život bez nas!? U grimiznim tunikama i togama, ali bez duše? Tek za zvjerin podsmijeh i hir? Velika je ova noć, pod punim Mjesecom, noć sjećanja na nevolje misirske i izvore babilonske. Noć, slika još veće noći, mukle pomrčine Mračnog što će jednom, ne za tako kratko i na drugom mjestu, s novim demonskim promuklim lavežom pod plašt svoj zaogrnuti svijet. Za njih, buduća zrnca rasute prašine naše, mi svijetlimo – sada. I nijedna neman naš osvit zaustaviti neće moći! Zato, veseli se do jutra, prahu zemaljski! I raduj se zaboravu, i slavi svojoj, kada si u beznađu, i u samoći. A meni, u ime vas, moja radost – moja tama. Neka sudi vrijeme duši mojoj. Neka k ušću vjenčanja svih voda ona plovi, gorda, slobodna, ili zauvijek ostane ovdje, prepuštena nemilosti, sama.

***

Na međi sudbine presreli su ga, kao bijedni tat da je bio. Samostrelom oboriše njegovog konja. Ni prema kome i ni prema čemu nisu imali milosti. Hitao je da pomogne onima kojima je bio potreban. Od neprospavanih i neprosnivenih proljeća zastalih u vjeđama punim sunca, nije ih odmah opazio te kasno posegnu za oružjem, ali i tako, puno ih je bilo za jednog umornog usamljenog ratnika, rapsoda-pustinjaka. Tada otpoče veličanstveni ples. Kružili su oko njega i mahali mu ispred lica crnocrvenim ogrtačima i mačevima, a ispred svih, ili lebdeći iznad, od blještećeg svitanja činilo mu se, jedan od njih, mrk, čela vezanog crnim povezom, igrao je igru koju je poznavao. Umoran bješe i nevoljan, ali prihvati je, dok su se njegovoj iznenada prizvanoj vrtnji, uzdizanju i skokovima čudili i divili u isti mah. Još ne vidješe takvog borca-ždrala. I kada su ostali još samo njih tri, onaj prvi, opak i mrk, s povezom, baci koplje. No, hrabri, plemeniti i prelijepi ždral-pustinjak ne pade odmah. Držeći jednom rukom veo smrti nastavi još da pleše, sve sporije, spuštajući se tek toliko da dotakne mak ili miloduh, ustajao je i nastavljao dok mu se ne zavrtje otežalo nebo. Tada poželje da je i sam miloduh. I ostade pomiren s vremenom i zemljom, pun nedopjevane pjesme rapsodske, suncu jutarnjem cvijet pustinjski rijedak i drag.

***

Činilo se da mračna objava prisutnog drobi pod sobom nadu malog leptira da će ikada uspjeti podići teški, iskrzani, oronuli, patinom pokriveni i u tamnozelenu mahovinu skoro potpuno zarasli štit.

***

15. nisana, ili prvog dana Pesaha, godine 73. Rimljani, umjesto da se suoče s teškom borbom, penju se na grad bez otpora, bez odbrane i ne shvataju gdje su svi nestali. Počinju s pretragom, sumnjajući da je postojao tajni prolaz kojim su možda stanovnici pobjegli, ali umjesto tako nečeg pronalaze pećinu sa 960 leševa. Kolektivno samoubistvo, počinjeno zagonetnom bezbolnom metodom poznatom Esenima. Zapanjeni prizorom, pitaju se:

Zar je to posada protiv koje su se borili tri godine? Tako malo ratnika? Nijedna pobjeda nije bila za Rim toliko pirova i posramljujuća. Mnogi legionari poslije će odbaciti svoje mnogobožačke idole, a i oružje.

***

Odnekud dovode ženu sa djecom. Nije imala snage da žrtvenom tronu nametnute bezizlaznosti i beznadažne slave preda svoje malo jato.

Nešto kasnije pronalaze još jednu, s nestašnim dvoipogodišnjim dječakom. O vratu mu mali kožni tobolac s bočicom-relikvijom, ostalom od izdajnika-heroja, stradalog negdje u besplodnom bespućju, braneći svoje od svojih. Mališana majka blago vuče za ruku i više za sebe šapuće:

– Idemo, jedini i posljednji moj. Pokidana su nam jedra, ali opravićemo ih i vratićemo se. Stopićemo se sa uspomenama i kroz njih opstati.

Požuruje sina i ne primjećuje da on, dok zastajkuje, pokazuje legionarima jezik.

I dalje zamišljena i tmurnih osjećanja, uzima ga u naručje.

– Idemo, Igman!

Mali ždral viri svojim krupnim očima preko njenog ramena u pravcu pratilaca i prkosno uzmahuje krhkim krilima.

________________________________________

*1) Gat-šmanim – mjesto pod Gorom maslinskom gdje se pravilo maslinovo ulje (hebr. šemen – ulje, pl. – šmanim). I danas se tamo nalazi jedna prastara maslina za koju se tvrdi da je još od vremena Drugog hrama.

(Kada je Tit umro nagađalo se da ga je ubio Domicijan. Senat i narod su se pobunili i Rim se ponovo našao na bespuću).

________________________________________

*2) Početkom 20. vijeka Viktor Schauberger, poznati austrijski naučnik, otkrio je jednu istinu koju su malo obdareniji poštovatelji prirode oduvijek znali: da se voda ponaša kao živo biće i da ako se sa njom nepravilno postupa, ona može da prenese svoje stanje na sve što zavisi od nje. Japanski naučnik Masaru Emoto je sproveo istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnjim uticajima: riječima, muzici, mislima i molitvi. Uzorci zamrznute vode uzete iz vještačkog jezera Fudživara u Japanu nakon različitih postupaka formirali su adekvatne kristale. Kada je Emoto vodu izlagao klasičnoj muzici, voda je počela da formira kristale po kojima se moglo znati da li joj se određena kompozicija sviđa ili ne. Na riječi zahvalnosti pažnje i ljubavi voda je uzvraćala lijepim kristalima. Ako bi se na bočici sa uzorkom vode napisalo ime nekog diktatora ili ako bi se taj uzorak izložio destruktivnoj muzici, kao i kada bi joj se uputila neka pogrdna riječ, voda bi odgovarala tipom amorfnih struktura, bez kristala. Ako je u čašu vode dodana samo jedna kap aromatičnog ulja bilo koje biljke, ledeni kristali dobijali bi oblik cvijeta te iste biljke, zadržavajući i njeno ljekovito svojstvo. Dokazano je da molekuli vode komuniciraju i pamte. U vodi se sakupilo svo znanje o ljudskoj svijesti. Zašto ljudi danas filtriraju vodu i prokuhavanjem pokušavaju da je obmanu? Odgovor je samo jedan: da bi prikrili najveći zločin u svemiru. Ko kvari vode, učesnik je u bezgraničnom grijehu.

Marjan Hajnal – DIJALEKTIKA I SLJEPILO POLITIKANTSKOG BEZUMA

Marjan Hajnal

U Sar.

DIJALEKTIKA I SLJEPILO POLITIKANTSKOG BEZUMA

Narod bira sebi svog predstavnika, reprezentanta kolektivnog političkog interesa, prenoseći tim činom na njega i državu odgovornost za sva njihova vlastita individualna djelovanja, kako pozitivna, tako i zastranjenja, „zaboravljajući“ u ovom drugom, negativnom kontekstu, da je on projekcija njih samih, da je njihov vođa samo eksponent njihove volje i njihovih potisnutih ambicija, strasti, mržnji, odanosti kriminalu, nepotizmu, korupciji, mitu, zločinu i jataštvu. Kao negativci, likom vođe maskiraju svoju iracionalnost i zakržljalu emocionalnu inteligenciju. Povremeno se pojave trezveniji donkihoti koji progovore jezikom istine i samokritike, ali njih ili likvidiraju ili ućutkaju najmještenjem na poziciju sa koje će i dalje biti glasni, ali vidno usmjereni. Malo je vitezova istine koji će do kraja ostati dosljedni pozvanosti da po cijenu karijere pa čak i života ostanu odani humanosti i pravičnosti. Za ogromnu većinu promotera javne riječi mnogo su lagodniji i ugodniji plaćenički konformizam, klimoglavost, beskičmenjaštvo, licemjerje, zatvaranje očiju, sluganstvo, prozirno kritizerstvo vladajućih struktura. Takvi su uvijek prvi u ešalonu pijuna upotrebljivih  za hajku i linč nad „neprijateljima sistema“.  

Kad je riječ o poznatim bardima i meštrima žive riječi s jugo-prostora i njihovom odnosu prema pitanju genocida, uočljiv je primarni nedostatak kao zajednički nazivnik njihovog oportunog, anarhoidnog, defetističkog i destruktivnog djelovanja: prividna ili nedovoljna objektivnost, s elementima jasno naslutive ili prikrivene pristrasnosti. Među njima ima laureata, dobitnika raznih nagrada, pa utoliko više čudi da pred vlastitom savješću i pred očima javnog mnijenja olako ostaju nedorečeni. Ono što je odlučujuće odnosi se na lakejsku površnost i bonvivansko lakrdijaštvo kojim stavljaju pečat i na svoj karakter i na svoj poziv. Kako inače objasniti da baveći se najtežim temama ispoljavaju nedoraslost oblastima za koje uspijevaju uvjeriti javnost da su na tim poljima kritičkog mišljenja upravo oni neprikosnoveni eksperti? Bez imalo okolišanja treba ih na vrijeme upozoriti da je providno njihovo komedijaško ulagivanje mecenama sklonim blagoudovoljenju slušanja samo onog što paše njihovoj sujeti. Od dobro udomljenih novinarskih potrčkala i ne može se očekivati drugo nego da su to što jesu, prirepak sive eminencije uz čije asistiranje nerijetko postaju ambasadori, diplomati, rektori, akademici. Šta ostaje iza njih osim naduvenih sjena? Nezasluženi publicitet, knjige koje se ostavljaju nakon dvije-tri napreskok pročitane strane, ali, ostaje im „zasluženi ugled“ i pozamašan kapital zarađen teškim radom – mediokritetskom demagogijom. Da bi se u fokus smisla suzio u ovom pogledu na „zasluge“, da taj smisao ne ostane nečitljiv i tek u naznakama, pomenuću neke slučajeve uz svoj kritički komentar, s namjerom da obožavatelji svojih miljenika prepoznaju o kome je riječ:  

FOKUS – IZRAEL/PALESTINA

a) Jevrejima (i jevrejima vjernicima) blisko je i razumljivo kad vrli istraživački novinar jevrejskog porijekla piše afirmativno o borbi jevrejskog naroda da opstane na svjetskopovijesnoj vjetrometini. Međutim, nedovoljno je samo ono što je Ješejahu Lejbovič napisao o judeonacizmu i genocidu nad Palestincima. Uvjerenost u odabranost i posebno umstvo, uzrokovali su kontinuiranu tragiku življenja nomada koji nikada nisu pronašli sebe  u sebi, uprkos činjenici da su dobili jasne putokoze u Deset zapovijedi. Tri i po milenija traje lutanje tih nomada koji su češće od svih drugih od slobodnih postajali sužnji i potpuni stradalnici. Zanimljivo je da su većina proroka, svaki pravovremeno i svevremeno proricao zlu kob odlutalima od istine. Uzdizali su se i stropoštavali kao Dedal i Ikarus. Evolucijom se izdiferencirala plejada vrhunskih učitelja, suprotstavljena eliti moćnih i bezosjećajnih vladara iz sjene, pripadnika kaste podlih srebroljubivih i vlastoljubivih sveštenika i njihovih alter-ego politikantskih morona. Ogrezli u grijehu, navukli su odium svih drugih, ali ne samo na sebe, već i na čitav narod kojem pored gramzivaca nije preostalo ništa drugo do da se iznova susreće sa galutom, da robuje i gine. Fenomen je golem kako ih je sve zadužio svojom tradicijom, a tako omražen, prezren u svakom pojedincu, pa i onom koji nikom ni za šta nije dužan i kriv. 

O VUKU I JAGNJETU;   https://marjanhajnal.wordpress.com/2012/08/26/o-vuku-i-jagnjetu/ 

b) Za polusvijet i pokondirenu bjelosvjetsku klatež s neistančanom intuicijom hvale je vrijedno sve što je o Bliskom istoku napisao stoprocentno antiizraelskom mržnjom programiran analitičar. Postaje degutantno i bespredmetno prevaspitavati generacije na koje takvi „stručnjaci“ prenose s koljena na koljeno laži i prizemnu demagogiju upakovanu u Geobbelsovu doktrinu koktela istine i propagandnih dezinformacija. Zahvaljujući takvim ekspertima za palestinsko pitanje niko ne pominje pokolj učenika osnovne škole u mjestu Ma'alot, kao ni detoniranje eksploziva pred Delfinarijem u Tel-Avivu i masovno ubistvo tinejdžera-pacifista. Sve bliže sam stavu da tog i sve slične vajne “znalce” povijesti Bliskog istoka treba ostaviti da nastave živjeti u tome što su izabrali kao vlastiti put i svjesnu samoidentifikaciju. A da kojim slučajem zaista dobro žele i Palestincima i Bošnjacima, ja nakon svega što sam napisao ne bih trebao napisati više ništa, oni bi nastavili tim putem, osvjetljavajući kompletan povijeni kompleks egzodusa i činjenica o zakonskom gruntu i pravnoj državi uspostavljenoj prije više od tri milenija. Tad bi se mogao započeti dijalog o miru, uz priznavanje grešaka počinjenih svakog sa svoje strane.  

A ŠTA DA SAM JA ON?;  https://solonovpolis.wordpress.com/2015/11/11/a-sta-da-sam-ja-on-marjan-hajnal/

FOKUS – SRBIJA/BOSNA

Bio bih prvi koji bi predložio za Pulicerovu nagradu fotografa vjerovatno jedne od najodvratnijih scena, kad u Bijeljini četnik šutira tijelo ubijene žene, u slučaju da je snimatelj te grozne scene napisao svoju osobnu osudu ne samo počinitelja tog zlikovačkog akta, već i čitave ideologije genocida, s akcentom da on usput osudi i sve one koji negiraju da je počinjen genocid prema bosanskim muslimanima. Šutiranje leša žene bez te osude, imalo bi protucjenu jedino u aktu časnog suicida, po uzoru na južnoafričkog fotografa Kevina Kartera nakon što je snimio umiruću djevojčicu iza koje je sletio i čekao njenu smrt lešinar. Ta osuda morala bi uključivati u sebe i osudu Petera Handkea uz savjet da ako stvarno toliko poštuje Srbe i voli Srbiju, najbolju uslugu će im učiniti ako shvati da Sbima i Srbiji nije potrebna njegova empatija, da im nanosi jedino štetu, stavljajući pod duboki led proces samospoznaje o krivici lidera koji su ih doveli na loš glas. 

FOKUS – HRVATSKA/BOSNA

Zar je trebalo da se pored svih užasa dogođenih u Sarajevu u tri rata dogodi i misa za Bleiburg? Kojeg li paradoksa: umjesto da budu najglasniji u protivljenju održavanja te sramne mise, njegovi osnivači napuštaju PEN!!! Obol njihovom predisponiranom hrvatstvu bez bosanstva. Hrvatima nikako da svane pred očima i oslobode se crkvenog jarma kojim su upregnuti u proces dokidanja posljednjih ostataka slobode kao osnovnog atributa ljudskosti. I nakon svih presuda Međunarodnog tribunala pravde za UZP, zločine protiv čovječnosti, i dalje se nesmanjenom žestinom nastavlja genocidna politika zaustavljena 1945. i nastavljena 1991. Ekstremni bosanski herceg-katolici, okosnica ustaških bojni, nisu drugo do krstaški katotalibani čiji ih pedofilno-nekrofilni “pastiri” stoljećima vuku kroz kaljugu falsifikata o primordijalnom sljedbeništvu.  Ne uče ih istini o njihovom evidentnom progresivnom nestanku.  

FOKUS – GENOCID

Nažalost, povijest civilizacije je povijest genocida i democida. Ljudi i ne osjete do koje mjere su zavedeni na zlo. Sažaljevati nečije dijete, a biti indiferentan prema patnji drugog djeteta, znači lažno voljeti djecu i općenito ne cijeniti djecu i život u cjelini. Nevjerovatno, ali je prisutna činjenica da vidjeti nepravdu samo nad sobom, „svojim narodom“, a ne htjeti vidjeti kontinuitet genocidnosti koja je uzrokovala genocid kao odgovor, svojstveno je opsesivno pristrasnim komentatorima. U cilju zadovoljenja kriterija profesionalne etike i principa objektivnog informiranja, ili se osuđuje genocidnost u cjelini, ili se ne vrši nasilje nad poviješću njenim fragmentiranjem prema potrebama dnevne politike. Kao što je Platon preferirao poznavanje geometrije, tako je i za razumijevanje fenomena genocidnosti neophodno poznavanje dijalektike karmičke uzročno-posljedične rezultante anticivilizacijskih aktivnosti. Ljudima koji osporavaju tragizam jedne epohe, jednog podneblja, revidiraju činjenice i s prezirom se odnose prema nevinim žrtvama, šta mogu očekivati? Nisu svjesni da se karma ne gradi isključivim odnosom prema sadašnjosti, već i prema prošlosti. 

(opaska autora: tema zahtijeva doradu teksta)  

Vladimir Majakovski o revoluciji

Vladimir Majakovski o revoluciji

Majakovski

1909. godine pjesnik Vladimir Majakovski (1893-1930) bacio je u lice svojim sugrađankama i sugrađanima 10 poruka o revoluciji. Zbog tih 10 poruka proveo je 10 mjeseci na robiji:

1. Revolucija počinje – kada ljudi više ne prihvataju nezadovoljstvo kao normalno stanje, a vi ćutite, građanke i građani!
2. Revolucija počinje – kada se bijes gladnih ne može kupiti novcem sitih, a vi ste gladni, građanke i građani!
3. Revolucija počinje – kad radnici odbiju da budu robovi i otmu ono što im pripada, a vi ćutite, građanke i građani!
4. Revolucija počinje – kad moralni zakon ne postoji, a pisani zakoni se primjenjuju samo na sirotinji, a vi ste sirotinja, građanke i građani!
5. Revolucija počinje – kad država ponižava stare, a hapsi ili protjeruje mlade, a vi ćutite, građanke i građani!
6. Revolucija počinje – kad narod služi vlastima, a ne vlast narodu, a vi služite, građanke i građani!
7. Revolucija počinje – kad umjetnici prestanu da budu kukavice i progovore na sav glas, dok vi ćutite, građanke i građani!
8. Revolucija počinje – kad su zabranjeni slobodna reč i slobodna misao, a vi ste zabranjeni, građanke i građani!
9. Revolucija počinje – kad posla i hljeba ima samo za one koji cara slave i hvale, a vi ćutite, građanke i građani!
10. Revolucija počinje – kad policija, vojska i službe bezbjednosti nisu čuvari slobode, već okupatori sopstvenog naroda, a vi ste okupirani građanke i građani!

Novinarka ih razotkrila: Efikasniji i od MOSAD-a. Vatikan tvrdi: “NEMAMO OBAVEŠTAJNU SLUŽBU”

Novinarka ih razotkrila: Efikasniji i od MOSAD-a

Vatikan tvrdi: “NEMAMO OBAVEŠTAJNU SLUŽBU” 

https://www.magazin.novosti.rs/sr/zanimljivosti/misterije/vest/tajna-sluzba-vatikana-bolja-od-mosada-priznaju-izraelci/1374344

Papska obaveštajna služba ima veliko iskustvo, tradiciju sakupljanja i analiziranja informacija, kao i izvođenja tajnih, specijalnih operacija

Papska obaveštajna služba imala je veliko iskustvo, tradiciju sakupljanja i analiziranja informacija, kao i izvođenja tajnih, specijalnih operacija. Prema rečima najčuvenijeg lovca na naciste Simona Vizentala, obaveštajna služba Vatikana je efikasnija od izraelskog Mosada. Trenutno u svom sastavu ima 200 agenata, odlično ih je obučio bivši oficir tajnih službi Italije (Sisde) Dominiko Đani. U službu su inkorporirani kardinali, monsinjori, sveštenici i poverljivi svetovni saradnici.

NJihov rad tajno koordinira red jezuita, a osnovao ga je Ignjatije Lojola u 15. veku, i u svom sastavu ima religiozni i vojni deo.

Centar informacija

Kontroverzni grad Foto: Piksabej

U literaturi se sreću različita imena, a deo istraživača je naziva „Sodalitium pianum“, kako se zvala kada je 1566. godine osnivao veliki inkvizitor Pije V. Ova obaveštajna služba zvanično je prestala sa radom 1922. godine za vreme pape Benedikta petnaestog, dok Barbara Ćioli u časopisu „Letera 43“ navodi da je aktivna.

Vatikan tvrdi da je služba ukinuta, ali novinari imaju dokaz da je aktivna.

Obaeštajnu službu opslužuje sva rimokatolička crkvena jerarhija, uz pomoć više od 500 diplomatskih predstavništava, mnoštva biskupa, monsinjora i monaških redova. Sve te informacije se šalju kancelariji Svete kongregacije gde ih ogroman aparat analitičara proučava i klasifikuje. Tomas Morgan, autor knjige o Vatikanu, napisao je: „Dan i noć pristižu Svetom prestolu informacije, vesti iz najudaljenijih delova planete.“

Čuvari tajni. Foto: Piksabej

 

Po okončanju Drugog svetskog rata, obaveštajna služba Vatikana je reorganizovana radi borbe protiv komunizma. Vatikanska tajna služba bila je veoma aktivna u Južnoj Americi i pravoslavnim državama, posebno u Rusiji, Ukrajini i srpskim zemljama, za vreme pape Jovana Pavla Drugog.

Službu opslužuju biskupi, monsinjori i monaški redovi.

Takozvani humanitarci

Važan centar vatikanske obaveštajne službe su rezidencije papskih nuncija (ambasadora), internuncija i apostolskih legata. Vatikan je, navodno, oktobra 1939. godine, mesec dana posle početka Drugog svetskog rata, organizovao u državnom sekretarijatu tzv. Biro za informacije. Vodio ga je biskup koji je službovao u carskoj Rusiji, Evgenij Jevrenov, jedan od najstarijih špijuna Vatikana, navodi Barbara Ćioli. Potom je Biro organizovao niz filijala u svetu, stotine agenata je poslato da rade u njima. Izgovori su uvek bili humanitarne prirode, briga o zarobljenicima i izbeglicama, pomoć gladnima i slično.

Armija jezuita
Informacije od posebnog tajnog značaja, papa je dobijao preko jezuita. Od 28.234 člana ovog reda, 1946. godine njih 6.282 se nalazilo u SAD, a u Španiji 4.973.

Vatikan je informacijama snabdevao i SAD, a u vreme pape Vojtile bavili su se Istočnom Evropom.

Za vreme pape Vojtile, šef vatikanske obaveštajne službe bio je kardinal iz Pjačence Luiđi Pođi, koji umro 2010. u 93. godini. Nije slučajno što je još kao mlad sveštenik bio imenovan za čuvara tajnog arhiva Vatikana. Papa ga je angažovao ga je na poboljšavanju odnosa Vatikana i zemalja članica Varšavskog pakta.

Vatikan nije imun na novčane afere.

Finansijski kriminal

Vatikan nije imun ni na novčane afere. Iz kancelarije za medije Vatikana saopšteno je da je odlukom 2017. godine prvi put doneta presuda zbog pranja novca u Vatikanu. Italijanska policija je 2016. godine za preduzimača Karla Projetija odredila kućni pritvor u okviru istrage o navodnom bankrotu njegove građevinske firme koja je imala gomilu ugovora sa različitim vatikanskim kompanijama.

Projetij je desetine miliona evra držao u Vatikanskoj banci i zamrznute su kada je pokrenuta istraga. Sveta stolica pokušava da poveća finansijsku transparentnost nakon što je Vatikanska banka decenijama bila na meti kritika zbog prikrivanja i pranja novca italijanskih mafijaša i izbegavanja plaćanja poreskih obaveza.

Mirko Kovač – Dobrica Ćosić, kobni Otac nacije

Mirko Kovač

Dobrica Ćosić, kobni Otac nacije

28/04/2009

https://pescanik.net/dobrica-cosic-kobni-otac-nacije/

Dvorski pisac na Galebu

Nadprosječno nepošten

Rade Konstantinović, autor Filozofije palanke, najznačajnije knjige o srpskom palanačkom duhu i o izvorima srpskog nacizma, u svojemu također kapitalnome djelu Biće i jezik,analizira, između ostalih, i pjesnika-monaha Mitrofana Matića, pa odmah na početku veli:„Mitrofan Matić tražio je Boga, a našao Dimitrija Ljotića”.[1] To lucidno zapažanje moglo bi stajati uz imena mnogih srpskih pjesnika koji su doživjeli „udes nekulture”i svoje stihotvorstvo podarili u slavu kakvog prizemnog boga, ili „obogovljenog roda”.

Dobrica Ćosić nije kročio metafizičkom stazom da bi preko Boga, što je Mitrofan Matić u startu odradio, došao do svoga božanstva, nego je odmah našao ovozemne bogove, bio im odan, bio s njima intiman, a nakon vjerolomstva, on ih je kaljao sa žarom s kojim ih je prije ljubio. Na političkom pazaru svoja je božanstva odbacivao i to bez ikakvih posljedica; oprao bi ruke i okrenuo se s istom „energijom zablude” nekom novom kultu.

Sam književnik priča da je zarana, još kao član Centralnog komiteta srpskih komunista, počeo očijukati s pravoslavnim popovima i vladikama, pa je već 1967. zasadio vinograd u Hilandaru i meditirao s monahom Mitrofanom Hilandarcem, nekoć protivnikom, kome su partizani izbili jedno oko, da bi se na kraju tih bdijenja braća pomirila i sjedinila „u Bogu i Srpstvu”. Vukući se po konacima i divaneći s popovima, Ćosić nije mogao spoznati Boga, niti ući u Božji svijet, jer su na tim sijelima jedine duhovne rasprave bile o „srpskom nacionalnom pitanju”. Tu drugih meditacija nije bilo; tu se svete knjige nisu čitale.

Pišući predgovor za Titovu knjigu Četrdesetprva,[2] „izuzetnu knjigu od izuzetnog tvorca”, Ćosić je pravio odu maršalu sa istim onim zanosom s kojim je već spomenuti Mitrofan Matić pisao koračnice i banalne stihove u slavu Ljotićeva Zbora. D. Ćosić piše, onako nadahnuto, za moj ukus previše zapjenjeno, u zahuktanom ritmu; ne znam piše li iskreno, jer će kasnije reći da baš i nije bio iskren kao komunist, te da nije vjerovao u mnoge stvari koje je činio, ali to sada više nije bitno, tekst djeluje iskreno, a njegove literarne mane mogu se podvrgnuti nekim drugim, ponajprije estetskim mjerilima. Ćosić je u tome predgovoru napisao: „Postojao je jedan Hrvat, metalski radnik, revolucionar, sekretar Komunističke partije koji je u istoriju Jugoslavije, Balkana i Evrope stupio krupnim korakom, sa novim idejama, gnevnim i mekim glasom, drukčiji po svemu i od svih dotle vođa, vojskovođa i političara na Balkanu; postojao je čovek sazdan da izmeni sudbinu ove zemlje, da svojim imenom i delom označi njenu najpresudniju epohu.”

Ćosić je u predgovoru istaknuo da je ta „izuzetna knjiga od izuzetnog tvorca”, Naša knjiga – dakle, knjiga za svaku kuću, nešto kao Biblija. Pisao je o Titovoj veličini, Titovoj nezavisnosti i samostalnosti, Titovu demokratizmu i humanizmu, da bi se na kraju, što odudara od forme predgovora, razotkrio kao talentirani agitpropovac: „Biti Titov sledbenik znači imati titovski stav prema životu, titovski misliti, titovski se boriti u svome vremenu, u svojoj sadašnjosti, uvek”. To je sve pisao čovjek koji sada, bez drhtaja u glasu, mirno izgovara da je „titoizam obezglavio srpsku naciju”, kao da u tim obezglavljenostima nije nikad sudjelovao. Da bi se takvo što izustilo, mora se biti nadprosječno nepošten.

U intervjuu za talijanski Il Tempo, u broju od 27. srpnja 1989, Dobrica Ćosić izjavljuje da to biti zauvek Titov napušta već 1960. godine i postaje opozicionar, premda je knjiga Četrdesetprva, s njegovim predgovorom, objavljena 1961. godine, a te šezdesete, kada misli da je postao opozicionar, plovio je s Titom na Galebu kao dvorski pisac. Ali on to izjavljuje za stranu novinu, jer tko će to ondje provjeravati, premda mu ne smeta kad ga i kod kuće uhvate u laži. A nadasve, zapadnjačke novine nije grehota lagati, pa je zgodno lansirati o sebi ponešto od onoga što bi i sam želio da je tako.

Pa ipak je kasnije za domaću javnost korigirao barem tu godinu kada se probudio kao antititoist, i pomaknuo je na šezdeset treću ili četvtru, ali još ne kani potanko objasniti kako je kao antititoist dospio do Centralnog komiteta Titove partije. Ili je to opet bilo neiskreno, te možda samo pogodnost da se rovari iznutra, kako danas obično govore sve same „komunističke krtice”. Ćosić je lažac koji često priziva istinu i to je dobar način da se istina parodira. U tim malim seljačkim lukavostima, ponajčešće je sam Gedža[3] ispadao groteskna figura.

Ta zgoda u biografiji „velikog pisca” da je krstario s Titom na Galebu, bila je za kritičare neka vrsta tabua, barem za života brodovlasnikova, jer tko bi se usudio šegačiti na temu te plovidbe, to prije što su mu kolege zavidjele na takvoj carskoj milosti, a sunarodnjaci se divili kako se njihov zemljak otisnuo na političku pučinu i odmah sjeo uz skut vladara. Sada, s naknadnom pameću, kad su svi mudri i pronicavi, Ćosić i njegovi nastoje to krstarenje učiniti bezazlenim, jer da u tome činu plovidbe s diktatorom nije bilo ničeg udvoričkog. Štoviše, veli ražalovani marksistički „mislilac” Tadić Ljubomir, „apsolutni velmoža želeo je da ima ‘uza se’ istaknutog partizanskog borca i već priznatog književnika, sve u nadi da će mu to povećati prestiž u svetu. Ali epizoda je trajala kratko, jer je Piščevo oštro oko namah opazilo da dvorski sjaj skriva bedu Broza i njegovog režima”.

Je li doista Ćosić morao ploviti sedamdeset dana i noći oko Afrike, da bi njegovo „oštro oko namah opazilo da dvorski sjaj skriva bedu Broza i njegovog režima”. Ako je D. Ć. namah opazio, onda bi valjalo znati kad se to zbilo – na početku ili na kraju krstarenja. Namah znači odjedanput, neočekivano, smjesta, istog trena, pa ako je to bilo namah i na početku, tek što su zaplovili, onda je morao na prvome pristaništu napustiti brod. A ako je to bilo na samome kraju plovidbe, ako je tada namah opazio tu bijedu, onda to oko više nije oštro, kad mu je trebalo 70 dana i noći da bi opazilo kako je velmoža zapravo bedak koji drži uza se „istaknutog partizanskog borca”, kako bi se taj anonimus ogrijao na Ćosićevoj partizanskoj slavi i književnoj veličini. Jer nakon toliko godina, te i poslije velmožine smrti, u novoj srpskoj rasističkoj ideologiji, čiji je niži službenik bivši marksistički filozof Tadić Ljubomir, sve glasnije se zanovijeta da je velmoža bio agent ili samo „ustaša u partizanima”, jer kako bi Hrvat mogao biti antifašist, pa je velmoža stoga, kao pokriće, držao uza se na brodu „istaknutog partizanskog borca”. Ili je skovana još jedna nacionalistička glupost kako je Ćosić na tome brodu bio „krtica” koja se ondje ušuljala da bi podrivala titoizam.

Ćosićev „drveni advokat” Tadić Ljubomir veli: „Zluradi osporavaoci Ćosićevog dela kazaće da je bio gost na Brozovom Galebu”. Da bi se to kazalo nije nužno biti osporavatelj Ćosićeva djela, jer pisac može biti moralni nitkov kakav je D. Ć., a da to ne ugrožava njegovo literarno djelo. Ili bivši marksist misli da je svatko tko kaže da je Ćosić bio na Brozovu Galebu, osporavatelj njegova djela, te istodobno srbožder i neprijatelj srpske nacije, urotnik i zavidnik. Bivši marksist Tadić Ljubomir drži da je posve moralno jednim oštrim okom motriti i snimati velmožu i njegovu bijedu, a drugim čitati ono što je napisao u nekom zakutku brodskog salona, a napisao je: „Titov demokratizam u određivanju i razvijanju političkog kursa narodnooslobodilačke borbe, zalaganje i humanost u najsvirepijim uslovima života i borenja, politička širokogrudost i elastičnost u pridobijanju najširih slojeva naroda, verskih, političkih i idejnih formacija te mnogonacionalne i u svakom pogledu izuzetno složene jugoslovenske zajednice, načela su koja su se u miru samo snažnije, plodotvornije i sveobuhvatnije ostvarila.”

Da bi se takvo što napisalo, a istodobno jednim okom snimalo bijednika kojemu se piše oda, to spada u moralnu perverziju. Ćosić je mogao odbiti velmožin poziv, uskratiti mu sjaj koji je trebalo baciti na tu bijednu i anonimnu figuru, ali nije. A zašto nije? Jer mu je bila čast što je velmoža upravo njega vodio u svoju misiju. Bila je to velika čast za njega, njegova oca Žiku, za dalju i bližu rodbinu, za cijeli trstenički kraj. Uostalom, sam je Ćosić rekao: „Priznajem, nisam prikrivao da me je ovaj poziv obradovao.”

Moralo je proći četvrt stoljeća da bi netko ismijao pisca na brodu, seljaka u fraku,[4] pa je to u potaji učinio Danilo Kiš i napisao zgodnu satiru Pesnik revolucije na predsedničkom brodu, koja se nedvojbeno odnosila na Gedžu. Autor se duhovito sprda s „pjesnikom revolucije” kao skorojevićem i pravi neku vrstu satiričnog protokola o uljudnom ponašanju na brodu, pa dijeli savjete o konverzaciji, odijevanju, higijeni, društvenim igrama, bontonu, itd. U toj poemi šef protokola obraća se Gedži:

Prosto, čovječe, nije red u otmjenom društvu da se po nosu rije ili kako se to kaže tamo kod vas u okolini Čačka ne smije nos da se čačka.

I još ponešto iz bontona: ne smije se… (a, to san već reko, ne mari): pljuvati štono kažu „po podu”, niti s palube u more, niti po brodu…

Ćosić se kasnije, poglavito nakon brodovlasnikove smrti, sit napljuvao i po palubi i po podu broda i po maršalu, ponašajući se kao da je bio otet i silom priveden u Titovo društvo.

Čudni disident

Srpski pisci iz patriotske lige, s jakim nabojem rodoljubnih emocija, nekako su po tradiciji oduvijek bili u dosluhu s policijom, spremni na svaku zloću, ako im je nacija pokriće. Prikloniti se naciji pravo je zadovoljstvo; tu je svaki zalogaj sladak, a svaka banalnost dobiva neki viši smisao. U okrilju te ideologije može se, bez osjećaja krivnje, počiniti niz gadosti, jer „otadžbinska zajednica” oslobađa svih stega, pa su ondje mnogi pisci našli utočište, a Dobrica Ćosić i svoj divan na kojemu je gradio mit nacije i vlastiti mit oca nacije. I dok su njegovi sljedbenici uživali u kavanskom nacionalizmu, mahom pijani i vulgarni, najčešće doušnici, njihov je guru uvijek bio negdje visoko, intiman s čelnicima UDB-e, povlašten kao pisac i jedini koji je u ono vrijeme mogao posjetiti zloglasni logor na Golom otoku.

Davno, još 1964. godine, kada je u prometnoj nezgodi poginuo Slobodan Penezić, prvi udbaš Srbije, Dobrica Ćosić napisao je u Politici nekrolog o smrti junaka na „gvozdenom konju”. Ta Ćosićeva stilska figura nije bila baš sretna, ali ako je pjesnik vidio kako se crni mercedes preobraća u krilatog i „gvozdenog konja”, onda je valjda htio istaknuti kako Srbin gine samo u nekom junačkom galopu i na konju, pa makar i željeznom. Dobricu Ćosića nisu zanimale žrtve toga „junaka na gvozdenom konju”; valjda to i nije bilo uljudno spominjati u času kad junak gine, ali nisu ga ni kasnije mučile te marginalne sudbine, jer on se bavio samo uzvišenim i velikim temama.

Kada u komunističkom svijetu utjecajno književno pero napiše nekrolog u slavu glavnog policajca, koji je za sobom ostavio ljudske nesreće i drame, onda bi takav pisac posvuda bio prokazan kao hulja, bez prava na javnu riječ, ali u Srbiji, gdje se vrijednosti naopako očitavaju, takav pisac samo dobiva na ugledu.

Jedno nemušto i ponizno pismo što ga je Dobrica Ćosić uputio Josipu Brozu, balkanskoj svjetiljki, u kojemu je iskazao svoje osjećaje prema Aleksandru Rankoviću[5] i zabrinuo se zbog njegova uklanjanja s političke scene, u Srbiji je primljeno kao „hrabar čin”, „moralni gest”, „žrtvovanje za srpstvo”, pa se krišom čitalo i širilo podzemnim putem kao zabranjena literatura. Po svoj prilici to pismo nikada i nije stiglo do Svjetiljke, ali je mit autora pisma rastao, kao god i mit palog policajca na čijem će se sprovodu 1983. godine okupiti masa svijeta od nekih dvjesto tisuća ljudi. Bila je to prva velika javna manifestacija srpskoga nacionalizma koja će krajem osamdesetih prerasti u tzv. antibirokratsku revoluciju, a s početka devedesetih u okrutni rat protiv drugih naroda.

Priznao je Dobrica Ćosić kako nije imao hrabrosti slijediti ideje Milovana Đilasa,[6] jer tada je, kako sam veli, još bio neuk, a onda je sazrijevao i već počeo čitati Crnjanskog, čuo je za Goyu i Velazqueza, slušao Beethovena, pa kada se potkovao znanjem i iskustvom, odmah se stavio u obranu glasovitog i ozloglašenog komunističkog ministra unutarnjih poslova kojemu je pripisao ulogu zaštitnika „srpskih nacionalnih interesa”. Tada je Dobrica Ćosić pribavio komotnu poziciju disidenta; u to nije mnogo uložio, niti štogod riskirao, pa je jedan od rijetkih otpadnika kojega njegovi nisu kinjili. Stavljan je na led taman toliko da bi mu narasla karizma. Nije zapadao u teškoće zbog svojih ideja i svojega disidentstva; štoviše, to mu se isplatilo, pa je nedavno mogao reći: „Hvala mojim čitaocima koji su me svih ovih godina hranili”.

Nikad nije bio priveden ili saslušan, nije proveo dana u emigraciji, mogao je putovati kamo je htio, mogao je pisati što je htio. Bila je neka afera kada je „disident” podigao galamu, jer je navodno u svome stanu u Palmotićevoj, i u ladanjskoj kući u Grockoj, pronašao prislušne uređaje. Pisac je uistinu digao glas protivu prisluškivanja, jer je to njega snašlo, a dotada je mučao i nije se previše uzrujavao što su te prislušne kutijice postavljane u domove osumnjičenih i što su mnogi stradali uz dokazni materijal iz tih naprava, a sve, dakako, pod nadzorom njegovih prijatelja udbaša. Ta je afera silno naljutila „disidenta”, pa je napustio ozvučeni stan i kupio vilu na Dedinju.

Istina, nije mu bilo dopušteno da osniva, poput nekadašnjih srpskih romantičara, ligu Društva Velike Srbije, ali je tajno i bez nadzora UDB-e (ili pak s blagoslovom UDB-e), radio na projektima koji su bili uvod u krvoproliće što su ga Srbi započeli i prakticirali cijelo posljednje desetljeće prošlog stoljeća. U tome krvoproliću veliku je ulogu odigrao „meštar sviju hulja”, čak je godinu dana zapovijedao ratom, s prozirnom lukavošću kako sve čini da se uspostavi mir.

Početkom ožujka 1992. godine u Sarajevu je održan Kongres srpskih intelektualaca, a brzojavna poruka „oca nacije” glasila je: „Razdvojte se, podelite se, da biste živeli kao ljudi”. Tek će kasnije autor Deoba reći da nije mogao slutiti da će to sve ispasti tako krvavo, da će razdioba dovesti do klaonice. On uvijek s lakoćom prelazi preko svojih zabluda, iako često ističe kako „moramo kao narod da preispitamo svoje zablude”.

Do Golog otoka i natrag

Dobricu Ćosića je, tako barem piše Slavoljub Đukić u knjizi Lovljenje vetra,[7] u kojoj bilježi Gedžinu ispovijest, negdje s početka pedesetih, najednom počela da „uzbuđuje drama i tragika informbirovaca”, pa je tu opsesiju izložio prijateljima književnicima, a kako od njih nije dobio podršku, obratio se partijskim kolegama Milovanu Đilasu i Veljku Vlahoviću,[8] pošto ga je „ovaj motiv sve više mučio”, ali i oni su ostali gluhi na umjetnikove muke i opsesije, jer ih kao političare nije uzbuđivala „ljudska drama”, nego su u tome vidjeli samo političko pitanje. Pa ipak je u Đilasu prevagnula pjesnička žica; pripomogao je književniku i spojio ga s ministrom unutarnjih poslova Rankovićem koji mu je dao dozvolu da posjeti logor za informbirovce, te je tako Gedža ispao prva civilna osoba koja je u ljeto 1952. godine skoknula do Golog otoka kako bi ondje spoznala svu tragiku i skužila „ljudsku dramu”.

U toj knjizi Đukić zaključuje da je književnik bio „iznenađen i uznemiren” onim što je vidio u logoru. Sam izletnik do Golog otoka veli da je bio ne samo „iznenađen i uznemiren”, nego i uplašen tako da nije izlazio iz upravne zgrade dva ili tri dana, a za to vrijeme čitao je zapisnike da bi zaključio kako je tu riječ „o jednom, za nas na kopnu, nepojmljivo svirepom ostrvu”. Ali tu je „veliki pisac” shvatio da od njegova „literarnog projekta nema apsolutno ništa”, pa je još poželio obići ženski logor na Sv. Grguru; odsjeo je u upravnoj zgradi i ondje proveo dva dana. Pisac kaže da je smještaj u ženskom logoru također bio loš, pa je onda odlučio održati ženama „jedno sramno optimistično slovo”, kako to sada, prepredenjak, samokritički priznaje.

Nije Ćosiću bilo dovoljno da nas masira knjižurinama o svojim grijesima i svojim zabludama, nego je to nametnuo kao „dramu epohe”, sudbinu naroda i njegovu historiju, pa kako je tu sve grešno, sve sramno, sve puno zabluda i zala, onda je samo on mogao postati liderom te nesreće, te grozne dijalektike, nametnuti se kao mesija i kao „otac nacije”. Kajući se, on je uvijek ispadao nedužan, istinoljubiv, jer se eto nosio s onim što je bilo jače od njega, s komunizmom i titoizmom, sa zavjerama, s velikim silama koje su uvijek gazile Srbiju „zato što im je bila na putu”, kako pisac danas misli. To što je sam Ćosić u svim nesrećama imao udjela, što ih je uzdizao, a potom rušio – nikomu ništa; ta pisac će to sve okajati u svojim knjigama. On misli da je prije ostalih spoznao zablude i o njima javno progovorio, pa ih vrlo često spominje i drži da su to normalne ljudske slabosti, a ako znamo da ih se otarasimo, mogu postati čak i vrlinom. Njega manje zanima zašto je netko dospio u zabludu i što je sve činio kao „ideolog zablude”, ako je na kraju umio osloboditi se toga udesa. Ćosić je na zabludama napravio karijeru.

Moram priznati da sam uvijek s mukom čitao pisce, tzv. disidente koji u knjigama razglabaju o svojim zabludama i vade se što su bili, primjerice, komunistički vjernici ili grešnici, pa onda otpadnici; ta vrsta literature naprosto gnjavi. Knjiga koja se razračunava sa zabludama, s „opakom mladošću” ili počinjenim grijesima, može imati doseg samo ako njezin tvorac prijeđe u duboko ispaštanje, u neku vrstu svetosti, kao što je to bio slučaj sa sv. Augustinom. Sve ostalo je koketiranje sa zabludama, „naplata zabluda”, te prijezir prema onima koji su znali izbjeći takve zamke.

„Razmišljajući o svojim i srpskim zabludama, greškama i krivicama, ja još nisam dosegao do istina koje me čine spokojnim”, izjavio je, tu skoro, Dobrica Ćosić. U toj balkanskoj dijalektici izopačivanja istina, onda bogme istine mnogo češće uznemiruju i bole nego što čine čovjeka spokojnim, ali Dobrica Ćosić može biti sretan što nije „dosegao do istine”, jer to bi posve razobličilo njega i njegov narod. Dobrica Ćosić nije nikako mogao dosegnuti istinu, jer je cjelokupnu svoju „energiju zablude” utkao u laž. Lagao je samoga sebe, lagao je svoj narod. Uza sve, teško se do istine dolazi veličajući laž, a on je to činio i tvrdio da je „laž održala srpski narod”.

Vratimo se još nakratko izletniku do Golog otoka. Trebalo je ondje ostati dva mjeseca, ali on je pohitao natrag i bogme odmah ukazao svojim partijskim drugovima Đilasu i Rankoviću da je to, gledano s kopna, „jedno svirepo ostrvo”. Đilasu je sve ispričao u Niškoj banji, a Rankoviću u njegovu kabinetu. Dok je književnik sjedio u fotelji i pričao, Ranković je slušao, a onda je najednom rekao kako bi zgodno bilo da to čuje i Bevc,[9] pa je otvorio vrata susjednog kabineta i pozvao Bevca. Bevc je došepao, a naš je književnik nastavio priču o „svirepom ostrvu”. Tada je Bevc rekao: „Pa dobro, Marko,[10] kakve su to pizdarije tamo!”

Pisca je malo iznenadio taj rječnik, a moralna srpska vertikala Aleksandar Ranković uzvratio je Bevcu: „Kažem ja Ćeći[11] da stvari tamo nisu u redu, a ti znaš Ćeću!” Iz svega toga pronicavi književnik izveo je jednu svoju spoznaju: „Ako se meni može verovati kao čoveku i piscu koji nešto poznaje ljude, bez kolebanja kažem da su me u razgovoru Ranković i Kardelj ubedili da nisu znali pravo stanje na Golom otoku.” Svakome je, osim Dobrici Ćosiću, „piscu koji nešto poznaje ljude”, jasno da su se tvorci Golog otoka zajebavali; za Bevca su to bile pizdarije, a Marko je, po starom srpskom adetu, svalio krivnju na drugoga, ovaj put na Ćeću.

Putujući kopnom i morem, Dobrica Ćosić nije tada pronašao roman, jer za roman nije dovoljno imati samo odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova, pa je cio biznis propao. Takav putnik nije mogao napisati knjigu, jer nije smio. Bilo bi to rizično, a on se nikad nije upuštao u rizike. Od toga putovanja po materijal, ostalo je samo ono što je njegov Eckermann zabilježio, a to je jeftina publicistika koja vrvi općim mjestima. Za pregršt takvih priča nije morao putovati do „svirepog ostrva”.

A sada pitam pažnje vrijednoga čitatelja: je li Ćosić mogao u potaji napisati roman o toj tragici o kojoj sada nonšalantno brblja, iz udobne pozicije, u svojoj vili na Dedinju? Štovani čitatelju, zar nije mogao „naš Gedža” krišom napisani roman zakopati negdje u vinogorju, u Velikoj Drenovi, i čekati priliku da ga izvuče iz zemlje i objavi? Ne, nije mogao, jer je bio kukavica. I bilo mu je preče prijateljstvo s Markom, Krcunom, Ćećom i drugim udbašima, nego istina o Golom otoku.

Možda su te slike što ih je pisac doživio u logoru razorno djelovale na njegovu psihu, možda je bio potrešen, možda se baš tada počeo kolebati oko komunističke utopije, ali on ništa nije učinio, nikakav duboki rez nije napravio, osim što je baljezgao po kabinetima, u društvu takvih opskurnih faca kao što su Marko, Bevc i drugi. Velim, možda su ga prizori s Golog otoka potresli, ali on je u toj partiji, tako potrešen, ostao još petnaestak godina. U svojim zabilješkama od 21. siječnja 1982. godine, premda ne treba biti ekspert i vidjeti da su naknadno pisane i lažno datirane, Ćosić veli da se tada, nakon izleta do Golog otoka, pobunio protiv nasilja, „valjda jedini u Jugoslaviji toga doba”, ali je nakon trideset godina uvidio da ta pobuna nije bila djelotvorna, jer ju je obznanio samo na uho Rankoviću i Kardelju, jer da je to učinio na drugi način i sam bi, veli, završio na Golom otoku. „Moja pobuna protiv Udbinih logora, iako je, na sramotu vremena i generacije koja tobože nije znala za Goli otok, bila jedina u to vreme, nije bila adekvatna zlu koje je činjeno u mojoj zemlji.” Takvo što može napisati samo moralna ništica. Da je to njegovo šaputanje na jastuku s Rankovićem i drugim tvorcima Golog otoka bila pobuna, javnost je doznala ne tako davno, iz Večernjih novosti od 11. travnja 2002. godine; do tada nitko nije znao da se lažac pobunio nakon povratka s izleta, ali taj čovjek danomice pokušava uljepšati sve svoje misije i frizirati sve svoje izlete.

A sada, uvaženi čitatelju, zamisli za trenutak pisca koji sjedi u Himmlerovu kabinetu i nešto mrsomudi o logoru Dachau, a onda naiđe šepavi Goebbels i tobože se obrecne na Himmlera, kao kakve su to pizdarije u Dachauu… O, kako bi svi graknuli na književnika koji divani s takvim društvom; prokleli bi ga što im je obeščastio rod. Jedino je „naš Gedža” pošteđen bilo kakvog gnjeva; štoviše, rasla mu je slava što je dublje tonuo u amoralnost. Jer on je s lakoćom otkrio da je pod okriljem nacije sve dopušteno, tu su moguće gadosti, laži, čak i zločini, jer sve što je u ime te apstrakcije, te „maske za pokriće nedjela”, ma koliko bilo naopako – ostat će nekažnjeno. Uza sve, on je znao da je populizam ključ uspjeha u Srbiji. Kad se jednom u taj vlak uskoči, iz njega te može izbaciti samo neka velika nacionalna katastrofa.

Možda Ćosić mnoge stvari nije činio iz koristoljublja, ali taj misterij ljubavi prema svome rodu nije posve jednostavno objasniti, posebice kad ljubav postane pretjerana, previše javna, kad se svaka krajnost čini normalnom, jer to onda postaje patološko stanje, gazi se sve dublje i dublje, i više povratka nema. Za D. Ć. nacija je postala poziv; osjećao se pozvanim da je dovijeka zastupa. Tu je pronašao strast kakvu mu nije mogla priuštiti komunistička utopija. Tu svoju opsesiju koja u sebi sažima akciju i književnost, gradio je na solidnim temeljima samonegacije. Sve ispadne bolje i jače utemeljeno ako je polazište negacija vlastitih stajališta, jer tu se uključuje još jedno lijepo svojstvo, prividno mudro, a to je patnja. Tako je D. Ć. bio patnik zbog sukoba s titoizmom, jer je bio titoist, zbog sukoba s jugoslavenstvom, jer je bio Jugoslaven. Pa ako se takav čovjek sukobio sa samim sobom, ako je žrtvovao svoja nekadašnja uvjerenja, onda je to učinio žrtvujući se za druge, za svoj narod i srpstvo. Patnik je raspeo samog sebe na križ Nacije.

U tekstu „O savremenom nesavremenom nacionalizmu”, prosinca 1961, Ćosić je pisao: „Čest oblik srpskog nacionalizma danas je ‘jugoslovenstvo’; najtragičnija posledica tog jugoslovenstva je kompromitovanje stvarnog i pravog jugoslovenstva kao oblika internacionalizma. Srpski ‘Jugosloveni’ umanjuju razlike među jugoslovenskim nacijama, oni su za ujedinjavanje; ujedinjavanje je za njih ostvarivanje privilegije svog jezika i asimilacija manjih nacija; ujedinjavanje za njih nikada nije prevazilaženje svog ‘srpstva’; u ujedinjavanje oni ulažu samo svoje ‘istorijske zasluge’ i ‘državotvorstvo’. Srpski ‘Jugosloveni’ nose svest o svojoj ‘istorijskoj misiji’, uvek su za ‘jaku i jedinstvenu državu’; oni su uvek politički ‘zabrinuti’ za sreću i sudbinu ostalih naroda; oni smatraju svojom moralnom dužnošću da ujedinjenjem usrećuju druge nacije; oni su uvek za ‘državotvorstvo’ na račun demokratije.” Pisao je Ćosić o tome da je srpski nacionalizam u jugoslavenskim okvirima „najopasniji društveni oblik. Prividna i deklarativna ‘nesebičnost’ srpskog nacionalizma, demagogija njegovog morala, otežava borbu protiv njega.”

Ako je to pisao na Titovu brodu, a moglo bi biti, jer to su godine njegove fascinacije Brozom, onda je na toj solidno postavljenoj kritici srpskog nacionalizma, istovremeno postavio temelje za svoju akciju, jer će negacijom započeti čin obnavljanja, jer je kritikom prizivao demone nacionalizma, pa je tako i u samome sebi otkrio demona te sorte. To nikako ne znači da kritika priziva ono što kritizira, bila bi tako obezvrijeđena, ali svako nijekanje, ako se jošte oslanja na nemoral i demagogiju, nosi stanovitu „kontradiktornu zavisnost koja vraća u život vlastitog neprijatelja i to u času kad je povjerovala da ga je ubila”. Sve ono što je „na predsjedničkom brodu” D. Ć. postavio kao opasnost i izvor zla, mnogo godina kasnije, u dokumentu SANU zvanom Memorandum, postalo je vrlina i preraslo u stvarnu opasnost. Ne više kao izvor zla, nego kao zlo samo. Razarajući vlastita uvjerenja Ćosić nije postao grobar nacionalizma nego njegov preteča i utemeljitelj. Osporavatelj je postao prva ličnost u onome što je osporavao.

Uz Miloševićeve skute

Sve dalje od istine

Dobricu Ćosića su tetošili književni kritičari i to zbog njegova iznimnog položaja, najprije kao partijskog moćnika, a potom „disidenta”, pa je tako cjelovita i kritička procjena njegova djela donekle izostala. Tek je možda Slobodan Blagojević, u jednoj seriji tekstova, najavio ozbiljnu analizu duha i jezika te i takve literature vremena smrti i njezinih tvoraca, pa ih je točno nazvao „narodnjačkim uzurpatorima tradicije”. Taj daroviti pjesnik, esejist i erudit, pisao je o Ćosiću, Bećkoviću, Aralici i drugim iz te branše narodnjaka i nacionalnih veličina kao o piscima koji su „zapravo definicija potpune propasti kulture”, jer „zataškavaju karakterne nacionalne mane i tako odbacuju vlastiti intelektualni razvoj, a postajući takvi, nacionalni pisci, naciju zaustavljaju u prirodnoj evoluciji”.

Nisam nikako taj koji bi se baktao romančinama Dobrice Ćosića, ali morat će jednom doći na red i ono što se naziva stilom, umijećem, „razvojem sižea”, postupkom i uopće literarnom građom. Njegove su knjige uvijek imale zaštitni znak: pisao ih je disident, posvećene su „srpskim raskolima”, u njima se ruše tabui i dominira duh-narod itd. Onda, tko bi se usudio cjepidlačiti oko stila i spisateljskog zanata, kad je jednom i sam autor rekao da se nema kad baviti stilskim finesama, jer žuri da bi saopćio temu.

I doista, što bi to činio, što bi glačao svoje rukopise, kad su njegove knjige uvijek dočekivane panegiricima i to iz pera neospornih književnih autoriteta. O njemu se govorilo kao zabranjenom piscu, ali zar i to nije neobično: sloviti stalno kao zabranjen, a objavljivati posvuda u ondašnjoj Jugoslaviji! Biti disident kojega nikada nije vrebala nikakva opasnost zbog svog disidentstva. Biti opozicionar, odmetnik, a imati na raspolaganju čak i takve institucije kao što je Srpska akademija nauka i umetnosti.

Uza sve, bio je vrlo vješt u doziranju sitnih skandala kako bi izazvao mala partijska piskarala da udaraju po njemu i stvore mu aureolu mučenika. I dok su mala piskarala vježbala na Ćosiću svoju odanost partijskim šefovima, udarajući po piscu samo s političke strane, dotle je Gedža divanio upravo s tim šefovima. Palilo je njegovo izazovno ponašanje, a on je točno znao dokle može i smije. Na tome ograničenom polju igrao je vješto i postavio prilično dobro obranu svojih političkih eskapada koja bi mogla glasiti da nema istine bez zablude. Vrlo privlačna definicija. Jedino se prevario u rokovima; zabluda je potrajala toliko da je definitivno udaljila istinu.

Da srpsko intelektualno društvo nije zaostalo i da nije tako zaluđeno, sada bi, nakon toliko nesreća koje su Srbi u ovom potonjem ratu nanijeli drugima i sebi samima, moralo nešto učiniti s Dobricom Ćosićem i nekako izolirati taj model mišljenja. Da je to društvo ozbiljno, sada bi moralo ispostaviti račune Dobrici Ćosiću za obmane i ćorsokake duha u koje je uvalio vlastitu naciju i to kao njezin otac. Ali intelektualna elita, uz časne iznimke, kljukana je istom smjesom, te nije u stanju sagledati svoju poziciju, jer ona je jezgro oboljelog društva u kome su se razlike, pa čak i krajnosti, sjedinile u jedinstvenu nacionalnu gomilu. Prisjetimo se onoga prizora s početka devedesetih godina u Sava-centru u Beogradu, na Saboru „svih Srba sveta”, kada se srpska intelektualna i duhovna krema – pjesnici, akademici i vladike, listom digla na noge kličući i plješćući jednoj magarici[12] koja je ušla u dvoranu i pristupila govornici. Niskoumlje i visokoumlje, kako vole mudrovati episkopi, našlo se u „otadžbinskoj zajednici” i potpunoj jednakosti u praksi savršenog srpskog komunizma.

Ćosić pokatkad umije ispasti „hrabar”, umije se predstaviti pravednikom, voli kritički progovoriti i o slabostima svog naroda, što samo znači da je nepristran i kao Bog objektivan, pa je tako, mudri starac od osamdesetak ljeta, svodio bilancu dvadesetog stoljeća i pozivao Srbe „da spoznaju istinu”, i tada im je uvalio nešto o odgovornosti za zla „koja smo drugima počinili”. Već toliko pa je heretično u njegovoj intelektualnoj državi u kojoj vlada uvjerenje da su Srbi nevina janjad i jedva živi izdanci „zaklanog naroda”, ali mudri starac nije ustuknuo, pa je bome nastavio o srpskim zlima. „A počinili smo ih, i ne pravdajmo se tradicionalnom simetrijom u međusobnim zločinima; u toj savesti suvišno je svako nazarenstvo. Žrtve jesmo. Ali nismo samo žrtve. I mi smo svojim neprijateljima počinili velika zla. I kad smo se borili za svoja prava, često smo se ponašali iznad svojih prava i nedostojno svog etosa.”

Čujem neki huk, vjetrovito je u dvorani dok otac govori i priznaje da su žrtve i pravednici znali da kolju i nanose zla drugima, pa mu je ispalo žao, jer to je „nedostojno svog etosa”. Freud bi rekao da takvo moraliziranje i kajanje „podsjeća na barbare koji su tokom svojih osvajanja ubijali, a onda se kajali, pa je tako kajanje postalo metoda ubijanja”. Ćosićeva grizodušja što su žrtve i pravednici počinili zla sastavni su dio počinjenih zala. Sve su to Ćosićevi isprobani marifetluci. Prisjetimo se onoga intervjua na prvoj stranici „Politike” (26. srpnja 1991), kada se zalagao da se ratni sporovi u Hrvatskoj razriješe mirno, da bi časak kasnije, u istom intervjuu, pozvao Srbe u rat, a mirovnjake koji su tada demonstrirali u Beogradu protiv rata, bio sam jedan od tih, nazvao „lažnim pacifistima i izdajicama”. Ćosićevo pozivanje na mir sastavni je dio rata. Njegova dvolična prepredenjačka priča traje dugi niz godina. I opstaje među Srbima, jer to je vječna priča koja samo nadograđuje isti „kulturni model” i uvijek pada na plodno tlo.

Tko je obezglavio srpsku naciju

Dobrica Ćosić je od onih koji nogom šutiraju mrtvog despota, pa je nakon Titove smrti počeo hrabro galamiti kako je detitoizacija goruće srpsko pitanje. Ne bavi se Gedža komunističkom ideologijom, jer je svodi samo na titoizam, pa je njegova detitoizacija vukla u primitivni nacionalizam i četništvo, što je mnogo više „obezglavilo srpsku naciju”, nego titoizam i dovelo je do „beznađa koje nas je oplavilo, depresije koja nas je obuzela”, kako je sam rekao na svečanom dočeku Trećeg milenija. Osobno mislim da je Dobrica bio pametniji onda kada je pisao o „Titovom demokratizmu u određivanju i razvijanju političkog kursa”,[13] nego u ovih posljednjih dvadesetak godina otkako gusla da je Tito „obezglavio srpsku naciju”.

Rade Konstantinović, kojega Ćosićevi „narodnjaci” kunu kao modernog pisca i filozofa, jer je još s kraja šezdesetih objasnio korijene „srpskog nacizma” iz kojega proizlazi palanački duh, a onda mržnja i krv, nikada se nije zaklinjao da će „titovski misliti, titovski se boriti”, kao što je to činio Gedža, ali je manirom mislioca postavio to razdoblje u historijske okvire, jer svakog od nas „nesreće pretvaraju u istoričare”. Posve suprotno Dobrici Ćosiću, koji tvrdi da je srpsku naciju obezglavio Tito, Konstantinović veli „da smo s Titom dosegnuli sami zenit naše svetske istorije, našeg učešća u svetu”. On bez dvojbi ukazuje da se nijekanjem svijeta stupa u pakao samonegacije, te da u tome vidi klicu srpskog ludila. „Naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom (jer nije to bio samo rat sa Muslimanima i Hrvatima, nego rat sa svetom), šta je to drugo nego ludilo, i koja bi druga sila mogla taj rat da vodi, ako ne sila ludila”, kaže Konstantinović. Ako je netko kumovao tom ludilu, onda je to Dobrica Ćosić, jer za njega je svijet nešto neprijateljsko i srbofobično, on je sam anti-svijet, a Konstantinović veli da „anti-svet jeste kriminalni svet”. Jedan Ćosićev junak u romanu Vreme smrti uzvikuje: „Evropa je naš smrtni neprijatelj”, što je samo preuzeta misao najvećeg srpskog „besednika” i teologa Nikolaja Velimirovića[14] koji je napisao: „Srbija je sused Evrope, ali Srbija nije u Evropi” i koji je smatrao da je za Srbe smrtni neprijatelj „izrailjska i evropska kultura”.

Nije mi bila nakana suditi o titoizmu kao „svetlu Balkana”, kako je Dobrica govorio šezdesetih, niti o tome fatumu koji je „obezglavio srpsku naciju”, kako je isti čovjek poslije govorio, a isto tako ne bih olako prihvatio ni mišljenje R. Konstantinovića da ono nije izrečeno na jednom antifašističkom simpoziju, prosinca 1995. Konstantinović je veliki pisac i moćan duh, drag mi je prijatelj, zna on što su nasilni režimi i što je totalitarizam, ali on je govorio o jednom segmentu višeslojne povijesti i to u času „paranoidne izolacije Srbije” i nasilja brutalnijeg nego u najcrnjim fazama komunizma. Konstantinović govori o svijetu i srpskom udjelu u svijetu iz stanja depresije „kad smo se našli usred samoće kao usred nekog ponovoljenog ledenog doba”, kako to sam veli, pa je tako njegovo izlaganje moglo samo dobiti na vjerodostojnosti. I to nije izrekao onaj koji je pisao ode Titu, nego gospodin iz srpske građanske porodice, otac mu je bio profesor sveučilišta, djeda ministar, pa je njegovo stajalište tim više iskrenije, jer se ne obračunava s vlastitom prošlošću i grizodušjem, nego svojim filozofskim mozgom razmišlja i zaključuje da je moguć srpski povratak u svijet jedino „totalnim porazom Velike Srbije”.

Nitko ne zamjera Dobrici Ćosiću što se razočarao u Tita i titoizam; pisac ima pravo odreći se svojih tekstova, korigirati mišljenje, otresti se zabluda, ali onda mora imati toliko pameti da se razborito postavi prema sebi i svom „objektu zablude”, i pokaže otmjenost u samospoznaji svoje sa žarom izrečene ljubavi onome kojega je doživio kao „svetlo Balkana”, onome tko je za njega bio „izuzetni tvorac”. Ta velika tema divljenja i obožavanja mora se postaviti točno, s mjerom i ukusom, jer svako pretjerivanje vuče u kaotični obračun i napokon u samomržnju. Dobrica Ćosić ima problema sa samomržnjom od koje je napravio javni slučaj i u svoj kaos uvukao i svoj narod. Nitko mu ne zamjera što je od svojih zabluda, nesporazuma sa samim sobom i svojim vremenom, napravio biznis, jer književnost crpe iz nesporazuma, ali je barem morao pokazati u tome poslu neki rafinman i stanoviti odgoj, te mnogo više kriviti sebe nego druge i pisati perom, a ne motkom.

Srbi kao gubitnici

Jer gdje bi to još mogla, osim u blesavom Ćosićevu društvu, da se tako potpuno, tako zdušno i bez zadrške udomaći njegova krilatica kako Srbi dobivaju u ratu, a gube u miru? Ta smiješna, neozbiljna, ničim utemeljena kavanska dosjetka na koju su se palili naciofili, bez znanja o povijesti, tako je uzdigla svoga tvorca da se više nitko nije usudio provjeriti je ili preispitati, jer je prihvaćena kao fakat, kao nepobitna istina, kao lucidni trenutak prorokov. A onda se glasnuo i sam tvorac mudre izreke i pridodao kako je u tu misao utkao cijeli svoj život i „sažeo svoje iskustvo i godine razmišljanja”.

Dakle, Dobrica je u tu, kako sam kaže, „paradoksalnu misao”, utrošio godine razmišljanja, dok je njegovim šegrtima, vicmaherima Bećkoviću ili Crnčeviću, dovoljno ciglih pet minuta da bubnu takav paradoks zabavljajući pajdaše na sijelima i u krčmama. Ćosić je pak godinama razmišljao, a onda se udario dlanom po čelu, jer mu je sinula misao: „Pa da, bogati, mi Srbi dobijamo ratove, a nadrapamo u miru, jer nam velike sile ponište pobede!” Naš je žalosni mislilac „sažeo svoje iskustvo i godine razmišljanja” u jedan vic. Sada se u tome vicu još mogu prepoznati ratni zločinci i bjegunci od zakona, jer misle da im je mir oduzeo „slavu” koju su stekli u ratu. Ali to misli i Dobrica Ćosić.

Da još malo razmotrimo što bi sve mogla značiti ta „paradoksalna misao” u koju je „naš Gedža” utrošio tolike godine i „sažeo svoje iskustvo”. Taras Kermauner, slovenski pisac i filozof, davnih je godina rekao da ta „paradoksalna misao” vuče na to da je Srbima potreban permanentni rat. To valjda znači da će im se jednom posrećiti da naplate u miru ono što su dobili u ratu, premda mi nije posve bistro što se i koliko dobiva ratovima i dobiva li se bilo što. Isto tako, ne pašu mi ti pojmovi gubiti i dobivati, barem kad su narodi u pitanju, jer to nekako dođe više kockarski nego filozofski, usprkos skepticima koji drže da je i sam život kocka. Pa ipak, netko se uvijek kocka sa sudbinom cijelih naroda.

Povjesničarka Latinka Perović misli posve drukčije i veli da će prije biti da Srbi gube u ratu ono što su nekako i jedva skrpili u miru. Ona kaže da je Srbija od 1876. svakih četrnaest godina vodila jedan rat. Onda ispada da Srbi nemaju smisla za politiku. Latinka veli da je politika, između ostalog, i izbjegavanje rizika. A rat je rizik i nesreća koja sve baca unatrag. To što Srbi gube u miru, znači da nemaju sluha za kompromise, da nemaju diplomaciju, da ne znaju što je dijalog, da se kolju oko teritorija, da su nesposobni živjeti u miru sa susjedima, itd. Ta oholost gubitnika zapravo je osjećaj niže vrijednosti, otuda bezglavo srljanje u ratove. Rat je stanje neodgovornosti, mogućnost zločina, neka vrsta primitivne hajke i lova na drugog i drukčijeg. Ako Srbi dobivaju u ratu, a „rat je gomilanje mrtvih” (Canetti), onda narasta i „ideja gomile” i postaje dominantna sila u društvu. Oni narodi koji su skloni gradnji nisu ratoborni. Canetti veli da su se Egipćani bavili piramidama, a ne osvajanjima.

Svetlana Slapšak, publicistica i teoretičarka književnosti, kaže kako se iz te Ćosićeve „paradoksalne misli” da Srbi gube u miru ono što dobiju ratom, misli bez ikakve teorijske podloge, „može zaključiti da rat za Srbiju više vredi, što jeste simptom agresivnog nacionalizma”.[15] Osobno mislim da je tom mudroserinom Ćosić ocrnio vlastiti narod i kukavički mu poturio temu samosažaljenja i prokletstva (proklet da je svijet koji Srbima uzima ono što su dobili ratom). Ta laž ohrabruje da se ponovno ide u rat, a istodobno traži opravdanje za sve izgubljene i uzaludne srpske ratove. Staro je pravilo da nitko ne može ogaditi naciju kao nacionalisti.

U knjizi Vidosava Stevanovića[16] nalazimo podatak da je Srbija u modernoj povijesti vodila trinaest ratova od kojih barem devet posve nepotrebno. Ali i „opet će ako bude sreće” Srbi ratovati, jer nacionalni pjesnik i prorok ne gudi uzalud: ćeraćemo se još! Ne gudi uzalud na žicu nedovršenog rata. Dakle, još „jedan traljav, drljav i vrlo krvav rat za dovršavanje nedovršene istorije – još jedna ostvarena životna čežnja, još jedno ostvareno životno delo Dobrice Ćosića – jedan starački rat, u koji će bestidno biti odašiljani mladi ljudi, doprineće da se samouniženje, pa možda i samouništenje Srbije obavi besprekorno i neopozivo. A da stvar bude još gora – ne odjednom, već na mučne i krvave rate.”[17]

Milošević najpopularniji Srbin XX stoljeća

„Dok su mnogim intelektualcima širom otvorena vrata Miloševićevog,[18] Ćosić se nije sa njim sastajao sve do početka 1990. godine”, tako piše Gedžin Eckermann u već spomenutoj knjizi Lovljenje vetra. Moram priznati da sam mislio kako su vrata Miloševićeva kabineta bila zatvorena za intelektualce, a širom otvorena za njegove pajdaše: Kundaka, Sokolovića, Badžu, Bulatovića, Stanišića, Vučelića, Stojiljkovića, Arkana i dr,[19] ali evo, Eckermann mi otvara oči. Dakle, ondje se divanilo, vrata su bila širom otvorena za srpsku inteligenciju, jedino je njezin najviđeniji predstavnik, nesretni Dobrica Ćosić, morao čekati gotovo tri godine da ga Vožd primi i da konačno uđe na širom otvorena vrata, premda se on prvi preporučio, a zadnji dospio na taj orijentalni divan na kome se, očito, krojila povijest, u harmoniji i sprezi srpske inteligencije i Vožda. Ali, ne berimo brigu, najviđeniji član srpske intelektualne bande kasnije će izbiti u prvi plan, jer je nezamislivo da se bez njega može obaviti bilo kakvo nevaljalstvo; on je neizbježan u svemu što je nečasno. Publicist Stanko Cerović točno je rekao da s Dobricom Ćosićem izlazi na vidjelo „truli korijen srpske kulture”.

Rekoh maločas da se Dobrica prvi preporučio laskavim mišljenjima o Slobodanu Miloševiću. To je posve normalno, jer on u krivim procjenama ne može omanuti. Naravno, kasnije će (kad dođe pogodan čas) svoje izjave demantirati, kao što je to uvijek činio. On svoje greške i zablude ponavlja, ali to nikome ne smeta; štoviše, to je postalo simpatično i traženo. Da je čovjek otresit i pronicav ne bi ga nikad tako zdušno prihvatili, niti bi u takvoga išta uložili, osim što bi mu na svakom koraku podmetali nogu. Ali kako je mutljavina, onda se tu veselo ulagalo. Kako je lažac, onda mu se vjerovalo. U svojoj britkoj analizi Gedžina lika, Stanko Cerović veli: „Postoji javni i tajni Ćosić. Javni je banalan, tajni smiješan. Ali, banalno i smiješno se uzdižu do tragičnog – ili do tragične groteske – kad se sruče kao smrtna presuda na cio narod. Javni je pisac, tajni političar. U knjigama i svim javnim nastupima, Ćosić je frazerski humanista, sav od tolerancije, demokratije, poniznosti, ljubavi i požrtvovanja za bližnje. To se zove hipokrizija. U politici je samoljubivi intrigant koji barata ljudima i narodima kao krpama. To se zove podlost.” (Monitor, 26. lipnja 1992)

U talijanskom listu Il Tempo od 27. srpnja 1989. godine, novinar Giorgio Torcia donio je na trećoj stranici intervju s Dobricom Ćosićem. Naravno, Gedža je opet pričao o demokraciji, toleranciji, humanizmu – o svemu onome iz svoga repertoara hipokrizije. O Miloševiću je rekao da ga osobno ne poznaje; dakle, točno je da još nije bio stupio na širom otvorena vrata Miloševićeva kabineta, ali iz talijanskih novina došao je rukoljub: „Klanjam se Vaša Visosti, evo mene, evo mene na Vaša širom otvorena vrata, klanjam se ponizno i počujte što sam o Vašoj Visosti rekao Talijanima, a to će pročitati i naši smrtni neprijatelji u Vatikanu!” I doista, Dobrica je opet zapjenio kao ono svojedobno „biti Titov, titovski misliti”, pa je o Miloševiću rekao: „Mlad je, hrabar, odlučan, inteligentan. Dobro govori. Ima izuzetnu sposobnost komunikacije s masama. On je nesumnjivo najpopularnija ličnost koju je srpski narod imao u XX veku”. Kad tako zbori „veliki Srbin”, „otac nacije”, akademik, narodni književnik, što drugo preostaje njegovim malim običnim sunarodnjacima nego slijediti „najpopularniju ličnost koju je srpski narod imao u XX veku”, te ginuti i ratovati za nju, to prije što se već zbio Gazimestan, na Vidovdan, lipnja 1989. godine, gdje je hodočastilo dva milijuna Srba i gdje je Vožd najavio da će biti ratova, da oružje nije utihnulo. Otada rat postaje opsesija i „kolektivna fantazija” ratobornog puka.

Dobrica u istom broju lista Il Tempo prijeti Albancima i veli da „ćemo morati upotrebiti silu”, a onda stari podlac dodaje kako je to „bolan put koji u sebi nosi ogromne nesreće”. Još je u toj novini baljezgao nešto o „talijanskoj Istri”, prostački i površno, pa se oko toga digla galama, a potom se počelo govoriti kako je novinar izokrenuo smisao Gedžinih riječi i učinio ga prizemnim. Onda se i Ćosić oglasio u NIN-u od 10. rujna 1989. godine, otklonio je nedoumice i potvrdio da stoji iza svega što je rekao: „Suština objavljenog teksta je verna našem razgovoru”.

Ali kada sam, negdje u vrijeme ožujskih demonstracija 1991. godine i tenkova na ulicama, javno citirao njegovo divljenje Miloševiću, on je rekao: „Kovač laže i podmeće”. Zasigurno se bio uplašio da će demonstracije pomesti Miloševića, pa se već bio spremio okriviti me za svoju izjavu. O tome sam nešto govorio u Borbi (3. travnja 1991) kada mi je novinarka Vesna Roganović postavila pitanje: „Ovih dana Vas je u štampi ne baš nežno ‘dohvatio’ Dobrica Ćosić. Rekao je da podmećete, jer ste napisali da je izjavio za Miloševića kako je to najpopularniji Srbin XX stoleća. Da li zaista podmećete?”

Evo dijela mog odgovora: „Čuo sam da me ‘otac nacije’ negdje dokačio, zapravo mi je netko telefonski pročitao to što je izašlo u Politici, jer taj list iz higijenskih razloga već tri godine ne uzimam u ruke. Ako sam dobro čuo, tamo je rečeno kako izričem ‘svakojake presude’, te kako Ćosić ne polemizira s neistomišljenicima i kako nema namjeru braniti se od mojih podmetanja. Ne vidim da sam izrekao bilo kakvu presudu ako sam napisao da je izjavio to što je izjavio i nije lijepo od njega što sad mene okrivljuje zbog svoje izjave. Nisam uopće osporavao njegovo pravo da tako misli, samo sam izrazio neslaganje i blagi prijekor što se pisac takvog kalibra slabo snalazi u političkim procjenama. Možda se Dobrica nije precizno izrazio kad je rekao da podmećem, možda je tu trebalo da stoji predbacujem ili podsjećam, ali preciznost nije njegova jača strana”.

Onda sam naveo podatke iz lista Il Tempo, te iz NIN-a (broj 2019 od 10. rujna 1989. str. 66-67). Taj moj intervju u Borbi onda je bio dobro primljen samo od opozicije, dok su nacionalisti režali na mene i slali mi poruke da što još tražim u Beogradu. Sada mi se čini da sam bio nježan i blag u svojoj samoobrani; danas bih žešće uzvratio da me netko tko je već mnogo griješio i komu sam podastro dokaze za grijehe, naziva lašcem.

Bijeda mita

Tada su, s kraja osamdesetih, ali i kasnije, srpski književnici bili listom uz svoga Gedžu i svoga Vožda. Akademik i pjesnik-oficir Matija Bećković dopunjava Ćosićevo ulizivanje i veli kako je Vožd sačinjen od „dve svete srpske reči: Miloš i Sloboda”. Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika, pohitao je prije svih i pridružio se radnicima, radnim organizacijama i partijskim komitetima koji su slali „telegrame podrške” Osmoj sjednici srpskih komunista 1987. godine na kojoj je Milošević izveo puč i preuzeo vlast.

Tri godine kasnije Pavić ide dalje, pa kao stručnjak za srpsku srednjovjekovnu povijest, u knjizi Hazari, ili obnova vizantijskog romana (BIGZ, Beograd, 1990) dolazi do spoznaje da je „Milošević Sveti Sava našeg vremena”, te da će novi srpski svetac „zaustaviti zahuktali genocid nad pripadnicima civilizacije istočnog hrišćanstva”. Godinu dana kasnije, u Politici od 13. rujna 1991, izjavio je da je „gospodin Milošević prvi i poslednji političar koji je usred antisrpski nastrojene komunističke Jugoslavije učinio nešto dobro i veliko za Srbiju. Svi znamo pod kako teškim uslovima, koliko i kako u veoma kratkom vremenu. Ali ja ne vidim samo njega samog. Kao vladu srpskog naroda vidim i Raškovića i Babića, i Karadžića i Hadžića, i Jovića i Draškovića, i Šešelja i Mićunovića, i Košutića i Paroškog, i tolike druge”.[20] Kada je Milošević izručen Haaškom tribunalu, Milorad Pavić, zvani Cici, okrenuo se protiv „Svetog Save našeg vremena”. I on, kao uzor mu Ćosić, šutira mrtvog despota.

Publicist Dragoš Kalajić, nekoć vojni savjetnik u poraženoj Martićevoj Krajini i armiji, pisao je o Miloševiću ushićeno i s mističnim natruhama. Kosovsku noć iz 1987. godine u kojoj je Milošević drhtao,[21] nazvao je činom velike inicijacije i novog iskustva, pripisao je banalnom partijskom potrčku „vizije o spoznaji istine”, pa mu je onda, nakon te historijske promocije na Kosovu, posvetio jedan panegirik u zagrebačkom tjedniku Start pod naslovom Osmijeh koji grije. Tekst se završava u maniri socrealističkoj, kako neki radnik grije prozeble ruke nad fotografijom Slobodana Miloševića na kojoj blista osmijeh novog vođe.

I miljenik beogradske čaršije, Boba Selenić, nije smio zaostati u hvalama, pa je u NIN-u izjavio kako mu je „Milošević vratio dostojanstvo”. Njega sam također javno citirao onda kad mu to više nije pasalo, ili kad je već promijenio mišljenje, pa se i on ražestio na mene. U maloprije spomenutom intervjuu u Borbi, morao sam i Seleniću odgovarati, jer me potkačio što sam netočno tumačio njegovu oštroumnu misao kako se netko pojavljuje da mu vraća dostojanstvo. Novinarka mi je postavila pitanje: „I književnik Slobodan Selenić je reagovao na vaš tekst. O čemu se tu radi?”

Rekao sam: „Selenić nije imao potrebu dokazivati ono što sam ja već iznio. Htio je da me opovrgne, a samo je stvari proširio i objelodanio i ono što nisam kanio spominjati. Dakle, ja sam rekao da je on izjavio kako mu je Milošević vratio dostojanstvo, a on je donio dio tog intervjua iz NIN-a i objavio ga nedavno u Borbi kako bi dokazao da je to što sam rekao neistinito. On me tu ispravio, ali samo utoliko što je rekao da to dostojanstvo nije njemu osobno vratio, već da takvo mišljenje vlada u svijesti srpskog puka…” Sa Selenićem sam uvijek imao korektne odnose i nužnu distancu, a kasnije mi je priznao da sam bio u pravu, te da se ta ništarija Milošević nije smjela uzdizati do mita. Ali, Selenić je ugradio barem jedan kamenčić u taj mit.

Inženjer ljudskih duša

Hrast kojega obaraju

Na širom otvorena vrata Miloševićeva kabineta, na koja su hrlili i hodočastili srpski intelektualci (slikari Mića i Ljuba Popović poklanjali su mu monografije, Olja Ivanjicki raspačavala je njegove portrete, pjesnici su mu pjevali ode i “himne na ledini” o tomu kako “pristiže lep i mlad govornik”, a zlaćane zrake sunca pale mu “nakostrešenu kosu”), napokon je uveden i poklonik Voždov Dobrica Ćosić, a uvela ga je famozna Klara Mandić, zubarica i pomajka stanovitog Dragana kapetana, “ratnika za srpsku stvar” i ratnog profitera, nekoć “devojka”[22] filozofa Tadić Ljubomira, marksističkog “mislioca”.

Taj ishlapjeli filozof hvali se (Politika, 28. prosinca 2001.) kako je još prije četvrt stoljeća nazvao Dobricu Ćosića “Piscem” i to se uz Gedžu zalijepilo. Evo kako “umna glava” piše: “Pre više od četvrt veka nazvao sam ga ‘Pisac’ i taj generički pojam otada prihvatiše mnogi njegovi prijatelji”. U Pravopisnim pravilima srpskoga jezika, u odjeljku interpukcije, u jednom članku o uporabi navodnika stoji da “kad se želi istaći da se neke riječi kazuju u sumnji ili podrugljivo, s ironijom, i kada nečemu hoće da se dade suprotan smisao, onda se one također stavljaju među navodnike”. Nadalje se veli u Pravopisu “da navodnike ne treba pisati kad je u tekstu veliko slovo dovoljan znak o čemu je riječ”. Kad ja pišem o Tadiću, pod navodnike stavljam “mislilac” i “umna glava”, jer je to podrugljivo i s ironijom, želim tome dati suprotan smisao, ali pod navodnike ne stavljam filozof, jer je to njegovo zanimanje, ma kakav filozof bio.

Možda on hoće reći da je “Pisac” stavio pod navodnike i piše ga s velikim slovom zato što mu je to nadimak, a potom filozofski kaže da je to “generički pojam”, što bi valjda trebalo značiti da je to pisac posebne sorte, nečuvena roda, da mu je to prirođeno, jer je bogomdani “Pisac” kojega je tako marksist krstio. (Genus, generis – rod, vrsta, porod, pleme, koljeno, podrijetlo, porodica[23] ). Ako mu je dao nadimak Pisac, ako je on Pisac njihova plemena, ako ga od milja zovu Pisac, nije bilo potrebno stavljati ga pod navodnike; svaki bi pakosnik mogao tumačiti kako ti navodnici potenciraju nešto dvojbeno, jer filozof je to, tko zna na što cilja, još prefrigani marksist, premda ja takvo što ne mislim, jer znam koliko je narečeni filozof fasciniran Gedžom.

Ali da vidimo kako je Tadić Ljubomir, “crveni vođa” studentskih gibanja iz 1968. godine (sjećamo ga se na nekom balkonu s bijelim turbanom na glavi), došao do toga da Dobrici Ćosiću nadjene ime “Pisac”? To mu nije bilo teško, jer “ime ishodi iz dela”, veli srpski akademik “crnogorskog porekla”. Dakle, prema spoznaji akademikovoj, Ćosić je napisao “antologijski roman ‘Daleko je sunce'”, pa iz toga proizlazi da ga je napisao pisac, a onda je dijalektičar gramatički intervenirao i stavio veliko P kako bi nam sugerirao da to nije samo zanimanje nego i osobnost, te da to nije napisao pisac nego “Pisac” koji još otada, otkad mu je marksist nadjenuo to ime, uspravno hoda. Da točno navedemo kako to filozof veli: “Tada je otpočeo uspravni hod Dobrice Ćosića i tinjanje njegovog književnog talenta.” Iz ovoga ispada da je on prvo napisao “antologijski roman”, a onda je njegov talent počeo tinjati kao zapretana vatra. Znači, “četvrt veka” Dobrica Ćosić uspravno hoda, a za to vrijeme, dok uspravno hoda, njegov talent tinja. Neka sam filozof odluči što podrazumijeva pod tim tinjati.[24] Možda ima neko novo značenje te riječi.

U tekstu kojim čestita rođendan autoru “Deoba”, čiji talent valjda još tinja, filozof više puta inzistira na tome da Ćosić “uspravno hoda” ili “grede uspravno”, kako na drugom mjestu veli stilist Tadić, valjda stoga da se ne bi ponavljao. Čudi me kako nije, kao znalac srpskoga jezika, što smo vidjeli po uporabi glagola tinjati, nanizao još sinonima glede Ćosićeva uspravnog hoda, jer je za Hrast (kako ga filozof vidi i doživljava,[25] nekako malo da takav Hrast samo “hoda uspravno” i “grede uspravno”, kad je mogao još da jezdi uspravno, gazi uspravno, korača uspravno, putuje uspravno, kreće se uspravno, ide uspravno, grabi uspravno,tabana uspravno, krstari uspravno,  čeplje uspravno, klisara uspravno, gevelja  uspravno, brodi uspravno, zloputi uspravno, itd. Ali bojim se da već zanovijetam oko jezika, finese u prigodnoj zdravici nisu važne, dovoljno je Hrastu samo čestitati rođendan, odguditi “na mnogaja ljeta”, pa se filozofu pridružio i Vojislav Koštunica, Ćosićev miljenik i sljednik, u tom času predsjednik SR Jugoslavije koja se tako više ne zove, te je i on jadan sročio čestitku, najpoetičnije što je znao i umio.[26]

Vratimo se sada krvnoj i duhovnoj vezi Ćosića i Miloševića. Eto, znamo da ih je pokojna Klara spojila; otada je vlast u Srbiji u rukama Miloševića, premda se o sudbini Srba odlučuje u domu Ćosićevih, tako barem Eckermann veli. On će reći kako pluralizam buja, “niču heterogene partije suprotstavljenih programa, sa ljudima malo poznatim širokoj javnosti”, a pravi tipovi Gedža i Đido suzdržani su i nezainteresirani. Međutim, Eckermann laže. Sam D. Ć. veli u svojim zapisima (“Večernje novosti”, 15. travnja 2002.) da je imao sreću da s Jovanom Raškovićem osnuje SDS i napiše program stranke, da s Karadžićem danonoćno radi na utemeljenju SDS u Bosni i Hercegovini, da piše peticije Srbima s Kosova itd. Ovako se hvali: “Moje ilegalno ime za Srbe na Kosovu bilo je ‘Deda’. Čak su me i moji vršnjaci i starci zvali Deda.” Ako ništa drugo, Deda je ilegalno sudjelovao u “pluralizmu koji buja”. Uz to, njegova supruga Božica jednom je rekla da su sve partije nastale u njihovoj kući, ne samo one doma, nego i izvan Srbijice. Gospođa Božica to je izjavila tek da se zna da je bez njezina utjecajnog supruga nezamisliv politički život Srbije i ostalih “srpskih zemalja”, kako je tada bilo poželjno govoriti. Onda, u vili Ćosićevih na Dedinju sve započinje, kako marksizam i antititoizam, tako i pluralizam. I doista, već s početka devedesetih, kroz tu su kuću prošle sve “slavne” srpske povijesne ličnosti i vojskovođe od Raškovića, Karadžića, Koljevića, vojvode Vučurovića, Martića, do đenerala Mladića, Plavšićke i najutjecajnijeg Srbina Ekmečića[27] koji je zastupao stajalište da za ideju Velike Srbije nije preskupo planirati oko milijun mrtvih Srba.

Vampiri srpske politike

Prvi duži razgovor s Miloševićem Ćosić je imao negdje u proljeće 1990., tako stoji u Đukićevoj knjizi, pa je nešto od toga unio u svoj Dnevnik, povremeno čak i kritički, to je ona kritika sa simpatijama, ali su dojmovi bili povoljni, kao i onda dok ga nije poznavao. Još jednom se uvjerio da je Milošević inteligentan i čovjek jake političke volje. To je samo floskula, jer nitko nema, pa ni Ćosić, nijednoga dokaza o toj inteligenciji, čak i da je njezin laboratorijski kvocijent visok. Ta inteligencija koja zanemaruje “emocionalnu inteligenciju” o kojoj je Daniel Goleman napisao opsežnu studiju, može biti samo “karikatura intelektualca”. Tipa s niskom razinom emocionalne inteligencije karakterizira ambicioznost, ustrajnost, tvrdokornost, agresivnost, izražena “volja za moć” i svojstvo da ga ne muče pitanja o sebi samome. Goleman veli da takav tip “voli oko sebe gledati svisoka, sitničav je i inhibiran, osjeća nelagodu u vezi sa spolnošću i senzualnim iskustvima, bezizražajan je i otuđen, emocionalno prazan i hladan”. Zar to nije Miloševićev psihološki portret?

Ali Ćosić ga vidi drukčije i u svom Dnevniku zapisuje: “To je prvi srpski komunista koji ima modernu koncepciju ekonomije, komunikacije i razvoja”. Ima li sada smisla rušiti prorokove vizije, kad svatko može vidjeti gdje se djenula ta moderna gospodarska koncepcija. O razvoju Srbije više ne moraju govoriti stručnjaci, jer o razvoju se nema što reći; “moderna koncepcija ekonomije” dovela je Srbiju na dno. Jedina Miloševićeva komunikacija bila je rat. O čemu to onda bulazni “Pisac”? Sve su njegove nebuloze te vrste, ali svejedno – to njemu ne može nauditi. Nema pogreške, nema banalnosti koja mu može nauditi. Nitko mu za gluposti neće prigovoriti; štoviše, njegov će ga zatucani soj uvijek podržati i reći: “Ako Gedža kaže da je Vožd intelegentan, da ima veliku volju, onda se tu nema šta misliti, ima svi da ginemo za Vožda!” I kad sve to tako stoji u Srbijici, nije nikakvo čudo što njezini građani nepogrešivo biraju najgore.

Rekli smo da je “Pisca” u Miloševićevu rezidenciju uvela pokojna Klara, ali otada se Gedža sam snalazio u dvorima, pa je tako započelo razdoblje međusobnog uvažavanja; jedan drugome su rekli da se poštuju, tako Eckermann bilježi. Pa ipak, barem kad je javnost u pitanju, Milošević je bio oprezan i suzdržan, nije se javno razbacivao pohvalama, niti je Gedžu uspoređivao s kakvom znamenitom ličnošću, dok je “Pisac”, brzoplet kao i uvijek, negdje u to vrijeme srdačnih odnošaja, dometnuo onoj da je Milošević najpopularniji Srbin XX stoljeća, još jednu, nešto precizniju natuknicu: “Milošević je uz Nikolu Pašića[28] najznačajniji srpski političar”. Ako znamo da je Nikola Pašić Ćosićev politički uzor, onda je to bio kompliment od srca, jer Milošević je tada već uvelike zagazio u rat i krenuo koracima legendarnog Baje. Ćosić je pogodio: Milošević je doista bio ne samo najpopularniji nego u Srba najomiljeniji, zapravo obožavani političar, a u svijetu, uz Karadžića, najpoznatiji Srbin XX stoljeća. Ta se slava prelila i u XXI stoljeće, bez obzira što nije dočekao ishod suđenja za zločine protiv čovječnosti i genocid. Osobno mi je blisko to da je Milošević novi Pašić, jer je i on trgovac leševa na veliko i namalo, kako je to Krleža lijepo rekao za Baju.

U knjizi “Lovljenje vetra” Đukić kaže da je Milošević odmah počeo nagovarati “oca nacije” da se prihvati neke dužnosti u državi. U jednom trenutku je rekao: “Učite nas kakva treba da bude demokratija!” Ali Dobrica Ćosić, “inžinjer ljudskih duša”, koji je portretirao mnoge likove u svojim romanima, nije mogao osjetiti onu seljačku žaoku priprostog a tada moćnog Vožda koji se zajebava ne samo s učiteljem demokracije nego i s demokracijom, jer mu nije bilo stalo ni do učitelja ni do demokracije, što se pokazalo točnim samo godinu dana kasnije kada ga je najurio s mjesta predsjednika države. Srpski komediograf Dušan Kovačević veli: “Dobrica ga je opslužio, a onda ga je ovaj isterao. Bukvalno ga je najurio. Mlad je čovek najurio dedu. To se u srpskom narodu ne prašta.” Ali o tome ćemo kasnije, jer to je najtužnija stranica Gedžina života; trenutak kad romanopisac prelazi u romanesknu ličnost. Ta je farsa dostojna darovitog Nušićeva nasljednika Dušana Kovačevića.

Ćosićev odani čovjek, njegov medij, Jovan Rašković, čija kćerka kaže da je presvisnuo od tuge, rekao je, prema pisanju banjalučkog Reportera da je “Ćosić ostao lojalan Miloševiću u duhovnom smislu”. Ima li išta poraznije za književnu branšu, za ljudsko dostojanstvo, za pamet, nego biti u duhovnom smislu lojalan diktatoru, masovnom ubojici kojemu se sudi za zločine protiv čovjčenosti i za genocid. Dobrica Ćosić duhom je ostao lojalan Slobodanu Miloševiću, to kaže vjerni prijatelj Ćosićev, onaj koji ga je izbliza znao, što bi posvuda bilo sasvim dovoljno da se tako bijedna figura, lojalna ratnom zločincu, smjesti u fusnotu povijesti kao negativna činjenica, kao sramota jednog naroda, ali u tom narodu stvari su drukčije i definitivno naopake. U tome narodu profesori Pravnog fakulteta, akademici, književnici, slikari i dr. prave Odbor za zaštitu zločinačkog djela Radovana Karadžića. Takvo moralno posrnuće nije više pojedinačna priča; već bi se moglo govoriti o kolektivnoj bijedi. Svi su oni, od Dobrice Ćosića, SANU, Pravoslavne crkve, pa do kulturnih institucija, umjetničkih esnafa – likovnih, glumačkih, muzičkih, dramskih, književnih – doveli Miloševića na prijestolje kako bi im ostvario Memorandum, ali on ih je nakon trinaest godina iznevjerio i sveo njihove snove na realnu činjenicu, na golu stvarnost, razotkrio ih u ništavilu, i ostavio im, prije nego je odmaglio u Haag, “Srbijicu oko dvije Morave”, kako joj tepa Koštunica – Srbijicu i u njoj pogašena svjetla.

Nekoć ljubljeni Vožd samovao je u tamnici, ispaštajući za sve njih i još jadan spominjući na saslušanjima “moj narod”, “moju zemlju”, ali on tada više nije imao ni svoga naroda, ni svoje zemlje. Svijet koji nešto razumije nije suosjećao s njim, niti ga žalio; “srpska laž” utkana u njega, istrulila je s njim u tamnici. Žao mi je, makar to zločesto zvučalo, što nije dijelio ćeliju s “ocem nacije” i ratnim predsjednikom, zapovjednikom Vojske Jugoslavije iz vremena pokolja, rušenja gradova, sakralnih objekata, uništavanja čitave jedne mediteranske civilizacije. Ili je možda Dobrici Ćosiću namijenjena uloga vampira?

Vječiti sluga

Đukić-Eckermann, još je 1989. godine, postavio pitanje književniku i “Piscu” Dobrici Ćosiću, kani li se vraćati “u aktivnu politiku”? Što li je odgovorio Gedža, čovjek od riječi? Svojemu je Eckermannu čovjek od riječi odrješito uzvratio, dosljedno kao i uvijek, energično da zaboli naciju, kao da joj je bodež zario u srce: “To ne dolazi u obzir ni pod kojim okolnostima. Slobodu svog pisaćeg stola ne bih zamenio ni za kakvu moć, pogotovu za moć koju daje vlast.”

Ćosiću se nikad ne zna kad je iskren, kad dvoličan. Možda je to preko Eckermanna otposlao u javnost kako bi se nacija obratila svojemu ocu da se vrati, da ne ostavlja stado u času kad “svaki Srbin konačno smije javno reći da je Srbin”. Otac je neumoljiv, ne može “slobodu svog pisaćeg stola” trampiti za moć i vlast i stoga je on odlučno rekao: “To ne dolazi u obzir ni pod kojim okolnostima!” Ali kako odoljeti “najpopularnijem Srbinu XX veka”, kako reći “ne” novome Nikoli Pašiću, kako gazda-Slobu iznevjeriti? Književnik bi morao, ta “Pisac” je, smisliti neko opravdanje, zašto je prekršio zavjet slobodi svog pisaćeg stola i prihvatio se postati dužnosnikom nepriznate zemlje s lažnim imenom Jugoslavije. Dumao je, mozgao je Gedža, pozvao svog Eckermanna i rekao mu: “U životu se dogode stvari koje ne mogu da se izbegnu. U situaciji u kojoj sam se našao, nisam mogao da odbijem predsednički položaj.”

I doista, postao je predsjednik tzv. “žabljačke”[29] Jugoslavije, 15. lipnja 1992. godine. Na inauguraciju je stigao taksijem; to je samo jedan detalj te farse, scena prozirne demagogije, a prisežući, Ćosić je obznanio da se u sve to upleo, jer on nije ništa drugo i nitko drugi doli sluga i samo sluga svojega naroda. Tu je, na tome je mjestu samo zato što želi služiti.

Bilo kako bilo, taj predsjednik u livreji konačno je ušao u Titov kabinet. Sam piše kako u početku nije znao rukovati telefonom, ali mu je tajnica rekla da on to i ne mora činiti, jer ona je tu da opsluži slugu, da mu pomogne, da ga uputi i objasni mu tko je tko u kaljuži, u žabljaku njegove države. Tu se slugi još jednom zgadila Brozova grandomanija, jer je njegov kabinet, tako priča svojemu Eckermannu, veliki “kao fudbalsko igralište”, tako da se novoustoličeni predsjednik osjetio malim, pa je izrazio želju da bi najviše volio služiti narodu u nekadašnjem kabinetu svojega prijatelja Aleksandra Rankovića. Nećemo gaziti na simboliku, to su već zanovijetanja i žaoke, kako je, eto, “demokratski” predsjednik zasjeo u policijski kabinet, kako je “slobodu svog pisaćeg stola” zamijenio policijskim stolom – dovoljno je konstatirati da je Dobrica Ćosić stolovao u kabinetu Aleksandra Rankovića, a njegovoj je raji to imponiralo, jer njihov Gedža nije htio u “ustaški kabinet”, nego je izabrao stolac na kojemu je sjedio pravi Srbin!”[30]

Nisam pozvan, i ne mogu se baviti finesama vladavine za jednogodišnjeg Ćosićeva mandata; možda će neki povjesničar tu epizodu uključiti u srpsku “historiju beščašća”, ali na osnovu onoga što Eckermann iznosi, čini se da je sluga, najvjerojatnije u Ženevi, išao na nerve gazda Slobi, koji ga je otada doživljavao kao smetnju, jer ne mogu dva Pašića vladati istom zemljom. Gazda Sloba je zaposlio Ćosića, gazda Sloba će ga i otpustiti. On ga nije doveo kao “oca nacije” (u Slobinom kraju Srbije ostarjeli otac odvodi se u šumu “na lapot”,[31] nego je spasavao vlastitu poziciju, jer je međunarodna zajednica pokušavala malog smiješnog diktatora skloniti iz politike i naći kakvu-takvu demokratsku formu za Srbiju. Vjerovali su da je Ćosić prava faca, opozicionar, lukavac koji će vlast prenijeti u kabinet Savezne države sa već uhodanim institucijama, dobrim “žabljačkim” Ustavom, moćnom armijom čiji vrhovni zapovjednik postaje novoizabrani predsjednik. Kako je Milošević, dovodeći ga, spašavao svoju poziciju? Pa tako što je tim činom poručio: “Gospodo, ja ću se posvetiti Srbiji, ekonomiji, modernizaciji, standardu, brzim prugama, a vi imate demokrata na čelu Savezne države, političara s mudima, vrhovnog zapovijednika, maršala, pa izvolite raditi s njim, eto vam ga! A sad se jebite i ostavite me na miru!”

Međunarodna zajednica, koja se površno bavila nekom perifernom zemljom, nije znala da je samo mjesec dana, prije nego je izabran za predsjednika, taj gospodin, akademik srpski, govorio na zatvorenom kružoku SANU kako je “zadovoljan razvojem prilika” te da je na vidiku pripajanje srpskih zemalja velikoj i jedinstvenoj otadžbini, “a etničko čišćenje Bosne odvija se po planu i uz mali broj srpskih žrtava”. Naravno, to muljanje s Dobricom kao predsjednikom bila je “historijska farsa” koja još jedino u Srbiji ima izniman “dijalektički slijed” da se povijest stalno ponavlja kao farsa. Bila je to još samo jedna zamka u Miloševićevu zvjerinjaku, jer je i nadalje moć bila u njegovim rukama. Ojačao je policiju, regrutirao kriminalce, sklopio pakt s radikalima i učvrstio svoju vlast.

Patološko razdoblje

S nogama u krvi

Negdje s početka ožujka 1993. godine, Miloševiću je stiglo pismo od Billa Clintona u kojemu ga američki predsjednik upozorava da se suzdrži ubijanja Albanaca na Kosovu, u protivnom će vojno intervenirati protiv Srbije. Nitko se nije pitao zašto se Clinton obraća Slobi kao da ne postoji predsjednik Jugoslavije i vrhovni zapovjednik vojske. Jedino je to zaintrigiralo novinara Frankfurter rundshaua, bilo mu je čudno, pa se obratio Ćosiću koji mu je to ovako razjasnio: „Mislim da je gospodin Clinton prevideo da postoji Savezna Republika Jugoslavija. Zašto je pismo upućeno gospodinu Miloševiću, to je stvar američke administracije i njene procene. Mislim da je to nesrećno pismo”. To nije bilo nesretno pismo, nego pismo poslano na pravu adresu. Clinton nije previdio postojanje SR Jugoslavije, nego je znao da tom državom upravlja Slobo, a da je Dobrica Ćosić izmišljotina. Procjena američke administracije bila je točna.

Dobivajući posao predsjednika, Ćosić je spasio Srbiju od „restauracije monarhije” i povratka Karađorđevića na prijestolje. To mu je otvoreno rekao Douglas Hurd, britanski ministar vanjskih poslova: „Gospodine predsedniče, dok vi niste došli na mesto predsednika, britanska vlada je odlučila da režim Slobodana Miloševića ruši s princom Aleksandrom. Kad ste vi izabrani, mi smo od te namere odustali, jer imamo u vas puno poverenje. Princ Aleksandar više neće doći u Srbiju, a vas savetujemo da se posvetite spoljnoj politici”.[32] Tako je Gedža dva puta srušio monarhiju i monarhizam; jednom kao titoist i drugi put kao antititoist!

Autoritet predsjednikov počeo se osipati, nakon što je u Ženevi zaigrao na kartu mirotvorstva. Nazvan je izdajicom, američkim agentom, „vatikansko-masonsko-kominternovskim” izrodom – vratilo mu se sve ono čime je i sam častio s prve stranice Politike (26. srpnja 1991.) pacifiste, majke i sestre, jer su bili protiv rata. A Sloba je s cinizmom promatrao degradaciju „oca nacije”, smijući se njegovoj politici, zlobno, zločesto, naslađujući se i likujući, kako to samo mogu nitkovi. Ne znam je li točno, ovdje se po prvi put ograđujem, jer nemam izvora i ne mogu potkrijepiti argumentom, kao što sam to za sve dosadašnje navode činio, ali do mene je došla priča da mu je Šešelj predlagao samoubojstvo: „A ako nemate hrabrosti, Dobrice, mogu vam pomoći, mogu toliko učiniti za vas, jer vi ste bili talentovan pisac i loš političar, a na kraju izdajnik srpskog naroda!”

Radikala u duši, demokrata na riječima, „oca nacije”, akademika, narodnoga književnika, predsjednika „Žabljačke Jugoslavije”, vrhovnog zapovjednika VJ, otjerali su iz Savezne skupštine srpski radikali nahuškani od Miloševića i njegovih socijalista. Uz galamu, psovke i uvrede poručivali su „Piscu” da se vrati literaturi, jer da politika nije za njega, premda je siroti Gedža cijeli svoj život posvetio politici, čak je i neke svoje romane pisao kao političke traktate. Jedan njegov junak u romanu Vernik kaže: „Slava političkog pobednika bila ti je milija i značajnija od slave dobrog pisca!” Taj rijetki trenutak iskrenosti mogao je stajati kao moto ove žalosne priče.

U Ćosićevim državničkim nastupima, u njegovim političkim potezima, bilo je oponašanja povijesnih ličnosti – želio je ostati zapamćen kao kratkotrajna reinkarnacija Pašića, neka vrsta transcendentnog obasjanja u nezapamćenoj srpskoj tmini koja još traje. (Pašić je govorio da „Srbija mora preko Dalmacije dobiti izlaz na more”, a ovaj je neuspješni imitator ponavljao da „nema Jugoslavije bez Prevlake”, čak i onda kad je potpisao povlačenje s toga poluotoka. Ćosić je 1989. godine nudio Italiji Dalmaciju i Istru, ali bez Pašićeva smisla za tajne makinacije i trampe, kao što su bile i one oko Londonskog ugovora 1915, u kojemu je Baja zasigurno imao prste da se Italiji dade Istra i dio Hrvatskoga primorja. Naravno, Ćosićeva ponuda bila je blef, dok je to liferant „leševa na veliko i malo” ozbiljno činio.)

Ako je itko oskvrnuo mit Dobrice Ćosića, onda je to Slobodan Milošević. Taj ga je zloduh pozvao i zamolio da u „sudbonosnom trenutku srpske istorije preuzme vodstvo svog naroda”, a vjerojatno se istog časa počeo naslađivati mukama koje će neminovno snaći slugu svojega naroda. Mora da se taj đetić već tada cerekao i mrmljao sebi u bradu: „Videćeš ti, moj brajko, kakav je tvoj narod i šta te čeka! Teraće te, bre, kao seosku džukelu!” U trenutku kada je Ćosić mislio da ulazi u vječnost, Milošević je znao da je to kraj legende.

I kada su poslanici, govnjivim političkim motkama, najurili Ćosića kao izroda, osjećao sam nešto kao samilost, premda je bio zgodan čas da se likuje nad krahom odurne njegove politike. Bilo mi ga je žao dok je ondje, pred izabranim zastupnicima njegova naroda, pred tim nekrofilima, stajao kao kakva živa groteska, s nogama u krvi, jer su u tom trenutku sunarodnjaci mu u Bosni htjeli potamaniti sve što nije srpsko, osnivajući usred Evrope koncentracijske logore i vršeći zločinstva, okrutna čak i za ukus Evropljana i njihovu realpolitiku. Bilo je tužno gledati Dobricu Ćosića kako bježi pred goničima, a moderni Baja ponovno trijumfira. I što je najgore, za Ćosićem se nitko nije okrenuo, nitko nije zažalio, a on je odšepesao onim svojim sitnim korakom, ne bogme uspravno kako bi želio filozof Tadić Ljubomir, nego ponizno, pokunjeno, bez suosjećaja naroda prema svojemu slugi. Svi su govorili: „Zna Miloš šta radi i zašto ga smenjuje!” Svojedobno je povjesničar Slobodan Jovanović pisao da je za Pašića, čak i onda kad je griješio, postojala izreka: „Zna Baja šta radi!” I taman bijasmo povjerovali da se zbilo oceubojstvo, da je srozan jedan mit, da je to definitivni kraj Gedžine politike „radikala u duši, demokrata na riječima”, ali, avaj, zaboravili smo da se „srpski kulturni model ne mijenja”.

Svojedobno mi se javio telefonom jedan moj stari prijatelj, Beograđanin starosjedilac; ćaskali smo o svemu, pa i o politici. Taj moj prijatelj uvijek zbija šale, kombinira neke svoje zezalice, a kada sam se dotaknuo „srpskog kulturnog modela”, razvijao je svoje teorije kako Srbi već 150 godina kloniraju gene političke kulture, te da i tada u kabinetu Dr. Mabusea sjedi klon (na mobitelskoj vezi ja sam čuo klovn, ali ne, ponovio je klon), dakle, u kabinetu Dr. Mabusea sjedi klon, laboratorijski proizveden genetskom tehnologijom od „oca nacije” i „vožda”, te tako u kabinetu Dr. Mabusea sjedi njihov dvojnik, ma koliko nam to izgledalo kao etički horor, a taj se klon stručno naziva „koštunica”, što prema Akademijinu rječniku znači „plod voćke koji ima košticu”. Dakako, moj prijatelj se šegačio, ali je vrtio priču u duhu narodnom da plod ne pada daleko od stabla imao koštunicu ili košticu, sasvim je svejedno!

Državni barbarizam

Hoće li itko napraviti kakvu bilancu Ćosićeve jednogodišnje vladavine? Hoće li se naći takav da nam ispriča kako je taj predsjednik upravljao jednom „strateški važnom” balkanskom zemljom, i je li ostalo štogod od toga moćnog duha, je li kakvoga snažnog pečata ostavio taj Hrast u svojemu žabljaku? Kakav je bio strateg glavnokomandirajući VJ, kako je ratovao, kakav je bio diplomat, kakav pregovarač? Kakve su mu bile dosjetke, je li pravio humorne obrate da bi opčinio i šarmirao svoje sugovornike? Kakav je bio na oficirskim balovima, je li plesao s generalušama, je li gospodu generale znao podbadati i grditi zbog njihova neviteškog vođenja rata. Je li im znao reći: „Kakav to, bre, seljački rat vodite? Sve same jajare, kokošari, palikuće. Gde su vam heroji? Nijednog velikog žrtvovanja za otadžbinu. Jeste li vi čitali moje knjige? Jeste li videli kako se tamo umire za svete stvari?” Ili je samo plesao „naš Gedža” tek jedno ljeto?

Tko će nam sve to predočiti? Je li na brifinzima briljirao pred stranim novinarima, je li neki od tih jebivjetara mogao oboriti Dobričine argumente o zavjerama protiv Srbije? Je li svoje diplomate i ambasadore podučavao kako da se preokrene žalosna srpska tradicija vječitih mirnodopskih gubitnika u novu stranicu diplomacije i povijesti, te da već jednom Srbi počnu dobivati i u ratu i u miru? Je li umio, kao nekoć Nikola Pašić, onako slikovito i figurativno predočiti svojim veleposlanicima neke mentalne i društvene osobine onoga svijeta kamo šalje svoje zastupnike. Kao ono kad je Baja predavao akreditive srpskom ambasadoru u Turskoj, pa ga je upozorio: „Turci ti od svega najviše vole zlato i guzicu. Mi zlata nemamo!” Je li znao Gedža takovih dosjetki?

Hoće li se naći netko da nam ga izbliza predstavi, da nam s lakoćom priča o njegovim susretima s državnicima, o njegovim putovanjima, o nekim detaljima iz predsjednikova života, o njegovim navikama, o radnoj energiji? Je li završavao radni dan okrepljujući se barem jednom čašom trsteničkog vina i slušajući glazbu? Svojevremeno je izjavio da njegovi romani ne bi bili napisani da nije slušao Beethovenove simfonije! Možda će nam kakvo pero iz predsjednikove svite opisati koju je to glazbu rado slušao navečer? Nije valjda muziku razaranja kulturne baštine svojih susjeda?

Je li katkad intimno priznao, primjerice, svojemu savjetniku filozofu-marksisti S. Stojanoviću, da on ne može dokučiti što je to tako veliko u tome ratu, da bi cijena ljudskog života bila tako mala? Je li možda potiho, zaklanjajući usta dlanom, šanuo savjetniku, da drugi ne čuju, da ne dopre do ozvučenih napravica, kako i on misli da je srpska historija otišla k vragu kad su dezerteri najbolji vojnici. Kamo se djenulo ono sveto Srbin rado ide u vojnike. Mora da je romanopiscu, pa i predsjedniku države, kanula ili barem navrla neka suza što njegovi vojnici („naša srpska deca”), ginu besmisleno i raspadaju se tamo negdje na tuđim poljanama, bez pokopa, bez slave, bez riječi zahvale i bez opijela.

I najednom čujem Svetu, ohrabrenog nekim nedoumicama i dilemama svoga predsjednika, kako govori u jednom dahu, takorekuć monologu, možda pomalo i patetično, ali dojadilo mu je sve, prekipjelo je filozofu:

„Dobrice, sad ti govorim kao prijatelj, a ne kao savjetnik, jer ja i jesam tvoj savjetnik zato što sam ti prijatelj i to ću uvijek ostati, ma kako se ovo završilo. Ali te uvjeravam, prijatelju, da je ovaj rat pokazao da su srpski vojnici kukavice, a generali i oficiri hulje koje teškom artiljerijom i sa sigurne distance gađaju gradove. Ta je oficirska bagra i ta vojska lice i naličje nadirućeg državnog barbarizma, slika duhovnog stanja jednog naroda, to ti ja kažem kao filozof. Iza njih ostaje pustoš kao što je pustoš u dušama stratega te krvave orgije. To je samodestrukcija srpske ratničke tradicije, ukoliko je ona ikada postojala, ukoliko to sve nisu bile puste tlapnje i lažni mitovi kojima su se napajale generacije. Moram ovako, jer moja je filozofija ponajprije sumnja. Filozof i nije ništa drugo doli zabrinut čovjek. Sada mogu zamisliti kako to sve pogađa autora Deoba, srećom i Bogu milom hvala moga prijatelja, koji je u toj knjizi, bogme davno, ali tako moćnim esejističkim sredstvima u spoju s poetikom pripovijedanja, duboko proniknuo u srž ideologije noža. Sada su, Dobrice, svi srpski vojnici četnici, oni gibaničari, one jajare iz tvojih Deoba, samo sada zajedno s komunističkim oficirima. Stid me spopada kad čujem kako Srbi ruše crkve pod parolom Bog čuva Srbe! Kunem ti se da će nam se sve ovo obiti o glavu. Oprosti, ali za mene je blasfemija da se neki komunistički oficir, eto najednom general, taj Ratko Mladić, sada vojvoda četnički, uspoređuje s vojskovođama iz tvojih romana, s povijesnim ličnostima, s vojvodom Stepom, ili je, Bože mi oprosti na huli, svaki naš vojvoda, ondašnji i sadašnji, samo izdanak jednog te istog mitomanstva, jedne te iste fikcije. Nisam zapao u nihilizam, nisam obeshrabren, ali ovo ti izustih kao prijatelj, a kao savjetnik mogu te samo podsjetiti kako svijet gleda na nas.Frankfurter Allgemeine Zeitung (11. 07 1992.) piše da „srpski četnici najčešće napadaju dva puta: ujutru trijezni, a poslije podne pijani”. Kurier (26. 10 1991) donio je tekst pod naslovom Srbi, i evo samo nekoliko redaka: ‘Ponašanje srpske vlade, srpske armije, četničke soldateske, ali i mnogih opozicionara i intelektualaca je do te mjere nacionalistički-agresivno i u suprotnosti sa svim današnjim predodžbama o civiliziranom čovjeku da to neminovno izaziva ekstremna reagiranja. Mnogi smatraju da je namjerno razaranje čitavih gradova i jedne čitave kulture barbarski, neevropski, orijentalni čin’. Spigel iz 1992. godine objavljuje tekst Olafa Ilaua u kome veli ‘Srbin ispoljava svoju prijeku, neprijatnu narav, pa bi te bitange trebalo prisiliti da pokleknu’. Taj novinar tvrdi da genocid sprovode boljševički generali i velikosrpski šovinisti! Ovdje prekidam, znam da ćeš reći: ‘More, Sveto, mani se ćorava posla, Jevropa je uvijek bila naš najveći neprijatelj’, ali bojim se, Dobrice, da smo svi pošandrcali od tih stereotipa. Pa jesi li čuo onoga Karadžića koji govori da je ovo sveti rat i da njegov smisao može dokučiti samo Bog. A onda naši vladike poju u tu čast, a naši pjesnici gude kako ‘Mladić eno stiže pred zidine Carigrada’. Kakav crni Carigrad, Dobrice, znamo li mi gdje smo i u kojem smo vremenu! Mi nismo u stanju do Ćuprije, a kamoli Carigrada. Bog me ubio ako se neće obistiniti ono što su govorile one opozicione budale da će se naša Srbija svesti na beogradski pašaluk. Da nisam ateist povjerovao bih u Božji gnjev. Ugnjavih te, prijatelju. A sad, laka ti noć!”

Uvijek na krivoj strani

U Ćosićevu Dnevniku malo je toga korisnog; tu i tamo neko njegovo viđenje ove ili one političke ličnosti, ali površno i nezanimljivo. Tu ćemo saznati kako se Alija Izetbegović[33] izuo kad je ušao u njegovu kuću, ali mu Dobrica nije dopustio da ostane u čarapama, jer to je srpska kuća, tu bosi sjediti nećemo. Ćosić konstatira da je izuvanje muslimanski običaj; čini se da je malo zatečen, pa piše: „Zbunjen i iznenađen, rekao sam mu: ´Gospodine Izetbegoviću, u ovu se kuću ne ulazi izuven. Molim vas, ne skidajte cipele!´” Nakon što su se dvojica državnika dogovorili da neće bosonogi voditi dijalog o sudbini njihovih naroda, Dobrica je o Aliji unio u svoj Dnevnik kako je taj političar samo „prividno delovao meko i oblo”, a u stvari je bio Alahov ratnik spreman na sva sredstva, te još čvrsto „ukopan u istorijski rov muhamedanske Bosne”.

Ono što je i kako je Ćosić napisao o Tuđmanu, gotovo da imponira i čini toga koleričnog starca simpatičnim, ako uopće šampion nesimpatičnosti može makar i zakratko postati simpa. To izgleda može samo u Ćosićevoj varijanti. Gedža najprije kaže kako je nekoć u ćaskanjima s Krležom prvi put čuo o tome Tuđmanu, te da je iz Krležinih usta izletjelo mnogo pohvala i divljenja „kulturi kuće supružnika Tuđman”, valjda stoga što je „Krleža od Tuđmana primio podatak da je u Jasenovcu ubijeno između 40 i 50 hiljada Srba”, veli Ćosić. Je li Krleža bio baš tako neodgojen da upravo Gedži povjeri kako se divi kulturnom domu Tuđmanovih, jer je primio podatak, kao mito, da je Srba ubijeno u Jasenovcu „između 40 i 50 hiljada”. To je Ćosićeva seljačka lukavost, podmetanje nasitno, jer se hoće reći kako su Krleža i Tuđman isto, kako su svi Hrvati srbomrsci, nadalje ustaše, te zatočenici njihova „kastracionog karaktera” o kojemu je znanstveno pisao njegov suborac, akademik Jovan.[34]

Predsjednik Jugoslavije prvi put je srio Tuđmana u Ženevi; malo je falilo da kobno završi taj susret, ali je srećom Lord Owen (lorde, lorde!) zavapio i pozvao Ćosićeva liječnika: „Kolega Boškoviću, uđite u salu i izvedite napolje svog predsednika. On je u vrlo lošem stanju, sačuvajte ga od Tuđmana”. Ćosić veli da je Tuđman bio „težak sabesednik, prek, jedak, žestok. Viče, ljuti se, a Srbe zove srbočetnicima”. Pa ipak su se dvojica predsjednika nekako usaglasili, napravili kakvu-takvu deklaraciju, srpsko-hrvatski kompromis, tada su se dogovorili o razmjeni stanovništva, kuća, dobara, zemljišta, „a Vens odobrio uz formulaciju da se to nazove ‘humanitarno preseljenje’ i tako izbegne utisak etničkog čišćenja”, veli Ćosić. Kako Gedža, lukavac, prebacuje tu formulaciju na Cyrusa Vancea, premda mi se čini da je po duhu i podlaštvu mogla izaći jedino iz radionice Ćosić & Tuđman.

I to bi bio cijeli uspjeh Ćosićeve vanjske politike, ukoliko nam iz tajnih arhiva ne izvuku još kakve spektakularne poteze velikoga predsjednika i začepe usta naših sumnji, a našu kritiku obezvrijede. U mojoj dokumentaciji nalazim nekoliko novinskih izrezaka, već blijedih; mišljah da to više neću koristiti, ali evo sâm tekst vapi da se dokument udjene, valjda se još nadamo da će biti pameti da se huljama koje manipuliraju rodoljubljem ne oprašta svako zlo koje počine, jer oni nam kažu da to čine stoga što ljube svoj dom, a ne iz potrebe da čine zlo. Jedan je izrezak iz Vjesnika, iz pera beogradske dopisnice Ivkice Bačić koja izvještava svoj list da je predsjedniku Jugoslavije stigao u audijenciju ruski književnik Eduard Limonov Edička[35] vele kontroverzni pisac, te su se dvojica duhom bliskih radikala, podulje zadržali u prijateljskom razgovoru. Ćosić je znao sve o Edički, vidio je njegove fotke s Arkanom, gledao je snimke na TV kako iz mitraljeza puca na Sarajevo, kako na tenku ulazi u Vukovar, u rukama je već držao nekoliko Edičkinih knjiga objavljenih na srpskome; dakle, sve je o mlađemu kolegi znao, ali htio ga je čuti i vidjeti – čašica razgovora među subraćom, te još dvojicom Slavena i pravoslavaca, uvijek je za dobro naroda; vremena se za tu čašicu mora naći unatoč obavezama jednog i drugog. Edička je i došao u audijenciju da objasni starijem kolegi, bogami dvadeset godina starijem, zašto je činio to što je činio. Rekao je Edička ponajprije da voli Srbiju stoga što su je Nijemci izabrali za neprijatelja. To je Ćosića ganulo, pa ga je potapšao po ramenu i malko pognuo glavu kako Edička ne bi vidio da su mu zaiskrile suze u očima. Onda je ruski pisac objasnio lideru jedne države da on nije pucao na Sarajevo, nego na neprijatelja. U Vukovar je ušao na tenku kao dopisnik jednog francuskog lista. U Knin je išao na poziv srpskih vođa kako bi se svijetu prikazala „pravedna borba ugnjetavane manjine pravoslavnih od vatikansko-masonske tiranije”. Sa Arkanom se fotografirao, jer je čast imati zajedničku fotku s nacionalnim srpskim herojem, „kojega je Zapad proglasio kriminalcem zato što je srpski nacionalist i pravoslavac”. Sve je to saslušao Dobrica Ćosić, predsjednik Savezne republike Jugoslavije. Kada ga je pratio do vrata kabineta, zagrlio ga je, čvrsto ga je prigrlio, možda malo podulje nego što je uobičajen prijateljski zagrljaj. Prema izvještaju Vjesnikove dopisnice iz Beograda, Ćosić je rekao: „Alal vera, Edička! Samo da sam mlađi, isto bih se tako poneo!” Dakle, samo da je mlađi dvadesetak godina, ili barem desetak, Dobrica bi Ćosić pucao iz mitraljeza na Sarajevo, ušao na tenku u Vukovar, slikao se s Arkanom etc, etc.

Još sam nekoliko novinskih izrezaka sačuvao, ali sada je to sve blijedo, a ono što je bilo fotokopirano gotovo je posve iščezlo. Ne mari, svodimo priču, pa će razni papirići odlepršati iz mojih pretinaca. Sačuvao sam i jedan kuriozitet da je Dobrica Ćosić odbio članstvo u Odboru za zaštitu prava od Haaškog suda, premda u tome Odboru sjede njegovi pajdaši. Taj podatak da se Ćosić urazumio, te da je shvatio kako se zločinci i zločinstva ne mogu štititi, ima draž kao nešto bizarno, jer kako to da Gedža nije tamo gdje mu je mjesto po prirodi stvari i gdje je prisutan duhom. Ali njegov autoritet već je bio srozan onom degradacijom kormilara predsjedničkog broda, pa se u čaršiji više nije govorilo o tome što ga nema tamo gdje je uvijek bio – na krivoj strani, nego mu se zamjeralo da je ipak u duši ostao komunist, te da ostavlja nacionalne heroje Karadžića i Mladića na milost i nemilost haaškim hijenama. Doprle su zamjerke do Gedže, pa je podržao taj Odbor, ali svoje sudjelovanje u njemu pravdao je time da se on vraća „slobodi svog pisaćeg stola”, jer namjerava nadrljati još jednu kupusaru,[36] te da ga to priječi uzeti udjela u radu Odbora.

Nije se pojavio ni potkraj 1997. godine u prostorijama Matice srpske u Novom Sadu gdje se okupila srpska inteligencija u počast Karadžiću. Među šezdesetak potpisnika Deklaracije kojom se poziva međunarodna javnost da utječe na Haaški tribunal kako bi se obustavio postupak protiv Radovana Karadžića, nije bilo potpisa Dobrice Ćosića. Tu Deklaraciju potpisali su istaknuti učenjaci, akademici, sveučilišni profesori, umjetnici, a svoj potpis i blagoslov priložio je i patrijarh srpski Pavle. Dobrice Ćosića nije bilo među njima, premda ih je tajno podupirao, to prije što se znalo koliki je upliv imao na Karadžića i koliko ga je cijenio.[37] Nije se Dobrica opametio, moć rasuđivanja njegov je ozbiljni nedostak, nego je samo ustuknuo, jer se i sam pribojavao da Tribunal raspolaže podacima o njegovoj ulozi u toj klaonici, ali ne samo kao ideologa zločina, nego bogme i kao praktičara; ta čovjek je bio vrhovni zapovjednik zločinačke armije baš u vrijeme najžešćih masovnih zločina, pa bi ga se moglo optužiti po „komandnoj odgovornosti”. („Ne čačkajmo mečku, na mene se gleda isto kao na Karadžića, kao i na vaskoliki srpski rod, pa je bolje da ovog puta izostane moj potpis na toj Deklaraciji sa kojom se inače potpuno slažem. I da ne ispadnem, ljudi moji, mirođija u svakoj čorbi.”)

Imao je Dobrica Ćosić razloga malko se pritajiti, jer je taj ideolog zla osumnjičen kao glavni strateg otmice dvadesetorice muslimana na željezničkoj postaji Štrpci, 27. veljače 1993. godine. Naša borba od 6. kolovoza 1996, donosi saopćenje predsjednika Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava u Sandžaku da „raspolaže velikim brojem podataka” kako je otmica u Štrpcima organizirana u kabinetu tadašnjeg predsjednika Dobrice Ćosića, a s ciljem da se oteti nedužni ljudi razmijene za četiri zarobljena srpska oficira u Bosni. Svi oteti su, međutim, pogubljeni. Ne bih ovdje ulazio u valjanost dokaza, niti mislim da je Dobrica Ćosić promatrao ta pogubljenja sa strane, iz mraka, kao ono svojedobno njegov prijatelj Ranković, nije bio u prilici za takvo što, ali je cjelokupnim svojim političkim djelovanjem stvarao pogodnost da se nacionalizam pretvara u patološko stanje i stavlja iznad zakona, morala ili Boga, kao jedini vlasnik prava na domovinu i patriotizam, u čije ime zlodjela poprimaju neku vrstu žrtvovanja za svetu stvar. Ćosić je stvorio intelektualni milje za patološko rodoljublje.[38]

Laž je oblik patriotizma

Otac gori od djece

S početka devedesetih, kada se komunizam urušavao kao pješčana kula, čitava jata pisaca našla su se u politici. Među njima je bilo nešto otpadnika koji su se odmetnuli od komunističke ideologije, rijetko kad iz demokratskih pobuda, nego prije radi kakvih osobnih nesuglasica i probitačnosti. Među njima je bilo nacionalista, mračnjaka koji su povjerovali da je kucnuo njihov čas, pa su se odmah bacili na posao kao propovijednici mržnje. Bilo je nešto malo svijeta iz građanskog staleža, tzv. posrnule gospode, prirodnih antikomunista, ali oni su odmah stali uz mračnjake. Bilo je onih koji se otprije nisu bavili politikom, ali sada ih je to “pakleno ždrijelo” uvuklo, dakako i razotkrilo kao profitere. Sve te fele, takve ili slične, postojale su u svim postkomunističkim previranjima, samo što su drugdje mračne skupine ostale na “retoričkoj razini” (mnogo buke – malo učinka), dok su u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je proživjela 45 godina komunističke vladavine bez disidenata-demokrata, ti ostaci ostataka preuzeli vlast i povukli za sobom masu koja je vrlo brzo zagazila u krvoprolića, možda najžešća u povijesti Balkana. Joseph de Maistre veli da je u velikim pokretima i revolucijama narod uvijek i samo tupo oruđe, dok se povijest vrti oko četiri do pet osoba.

Kada je istaknuti češki pisac Vaclav Havel, već glasoviti disident, postao prvi demokratski predsjednik ondašnje Čehoslovačke, postao je uzorom mnogim piscima koji su priželjkivali takav uspon. Gotovo posvuda nicali su haveli, da je to već postalo i neukusno. Taj laskavi epitet “srpskog Havela”, na jednoj poslaničkoj TV promociji, dobio je čak i Brana Crnčević, nemoralna osoba i dojučerašnji doušnik. Srpski san da već jednom dobiju svog Havela na čelu države, konačno se ostvario izborom Dobrice Ćosića za predsjednika, samo što je “naš Gedža veći i slavniji kao pisac od toga češkog disidenta”, kako se govorilo u srpskim kuloarima. Dotadašnji haveli manjeg formata zamijenjeni su jednim, ali velikim. Tada sam u zagrebačkom Novom Danasu (6. srpnja 1992.) napisao: “Uspoređivati Ćosića s Havelom znači rugati se demokraciji. Havel nikada ne bi mogao izustiti da su mirovnjaci izdajice, dok je Ćosić, koliko lanjske godine, svisoka i bez ikakvih dvojbi, to učinio. Ćosića opsjedaju ‘konačna rješenja’, dok Havel smatra da su to ‘tipični snovi bezličnog uma koji transformiraju realnost u noćnu moru.’ Havel se gadi totalitarnih vođa, dok je Ćosić hvalio diktatore, štoviše i one smiješne poput Miloševića. Ćosić je na svom ‘disidentstvu’ zaradio vilu, a Havel tamnicu. Ćosić, kao neka stara seoska narikača kuka samo nad srpskom patnjom, dok Havel ne dijeli patnju po nacijama i na jednom mjestu kaže da je ‘nesreća koja se dešava ovdje priprema za patnju negdje drugdje.’ Havel kaže da se ‘moral stavlja iznad politike, a odgovornost iznad naših želja’, dok je kod Ćosića obratno: politika je iznad morala, a želje su izvan svake odgovornosti. Sa susjednim državama Havel razmjenjuje iskustva i kapital, a Ćosić stanovništvo. Havel vjeruje u duhovno čišćenje, a Ćosić u etničko. Havelova država ne ratuje, dok je Ćosićeva ogrezla u zločinstvima. Havelovu državu primaju u međunarodne banke i institucije, dok Ćosićevu izbacuju čak i iz UNESKO-a.

Uvredljiva je usporedba Ćosića s Havelom, uz to je i opasna, jer hoće nivelirati različite stvari. Havel u jednom svom eseju razmišlja o politici koja će ‘ignorirati državne granice, političke sustave i blokove sila’ i koja će napraviti realnost ‘od fenomena ljudske savjesti’. Ćosić je opsjednut granicama i pripajanjem teritorija, srpstvom kao ideološkom kategorijom, blokovima sila kao zavjerom, a fenomen ljudske savjesti ne zna što je. ‘Eksperti za zamagljivanje’ nastoje nam podmetnuti da su Havel i Ćosić isto, da je demokracija i nacizam isto. Ali da završim Havelovom porukom koja glasi: naša je obaveza oduprijeti se toj bezličnoj moći!”

Bogdan Bogdanović je prije svih, mnogo prije nego što je Gedža preuzeo kormilo predsjedničkog broda, opisao tu pojavu na onaj svoj duhoviti, ironični, inteligentni način, rugajući se njegovim sinkopama i skokovima “recimo, od preteranog, netolerantnog jugoslovenstva najniže vrste do gotovo osvetničke mržnje prema Jugoslaviji.” Pišući o fenomenu Gedža, Bogdan Bogdanović je rekao da se taj slučaj ne može odvojiti od emotivnog zaleđa: “Svi koji su ga bogobojažljivo čitali, svi koji su od malih nogu o njemu pisali domaće sastave, svi koji su ga obožavali, počev od ćata i ćatolina po mesnim kancelarijama, pa do arhimandrita i generala, pripisivali su mu, uz književne vrline, i nekakvu natprirodnu snagu. A budući da je skroz-naskroz bio naše dete – što je bilo lako vidljivo – ni kod koga nije podsticao osećanje manje vrednosti. Mislene identifikacije sa njim bile su jednostavne. Svako ga je lako mogao razumeti baš kao što razume i samoga sebe. Međutim, iako kod te njegove inače dobro iskomplesirane publike nije bilo osećanja sopstvene umanjenosti, bilo je strahopoštovanja, pa i straha je bilo, kao što je bilo i nekog nejasnog osećanja duga i krivice pred njegovim svetlim licem. Umeo je svima nama (građanima, oprostite – varošanima) da podstiče osećanje krivnje što i mi nismo ponikli iz zdravih moravskih oranica. Mislim da je čak i njegov neknjiževni akcenat delovao hipnotički, stalno nas podsećajući na njegov aristokratizam autohtonog porekla.”

Britke su Bogdanovićeve opaske, počesto i gorke, o čovjeku koji nije zaslužio to mjesto “oca nacije”, nesretnog oca koji je gori od svoje djece. Bogdan Bogdanović kaže: “Jer ako je neko na sebe uzeo ulogu oca nacije, i učitelja, pa je svoju decu poučio kako da postanu najomraženija i najbednija nacija na svetu, taj ne samo da nije dobar otac i dobar učitelj no je možda samo ružan san, privid, prikaza, prizrak, duh, zao duh. A ako je tako, zašto ne bi bilo tako, onda mu ostaje još da nas novom navalom svojih zveketavih reči pouči kako ćemo na kraju i sebe same omrznuti i popljuvati. A koliko se razabiram u stranputice njegove htonijske duše, ni taj nam klimaks drame neće biti uskraćen.” To je Bogdan Bogdanović napisao 1991. godine u tjedniku Vreme.

Publicist Stanko Cerović oštroumno je promatrao tu pojavu na kormilu države koju je sam kormilar još davno proglasio mrtvom.[39] Cerovićeve postavke su smione, katkad idu rubom oštrice, jer je zahvatio mentalno i duhovno stanje nacije koja iz “trulog korijena srpske kulture” i nije mogla iznjedriti ništa drugo doli takvu grotesku kao što je Ćosić. “Ćosićev mentalitet se”, veli Cerović, “u posljednje dvije decenije prenio na cijelu srpsku inteligenciju (ili se u njemu materijalizovala njena glavna karakteristika) i sada na društvo koje ga, u trenutku definitivne samonegacije, prihvata za svog prvog čovjeka.” Cerović se ne libi reći da ondje, u Srbiji, smrdi cijela riba te kulture i politike, a ne samo njezina glava. Osobno sam se ustručavao tako oštrih rezova, ili mi je zafalilo kuraži da jednu naciju (bilo koju, pa i srpsku) poistovjetim s njenim nakaznim izdancima, ali je sada očito da se taj rub mora prijeći. To uzajamno laganje na relaciji Ćosić – njegov narod, dovelo je do pada morala i pomanjkanja ukusa, do potpune deformacije i geta u kome lašcima i ne preostaje ništa drugo doli međusobno veličanje. To jalovo stanje, to samozadovoljstvo, ta deformirana psiha, naći će jedini smisao u orgijama smrti. Svaku zdravicu u ime prošlosti prate loši tekstovi. Ćosić je zasigurno jedan od tvoraca loših povijesnih tekstova za prigodne zdravice što ih ubojice s lakoćom izgovaraju, gotovo svečano, kao molitvu, prije i poslije zločinačkih obreda.

Promociju Ćosića-državnika doživio sam kao reklamu Ćosića-ideologa, kao spoj dvije funkcije, ali ne i kao trijumf, nego prije kao kakav lunatički prizor u svijetu koji je izgubio orijentaciju. I dok sam gledao kako se kao predsjednik penje na taj brod i priseže da će biti samo sluga i ništa više, doživio sam to kao jedno u jednom, alkemičarski rečeno, kao spoj sluge i onih kojima služi, kao sveto trojstvo oca, sina i duha. Na pozornici predsjedničkog broda, Dobrica Ćosić poje da će opsluživati ubojice dok vrše masakre na sarajevskim tržnicama. “Ni Ćosić ni srpski narod ne vide u čemu je pravo značenje njegove promocije. Njega narod prihvata u trenutku kad je Srbija zasuta krvlju nevinih ljudi, za čije stradanje je on jedan od najodgovornijih. I dok se radosno penje na prijesto, Dobrica ne vidi da ga je sudbina nadlukavila i navukla da bude i materijalni simbol ovog zločina. To je ‘smijeh bogova’. Čak i da postane sjutra veliki državnik, nepravda koju srpski narod čini jednom ubijenim ljudima, birajući sad Ćosića za predsjednika, ostaće zaista neoprostiva. Mrtve ne možemo oživjeti, ali ni njihove dželate ne moramo slaviti”, pisao je Stanko Cerović u Monitoru (26. lipnja 1992.)

Pometnja u glavi i duši

Pišući ovaj tekst naiđoh na podatak[40] da Ćosić nije hrast tek od jučer, kako to stoji u rođendanskoj čestitki akademika Tadić Ljubomira, nego je Dobrica već poodavno staro drvo, jer mu je i za 70. rođendan stigla čestitka gotovo istovjetne sadržine kao i za 80. Slobodan Blagojević, još u kolovozu 1992, govorio je o tome da je neki akademik, čestitajući Dobrici 70. rođendan, između ostalog, u toj čestitki, napisao: “A ima onih koji te napadaju. To je žbunje koje hoće da obori hrast i da tako zauzme vrh na koji si se ti ispeo”. Blagojević nije naveo ime akademika, ali mnijem da je to jedan te isti akademik koji svoj tekst ne mijenja, a ako nije, onda je marksistički filozof Tadić Ljubomir plagirao akademika čije ime Blagojević ne navodi, jer je u čestitki za 80. rođendan gorostasnog duba napisao u Politici(28. prosinca 2001.): “To intelektualno sitno rastinje, ako ne može da poraste kao hrast, htelo bi hrast oboriti.” Dakle, prije deset godina to je bilo žbunje koje je htjelo oboriti hrast, a sada je, ako je riječ o istom peru u istoj ruci, raslinje koje bi, isto kao i žbunje prije deset godina, htjelo oboriti hrast kad već ne može raslinje kao hrast porasti. Ako je obje napisao jedan akademik, onda je doista taj čovjek tragično zaostao i nije više u stanju čak ni ime drveta promijeniti, nego prepisuje svoju banalnu usporedbu koja nije ni za jednokratnu upotrebu. O tome je Slobodan Blagojević rekao: “Eto, vidite i sami, ovdašnji akademici ne znaju ni o čemu, pa ni o književnosti da pričaju a da ne potegnu botaničke ili zoološke analogije. A samu književnost oni shvataju kao alpinizam. Pisac se kao planinar uspinje uz neku planinu ili liticu i tu na vrhu postaje hrast, što će reći odrveni…”

Kao kakav spomenik, s ostacima političkog izmeta po glavi i poprsju, kao živi spomenik, Dobrica Ćosić povukao se nakon havarije njegova broda, ukipio se na Dedinju “uvjeren da je stradao u ime Naroda i da se u njegovom porazu objavljuje tragičan poraz cijeloga naroda, po poznatom receptu: Narod, to sam ja”, kako to veli Krleža pišući o Frani Supilu. Živi spomenik još bi se samo pokatkad spustio među akademike, dok je njegov nekoć jedini adut narod pomalo zazirao od njega, premda ne toliko koliko je zaslužio, jer se poigravao sa sudbinom naroda tjerajući ga da se žrtvuje za neki njegov san, za njegovo pogrešno poimanje samog naroda, pa onda države i napokon nacionalnog pitanja. Tri osnovna aduta na koja je igrao (narod, država, nacija) nikad nije razumio. Pa ipak, Dobrica Ćosić, čiji je život sazdan od pogrešaka i zabluda, koji je odgovoran za tolike nesreće, nikad nije bio prisiljen emigrirati ili otići u zatvor, proživio je svoj vijek sretno, obmanjujući druge i u samoobmanama; tu i tamo bi ga demonstranti svrstali u “crvenu bandu”, raščinili ga i oduzeli mu očinstvo, ali to ga nije pogađalo, to prije što još nitko nije uzeo kramp u ruke da ruši spomenik, jer to je spomenik zabludama, spomenik lažima u koje i lašci vjeruju, spomenik “satkan od naše domaće magle”, koja je odnijela i mnogo pametnije glave od Dobričine.

I taman bijah pomislio da je živi spomenik definitivno zanijemio, ali eno ga na skupu održanom 2. i 3. svibnja 1998. u Sremskim Karlovcima, ondje govori u Institutu srpskog naroda, “visokoumno” i čini se samorazorno, samospoznajno, a uzgredno je uzeo predmet srpske nacionalne politike dr. Jovana Raškovića[41] jer ta jadna beznačajna politička figura samo mu je bila povod da bi rekao nešto mnogo bitnije i dublje. Dakle, Dobrica je Ćosić na tome simpoziju u organizaciji Svetske srpske zajednice rekao da je “XX vek, vek poraza srpskog naroda, vek poraza srpske nacionalne politike”, bogme usprkos činjenici da je XX stoljeće iznjedrilo Karadžića, “najtalentovanijeg srpskog političara dvadesetog veka”, zatim Vožda, “najpopularnijeg Srbina XX veka”, te da je u tome stoljeću djelovao i Nikola Pašić Baja; onda, unatoč takvim veličinama, XX stoljeće ispade “vek poraza srpskog naroda” i njegove nacionalne politike, pa se prorok obraća svojima i veli “da je naš životni interes da ideološki, politički i civilizacijski što pre i bezbolnije napustimo 20. vek”, kao da ih je netko ukrcao u taj pogrešni vlak, pa sad iz vlaka valja iskočiti.

“Nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili; izgubili smo i one bitke za koje smo verovali da smo ih dobili”, nariče Ćosić. Volio bih znati jesu li dobili bitke ili su vjerovali da su ih dobili, jer to nije isto. Morao bi raščistiti sam sa sobom što je dobiveno, a što misli da je dobiveno! A potom bi morao navesti sve dobivene bitke, ili pak podastrijeti argumente kako su ih izgubili; to je način da se ima neke koristi od povijesti. Ali on ne voli argumente; kamo bi ga to odvelo kad bi svoje bombastične fraze još i dokazivao, ako je to uopće moguće. Lakše je bubnuti nego potkrijepiti, a on je uvijek birao lakši put. Njemu je važno da njegove riječi odjeknu. Ali kako je lažac, kako se rado prenemaže, on će izjaviti: “Ja nastojim da što manje govorim, zato što me je strah svoje reči.” (Politika, 26. srpnja 1991.) Slobodan Blagojević lijepo primjećuje da je Ćosić najprije obznanio da nastoji što manje govoriti, a onda izustio ravno 2656 riječi. “Da bi se oslobodio straha od svoje reči, Dobrica Ćosić seje strah unaokolo. Rečima od kojih ga je strah, on zastrašuje nas. A to ne čini od danas”, veli Blagojević.

U svome pledoajeu u Institutu srpskog naroda, u slavu Raškovićeve srpske nacionalne politike, Dobrica Ćosić je tobože proniknuo u dubinu tih poraza okrivljujući svijet i tvrdeći kako Srbi stradaju, jer stoje na putu velikim silama i njihovim strategijama. On nam ništa neće reći o tim strategijama, kakve su to podle namjere velikih da gaze cio jedan narod “koji im stoji na putu”. Kamo su se to zaputili velikani, Gedža o tome ne romori. On samo konstatira, u tome svom pledoajeu, da je “srpska zemlja mnogo veća od naroda koji na njoj živi”. Moram priznati da to nisam dobro razumio, ali mi se čini da nam Ćosić okolišnim putem sugerira kako se tu radi o geostrateškim interesima velikih koji hoće pokoriti srpsku zemlju, ali narod se ispriječio, mali narod koji živi na velikoj zemlji, pa su ga onda ti geostratezi novoga poretka morali zgnječiti kao kukca. On nam dalje sugerira kako su se planeri zeznuli, jer su potpuno previdjeli da na toj zemlji ima nekog naroda koji tu živi. Kada bih ozbiljno uzimao Dobričine eskapade, ipak bih rekao da je valjda narod važniji od zemlje na kojoj živi, ma kolika ta zemlja bila i ma kakav taj narod bio. Istina, Ćosić i narodu zamjera, valjda na neslozi, jer kaže kako vlada “pometnja u dušama i u glavama” njegovih zemljaka, što je moćnima uvelike olakšano da ih gaze. On ne može nikad ništa reći, a da se ne oda kao nekadašnji agitpropovac i glavni urednik Mladog borca[42] ,pa se i ovdje odao, jer on neusuglašene stavove, barem kad je nacija u pitanju, doživljava kao “pometnju u dušama i u glavama”.

Jedan viđeni Srbin iz dijaspore održao mu je lekciju[43] nakon toga pledoajea u Institutu srpskog naroda i između ostalog rekao: “Svetske sile nisu neprijatelji srpskom narodu kako to Vi tvrdite, gospodine Ćosiću, već pogrešna, samoinicijativna politika trenutno jednog čoveka u Jugoslaviji danas, a isto tako i jednog čoveka u Jugoslaviji ranije. Dokle ćete da branite i zastupate režim jednoumlja i dokle ćete da krijete poraz komunističke ideologije iza paravana srpske nacionalnosti… Nemojte govoriti o srpskom narodu kao o nečemu na šta Vi polažete sva prava i imate apsolutni monopol nad njegovim istorijskim, moralno-kulturnim i danas totalno pocepanim tkivom. Ne, gospodine Ćosiću, nama ne treba nacionalna politika i strategija opstanka vaše vizije. Vladajuća sila koja ometa ravnomerno disanje srpskog bića nije novi svetski poredak, već konstantno prikrivanje istine o našoj realnosti u čijem se aparatu i Vi nalazite kao jedan od njegovih instrumenata.”

Nedeljni telegraf obratio se, prosinca 1999. godine, Dobrici Ćosiću da kao osvjedočeni prorok napiše za taj list svoju viziju Trećeg milenija, te što će biti sa Srbima u XXI stoljeću, hoće li se ponoviti apokalipsa biblijskih razmjera koja je srpski narod stavila u jobovski položaj u tek minulom stoljeću. “Ima nečeg jovovskog u srpskoj sudbini u ovom veku”, kaže prorok Gedža, ali on zna da samo šarlatani ili vidovnjaci nagađaju što će biti, pa se prihvatio nezahvalnog posla da analizira što je XX stoljeće donijelo Srbima. Bogme samo nesreće, samo patnje, samo žrtve, pa je sve to i stavilo Srbe u jobovski položaj, tako da se čuje samo lelek jednog naroda, nevinog naroda kao što je Job nevin. “Mi Srbi ne možemo s mislećom nadom da stupimo u 21. stoleće”, kuka Ćosić. Doista, nije posve lako proniknuti u tu sintagmu “misleća nada”, što je taj artikl koji koči ulazak Srba u XXI stoljeće, može li se štogod učiniti da se dođe do te “misleće nade”, imaju li Srbi kakve obaveze na tome polju, je li to neka trajna kob i jesu li Srbi potpuno lišeni te “misleće nade” ili se ona ipak nekako stječe? Pretpostavljam da je prorok htio reći da Srbi ne mogu stupiti u XXI stoljeće s “mislećom nadom”, pošto ih je zadesila “jovovska sudbina”. Ako je tako, onda je prorok dužan objasniti svome narodu da je “jovovska sudbina”, zapravo božanska drama, te da nije šala kad se ono govori o “nebeskom narodu”, jer priča o Jobu odvija se u božanskim kategorijama. Kasnije je akademik dr. Vladeta Jerotić u jednoj besjedi povukao iz opticaja tu kovanicu o nebeskom narodu i doslovce rekao da su “Srbi neobičan narod”, što bi i Jahve morao uvažiti, a ne da ga onako đuture kažnjava.

Ćosić kaže da je srpski narod na kraju vijeka “utamničeni narod, narod beznađa, poraza, izložen svetskom preziru”, te da taj narod ima “najteži položaj u Evropi i najgori politički poredak sa njemu odgovarajućom opozicijom”. Najčešće spominje zablude, greške, krivnje. Sotona je, kaže, mnogo toga “isfabulirao oko srpske sudbine”, onda veli da je “virus tragizma u srpskom biću; u geopolitičkom položaju srpskog naroda”, itd, itsl, ali onda, nakon što je spoznao da su to bili sve porazi, sve same zablude, greške, krivice i virusi, te da su Srbi u historijskom smislu bezumnici, da je to jobovska sudbina, prorok Gedža podiže ton za oktavu i profetski zaključuje: “Neki nacionalni porazi u ovom veku, dijalektikom istorije pretvoriće se u idućem veku u srpske pobede i preimućstva nad sadašnjim pobednicima. Nijedna pobeda i nijedan poraz nisu konačni u istorijskom bivstvovanju naroda.” Kako je došao do te spoznaje da “dijalektika istorije” pretvara poraze u pobjede, zablude u istine, krivnje u nevinost, te je li ta “dijalektika istorije” privilegij samo Srba, hoće li valjati i drugim narodima, barem onim koji su također propatili u minulom stoljeću? Kako mu je sinula ta misao da ništa nije konačno, da će srpsko stradanje u prošlom stoljeću biti “preimućstvo nad sadašnjim pobednicima”? Tko li su mu sadašnji pobjednici koji će u sljedećem stoljeću “dijalektikom istorije” postati gubitnici?

Jedan mudri Grk otvorio mu je oči, smirio ga i urazumio; malo se “misleće nade” vratilo na lik napaćenog Srbina. Evo kako je to bilo, kako je to Dobrica zapisao: “Često se sećam razgovora sa Konstantinom Karamanlisom (predsednikom Grčke) koji sam s njim vodio u Atini 1993. godine. Stari i mudri političar mi je rekao: ‘U svim svojim nacionalnim zahtevima, vi Srbi ste u pravu. Ali danas ne možete da ostvarite svoja prava. Znajte: ovo što ne možete danas, moći ćete sutra.’ Za usvajanje ove mudrosti mi nismo imali političare i borce.” Ćosić uvijek nešto podgrijava, pa sada navješćuje svome narodu da će njegovu jobovsku sudbinu slijed dijalektičke povijesti pretvoriti u pjesmu nad pjesmama, da će Jahve u svojemu gnjevu pokleknuti pred pravdom srpskog naroda. Kako će se ta “dijalektika istorije” odvijati? Hoće li još jednom Srbi pokušati riješiti svoju jobovsku poziciju ratom, s nadom da ovaj put neće izgubiti u miru ono stečeno vojevanjem? Ćosić veli da su u posljednoj dekadi XX stoljeća Srbi “čitavu deceniju ratovali i bezmerno ginuli”, a da ništa nisu obranili. Čak se dogodio i “jedan mali svetski rat” protiv Srbije! Ali hvala Bogu sve će to “dijalektika istorije” namiriti. Jer godi izjava starog Konstantina Karamanlisa: “Vi Srbi ste u pravu.”[44]

Lažni realist

Dobrica Ćosić je na lak način stekao slavu. Brigu za svoju naciju pretvorio je u biznis, a onda je postao ovisnik, nije više bio u stanju ni o čemu drugom govoriti doli o srpskim nesrećama. On je umislio da je kažnjen, da se na njega i njegov narod sručio gnjev bogova i da je njegova spisateljska i mesijanska uloga sve to objaviti, sve to obznaniti naričući poput Joba. To je unosan, lijep i lak posao, nije potrebna neka velika stručnost, vokabular je siromašan i jednostavan – dovoljno je stotinjak riječi, a u besjedama jedan do dva paradoksa, da bi se tako vrtjela ista ploča, a bogme, što manje riječi to bliže svom narodu. “Gedžu bar razumemo”, povikaše seljaci. Zbilja, on je jasan, jednostavan, kao što je svaka kuknjava uvijek na jednu žicu, u istom tonu. Gedža nariče nad grobom svog naroda, grebe lice, tuče se u prsa, a poslije toga ide na blagajnu. Gedža je prije ostalih shvatio da je ljubav prema svome rodu artikl na tržištu, to je samo kruženje u začaranom prostoru nacionalizma, neka vrsta “protoka roba”, “utrženje”, kapital, i kako li se to već zove. Tomu treba dodati određene manije, pa taštinu, jer je ugodno slušati laskanja: “Evo ga naš Gedža, jedini koji brine o svom narodu, Bog mu dao zdarvlja!” Nacionalist je važan čovjek, uvažen među svojima, a kako bi to bio da nije stalno u nekoj groznici, hitar da vlastite utvare predoči svome puku kao stvarnu opasnost. Ako Dobrica vikne: “Šta nam, bre, rade ovi Šiptari”, sve je namah uznemireno, oštre se noževi, škrguće se zubima. Rat je uvijek blizu. Govoreći o Dobrici, Dušan Kovačević je u Nezavisnim novinama rekao: “Zar mu nije bilo dosta krvi!”

Nacionalizam se zasniva na poluistinama i propagandi, privlačan je za mase, “dok se uravnoteženih duhova ne dotiče”, kako kaže István Bibó, glasoviti povjesničar. Osjećaj nesigurnosti dovodi narode u to neuravnoteženo stanje. Za ulijevanje osjećaja nesigurnosti svome narodu, zaslužan je ponajviše Dobrica Ćosić. Usadio je psihotički strah o ugroženosti Srba i učinio ih agresivnim. Sukobi sasvim sigurno pomažu u razrješavaju strahova. Čim je Dobrica Ćosić pacifiste proglasio izdajicama, čim se na prvoj stranici Politike, iz usta pravog Srbina, zaduženog da brine o svome rodu, upozorio da su izdajice među nama, masa je slutila opasnost. Jer ako su tu, među nama, izdajice, onda je netko krenuo na nas. Podgrijani su stari mitovi, izvučeno je iz ropotarnice sve ono što je moglo potresti, pa kao sablasti izranjaju ustaše, Handžar divizije, Nijemci, Turci, te novije traume kao “zelene beretke”, mužahedini, “zelena transverzala”, itd. Srpski generali u Bosni, uglavnom primitivci i nepismene budale, kad objašnjavaju svoje vojne operacije, onda potpuno normalno govore kako su tu potisnuli Turke, ondje su ih potukli, tamo su nas uhvatili na spavanju i pijane, kao na Marici 1371. itd. Dobrica Ćosić je svojim postupcima oživljavao takve mitove. On je “lažni realist”, kako bi rekao Bibó, a takav je morao “pored nedvojbenog dara posjedovati još izvjesnu prepredenost i izvjesnu agresivnost – koje bi mu omogućile da postane manipulator i realizator krivotvorenja demokracije, upravljanja antidemokratskih tokova ili agresivnih lažnih političkih konstrukcija”.

Zdravica ili kletva

Sada mi se čini, svodeći priču, kako i nisam pisao tekst, nego samo spravljao napitak i natočio čašu koju će sljedbenici ovoga čudnog svata podići kao zdravicu, a oni ogorčeni na nj kao kletvu. Možda su doista bili u pravu neki moji znanci i dobronamjernici kad su mi savjetovali da se ne bakćem Ćosićem, jer te su sorte vječite, a sve ono što ih pokuša objasniti jest uzaludno. Ali u svakom spisateljskom poslu uvijek ima dvojbi i nedostataka, pa i nečeg uzaludnog, što nas ne priječi da se manemo pisanja. Jedno je sigurno: ovaj bih tekst već sutra uradio drukčije, možda s više nijansi i humora, ali sutra se više ne kanim baviti tim gospodinom. Dosta je bilo. Ne bih volio da ispadne kako sam miljenika htio nekomu ogaditi, to mi nakana nije bila, jer znam da ništa ne dopire do onih koji ga vole, a onima koji o njemu već imaju mišljenje, sve je tako jasno prije i poslije ovoga teksta. Bogme, otkrio nisam da nosorog postoji, ali bit ću zadovoljan ako sam čitatelju ugodio time što se nisam pravio kao da nosorog ne postoji. Volio bih da je iz ove mješavine zdravice i kletve ispala pripovijest o čovjeku koji s lakoćom laže, a ako ga hvatate u laži vi postajete neprijatelj njegova naroda. Ćosić veli u Politici (22. studenoga 2003.) da njega napadaju “ignoranti istine”, između ostalih Sorosevi plaćenici, ustaše, muslimanski fundamentalisti, “šiptarski državoborci”, te da je sve to skupa “ujedinjena internacionala srbofobije”.

Taj je čovjek, usprkos svim promašajima, zabludama, porazima, neuspjesima, i nadalje popularan, omiljen i rado slušani prorok, iako su sva njegova proroštva omanula. Rado je viđen na svim sijelima, premda je dosadan i ponavlja istu priču; ugledan je među popovima, među seljacima, posvuda čašćen, plješće mu se na ulici, nose mu kace kajmaka u dvore na Dedinju, itd. Tu čudovišnost gotovo je nemoguće odgonetnuti, osim ako bismo povjerovali u nepouzdane filozofske teze da je nastranost privlačna, da je zlo fascinirajuće, da je nacionalizam neprolazan unatoč bijedi koju donosi. Dovoljno je da čitatelj tek letimice pogleda fusnote, podatke, izvore u ovome tekstu, pa će posve lako uočiti koliko je samo krvi, zločina, ubojstava, otmica, suza oko Dobrice i njegove ideologije; kamo su sve dospjeli i u koje međunarodne tamnice njegovi najbliži, njegovi miljenici, oni što ih je birao, volio i podučavao, te mnogi neznani na koje je utjecao. Ne vjerujem da bi se itko mogao šegačiti s takvom pojavom kao što je Gedža, pa i meni to nije pošlo za rukom, naprosto sam osjećao sućut prema njegovim žrtvama i bio osupnut nesrećom koju je utkao u ovo naše doba. Jedan moj prijatelj bio je uporan da mi dokaže kako je Ćosić puku prijemčiv, jer je banalan, a jezik banalnosti je lak, lako se uči, pa ipak me nije uvjerio, premda nešto od toga ima ako se klišeji nacionalizma svode samo na banalnost. Ono što bi se bez dvojbi moglo reći jest to da se junak ove priče lažući predstavljao kao “istinoborac”, da je kroz laž tragao za istinom, da su mu se ti pojmovi i te krajnosti često poklapali, da nikad nije uspio razlučiti jedno od drugog, da je često zamjenjivao jedno drugim, da bi napokon sve te silne proturječnosti i muke objelodanio i priopćio nam da se do istine dolazi laganjem i da je u ime istine nužno lagati, pa je tako ushitio svoje sljedbenike, svoje banalno bratstvo kad je konačno propjevao: “Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”[45]

E-novine, tekst objavljen kao feljton u pet nastavaka od 30.03. do 07.04.2009.

Peščanik.net, 28.04.2009.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

———–

  1. Dimitrije Ljotić, (1891–1945), nacist i antisemit koji je jednom izjavio: „Mogu sa zadovoljstvom reći da smo mi u Srbiji rešili jevrejsko pitanje već u ovom času 90 posto”.
  2. Josip Broz Tito Četrdesetprva, izdanje Srpska književna zadruga, kolo LIV, Beograd, 1961.
  3. Gedža je turcizam (geğe, što znači bluna ili bena), a u beogradskoj čaršiji pomalo posprdan naziv za šumadijskog seljaka i uopće priprosta čovjeka. Dobrica Ćosić objavljivao je u Mladom borcu pod pseudonimom Gedža; to se kasnije ustalilo kao njegov nadimak, ali bez posprdnog prizvuka, štoviše, sa simpatijama. Govorilo se, gotovo od milja: „Naš Gedža”.
  4. Šef protokola Zdenko Štambuk obavijestio je Ćosića da bi na put morao ponijeti: frak, žaket, bijeli smoking, crni smoking, deset pari odijela, šezdeset košulja, nekoliko pari cipela, bijele rupčiće…
  5. Aleksandar Ranković (1909–1983), dugogodišnji komunistički ministar policije, skinut sa svih funkcija 1966. godine, navodno zbog prisluškivanja svoga šefa, maršala Tita, ukoliko to nije mit da bi se poslije prikazivao kao „žrtva antisrpskih koalicija”.
  6. Milovan Đilas (1911–1995), publicist, prozni pisac, nekada u vrhu komunističke vlasti, a od 1954., najpoznatiji Titov disident, odležao devet godina na robiji.
  7. Slavoljub Đukić (Lovljenje vetra, Beograd 2001., Samizdat B92.) svojim naslovom sugerira nešto kao vitešku borbu s vjetrenjačama, a Ćosić je valjda suvremeni Don Quijote. Đukić je postao specijalist za Gedžu, pa ga sve češće, posprdno ili ozbiljno, nazivaju njegovim Eckermannom.
  8. Veljko Vlahović (1914–1975), politički radnik, komunist čvrstog kova, „marksistički mislilac”. Bio je sudionik u španjolskom građanskom ratu; ondje je izgubio nogu.
  9. Edvard Kardelj (1910–1979), nadimkom Bevc, bio je najviša politička fora u komunističkoj Jugoslaviji. Titov bliski suradnik. Šepao je na jednu nogu.
  10. Partijski nadimak Aleksandra Rankovića.
  11. Svetislav Stefanović-Ćeća (1910–1968 ), poslijeratni ministar unutarnjih poslova Srbije. Prije rata isključivan iz partije zbog kukavičkog držanja pred policijom.
  12. Božidar Vučurević, autoprevoznik, guslar i narodni pjesnik, ratni gradonačelnik Trebinja, jedan od tvoraca genocida nad muslimanima koje je protjerao iz njihova grada, rušitelj Dubrovnika, poznat po izjavi da će „sagraditi još ljepši i stariji Dubrovnik”. Trebalo je vidjeti Ćosićevo pleme kako pozdravlja, kako plešće i slavi toga zločinca.
  13. Predgovor knjizi Josip Broz Tito Četrdesetprva, Srpska književna zadruga, kolo LIV, Beograd, 1961.
  14. Vladika srpski Nikolaj Velimirović (1880–1956), rođen kod Valjeva, umro u Americi kao emigrant. Srpski nacionalisti smatraju ga mučenikom, a Srpska pravoslavna crkva proglašava ga svecem. Iz njegovih knjiga izbija mržnja prema Židovima, posebice u knjizi Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor.
  15. Svetlana Slapšak „Ogledi o bezbrižnosti”, Radio B92, Beograd, 1994.
  16. Vidosav Stevanović Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001.
  17. Bogdan Bogdanović, „Vreme”, 5. kolovoza 1991.
  18. Slobodan Milošević, omiljeni srpski vladar posljednjih trinaest godina XX stoljeća, gospodar rata, odgovoran za zločine i progonstva, izručen Haaškom tribunalu.
  19. Spomenuta imena idu u jednu fusnotu, redom kako su navedena: Zoran Todorović Kundak, Miloševićev čovjek, jedan od suboraca s Osme sjednice, „najbolji drug” Slobine supruge Mire, ubijen 24. listopada 1997; Zoran Sokolović, Miloševićev republički i savezni ministar unutarnjih poslova, odan i pokoran Voždu, nađen je mrtav, veljače 2001. godine, u kolima Lada Niva, blizu Knjaževca – istražni organi vjeruju da je počinio samoubojstvo; Radovan Stojičić Badža, pomoćnik ministra unutarnjih poslova i šef javne sigurnosti, ubijen 11. travnja 1997. u restoranu Mamma Mia u Beogradu; Pavle Bulatović, Miloševićev ministar obrane, ubijen 7. veljače 2000. godine u restoranu nogometnog kluba „Rad”. Prema pisanju Politike Pavle je ubijen dok je slušao guslare koji su ga slavili kao zaslužnika za NATO-debakl; Jovica Stanišić, načelnik DB Srbije, također u haaškom jatu; Milorad Vučelić, publicist, član srpskog PEN-centra, Miloševićev Goebbels, bio direktor propagandnog stroja TV Srbija, Vlajko Stojiljković, srpski ministar unutarnjih poslova, za njegova mandata dopremane su s Kosova žrtve srpske policije, leševi albanskih civila koji su pokapani u masovnim grobnicama u okolici Beograda; počinio je javno samoubojstvo ispred Narodne skupštine, 11. travnja 2002; Željko Ražnatović Arkan, ozloglašeni kriminalac, plaćeni ubojica, Miloševiću odani zapovjednik paravojnih formacija „Srpska dobrovoljačka garda”, neko vrijeme poslanik u srpskom parlamentu, ubijen je 15. siječnja 2000. u holu Hotela Intercontinental u Beogradu. Povodom njegove smrti Milošević je izjavio: „Arkan je narodni heroj”, premda sinovi ubijenog vele da je to cinizam nalogodavca za ubojstvo njihova oca.
  20. Pogledajmo što su i tko su face koje je Pavić stavio uz bok Miloševiću i vidio ih kao „vladu srpskog naroda”. Idemo redom, kako ih je pisac spomenuo: Jovan Rašković, psihijatar, umro u Beogradu 1993. godine, zasigurno ga ne bi mimoišla haaška optužnica; Babić je priznao krivnju pred Haaškim tribunalom, svjedočio protiv Miloševića, osuđen na 13 godina, počinio samoubojstvo; Karadžić se visoko kotirao na top-listi zločinaca, onomu tko donese njegovu glavu slijedio je zgoditak od pet milijuna dolara, njegovi se sunarodnjaci ponose što je njihov čovjek postigao takvu cijenu na svjetskom tržištu zločina, uhićen u Beogradu gdje se skrivao prerušen u nadriliječnika Dabića; skladištar je Hadžić u bijegu, bit će da je taj srpski junak našao neko skrovište ili skladište negdje u „Srbijici oko Morava”; Jović Borisav također drhti u svom selu u Šumadiji, ako je na njega pisac mislio, jer postoji još jedan Jović iz antibirokratske revolucije, imao je istaknuto mjesto na ljestvici ništarija; Drašković je mahnita pojava, čak je i Dobrica, prema pisanju lista Danas (3-4. siječnja 2004) ustvrdio da je Vuk lud čovjek i funjara; Šešelj je zatočenik u Sheveningenu; Mićunović je jedini u ovom društvu čist, ali blijeda je politička figura; Košutić je nacionalist iz treće lige, nitko ga se više i ne sjeća; Paroški je luđak, poznat po izjavi da „Hrvate treba ubijati kao kerove uz tarabu”, mjesto mu je u umobolnici. To su, čitatelju, izabranici književnika Milorada Pavića zvanog Cici, to je društvo kojemu bi on povjerio svoju zemlju.
  21. „Milošević je kriknuo: ‘Niko ne sme da bije ovaj narod.’ Kamere državne televizije našle su se upravo tog trenutka na tom mestu. Uhvatile su besno namršteno lice ostarelog dečaka i nervozne ruke. Milošević je vidljivo drhtao od straha. Imao je tremu glumca koji se prvi put pojavljuje na sceni s novom ulogom i, ne čujući samog sebe, viče jače nego što je potrebno. Ali publika ne čuje lažne note već samo ono što želi da čuje: glas zaštitnika naroda. Glas vođe u kojem odjekuju frustracije mnoštva.” (Vidosav Stevanović: Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001.)
  22. Sve su novine izvijestile da je Klara Mandić ubijena 11. svibnja 2001. u svom luksuznom stanu u Beogradu; ubojica je pucao iz pištolja u njezinu lijevu sljepoočnicu. Prijateljevala je s Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Arkanom, a jedno vrijeme “dečko” joj je bio Tadić Ljubomir, član SANU. Osnovala je Zakladu Kapetan Dragan, bila je tajnica Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, savjetnica Dafiment banke, članica dvije stranke, Demokratske stranke i Srpske demokratske stranke.
  23. Bratoljub Klaić “Rječnik stranih riječi”, Zagreb 1978.
  24. Tinjati – 1. a, goreti slabo, bez plamena (obično ispod pepela); b, malo, slabo svetleti. 2. fig. jedva, tek primetno se održavati, pokazivati se u vrlo malom stepenu; tinjanje gl. im. od tinjati; tinjavo pril., na tinjav način, tinjajući – Bukova oblica tinjavo je gorela i cičala. Ćos. D. (Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska, knjiga šesta, Novi Sad, 1976.)
  25. Ljubomir Tadić, član SANU “Hrast i nisko rastinje”, Politika, 28. prosinca 2001.
  26. ”Srećan Vam rođendan, ovako lepa i zaokrugljena brojka. Da nam još dugo i plodno poživite, bogato i korisno, za Srbijicu u kojoj narod, sloboda i ustav neće valjda biti samo izgovori da bi se došlo na vlast. Onako kako ste vazda upozoravali. Jedno znam: ako ste dosad i rekli nešto srdito o ljudima oko ovih Morava što nisu na pravo mesto posađeni, niste to činili što Vam je za njih ljubav u manjku. Naprotiv. Hvala Vam za svaku časno izgovorenu i napisanu reč. Još mnogo da ih bude.” (Politika, 31. prosinca 2001, 1 i 2 siječnja 2002.).
  27. Ekmečić Milorad, rođen 1928. u Čapljini, povjesničar, član SANU, do ovog rata bio profesor Sveučilišta u Sarajevu, pobjegao u Beograd nakon što je zakuhao rat u Bosni, glavni inicijator vađenja kostiju iz jame u Pribilovcima negdje u osvit rata kada se na tom opijelu kostima iskupila cijela srpska nacionalistička svita, među njima i junak ove žalosne priče koji je ondje, nad jamom, potpisivao svoje knjige. Nikola Koljević, profesor Sveučilišta u Sarajevu, stručnjak za englesku književnost, u stranom tisku predstavljan kao Serbian Shakespearean. Sarajevski pisac Aleksandar Hemon napisao je u The New Yorkeru u prosincu 2000, u rubrici Influences: “Krajem rata, profesor Koljević je izgubio Karadžićevu naklonost i pao u nemilost. Provodio je vrijeme opijajući se, tu i tamo dajući intervjue stranim izvještačima, držeći govore o raznoraznim nepravdama počinjenim srpskom narodu i njemu samom. Godine 1997. prosuo je svoj mozak pun Shakespearea.” Marko Vešović je duhovito i s gorčinom rekao da je Koljevića ubila zločinačka ruka. Milan Martić, nekadašnji milicajac, predsjednik samoproglašene Republike Srpska Krajina, pobjegao pred hrvatskom vojskom koja je oslobađala svoj teritorij, osuđen u Haagu kao ratni zločinac. Ratko Mladić, general srpske vojske u Bosni, odgovoran za masakr 7000 muslimanskih civila u Srebrenici, optužnica ga tereti za zločine protiv čovječnosti i genocid. Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica Republike Srpske, optužena za zločine protiv čovječnosti, dobrovoljno se prijavila u Haag, pokajala se i priznala krivnju, osuđena na 11 godina zatvora, kaznu izdržava u Švedskoj. O ostalima koji su prošli kroz kuću “oca nacije” na Dedinju, već je bilo riječi u prethodnim fusnotama.
  28. Nikola Pašić Baja (1845 – 1926.), djelovao na srpskoj političkoj sceni pola stoljeća, nacionalist i kontroverzna ličnost, tipični balkanski političar, demagog i “ledeni cinik” za kojega je postojao, kako Krleža veli “jedan jedini klišej: sveta pravoslavna ikona s kandilom, SDŽ-vagon natovaren ruskom zlatnom monetom, ćirilica i ogromno slovo Ž na žandarskoj epoleti…”
  29. “Žabljačka Jugoslavija”, posprdan naziv za ondašnju Saveznu republiku Jugoslaviju, zajedničku državu Srbije i Crne Gore čiji je Ustav donesen 27. travnja 1992., pisan na Žabljaku po nalogu Slobodana Miloševića; Žabljak, mjesto u Crnoj Gori; žabljak – ustajala, prljava voda, bara u kojoj ima mnogo žaba – Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, izdavačka ustanova SANU, Beograd, 1968., tom 5.
  30. “Prvo veče kada je vršena egzekucija, a ona je po pravilu vršena posle 10 sati uveče, sa nama je pošao i Ranković. Mi smo ga zvali Marko. Rekao nam je: ‘Pri streljanju ne smete nikoga maltretirati. Ni šamar da opalite. Samo metak u potiljak. Bez plotuna, streljajte jednog po jednog, da se u onom mraku ne biste međusobno poubijali’. Streljali smo pet-šest to veče. Ranković je stajao po strani i gledao. Mi nismo znali da on sve to gleda. Kad smo završili, on na kraju izađe iz mraka i reče: ‘Dobro je. Ovako i ubuduće da radite.'” (Vidan Mićić, Beleške jednog dželata, “Republika”, br. 273, 16-30. listopada 2001. Beograd).
  31. Lapot,prema Rječniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, nekadašnji je običaj ritualnog ubijanja starih ljudi, ovdje spomenut u simboličkom značenju “ubijanja oca nacije”.
  32. Slavoljub Đukić: „Lovljenje vetra”, Beograd 2001, Samizdat B92.
  33. Alija Izetbegović, osnivač nacionalističke bošnjačke stranke SDA, njen dugogodišnji predsjednik. Bio je neprikosnoveni lider bošnjačkog naroda; od milja nazvan Dedo. 14. listopada 2000. povukao se sa svih državnih funkcija, jedino je ostao počasni predsjednik SDA. U nekim se medijima spekuliralo o njegovoj kandidaturi za Haag; pripisivalo mu se da je neposredno prije srpskog zločina u Srebrenici pregovarao sa srpskom stranom oko razmjene stanovništva. Navodno je negdje izjavio kako je to činio u dogovoru s Clintonom. Bio je vjernik, premda su ga često nazivali vjerskim fanatikom. Umro je 19. listopada 2003, u sedamdeset osmoj godini života.
  34. „Primera radi u Akademiju je primljen i Jovan Rašković, psihijatar i po mome mišljenju začetnik rata u Hrvatskoj, jer je kao legalno izabrani predstavnik SDS i potpredsednik vlade istupio iz Skupštine bez ikakvog stvarnog razloga, čime je secesija Srba iz hrvatske vlasti realizovana…” (Svetlana Slapšak „Ogledi o bezbrižnosti”, Radio B92, Beograd 1994).
  35. Eduard Limonov (1943) romansijer i publicist, poznat kao „najšokantniji ruski pisac”, bio u emigraciji (1974–1990), lider Nacional-boljševičke partije, staljinist po političkim uvjerenjima, deklarira se kao ruski nacionalist; sam veli da je „kao Ukrajinac uvijek žešći Rus od Rusa”. Njegove su poruke: Zapad se mora mrziti, hladni rat se mora obnoviti! „Kad u Rusiji pobedi opozicija, Limonov će biti šef KGB-a. On sam obećao je da bi u tom slučaju mogao obezbediti da Srbija dobije nuklearno oružje – za uništenje neprijatelja” (NIN, 5. studeni 1998). Radio „Slobodna Evropa” donosi vijest od 15. travnja 2001. godine da je „Eduard Limonov, uhapšen pod sumnjom da je organizirao ilegalnu kupnju oružja”. Vjesnik od 8. rujna 2001, piše da je „Eduard Limonov, pisac i vođa ruske Nacional-boljševičke partije, koji je u travnju optužen za utaju oružja, optužen također i za terorizam i ogranizaciju oružane skupine.” Uz njegovo ime uvijek se mora pridodati da je to onaj ruski književnik koji je, kako izvještava Hina, „poznat iz doba rata u BiH, kada ga je bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić doveo na jednu od planina iznad Sarajeva s koje je ruski nacionalist ispucao rafal iz mitraljeza prema gradu. Tu bizarnu epizodu prenijele su tada gotovo sve svjetske TV- postaje.”
  36. Romanima D. Ćosića nisam se bavio, niti mnijem, ali kad ovdje kažem kupusara, to ne znači da sudim o vrijednosti knjige, samo se zbilja čudim kako jedan čovjek, uza sve obaveze, nacionalne poslove, političke brige i sijaset moralnih i drugih poraza, uspijeva nadrljati toliki broj stranica, pa ma kakve one bile. Eto je sada, trilogiji Grešnik, Otpadnik i Vernik pridodao još jednu knjigu Vreme vlasti (1997). Bojim se da vrijedi i za Ćosića ono Krležino izrečeno prije 80 godina kako je na ovim balkanskim pustopoljinama „politika već decenijama kao pakleno ždrijelo gutala sve eventualne karaktere i književne talente”. D. Ć. je kao romansijer najavio svoj talent već prvim romanom Daleko je sunce, a nastavio romanima Koreni i Deobe. Da se posvetio samo romansijerskom zanatu zasigurno bi nadmašio Srpsku trilogiju Stevana Jakovljevića.
  37. „Ja sam pre osnivanja SDS uveliko radio sa Karadžićem i savetovao sve protagoniste političkog organizovanja Srba u Bosni da idu kod Karadžića i da se povezuju s njim. S Karadžićem sam bio u veoma tesnim odnosima, naredio sam mu: ‘Prihvati se privremeno te dužnosti.’ Nisam mogao pretpostaviti da će on postati ovakva figura. To je najdarovitiji srpski političar danas.” (Duga, 9. srpnja 1994. godine) Bijah pomislio da je Ćosić izvukao pouke iz pretjeranih pohvala Miloševiću, ali kad se pameti nema, kad si i sam pogreška, onda nije čudo što je dvojicu zločinaca proglasio najznačajnijim Srbima.
  38. I dok sam radio na tekstu o Ćosiću, dopao mi je ruku materijal Iz dokumentacije Helsinškog komiteta za ljudska prava iz Sandžaka. Ti dokumenti su uvjerljivi, elemenata za Ćosićevu odgovornost ima, pogotovu ako bi se sudski obradili, valjano i kako treba. Hoće li se bilo kada taj proces otvoriti, možemo u ovom času samo nagađati, ali dokumenti su doista potresni; svaki bi civilizirani predsjednik, ukoliko i sam nije umiješan u to, podnio ostavku, suosjećajući s nedužnim žrtvama i njihovim porodicama. Ukoliko je Ćosić bio „vrhovni komandant otmičara”, onda još jedino preostaje nadati se u onu pravničku zakonitost da zločin ne zastarijeva.
  39. Dobrica Ćosić je bar deceniju pre raspada tvrdio da je Jugoslavija mrtva – i odjednom je postao prvi predsednik države koja se tako zove.” (Vidosav Stevanović: Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001.)
  40. Slobodan Blagojević “Tri čiste obične pameti” (Radio B92, Beograd 1996.)
  41. Dr. Jovan Rašković površno je analizirao hrvatsko-srpske odnose, a svoja politička stajališta gradio je na “jeftinim psihoanalitičkim štosovima”, koji bi bili zabavni i veseli da nisu postali “pogonsko gorivo” u krvavim sukobima i zločinima. U svojoj knjizi “Luda zemlja” (1990.), taj je sumnjivi vrač hrvatsko-srpske odnose sveo na etnički sukob proizašao iz različitih karaktera; srpski je, dakako, “edipalni karakter” koji nije “karakter mraka i osjenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa – sve ili ništa”, dok su Hrvati “kastracioni karakter”, a taj je tip karaktera, veli kninski vrač, “zatvoren i hermetičan”, te u stalnom strahu da će od nekoga biti uškopljen. Srpski edipalni karakter je donekle agresivan, ali “sklon određenim promjenama”, dok se hrvatski kastrativni karakter “boji svake promjene”. Srpski edipovac uvijek je spreman “da mijenja svoje očeve, svoje gospodare”, dok “kastratu” preostaje jedino mržnja i strah od Edipa.
  42. “Kada je postao glavni urednik Mladog borca, počinje pisati tekstove ali i neke literarne priloge, pod pseudonimom Gedža. Naslovi i teme su bili u duhu vremena: ‘Došla je bratska Crvena armija’, ‘Zasučimo rukave’, ‘Nekoliko napomena o agitaciji’… Jedne večeri među mladim piscima, bio je tu i Mihiz, Ćosić je pročitao jedan svoj rad. Mihiz je jednom omladinskom funkcioneru odmah i bez okolišanja objasnio da to ne vredi ništa. Nastavio je da piše. Sud Elija Fincija o njegovom spisateljstvu je bio gromovit: ‘Druže, to što si ti napisao, obično je govno s mlekom. Ti si izraziti partijski radnik.’ Kada je napisao ‘prvu ruku’ o hronici Rasinskog partizanskog odreda, što će posle izaći pod naslovom Daleko je sunce, Veljko Vlahović ga je podržao rekavši mu da ima dara i da treba da završi rukopis. Njegov šef Mitra Mitrović posle čitanja rukopisa nije bila takvog mišljenja: ‘Pa, Gedžo, ti si nepismen.’ Dušan Matić, slično: ‘To ne vredi ništa’. Jedino je Oskar Davičo imao suprotno mišljenje: ‘To je sjajno, ti ćeš biti veliki pisac’.” (NIN, 28. lipnja 2001.)
  43. Slobodan Macura, Toronto, Canada, Naša Borba, 7. svibnja 1998.
  44. Ali, kakva korist što su Srbi u pravu kad je Dobrica još 1991. godine zapisao: “Mi smo danas Srbi samo po imenu.” Znači li to da nikakvih više vrijednosti ondje nema, nego je još ostalo pusto ime, stara slava. Pa ipak je ostalo još ponešto – ostali su masakri, zločini, rušenja, genocid nad muslimanima i Albancima – i to sve u posljednjoj dekadi XX. stoljeća. Uostalom, je li moguće da je od “Srba ostalo još samo ime”, kada sam Ćosić piše te iste 1991. godine da je Milošević zbog nekih svojih mana, prije svega tvrdokornosti i zadrtosti, “ugrozio svoja retka svojstva – visoku inteligenciju, hrabrost, odlučnost, snažnu volju, odanost srpskim nacionalnim interesima. Taj najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka, taj čovek koji je najzaslužniji za izlazak Srbije iz poluvekovne potčinjenosti antisrpskoj koaliciji, taj komunist koji je obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali, političar koji je uspostavio Srbiju kao politički subjekt…” (Večernje novosti, 22. travnja 2002.). Dakle, kako je to moguće da je ostalo samo puko ime, kad je taj veliki čovjek “obnovio srpsku državu”, kad je “uspostavio Srbiju kao politički subjket”. Izvući “Srbiju iz poluvekovne potčinjenosti”, obnoviti srpsku državu, uspostaviti “Srbiju kao politički subjekt”, pa to su najveća ostvarenja koja se mogu dosegnuti, pod uvjetom da je to istina što Gedža piše. I onda na sve to pljune, tko drugi doli sam Dobrica, i kaže, nakon takve Miloševićeve slave, uspjeha, dostignuća i spasenja, da je od Srba ostalo još samo ime, te da “nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili”, a prije toga je rekao da je Milošević “obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali”, da je Milošević “najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka”, a “titoizam je najveća kob srpskog naroda”. Mnogo kontradikcija iz Dobričine glave. Ali ostalo je još toga zabilježeno i snimljeno, pa je tako Klaus Neumann, predsjedavajući vojnog komiteta NATO-pakta, zapisao: “Milošević nam je rekao: ‘Problem Kosova riješit ću jednom i zauvijek u proljeće 1999. godine’. Pitali smo ga kako to misli učiniti, a on je rekao: ‘Isto ono što smo Albancima učinili u Drenici 1945.’ Na to smo mu rekli da ne znamo što su napravili Albancima 1945., pa smo ga zamolili da nam to ljubazno elaborira. ‘Vrlo jednostavno: okupili smo ih i pobili’, bio je Miloševićev odgovor.” Taj se citat našao i u knjizi Margaret Thatcher Državništvo, a spominjao se i na procesu Miloševiću u Haagu. Ako je to “visoka inteligencija, hrabrost, odlučnost, snažna volja, odanost srpskim nacionalnim interesima”, onda je jedino točno ono što je rekao Rade Konstantinović da je riječ o ludilu.
  45. Citirano prema listu Politika od 22. studenog 2003. godine.

 

 

Marjan Hajnal – OPROŠTAJ OD TITA NA DAN MLADOSTI, 25. MAJ 2020.

Marjan Hajnal 

U Sar.

OPROŠTAJ OD TITA NA DAN MLADOSTI, 25. MAJ 2020. 

Gospodine Maršale, druže Tito, 40 godina prošlo je od Tvog odlaska. Činilo se to bizarnim ili ne, nakon mnogo poslanica pisanih živima, ovu upućujem Tvom duhu koji po svemu sudeći još povezuje iskrene Jugoslavene. Nije da nas nema i nije nas stid priznati da smo to uprkos svemu, iako raspršeni i sa raznim drugim državljanstvima. Bitno je da nismo pristali na kapitulaciju pred zlom.

U duši bio i ostao Bosanac, ma gdje ja bio i ma šta se događalo, nastaviću živjeti i djelovati u skladu sa nesvrstanom politikom, socijalističkim uređenjem, dosljedan Ustavu SFRJ i članu/odredbi po kojoj niko nema pravo potpisati kapitulaciju i odreći se dijela zemlje.

Otac mi nikada nije pričao o svom članstvu u SKJ, tek sam naslućivao da nečim nije bio zadovoljan i da je vratio partijsku knjižicu. Nije poslije toga napredovao, a imao je sve predispozicije, osim nedostatka bitnih „kvaliteta“ neophodnih za uspješnu karijeru i svoje zasluženo mjesto: nije znao lagati, potčinjavati se, puzati, poltronisati, ogovarati, denuncirati, manipulirati, krasti, nije bio licemjer, nije bio nacionalist, ni kukavica. Poštenjačina koji je vratio čovjeku nađenih 90.000 DM u vrijeme kad je to bio ogroman novac (i još je uvijek za mnoge to ogromna suma novca). U vezi s tim činom istupanja iz Partije, biće da je u pitanju bila neka sitnica kojom se nije posebno zamjerio političkim moćnicima, pa nije i on otišao „na službeni put“. U svemu lojalan građanin, nije se zaklinjao ni u šta, bio društven, kafanski boem, priznat majstor. Kad bi bila sezona, u slobodnom vremenu pripremao je svoj i zajednički balkanski porok, “pekao” čuvenu šljivovicu.  Uzoran susjed, pomagao svima, zapošljavao, osposobljavao, mirio ih, posuđivao im, da bi mu se neki “pravni” špekulanti, elektranini i općinski sohari i žohari “zahvalili” tako što su mu oteli sve što je sa mojom majkom mukotrpno višestruko zaradio. Haram im bila haram imovina i doktrina etničkog čišćenja. 

Odrastao sam, a da se u kući nisu pomenule riječi nacija, religija, imena političara, nikad nešto protiv komšija. Općenito, kod nas se malo razgovaralo o bilo čemu, posebno ne o javnom, niti o privatnom. Tako ni Ti nikad nisi pominjan, osim što se otac zvao Josip, pa sam to ime slušao od majke, ono mi je zapisano u dokumentima. Supruga tatinog kolege mi je psovala Jozipa, uzalud sam je ispravljao da nije on Jozip. To jedno izmijenjeno slovo meni trogodišnjaku je smetalo, a ne što je imala seksističke verbalizme o mom ocu.

Kroz pionirsku zakletvu i obaveznu sliku na zidu učionice bio si sastavni dio našeg života. Štafete, sletovi, proslave, komemoracije, posjete, kongresi, bune studenata i seperatista, do 4.maja kada si otišao. Uklopljen u dekor, bez mitotvornosti i slijepe apologetike, znao sam razlikovati privid od stvarnosti, upoznat sa vrijednostima Naučnog socijalizma, komparirajući pozitivost ideje internacionalizma sa otklonima od ideala u realnoj praksi, pronalazio sam dovoljno argumenata za pozitivan sumarij o Tebi. Kao vojnik 1983. doživio sam da od JNA ostaje samo “A”. Već 1986. otvoreno sam se sukobio sa nacistima u njenom vrhu. 1991. stigla je naredba da se uklone sve Tvoje slike. To više nije bila Tvoja vojska već hunta pljačkaša, siledžija, rušitelja, urbicidnih palikuća i ubica. Jedni veleizdajnici su Jugoslaviju razarali iznutra, drugi spolja, treći na sve ostale načine. Koliko si tome i Ti sam doprinio, za sud je vremena i ozbiljne objektivne analize.  

40 godina od Tvoje smrti je prošlo, a još nije došlo vrijeme da se Tvojoj duši dopusti mir. Meni je 62 i pogodan mi je čas da napustim taj vir i pir u kom si vječita meta. Uvijek se iznova reciklira ono što se moglo čuti od popova i hodža, politikantskih glavodera i pokondirenih sirovina, najvećih neprijatelja socijalizma, da si bio onaj kojem se pripisuju masovni zločini. Osobno, nikada neću promijeniti svoje mišljenje i stavove, ali je i vrijeme da se oprostim od tematiziranja imputa prema kojima bi se dalo zaključiti da Broz Tito nije bio dobar nikome. Zbrajaju koliko si kojih pobio, protjerao, zatočio. Ne vrijedi se više boriti protiv te stihije. Suviše mnogo ima fašista da bi od njih vrijedilo braniti prošlost. Porušili su spomenike, promijenili imena ulica, škola, institucija, legalizovali su revizionizam, protuprirodnost, prodali nebo, izvore vode, more, zagadili zemlju, najteže crnoberzijance i narkobosove proglasili tajkunima, izdali radnike, obezvrijedili heroje, na vlasti održavaju kapitalističke magnate, lobiste, totalitariste, klero i eko-naciste. Oni ostaju sebi u svojim sitnim poluumovima, jadni u svojim neizlječivim bolestima zadojeni patološkim mržnjama od kolijevke, preko zrelih godina, sve do starosti, bez nade u prosvjetljenje. Tek možda jedan posto dospjeće intelektualnim zrenjem i evolucijom hipokampusa, od užegle podsvijesti do predvorja istine o karmičkoj nužnosti pojave karizmatika koji i kad bi htjeli povijest im ne dopušta da budu milosrdni onima što grade sramni most jednakosti na kom bi htjeli da se susretnu pomireni mučki umoreni logorski zamorci i sadisti-sotonisti koji su ih demonski ništili na najsvirepije načine. Današnji mostari sa takvim mostovima nisu bolji od zlikovaca koje su čak Austrijanci i Nijemci osudili i zabranili mise za njih. 

Boljeg vladara od Tebe nisu zaslužili, naprotiv, po ovome kakvi su, Ti si prema njima bio predobar, preblag, kralj i dvorjanin, njihov sudija i komedijaš. Do gadljivosti su pretjerivali u poltronstvu, ali si im dopuštao da se zabavljaju i otkrivaju svoje karaktere. Doduše, ako su Ti se i rugali iza leđa kao pacovi, nisu dugo. Na ovaj ili onaj način stići će ih kletva namijenjena Tebi i drugima koji su herojski muke trpjeli za časne ljudske ideale. Jugo-nacistički ekstremi gori su od Kineza, Rusa i Nijemaca zajedno, pa bi im odgovarao jedino Džingis Kan da im on sudi. I sam znaš, kriv si što si bagru školovao, obukao ih i obuo da izgledaju i žive kao gospoda. Kad Ti već ne opraštaju sve ono što krivotvore o Tebi, ni ja Ti ne opraštam što si prerano završio svoj čas prevaspitavanja.

Dolazio sam u Kuću cvijeća odati Ti počast, sam ili sa đacima, posjećivao Kumrovec, u brojnim kolumnama zabilježeno je da sam štitio Tvoj ugled, vodio rovovske bitke na Fejsbuku i drugim medijima protiv lažnih prijatelja što su bili prvo prikriveni, a zatim kad su skinuli maske razotkrili se kao grozni kleronacisti i fašisti. Ako i nije čast biti titoist, odvratno je biti antitoist. Ne-titoist poput mene nikada neće biti antitoist.

33577131_10156934334589068_524318973156655104_n (1)

Srećan sam da nikada nisam bio i neću biti jedan od fašista/kleronacista. Hvala mojim roditeljima što Te nisu hvalili, još više im hvala što Te nisu mrzili i kudili. Prećutno i glasnim imenovanjem i bez Tvoje slike na zidu i uobičajene poltronske mitomanije, bio si dio naše porodice, simbol jedne epohe. Od mene Ti konačno mir, uz dovoljno pažnje posvećene Ti od nekog ko je kao ne-titoist Tvoju pojavu sasvim korektno sagledao u realno-povijesnom svjetlu, naučnoj interpretaciji, dijalektičko-fenomenološkom kontekstu, svjetsko-političkoj samorealizaciji Svjetskog duha.

FB_IMG_1581073377056

Bezduhovni i besprizorni ne mogu shvatiti ulogu koju Ti je povijest dodijelila u bitkama na Neretvi i Sutjesci, u Drvaru. Ne mogu, neće i ne znaju da Ti oproste što si preživio i poveo nepismene i bahate hajduke, jatake, izdajnike ljudskosti i sjecikese u prosperitet i međunarodni ugled. Vide samo koliko im nisi valjao, a ne vide ono kapitalno, da su preživjeli zahvaljujući Tebi i to ne bilo kako već kao pobjednici nad fašizmom, umjesto da budu poraženi kao kolaboracionisti u najvećim genocidima po formi i intenzitetu ispoljenog zvjerstva.

Već od 1976. godine, kad bijah brucoš na Filozofskom fakultetu, pune 44 godine prisutan sam na liniji frontalnih obračuna sa anticivilizacijskim antihumanistima. Od počeka bilo mi je jasno da to mjesto u bitnim sferama i segmentima najmanje veze ima sa naukom, što će potvrditi najgrlatiji bardi “komunisti”, recidivisti, revanšisti, nedovoljno sankcionirani kontraši, primitivni neprosvijetljeni anarhisti, budući lideri nacionalnih stranaka, ideolozi ratnih štabova. Namirisao sam rat u vrijeme kad su ostali studenti, nadobudni mamini i generalski sinovi pijančili sa profesorima, ili organizirali kućne zabave sa Hitlerovom maskom kao ikonom, nacističkom ikonografijom, Himlerovom kostimografijom i pratećom muzikom. Takvi će postati organizatori  PENA-a. Jedan od njih će taj klub besramno napustiti u znak protesta jer su Sarajlije protestovale protiv mise hulja i huljića za zlikovce.  

25. maj je i dan tragedije. Baš na taj dan kukavička granata ispaljena sa Ozrena odnijela je 71 mladi život. Taj stravičan događaj se ne smije zaboraviti i utoliko je gori što su ga zlikovci svjesno izabrali da definitivno izbrišu sve pozitivno na što je taj dan trebao asocirati.

Ipak, te kategorije ne isključuju jedna drugu. Dan mladosti je institucija za sebe, bio i takav će za povijest ostati. Zbog skoro opšteg ćutanja i zaborava tuzlanske tragedije, razlog više za moje distanciranje ne od povijesti, već od onih koji je brišu ili prave prljave kalkulacije i manipulacije, kao i od svih pasivnih i bezosjećajnih ćutologa. Nisu mrtvi oni koji su nedužni izginuli, već oni koji ćute o fašizmu i njegovim protagonistima. Uz bezosjećajnost ide i zluradost, posebno onih kojima ne bi palo na pamet da se potrude napisati niti par riječi pomena, ako već ne neki ozbiljniji istraživački tekst za javnost, sa svim elementima koji na svestran način ocrtavaju sliku konteksta u kom se dogodila ta tragedija nevinosti i mladosti. Dodatno vrijeđa ljudsko dostojanstvo činjenica da demonske kreature odgovorne za strašni zločin nisu procesuirane. Sudovi i sudije inertni, korumpirani, ne čine ništa da se pred lice pravde izvedu svi ideolozi, stratezi i protagonisti urbicida i genocida. 

C0AB85F3-66BA-40D3-940E-ECBBFE1E9311_cx0_cy19_cw0_w1023_r1_s

Mjesto pogibije 71 mladog Tuzlaka 1995.

Nemam pravo suditi niti opraštati u bilo čije ime. Iako se opraštam od Tebe i već anahrone odbrane Tvoga imena i djela, ne povlačim se i sve dok se jedna napisana moja riječ čuje u prilog borbi za pravedni svijet, znaj da moji đaci i studenti, prijatelji, proleteri, humanisti među intelektualcima i iskreni Jugoslaveni, popunjavaju Armiju plemenitih hrabrih pravednika kroz njen sačuvan ideal mira, nesvrstanosti i koegzistencije, koja će i iz ove Desete ofanzive izaći kao pobjednik.

Srećan Ti rođendan Maršale i Dan mladosti! I konačno mirno počivaj, Druže Stari!       

 

Heni Erceg – Travestija sjećanja

Heni Erceg

Travestija sjećanja

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/05/23/heni-erceg-travestija-sjecanja/?fbclid=IwAR20oK0D2OteCMqfUKujdXgjIrfKhbq4l28hJjwZYPQdVB1z3zi8jVff1IY

puljic487-i-luburic487

Na slici: Maks Luburić alias general Drinjanin i Biskup Puljić

Mise, mise… molitve na sve strane. A za što to zapravo ovoga Maja mole Hrvati? Za „ubijanje“ virusa i pronalazak cjepiva? Za pobjedu HDZ-a na skorim izborima? Za nekakvu turističku sezonu? Ili za „nevine žrtve komunističkog totalitarizma“? Ako je suditi po nizu majskih hodočašća hrvatskih političara i njihovih desničarskih prirepaka, Hrvati intenzivno mole za reviziju svoje povijesti, za konačnu uspostavu skoro pa ozakonjenog narativa prema kojemu Hrvatska povijest počinje i završava 1945. na onom svetom mjestu, u austrijskom Bleiburgu. Tamo gdje su Titovi krvoloci pobili na desetke tisuća „nevinih vojnika i civila“ koji su se samo bili dali u bijeg pred ulaskom partizana u Zagreb i htjeli prijeći granicu s Austrijom. Napušteni od vođe svoje ustaške države koji je, tegleći značajne količine zlata, zbrisao na vrijeme, dakako uz pomoć Crkve i poslije sve do smrti neometano živio u Španjolskoj.
Elem, ovogodišnji ustaški dernek na Bleiburgu morao je biti storniran zbog pandemije i zabrane austrijskih vlasti, pa su zato zvaničnici pohodili groblja i grobišta diljem Hrvatske i Slovenije i klanjali se „žrtvama partizanskog terora“. Ali sve je to bilo nekako sitno, medijski neatraktivno, i dosjetili se organizatori blajburške obljetnice da ima jedan grad u kojemu su ustaše inače pobile oko 10.000 Židova, Roma, antifašista… a koji je „slavnih“ dana kvislinške države Hrvatske bio u njenom sastavu. I eto mise za „nevine žrtve Bleiburga“ u Sarajevu, u katedrali u središtu grada, predvođene kardinalom Vinkom Puljićem, eto usmrđivanja Sarajeva politikantskim govorom biskupa koji je na dugo i na široko recitirao stav hrvatskih revizionista i aktualne vlasti, a kojim su uspjeli da čak 72 posto današnjih srednjoškolaca ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina.
Daleko su hrvatski biskupi od svojih kolega u Njemačkoj koji su, povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, otvoreno priznali i svoju krivnju zbog podržavanja nacista, nema te pameti u hrvatskom političkom vodstvu da se ne upušta u prebacivanje vlastite ustaške nostalgije u Sarajevo, te da besprizorno narušava ionako krhke političke i međunacionalne odnose u Bosni. Ne, nego je misa za žrtve Bleiburga – među kojima je, osim većine notornih zlikovaca, bilo i nevinih ljudi, a što nitko normalan ne negira – održana pod pokroviteljstvom hrvatskog parlamenta, baš u danima kada čitav svijet obilježava 75. godišnjicu pobjede nad fašizmom. Pobjedu kojoj su upravo hrvatski partizani dali neopisivo važan obol, izginulo je njih 65 tisuća, a dijelovi Hrvatske koje je ustaška vlast benevolentno poklonila Italiji vraćeni svojoj matici.
Odvratna je zato ta molitva u Sarajevu, gradu u kojemu je ustaški zločinac Maks Luburić pred sam kraj rata lično klao preostale antifašiste ili ih vješao na drveće u sarajevskom kvartu Marindvor, a koji se eto nisu našli u sjećanju i molitvi poglavara Katoličke crkve u BiH. Baš kao što premijer Hrvatske, kao predsjedavajuće Vijećem EU-a, nije ni riječju evocirao spomen na Dan pobjede nad fašizmom, iako je upravo Hrvatska imala jedan od najsnažnijih antifašističkih pokreta u porobljenoj Evropi. Nije se osvrnuo jer bi to narušilo desničarski, prevladavajući nauk da Hrvatska koja je iz rata izašla kao pobjednica, tu pobjedu upravo zbog Bleiburga ne smije slaviti. Nego tugovati, kao u Sarajevu, i time titrati tamošnjim revizionistima koji su i sami posmicali nazive ulica s imenima partizana, e kako bi ustoličili svoje muslimanske pripadnike ustaškog režima.
Ali nisu stvari sa Sarajevom nikada tako jednostavne, pa je nekoliko tisuća antifašista izašlo na ulice u znak protivljenja misi u katedrali, protivljenja promicanju zločina jedne nacističke tvorevine i pokazali otpor kakav je u Hrvatskoj, kao izvoznici domaćeg fašizma u susjednu državu, nažalost nemoguć. Zato će i Večernji list u svom bosanskom izdanju izaći s naslovnicom „Kardinal Puljić brani Sarajevo!“, u kojemu su tobože ugroženi Hrvati i Katolička crkva, a nije bez vraga prijenos mise iz katedrale bio omogućen samo Hrvatskoj televiziji i njenoj podružnici znakovitog naziva TV Herceg-Bosne.
A zašto se Hrvatska prema svom antifašizmu odnosi s toliko stida ili tek prigodničarski? Zato što bi, impregnirana nacionalizmom, šizofreno htjela postići paralelnu stvarnost, to jest promicanje vrijednosti bivše fašističke države i pobjedu antifašističkog, partizanskog pokreta. Ali kako istovremeno slaviti ustašku Hrvatsku i partizansko oslobađanje iste te države od fašizma? Pa lažnim prikazom tog dijela povijesti, a što onda dobro služi i za reviziju zadnjeg rata, za negiranje zločina „naših heroja“ nad Srbima i progon srpskog stanovništva iz Hrvatske. Zato hrvatski parlament ustrajno odbija pokroviteljstvo Dana pobjede nad fašizmom ili ono obljetnice bitke na Sutjesci u kojoj su toga davnog maja 80 posto poginulih bili upravo hrvatski partizani. Jer da je to „događaj u susjednoj državi“. Za razliku od profašističke mise u sarajevskoj katedrali.

Marjan Hajnal – IZBJEGLIČKO PREKORAČENJE GRANICA GOSTOPRIMSTVA. VRIJEME SEDAM ZALA

Marjan Hajnal

U Sar.

IZBJEGLIČKO PREKORAČENJE GRANICA GOSTOPRIMSTVA. VRIJEME SEDAM ZALA

Migracije žrtava ratnih pustošenja stare su koliko i istorija ratovanja. Roblje je bilo ratni plijen sa kojim se postupalo nehumano, bez milosti i moralnih skrupula. U dubljoj prošlosti nije bilježeno da su robovi bili u prilici zlostavljati svoje porobljivače. Danas, porastom civilizacijskih uzusa, izbjeglice u mnogim zemljama koje ni na koji način nemaju svog učešća u uzrocima njihove migracije, sve češće zloupotrebljavaju gostoprimstvo svojih domaćina, čime dovode do gubitka blagonaklonosti i empatije čak i kod onih koji su im i ljudski i profesionalno na usluzi svim raspoloživim državnim i privatnim potencijalom. Sve učestaliji su izvještaji medija matičnih zemalja koje su prihvatile izbjeglice o slučajevima nasilja, nerijetko sa smrtnim posljedicama, napadima iz koristoljublja, upadima u kuće i posjede, a poseban problem predstavljaju seksualni delikti i zlostavljanje članova društva zemlje domaćina iz rasnih i kleronacionalnih pobuda. U rangu teškog kriminala su ubistva građana i službenih lica, silovanja, zlostavljanja, oštećenja imovine, otimanje privatnih predmeta. Primjera ima puno, a iskustvo farmera kom su migranti ukrali 50 ovaca kulminira slikama užasa kad nađe poluživu jagnjad kojima su nemilosrdni lopovi odsjekli zadnje noge. Voćari su prinuđeni sjeći plodna stabla, mnogi razmišljaju o napuštanju poljoprivrede od koje žive, jer ih niko ne štiti. Nedavno provociranje žene u centru grada, pokušaj otimanja torbice i tableta, dodirivanje njenog tijela pred njenom maloljetnom djecom (6 i 8), pretpostavlja mogući početak spontanih reakcija građana koji su do tada imali puno razumijevanja i iskazanu solidarnost.

Velike zemlje sa jakom i izgrađenom infrastrukturom i stabilnom ekonomijom, sa brojnom populacijom, mogu se lakše nositi sa svim tim zloupotrebama ukazanog gostoprimstva, ali, šta će biti sa malim zemljama bivše Jugoslavije? Slovenija i Hrvatska su jasno dale do znanja da ne žele migrante na svojoj teritoriji, ali u ostalim državama stanje je sve očajnije.

Uzme li se u obzir teza o sukobu civilizacija, čemu je Samuel P. Huntington posvetio istoimenu knjigu „Sukob civilizacija – preustroj svjetskog poretka“, ne treba puno visprenosti i maštovitosti da se anticipira stanje haosa iniciranog početkom rata kršćanskog svijeta protiv islamista podstaknutih idejom osvete “staroj prostitutki Evropi” za sve zločine počinjene prema zemljama sa dominantnim islamski orijentiranim stanovništvom, gurnutim iz očaja i nadahnutim tempirano ideološkim motivima, da otpočnu na tlu Europe „sveti rat“. Zavedeni i nošeni iskonstruisanom mišlju da će Islam postati dominantna religija, protagonisti te suicidalne ideje slijepo upadaju u zamku koju im je pripremio lobi za programiranje kriza i definitivno preotimanje prirodnih resursa putem iniciranja i rasplamsavanja građanskih i međunacionalnih ratova, uništenjem čitavih zemalja, kao što su Jugoslavija, Irak, Afganistan, Libija, Sirija, Jemen…

Na prostoru bivše Jugoslavije u tu klopku pali su narodi vjerujući da mogu dostići san o nezavisnosti, a taj san pokopan je još 1941., i u istoj mjeri 1991. Od te nezavisnosti u kojoj imaju „demokratiju“ ali su ključevi kuće u rukama stranaca nema ništa.

Da ukupna perspektiva bude crnja, postoji skriveni plan da te zemlje, posebno Bosna, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Kosovo (s neriješenim statusom) budu logističke baze osvajanja Europe. U nastavku realizacije scenarija, preživjele migrante će iz zemalja koje su ih primile u najvećem broju, iste zemlje zdušno potisnuti u pomenute balkanske zemlje, što se već nazire. Pored već postojeće međusobne netrpeljivosti, ti narodi će se naći pred još većim izazovima: da li udruženi ratovati protiv milionske najezde migranata nadirućih iz svih pravaca, preko Turske, Bugarske, Grčke, koja bi tek mogla poprimiti biblijske razmjere, ili, potonuti u sveopštem ratu u kom bi matično stanovništvo bilo lako preplavljeno i asimilirano u ekspandiranu demografsku bombu arabizacije Balkana.

Ni jednim atomom zastupljenosti neke osobne sujete i pristrasnosti autora ovog teksta čiji je osnovni kvalitet humanistička distanca od nasilja bilo čijeg i bilo koje vrste, treba istaći osnovni akcent, – kojeg izbjegavaju i prešućuju mnogi skribomani čije se kolumne čitaju u milionskom tiražu, – da izvor te arabizacije, islamizacije, semitizacije leži u jednoznačno određenoj – “jevrejskoj osveti”. To predstavlja razotkrivenu srž koju skribomani ne poznaju, tendenciozno-maliciozno interpretiraju, ili, svjesno prešućuju zarad lažnog mira u kući zvanoj EU.

Niko da prizna da u ratnom poligonu nezavisne Sirije velike sile Amerika, Rusija, Iran i Turska vode međusobni Treći svjetski rat. Asistiraju: Britanija, Francuska, Njemačka, Belgija, Saudija, Irak, Liban, Izrael, Pakistan, Indija, Kina, Sjeverna Koreja, a nažalost, u tim prljavim apokaliptičkim anticivilizacijskim igrama učestvuju i individualisti ili plaćene grupe sa Kosova, iz Sandžaka, iz Bosne, Srbije i Hrvatske. Taj protomodel svjetskog rata svakog trenutka može postati epicentar realnog globalnog rata. To je ono što žele “duhovne vođe” kreirajući užas u svojim centrima mraka iz kojih štite gomilanje krvavog kapitala i svoja mjesta u poretku moći. Ne štite oni svoje nacije i kulturu, štite jedino svoju moć i način vladanja radi pljačke. Cijena im nije bitna, kao ni životi i tragična sudbina ranjene sirote dječice.

Očito, neshvaćeni i maliciozno neprihvaćeni, zalud su bili svi apeli Glasnika sa Bliskog istoka, Bosanca u izraelskom egzilu, kao opsesivna mantra ponavljana: Ne pristajte uz Hitlera, ne mrzite Jevreje, ne činite im i ne želite im zlo! Jer, gledajući sudbine tih naroda koji su Jevrejima činili zlo, da li je ikome bilo dobro? Ogromna carstva i imperije su propale: Babilon, Egipat, Perzija, Grčka, Rim, Otomanija, Njemačka, Irak, Sirija… Sutra vjerovatno Turska i Iran. U Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, znaju za danak plaćen kolaboraciji sa nacistima. Posebno Bosanci bi trebali biti osjetljivi na nepriznavanje, ali, zanemarljiv je procenat onih koji su otvorenog uma za dijalektičku procesualnost unutar hegelijanskog Svjetskog Duha u čijem samorazvitku svaki put slobodi vodi prevladavanjem nužnosti. A slobode nema bez jednakosti i prava svih na postojanje. Tendencija uništenja jednih imalo je i imaće uvijek teške i sudbonosne posljedice za sve. Problem je u razlici poimanja međunarodnih kanona i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, kao i u pogledima na ravnomjerno i pravedno sankcioniranje svih zločina protiv čovječnosti.

Eshatološki, religijski postulati, upućuju na činjenicu: Bog je taj koji kažnjava Jevreje, Bog je taj koji ih štiti. On ih je stvorio, samo je Njegovo pravo da odluči o njima i njihovoj budućnosti. Bog je taj koji će stostruko kazniti i sve one koji preuzmu Njegovu ulogu. Eklatantan je primjer Sirija: praslika onog što se trebalo dogoditi Izraelu imalo je ne samo svoj regionalni (u pitanju je samo 70 km), već i svoj povijesni fazni pomak. Sedam decenija nepriznavanja Izraela, uklopilo se u nastavak dvoipomilenijske epopeje egzodusa naroda koji je svima donio Svjetlo Riječi, monogamiju, ravnopravnost, zdravstvenu i socijalnu reformu, pravno uređenje, društvo bez ropstva, procvat umjetnosti i arhitekture, astronomije, medicine, melioracije…

Siriji se dogodilo sve ono najgore za što je sama Sirija korišćena kao ponton prebacivanja oružja i militantne ideologije sračunatih na uništenje Izraela. Ko želi to vidjeti okom neutralnog objektivnog promatrača, ta logika je jasna, a pokazatelji konkretni. Kako se odrazilo to na Europu, vidljivo je u posljedicama mnogih lokalnih i dva svjetska rata, a neobjavljeni Treći uveliko se vodi. Zalud je tužiti se Bogu protiv Njega samog. To čine blasfemični ideolozi Novog Svjetskog Poretka, to priželjkuje jedan od glavnih egzekutora plana „osvete jevrejskog Boga“, osvete Europljanima za Holokaust, financijer semitizacije Europe, Džordž Soroš. A on nije jedini. Sam Papa Franjo ljubi ruke preživjelima Holokausta. Nemušta, ali dovoljno jaka i simbolična poruka.

Nasuprot razumijevanju je sljepilo nastavka recikliranja zla, kleronacizma, manifestovanog opet, nažalost, u Sarajevu. Razlog više za žaljenje svih dobronamjernih i čestitih građana i vjernika. Razlog manje za poštovanje onih pred koje je uzalud prosipati bisere; gazeći druge, pogaziće na kraju sami sebe. Direktno uzrokujući nesreću djece Sirije i Gaze, ostalu bez doma, bez roditelja, bez braće i domovine, zbog njihove nametnute sudbine licemjeri rone krokodilske suze naričući kroz proklinjanje, prizivajući Hadž Amina i Hitlera proglašavajući ih bestidno i javno za svoje vođe, da dovrše pir u kom su ova dvojica piromana eksponenti i ovaploćenje njihove vlastite iracionalnosti i patološke mržnje prema milenijskim, najvećim među svim migrantima.

Mrzitelji jednih, mrzitelji su svih, padajući pred Boga, oni su najveći bezbožnici. Napadi migranata na mirne građane, tek su dio otkrivenog skuta Božje kazne za licemjerje mantijaša koji te iste „nedužne“ građane danonoćno hrane „kultivisanom“ ksenofobijom. Neka se onda ne pitaju zašto je počelo vrijeme Sedam zala.

Marjan Hajnal – DOBRODOŠLICA U OĆEVIJI I PORUKA SLJEDBENICIMA DESTRUKCIJE BOSNE. Poziv na razum raznim PEN-ovcima

Marjan Hajnal

U Sar.

DOBRODOŠLICA U OĆEVIJI*

I PORUKA SLJEDBENICIMA DESTRUKCIJE BOSNE

Poziv na razum raznim PEN-ovcima

U augustu 2013. prilikom naših uobičajenih putovanja Bosnom i upoznavanja njenih lijepih predjela i dobrih ljudi, upoznali smo u Oćeviji, u planini između Vareša i Olova, gospođu Viktoriju Vijačkić koja nas je po starom bosanskom običaju lijepo ugostila, iako naša posjeta nije bila planirana i najavljena. Ne treba se u tim starim selima ni najavljivati, svaki putnik namjernik ili nevoljnik je dobrodošao i niko neće proći da mu se ne ponudi jelo, odmor, konak. Kao nekad. Rat nije iskvario te dobre običaje.

U zanimljivom razgovoru i uz baklavu za koju moram reći da je jedna od najboljih koje sam jeo, saznali smo od domaćice da ona pravi staru nošnju za ljude ali i za lutke, i da pravi ukrasne jastučnice i vezene zidne krpe koje su se nekada mogle vidjeti u skoro svim kućama. Ono što se kroz spontan razgovor moglo čuti od te skromne i pametne žene odnosi se na njen aktivistički rad i zapaženu borbu da bi se očuvao mir i u najtežim vremenima.

Ovo je izvanredna prilika, kada Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić i Željko Ivanković napustiše PEN, da se prisjetimo ove žene i njenog pisma kojeg je uputila redakciji lista franjevačke provincije Bosna Srebrena “Svjetlo riječi”:

Sarajevo3 182 Poziv na razum

Sarajevo3 179

Viktorija Vijačkić

Sarajevo3 158

Sarajevo3 183

Kovačija

_________________________________

(*)

Ime sela Oćevija neko izgovara i piše Očevija, postoji i varijanta Očevlje. Više podataka o tom mjestu starih metalurških zanata mogu se naći na Google pretraživaču.  

U nastavku je tekst fra Berislava Kalfića iz “Svjetla riječi” koji potvrđuje iskaz Viktorije Vijakčić. Tekst kojeg treba pročitati!

http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj197/197_10.htm
SVJEDOČANSTVA: OLOVSKE RATNE GODINE (VI)

NESTALI PREKO NOĆI

Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u Olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhvaćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine.

Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pikanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatska-katolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

Piše fra Berislav Kalfić

  1. listopada 1993.

Stigla direktiva vareške brigade HVO-a “Bobovac” (zapravo, više instance: HZ-HB!) o “izvlačenju” bojovnika vijačke satnije i naroda iz svih sela vijačke župe, pa tako i sela Oćevije (vijačka župa/općina Vareš), a koju prema crkvenoj jurisdikciji pastoriziraju olovski svećenici. Zborno mjesto, kao prva postaja egzodusa, jest: Vareš!

Jelaški HVO “izišao” je iz zapovjedne strukture vareške HVO brigade “Bobovac” i “prešao” u sastav tuzlanske 115. HVO brigade “Zrinjski”, koja je zajedno s Armijom BiH već od prvih dana rata branila tuzlansku regiju. I tako, eto, župa Jelaške (bojovnici i narod) ostali su “zaštićeni”, odnosno izvan vojnog sukoba i programiranog egzodusa u koji “upade” općina Vareš i brigada “Bobovac”. Ići, dakle, u bolno izbjeglištvo, u neizvjesnost i patnje svih vrsta.

  1. listopada 1993.

Kako je osvanula ova nedjelja? Sva sela vijačke župe dočekala su zoru prazna i sablasno pusta… Iz sela Magulice (filijala vijačke župe/općina Olovo) bili su isto pošli na put u izbjeglištvo (još u petak, 29. listopada!), ali na obližnjoj koti kod rijeke Krivaje pripriječila im je put jedna postrojba tuzlanskog korpusa Armije BiH i vratili ih sve nazad kućama njihovim. Zapravo, dopratili ih u selo. Govori se da su neki vojnici umornim majkama preuzimali iz njihovih naručja malu djecu i pomogli im nositi ih.

Tako, u ovo jutro nedjeljno i selo Oćevija osvanulo je isto pusto… Sa suzama u očima prošao sam kroz prazno selo do mjesne crkve slaviti redovitu nedjeljnu misu u 11 sati. Došao sam u selo već u 9 sati da bih izbjegao granatiranje putem. Zaista jeziva slika: nigdje nikoga! U štalama muču krave. Selom tumaraju i bleje ovce. Uznemireni psi obilaze oko kuća i ulaze u kuće koje su bile otvorene. Ulazim u neke kuće i zatičem na stolu u posuđu ostavljena jela, ponegdje napola pojedena. U crkvi isto sablasna tišina! Je li moguće, zaista, da ovako može “preko noći” opustjeti jedno mjesto, jedno selo Oćevija koje ima 109 kuća, 111 obitelji i ukupno 485 duša!?

Napuštam selo duboko potresen u duši. Mise nije bilo jer nije bilo nikoga. Krećem za Jelaške. Imam u tom selu misu u 15 sati, kao “v.d. upravitelj” te župe. Putni pravac: Vijaka, preko Patkovca. Na izlazu iz sela susrećem nekoliko bojovnika oćevačke postrojbe HVO-a. Na pitanja: “Odakle vi sad ovdje, gdje je naš narod?”, odgovor je bio: “Otišli su jutros rano, još za mraka, za Vareš. Ostalo je ovdje u selu samo 26. Na Rasovači (u rasovačkoj šumi) 21, a u selu Ljuban Vijačkić, Ivo Jozeljić zvani Stjepeljka, Mijo Semunović, Anto Gogić i Viktorija Vijačkić. Naš vod je na koti Lovac. Mi smo riskirali doći ovdje uzeti neke vrijedne stvari iz naših kuća, a i da izvidimo situaciju…” I na kraju upozoriše me da je put za Vijaku, ovim dijelom planine Zvijezde vrlo opasan jer se ne zna koju vojsku možeš sresti. Ja ne odustajem od svoga plana puta!

Dolazim u Vijaku: ista slika tužna, Vijaka prazna, opustjela. Svraćam do crkve. Vrata nisu zaključana. Isto ni kućna vrata. Posjećujem crkvu. Tabernakul je otvoren, “vječno svjetlo” je utrnuto, ne gori više. Znači, župnik se pobrinuo… Ulazim u kola i žurim se stići u Jelaške do 15 sati. Na putu kod škole susrećem Marcela Peštića te još dvojicu s njime, pripadnici vijačke satnije HVO-a. Rekoše mi da je narod sav iselio za Vareš. S narodom je i vojska – HVO. Oni su tu ostali zadnji i ubrzo će za njima. Upozorili su me da ne idem za Jelaške niz rijeku Tribiju jer je put na mostu prema Krivaji presječen. Od aktiviranih mina postavljenih da se uspori kretanje Armije BiH prema Vijaci. Kažu, stvoreno je pravo brdo krša – kamena i zemlje. Vraćam se ponovno za Oćeviju, pa preko Križevića niz Krivaju u Jelaške…

Ovim vraćanjem u pravcu Olova izgubljeno je veliko vrijeme, pa sam došao tek u 17 sati. Narod se razišao kućama strahujući i misleći na “ono najgore” u svezi sa mnom. Na ponovno zvonjenje vratili su se svi. Bit će misa. Crkva puna naroda. Ali, koliko god su radosni što vide svećenika, još više su svi uznemireni i uplašeni. Govore, doprle do njih vijesti ove: kuće vijačke i oćevačke zapaljene su sve i gore… Oni koji su bili ostali, poubijani su svi… Na kontrolnom punktu “most – Buk” pripadnici muslimanske vojske (policija) ne dopuštaju nikome ići: niti ući, niti izići iz Jelašaka. Saslušao sam to sve i, otvarajući misu, obratio im se ovim riječima: “Pozivam vas, na koljena svi! I zahvalite se svi uzvišenom, milostivom Bogu da vas nije zadesio ‘potop’ kao Vijaku i Oćeviju. Upravo dolazim s tih terena. Kuće su sve čitave, ali nema naroda! Ostavili su sve: svoje kuće pune svega, i u štalama māla… I otišli ‘po naređenju’ moći zvane HZ HB. To je prava i jedina istina!” Još sam rekao i ovo: “A što se tiče selâ, od Oćevije do Tribije, ne nasjedajte nikakvim glasinama, ništa nije zapaljeno, ništa porušeno, borbi nikakvih nije bilo, nitko nije ubijen – osim Ivice Kokorovića koji je poginuo naišavši na zasjedu. A dokle će ovako ostati: da kuće ne gore, da pljačkaši ne krenu u svoje pohode…!?” Na kraju, rekoh im: “Da se uvjerite da vas ne želim prepustiti sudbini, ostaviti u strahu i neizvjesnosti – obećavam da ću se od sada nalaziti i kretati najviše u vašoj sredini, biti u vašoj blizini i noćivati u vašoj župi. A uz redovite nedjeljne i blagdanske mise preuzet ću sav pastoral ove župe…”

SABORSKI ZASTUPNIK MARKO VUČETIĆ ZA „SB“: “Zašto Vinko Puljić nije kardinal“?

 

SABORSKI ZASTUPNIK MARKO VUČETIĆ ZA „SB“: „Konačno, sasvim je legitimno postaviti pitanje, zašto Vinko Puljić nije kardinal“?

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/155318/saborski_zastupnik_marko_vuchetic_za_sb_konachno_sasvim_je_legitimno_postaviti_pitanje_zasto_vinko_puljic_nije_kardinal.html?fbclid=IwAR1Rq0HKOGwPxpZLJckulWxY6O9l1ZRm5VM5QimBpZBw8-4yvH4JHQDLcdA#.XsDUNX5zh8A.facebook
Profesor filozofije na Sveučilištu u Zadru, teolog i nezavisni zastupnik u Saboru Republike Hrvatske govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o antifašizmu, ulozi Katoličke crkve u BiH i Hrvatskoj, komentirao misu za žrtve Bleiburga, stavove desničara u Hrvatskoj, odnose Plenkovića i Milanovića prema ključnim pitanjima u društvu….

  • Društvo
  • 17. Maj 2020  17. Maj 2020

Jeste li pratili događaje vezane za misu u Sarajevu, koju je na obljetnicu Bleiburga služio kardinal vrhbosanski Vinko Puljić i kakav je vaš stav?

Pratim sve što se ovih dana događa u Sarajevu, a posebno pratim ono što radi kardinal Vinko Puljić. Nedvojbeno je da je kardinal Vinko Pulić, a treba naglasiti kako mu ovo nije prvi put, napravio nelegitimno proširenje svoje uloge te je, umjesto da se zadrži u okvirima autonomije koja pripada religijskom području, izvršio ekspanziju u političko područje, ali i u područje pervertiranja povijesnih činjenica i povijesnih istina. On se, naime, nije obraćao jasnim adresatima, a tu su pripadnici Katoličke crkve, nego je, u maniri, sveprisutnog i ničim ograničenog autoriteta, progovarao o politici, naciji, narodu, povijesti i nekakvom općem moralu. Njegova uloga nije da o svemu tome govori, nego da katoličkim vjernicima posreduje katolički nauk koji počiva na praštanju i ljubavi, a ne na osudi i proganjanju.

Jasno, Vinko Puljić, kao građanin Bosne i Hercegovine, ima pravo sudjelovati u političkom životu, ali ne kao kardinal. Vinko Puljić bi, da je kojim slučajem povjesničar, mogao sudjelovati i u povijesnim raspravama, ali to ne smije raditi kao kardinal. Budući da sve to radi, i to s pozicije kardinala, sasvim je opravdano postaviti sljedeća pitanja: zašto Vinku Puljiću nije dostatna uloga kardinala, zašto ga dovoljno ne motivira njegova religijska uloga, nego ju napušta i zloupotrebljava kako bi se upustio u kreiranje političkih i povijesnih sudova? Konačno, sasvim je legitimno postaviti pitanje, zašto Vinko Puljić nije kardinal?  Jer, da Vinko Puljić jest kardinal, ne bi krivotvorio povijest. Svi oni koji negiraju, prešućuju i pervertiraju ulogu partizanskog pokreta kao od fašizma i nacizma osloboditeljskog pokreta, nisu u stanju donositi povijesne sudove, ali i, što je posebno važno, njihova moralna prosudba ne pripada moralu, nego negaciji morala. Ništa, ali apsolutno ništa što ima veze s ustaštvom, tzv. NDH, fašizmom i nacizmom ne može nikakvom snagom sluđenog uma biti, s povijesne i moralne razine, pozitivno vrednovano.

U Sarajevu su održane demonstracije zbog mise zadušnice za pripadnike NDH. Nedavno je to po prvi put od strane Radničke partije najavljeno i u Hrvatskoj. Kakav je vaš stav, trebaju li građani demonstrirati?

Građani trebaju i dužni su iskazivati neslaganje s onim što ugrožava građanski život, slobode i istinu. Katolička crkva ima pravo, zbog sekularne naravi države, na slobodu djelovanja, a u tu slobodu spadaju svi religijski čini, osobito misa. Nije sporno da Katolička crkva ima pravo moliti za koga god hoće, ali je sporno kada ta molitva i religijski čini narušavaju sekularizacijski proces i u javni, politički i društveni život unose kategorije koje narušavaju taj javni, politički i društveni život. Ovo se ne događa zato što je nešto sekularno ušlo u crkveno ili sakralno područje, nego stoga što su religijski predstavnici u sekularnom području komunicirali nelegitimne sadrže. Ovdje se to dogodilo.

Javnost nije protiv autonomije crkvenog djelovanja, ali je protiv ekspanzije crkvenog djelovanja u politički, povijesni i etički prostor. Nemojmo smetnuti s uma da religijske zajednice ne počivaju na racionalnim temeljima, izvorište religije nije racionalno, riječ je o susretu neke božanske, dakle iracionalne stvarnosti  uz koju snagom volje ili vjere treba pristati, i ljudske stvarnosti. Religija unosi nered kada manipulira s ovim iracionalnim pristankom, jer se, za one nenavikle na kritičku prosudbu, sve što kažu religijski predstavnici smatra istinom, neovisno radi li se o sakralnom ili profanom području. Kada religijski predstavnici mole za žrtve Bleiburga, kada u molitvi nemaju nikakvih ili nikakvih bitnih primjedbi na ustašku ikonografiju, onda je jasno da nije riječ samo o religijskim činima, nego se radi o perfidnoj reviziji prošlosti, odnosno o perfidnoj zloupotrebi religije u političke svrhe. Religija je ta koja nešto proglašava svetim, ali je građansko društvo to koje brani javni život i istinu javnog života od svih skrivenih perfidnosti koje mogu biti pohranjene u kovčegu politički motiviranog konstrukta svetosti. Građani zato trebaju demonstrirati.

Kakav je odnos snaga u Saboru Hrvatske po pitanju antifašizma i Bleiburških žrtava. Je li Hrvatska raščistila s prošlošću?

Hrvatska prošlost je prošlost antifašizma, svi oni koji u kontinuitetu vlastite prošlosti nemaju antifašizam, izvlastili su se iz korpusa građana Republike Hrvatske. Nije, naime, moguće biti građanin Republike Hrvatske i ne dijeliti kontinuitet njezine prošlosti. Ponavljam, antifašizam je sastavni, bitni, neotuđivi element hrvatske prošlosti i prošlosti Hrvatske. Sasvim je jasno da u Hrvatskom saboru sjede zastupnici koji ne pripadaju hrvatskoj prošlosti, oni u povijesnom, političkom, moralnom, ali i mentalnom smislu žive u nekom paralelnom, demonskom neredu i za takav nered se javno zalažu.

Takvi zastupnici se nazivaju suverenistima, a njihov suverenizam je zapravo suverenizam negiranja Republike Hrvatske. Bleiburške žrtve ovi tzv. suverenisti koriste kako bi Hrvatskoj dali prošlost koja joj ne pripada. Bleiburške žrtve su žrtve odmazde i osvete, one su nastale kao posljedica bezumnog i nezakonitog čina, ali, ma kako strašan taj čin bio, on ne mijenja narav antifašističkog pokreta. Antifašistički pokret je, u povijesnom i u konačnom etičkom sudu, dobar iako su Bleiburške žrtve bile izložene zlu. Oni koji ovo ne razumiju, neka naprave usporedbu s Domovinskim ratom. Norčevi ili Merčepovi zli čini nisu promijenili narav Domovinskog rata. Jasno, oni koji favoriziraju zlo i zle čine, ove koje sam spomenuo i danas smatraju herojima. Takvi, naravski, ne znaju što je antifašistički pokret, takvi ne znaju ni što je Domovinski rat.

Oni smatraju da ratovi služe onome što njih motivira na ratovanje – da se iživljavaju, da osvajaju plijen i da laž proglašavaju istinom. Takvi, na našu žalost, i danas sjede u Hrvatskom saboru, takvi neće prihvatiti našu antifašističku prošlost, takvi, uostalom i ne znaju da je Domovinski rat bio rat u kojem je obranjena i oslobođena Hrvatska i sve ono što Hrvatska jest – i ćirilica i latinica, i nacionalne manjine i Hrvati… Takvi ne shvaćaju da, boreći se protiv prava nacionalnih manjina, zapravo negiraju osloboditeljsku narav Domovinskog rata. Ti tzv. suverenisti su istinski okupatori i Hrvatsku ne treba gledati kroz njih, Hrvatska se nalazi njima nasuprot.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović napravio je dva odlučna poteza na početku mandata. Nakon Jasenovca, dosljedan je bio i u Okučanima. Zbog čega premijer Hrvatske Andrej Plenković nema hrabrosti učiniti isto?

U pitanju se krije odgovor – premijer Plenković nema političke hrabrosti. On je zapravo neplivač u političkom bazenu plivača u kojemu se igrom slučaja našao. Ti plivači ga održavaju na površini, on je njihova žrtva. Kao neplivač, on u panici pristaje na to da mu se simboli tzv. NDH predstavljaju kao simboli koji u posebnim okolnosti, u strogo definiranim uvjetima i u posebnom stanju razumske i moralne suspenzije ili reduciranosti, nemaju veze s tzv. NDH, nego s borbom za slobodu Hrvatske. Ovo je blasfemija. Jasno kažem, jer nisam neplivač u bazenu političkih plivača, moja sloboda nema nikakve veze sa slobodom ustaških simbola. Nikakvo ustaško znakovlje ne može ništa moje osloboditi, moja sloboda oslobađa javni prostor od ustaških simbola, ustaškog znakovlja ili ustaške podsvijesti. Političari bez političke hrabrosti su žrtve odsustva hrabrosti.

Je li, prema vašem mišljenju, Katolička crkva u Hrvatskoj i BiH raščistila s prošlošću? U čemu je problem?

Katolička crkva, po svojoj naravi, nije usmjerena prema prošlosti, nego prema budućnosti i to budućnosti u kojoj je svaki čovjek spašen. Oni koji su bolesno zagledani u prošlost, neovisno je li riječ o kleru ili tzv. anonimnim vjernicima, ne znaju i ne razumiju što to Katolička crkva jest. Ona je instrument spasa, a ne instrument osude i izazivanja krivnje. Najveći problem Katoličke crkve je u tome što se mnogi predstavljaju kao njezini članovi – a u ove mnoge uključujem i mnoge svećenike, biskupe i kardinale – iako to nisu, jer ne razumiju što to Katolička crkva jest. Katolička crkva ne razapinje, a ovi koji nisu raščistili s prošlošću, neprestano razapinju, u neprestanoj su potrazi za novim žrtvama. Oni su, da se poslužim njihovom terminologijom, peta kolona u Katoličkoj crkvi, oni ruše Katoličku crkvu, to je njihova uloga. Prezir prema Katoličkoj crkvi ne dolazi izvana, nego iznutra, Katoličku crkvu preziru svi oni koji je navodno brane zastupajući protukatoličke vrijednosti, a katoličke vrijednosti su tako jednostavne – ljubav i mir prema svemu ljudskom.

Mislite li da je Hrvatska pobijedila fašizam?

Hrvatska je pobijedila fašizam, ali je, na našu žalost, još uvijek prisutna grupacija ljudi, na krajnjoj desnici, osobito tzv. klerikalnoj desnici, koje je pobijedio fašizam i oni nikada neće pobijediti fašizam. Hrvatskoj ne pripada ništa što ima veze s fašizmom, to naprosto nismo mi. Nama se fašizam – premda je malobrojan, što nije opravdanje, za mene je skandal što ga uopće ima jer ga ne bi smjelo biti – neprestano obnavlja i neprestano se uvozi prvenstveno od onih koje sam nazvao kumordinarom Žoržom. To su sluge u stranim zemljama, neostvarene egzistencije, koje u Hrvatsku uvoze frustracije, patologiju i neistinu. Zamislite te naše nacionaliste koji su u Kanadi bili čuvari zatvora ili policajci, koji su, dakle, tuđu zemlju čuvali od kriminalaca i zločinaca, a u Hrvatskoj se zalažu da svi mogući kriminalci i zločinci postanu heroji. Zašto takvi Hrvatsku ne vole istom ljubavlju kojom ljube Kanadu? Pa zato što Hrvatsku preziru. Fašizam je prezir prema Hrvatskoj. Svi oni koji Hrvatsku, makar u tragovima, vežu za tzv. NDH, Hrvatsku preziru i Hrvatsku treba čuvati od njih.

Zbog čega se još uvijek stidljivo ili nikako u javnim medijima u Hrvatskoj govori o ustaškim zločinima i žrtvama Holokausta?

Zbog perfidnog manipuliranja kojim je partizanski antifašistički pokret izjednačen s jugoslavenskim antidemokratskim režimom. Biti protiv antidemokratskog jugoslavenskog režima, tako je izjednačeno s biti protiv partizanskog pokreta i antifašističke borbe za vrijeme Drugog svjetskog rata. U ovakvim perfidnim i manipulatorskim  okolnostima, ustaštvo postaje nešto skriveno pozitivno, pa tome skriveno pozitivnom treba sakriti i zločine. Perfidna manipulacija doživjela je vrhunac u zahtjevu da se prekopa ustaški logor u Jasenovcu i to, ni manje ni višem nego zbog matematičkih razloga. Perfidni manipulatori, u svojoj suspendiranoj razumnosti i moralnosti, sada postaju perverzni matematičari. Oni bi, naime, brojali kosti, oni bi perfidnom manipulacijom i patološkom matematikom htjeli stvoriti nadbiće koje će pokazati da Hrvati nisu bili ubojice jer u Jasenovcu nema dovoljno kostiju. Uistinu, Hrvati nisu bili ubojice jer nisu sudjelovali u stvaranju tzv. HDH, u provođenju rasnih zakona, odvođenju ljudi u logore i egzekucijama. Hrvati su bili odvođeni u logore i u njima ubijani. Hrvati nisu bili zločinci, oni su bili žrtve zločinaca. Hrvati su, ponavljam i naglašavam, sudjelovali u antifašističkom partizanskom pokretu. To je istina o Hrvatima i onima koje Hrvate protuprirodno i danas pokušavaju vezati za zločinačku tzv. NDH.

U Srbiji su rehabilitirali četničke zločince, u Hrvatskoj se legalizira ustaški pozdrav, a kroz BiH bez ikakvih problema marširaju Ravnogorci, je li na djelu neka vrsta prekrajanja povijesti?

Nije na djelu prekrajanje povijesti, povijest nije moguće prekrojiti, ali je na djelu oduzimanje sadašnjosti Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ništa od navedenog ne pripada Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, to su udari na pozitivne identitete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Imamo mi snage tome se suprotstaviti i zaštiti našu zemlju, neovisno je li riječ o Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini, od onoga i onih koji tu zemlju preziru i oduzimaju joj sadašnjost. Radikalizacija sadašnjosti putem povijesnih krivotvorina izaziva strašne posljedice, ali nema snagu trajnog pokoravanja trajne sadašnjosti. Građanska svijest i odgovornost prema društvenom i javnom životu, odgovornost prema slobodnom društvu i slobodnom javnom životu na koncu uvijek prevlada i pobijedi.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)

Jasna Šamić: Misa, (pro)ustaše, komunisti, totalitaristi intelektualci i PEN

Jasna Šamić

Misa, (pro)ustaše, komunisti, totalitaristi intelektualci i PEN

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/05/19/jasna-samic-misa-proustase-komunisti-totalitaristi-intelektualci-pen/?fbclid=IwAR3ovsl0lveuAQE9_0XtxwcfofEX1O-W_reWAsXtX3Xm-ZIs4FF7i1qzccw

Dva vrlo kratka pisma, koja su 19. maja 2020, poslala dva ugledna književnika i člana bosanskog PEN-a, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović PEN-u, u vezi sa zahtijevima da ih brišu iz te međunarodne organizacije, nagnala su me da i sama kažem nekoliko riječi o PEN-u, o intelektualcima, o misi za Bleiburg, i još o nečemu.
PEN, kao što znamo je svjetska organizacija koja okuplja intelektualce, najviše pisce, a čiji je osnovni cilj borba za slobodu mišljenja i riječi, borba za toleranciju, kao i borba protiv tortura i svih fašizoidnih ideologija. Naglasimo još jednom, makar se ponavljali i svi to znali, da ova organizacija okuplja sve one majstore pera koji su privrženi univerzalnim vrijednostima, prvenstvno ideji mira i slobode, bez čega svako stvaralaštvo postaje nemoguće.

Mnogo je tinte proliveno da bi se defenisala uopšte uloga intelektualaca. Ja ću u vezi s tim citirati samo jednog velikog francuskog pisca, Marcela Proustea, i palestinskog orijentalistu, Edwarda Saïda. Iako sam mogla i mnoge druge.

«… Ponašajte se prema mojoj knjizi kao da ste vi naočale, okrenute prema vani, pa, ako vam ne odgovaraju, uzmite druge, pronađite svoju napravu (aparat, spravu, sredstvo), koja je nedvojbeno i borbena naprava » Marcel Prouste

«Intelektualac, koliko znam, nije ni mirotvorac ni tvorac konsenzusa, već neko ko je angažiran i koji riskira cijelo svoje biće na temelju stalnog kritičkog osjećanja, neko ko će bez obzira na cijenu odbiti sve gotove formule, fiks-ideje, … sve što je konvencionlno. On nije samo taj koji će ih pasivno odbiti, već i taj koji će se aktivno zalagati da sve to javno kaže. (…) Glavni izbor s kojim se intelektualac suočava je sljedeći: ili za savezništvo sa stabilnim pobjednikom i vladarom, ili – a to je najteži put – da tu stabilnost shvati alarmantnom, kao situaciju koja prijeti slabima i gubitnicima da nestanu, da uzme u obzir iskustvo u njihovoj potčinjenosti kao i sjećanje na zaboravljene glasove i ljude.» (Edward W. Said, Intelektualci i moć, Seuil, Pariz, 1996.)

Dva hrvatska, gore pomenuta intelektualca i pisca, očigledno smatraju, iako otvoreno to ne kažu, da je pismo bosanskog PEN-a iznevjerilo intelektualne i sve druge vrijednosti koje zastupa ova svjetska organizacija.
(Za one koji nisu u toku treba ipak ponoviti da su članovi PEN-a bili protiv održavanja mise za žrtve u Bleiburgu.)
Gospodin Lovrenović misli da pisac treba da «historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine».
Nejasna rečenica, ako ništa a ono nerazumljiva za neke bivše stanovnike bivše Jugoslavije, kao što je moja malenkost. Da, pisac se bavi konkretnim ljudskim sudbinama, to je razumljivo i tačno, a tako i biva, a istorija se bavi, prenstveno, kolektivnim sudbinama, kao i ideologijama, iako bazirana na svjedočanstvima pojedinačnih sudbina. Kolektivnim sudbinama bave se takođe i sociolozi i filozofi.
Je li PEN spriječio Lovrenopvića da ispituje istoriju na pojedinačnim slučajevima ? Ili hoće da kaže da su potpisnici PEN-ovog pisma autori koji se istorijom bave samo kao kolektivitetom, zanemarujući sudbinu pojedinaca? Da, izgleda da je tako mislio veliki pisac, istoričar, filozof.
Istovremeno, zar nije prirodno, logično i obavezno da se svaki pisac pojedinac pobuni protiv kolektivne histerije i ideologije koja je fašistička, profašistička, totalitarna, ili podržava ove posljednje, na bilo koji način ? A PEN je sastavljen od pojedinaca i okupljen oko njihove zajedničke ideje za slobodu, mir, oko ideje o borbi protiv netolerantnosti. Da, treba sve to ponoviti da bi nam svima bilo jasnije.

Treba li možda napomenuti i to da Ivan Lovrenović, nije samo pisac, nego i istoričar ? Kako se on bavi istorijom kao istoričar (historik, povjesničar) ? Danas demokrata, autor je, podsjetimo se, bio, ako ne intimno, a ono javno (priličan) totalitarista budući da je bio vrlo uzoran građanin Titove Jugoslavije, vrlo važan faktor za vrijeme komunizma, značajan predstavnik društva za koje su osnovne vrijednosti bile upravo kolektivne, a vrlo malo, ili gotovo nikako individualne. Nisam ga nikada u to doba čula da zagovara slične mise, makar intimno i bio za njih, ili da se javno usprotivio bilo kojem konsenzusu, bilo kojem konvencionalnom, ustaljenom mišljenju, i digao svoj glas protiv njega ukoliko ga je smatrao nepravednim. Svjedok sam upravo suprotnog, budući da sam sarađivala ili pokušavala sarađivati sa izdavačem Svjetlost, da je ovaj nekadašnji drug, današnji gospodin, primjeran građanin socijalističke nam domovine, bio saglasan sa njenim principima, jer je kao jedan od glavnih urednika pomenute izdavačke kuće, Svjetlost, odbijao da štampa svaki rukopis iz oblasti istorije i kulturne istorije zemlje ukoliko se autorova istina nije doslovce slagala sa ustaljenom političkom istinom, proglašenom takvom od strane tadašnjih komunističkih autoriteta.

Vjerovatno između redova treba čitati da ova dva, gore pomenuta pisca, i već bivša člana bosanskog PENa, podržavaju misu za ubijene Hrvate u Bleiburgu. I da je zbog toga autor naglasio individualnu ulogu pisca i bavljenje istorijom na pojedinim slučajevima.
U autorovom pismu se ništa ne precizira.

Podjsetimo se pri tome da je istina da među ubijenim bez ikakvog sudskog procesa – o čijem broju se istoričari do današnjeg dana nisu složili i koji varira između 50 i 200 hiljada likvidiranih -, bio i priličan broj nevinih, da je tu bilo i žena i djece, bilo i «čistih» ustaša, i proustaša, kao i civila, onih koji su bili iz duše ustaše i onih koji su se pridružili njima iz konformizma, i da je bjekstvo tih ljudi organizovano, da im je vjerovatno bila obećana sretnija sudbina u susjednoj «pronacističkoj» zemlji. Ti ljudi su naravno prevareni. Istina je takođe da totalitarni režim Tita nije tražio, i nije ima vremena, da razdvaja nevine od zločinaca, među tim budućim žrtvama gdje je, kako istoričari kažu, bilo dosta i Četnika. Dalje, istina je da je među ustašama, i proustašama, bilo i muslimana ustaša, simptizera NDHazije. A nadasve je istina da pravda nikad ne može sve zadovoljiti…
Dopuštam sebi još jedno banalno pitanje : zar je pravedno bilo baciti atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki iako znamo kakva je uloga Japana bila u Drugom svjetkom ratu?

Ipak, u ovom slučaju, na čemu je pismo bh PEN-a i insistiralo, nije se radilo o podržavanju ubistava nevinih ljudi, o likvidaciji ljudi bez sudskog procesa, i to onog stvarnog a ne montiranog, nije bilo riječi o tome da se podržava osveta i masovno ubijanje «drugih» s isprikom da su počinjena ubistva nad «prvima». Nije bilo ni u podsvjesti protivljenja individualnom pristupu istoriji. Nego se tu radilo o ideologiji, i borbi protiv određene idologije ! A u jednoj raskomadanoj zemlji, kao što je Bosna, javni zahtijev da se ne održi misa za pripadnike jedne zločinačke ideologije, znači i strah od povratka onih totalitarnih i fašizoidnih ideja, i ideologija, od kojih su neke već odavno bliske vlastima ili na vlasti. Makar se zvali demokratama.
Zar i Raskonjikov nije rekao:  Nisam ubio čovjeka, ubio sam princip.
Možemo se pitati dalje da li je katolička crkva održala, i kada – ako jeste – mise za sve ubijene u Sarajevu za vrijeme Drugog svjetkog rata, posebno one koji je mučki likvidirao Luburić, da li je održavala mise za nastradale Jevreje i Srbe u istom tom ratu, i u logorima smrt? I zašto u ovim delikatim časovima bosanske i balkanske istorije bira proustaške familije da se za njih moli? Odavno (neki) Hrvati pjevaju blajburšku pjesmu na svim medijima, ona se čuje i na hiljadama kilometara daleko. Zašto u ovom trenutku Bleiburg ? I zašto se, da, sada, glas Sarajlija diže protiv toga, ukoliko su se iste te mise održavale i ranije? Iako nikad nije kasno za pobunu. Iako dođe momenat kad kap prevrši čašu.
Sve se to možemo i moramo pitati, i pitamo se, što ne znači da je misa za žrtve u Bleiburgu misa mira, tolerancije, i ljubavi. I da ju je trabalo održati.

Ne biti za misu, znači jednostavno biti protiv jedne ideologije koja je likvidirala ogroman broj ljudi na svijetu, čije posljedice i danas osjećamo. A ako zadatak pisca nije da poziva na osvetu, nije ni taj da mjerka preciznim vagama krivice « naših» i

«njihovih», da opravdava replike nacionalizama, da uvijek i u svakom času štiti «svoje». Ako iza pisma PEN-a i onih koji su ga sročili stoje neke zadnje (nacionalističke? totalitarističke?) misli, zar se ne možemo upitati da li slične zadnje misli postoje i kod autora gore pomenutih pisama, Jergovića i Lovrenovića? Jasnije rečeno: da li su ta pisma samo rezultat toga što su njihovi autori Hrvati? Ako je tako, onda nema sumnje da su ti autori i nacionalisti, i da podržavaju tu sramnu ideologiju protiv koje su se digli neki građani Sarajeva, i neki članovi PEN-a.
Ili su ti autori mislili da izlaskom iz PEN-a štite opšte principe iza kojih ćemo svi stati, čak kad smo stranci?

Želim i sama da podvučem da nisam uvijek bila zadovoljna radom PEN-a, da nije odgovorio na svoje osnovne zadatke, ali da na ovaj, kad je riječ o katoličkoj misi za Bleiburg, jeste.

Još jednom ću takođe podvući da je tačno i sve ono što je nedavno u svom članku «Svi naši Bleiburzi» pisao i Željko Ivanković, pa i to kad napominje i druge «bleiberge» koji još uvijek traju u «slobodarskom», «anitifašističkom» Sarajevu. Tačno kad kaže i ovo : «Nisam čuo najavu defašizacije Sarajeva zato što škole nose imena nacističkih slugu, kao npr. Alije Nametka, direktora Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH; Envera Čolakovića, Pavelićevog atašea za kulturu u Mađarskoj; Sulejmana Paćariza, Muhameda ef. Pandže, ustaškog pukovnika; Huseina ef. Đoze, imama SS Handžar divizije, Osmana ef. Rastodera, reisa Fehima ef. Spahe, da ne pominjemo, npr. Mustafu Busuladžića…» Slažem se sa mnogim drugim stvarima koje su tu rečene, a izdvojiću još samo ovo: «Galama oko tzv. Bleiburg-mise najviše odgovara trima političkim vrhuškama koje sudjeluju u dogovorenoj svađi, da bi nesmetano, iza još jedne dimne zavjese, nastavili lov u mutnom. Jer, pobogu, izvanredna situacija je mogućnost više za izvanredne pljačke, a pandemija najbolji alibi za sve krađe koje će uskoro pokazati koliko su s ovim politikama i njihovim pljačkama u bakrotu RS, FBiH, kantoni i svi mi s njima.»
(Željko Ivanković, Svi naši Bleiburzi, tekst objavljen nedavno u «Auografu»)

Ipak, podvući ću opet, da to nije bio razlog da se ne potpisuje pismo PEN-a kojim se traži da se ne održi misa žrtava u Bleiburgu 1945.
I mada zadatak intelektualca i pisca jeste (i) ono što gore tvrdi Ivan Lovrenović, njegov zadatak je istovremeno i to da stane protiv svih nacionalizama, i svih totalitarnih i fašističkih-profašističkih ideologija, protiv svih ideologija koje prijete slobodi i toleranciji.
Ni bez toga, kao ni bez slobode, nema pisanja.

Ps. Maloprije sam pročitala u Vijesti.ba da je i Željko Ivanković istupio iz PEN-a, ali njegovo pismo nisam dobila