ČIJI JE BOBOVAC? – Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

 

REPERTOAR AVETI UNIŠTENJA BOSNE 

26.7.2016. U Istorijskom muzeju u Sarajevu okupilo se nas stotinjak da bismo obilježili Dan ustanka u RBiH. Prisutnima se obratio, vidno narušenog zdravlja, g-din Bogić Bogičević, u čijim se riječima očitovala dramatika spoznaje da je fašizam reinkarnirao. Poruke govora bile su snažne i opominjuće.

20160726_195106

20160726_191959.jpg

20160726_191921_001

Tokom kraće šetnje Vilsonovim šetalištem uočili smo u obližnjem parku mlade, zaokupljene modernom vrstom bijega od stvarnosti. Njihovi mobilni svjetlucali su umjesto svitaca.

27.7.2016. U jutarnjim satima posjetili smo sarajevsko groblje „Lav“, odali poštu Admiri, Bošku i Kurtu Šorku, znanim i neznanim počivajućim partizanima, sramotno zaboravljenim od svih.

20160727_111204

20160727_112558

Ništa ne ukazuje na pobjedu nad fašizmom. Iz oligarhijskih katakombi planirane destrukcije dopire zapah mentalne pustoši i beznađa.

ČIJI JE BOBOVAC?

27. juli 2016, nekada značajan praznik, i Bobovac, datum i mjesto, dva su pojma koja su se spojila u jedan, u danu kada smo prisutnošću svojih duša predanih simbolici i značaju tog pojma očekivali miran i dostojanstven odgovor neba i prirode o suštini tragike naroda čija je sudbina neodjeljivom sponom vezana za uski stjenoviti greben koji je, smješten daleko od pogleda, trebao sačuvati to posljednje utočište ne samo kraljice Katarine, već i posljednju nadu Bosne pred nadirućim zlom najezde osvajača. Možda osvajač ne bi ni saznao gdje se nalazi to mjesto, da nije bilo domaćih izdajnika koji su judinski nisko i za šaku groša prodali i svoju vladaricu i zemlju bosansku.

Nažalost, već u samom podnožju Bobovca čekalo nas je ružno iznenađenje: pored pokvarenog kamiona natovarenog brvnima stoljetnih stabala vrzmali su neki naizgled sasvim obični radnici, no, za najdrskijeg među njima ispostaviće se da je njegov karikaturalni izgled i njegov bahati stav u potpunoj suprotnosti sa dodijeljenom mu ulogom – Čizmo Admir, “autorizovani vodič”. Njegovo je objašnjenje koje nam je dao da je vidjevši njemačke registarske tablice na vozilu želio nas “usmjeriti”. Kad mu je od strane naše voditeljice zamjereno na tonu obraćanja rekao je i ostao živ: “Poslije sela nema dalje puta!” Tipična pljačkaška hajdučija. Lokalni mačor u čizmama koji je sebi umislio da je Indijana Džons, ili, kojem je nedostajao mač da bi izgledao kao musketar Portos, uvidjevši da neće ižicati koju marku, odlučio je da nema puta za nas. Na koji jad je spalo musketarstvo i briga o Bobovcu.  Da kojim slučajem naša visprena voditeljica nije bila mještanka iz Kraljeve Sutjeske, mi bismo se vratili. Njegov posilni, sedamnaestogodišnji Kemal Ibrišimović, bio je posebno osoran, iznuđivao je naplatu za nepostojeću uslugu i u uslovima posve nedoličnim mjesta življenja bosanskih kraljeva. To znači da pred nedovršenom kućom koja je na ulazu trebala biti zvanična suvenirnica sa blagajnama nije bilo vode u česmi, nužnici su bili prljavi do neupotrebljivosti, uz sve prateće “zaboravljeno” smeće. Nikoga nije bilo da nas dočeka i informira o osnovnim povijesno-kulturološkim karakteristikama srednjevjekovnog kraljevskog grada Bobovac.

Još gori šok nas je čekao u tzv. “mauzoleju”. Nije jasno po čemu bi se ta kuća zvala mauzolej kad u njoj nije bilo grobnica. Drugo, frapirajuće, prema izjavi pratioca koji se odnekud pojavio, idejno rješenje uređenje vitrina postavljenih u tlocrtu u obliku katoličkog krsta dao je Dubravko Lovrenović. Nemoguće je riječima opisati cinizam koji progovara iz takvog rješenja: onima koji su bježali od krsta, koji su kao ostatak ostataka nekadašnjeg mnogobrojnog naroda spas i osamu potražili na tim teško dostupnim vrletima, nametnut je krst da svjedoči o toj njihovoj tragičkoj epopeji.

Finale svega je dejtonska zastava i verbalni atak na posjetiteljicu koja je u prijateljskom tonu, obraćajući se junoši sa sine, on njoj prijetio da ako on bude tu kada ona dođe sljedeći put neće joj dopustiti da uđe. Kao sin pustahije sklonog hajdučiji i privatizaciji svetog mjesta svih Bosanaca na Bobovcu, skupa sa lažljivim i arogantnim „musketarom“ Čizmom, demonstrirao je pred posjetiteljima vulgarnost i agresivnost, štiteći svoj privatni interes zamišljen na nepruženim i nepostojećim uslugama. Hajdučija je dovela do toga da turisti neće poželjeti da dođu na takvo mjesto niti da ga preporuče svojim prijateljima i rođacima kao atraktivnu turističku destinaciju, što bi Bobovac po svim svojim odlikama trebao biti.

Bilo  bi sasvim pogrešno i površno zaključivati da je u pitanju osobna neugodnost i povrijeđenost posjetilaca; neprofesionalno i arogantno ponašanje domicilnih kabadahija ima daleko sudbonosnije posljedice po lokalno stanovništvo, regiju, pa i cijelu državu Bosnu. Umjesto da se razmišlja o prosperitetu Kraljeve Sutjeske i okolnih sela, nekolicina bahatih umišljenih kriminalaca osim što na opisani način dočekuju goste, ujedno teroriziraju ostale mještane i kroje njihove sudbine prema vlastitom nahođenju, ili, čak, kao dirigirane marionete za interes nevidljivih neprijatelja Bosne koji joj u kontinuitetu vijekovima rade o glavi. Niko nema pravi uvid niti ima kontrolu nad donacijama i doprinosima izdvojenim za očuvanje Bobovca. Dok se kabadahijstvo i kriminal šire, potiskuju se fini i stručni ljudi na margine, a sa njima se rastvara do nestanka i ono najbolje što čini dušu Bosne.

Bio to makar i Dubrovko Lovrenović, prevelik je zalogaj vidjeti svoje učešće u navodnoj brizi za Bobovac kao neku zaslugu. Zaslugu za prizore od kojih bi Kraljica poželjela da nikad nije čula za takve podanike koji su pred kule doveli izdaju i konačni pad i kraj bosanske države. Od vlasti se teško može očekivati da će preduzeti bilo šta da se osujeti vulgarni agresivni primitivizam, jer, njima Bobovac znači tek toliko koliko je u funkciji  ostvarenja njihovih aspiracija i proglašavanjem Bobovca njihovim, a ne bosanskim. Svjesno i zlonamjerno krivotvore činjenicu da su za Bosnu oni i svi slični njima bili i ostali jedino izdajnici i srebroljubive sluge okupatora. Nije na Bobovcu mjesto zastavama HVO, niti je Bobovac hrvatski, niti se na njemu treba obilježavati pogibija askera yeni-sara (janičara).

Ko god pokušava grubo falsificirati prošlost, pod krinkom „spasa Bobovca“ samo ponovo inicira veleizdaju i učestvuje u njoj.

20160727_182135

20160727_183010

20160727_185539

20160727_19000220160727_190030

20160727_195234

Bobovac bez kraljevskih ljiljana, ali zato sa veleizdajničkom dejtonskom “vartom”

Igor Galo – Ljetno lamentiranje – o svemu pomalo

Igor Galo 

Ljetno lamentiranje – o svemu pomalo

Lamentacija povodom Pula Film Festivala 2016. ili četvrt stoljeća od:

Tisućudevetstodevedesetprve (1991) kad smo mi Hrvati demokratski odlučili slijedeće:

Adio Jugo film, Jugo film festival i adio Jugoslavija – vidimo se u slijedećem ratu!

I tako bi!

U ovom trenutku kad se upravo završio 63. Pula film festival, vraćam se 25 godina unazad u vrijeme velikih, takozvanih demokratskih promjena s početka devedesetih prošlog stoljeća.

Demokratske promjene na naš, hrvatski način, trajno su stanje stvari s i dalje neizvjesnim završetkom…

Ove je godine Arena „prštila“ od vatrometa koji se nažalost najbolje vidio izvan Arene. Ima tu Božje pravde. Uživaju oni izvan Arene u vatrometu – besplatno, a gledatelji u Areni uživaju u hrvatskim filmovima… i svi sretni i veseli. Svatko je dobio što je zaslužio, što mu pripada ili mu suđeno bilo…

Glamur je bio na visini katakombi Arene – lila boje. Čak i tepih za hrvatske filmske zvijezde bio je lila boje. Ne bih niti spominjao antičke zidine i šaroliku publiku… sve je bilo pink. A đe je crven tepih, pitam se, znajući da po nikakvoj drugoj boji tepiha ne umiju gaziti naše filmske zvijezde, ne samo u Hrvatskoj nego i šire.

Jebo festival na Balkanu bez crvenog tepiha, vele poduzetnici u kulturi… Al´ vidi jada, sponzor nam ukinuo crvenu boju. ‘Oće lila – po svemu. Premjestili nam i datum početka priredbe. Jeba ih pas, vele organizatori, ali ne javno. Ministarstvo kulture i tehnički ministar Hasanbegović U načelu se složilo sa idejama glavnog sponzora – i sve postade ružičasto. Aaaa, užas i strava – đubrad kapitalistička, imperijalistička, velim sebi u bradu, zar baš sve mora u ružičasto, može li bar malo sive svakodnevnice… Ne može, veli sponzor – budućnost će vam biti ružičasta, od sad do vječnosti!

Tko da tuguje za parama koje smo mi, građani Hrvatske platili da konačno imamo SVOJ nacionalni filmski festival! Super je bilo. Četiri hrvatske premijere i gomila filmova iz „belega sveta“ za kojima ova naša „zgubljena“ duša pati… Naše ideje, a vaš benzin, veli Ostap Bender.

Nije to do nas, Bog je tako htio. Mislim ponizno – skoro isto onako kao onaj hrvatski reprezentativac kad je HR izgubila tekmu u Francuskoj. Kakva nacionalna kinematografija – taka i boja u Areni – sve pink.

Paralelno s ovim Festivalom događalo se nešto što smo u ranijem sustavu nazivali „revolucija koja teče i nikad ne prestaje“. Naravno, revolucija teče tamo gdje može teći, a kod nas teče gdje i vode nema, na primjer u ustaničkom Srbu. Tamo ustaše u šatorima upražnjavaju „revoluciju koja teče“ onako kako oni misle da treba teći. Država s tim ne zna što bi – „ufatilo“ državu na odmoru, odnosno u rasulu. Baš kad smo u isti čas mislili prodati Europi i svijetu antifašističku idilu i antifašizam kao floskulu – u istom paketu. Ide nam …

Međutim, mora se „njojzi“ priznati (mojoj državi Hrvatskoj), da je čak i u tom rasulu tehničke Vlade u odlasku, našla nešto raspoloživih vojno – redarstvenih snaga, dovoljno osposobljenih da skinu jedan šator i nekoliko krezavih „revolucionara“ novohrvatskog tipa s poprišta spomenika zaštićene kulturne baštine hrvatske države. Što joj bi da to uradi (mislim njojzi)… nije mi još posve jasno, pojasniti će mi se uskoro… !

Mi smo po svemu posebni. Prije mjesec dana 22. 06. obilježili smo 75. godišnjicu ustanka protiv fašizma u Brezovici pored Siska. Slavimo mi svašta. Slavimo i obilježavamo katolički i pravoslavni Božić. Isto tako obilježavamo „katolički“ i „pravoslavni“ dan ustanka protiv fašizma. „Katolički“ ustanak protiv fašizma obilježili smo prošli mjesec, naravno bez predstavnika katoličke crkve – nemaju oni s tim datumom ništa. Ali da se zna – prvi smo u Europi organizirano ustali protiv fašizma – Njemačkog! Doduše, trebalo nam je malo vremena da shvatimo i ustanemo protiv fašizma – ovog našeg Hrvatskog. Ovaj „pravoslavni“ dan ustanka protiv hrvatskog fašizma obilježavamo 27.7. a da li ćemo ga ove godine obilježiti – bumo videli!

U ovoj vrsti „demokracije koja traje i teče“ čuvari revolucije (demokracije na naš način) uveli su posebne mjere i to preko leđa ili upotrebom leđa baš onih kojima se želi sve najbolje i za koga se to i radi.

Želje ka uspostavi novih vrijednosti u što kraćem roku, preko noći, mogle su biti provedene samo nasiljem. To je naravno i učinjeno u svim društvenim sferama. Ono što smo devedesetih posijali sad žanjemo … Međutim, od te žetve kruha biti neće.

Da se vratim na naslovnu temu.

Nasilno instaliranje novih „vrijednosti“ bolno se odrazilo u svim segmentima društva, pa tako i na tadašnji Festival Jugoslavenskog Igranog Filma – FJIF, prije 25 godina.

O tom jadničku, Festivalu JIF, prvoj žrtvi Tuđmanove „staljinističke čistke“, niti spomena od strane onih koji su zdušno nastavili zbrajati godine filmskih ukazanja u Areni – i došli do broja 63!? Ja – čim se zbrojim – odmah se oduzmem – od takvog zbrajanja.

Brojimo 63 festivala, a umni ljudi raspravljaju o 25 godina hrvatskog filma i njegovoj „prepoznatljivosti“ – u kući i šire? Zar samo toliko godina, pitam se? Hajde da razgovaramo o barem 71 godini hrvatskog filma. Mogli bi tome dodati i hrvatski film u vrijeme NDH – tad bi tek dobili cjeloviti uvid u „prepoznatljivost hrvatskog filma“.

Prisustvovao sam okruglom stolu koji je imao za temu „25 godina hrvatskog filma“. Što reći na takvu konstataciju? Hrvatski film postoji (barem) od 1941. kao hrvatski slikopis, a od 1945. do 1991. kao hrvatski film. Te 1991. godine hrvatski film je ugašen, „ubijen“ zajedno sa brojnim hrvatskim filmašima. Izmišljen je i dekretom instaliran novi hrvatski film, od kada se počinje i brojati, gledati i prepoznavati …

Da bi se nešto prepoznalo treba se vidjeti. S našim prosječnim hrvatskim filmom je problem što se niti najuža familija autora, režisera i ostalih sudionika nije žrtvovala pogledati film niti sa pozivnicom, a kamo li kupljenom kartom.

Možda hrvatski mladunci misle da je sve nastalo 1991. – i na filmu i u hrvatskom društvu. Sve što sada „kao uživamo“ stvarna je kreacija hrvatskih branitelja i OCA DOMOVINE koji su združenim snagama stvorili ovu radost – državu. Međutim, OCA DOMOVINE više nema, sad se o Domovini pitaju branitelji, a za majku Domovine nitko ne pita, a trebao bi!

Da vas dragi čitaoče vratim malo u to doba, u 1991. godinu. Da vam osvježim uspomene …

Tada, 1991. Hrvatska već godinu dana ima demokratski izabranu vlast na čelu s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Međutim, Hrvatska ima u isto vrijeme još jednog predsjednika, a to je Stjepan Mesić, Predsjednik Predsjedništva SFRJ, koji sjedi u Beogradu. Nije daleko ali na jebenom je terenu, sjedi u Predsjedništvu SFRJ na čelnom i zapovjednom mjestu JNA…

Uglavnom, Hrvatska, kao jedna od Republika SFRJ, je te 1991. još uvijek u sastavu SFRJ – itekako! Stjepan Mesić Vrhovni je zapovjednik III najveće oružane sile u Europi, a možda i šire.

U takvom okruženju trebao se održati 38. Festival jugoslavenskog igranog filma. Gosti su već stigli iz svih republika Jugoslavije, filmovi su tu, plakati izvješeni, programi objavljeni. Festival je počeo prvom jutarnjom projekcijom u informativnoj sekciji, a navečer istog dana trebalo je biti svečano otvaranje. Međutim, već započeti festival je obustavljen, a na prvoj press konferenciji bude bilo objavljeno da festivala „ne bude“?!

„Radosnu vijest“ donio nam je u Pulu osobno, ne u pisanoj formi ali u maniri Ždanova, poznati filmski režiser, najproduktivniji autor u hrvatskoj kinematografiji u doba teškog Jugoslavenskog totalitarnog režima – do 1991. – Antun Vrdoljak. Tuđmanov komesar za kulturu, sport i Katedralu duha – HRT, u nas Hrvata.

Te godine bio nam je na Festivalu i John Malkovich, čuveni američki filmski glumac. Za „dlaku“ mu knjiga autorice Branke Shomen nije bila promovirana na otvaranju Festivala. Termin je pogođen – međutim ukinut festival, a čovjek došao!

Da barem malo ublažimo štetu – dali mu organizatori Zlatnu Arenu – i to počasnu. Svjetski glumac, a dobio glavnu nagradu na filmskom festivalu koji se nije održao! To je jedina Zlatna Arena koja je nekome dodijeljena te godine. Teško je pomisliti da bi je i tada dobio da se netko pametan nije sjetio i našao, kod prebrojavanja, nešto hrvatskih krvnih zrnaca i u njegovom krvotoku. Kasnije se to zanemarilo kao mogućnost za međunarodnu eksploataciju branda „J.Malkovich“. Čovjek nema blage veze o čemu mi to, tko su ti Hrvati, a tek Srbi …

Bruka neviđena, ali tko to vidi. Kako bi malo izgladio stvar prema uvaženom gostu, Predsjednik Tuđman poziva Johna Malkovicha, direktoricu festivala Gorku Ostojić Cvajner na Pantovčak, da uvaženom svjetskom glumcu pojasni situaciju u zemlji i razloge za odluku VONS-a, (čudnovate institucije paralelne hrvatskom Saboru, sudstvu, policiji…) da se stopira festival. Tuđman je Malkovichu pokušao pojasniti suštinu položaja Hrvata u tamnici naroda – Jugoslaviji i suštinu netrpeljivosti Hrvata i Srba, a time i neminovnost raspada i odvajanja HR od JU zajednice. Uz sve razloge koje mu je Tuđman naveo gospodin Malkovich je imao samo jedno pitanje predsjedniku, a to je da mu objasni koja je suštinska razlika između Hrvata i Srba. Tu se sastanak naprasno prekinuo, a učesnici krenuli svojim putovima u… ono što je slijedilo – John Malkovich na jedrenje Jadranom, a mi u civilizacijsku katastrofu.

Paralelno s obustavom FJIF zbog navodne sigurnosti građana Pule, Dubrovačke ljetne igre idu pod svaku cijenu… tu se ne vodi računa sigurnosti i o mogućim žrtvama agresorske JRM. Nema tog umjetnika, antičkog spomenika ili građanina Dubrovnika koji ne bi bio poželjna žrtva za našu stvar!

Ivi Škrabalu dugujemo pojam ‘dejugoslavizacija’. U pismu iz marta 1993. godine, on zahvaljuje direktorici festivala u Puli Gorki Ostojić–Cvajner na zajedničkom radu kojim su prethodnih godina „obavili ‘dejugoslavenizaciju’ festivala“. Još koncem marta 1990. godine, Škrabalo je u pismu Vlatku Pavletiću, prvom HDZ-ovom ministru prosvjete i kulture, opisao festival u Puli kao dio „kadavera jugoslavenskog socijalizma“!

Netom što je Jugoslavenski festival umro nasilnom smrću, posljednja generacija mornara JNA polaže zakletvu u bazi Vojnopomorske baze Muzil u Puli (10.08.1991.) Zaklinju se zemlji koja se naočigled ruši i raspada. Tadašnji zapovjednik Vojno pomorske baze JRM za gornji Jadran kontraadmiral Vladimir Barović okupljenim mladim mornarima i njihovim roditeljima govori da će svim snagama sačuvati mir u Jugoslaviji – mož’ si mislit. Roditelji mladića iz cijele Jugoslavije plaču dok ga slušaju, ali ne od radosti što djecu ostavljaju na Muzilu, plaču od beznađa u kojem djecu ostavljaju. Kontraadmiral Barović ubio se pištoljem na zapovjednom brodu JRM „VIS“ – ne na otoku Visu i nikako zbog toga što je odbio izvršiti zapovijed raketiranja Dubrovnika, imao je on i drugih razloga…

Hrvatski film „zagristi“ će prave teme, a kada – ne ZNA se.

Igor Galo

1 Admiral Barovic dolazi na zakletvu mornara - Muzil-Pula-1991

Admiral Barović dolazi na zakletvu mornara – Muzil – Pula – 1991

2 Arena-ekran FJIF - 1991

 Arena – ekran FJIF – 1991

3 Gorka Ostojic Cvajner-Anton Vrdoljak- Ivo Skrabalo-presica 1991-prekid FJIF

Gorka Ostojić-Cvajner – Anton Vrdoljak – Ivo Skrabalo – presica 1991 – prekid FJIF

5 Gorka tugaljiva-krupno

 Gorka tugaljiva – krupno

5 Oruzane snage ZNG salju miroljubive porukegradjanima Pule

Oružane snage ZNG šalju miroljubive poruke građanima Pule

6 Malkovic-Skrabalo presica FJIF-1991 - OK

Malković – Škrabalo presica FJIF – 1991 – OK

ŠOKANTAN INTERVJU JOŠKE BROZA: Reći ću ko je Tito, kad budem progovorio trešće se Srbija!

ŠOKANTAN INTERVJU JOŠKE BROZA: Reći ću ko je Tito, kad budem progovorio trešće se Srbija!

Video – https://www.youtube.com/watch?v=KJGIokYTX-w

Politika 22:45, 17.07.2016. 6371

Povodom nagađanja ko je ustvari Tito i da je pravi Tito zamenjen drugim čovekom, Joška odgovara da poseduje fotografije iz njegove rane mladosti koje opovrgavaju te tvrdnje.Te priče lansiraju oni koji nisu u stanju da obezbede narodu bolji život kakav je nekad bio pa traže krivca u Titu koga nema. Svi ti napadi ustvari vode do rehabilitacije Hitlera. Mi rehabilitujemo Dražu pa Nedića, hrvati Stepinca.

Najveći poslušnici stranih službi su u Srbiji. Nedavno je objavljen podatak, koliko je novca uložila CIA u političare da bi razbili Jugoslaviju.
Što se mi čudimo kada ustaše šetaju Zagrebom kada smo se mi prvi šetali u četničkim uniformama. Zlo proizvodi zlo, a to i jeste ovde cilj, zavadi pa vladaj.

Narod je doveden do dna siromaštva i zato lopovima ne odgovara da se narod ujedini. Da ne bi pitao šta ćeš da jedeš, ti se svađaš oko istorijskih činjenica.
Svi obećavaju pred izbore brda i doline a posle toga od obećanja ništa. Zašto sada nemamo kao nekad besplatno zdravstvo i besplatno školstvo.

Mi nemamo kao što smo imali ni bezbednost zemlje kada je svako mogao da spava u parku, a sada ne možeš da bezbedno spavaš ni u svojoj kući ako nisi zaključan i sa rešetkama na prozorima.
Narod je namerno opljačkan da bi mogli da ga kupuju pred izbore za bocu pića ili koji kilogram brašna, ili za 20-30 evra koje potroši za par dana, eto dokle smo došli.
Svu ovu pustoš u Srbiji izvele su strane obaveštajne službe jer je žalosna činjenica da su ljudi u Srbiji najpotkupljiviji. To je moguće jer naši političari nemaju mozak nego samo uši, da bolje čuju naredbe iz inostranstva.

Kakav smo mi to narod kada u svim državnim organima od policije do pravosuđa svuda sede stranci.
Mi ne smemo da ulažemo u poljoprivredu kao što smo nekad radili, nego moramo da uvozimo hranu i to škart kao naprimer meso staro po 25 godina.

Naši građani se razboljevaju od hrane koja je obično đubre iz inostranstva a nemaju lečenje. Cilj je da se unište penzineri i zato su smanjili penzije, truju ih sa hranom a ne mogu da se leče.
Obećavaju da ćemo dobiti veće penzije za 3 godina a tada pola penzionera neće biti živo. Ostali koji su blizu te granice neće tako bolesni ni doći do penzije jer je starosna granica podignuta. To je cilj stranaca koji upravljaju Srbijom. Takvu sudbinu nećemo izbeći zahvaljujući našem rukovodstvu.

Svuda su takozvani tajkuni koji se u sve petljaju. Oni su u zavisnosti od toga ko je na vlasti dobri ili loši, odnosno koga finansiraju a koga ne. Jedni su neprijatelji a drugi su prijatelji i zato nema razlike između jednih i drugih.
U ovoj zemlji znam samo 5 ljudi koji su zaradili novac svojim radom, svi ostali su lopovi zahvaljujući u najvećoj meri strancima koji sve kontrolišu i komanduju. To se krije od naroda koji ništa od toga ne zna.

Šta mi da pričamo kada nam u Generalštabu sedi stranac i komanduje koji avion i zašto sme da poleti. To je isto u policiju i pravosuđu. Stranci zataškavaju sve afere a prave one koje im odgovaraju. Tri meseca sve novine, radi i televizijske stanice pišu o jednoj pevačici a tako ubijenih u ovoj zemlji ima dosta pa se o njima ne piše.

Ušli smo u Parlament i obećavam da ću mnogo toga reći jer ja ne umem da ćutim, a šta ću reći videćete i sami.
Od 3.500 vrednih umetničkih slika, nije pokradeno samo 750. Da li je i šta Tito ostavio naslednicima, i ko je i koliko opljačkao od zaostavštine pogledajte u videu.

AGENT CIA PROGOVORIO: Tačno je da su Jugoslaviju rasparčale Amerika i Njemačka

 AGENT CIA PROGOVORIO:

Tačno je da su Jugoslaviju rasparčale Amerika i Njemačka

Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prijevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije.

Robert Baer, bivši visoki izaslanik i časnik CIA, ujedno je i autor mnogih djela u kojima je odavao informacije o CIA administraciji Billa Clinton i Georgea Busha, zbog čega je nekoliko puta hapšen i privođen. Osobni prijatelj, Mitt Waspurh koji je radio u senatu i koji mu je davao pojedine informacije je ubijen u hotelu iz sačmarice. Kao visoki operativac CIA radio je na prostoru Jugoslavije u razdoblju od (1991-1994) i na Bliskom istoku. Robert Baer je sudjelovao u nekoliko dokumentaraca na National Geographic-u optužujući vladu Busha za rat zbog nafte!

Intervju je obavljen uživo u Kanadi, tijekom mog puta prije nekoliko dana. Robert Baer trenutno promovira svoju knjigu -The secret of White House- u Quebecu, gdje smo i razgovarali. U intervjuu smo razgovarali o pozadini rata u Jugoslaviji.

Kad ste stigli u Jugoslaviju, gdje je to točno bilo i koji Vam je bio prvi zadatak?
Stigao sam helikopterom sa još 3 agenta. Sletjeli smo 12. Siječnja 1991 u Sarajevo. Zadatak nam je bio da pripazimo na navodne teroriste srpskih nacionalnosti, koji bi trebali napasti Sarajevo.

O kojim teroristima je riječ i zašto bi oni navodno trebali izvršiti te napade?

O srpskom, dati su nam slika da grupa po imenu “Vrhovna Srbija” planira izvesti bombaške napade na ključne zgrade u Sarajevu zbog želje da Bosna izađe iz tadašnje Jugoslavije.
Da li je takva grupa postojala i što ste Vi točno radili u Sarajevu po naredbom naredbe CIA?

Takva grupa nikad nije postojala! I nas je centrala prevarila. Imali smo zadatak da upozoravamo i da širimo paniku među političarima u Bosni, jednostavno punili smo im glavu da će Srbi napasti. U početku smo i mi prihvatili priču, ali poslije smo se malo zapitali. Zašto dižemo paniku kad ta grupa očigledno ni nema?
Kako i kada se završila da operacija i je li imala neko ime?

Za mene se završila nakon 2 tjedna, dobio sam novi zadatak u Sloveniji. Inače operacija je trajala još mjesec dana i imala je naziv “ISTINA”. Iako je to bilo sve samo ne to!
Kažete otišli ste u Sloveniju, kojim povodom?

Tamo sam dobio instrukcije da je Slovenija spremna proglasiti neovisnost, dane su nam pare, nekoliko milijuna dolara, uz taj novac mi smo financirali razne nevladine organizacije, oporbene stranke i razne političare koji su raspaljivali mržnju.
Kakvo ste Vi imali mišljenje zbog te propagande od strane CIA, i što su o tome mislili vaše kolege?

Svakako da se zadatak ne odbija od CIA, pogotovo ne tada jer su svi bili nervozni i skloni paranoji! Mnogi agenti i visoki činovnici CIA su nestajali samo zato što su odbili raditi propagandu protiv Srba u Jugoslaviji. Ja osobno sam bio šokiran dozom laži naše agencije i političara! Mnogi agenti CIA su radili propagandu a da nisu ni svjesni što rade. Jednostavno svatko radi djelić priče, i samo onaj tko je sklopio cijelu priču zna pozadinu a to su političari.

Znači postojala je propaganda isključivo prema Srbima?

Da i ne. Propaganda je imala za cilj da zavadi države i da se one odvoje od matične Jugoslavije. Morali smo izabrati žrtveno janje koje bi bilo krivo za sve. Netko tko bi bio odgovoran za rat i nasilje. Srbije je odabrana jer je na neki način bila nasljednica Jugoslavije.

Možete li nabrojati političare koji su u bivšoj Jugoslaviji bili plaćeni od strane CIA?

Da, mada je to delikatno. Stipe Mesić, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, mnogi savjetnici i članovi vlade Jugoslavije, plaćeni su i bili srpske generali, novinari pa čak i pojedine vojne formacije. Jedno vrijeme je plaćen bio i Radovan Karadžić ali je prestao uzimati pomoć kad je shvatio da će biti žrtvovan i optužen za zločine u Bosni. Bio je izrađen od Američke administracije.

Spomenuli ste kontrolu i financiranje medija, kako je to bilo točno?

To se već zna, pojedini agenti CIA su bili zaduženi za pisanje službenih izjava koje bi spikeri čitali na vijestima. Naravno spikeri nisu ništa znali, oni su to dobili od svog šefa a on od svog koji je bio naš čovjek. Postojao je jedan zadatak za sve, a to je da se kroz televiziju širi mržnja, nacionalizam i skroz su se isticale razlike među ljudima.

Srebrenica, svi znamo za nju. Možete li reći nešto o tome ukoliko znate?

Da! Od 1992. sam u Bosni bio ponovo, ali ovog puta smo trebali obučavamo vojne formacije koje su predstavljale Bosnu, novu državu koja samo što je proglasila neovisnost. Srebrenica je preuveličana priča i nažalost veliki broj ljudi su izmanipulirani. Broj žrtava je jednak ubijenim Srbima i drugima, ali Srebrenica je politički marketing. Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije. Kad sam pitao zašto, rekao je vidjet ćeš. Dobivena je naredba da s novonastalom Bošnjačkom vojskom udarimo po kućama i civilima. Naravno to su bili građani Srebrenice. U tom trenutku s druge strane udarili su i Srbi. Vjerojatno je i njih netko platio i nahuškao!

Tko bi onda mogao kriv biti za genocid u Srebrenici?

Jednostavno žrtve u Srebrenici su bile tu zbog Bosanaca, Srba i Amerikanaca tj., nas! Ali sve je pripisano Srbima. Nažalost mnoge žrtve su sahranjene kao muslimani, a bili su Srbi ili druge nacionalnosti. Prije nekoliko godina je moj drug, bivši agent CIA i sadašnji čovjek u MMF-u rekao da je Srebrenica proizvod dogovora između Američke vlade i političare u Bosni. Srebrenica kao grad je žrtvovana jer je nakon tog navodnog zločina srba, Amerika imala povoda za napad.

Što mislite generalno zašto se Jugoslavija raspala, tj. zašto je Vaša vlada imala želju da to uradi?

Sve je jasno, ljudi koji su nekad huškali na rat a ujedno i pripovijedali o miru sada su vlasnici kompanija koje eksploatiraju razna rudna bogatstva i slično! Jednostavno, napravili su od Vas robove, vaši ljudi rade za džabe i taj proizvod ide u Njemačku i Ameriku, oni zarađuju! A Vi još na kraju morate otkupite i uvesti ono što ste sami napravili, pošto nemate novca, morate se zadužiti, to je čitava priča sa cijelim Balkanom!

Niste bili na Kosovu aktivni kao agent CIA, ali da li je i tu bilo nekog pritiska od strane Amerike?

Kako ne! Kosovo je oduzeto iz dva razloga, prvo zbog rudnih i prirodnih resursa a drugo, Kosovo je vojna baza NATO-a! U srcu Europe je njihova najveća vojna baza.

Imate li poruku za ljude iz bivše Jugoslavije?

Imam. Neka zaborave prošlost, ona je inscenirana i lažirana. Izmanipulisani ste, oni su dobili što su htjeli i glupo je da se Vi još mrzite, morate pokazati da ste jači i da ste shvatili tko je sve napravio! Ja se iskreno ispričavam! Zato dugo vremena i otkrivam tajne CIA i Bijele kuće!

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA! – Sabahudin Dudin Šehović. Recenzija – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

Recenzija

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA!

Sabahudin Dudin Šehović

Kukavičluk genocidnog mučitelja nije lako objašnjiv fenomen. Dok se poptuno bezosjećajno i krajnje nipodaštavajuće odnosi prema nedužnoj žrtvi, istovremeno naređuje toj žrtvi da pogne glavu i da ne gleda svom tamničaru u lice. Da ga žrtva ne bi prepoznala, to je naizgled primaran razlog, ali je mnogo bitnije da se iz jednog drugog razloga mučitelj plaši susreta sa pogledom svoje žrtve: taj pogled bi predstavljao sudar sa svojom savješću.

Rodin - Vrata pakla 1

François-Auguste-René Rodin – „Vrata pakla“ (fragment)

Koliko god se činilo da mučitelj uopće nema savjesti, dalo bi se naslutiti iz njegove paranoidne brige nad svojim mrakom, da ga ne bi obasjala munja pogleda sjećanja na minulo prijateljstvo sa žrtvom, da ta savjest ipak negdje opasno tinja u njegovoj podsvijesti i da ugrožava njegovu narcisoidnu uživljenost u ulogu vladara koji može po vlastitom izboru presuditi o tuđem životu.

Ipak, pomirenost sa trenutnom situacijom potlačenog, sputanog, bespravno lišenog slobode, svirepo mučenog, nije i ne može predstavljati mirenje sa nametnutim položajem kao sudbinom. Bar ne za sve sužnje. Sabahudin Dudin Šehović, potomak šeyha, starješine tekije, prvaka derviškog reda, učitelja, znao je da mu je sudbina u rukama samo Jednog Gospodara i da mu samo On može odrediti trenutak kraja ovozemaljskog trajanja. A ono je žigosano nevjerovatnom mukom, da pretrpi i preživi pakao od kog nema i ne može biti goreg.

Prve asocijacije koje se nameću pri susretu sa ovakvim svjedočenjem o ljudskoj zloći spontano su okrenute Danteovom prikazu pakla u Božanstvenoj komediji, Mikelanđelovom Strašnom sudu, ili, Rodenovom monumentalnom djelu Vrata pakla.

I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedne druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili? A, onda, preko noći su te svoje prve komšije optužili lažnim optužbama da bi ih mogli uhapsiti, imovinu njihovu pokrasti, kuće i bogomolje im zapaliti, a njih zatvoriti u zloglasne logore. Gdje nestadoše „čojstvo i junaštvo“? Kako izvjetri njihovo sjećanje na ime pjesnika Skendera Kulenovića i njegovu poemu „Stojanka majka Knežopoljka“? Izgubio oba brata, od 1941. godine u partizanima, sekretar Udruženja književnika BiH, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, pisao je Kulenović:

Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk… Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo.

 

ugolino-e-i-suoi-figli 1 A
 

François-Auguste-René Rodin (Prema Danteu) – „Ugolini i njegovi sinovi i unuci“  (koje je grof Ruđeri zatočio u kulu da umru od gladi)

Gdje nestade sjećanje na Branka Ćopića i njegovu „Pjesmu mrtvih proletera“?

Mrtve su ruke i mrtve puške, u Smrti se prestrojavamo, drug je uz druga svog; a njih je bilo… a njih je bilo – deset na jednog.

I dan će slave doći, pobjeda bit će naša, nestaće divljih zvijeri, s četama Slobode marširaće tada i mrtvi proleteri.

Očigledno, oni koji su pokušali okaljati obraz i čast čitavog naroda, moraju znati da je neuništvo bratstvo i u smrti mrtvih pjesnika, proletera, Skendera i Branka. Moraju znati da nijedan zločin i grijeh prema čovjeku ne može ostati neokajan. Ni u zemljama u kojima se izrodila antiljudska ideologija agresorske invazije na zemlju dobrih susjeda, nisu svi ljudi isti. Od tamo je jedan Čedomir Petrović, sin poznatog glumca Čkalje, koji se javno deklarisao protiv te nastrane ideologije što se okončala genocidom. Svi znaju za majora Mihajla Petrovića, generala Divjaka… Od tamo je ime kontraadmirala Vladimira Barovića, uklesano u vječnost – pravi Jugoslaven i pravi čestiti oficir Titove armije, sin Crnogorca i Slovenke, koji je radije oduzeo sebi život nego da puca po vlastitom narodu. (Otac mu je bio general JNA i prvi ratni zapovjednik Prištine 1945. godine. Ubrzo nakon što je postavljen na tu dužnost, smijenjen je, jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima. Zbog toga su suborci Vladimira Barovića zapisali: Staro pravilo: od valjanog korjena – svaki list je valjan.)

Uzaludno je bilo uništavati tuđe živote, porobljavati, sadistički premlaćivati do smrti prve susjede, unesrećiti nedužne duše. To je i poenta Dudinove knjige.

Fascinira njegovo filigransko registriranje detalja, neopterećen ikakvom patetikom saopštava činjenice, faktografski, hronološki. Primjer je to nepokornosti ljudskog duha i nonkonformističkog stava prema mizernosti i minornosti kreatura sklonih izdaji čovječnosti.

Od posebne je vrijednosti estetički moment Sabahudinovih reminiscencija na sretna vremena, kad su ljudi živjeli složno, pa u vrtlogu prizora nasilja nalazi predah u slici pitomih golubova koji su također izgubili svoj mir i dom.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, pa znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema? Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela? Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao?

Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je držati i hraniti, ne samo u kafezima, nego bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je i zvonik gdje su bila golubija gnijezda, koja nije dao dirati. Golubovi su se tu legli i niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Znam da se njihovo gukanje čulo sa zvonika, kao i sa tavana naše džamije u Rici gdje su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje je rafalima i zoljama rastjerali Milan Vujčić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke crkve, ove noći, vatrom netjerali? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira? – pitao sam se prestravljano.

Kao i golubovi, razjureni ljudi. U nepovrat, čitave porodice. Promijenjen čitav grad. Svetinje porušene i oskvrnute. Mnogi živi još traže svoje mrtve, živi su, a i sami duševno polumrtvi tavore po svijetu pokopani u svoju šutnju, i vjerovatno nikada neće smoći hrabrosti da progovore o svojoj patnji, o poniženjama koje su pretrpjeli.

A možda je, ipak, ova Šehovićeva knjiga jak podsticaj da se zlikovcima ne dopusti da miruju i trijumfuju u svom zlu. Govor o njima je satisfakcija pravdi i istini, pa čak i da ih ruka pravde ne dostigne, od neprocjenjivog je značaja vrijednost svjedočenja i osude koju će potvrditi vrijeme, a ono je već tu. Šehovićeva knjiga nosi pečat paradigmatski intoniranog projekta za školstvo u čitavom svijetu. Ona bi trebala biti uvrštena u svjetsku literaturu, i to prevashodno psihološke studije, za proučavanje izvora i nivoa do kojeg može dosegnuti dekadentnost bića-demona kakvi su bili četnici. Ta paradigma važi za sve oblike odrođenosti od humanosti, bilo da je riječ o ustašama, Boko Haram, Daješ, ili kojim drugim anti-ljudima u Americi, Izraelu, Saudiji, Kurdistanu, Čečeniji, u Kini…

Autoru Šehoviću poželimo puno mira, a knjizi da bude čitana i da budu slijeđene vidljive i nevidljive poruke o bratstvu. Zaboraviti se počinjeno zlo, potpun genocid prema Bosni, ne može, niti smije. A put do pomirenja vodi jedino preko potpunog priznanja krivice agresora. Ova knjiga je velikodušan prilog budućnosti, a o njoj se ne može misliti ako se ne shvate i ne prihvate elementarne norme humanosti do koje se ne stiže jednostvanim preskakanjem stepenika koji vode preko mukotrpne samospoznaje. Graditi mir znači spoznati i prevazići izvorište zabluda i korijena svakog oblika zla. Ako su u Kragujevcu i Kraljevu prerano pali otkosi u jednoj „Krvavoj bajci“, razlog je to bio više da se nikada bez poziva vlasnika ne uđe tuđu bašču, njivu, kuću… Ali, činilo se nekim spodobama da princip sto za jednog za njih ne važi… da je krv đaka preko lijeve obale Drine neke druge boje… Da ljudi moraju pognuti glave i ne smiju gledati istini u oči. Sabahudin Šehović je dokazao da to nije tako. Svojim životom stradalnika i pisca, Sabahudin je postavio moćne orijentire koji mogu izdražati sve bure. Samo ih se treba uvažiti i poštovati. Svaki od njih leži na jednoj neizgovorenoj tajni i nedorečenoj tragičnoj sudbini.

Hvala Sabahudinu za jedno teško i mučno literarno proputovanje kroz pakao i natrag. Mi svi smo dužnici za Istinu koju je on, nažalost, iskustveno spoznao. Teško je o tome čak i čitati; kako li je tek bilo njemu taj pakao proživjeti i preživjeti?

O, zar se i to može? Da – mi smo proleteri!

U ovom ćopićevskom proleterstvu sintetizovan je duh bosanskog čovjeka. A iz Sabahudinove spoznaje koju nam je iznjedrio iz rijeke civilizacijskog pomračenja preko koje je prešao, izranja snaga duha tog Čovjeka. On sve može, i zna, a posebno preživjeti, kad mu je najteže, i uprkos svemu. U toj alegoriji je poziv, zov i izazov: istrajati i pobijediti. Bosna je neuništiva.

_____________________________

Tel-Aviv, 14. juli, 2016.

 

PITANJE – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

PITANJE

(Iz “Posljednjeg”)

Može li se planeti Zemlji oprostiti što se vrti oko Sunca? Ako je krčag pao i razbio se i njegovi se dijelovi ponovo slijepe, može li se zaboraviti da je on ipak razbijen i da njegova vizuelna kompaktnost predstavlja iluziju? Od palih trešanja može li se očekivati da se vrate na svoje grančice i ponovo pretvore u cvjetove? Zaborav i oprost kao metafizičke kategorije s onu su stranu mogućeg. Njihova je potencija hegelijansko samoukidanje, samopregorijevanje, do nepostojanja. Sve drugo je „švedski sindrom“ koji, nepreboljen, uzrokuje – uzastopno ponavljajuću osvetu. Mi možemo jedino da istražujemo i shvatimo korijene zla, i da primjenjujći znanje na svoj život, tim primjerom iniciramo eventualnu ciljanu promjenu. Ko unaprijed nacilja lošu karmu, ona će mu se i dogoditi. Ko se unaprijed samosvjesno brine o svojoj duši da ne padne u napast hedonističkih izazova, izbjeći će uzročno-posljedičnu reakciju vječitosti ponavljanja bola i izdaje.

Pitanje već davno počivajućim roditeljima:

Koliko olovnih suza može stati u ovu kristalnu čašu kojom me darivaste i koju nazvaste životom? Nikada, nikada ne spomenuste zlo. Ne rekoste ni uobičajeno – čuvaj se! Ništa! Znali ste, ali niste vjerovali da može osvanuti isti dan kom ste me ukrali. Da me sačuvate? Ne očekujte da im oprostim. Zaboraviti ne mogu. Ja sam samo trešnjin cvijet. Prerano ili prekasno procvjetao, isto je. Nema povratka. Ne mogu čak ni kao Pero Zubac reći da sam davno prokleo Hrista. Psovao jesam, ali nikada Njega. Kao što Ga nisam nikada molio ni da me zaštiti. Kako Ga dijeliti sa zlima kojima je potrebniji? Ne vjerovah i ne vjerujem u oprost. Opraštaju oni koji će opet naći razlog da im se oprosti. Zaboraviće da im je zaboravljeno. Ne trebaju mi lažni brodolomnici u mojoj krhkoj barci. Oni su izazvali pomor labudića. Oni su svojim zloduhom-zlodahom sledili moje prerano procvale cvjetove trešnje. I mržnja i osveta su njihove, prizvali su ih, biće im. Ja plovim dalje sam. Ponio sam samo mali kaktus.

Trovali su moju dušu
Pretvorih se u kaktus
Što procvjeta samo jednom
U hiljadu godina
Samo jednim cvijetom
Žutim , bez mirisa ,
Ali i bez otrova

SUZE MAJKI SREBRENICE – Abdulah Sidran

Abdulah Sidran

Sidran

SUZE MAJKI SREBRENICE

Bolje da je nema
Nego da je ima
Ovakve
Kakva danas jeste
Naša Srebrenica

Ni mrtvo ni živo
U njoj
Boraviti ne može

Pod olovnim nebom
Od olova zrak
Niko još nikada
Nije naučio
U pluća udisati

Iz nje bježi sve
Što ima noga
Su kojima može
I ima đe pobjeći

Iz nje bježi sve
I ono što niđe
Nego pod crnu zemlju
Nema pobjeći

Pravoslavci bježe
Pridošli i domaći

Muslimani bježe
Oni što mišljahu
da su se vratili
u svoju Srebrenicu

Koji je od njih
Živ nekako ostao
Otišao pa se vratio
Ni jedne jedite zime
Sa ljetom nije sastavio
Niti jednu jesen
Sa budućim proljećem
Nego je gledo
Da što prije opet
Iz Srebrenice
Umakne

Odavno više nema
Ni komšija katolika

Srebrenica bijaše
U davna doba
Prelijepo i milo
Stono mjesto
Njihove
Plemenite udruge

Braća franjevci
Otišli su davno
Kao da su
U mudrosti svojoj
Znali da će doći vrijeme
U kome više neće biti
Ni dobre Srebrenice
Ni u njojzi ljudi

Govore nam
Dvanaest godina nam govore
Kako je u Bosni
Prestao rat
Uče nas
I pisane nam upute
O tome šalju
Kako je u našoj zemlji
Prestao rat
I kako više niko
Ne smije
Gledati
U prošlost

Zar oni
Uistinu vjeruju
Da smo živi mi
Koji ovdje stojimo
I sa ovog mjesta
Govorimo tako
Kao da stvarno jesmo živi

Zar misle da se zove zdravlje
Zar misle da se zove razum
Ono što je u nama preostalo
Od negdašnjeg našeg
Razuma i zdravlja ?

Zar ne vide
Zar ne čuju
Zar ne znaju
Da smo mi
Svi
Šta nas je preostalo
Mrtviji od svih naših mrtvih
I da ovdje, danas, njihovim glasom
Glasom naših mrtvih
Iz njihovijeh grla vrištimo
I njihovijem vriskom – govorimo

Ne date nam
Da u prošlost gledamo !
A mi u nju ne gledamo
Nego ona u nas gleda
Krvavijem očima

I kažete:
U budućnost gledajte !

A mi nju
Nikakvu i nigdje i nikako
Ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda
A kamo li da nas vidi
I o nama brine

Nikakvu mi
Budućnost nemamo

Mi imamo sadašnjost
U koju se ljudskim okom
Pogledati ne može

Mi isti
Od olova zrak
U našoj Srebrenici
Koje više nema
Dišemo sa onima
Čije su oči
Čije su ruke
Čije su duše
U krvi
Naših očeva
U krvi naše djece
Naših muževa
Naše braće
Naših sinova

Ogrezle

I samo se oni
Mogu radovati
Vašoj komandi
Da u prošlost ne gledamo

U šta mi to drugo
Osim u nju
Imamo gledati ?

Zar možete materi kazati
da ne gleda sina ?
Zar sestri možete
Komandu slati
Da ne gleda brata ?

Uzmite nam oči
Ali nas više nemojte tome učiti
Ne šaljite nam više
Takve savjete, upute i komande !

Možda i jeste
Kako vi velite
Prestao rat

Ali je nama
U našoj Srebrenici
Rat prestao maličuk
Prekodana
Dok se i same varakamo
Da jeste tako

Ali su nama
Već dvanaest godina
I ljeti i zimi
Prekratki dani
A duge i preduge
Noći srebreničke

Čim se prvi sumrak javne
Mi svoje kapije gvožđem mandalimo
Da ne dođe
Da ne uđe
Onaj što je onomad
Došao i ušao
I sve nam naše
Milo i drago
Od života rastavio

A danas nam ko đoja
Mir u Srebrenici čuva

Kako da spava
Srebrenička majka ?
Čim oko sklopi
Eto rata na vrata
Eto onog trena
U kom je vidjela kako se
Pod četničkim nožem
Od vlastitog tijela rastavila
Glava njenog sina !

Samo joj se ponekad
Od hiljadu u nesanici
Proučenih Jasina
Smiluje dragi Bog

A san kad joj
Na oči spusti
Ona u snu sastavlja
Glavu sa tijelom
Nesahranjenog sina

Kako da živimo sadašnjost ?
Kako da u prošlost ne gledamo ?

Naša jedna sestra ima
Pa grob sebi napravila
Od jednog sarajevskog stana

U Sarajevu živi
A Sarajeva
Ni vidjela nije

Prozora ne otvara
Kroz njih pogledati ne smije
A kamo li da smije
Na ulicu izići

Četvero je djece izgubila
Iz groba ne izlazi
Nego veli
Ako bi na ulici
Kakvo momče il djevojče srela
Pa joj koje od njih
Na koje od njenih zaličilo
Srce bi joj prslo
U četiri stotine
Krvavih komada

Je li to Mir ?
Da li tako prestaje Rat ?

Kad zašuti željezno oružje
A do neba vrišti materino srce ?

Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pred našim kućama
Pod našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Čuva naš mir ?

Vama jeste vaša
A nama naša prošlost
Nikako nije prošla
Niti će proći
Dok olovno nebo
Od srebra Srebrenicu
Našu prekriva
Dok pod njenim
Od olova nebom
Olovni zrak
I olovne zalogaje
Dišemo i gutamo
S onima što jesu
Promijenili košulju
A srce pod košuljom
I u srcu mržnju
Niti su mijenjali
Niti kane mijenjati

Vama vaša jeste
nama nije
naša prošlost prošla

Nemojte nas vraćati
Nemojte nas vraćati
U takvu i tu
Od olova Srebrenicu

Nego barem na tren jedan
Pogledajte gdje vam se
U dušama
Po knjigama
Zagubilo zrno
Istine i Pravde

Ako u svom srcu
Barem jedno jedino
Od Istine i Pravde
Zrno pronađete

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu Srebrenicu
Srebrenici vratite !

Mrvu Pravde
I zrnce Istine
U sebi nađite
Srebrenice –
Srebrenici vratite !

I mi ćemo se
Uz Božiju pomoć
Što žive što mrtve
Odmah u nju vratiti

Neka se
Uz Božiju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše

I duše ove naše
Žalosne i mrtve

Sa živim dušama
Svih naših mrtvih

(11.7.2007)

UBIŠE MI ZEMLJU – Meliha Miljević

Meliha Miljević

Meliha Miljević 1

UBIŠE MI ZEMLJU

Ubiše mi Zemlju, gdje me prvi plač predstavio bjelini snijega,
duboka i trpka…
Gdje mi ptice pjevaše uspavanku i sreću poželješe,
na majčinim grudima…
Ubiše mi Zemlju, gdje poderah toliko hlača od vražije kože
na sankama i batina popih koliko treba…
Gdje natucah mukom prva slova i gdje ne voljeh zakone fizike
jer nisu ličili na snove…
Oteše mi livade i sjeme i Sunce što mi sijaše toplinom,
koju u svijetu ne nađoh…
Srušiše gnijezdo svijeno i toplo, moju Jugu i ništa ne rekoše, ne pitaše,
a ja caklenim očima gledala…
Nisam plakala, ne bi me čuo niko sem trave
gdje su mi đerdani želja ostali skriveni…
I gdje mi pjesma prva zaorila….Oteli…

Gdje mi je mati pekmez od šljiva kuhala u avliji,
pa pijeskom ribala kazan kalaisani…
I gdje sam jagnje na cuclu pitala i plavu mašnu
mu na grlo vezala…
Ubiše kaldrmu na korzou, gdje ostaše stope mojih
prvih lakovanih cipelica, u kojima sam
pored oca skakutala i moj jorgovan udisala….

Ukrali mi nebo, plavlje i sivlje od ijednog igdje…
A ja ga voljela kad se spusti zamal’ do čaršije,
skoro da ga uhvatim i vidm od čega li je je…
Htjela sam znati ima li pamuka u oblacima,
pa me dajdža gledao k'o naleta bez mozga…
Kako ćeš to pitati, to se ne pita, ali ja pitah….
Okužiše ga i naružiše i boju mu promijeniše,
ali imam ga u snovima, iza očiju, kad čvrsto zažmirim….
Oteli mi i ni “oprosti”, kao da je zemlja komad linoleuma na kome mače trenira
na izlazak “po radi sebe”, eh neka su…

U mojim grudima pjeva se pjesma i ja je čujem…
Ništa ne pitam, neka ih…
Ćutim i gledam ovo nebo i Sunce što ključa vrelinom,
a mene ne grije….
Prostrem u snove svoju travu i mali brijeg iza kuće, tamo,
pa se sita nesjedim, nagledam i kotrljam niz padinu… i čekam kraj…

Kažu, kad odlaziš, vidiš kaleidoskop svega što ti je drago bilo…
Onda ne brinem, vidjeću je.
Sretnu, olistalu, raspjevanu, punih bisaga i vimena…
Draga moja, moja Zemljo, ne plačem, neću… snivam
Snove mi srušit ne mogu…

BOSNA I HERCEG-VOJVODINA – Piše Marjan Hajnal

 Marjan Hajnal

U Sarajevu

BOSNA I HERCEG-VOJVODINA

Vojvođanski hercegovat (prema Deklaraciji Ordo Novus Seclorum, preciznije određen kao Protektorat Unije arapskih, njemačkih, kineskih i ruskih zemalja) 

Mislio sam da će me ova mučna tema, prema svjesnom izboru i podsvjesnom zamoru, bar neko vrijeme zaobilaziti, ali, jutros, čitajući knjigu Abdulaha Sidrana „Oranje mora“, kada dođoh do poglavlja „Dovoljno je samo Bosna“, ponovo se uskomešaše moje misli o odsustvu svake logike u odnosu Bosanaca prema sebi samima, sudeći prema servilnoj snishodljivosti u ravni krajnjeg mazohizma. Da ne bi bilo zabune, ako im riječ potomka naturaliziranog i od imperijalnog kleronacizma emancipovanog Austrougara Hajnala Emila-Bosanca nije kristalno čista kao djetinja suza u namjeri da im objasni i pojasni u kakvu su ih podlu zamku uvukli Austrougari, Turci i ini Čivuti, neka im bude bar malo bliže što ih i Akademik Sidran priziva k pameti (a i njegovo se „sumnjivo“ prezime ne završava na –), da su Bosanci samo Bosanci.

I zato: Eureka! Imam rješenje za tvrdoglave!

Kad već nikako neće sebi da utuve u svoje uznosite glave da nema zemlje sa dva imena osim one „svoje“ koju zovu kako su im drugi nametnuli, a ne prihvataju ni da se obrazuju i da shvate da je hercoga po Carstvu bivšem i sada-inkarnirajućem bilo puno i ni po jednom drugom se ne prozva njihova pokrajina osim u Bosni, da bar malo budu odani svom maternjem jeziku pa prihvate da je hercog, iliti herceg, (lat. dux, tal. duče) u prevodu vojvoda, i ni mikrogram više!!! Po Vojvodi Stjepanu se na popisu iz 1991. kao njegovi sljedbenici izjasnilo tek 467 građana. Ni prema magarećoj logici nije jasno kako onda u UN proglasiše nezavisnu RBIH, a ne odmah Republiku Bosnu? Mogli su, ali nisu htjeli, jer, ne ide im u imperijalnu crnosvjetsku, a ni domaću kvislinšku računicu: nisu bitni onih 4,377.000 već su bitni onih 467 !?

Dakle, šta je patent u slučaju naziva naše zemlje? Kad već neće da su Bosanci, neka se na sljedećim izborima izjasne kao Bosanci i Vojvođani. Da! Naša zemlja se po njima ne zove Republika Bosna i Hercegovina, već Bosna i Vojvodina. Puno je bilo hercega/hercoga/vojvoda, ali, samo su naši bandoglavci ljubitelji svega „stranjskega“. Ljube biti nobl-snobl, pa neka je i kolonijalno ideološko leksikološko đubre. Elem, naši sjeverni susjedi, Lale u vojvodstvu Banata, Baranje i Bačke, imaju svoje pobratime, Bosanske Vojvođane. Pa sad, koliko kojih gdje ima, ko je čiju zemlju neselio ili na nju bacio oko, teško je znati, a krv nije voda. Možda zato tako olako, onako bratski, s vremena-na-vrijeme proljevaju krv jedni drugima. Pa čak i oni koji ih baciše u te lance krvave pitbulske kavge, više ih sažaljevaju nego oni sami sebe. Ima li lijeka bosansko-vojvođanskom bunilu, tom bukoglavom sado-mazohističkom dogmatizmu koji Bosance vodi iskorjenjenju? Dokle će ih skupa sa unucima prodavati za kutiju šibica?

Uz dopuštenje Avde Sidrana, citat iz njegove prethodno pomenute knjige, za ilustraciju tome šta je Sarajevo bilo prema popisu stanovništva od 10.10.1910, rubrika „Maternji jezik“:

Bosanski jezik 36.400, njemački 5.246, španjolski 4.875, češki 1.702, mađarski 1.392, slovenački 789, poljski 502, talijanski 465, armenski 103, ciganski 100, rumunski 59, grčki 39, slovački 35, rusinski 34, turski 31, francuski 31, ugarski 17, engleski 12, arapski 2, ostalo 1. (H. Kreševljaković: Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave, 211, str., IV).

Kako se počelo 1991. sa depopulizacijom Bosne, Herceg-Vojvodine, što je samo nastavak davnašnje masonsko-austrougarske zavjere demografskog inženjeringa, uskoro će ista lista zastupljenih jezika u Vojvodini br.2 izgledati slično, samo idući obratnim slijedom.

Svemu ovome ipak su najkrivlji sami Bosanci/Bošnjaci koji u sebi zaboraviše i u potpunosti pokopaše Bošnjane (i stećke im svakako već odavno skrnave i rasturaju): Bošnjaci su narod koji ne može da se usaglasi ni o tome pod kojim će imenom nestati (A. Sidran „Oranje Mora“, str.98).

Prema našoj endemičnoj varijanti  lijepe Machu Picchu postojbine gdje su nas zaputili politikanti, korumpirani, zombirani i vjerovatno već biočipovani barkodirani hemboti, najbolje je da počnemo razmišljati o novom, naravno, tautološkom nazivu: Vojvođanski hercegovat (prema Deklaraciji Ordo Novus Seclorum, preciznije određen kao Protektorat Unije arapskih, njemačkih, kineskih i ruskih zemalja). 

Neprijatelj Bosne je neprijatelj.

Bio satnik ustaša vojvoda paša herceg ili četnik, isti su.

Izdajnici. 

I jezika, i vrila, i busena, i stećka.

Ubiše Nenca, kraj njegovog zdenca. Ubiše Gradaščevića. Ubiše Džemu. Ubiše Suadu i Olgu, Boška i Admiru. Ubiše muža i šest sinova Have Tatarević. Ubiše Srđana Aleksića. Ubiše Gorana Čengića, rukometaša. Ubiše Omera Filipovića. Ubiše Denisa Mrnjavca. Ubiše Mahira Rakovca. Premlatiše dečka, slikara Nusreta Hodžića, prebiše čak i Orhana Bajraktarevića, profesora na FIN, na islamski svetac, 27. noć Ramazana, Lejletu-l-kadr… Ništa nabildanim hembotima više nije sveto, ponajmanje Bosna i Čovjek njenog neba, vrela i grumena.  

 

 

 

Pismo jedne majke. Ne boj se, sine! – Šefika Ličina

 Šefika Ličina

Pismo jedne majke

Ne boj se, sine!

http://vrazici.blogger.ba/arhiva/2009/05/27/2186526

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje”. Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš”.
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj.” „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti”, nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. “Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili Ti si moćan, jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, Ti slamaš polahko.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?
Ne boj se sine, tu je majka.
Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:”Biće to heroj, babin, Bosanac pravi”. Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina.
Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.

Majka….