TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG (iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG

(iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”)

***

Kad odlete svi ždralovi

Ležao je pored puta, zagledan u smiješne patuljaste oblake, kopljem proboden nešto ispod srca. Uz tutanj bojne opreme i zveket grivni prolazili su nadomak njegove glave umorni legionari u pokidanom poretku. Neki su mrmljali pogrde i prezirno odmahivali. Buku i uvrede upijala je zemlja pod njim odnoseći nemile zvuke daleko u svoju utrobu, a on ih je čuo kako se kao eho vraćaju i iznova mu ranjavaju biće nepodnošljivim bolom. Obrnute slike prašnjavih grivni, ukrašenih raznim gravurama i reljefima, činile su mu se iz blizine tako neobične i nepoznate, kao da ih vidi prvi put, ne osjećajući da slične njima ima i sam na svojim nogama.

Nakon što prođe i zadnji red vojnika, odnekud se prema njemu sjatiše djeca i tri žene od kojih najstarija odvede mališane do sjene obližnjeg drveta, zatim se pojaviše još dvije djevojke. Kada mu jedna od njih donese vrč a druga pridiže glavu, jeknuvši on istrže koplje iz grudi i one se razbježaše uplašene.

Vratiše se kada opet klonu po rijetkom poljskom bilju tek probuđenom poslije kiše. Nikada nije ni pomislio da zemlja može biti toliko bliska i draga, mila i privlačna neodoljivom svježinom. Nije više osjećao bol, samo toplinu života koji ga je napuštao pretvarajući se u crvenu mrlju pod njim. Osjeti da ga male nježne ruke pridržavaju, ali njegove usne nisu mogle piti, vodu ili vino, nije znao. Gledao je samo, oblake i oči, i mali neven u kosi mlade žene, čiji se lik usijecao u blaženi pomen ljepote sa kojim je tonuo u san prozirnog beskraja.

Nalazio je još toliko snage da pažljivo dodirne tobočić sa bočicom, za pozdrav dalekom snoviđenju, ili skorom susretu, naslućujući smisao davnog proročanstva. Ponirući u neki duboki mirisni topli mir, pratio je visoko na nebu jato ždralova. Dok su se dostojanstveno gubili prema sjeveru, njihovo već slabo čujno kliktanje otkidalo je sa obzorja viziju svega minulog i pretapalo se u laki treptaj tako žuđene tišine.

I utrnu svjetlost što je sjala stazama neobičnim, tegobnim i lijepim.

Na njegov štit, rječiti spomenar oslikan tragovima borbi, blage ruke ostaviše nevenov cvijet.

Kada sporog i tihog koraka, bez osvrtanja, konačno svi odoše od svježe humke, pojavi se najplemenitiji glasnik svijeta anđeoskog. Oprezan, pun poštovanja, jedan leptir njihao se na snopu svjetlosti odbljesnute o štit, kao da je moć metala htio preliti u svoje malo čudesno tijelo.

***

Tajna praha zemaljskog

Da li se objava destrukcije Logosa doista mora vezati za Babilon? Nije li bilo i prije i poslije tog legendarnog rascjepa uma drugih sličnih preduslova za obnovu predstava o početku kraja civilizacije? Vjerovatno je jedna strašna noć predodredila taj kraj.

I raniji protivnici jevrejskog monoteizma skrnavili su jerusalimsko svetište, postavljali su biste imperatora na oltar, uvodili nečiste životinje, prisiljavali stanovništvo da se odreknu tradicije i zabrana, pokušavali ih primorati da jedu nedozvoljenu hranu, ukratko, činili im život nemogućim.

U maju 66. godine tiranija prokuratora Gesija Flora dovodi do masovnog jevrejskog ustanka. Iz Cezareje je krenuo na Jerusalim da uguši pobunu i kazni nepokorne Zelote koji mu nisu htjeli platiti danak. Rimske jedinice stacionirane u Jerusalimu su se morale predati, ali Zeloti ih nisu poštedjeli. Prividna pobjeda je nadahnula ustanike u cijelom Izraelu i kao rimski odgovor, u proljeće 67. godine, 60.000 legionara, ili, deset legija, iskrcalo se u sjevernoj luci Ptolemaidi, današnjem Akku, i pridružilo starim posadama.

Jerusalim, godina 70-a, četvrta pod opsadom. Na sjeveroistočnim padinama, sa otprilike istog mjesta odakle je Hristos posmatrao Drugi hram, sjedi Vespazijan, Caesar Vespasianus Augustus Titus, kraće zvani Tito. Sjedi i razmišlja. Već je sedam dana prošlo otkako je ponovo stigao, ali niti se pomjera, niti prima generale.

Znao je koliko nije bio omiljen u Senatu i zašto je upravo on počašćen ovom ulogom koju je trebalo da izvrši.

Znao je da ga zamišljaju kao beskrupuloznog krvnika koji će za ćutanje glavnih svjedoka pristati na svaku ucjenu.

Znao je i za raskol među jevrejskim vođama pobune, a imao je i pouzdane informacije da velika grupa hrišćana priprema bijeg.

I nije ga to toliko moglo navesti na sentimentalnu pomisao da pored već odloženog roka za napad produži mogućnost mirnog raspleta za još sedam dana, koliko se kolebao zbog činjenice da je s pripadnicima jedne posebne grupe unutar jevrejske zajednice, nevješto prerušen, viđen njegov najmlađi sin. Ne bi problem možda ni bio tako dramatičan da on lično nije Kornelijusa postavio za komandanta Prve legije.

U prvobitnom nastupu bijesa činilo mu se da bi ga lično sasjekao ako bi ga sreo, ali, budući da je i sam bio sazdan od sasvim drugačije unutarnje supstance od one vanjske ljušture pokrivene još i oklopom, iz dana u dan tonuo je sve više u tugu i roditeljski očaj. Sreća da je to prvi doznao on, no, šta će biti ako ih otkriju Rimljani iz ekstremne frakcije koji su samo glumili lojalnost Korneliusu?

Ili, ako ih zaustave ostrašćeni i samoubilački zaslijepljeni branitelji grada?

Haos. Otac i sin, na suprotnim stranama. Osvajač i dezerter.

Nešto dalje, u Getsimaniji*1, nalazi se njegov najstariji sin Titus Flavius kome je u potpunosti povjerio komandovanje odlučujućom bitkom.

Oko 24.000 legionara nakon kraćeg primirja čekaju njegovo naređenje za posljednji napad, ali on ne žuri. Čekao je na očev mig, a on kao kamen, sjedi i ćuti. Nakon što je njegov prijatelj Galba umro, Vespazijan je postao jedinim ozbiljnim pretendentom na carsku krunu. Otonu je pripisano samoubistvo, a suparnika Vitelija su navodno ubili zavjerenici iz redova njegove vojske. Vjerovatnom se čini verzija da je Vespazijan od njega preoteo zimske rezerve žita, što je značilo postati gospodarem obilja ili gladi. Vespazijanove pristalice su uspjeli zauzeti Rim 20. decembra 69. godine i uplašenom Senatu nije preostalo ništa drugo do da Vespazijana proglasi carem. Smirivši pobune u zapadnim provincijama Vespazijan je imao više vremena da se posveti stanju u Judeji. Opsada Jerusalima, ostavljena mu da sada on o njoj vodi brigu, zadavala mu je mnogo glavobolja. Titus, Tito, ili još kraće Tit, pridružio se ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da obnovi senatorski ugled. Vespazijan je prethodno neko vrijeme proboravio u Rimu da bi bio ustoličen za novog imperatora. Plašio se podlih smicalica svojih protivnika, međutim, iscrpljeni unutarnjim sukobima, zajednički su polagali sve nade u promisao da ih može ujediniti samo neko ko je kadar svima reći ne i nikome ne polaskati, a Vespazijan je bio idealan tip beskompromisnog tiranina kojeg su se plašili čak i više od Nerona. Bar su mislili o njemu da je takav, a on je svoju ulogu znao vješto igrati. Donekle zbunjen, brzo je odlučio da vojsku pod zidovima Jerusalima prepusti Titu. Vespazijan je dvojici nešto starijih sinova, Titu Flaviusu i Domicijanu, još za života povjerio dio diplomatskih i vojnih mandata, ali nije zaboravljao ni Korneliusa: odredio ga je za generala elitne Prve legije. Tit je bio u nedoumici šta da čini jer je znao glavni razlog očeve sporosti. S druge strane, raslo je nestrpljenje kod vojske i nije mogao predugo čekati. Petnaest dana već je prošlo od Pesaha, mnogi hodočasnici i posjetioci htjeli su van iz grada, međutim, pobjeći se nije moglo, a uhvaćenim bjeguncima se surovo presuđivalo.

A sada, još i ta sramota sa polubratom! Da im se ruga sa zidova i poziva ih da se vrate kućama!

I sam je bio nesiguran u ishod cijelog ratnog pothvata vođenog toliko iracionalnim motivima. Ipak, njegove moralne dileme nisu smjele uticati na izvršenje ratnog plana. Domicijanus se ne bi ni najmanje libio da ga sruši i preuzme mu kontrolu. Kada je u pitanju carska titula ne poznaje se ni rođeni brat. Domicijan je bio suviše hirovit da bi brinuo za bratov i očev ugled.

Kornelius je bio Vespazijanov sin sa robinjom te nije imao pravo da učestvuje u nasljeđivanju. Robinja, dobivena na poklon, tada još sasvim mlada, dovedena iz unutarnjih planinskih krajeva u Solin kroz koji je prolazio, postala je jedinom družbenicom prema kojoj je Vespazijan gajio dublja osjećanja. A ona, od nekog prelijepog vodeničarskog kraja, vječito tugujući za svojim zavičajem, u toj tuzi rodi mu sina i ubrzo umre. Jedinu relikviju koju je imala uz sebe, sa kojom je šapućući razgovarala i pred kojom se molila, bila je mala bočica sa vodom koju joj je plavokosi ratnik, i sam porijeklom iz njenog kraja, nekom prilikom krišom donio s izvora pod Igmanom.

Našli su je jedno jutro u vrtu pored magnolija. U stisnutoj ruci imala je bočicu svoje čarobne vode*2. Za života, nikada se nije dala nazvati robinjom, pokušavala je da pobjegne i uspijevala, ne znajući ni kuda da krene. Vraćali bi je i tada bi kao srna padala u sjetu i nikako nije mogla da shvati ove ljude kojima ništa nije bilo sveto. Nije pila od njihova pića, nije jela od njihove hrane, već samo ono što je sama spravljala. Možda je upravo ta njena posna “jalova” hrana, kako su joj se izrugivali, jednom prilikom spasila samog Vespazijana. Bio se teško razbolio i ona ga je njegovala i pojila napicima od rijetkog bilja koje je poznavala, ali ne kao gospodara, činila je to istom revnošću i samilošću kao što bi njegovala bilo kog drugog bolesnika. Od tada je Vespazijan volio i čuvao još više.

Nije mu bilo lako da je zaštiti od ostalih nasrtljivaca i ljubomornih konkubina, a neki su već i osjetili na svojoj koži da se sa ovom nepokornom ženom ne može postupati kao sa ostalima. Ma koliko su se trudili da joj nadjenu neko ime, odazivala se jedino kao Igmanka. Obasipana poklonima, ničemu nije pridavala značaja, niti je bilo kakva vrijedna stvar mogla potamniti sjaj njenog sjećanja na talase bistre rijeke pored koje je rođena. Kao opčinjena mogla je u noćima mladog Mjeseca sjediti pored Tibra, ali ono što je ona i samo ona mogla čuti, bio je šum neke druge rijeke.

***

Oduvijek je Kornelius bio samo svoj, pristojan, ćutljiv, hrabar i nepokoran. Po blagosti nalik majci, a Vespazijanu sličan po tome što se nikada nije znalo šta misli i šta smjera da učini. Ma koliko da je dječaka odgajao spartanski u njemu je opstajao duboko skriven svijet hranjen čežnjom za slobodom od strogih nazora i principa na kojima se održavala viteška i plemićka tradicija. Iako upregnut u borna kola civilizacije, u najmoćniju imperiju čiji uticaj nikada nije zamro, Kornelius je bio preteča mnogih kasnijih vizionara, sklonih miru i nenasilju, pjesmi i prirodi. Znanja i vještine omogućile su mu da već u dvadeset petoj godini postane komandant legije, ali sada, kada je trebalo da opravda ukazano mu povjerenje i potpomogne očuvanju ionako poljuljane očeve pozicije, odlučio je da se prikloni glasu savjesti i jedne noći je jednostavno nestao. Budnim čuvarima koje je imao svuda oko sebe, naravno, potčinjenih njegovom ocu, nije promaklo da se u posljednje vrijeme Kornelius u tajnosti sastajao sa lijepom Judit. O tome je doznao i njen otac, vlasnik radionice u kojoj je sa tri sina proizvodio muzičke instrumente. Jakovu je bilo tek osam godina, ali je i on pomagao. Malo koji posjetilac da je bio u gradu a da nije kupio nešto od njihovih proizvoda. Uživali su ugled skromnih i tihih ljudi, a sad, odjednom, njihova ljubimica u zagrljaju neprijateljskog oficira!

***

Baklje i lomače što su sa okolnih uzvišenja u potpunosti opkoljavale grad, pružale su sablasan noćni prizor neposredne prijetnje.

– Šta misliš, kada će napasti?, pitala je Judit.

– Ne znam zašto već nije pokrenuo vojsku, glasio je kratak odgovor.

–  Da li si siguran u svoju odluku?

Ako osjećaš koliko mi je stalo do tebe, nadam se da pretpostavljaš i to da sam vam se pridružio iz uvjerenja neodvojivo vezanim za smisao nečega što će uslijediti mnogo vremena poslije nas.

Kornelius nije imao namjeru da se bori protiv svojih. U početku se sakrivao, no, ne izdržavši i samu mogućnost da se bilo ko javno ili tajno naslađuje mišlju da se pritajio pod skutima žene, pojavio se kao duh obasjan mjesečinom i držao besjede dojučerašnjim vojnicima o besmislu i neopravdanosti osvajačkog nasilja. Ali one noći kada su rimski vojnici poslije uobičajenih sodomskih pijanki provalili u jedno od naselja i surovo pobili sve, od osam dana do osamdeset osam godina i nakon što je našao izdišuću trogodišnju Juditinu sestru, u njemu se nešto prelomilo. Plakao je kao da je njegova, izašao je na zidine držeći njeno tijelo preko ruku i urlao:

– O, Rimljani! Zvijeri!

Nije bilo čudno što su mnoge porodične starješine među Jevrejima lično ubijali svoje kćeri i supruge.

Zaboravio je ko je i kome pripada, sjećanje na Rim je u njemu izazivalo sada još samo mučninu i prezir. Odlučio je da će ubuduće voditi jedino svoj vlastiti rat. Videći svoga bivšeg komandanta, razdrljenog, raščupanog, kako ih proklinje sa zidina, vojnici ustuknuše. Nijedna strijela ne poletje put Korneliusa. Iako je njegovim dojučerašnjim saborcima bilo dojavljeno da postoji naredba da ga ubiju kao izdajnika, niko se nije javno odvažio na takav gest. Dok su ga jedni više sažaljevali kao ludu, drugima se doimao kao otkrovenje njih samih i onog što su nosili u podsvijesti. Desetina iz njegove legije mu se jedne noći pridružiše, ostali su zbunjeni protestvovali ili prećutno odobravali. Malo je bilo onih kojih su bili ubijeđeni u opravdanost ove osvajačke misije. Tuđa zemlja stranih običaja, nepoznatog čudnog pisma, zemlja hrabrih ratnika i lijepih ali divljih, odveć gordih i nepotkupljivih žena.

– Šta tražimo ovdje? Za koga? – nerijetko su se pitali oni u kojima glas čovječnosti nije bio posve omamljen i odagnan otrovima beščašća.

Bilo kako bilo, dan konačnog napada neumoljivo se bližio. Kao da nije bilo dovoljno što su deseci hiljada branitelja poginuli u borbama ili su prilikom pokušaja bijega mučki ubijani i raspinjani. Gotovo da nije bilo mjesta na gredama i stubovima, pošto za krstove već odavno nije bilo dovoljno drveta. Posljednje primirje pred Pesah Rimljani su lukavo iskoristili. Malo su se povukli od zidina i kao u znak dobre volje dopustili hodočasnicima i članovima rodbine da uđu u grad. Zatim su zatvorili sve pristupe. Znali su da ionako izgladnjelo stanovništvo neće dugo izdržati pritisak. Podjele i sukobi prvaka su posebno pogodovale padu morala odbrane. Jedino što branitelji nisu znali odnosilo se na gubitak prethodne milosti i da ih njihov Bog više neće čuvati. Hrišćani su vjerovali da je tome doprinijelo kamenovanje Stefana; bila je to posljednja kap u prepunjenoj čaši Božjeg gnjeva na Jevreje. No, oni su i dalje smatrali da je uprkos brojčanoj nadmoći napadača Herodov grad neosvojiv, te su bili ubijeđeni da će i ovaj atak proći kao i prethodni. A Herod Veliki (73. – 4. p.n.e.) zaista kao da je sve bio predvidio, pa i ovakvu eventualnost. Zahvaljujući sistemu tajnih kanala i prolaza, grad nikada nije bio u potpunosti bez dopreme svježe vode i hrane. Da se sticajem okolnosti, zbog praznika, nije učetvorostručio broj ljudi unutar zidina, gladi vjerovatno ne bi ni bilo. Ovako, u posljednjoj fazi opsade, bilo je već i najtežih pojava odstupanja od važećih civilizacijskih normi.

***

I onda, konačno, u miru prvomajskog predvečerja, dok su još trajale molitve, izviđači sa kula jerusalimskih počeše kao sumanuti tuliti u rogove. Svima bi jasno da su Rimljani krenuli.

Bio je to početak bitke što će potrajati do augusta, 9. ava, do kojeg će poginuti (ako je vjerovati Josefu Flaviusu) još 120.000 stanovnika nesretnog Grada Mira, ili, ukupno, 1.120.000 Izraelaca od početka opsade. Još 900.000 ih je bilo zarobljeno. Kako je budućnost izgledala u očima Korneliusa?

Savršeno miran čekao je prvi talas napada. Poznavao je taktiku, do juče je sam komandovao najboljim rimskim oružnicima.

Onda je učinio nešto sasvim neočekivano, koliko je to zaprepastilo njegove nove saborce, još više je iznenadilo Rimljane: dok su legionari postavljali svoje moćne katapulte, Kornelius se spusti sa zida i uputi pravo prema njima. Međutim, jedna pojava iza njegovih leđa iznenadi i njega. Jakov, Juditin najmlađi brat, krenuo je za njim. Korneliusa skoro da napusti hladnokrvnost, no, već je bilo kasno. Vojnici se baciše prema Jakovu da ga uhvate. Skačući kao vjeverica preko kamenja i provlačeći se kroz oštrotrne žbunove ismijavao je vojnike. Mnogo vjekova poslije takvu hrabrost i drskost pokazaće jedan dječak na barikadama Pariza. Jakov je bio Gavroš prije Gavroša, gamen svoga vremena. Iz praćke je gađao Rimljane, nazivajući ih pogrdnim imenima i pjevajući smiješne pjesmice. Ostali vojnici su se smijali dok na kraju ne preusmjeriše pažnju na svog važnijeg posjetioca. Niko nije znao šta da čini. Kornelius je u borbenom stavu stajao i ćutao. Napokon, tri legionara što su prethodne noći pili malo više, ili nisu znali o kome se radi, odvažiše se da ga napadnu. Poslije par minuta borbe ležali su mrtvi. Bio je to jasan znak da Kornelius nije sišao ni da moli ni da pregovara. Dosta je rekao prethodnih dana sa zidova. Znao je da su iza ove opsade njegov otac i braća, da su legionari pripadnici samo neznatno disciplinovane, zavedene, pijane, razvratne i opasne rulje, a iza njegovih leđa da su slobodoljubivi ljudi u svojim domovima, sa porodicama, na zemlji koju im je njihov Bog posvetio nakon dugih lutanja i padova. Nisu mogli ni pomisliti da bi velelepna građevina hrama mogla biti ostavljena bez Božje milosti. Ovoga puta su bili spremni radije da svi izginu nego da se još jednom predaju i krenu u roblje.

Pred njega izađe njegov bivši kapetan Germanik. Kornelius i njega pobijedi, ali ga samo razoruža i poštedi. Plemenitost prema poraženom protivniku je ponekad značajnija od pobjede. Da li će gest dobročinstva imati smisla zavisi od svijesti pošteđenog i od toga da li će shvatiti vrijednost dara. Smatrao je da je s njegove strane ovo bilo dovoljno ohrabrenje braniocima i potvrda da se nije slučajno našao na njihovoj strani. Oni kličući pomogoše njemu i Jakovu da se vrate unutar zidina, uvrstivši ih među svoje heroje.

***

Titus mlađi, Tito, još kraće zvani Tit, nije mogao da povjeruje u sve što su mu prenijeli, ali je Vespazijan sasvim mirno primio vijesti o događaju. Jedino je Domicijan ključao od bijesa:

– Suviše je ropskog i divljeg ostalo u njemu da bi ikada izrastao u šta drugo osim u izdajnika. Kako ocu nikada nije bilo jasno kakvu je zmiju nosio u njedrima?

– Nemoj tako govoriti!, presječe ga hladnim glasom Tit. Znaš i sam koliko je odmjerene i uravnotežene pažnje i brige otac poklanjao nama. Ni ja ne opravdavam našeg brata, ali shvati: on je dovoljno propatio time što je bio vječito ostavljan bez prava koja su bila nama zagarantovana. Stavi se u njegov položaj: imaš sve i nemaš ništa, stalno te svi podsjećaju da si sin robinje i da ne pripadaš svome okruženju kao ravnopravan član. Da si ti rastao tako omalovažen, odgurnut, prezren, gdje bi danas bio? Šta bi te obavezivalo da budeš s ove strane? Osim toga, ne zaboravi, vlast je uvijek iznad čovjeka, a trebalo bi da je u službi čovjeku, da postoji radi čovjeka. Ona koristi sve vrste prevara, zašto bi joj onda svi bili odani? Zato se ne možemo osvrtati na našeg brata s toliko neprijateljstva.

– Mi ovdje branimo Imperiju, a ne izdajnika, nekog nepredvidljivog odmetnutog polubrata-polučovjeka. Nikada nije bio cjelovita ličnost…

– Varaš se, veoma se varaš, dragi brate. Kornelius je, ako se čisto pravno i vojnički posmatra, izdajnik i dezerter. Samo po sebi je jasno da niko ko drži do vojničkog kodeksa ne voli takve ljude i njemu ćemo morati suditi, ali ne kao braća, već kao oficiri i ne ovdje, već u Rimu. Veći je problem što si ti osvetnički postavljen, mržnja bi te odvela u linč. Nad kim? Nad bratom po ocu. Nije li upravo ta nesrećna podudarnost razlog našeg prisustva ovdje?

– Ciljaš li na to kako je iz bratoubistva nastao Rim? Ili kako je i Avram imao dva sina, od dvije žene? Pa kao što je naš otac uspješno, ne razlikujući nas međusobno, odgajao nas, mogao je i Avram svoje sinove.

– Slušaj, Domicijan! Civilizacija je htjela nešto drugo. Htjela nas je odvojiti od životinja, htjela nas je podrediti svojim monogamnim moralnim normama. Pogledaj nas Rimljane, pogledaj Rim! Kao što je pao Vavilon, i Rimljanima će doći njihov sudnji dan. Vavilon se jednostavno preselio na naše ulice, ne zna se ko je s kim i ko je čiji. Pogledaj naše zakonodavstvo, koliko je ono prilagođeno našem sujevjerju? Držimo robove a govorimo o pravu čovjeka, o demokratiji. Zar i robovi nisu ljudi? Mi ih možemo lišiti slobode, ljudskih i građanskih prava, možemo ih nekažnjeno ubijati, prodavati ili iskorištavati kao sluge za sve svoje sebične potrebe, ali nikada nećemo moći u njima izbrisati ono po čemu su ne samo jednaki nama već su uvijek iznad nas. E, zbog te razlike, zbog naše zablude smo mi ovdje, a Kornelius tamo. On je to shvatio prvi baš zato što mu je majka bila porobljena, no, ona nikada nije robovala nikome. Rob se može poniziti, može se vrijeđati njegovo dostojanstvo, ali njegovim unutarnjim bićem vlada um, a našim bićima vladaju oholost, silništvo, bijes, rasipništvo… Mi ćemo završiti ovaj zadatak zbog kojeg smo tu, srušićemo Jevrejima njihov dom da bismo postavili naše kipove, ali kipovi su samo ćutljive kamene figure. Došli smo da tuđ narod porobimo, da ga pretvorimo u dio našeg veličanstvenog promašaja. Ja već vidim kako će pred mojim imenom povijest razmetljivo prostirati sagove preko kojih će se k uzvišenim iluzijama uspinjati laži laskavaca i pravih izdajnika. A Kornelius će u poređenju s njima biti slavljen kao heroj, od antiheroja uzdizaće ga kao sveca. Vidio si ovo danas? Kada pobijedimo, što je neminovnost, biće to samo početak našeg pada. Trijumfalni pad je sve što će nas prije ili kasnije snaći. Mi nismo došli da kaznimo Jevreje, već da im u moru krvi otmemo ono što sami nismo uspjeli da stvorimo. A to je vjera u jednog Boga, vjera u privatnost svog života, svoga doma. Istina, oni su svoje proroke progonili, ali mi smo ih naučili kako da ih se na što zastrašujući način trajno riješe. Naš veliki Pontije Pilatus, taj najjadniji beskimečnjak, oprao je ruke, ne od krvi proroka ili Boga, već od krvi miliona nevinih žrtava koje će pasti u skoroj ili nešto daljoj budućnosti. I kao što je krv Jagnjetova pala na Jevreje, pašće i na nas. Upravo je to ono što je naš brat shvatio bolje od nas. Njegov um je par hiljada godina ispred našeg. A mi, dok se ne pomirimo sa istinom, glumeći svako svoju ulogu u ovom pozorištu sazdanom na sasušenim korama soli i besmisla, koračaćemo kroz krv kao da to nismo mi i kao da je sve samo san. Da nismo mi na redu da povijesti ucrtamo naše likove, umjesto nas učinio bi to neko drugi. Zato ćemo zaboraviti da smo ljudi. Imperiji nisu potrebni samomisleći asketi već suludi i bezosjećajni terminatori.

Domicijanus se malo izmače. Pogled mu je bio kao ledenom pokoricom prevučen. Ništa više nije mogao ga odgovori Titu. Samo popravi svoju togu i tiho se udalji. Mislio je:

– Ako Tit nije u pravu, izgubio sam oba brata, a ako je u pravu, izgubio sam sebe samoga. Ili ćemo svi pasti, zajedno s ocem? Po zlu će nas pominjati. Zašto je baš na Flavijuse pala tako teška kocka?

***

Vespazijan već odavno nije sebi postavljao slična pitanja. Više ga nije brinulo šta će reći u Senatu i šta će misliti obični građani. On se i dalje bez značajnije pomućenosti duše ponosio svojim najmlađim sinom. U povijesti će konačno biti popunjena ogromna praznina. Kao što nisu svi Jevreji bili krivi i nije bilo nikakvog opravdanja za tvrdnju da su baš svi bili Jude, ni on za svoga sina sada nije mogao reći da ih je izdao. Jednostavno, povijest zna svoj posao, nepogrešivom sigurnošću raspoređuje ljude na polja svoje prividne protivrječnosti. U takvom svjetlu je vidio i svoju vlastitu ulogu i ulogu ostalih sinova Rima. Poslati su da osvoje i vladaju. A šta će o njima izreći vrijeme, nije bilo njegovo da se time bavi. Još jednom ovlasti Tita da komanduje vojskom i on se poče pripremati za povratak. Nije htio biti prisutan kada se hijene rata okome na plijen. Nije to bio ravnopravan rat, čovjek na čovjeka, junak na junaka. Bio je to rat vođen uz pomoć ratne tehnike protiv grada, a grad, ma koliko bio i sam oličenje tehnološkog savršenstva, branjen također adekvatnim sredstvima, nije bio u mogućnosti da se odupre dobro organiziranoj profesionalnoj armiji. Zato se sada Vespazijan više bavio mišlju šta će se dogoditi poslije. Osvojiti bedeme Herodova hrama nije imalo predznak obične pobjede. Po svijesti o veličini protivnika Vespazijan se razlikovao od svih ostalih zavojevača. Utoliko mu je bilo teže. Divio se Herodovoj domišljatosti i njegovom graditeljskom geniju. Šta ga je moglo nadahnuti da sagradi sve što je sagrađeno pod njegovom vlašću? Iako se govorilo o njegovoj okrutnosti i zahtjevu da se pogube sva muška djeca do dvije godine, jer se, navodno, među njima trebao pojaviti novi kralj judejski, ni u jednom rimskom niti jevrejskom izvještaju se ne vidi da je Herod u to bio umiješan. Osim toga, ako je umro četiri godine prije Hristova rođenja, kako je mogao tražiti pogubljenje još nerođenoga? To je bio još jedan od dokaza koliko se povijest krojila na nelogičnim i proizvoljnim informacijama. Rimljani su imali impozantnih građevina po cijelom svijetu, ali hram kao što je ovaj jerusalimski niko nije vidio. Tit je gorio od želje da sazna gdje se nalazi Veliki Kamen, o kom je samo slušao. Ko i kakvim čudom je mogao da pomjeri takav teret? Šta je Herod krio pod njim? Mnogi su legionari slušali o Kamenu, ili legendi, ali niko nije bio siguran da li on zaista postoji. Nekoliko članova Senata bili su upoznati sa planom podzemnih dijelova grada i svi su na čudan način završili. Neko je imao posebne razloge da se o tome što manje zna među nepozvanima. Posljednji je bio Galba, a njegovom smrću gasi se i trag o tom planu. Predosjećajući svoj skori kraj Galba je povjerio Titu ono što je vidio. Kakvu ulogu i za koga su trebali da obave Flavijusi? Kako je stradao Veliki Zidar, glavni Herodov inženjer i ko je naručio njegovo ubistvo? Sam Herod, ili su obojica otrovani prema nalogu istog naručioca? Rimljanima su još kako bili potrebni ekstremni Zeloti za izgovor. Čak su ih infiltrirani rimski špijuni obučavali kako da napadaju legionare. Tako se izdiferenciralo krilo religioznih “bodežara” kojima je predstava o obimu rimljanske odmazde bila nepoznata. Naivno uletjevši u klopku bili su uvučeni u igru samouništenja.

(Sudbina Zelota bila je tragična i tek rijetki znaci ukazuju na nepravilnosti u vrednovanju njihove uloge. Ili ih se apriori osuđuje ili se odveć nekritički afirmiraju njihova djela. Ni u jednom aspektu ne postoje dovoljno argumentirani dokazi da su Zeloti nanosili više štete no koristi svojim sunarodnicima, jer da nije postojao njihov otpor, sasvim je izvjesno da bi Jevreji već davno nestali. S druge strane, način njihove borbe bio je proizvod mističkog uticaja kabale i vjerovanja u prvopozvanost, kao i ostalih, nedovoljno poznatih izvora nadahnuća. Završnicu njihove tragedije predstavlja masovno samoubistvo na Masadi 74. godine).

***

Glasnik je sav zadihan utrčao u Titov šator i jedva dolazeći do riječi saopštio da je cijeli vod iz Germanikove centurije izginuo pri prvom napadu. Zeloti su ih pustili da “otkriju” jedan od tajnih prolaza u grad, zatim su im zapalili i zarušili odstupnicu ostavljajući im jedinu mogućnost da se kreću do suprotnog izlaza, a tamo su ih čekali i zatvorili se zajedno sa njima boreći se do posljednjeg. Drugi glasnik je donio također rđave vijesti. Još prije nego su počeli dejstvovati katapulti, brojne posade su bile prinuđene da napuste postrojenja na koja su padale vatrene kugle bačene iz grada. Očigledno su Zeloti imali protivoruđa, znatno manja po dimenzijama, ali ne manje efikasna. Pitanje je jedino bilo kolikim rezervama raspolažu, jer se očigledno radilo samo o pokušaju da se Rimljani otjeraju dalje od grada. Istini za volju, Tit i nije želio da sruši cijeli grad, a inače je sa okolnih uzvišenja mogao bez problema da pogodi bilo koji njegov dio. Međutim, pošto su i ostali glasnici počeli dolaziti sa vijestima da su Zeloti odbili bilo kakvu ideju o predaji, Titu je postajalo jasno da neće imati izbora. Naredio je da se po svaku cijenu osvoji nekadašnja Herodova rezidencija “Antonija” iz koje je pružan najjači otpor.

***

– Vrijeme je da kreneš. Ovdje više nema mjesta onima za koje još nije prekasno i koji su odlučni da prežive, jer sutra već neće se moći provući ni krtica. Zatvorili su sve prilaze. Ko izađe ove noći spasiće se, bar za sada, pokušavao je da ubijedi Judit.

Ona se u početku protivila, a Kornelius nije ni znao da je ona kradom, prerušena u muškarca da je niko ne prepozna, već nekoliko noći provela s lukom, nedaleko od svoje braće na bedemu. Visokom motivacijom obuzeti da odbrane čast svog doma, svoje povijesti, svoje budućnosti, branitelji nisu ni imali toliko vremena da u čudnom mladiću koji je tako neustrašivo štitio i izvlačio ranjene, prepoznaju svoju Judit o kojoj su do juče govorili s toliko pogrda i prezira. Bila je hrabra, posebno pred ocem, kojem nije mogla da otkrije da je među stradalima pronašla najstarijeg Jonatana i da je izdahnuo na njenim rukama. Da je svojim očima gledala kako dolijeće ogromna vatrena gromada bačena s rimskog katapulta i u buktinji smrvljene kule nestaju nekoliko momaka, a sa njima Jov. I da su malog Jakova uhvatili i odveli. Da je od njih petoro ostala još samo ona i da više neće imati s kim da pravi lire i flaute. Strašna je bila ta noć. Trebalo je poći posljednjim neotkrivenim slobodnim podzemnim prolazom prema Mrtvom moru i alternativnom tajnom Herodovom skrovištu na Masadi. Za života Herod je mislio na sve i kao da je predvidio ovakav rasplet.

Tužno je bilo gledati kako tuđinci osvajaju kuće jednu za drugom, ulicu za ulicom, kako surovo odvode zarobljene koje će ili pribiti na krstove ili će ih čuvati do prvih borbi protiv zvijeri i gladijatora u arenama.

***

Utrnuo cijelim svojim bićem, Tit mlađi je primao vijesti o toku borbi. Krv je sada već neštedimice tekla. On sam nije imao pravi uvid, prevelik je bio opseg linije rata, zapravo, ta linija više nije ni postojala, niti je njega ko čuo. Izdao je jasnu naredbu da se jezgro hrama ne dira, ali kako su se tamo zatvorili najratoborniji Zeloti i za taoce uzeli njima nelojalne građane i zarobljene legionare, kao da se otvorilo grotlo vulkana. Vojnike niti je više ko vodio niti su koga slušali. Ili se samo činilo da je tako? Neko je i u ratu vidio samo veliku pozorišnu predstavu. Da, oni nisu došli slučajno, znali su tačno šta traže i znali su približno gdje da traže. Čak je i jedan od Germanikove garde bio uključen, onaj koji je prividno dezertirao i prešao na Kornelijevu stranu. Pod njegovim uticajem, kada je već postalo jasno da napadači nezadrživo napreduju ka hramu, nekolicina najgorih Zelota okomiše se na Korneliusa nazivajući ga izdajnikom, špijunom i da je njegov prelazak samo podla rimljanska varka. Nemajući izbora, prinuđen da se brani, gorko je žalio što nije otišao: sada se borio protiv bivših svojih i svojih sadašnjih, u dvostrukoj borbi. Zeloti ga zarobiše i vezaše za stubove pored mosta, spremajući se da ga kamenuju. Ostali Kornelijevi saborci padoše u borbi pred njim, drugi se razbježaše. Dio pokolebanih Rimljana odlučili su da prihvate debele konopce bačene spolja i da ih pričvrste za stubove. Napolju je deset pari volova bilo spremno. Kada su neutralisani Zeloti strijelci, oni krenuše. Četiri puta su pokretani bičevima vučonoša i tek peti put prepuče glavni stub. Za njim, kao domine padali su ostali, a preko njih uz strašni tutanj slamali su se arhitravi.

Titus stoji sučelice sumraku i sluša jezive vapaje što se prolamaju od hrama. Njegov paralisani um usporenim ritmom, kao kroz najdublju pomrčinu registruje vizije što kasne za zvucima lomljave. Izmijenjene svijesti, kao kada se prvo vidi munja pa tek poslije čuje grmljavina, samo je to kod njega bilo obrnuto, slušao je brže od promicanja slika viđenog. Otužne slike su zastajkivale u njegovoj svijesti, – kao da se opirala da ih prihvati i pretvori u činjenice.

Pored kamenih blokova srušenog mosta našli su Kornelijevu kacigu s njegovom karakterističnom ždral-perjanicom i predali mu je. Znači, nije otišao, borio se. Tamo se vodio najstrašniji boj. Gdje je sada i da li je živ, ili je zarobljen, ili zatrpan pod ruševinama? Titus naređuje prekid borbi, ali nikoga nema ko bi ga mogao čuti. Hodajući gore-dolje, rukama pritiskajući uši, čak i ne zna da su ga tjelohranitelji u posljednjem trenutku spasili od zavjerenika poslatih da iskoriste upravo ove ošamućujuće trenutke potpune pometnje. Vatra guta grad i sve se pretvara u krvavi ugrušak kamena i neba. Oni koji traže svoj plijen došli su do velikog mosta, on vodi direktno na plato hrama. Da bi presjekli pristup i onemogućili Zelote da se popnu i priključe braniteljima, Rimljani, nakon što se glavnina Druge legije popela, ruše veliki luk (kasnije nazvan Robinsonov). Tit čuje tutnjavu glavnog lučnog kamena teškog dvadeset pet tona kao da se to događa tu pred njim. Nemajući više snage da shvati svoj položaj, uđe u čador i pade na koljena. U očaju, stisnutih očiju, uzdignute glave i raširenih ruku, nalik starim rabinima u molitvi, poče blago da se njiše lijevo-desno i poluartikulirano šapuće:

– Ludilo, potpuno ludilo, sve ludaci, i ja sa njima! Oprosti! Oprosti mi!

***

Onog trenutka kada su ga vezali za stub i htjeli kamenovati, Kornelijusa je spasilo samo čudo. Videći da se ništa ne može sačuvati, Zeloti ga ostaviše misleći da je to za njega najbolja kazna, izrečena od njegovih Rimljana, da se sve sruši na njega. Tad osjeti ruke kako ga odrješuju. Kao duh, iza stuba promoli se Germanik.

– Poštedio si me i naučio praštanju i plemenitosti.

Par sati poslije, veličanstveni plato bio je samo gomila krša, a nad žalosnim ostacima grada visoko se uzdizao oganj, vidljiv sa svih okolnih mjesta, kao poruka da je opet stigla nebeska kletva. Niko ne zna koliko je poginulo Rimljana, ali krv njihova pomiješana sa onom branitelja, plavila je svaki stepenik, svaku stopu u vrtovima, na krovovima. Razlike nije bilo u boji te krvi već samo u demonima koji su njom vladali.

***

Tu noć proveli su zajedno. Prethodno, garavi i osmuđeni vatrom, okruženi jaucima, pod nebom koje je škripalo od jezivog bola i koje je izgledalo kao da će se zajedno sa stubovima hrama i samo srušiti, nađoše starog dobrog maslinara, pred njim se zavjetovaše jedno drugom i on ih blagoslovi umjesto rabina, bez rođaka i svatova. On joj darova prelijepu dijademu. Mnoge kraljice pozavidjele bi njenoj ogaravljenoj ljepoti.

U kratkotrajnom zatišju pred osvit, pričao joj je o višnjama iz neke daleke zemlje, govorio joj je stihove svoje majke i besjedio o čarobnoj amajliji. A ona je, ozarena, zaboravljajući sve, uzimala flautu i tiho svirala, zastajući zagrcnuta kada bi se prisjetila sestrice, braće i srušenog doma ispred kojeg odbija da se pomjeri sjedokosi starac kojem je užarena kugla, kada je pala i rasprsnula se, odnijela vid.

Šćućureni kao djeca, sklonjeni u maloj zavjetrini starog maslinjaka, sjedili su među neobranim bokorima lavande.

– Ti također ne možeš ostati. Poći ću samo ako ideš i ti. Ja se moram opet sama večeras provući dolje da još nešto završim, a sutra ćemo zajedno poći ka sigurnijem mjestu.

***

Jedino su oni bili zadovoljni, jer su našli. I uskoro su svi bili mrtvi. Tajna je opet varljivom igrom sudbine prelazila iz ruku u ruke. Prvo su izvlačenjem kocke odabrali desetoricu, potom četvoricu, dok nije ostao samo on: čuvar Herodove tajne. A onda, našao se pred njom.

– Daj mi to!, reče mu tonom koji nije odavao ni tračak nade da se šali.

– Zašto si se vratila?

– Jer sam znala. Daj mi to i idi.

Judit je gledala u blijedo lice starog slijepog starca, njegovu sijedu kosu, ruke. Njen otac. Savlađujući se, i jedno i drugo, znali su da je suviše besmisleno. On poljubi mali zavežljaj i pažljivo ga spusti na prag. Držeći se drhtavom rukom o zid, nesigurnim korakom udalji se bez pozdrava.

Ko zna ko je on uopšte bio. I njega su doveli. Stalno je pričao o brodovima, nadahnut svirkom nepoznatih vjetrova, u početku je pravio flaute, a poslije i lire. I djeci je prenio neki čudan duh, neustrašivost, prkos, i oči, vedre, živahne ili sanjive, blaženomodre i snježnozelene.

Bio je jedini o kom Herod Antipas (koji je dao razapeti Hrista, treba ga razlikovati od prethodnika, Heroda Velikog) nije mislio ništa, i to je bio preduslov sreće, jer, o kome bi Herod počeo da razmišlja, zadugo mu se najčešće nije pisalo dobro.

– Doviđenja, oče! Blagi ti vjetrovi snili u jedrima i dobri te vali nosili, bile su njene posljednje misli upućene starom majstoru, ponavljajući njegove riječi kojima su se došljaci uz osmijeh čudili:

– Ovdje u kamenjaru, on nas ispraća kao da smo mornari! Ali su ga prihvatali i voljeli. Njegova visoka, neznatno povijena silueta se stapala sa sjenama punim opake tišine. Ranjene masline širile su težak miris.

– Zbogom, tata!

Tek tada se s njenog lica otkidoše dvije krupne suze.

***

Neman je divljala:

– Kako, nestao? Toliki put, tolike žrtve, i ti se usuđuješ da mi kažeš da ga je sakrila neka žena?

 – Da, starac nije mogao da ga zadrži. Bio je potišten i zabrinut, ali ne prkosan i uplašen. Reklo bi se da ga je nešto posebno činilo nedostupnim. Reagovao je konfuzno i na svako od naših pitanja je na teatralan način uporno izdavao komande:

– Skrati pramčana jedra! Ispravi kormilo!…

– I slično. Ništa nismo saznali.

A Judit je, dobro proučivši plan, vratila kovčežić na njegovo mjesto. U povratku pomjeri male poluge, izum njenih predaka iz vremena podizanja egipatskih piramida, usavršen od Velikog Zidara u ovom hramu. Pijesak je kliznuo kroz uski prolaz, pokrenuo uljni hidraulični sistem i teški kameni blokovi su se zauvijek sklopili oko male komore. Predviđen samo za slučaj opšte katastrofe, mehanizam je imao funkciju da sakrije ono što se, do vremena omega, nije trebalo ni moglo pronaći…

Sat vremena poslije bila je s druge strane gdje je čekao Kornelius.

– Rekla si samo nakratko, da pozdraviš oca i da povedeš Tikija.

Tiki je veselo mahao repom, a ona nije bila voljna da se pravda. Samo se blago smiješila, sjetna i ipak, i pored svega, kao da je na neki neobičan način bila srećna.

 ***

Masada

Grad-utvrda, još jedan graditeljski podvig Heroda Velikog. Na širokom stjenovitom platou, 440 metara iznad Mrtvog mora. Gradnju je počeo Hašmonejac Aleksandar Janaj, između 103. i 76. god. p.n.e. Prema jevrejskom vojskovođi koji je prešao na rimsku stranu, Josefu Flavijusu (Josef ben Matatjahu haKoen, 37.-100.), Herod je na Masadi podigao 37 kula i dvorac unutar utvrde.

Ako je okolina Jerusalima specifična u klimatskom i geografskom pogledu, ako je lokalitet grada od presudnog značaja na razmeđu tri kontinenta i ako je kao takav bio izazov za sve osvajače, za ulogu Masade može se reći da je svojim položajem, dominirajućim nad putnim pravcima uz Mrtvo more, bila nešto kao stražarska kula. Na zaravnjenom prostranom platou nepristupačnog brda sa skoro okomitim stijenama, nalik na ostrvo u pustinji kamena, Masada se Esenima, izbjeglim Zelotima i građanima Jerusalima činila neosvojivom. Kao takva bila je poseban izazov za megatehnički progres. Džinovskim katapultima Rimljani su prvo nabacali toliku masu kamenja da su premostili manji ponor što je odvajao visoke stijene Masade od nižeg platoa u podnožju, kako bi preko tog nasipa omogućili pješadiji da se približe gornjem utvrđenju. Nije teško zamisliti kako se početna samouvjerenost branilaca, svakim danom što su legionari više napredovali sa nasipom, pretvarala u očaj, jer, znali su da se neće moći oduprijeti. Danja žega mogla se i podnijeti, cisterne su bile pune vode, imali su hrane, držali su sitnu stoku, imali su golubove u kolumbarijumima. Ponekad su, u početku, da bi pokazali kako nisu gladni, bacali Rimljanima dijelove svojih obroka. Noći su, međutim, bile nešto sasvim drugo. Bile su, ukratko, sablasne. Akustičnost prostora doprinosila je dojmu da je Masada bila ogromna pozornica. A tek svjetlosni efekti rasplamsanih vatri u podnožju!

Godina 73-a. Prošle su tri od pada Jerusalima. Rimljane predvodi Lucius Flavius Silva u osvajanju posljednjeg jevrejskog uporišta. Očekuju predaju. Izgradili su oko Masade vojne logore opasane zidovima, utvrda je bila sasvim okružena, te je bilo kakav bijeg bio nemoguć. Glavni rimski štab nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, kod Vodenih vrata.

Sve opsade liče jedna na drugu, ali ova je bila posebna po svemu. Neviđen eksperiment i demonstracija moći. Demonstracija silništva, bluda, bučnih pijančenja i terevenki, bahatog, profesionalno pripremljenog ljudstva, 12.000 vojnika, dvije legije, spram starih i bolesnih, majki sa djecom i 300 sposobnih muškaraca. Jedan dio žena se također borio. Od tih boraca odbrane, koji i nisu bili ratnici, koliko njih se ravnopravno moglo suprotstaviti krvožednim plaćenicima vičnim oružju? To samo govori u prilog činjenici s koliko hrabrosti i viteštva su se odupirali branioci najvećoj tadašnjoj sili. U mjeri u kojoj su znali šta brane, drugoj strani nije bilo poznato i jasno šta napadaju. Cilj je svakako morao biti znatno viši od gušenja pobune. Na Masadi su to znale dvije osobe. U Rimu je to znao Opsjenar. Svojevremeno je izabrao Heroda Velikog za nasljednika, u njegovoj ličnosti će okupiti sve kvalitete i projektovati ga za preteču prvog rimskog pape. On je to zasluživao i po svemu je to bio. Ali… Herod mu se samo prividno povinovao, ustvari ga je nadmudrio i ostavio, zato je sve što je uslijedilo bila čista osveta, a hajka protiv naroda bila je veo za prikrivanje mračnog cilja. I tako, uznoseći u zenit slavu jedne male grupe sužnja, zatočenih na kamenitoj i vrletnoj gori, u zamahu je dobijala nezajažljiva vladarica smrti. Od tada, sve do austrijskog novog strašnog okultnog Opsjenara, Kerbera 20-og vijeka. Njegov kerberovski lavež samo je nastavak istog koji se razlijegao kanjonima oko Masade.

***

Nikad više roblje

Na Masadi, posljednja noć. Elazar Ben-Jair poziva vođe porodica na savjetovanje, nakon kojega zajednički odlučuju da se neće živi predati. Borci napuštaju odbrambene položaje i spuštaju se sa svima ostalima u podzemnu pećinu veliku kao kongresna dvorana. Elazar Ben-Jair teško pronalazi riječi, guši ga bol, mrači mu vid, na kraju kao kada se razdanjuje, dolazi mu snaga od neke čudne svjetlosti, polako počinje svoj potresni govor, pećinski svod mu omogućava da se i tiše intonacije i one dramatične sažmu u neprekinutu poemu neviđenog po tragici oproštaja:

 

– Prahu zemaljski!

Stigao si času svom!

Doplovio si ušću svom, kraju svom, narode moj!

Zaboravljen u slavi, najmanji, na kraju svijeta, rode koji si trebao biti voljen i prvi. Nikoga još nije zapalo slično zlehudo slućeno i obistinjeno sumračje, kao mene ovo! O, da nije moralo ni mene! Sestre i braćo, očevi i majke, djeco i borci! Putevi zvjezdani oplakuju ovu noć. Ali, mi plakati nećemo, radovaćemo se kao i obično našim mladencima, i prvencima, i zrelosti našoj stasaloj uz mač pjevaćemo pjesme junačke, i vremešnima svojim pružićemo ruku da ne posrnu u tuzi. Pjevaćemo ode orošene kapljama naše krvi. Ali šta je krv? Tek sok masline stare. Ne jednom skrši je vihor, ne jednom spali je munja. A ona? Uvijek nova, ljepša, prkosnija, tu. Mi smo tek jedna njena odlomljena grančica. Za pomen pravdi, miru i Bogu svih. Znamo da nas zle vražje sluge traže i neće poštedjeti. Zato vas, kćeri, sestre i majke, žive dati nemani nećemo! Rekle ste i same, s nama ćete. Jer, šta bi vam bio život bez nas!? U grimiznim tunikama i togama, ali bez duše? Tek za zvjerin podsmijeh i hir? Velika je ova noć, pod punim Mjesecom, noć sjećanja na nevolje misirske i izvore babilonske. Noć, slika još veće noći, mukle pomrčine Mračnog što će jednom, ne za tako kratko i na drugom mjestu, s novim demonskim promuklim lavežom pod plašt svoj zaogrnuti svijet. Za njih, buduća zrnca rasute prašine naše, mi svijetlimo – sada. I nijedna neman naš osvit zaustaviti neće moći! Zato, veseli se do jutra, prahu zemaljski! I raduj se zaboravu, i slavi svojoj, kada si u beznađu, i u samoći. A meni, u ime vas, moja radost – moja tama. Neka sudi vrijeme duši mojoj. Neka k ušću vjenčanja svih voda ona plovi, gorda, slobodna, ili zauvijek ostane ovdje, prepuštena nemilosti, sama.

***

Na međi sudbine presreli su ga, kao bijedni tat da je bio. Samostrelom oboriše njegovog konja. Ni prema kome i ni prema čemu nisu imali milosti. Hitao je da pomogne onima kojima je bio potreban. Od neprospavanih i neprosnivenih proljeća zastalih u vjeđama punim sunca, nije ih odmah opazio te kasno posegnu za oružjem, ali i tako, puno ih je bilo za jednog umornog usamljenog ratnika, rapsoda-pustinjaka. Tada otpoče veličanstveni ples. Kružili su oko njega i mahali mu ispred lica crnocrvenim ogrtačima i mačevima, a ispred svih, ili lebdeći iznad, od blještećeg svitanja činilo mu se, jedan od njih, mrk, čela vezanog crnim povezom, igrao je igru koju je poznavao. Umoran bješe i nevoljan, ali prihvati je, dok su se njegovoj iznenada prizvanoj vrtnji, uzdizanju i skokovima čudili i divili u isti mah. Još ne vidješe takvog borca-ždrala. I kada su ostali još samo njih tri, onaj prvi, opak i mrk, s povezom, baci koplje. No, hrabri, plemeniti i prelijepi ždral-pustinjak ne pade odmah. Držeći jednom rukom veo smrti nastavi još da pleše, sve sporije, spuštajući se tek toliko da dotakne mak ili miloduh, ustajao je i nastavljao dok mu se ne zavrtje otežalo nebo. Tada poželje da je i sam miloduh. I ostade pomiren s vremenom i zemljom, pun nedopjevane pjesme rapsodske, suncu jutarnjem cvijet pustinjski rijedak i drag.

***

Činilo se da mračna objava prisutnog drobi pod sobom nadu malog leptira da će ikada uspjeti podići teški, iskrzani, oronuli, patinom pokriveni i u tamnozelenu mahovinu skoro potpuno zarasli štit.

***

15. nisana, ili prvog dana Pesaha, godine 73. Rimljani, umjesto da se suoče s teškom borbom, penju se na grad bez otpora, bez odbrane i ne shvataju gdje su svi nestali. Počinju s pretragom, sumnjajući da je postojao tajni prolaz kojim su možda stanovnici pobjegli, ali umjesto tako nečeg pronalaze pećinu s 960 leševa. Kolektivno samoubistvo, počinjeno zagonetnom bezbolnom metodom poznatom Esenima. Zapanjeni prizorom, pitaju se:

Zar je to posada protiv koje su se borili tri godine? Tako malo ratnika? Nijedna pobjeda nije bila za Rim toliko pirova i posramljujuća. Mnogi legionari poslije će odbaciti svoje mnogobožačke idole, a i oružje.

***

Odnekud dovode ženu sa djecom. Nije imala snage da žrtvenom tronu nametnute bezizlaznosti i beznadažne slave preda svoje malo jato.

Nešto kasnije pronalaze još jednu, s nestašnim dvoipogodišnjim dječakom. O vratu mu mali kožni tobolac s bočicom-relikvijom, ostalom od izdajnika-heroja, stradalog negdje u besplodnom bespućju, braneći svoje od svojih. Mališana majka blago vuče za ruku i više za sebe šapuće:

– Idemo, jedini i posljednji moj. Pokidana su nam jedra, ali opravićemo ih i vratićemo se. Stopićemo se sa uspomenama i kroz njih opstati.

Požuruje sina i ne primjećuje da on, dok zastajkuje, pokazuje legionarima jezik.

I dalje zamišljena i tmurnih osjećanja, uzima ga u naručje.

– Idemo, Igman!

Mali ždral viri svojim krupnim očima preko njenog ramena u pravcu pratilaca i prkosno uzmahuje krhkim krilima.

________________________________________

*1) Gat-šmanim – mjesto pod Gorom maslinskom gdje se pravilo maslinovo ulje (hebr. šemen – ulje, pl. – šmanim). I danas se tamo nalazi jedna prastara maslina za koju se tvrdi da je još od vremena Drugog hrama.

(Kada je Tit umro nagađalo se da ga je ubio Domicijan. Senat i narod su se pobunili i Rim se ponovo našao na bespuću).

________________________________________

*2) Početkom 20. vijeka Viktor Schauberger, poznati austrijski naučnik, otkrio je jednu istinu koju su malo obdareniji poštovatelji prirode oduvijek znali: da se voda ponaša kao živo biće i da ako se sa njom nepravilno postupa, ona može da prenese svoje stanje na sve što zavisi od nje. Japanski naučnik Masaru Emoto je sproveo istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnjim uticajima: riječima, muzici, mislima i molitvi. Uzorci zamrznute vode uzete iz vještačkog jezera Fudživara u Japanu nakon različitih postupaka formirali su adekvatne kristale. Kada je Emoto vodu izlagao klasičnoj muzici, voda je počela da formira kristale po kojima se moglo znati da li joj se određena kompozicija sviđa ili ne. Na riječi zahvalnosti pažnje i ljubavi voda je uzvraćala lijepim kristalima. Ako bi se na bočici sa uzorkom vode napisalo ime nekog diktatora ili ako bi se taj uzorak izložio destruktivnoj muzici, kao i kada bi joj se uputila neka pogrdna riječ, voda bi odgovarala tipom amorfnih struktura, bez kristala. Ako je u čašu vode dodana samo jedna kap aromatičnog ulja bilo koje biljke, ledeni kristali dobijali bi oblik cvijeta te iste biljke, zadržavajući i njeno ljekovito svojstvo. Dokazano je da molekuli vode komuniciraju i pamte. U vodi se sakupilo svo znanje o ljudskoj svijesti. Zašto ljudi danas filtriraju vodu i prokuhavanjem pokušavaju da je obmanu? Odgovor je samo jedan: da bi prikrili najveći zločin u svemiru. Ko kvari vode, učesnik je u bezgraničnom grijehu.

Advertisements

IRAN – IZRAEL – BOG – SOTONA I (K)RAJ; Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal, Izrael

Tel Aviv, 9.5.2018.

IRAN – IZRAEL – BOG – SOTONA I (K)RAJ

1

OTVORENO PISMO NARODU IRANA

(Proslijeđeno na zvanične adrese prije deset godina)

10.4.2008.

Interpretacije upliva Sotone na život pojedinaca i globalnu sudbinu, odvajkada su prisutne u mitološkim predstavama naroda bliskoistočne i srednjoazijske regije. Sotona, Satan, ili Šejtan, samo je bizarna projekciona manifestacija produkcijske uobrazilje otuđene ili nerazvijene svijesti. Iako fikcija, i prije nego su ga zvali Lucifer, u religijama i vjerovanjima ljudi on je imao različita imena i svoje bitno mjesto. Olako se priziva, mole mu se, jedni druge zaklinju ili proklinju njegovim imenom, pojavljuje se na mnogim fasadama, ornamentima, u literaturi, brojevima, simbolima, pozdravima, prisutan je u ritualima i seansama najviših magova svjetske moći. I vi ga, braćo moja Iranci, prizivate i on se lako i brzo odazove. Nije on inertan i dalek kao Bog. Samo mu date mali mig, kao kelnera zovnete ga prstom i on je već tu. Vi zapravo govorite o dvojici. Možda ste u pravu kada govorite o Malom i Velikom Sotoni, no, onda bi on morao imati i svog srednjeg brata, – u liku vašeg predsjednika Ahmadinedžada koji vas navodi na put propasti. Njegov glas i ton neodoljivo podsjećaju na Hitlera, inkarnaciju samog Sotone. Hitler, kao i raniji njegovi prethodnici, nisu uspjeli uništiti Jevreje, neće to poći za rukom ni vašim ajatolasima koji vas zasljepljuju bezumnom mržnjom i koji vas zaglupljuju bajkama o raju. Nema raja za one koji ubijaju trudnice u autobusima, tinejdžere u diskoteci,  sportiste na olimpijadi, učenike u školi, starice na pijacama, kad noževima i sjekirama masakriraju porodice u njihovim kućama, djecu u naručju svojih roditelja, koji spaljuju šume i zrelu ljetinu pred žetvu. Nema raja za sve opsesivce zanesene zločinačkom mišlju o uništenju jednog naroda, i na kraju, to je posve jasno, nema raja za vašeg fürera koji sve vas poziva na kolektivno samoubistvo. Bog je velik, ali vas neće čuti, vidjeti, prepoznati, osim ako se ne probudite iz hipnotičkog transa kojim vas je opsjeo sotonski sluga. Želite dokazati da ste duhovno razvijena nacija? Time što slijedite piromanske nagone vaših vođa i vaših fanatizovanih vjerskih demagoga dokazujete suprotno.

Zar mislite da vam se može zaboraviti i oprostiti mučko ubistvo pred kamerama iranske studentice filosofije Nede Soltan (londonski „The Times“ proglasio je osobom godine, postala sinonimom ubijene mladosti, Anđeo slobode).

Neda Soltan 

Shirin Ebadi, uhapšena iranska dobitnica Nobelove nagrade za mir (2003.) i Nagrade za ljudsko dostojanstvo, nije usamljena i jedna. Njen majčinski pokroviteljski glas razuma ne može nadjačati ognjeviti vihor nijedne vjerske „revolucije“. To bi trebali znati zlodusi-krvnici. 

Kao pojedinac znam da ne mogu učiniti mnogo za mir, ali, ako sam samo Glasnik, kao što bi moglo biti, Vas kao baštinike osebujne kulture Bliskog i Srednjeg istoka, mogu samo opomenuti, više zamoliti, da se uzdržite od bilo kakvih prijetnji Izraelu. Iako geografski minijaturan na svjetskom globusu, Izrael je uvijek imao važnu duhovnu misiju. Metafizičku. Izrael je metafizički pojam. Perzija je tokom povijesti kao moćna sila također odigrala značajnu političku i kulturnu ulogu i bila bi neprocjenjiva šteta da naletite na lukavo postavljenu zamku. Čija je ona? Pa, dualnog Sotone.

7. aprila 2008. godine moglo se vidjeti i čuti na Internetu i na TV da je izraelski zamjenik ministra odbrane pomenuo uništenje Irana kao vojni odgovor ukoliko bi uslijedio iranski napad. Od prijetnji do kataklizme je mali korak. Nije nemoguće da mali u samoodbrani pobjedi velikog. Poznato vam je kako je David ubio Golijata. U ovoj stvarnoj, a ne mitskoj priči, ako otvoreno zaratite jedni protiv drugih, mali David teško da bi preživio. Ali, zasigurno ni Golijat ne bi imao prilike za trijumf. Radujem se uspjesima iranskih matematičara, sve ste uspješniji u nauci, ali, Jevreji, koji čine 0.02% svjetske populacije (14.000.000) dali su 129 nobelovaca, a islamsko stanovništvo (1,200.000.000, ili 20% na planeti, rasprostranjeni na 22.000.000 km²) samo 7 dobitnika Nobelove nagrade. Mora se objektivno priznati, Jevreji su procentualno u odnosu na ukupnu populaciju iznjedrili najviše talenata za muziku, filosofiju, medicinu, fiziku, šah… To je problem koji tišti i njihove saveznike i protivnike. Zato ih već nekoliko milenija drugi šahisti nastoje uništiti. Ovi pokazatelji nisu u funkciji preferiranja njih kao “odabranih”, niti u funkciji devalviranja vas i ostalih naroda, riječ je samo o statističkom detalju koji govori u prilog ljudima koji su ostavili nešto pozitivno za dobrobit čitavog čovječanstva.

Stojite pred velikim iskušenjem i velikim ispitom. Ne dajte se navesti na tanak led. Vrijedi li ijedan vaš neprijatelj toliko da biste vi sami njegovim porazom doveli u pitanje vaš vlastiti opstanak?

Ja nisam ni običan ni klasičan Izraelac, nisam bogat, nisam ortodoksno ni tradicionalno pobožan, nisam agent Mosada, nisam ni na koji način pristrasan, naprotiv, ja sam vječiti buntovnik i opozicionar, borac protiv svih oblika nasilja i svega iracionalnog, kritičar izraelske unutarnje i spoljnje politike, humanist, koji nije u manjoj mjeri zainteresovan za vaš prosperitet od prosperiteta samog Izraela. Zagovaram demilitarizaciju i denuklearizaciju Bliskog istoka i čitavog svijeta. Hirošima i Nagasaki su posve dovoljni za ovu malu planetu. Moja je misija da uočim, kažem, objasnim, da isposniku u pustinji ponudim jaknu i svoj jedini sendvič, da uzmem u krilo malog Palestinca u punom autobusu, da ih branim od nadmenog antiislamiste, nažalost, ljekara po struci, koji arogantno vrijeđa Arape… Dakle, nisam tamo neko proizraelsko piskaralo… radim. Možete naći u mojim tekstovima da sam se u danima bombardovanja Gaze identifikovao kao Palestinac, duboko žaleći i suosjećajući sa nedužnim stradalim stanovnicima.

Vi ste sasvim u pravu kada se suprotstavljate globalizaciji, nametanju unifikacije i identifikacije u jednoumlju. U pravu ste kada se protivite prodoru zlih produkata civilizacije u raspadanju, u kojoj je čovjek bez novca bezvrijedan. Imate pravo da zaštitite vašu tradiciju, jezik, vaše prirodne resurse. Ali, zar ne primjećujete da je orijentacija vaše vanjskopolitičke doktrine posve uvjetovana programima velikih sila koje u vama vide samo poslušnog posilnog? I rat kojeg ste bezuspješno vodili protiv Iraka je bio toliko providno insceniran. Amerika vas je u tom ratu pomagala, protiv koje ste se poslije okrenuli. Naivno ste upali u klopku onih koji su imali samo jedan cilj: vlastiti interes. Npr, zar im je više stalo do Bosne, no do Vijetnama i Južne Koreje?

Dok naoružavate Hezballah i Hamas, ne vodite računa o tome da svjesno stanovnike Libanona i Gaze pretvarate u taoce vaše sulude ambicije: uništiti Izrael. Sasvim je logično bilo očekivati da će nakon mnogo uzdržavanja na vaše otvorene prijetnje opstanku jevrejske države, Izrael odgovoriti istom. Stvarno, ide li vam to u prilog da vaše porodice nestanu u nuklearnom paklu? Da budu nedužne žrtve manijakalne megalomanske fikcije vaših ajatolaha o dominaciji nad cijelim svijetom? Nisu li u prošlosti neronske, džingiskanske, napoleonske, lenjinskostaljinske i slične težnje završile na đubrištu historije? Zar je moguće da vam kao potomcima drevnih arijevaca i sljedbenika Aveste nije ostalo ništa od osjećanja pripadnosti kozmopolitskoj prakulturi, izvorištu sveopšte povezanosti i humanosti? Uz malo strpljenja uskoro biste se mogli uvjeriti da svakoj svjetskoj žandarskoj tiranidi mora doći kraj. Ratovi nisu potrebni (pogotovo ne ratovi-globalne katastrofe) da bi neke kockice u mozaiku kosmičke pravde dobile svoje adekvatno mjesto. Ničija nije do zore gorjela, neće ni ova. S malo sluha i prirodnosti, s mnogo dobre volje i s vašom nesumnjivom nadarenošću i inteligencijom, mogli biste se uvjeriti da nije Izrael ta strana koja remeti balans na Bliskom istoku, već je to ona strana (a to ste vi) koja negira Holokaust i koja ignoriše fakt da su Prvi i Drugi hram u Jerusalimu autentični molitveni domovi jevrejskog naroda. Uzurpirati nečiji dom je bespravno, a još i prijetiti njegovom prvom i jedinom vlasniku je i krajnje nemoralno. Niko više osim vaših istomišljenika neće pristati na to da Jerusalim nije jevrejski grad. Trebali biste to znati: u Qur'anu se Jerusalim, Al-Quds, pominje 0 (nula) puta, a u Bibliji se pominje 667 puta. U Qur'anu se ne pominju ni Palestinci, provjerite i uvjerite se. Ako Jerusalim nije bio glavni centar koga su to Babilonci iz njega 586. p.n.e. odveli u roblje, a grad opustošili i porušili? Koga je perzijski car Kir oslobodio ropstva 539. p.n.e. i gdje im je dopustio da se vrate, odnosno, kojem je narodu pripadala njegova žena? Jedan od najvećih islamskih učenjaka, Ibn Tayamuyyah (1263-1328) je napisao: „In Jerusalem, there is not a place one calls sacred, and the same holds true for the thombs of Hebron…“  

U dubini duše, i Palestinci znaju da nisu Izraelci oni koji su okupirali Brdo Hrama, svoga hrama, kojeg su 70.n.e. razorili Rimljani, masakrirali 1.5 milion Izraelaca (izvor: Josef Flavius-Mattatjahu, „Judejski rat“), a ostale odveli u roblje i protjerali širom svijeta. Sari Nusseibeh, palestinski profesor i rektor Univerziteta Al-Quds piše u svojoj knjizi „Where Heaven and Earth meet“: „Brdo Hrama je sveto mjesto Jevreja“. Tek 638. godine muslimani preuzimaju Jerusalim od Bizanta i grade džamiju na mjestu jevrejskog hrama, što je i po Islamu bilo zabranjeno. Provode islamizaciju nad jednim dijelom Palestinaca, dok ostali ostaju hrišćani, kakvih je i danas u Gazi 30%, a u ostalim dijelovima Izraela, npr. u Jafu i više.

Zahvaljujući Hadž Aminu al Husseiniju, muftiji jerusalimskom, najgorem muslimanu koji je ikad hodao Planetom, koji je zarad svoga ličnog prestiža i vlastodrštva pretendovao da bude neprikosnoveni duhovni vladar cijelog Bliskog istoka pa i nad svim muslimanima svijeta, koji je Hitleru došapnuo da su mu Jevreji najveći neprijatelji, vi i dalje širite njegovu rasističku genocidnu doktrinu da sve Jevreje, do zadnjeg treba pobiti. Umjesto da sagledate realnost, da je ovo 21. vijek, umjesto da ste podržali najbolji mogući put za Palestince predvođene Arafatom, vi ste izravno doprinijeli njegovom kompromitovanju i rušenju, da biste omogućili vašim ekstremnim terorističkim krilima Hamasu i Islamskom Džihadu da serijom nasilja nad miroljubivim Palestincima nametnu svoj militantni režim, zbog čega su podignuti visoki betonski zidovi, a njih do tada nije bilo. Preko svojih ekstremnih filijala čije članove kupujete novcem regrutujete smrt i pustoš za djecu Gaze i to vidi čitav svijet, ali svijet vidi samo posljedice razornog i nemilosrdnog djelovanja izraelske armije, posljedice koje ste skrivili skupa sa ekstremnim cionistima bez koji vi ne možete niti oni bez vas, jer ste isti, talmudski teroristi, nad umom, nad ženom, nad porodicom, nad civilizacijom. Nastavili ste negirati postojanje države priznate u UN i negirate Holokaust, organizirate festivale karikatura na kojima se rugate nevinim žrtvama Holokausta i na besraman i neljudski način inficirate patološkom mržnjom sve muslimane, pa i moje bosanske sugrađane, koje je skoro nemoguće uvjeriti da griješe i koliko griješe i prema humanosti, prema čovječanstvu, i najviše prema sebi samima kao ljudi. Dovoljno je pogledati njihove komentare zbog kojih se stidim umjesto njih, jer, takvi očigledno nemaju stida. Vi zlorabite termin režim, univerzalnom formulom nastojite plasirati Gebelsovu tezu o krivici svih Jevreja, te proglašavate cionistički režim uzrokom patnji i stradanja Palestinaca, a svjesno previđate ružnu realnost u kojoj vi u ime solidarisanja s palestinskom tragedijom istu finalizirate otpisivanjem Palestinaca kao žrtvenih jaganjaca (koji su jako dobro naoružani i nimalo nisu jaganjci) za račun vlastite dominacije cijelim svijetom, jer vrlo dobro znate da ko vlada Levantom vlada svijetom. Jednu bitnu malenkost također previđate: nažalost, tako samo izgleda da je Izrael doista toliko moćan da bi svima prkosio i da je on taj subjekt koji suvereno kontrolira istočnu obalu Mediterana, važnu raskrsnicu na kojoj se prepliću svi politički konflikti i ekonomski interesi. Udruženost Malog i Velikog Sotone smeta vašem Srednjem da se alkaidovskim prevratom suprotstavi prije svega religijskom koncernu i od njega preuzme svu vlast. Jedna od najbitnijih proklamacija panislamista je da se ukloni Vatikan kao glavna prepreka, zatim Amerika, ali početku te ekspanzije najviše smeta mali David s razapetim Hristom iza sebe, na kojeg ipak uvijek računa kao na svog glavnog aduta, iako ga oficijelno negira i još uvijek smatra glavnim krivcem za sve genocide i pogrome (mada se i ta slika postepeno mijenja). Usput, među prstima ruke David ima zapetu mrežu strelica koje doista mogu raznijeti u prah ne samo jednog Golijata i ne samo jedanput. Bio bih veoma srećan da mirnim kulturnim prevratom uklonite najveću prijetnju iznad vaših glava, a ona nije postavljena spolja, nije niotkuda donesena, ona je u vašoj kući. Smatram da ste suviše dragocjeni, da imate svoje mjesto na kulturnoj svjetskopovijesnoj sceni, da biste dopustili sebi toliki stepen neproračunatosti pa da se odvažite izazvati na megdan ne Malog, već neurotičnog Velikog Sotonu koji je potvrdio da svojim magnumom bez upozorenja zavodi red svuda gdje misli da mora prodati nezdrave Coca-Colu i hamburgere, a s njima će svakako proturiti i sve ostale anticivilizacijske bolesne pratilje. Da neko doista sa Zapada želi dobro narodu Izraela, prvo bi trebao smoći hrabrosti da sam izađe na čistinu, a ne da istura njega, tako majušnog. Strategija je jasna: neka sami završe naše poslove, mi smo samo htjeli i uspjeli dokazati da nisu sposobni opstati bez nas. Mi ćemo se (opet) vratiti kada nama to bude odgovaralo.

Ne samo da nemam nikakve lične pobude usmjerene protiv vas, naprotiv, ponavljam, suviše ste dragocjeni da biste smjeli dopustiti da vas u katastrofu neviđenih razmjera gurnu vaši zlom opsjednuti i posve slijepi magijski, negativnoharizmatski, linču skloni, „čuvari revolucije“. Ja sam prvi za to da se žena poštuje kao žena, da svaki građanin bude ravnopravan i slobodan, da svi imaju mogućnost komunikacije i razmjene informacija, zagarantovano pravo na rad i prvi sam protiv upotrebe sile. Međutim, vi kojima je sila glavni oblik komunikacije, ne vidite patnje susjeda koji se s pravom plaše od vaših „revolucionara“ sa staklastim zakrvavljenim pogledom i rukom na dršci handžara. Da li ste doista ubijeđeni da ćete takvi, puni gnusnih namjera i poslije počinjenih bezosjećajnih zlodjela, stvarno biti primljeni u raj? Imate još pet minuta da se probudite prije početka apokaliptičke ponoći, prema atomskom satu u Manhattan-u. Prevarite i preduhitrite Srednjeg Sotonu. Trenutno se cereka vašoj naivnosti, a poslije bi se sigurno vratio u svoje trojedinstvo sa Malim i Velikim. Sotona je uvijek samo Sotona. Zadovoljan je samo uz obale strašnog uzavrelog okeana krvi. Dokazao je to u Hirošimi. Ako mu niste pružili ruku, dragi ste mi i volim vas, braćo moja Iranci.

* * *

2

IRAN – IZRAEL: MIR ILI RAT?

http://www.ifimes.org/ba/8291-iran-izrael-mir-ili-rat

14. 12. 2009.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Mr.sci. Marjan Hajnal, član Međunarodnog instituta IFIMES predstavlja svoj pogled na aktualne iransko-izraelske odnose. Njegov članak „IRAN – IZRAEL: MIR ILI RAT?“ objavljujemo u cijelosti.

Autor teksta mr.sci. Marjan Hajnal – član Međunarodnog instituta IFIMES

Osnovni ton rezimeu kronologije posljednjih zbivanja na Bliskom istoku daje pomalo uspaničena potraga izraelskog predsjednika Vlade Benjamina Netanyahua za konstruktivnim geopolitičkim smjernicama, koje bi mogle zainteresirati sve potencijalne sudionike u razrješenju gorućih pitanja. Bez pronalaženja adekvatnih odgovora na njih ne naziru se tokovi skorog raspleta problema: mir ili rat? I ministar odbrane Ehud Barack u dosta patetičnom i njemu nesvojstvenom maniru poziva Palestince za pregovarački sto. Dramatizaciji situacije znatno je doprinijela izjava šefa Hezbollaha Hassana Nasrallaha, da bi oružani odgovor na novi mogući napad Izraela na Libanon bio daleko efikasniji i razorniji po sam Izrael, od viđenog u ratu 2006.godine. Na to je Ehud Barack, ne manje ratoborno, poručio da se ovog puta Izrael ne bi priklonio zahtjevima o prekidu ratnih dejstava i da bi upotrijebio „svu raspoloživu silu“. Kršeći Rezoluciju 1701 Vijeća sigurnosti UN-a o zabrani naoružavanja Hezbollaha, ta paravojna organizacija je, prema rijetko pogrešivim izraelskim izvorima, nagomilala 42.000 raketa s dometom kojim mogu dosegnuti Tel Aviv.

U takvoj situaciji, bez ostavljenog šireg manevarskog prostora, Netanyahu poziva Siriju na pregovore, ambivalentnim porukama temeljenim na varljivim i nedovoljno jasno artikuliranim aluzijama o povratku golanske visoravni. U Siriji se te ideje pažljivo analiziraju, ali bez pretjeranog optimizma, tim prije što Izrael nudi dijalog bez prethodnog uvjetovanja, a sirijski uvjet za mir je povratak Golana okupiranog u Šestodnevnom ratu 1967.godine.

JERUZALEM – DVOJNA PRIJESTOLNICA?

Paralelno s tim, u trenucima kada već i zajednice Druza i Beduina, tradicionalno lojalnih izraelskim vlastima, počinju sve aktivnije svoje glasove pridruživati Palestincima protiv oduzimanja zemljišta za izgradnju novih izraelskih naselja, izraelske vlasti grozničavo obećavaju neke promjene, istovremeno ustrajavajući na stavu o nepodijeljenosti Jeruzalema i nepovredivosti jurisdikcije nad njim. U kontradikciji sa obavezama prema široj međunarodnoj zajednici i ambicijama, da zadovolje zahtjeve svojih građana o dodjeli novih stambenih enklava što kao antipodi prodiru sve dublje u arapsku teritoriju, izraelske vlasti nude palestinskoj strani adute koje nemaju. Kako inače objasniti izjave zvaničnika Knesseta o potrebi da se Palestincima omogući konstituiranje vlastite države, ako se a priori toj budućoj državi ne dopušta da za svoje administrativno sjedište proglasi Jeruzalem? Time se bacaju u zasjenak dogovori postignuti u Annapolisu 2007. godine o osnivanju države Palestine s dvojnom prijestolnicom Jeruzalemom. Ta frustrirajuća i obmanjujuća nedorečenost navela je šefa palestinske samouprave Mahmouda Abbasa, da izjavi kako se neće kandidirati za predsjednika na izborima u februaru iduće godine, čije je održavanje on sam zakazao. Iako se pet godina od smrti Yassera Arafata među Palestincima i dalje s nostalgijom govori o legendarnom vođi PLO, mora se priznati da je i Abbasov stav evoluirao od nepriznavanja („Jevrejska država, što je to?“, april 2009.) do oštrog zaokreta i priznavanja (august 2009.), što je dovelo do produbljenja sukoba s Hamasom i proglašavanja Abbasa izdajnikom i ne-Palestincem. Izraelci su skeptični u pogledu novih ustupaka nakon neuspjeha pregovora u Camp Davidu što su ih vodili tadašnji predsjednik Ehud Barack i Yasser Arafat. Još od ranije prizivaju se sjećanja na ustupke Yitzhaka Rabina (dopustio je Arafatu da se vrati u zemlju nakon dugogodišnjeg izgnanstva, odobrio je palestinsku samoupravu nad Gazom, Nablusom, Jerihonom, Bet-Lehemom, Ramallahom, Hebronom), a zauzvrat su, kao nikad do tada, eskalirali teroristički napadi na civilne ciljeve (autobusi, diskoteke, pijace, restorani, univerzitet), granatiranje jugoistočnog jeruzalemskog naselja Gilo. Drugo slično razočaranje nastalo je nakon što je Ariel Sharon naredio napuštanje jevrejskih naselja pored Gaze kao zalog mira, a raketiranje ne samo da nije obustavljeno već je višestruko intenzivirano i trajalo je tokom sedam godina, do konačnog napada izraelskih snaga na Gazu krajem 2008. godine.

TROUGAO: IZRAEL-HAMAS-HEZBOLLAH

Dodatne argumente da Izrael odbaci Goldstoneov izvještaj o počinjenim ratnim zločinima izraelske vojske, pružila je pljenidba broda „Francop“ s preko 40 kontejnera u kojima su iza vreća bili sanduci s raketama i drugim vrstama naoružanja, ukupne težine preko 300 tona, što je dovoljno za vođenje jednomjesečnog intenzivnog rata. Ipak, zaplijenjeno naoružanje tek je vidljivi dio sante leda, u usporedbi s onim količinama koje se, i pored sve budnosti promatrača UN-a, ilegalno dopremaju u Libanon. Ne treba gubiti iz vida da je neposrednom prekidu odnosa sa Arafatom i njegom zatočenju u Ramallahu doprinijelo zaustavljanje broda „Karine A“ 3. januara 2002. godine, s oko 50 tona naoružanja. U oba slučaja odgovornost za naoružavanje Hezbollaha i Hamasa snose Iran i Sirija. To je za izraelsku stranu dokaz da te zemlje ni nakon razornih ratova ne žele mir. Ulov sa „Francopa“ mogao bi biti i dimna zavjesa, dobrodošao mamac da se skrene pozornost s još ozbiljnijih problema, kao što je optužba za ratne zločine protiv vodstva Izraela, Hamasa i Hezbollaha. I pored suočavanja sa izmijenjenom slikom Libanona nakon posljednjih ratnih razaranja tokom 2006. godine, malo se što promijenilo u militantnoj retorici duhovnih inspiratora Hezbollaha. Nakon promjene vlasti došlo je do asimiliranja terorista u libanonsku armiju, koji na prvi pogled „samovoljno“ sporadično ispaljuju rakete na sjeverni dio Izraela, uvjetujući konstantnu napetost na granici i provjeru stepena strpljenja izraelskog ratnog štaba. Održavanje pritiska visokog intenziteta, konstantno raketno provociranje, svedeno makar i na minimalan učinak, ima za cilj izazivanje novog ratnog kaosa sa još težim posljedicama. Sinergijska efikasnost doktrine kaosa sračunata je na iscrpljivanje i kompromitiranje izraelske armije.

RAT I/ILI ILUZIJA

Dva stuba destrukcije Logosa imaju imena Rat i Iluzija. Još od perzijskog prodora na tlo drevnog Izraela, ili, nešto kasnije, pustošenja Atine i anateme bačene s Akropolja, traje sučeljavanje koncepcija na razini samoostvarenja apsolutne samosvijesti. Smjenjivali su se antropocentrizam i deizam, ateizam i nacizam, fikcije i tehno-progres, ali svaka je mega-promjena inicirana predstavama o nekom ličnom Demijurgu, naklonom „izabranicima“ samo „svoga“ naroda.

Teorija o predvorju totalne katastrofe nije nova, njene korijene je moguće naći u drevnim spisima iz vremena nastanka Veda i Aveste, ali joj je tokom svih epoha ostalo svojstveno impersonalističko, obezličeno obogotvorenje Iluzije koja nema svoj identitet. U strahu od samog zamišljanja Boga potekla je i tradicija destrukcije svakog pokušaja njegove estetičke oblikovne, likovne ili literarne interpretacije (kod ortodoksnih Jevreja zabranjeno je čak i njegovo spominjanje u izvornoj fonetičkoj formi, koriste se sinonimi Elohim i Adonai, Gospod nad vojskama, Šhem/Ime, ili jednostavno, On). Kabalisti su naslijeđene predstave o apokalipsi kao stanju općeg kaosa, „tohu va vohu“, prenijeli i na svoje hrišćanske/kršćanske i islamske sljedbenike. Svima je svojstven posve poguban nihilizam i rušenje svih tabua, pri čemu su se izdiferencirala dva toka: židovsko-feministički i islamsko-patrijarhalni. Na tom vještački uvjetovanom entropijskom rascjepu socijalnog bitka će se temeljiti sva naredna globalistički situirana suicidalna bipolarna paradigma o nemogućnosti ne samo koegzistencije, već i samog Opstanka. Iz potaje većinu konaca „upravljačkih igara“ vuku gnostici, tehnotronički-gurui, poglavice totalitarnih ratnih saveza, ujedinitelji režima, osnivači paktova, koordinatori zavjera, kontrolori pandemija i svih pošasti, uglavnom sračunatih na Slom Kao Obnovu Izraela. U podjednakoj mjeri, rame uz rame, tome teže kabalisti, jezuiti, selefije, neotemplari, neonacisti, narko-inspiratori sveopće anarhije, ili monarhije Tame i Užasa. Drugim riječima, ta igra Knezova Svjetla i Mraka je porodila komunizam i sve njegove nazore, sa više od 100.000.000 žrtava, ali i još veću prijetnju kojoj bi se danas moglo dati ime: Povlačenje Hitlera za uši. Jer, sudeći prema oživljavanju ornamentike i kolektivne naci-histerije koja preplavlja Švedsku, Englesku, Ameriku, priča o Hitleru nije završena, štoviše, sasvim neočekivano, što je svojevrsni šok, nacizam svoje privrženike sve više pronalazi u zemljama koje su bile socijalističke (Rusija, Češka, Poljska, Srbija, Hrvatska) i koje su podnijele nevjerojatna stradanja.

IRAN IZMEĐU ZAPADA, KINE I RUSIJE

Pitanje je trenutka kada će se u Iranu zažaliti zbog svrgavanja cara Pahlavija. Mogla bi se sasvim opravdano uspostaviti hipoteza o infiltriranosti zapadnih obavještajnih službi u njegovom svrgavanju, jer, usprkos svojoj navodnoj fleksibilnosti i inteligentnom inkliniranju Zapadu, on je imao svoju ličnu viziju autonomnog vođenja drevnog perzijskoj naroda u pravcu očuvanja izvornog identiteta. Kao takav, spolja označen kao kolebljiv, iznutra od strane islamista kao izdajnik, pao je kao žrtva na prekretnici epoha, a Iranski narod tek sada, u dijelovima svoje opozicije, jasno vidi da ga neviđenom jadu vodi nekolicina silnika, dovoljno moćnih da okrutnim metodama prinude i kažnjavanja u strahu drže cijeli narod. Što drugo preostaje mladim Irancima osim primoranosti na suicidalne ideje? Padajući u sve dublji ponor, Ahmadinedžadov režim oslonac traži u sumnjivim transferima sa Kinom i Rusijom, ne vidjevši, da su ti svjetovi podjednako licemjerni i daleki, podjednako izrabljivački kao i oni u Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Kao što su u Iranu surovo proganjani pripadnici Bahai zajednice, u Kini proganjaju, svirepo muče i ubijaju pripadnike Falung-Gonga. To je ono što im je zajedničko. Kina ima svoje, a Rusija svoje interese i razloge zašto pomažu Iranu u razvoju vojne tehnologije. Rušenjem Šaha, omogućen je početak kaosa, i otpočeo je izvoz islamske „revolucije“ u Afganistan i Pakistan, što je proizvelo nestabilnost u cijelom regionu. Tako s lakoćom kontroliraju nekadašnji Put svile, samo što se njegovim tokovima krijumčare narkotici, roblje, i visokosofisticirana vojna tehnologija. Nije slučajna podudarnost borbe da se ovlada Afganistanom, jer preko te nesretne zemlje vode svi putovi prema Kini, a Kini ta otvorenost s njene istočne strane ne imponira, te obilato i neuvjerljivo diskretno pomaže Iranu. Nažalost, sva ta „pomoć“ razotkrila se u Gazi, tragičnom sjecištu tri kontinenta. Tu počinje i završava se tripolarna geometrija apokalipse.

Uloga Rusije u ovom konglomeratu odnosa predstavlja djelomičnu enigmu. Jačanje slavenskog bijelog etno-nacizma otkriva da je ples pijanog Jeljcina bio u stvari virtuozan ples na žici. Ispoljavajući svu demoničku vitalnost raskoljnikovskog gena, spašavajući Rusiju od državnog udara u čuvenom govoru sa tenka 19. augusta 1991. godine, Jeljcin je nagovijestio novu političku orijentaciju, zasnovanu na principijelnom odbacivanju svakog suvišnog ekonomskog balasta sa svojih pleća. Povlačenje iz Istočne Njemačke još kako se reperkutiralo na promjenu odnosa ne samo u Europi već i na Bliskom istoku. Umjesto da se iscrpljuje u direktnom sukobu sa Zapadom, mnogo je jednostavnije imati svoje najamnike. Tako postaje jasnim da sukob Izraela protiv Sirije i Irana, prevazilazi granice samo tih zemalja. Isti slučaj je sa Sjevernom i Južnom Korejom. Bilo koji lokalni rat da se vodi, on uvijek ima pečat indirektnog oprobavanja moći velikih sila. Ali, cijenu bezumlja uvijek plaćaju mali narodi. Kriza koja se rađa iz duha neuspjele multi-level ideologije pogađa svom užasnom silovitošću najmanje. Kod siromašnih, glad prethodi ratovima, prati ih i nasljeđuje. Veliki to ne osjete.

IZRAEL KAO NUKLEARNA SILA

Zasigurno nevoljko, Izrael je postao nuklearna sila. Uzvratna prijetnja Ehuda Baracka da će Izrael uzvratiti „svom raspoloživom silom“, zloslutno implicira sve opcije. Nezaustavljivo guran u pravcu mitskog Armagedona, koji bi se trebao dogoditi, Izrael ne želi da se obistine nuklearne slutnje. Upućujući signale zapadnom svijetu da se iza iranskog nuklearnog programa kriju mnogo ozbiljnije namjere, Izrael apelira na razum, pokušava skoro nemoguće, i da opstane, i da se širi, i da omogući stvaranje palestinske države, što se čini teško zamislivim. Emitirajući vapaj za pomoć u sprječavanju da se iranski imamiti domognu atomske bombe, jevrejski narod riskira svoj ionako krhki ugled ruinirajući ga iznuđenim vojnim akcijama u Libanonu i Gazi. Ta regija je, nema nikakve sumnje, unaprijed posve žrtvovana kao poligon propitivanja virulentnosti sirijskih i iranskih obavještajnih službi čiji su ciljevi indoktrinacija, fanatizacija i tehnička osposobljenost potencijalnih samoubojica. Pred poroznošću granice s Egiptom, Izrael nema izlaza, gradi zidove i postavlja sve više kontrolnih punktova.

U euforičnoj potrazi za osloncem, razumijevanjem, podrškom i zaštitom, nažalost, izraelskom rukovodstvu promiču brojne slabosti u vlastitim redovima. Unutarnji neprijatelj broj jedan je korupcija. Zatim, teokratska bezobzirnost i bezosjećajnost prema svima što nemaju sklonosti prema „Tanahu“ (Mojsijevom „Petoknjižju“). Iz takvog poretka izravno izrastaju preduvjeti za neselektivni antisemitizam, zahvaljujući čemu se stvara općenit animozitet prema svemu što je povezano s Izraelom. Žargon neonacista nije neo-žargon, on je nedvosmisleno ne samo antijevrejski, već je, općenito antisemitski, antiarapski i antiislamski. Prevodi se i čita nacistička literatura, a pišu i nove knjige s rasističkim tonovima.

Tako, jedna sićušna zemlja, mikro-polis, rasadnik je makro-diverziteta. A svijet, kao da je okamenjen Meduzinim pogledom, lamentira nad sudbinom iščekujući Perzejev mač. Moderni Perzej, izaslanik i miljenik Aryan Valleyo, bio je pravi rasni Arijevac, Iranac Bab, prije njega Zarathustra. Ima li Bliski istok, slijedeći humane impulse svojih istinskih proroka, volje i snage da prijateljski pruži ruku svom malom bratu, kao što je to učinio Khšayarša, Ksekrso I Veliki, Vladar heroja, koji je 490. p.n.e. velikodušno dopustio Jevrejima nakon babilonskog ropstva, da se vrate svojim kućama? Ukoliko ekstremisti ovladaju tajnom nukleusa, da li će se obnoviti sudbina Persepolisa? Svojim dominirajućim geostrateški važnim položajem, između Perzijskog zaljeva na jugu i bazena Kaspijskog jezera na sjeveru, Iran može direktno utjecati na cijelu regiju Bliskog istoka. To svakako znaju zapadne sile koje žele oslabiti moć Irana i uspostaviti potpunu kontrolu nad petro-energentima.

Računati je na mudrost potomaka drevnih indoarijevskih heroja da će samostalno, bez varljive svilene i isprekidane Arijadnine niti, pronaći put izbavljenja iz labirinta beznađa nad kojim, nakon odbacivanja iluzije o renivelaciji slijepih moći, mogla bi se uzvijoriti zastava humanog uma, oslobođenog stega nasilja, dokazujući Zapadu da se kolijevka koja ga je odnjihala nalazi na Istoku.

Ljubljana, 14. decembar/prosinac 2009.

* * *

IRAN – IRAEL: PEACE OR WAR?

http://www.ifimes.org/en/8291-iran-israel-peace-or-war

The International Institute for Middle-East and Balkan Studies (IFIMES) in Ljubljana, Slovenia, regularly analyses events in the Middle East and the Balkans. Marjan Hajnal, M. Sc., member of the IFIMES International Institute, presents his view of the current Iran-Israel relations. His article entitled “IRAN – ISRAEL: PEACE OR WAR?” is here published in its entirety.

Marjan Hajnal, M. Sc. – Member of the IFIMES International Institute

The chronology of recent events in the Middle East has been marked by a rather panicky search by the Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu for constructive geopolitical guidelines that would be suitable to all the potential decision-makers resolving the burning issues. Without adequate responses to those issues it is not possible to foresee the answer to the question “Peace or War?”. Defence Minister Ehud Barack has also called the Palestinians to the negotiating table, although in a rather pathetic and untypical manner. The situation was further dramatised by the statement of the Hezbollah leader Hassan Nasrallah who said that an armed response to Israel’s eventual new attack against Lebanon would be far more efficient and destructive for Israel than the 2006 war. Ehud Barack was no less militant as he replied that this time Israel would not give in to the demands to cease war activities and that it would use “all available means“. Despite the UN Security Council Resolution 1701 on the prohibition of armament for Hezbollah this paramilitary organisation has, according to certain reliable Israeli sources, accumulated 42 000 missiles able to hit targets as distant as Tel Aviv.

In this situation and without leaving any manoeuvring space, Netanyahu has called Syria to enter negotiations, sending it some ambivalent messages based on deceptive and insufficiently clear allusions to the return of the Golan Heights. In Syria those ideas are being carefully analysed without excessive optimism, especially since Israel has offered a dialogue without any prior conditions, while the Syrian condition for peace is the return of Golan which was occupied in the six-day war in 1967.

JERUSALEM – A DUAL CAPITAL?

At times when the Druze and Bedouin communities, who were traditionally loyal to Israeli authorities, are starting to give their votes to the Palestinians against the dispossession of land for the construction of new Israeli settlements, the Israeli government is feverishly making promises about changes while at the same time persisting on the non-division of Jerusalem and preservation of its jurisdiction. Contrary to the commitments made to the wider international community and its ambitions to meet the demands of its citizens on the allocation of new residential enclaves which are indenting like antipodes deeper and deeper into the Arab territory, the Israeli government is offering to the Palestinian side the trumps it does not posses. How else can we explain the statements of Knesset members on the need to enable the Palestinians to establish their own state, unless this future state is a priori allowed to proclaim Jerusalem their administrative seat? This casts a shadow on the agreements reached in Annapolis in 2007 on the creation of the Palestinian state with Jerusalem as dual capital. This frustrating and deceiving vagueness has led the leader of the Palestinian Authority Mahmoud Abbas to state that he would not run for the second term of office at elections which he has called for February next year. Although five years after Yasser Arafat’s death the Palestinians are still nostalgic about the legendary PLO leader, it should be noted that Abbas’s position has evolved from non-recognition (“Jewish state – what is that supposed to mean?“, April 2009.) to a sharp swerve and recognition (August 2009), which has led to deeper conflicts with Hamas, whereby Abbas was regarded as a traitor and non-Palestinian. The Israelis are sceptical about new concessions after the failed negotiations in Camp David led by the then president Ehud Barack and Yasser Arafat. They still remember concessions made by Yitzhak Rabin (who allowed Arafat to return after long years in exile and approved Palestinian authority over the Gaza Strip, Nablus, Jericho, Bethlehem, Ramallah, Hebron), which were in turn followed by unprecedented terrorist attacks against civil targets (busses, discotheques, markets, restaurants, university) and the bombing of southeast Jerusalem settlement of Gilo. Another disappointment followed when Ariel Sharon ordered the removal of Jewish settlements near Gaza as a pawn for peace, while the rocket attacks not only did not stop but even intensified and lasted for seven years until the Israeli forces eventually attacked Gaza at the end of 2008.

THE IZRAEL-HAMAS-HEZBOLLAH TRIANGLE

Additional arguments for Israel to dismiss the Goldstone report on war crimes committed by its forces were gained with the seizure of the Francop cargo vessel with over 40 containers with hidden missiles and other weapons of more than 300 tonnes of total weight, which was enough for one-month of intensive war. However, the seized weapons only represent the visible part of the iceberg in comparison with the volumes smuggled to Lebanon in spite of all the vigilance of UN observers. It should not be forgotten that the seizure of the Karine-A ship with about 50 tonnes of weapons on 3 January 2002 contributed to a direct brake-up of relations with Arafat and his captivity in Ramallah. In both cases the responsibility for the armament of Hezbollah and Hamas lay with Iran and Syria. For Israel this was the proof that even after devastating wars those states are not eager for peace. The seizure of armament on board the Francop vessel could just as well be a welcome decoy to distract attention from more serious problems such as the accusations of war crimes against the Israeli, Hamas and Hezbollah leadership. Despite the changed picture of Lebanon after the recent war ravages in 2006, little has changed in the militant rhetoric of Hezbollah’s spiritual leaders. After the change in power we have seen an assimilation of terrorists in the Lebanon forces who at first sight arbitrarily and sporadically fire missiles to the northern part of Israel thus maintaining constant tensions and verifying the tolerance levels of the Israeli headquarters. The aim of these high-level tensions and constant missile provocations is to stir up a new chaotic war with even more severe consequences. The synergy effect of the chaos doctrine is reduced to depleting and compromising the Israeli forces.

WAR AND/OR ILLUSION

The two pillars of the destruction of Logos are called War and Illusion. The battle of concepts at the level of self-realisation of the absolute self-conscience has been present since the Persian invasion of the ancient Israel or, subsequently, the devastation of Athens and the anathema launched from the Acropolis. The systems have changed from anthropocentrism and deism, atheism and Nazism to fictions and technological progress, but each megachange was initiated with the notions of some personal Demiurge who favoured the “chosen” people of “his own” nation.

The catastrophe theory is not new – its origins can be found in ancient writings on Veda and Avesta, and during the human eras it was marked by impersonal deification of Illusion without identity. The fear of visualising God resulted in the tradition of annihilating any attempt of an aesthetic interpretation of deity through fine arts or literature (in Orthodox Judaism it was even prohibited to mention the deity in the original phonetic form, therefore the synonyms Elohim and Adonai, Lord of Hosts, Shem (name), or simply He were used). The Kabalists passed on the inherited perception of apocalypse as the state of general chaos or “tohu va vohu” to their Christian and Islamic successors. Their common feature was fatal nihilism and destruction of taboos, with the formation of two directions: the Jewish feminism and Islamist patriarchy. All the future globally-situated suicidal bipolar paradigm on the impossibility of co-existence and even of existence has been based on this artificially conditioned entropic splitting of the social system. From behind the curtain most strings are pulled by the Gnostics, technotronic gurus, the chiefs of totalitary military unions, unifiers of regimes, creators of pacts, coordinators of conspiracies, controllers of pandemies and other plagues, who are mostly based on the idea on the destruction of Israel as a way of its restoration. This has been the common goal of Kabalists, Jesuites, neo-Templars, neo-Nazis and narco-inspirators of general anarchy or monarchy of Darkness and Terror. In other words, this game of the Lords of Light and Darkness has given birth to communism and all of its ideas with over 100 million victims, and to an even greater threat we are facing today: According to the revival of ornamentalism and collective nazi-hysteria which have overflown Sweden, England and the US, the story of Hitler has not ended. What is even more shocking, Nazism has found its followers in the former socialist countries (Russia, the Czech Republic, Poland, Serbia, Croatia) despite the inconceivable losses they had suffered.

IRAN BETWEEN THE WEST, CHINA AND RUSSIA

It is the question of time when Iran will regret having overthrown emperor Pahlavi. It would be quite justified to propose a hypothesis on the infiltration of Western intelligence services in the overthrowing, since despite his alleged flexibility and intelligent pro-Western inclination Pahlavi had his own vision of autonomous ruling of the ancient Persian nation with the goal to preserve the original identity. As such he was regarded as indecisive on the outside and as a traitor on the inside (by the Islamists) and eventually became the victim of the change of eras. However, it is only now that the Iranian people have realised that they are terrorised by a handful of despots who are powerful enough to use the cruellest methods of punishing and keeping the whole nation frightened. What else can the young Iranians do but resort to suicidal ideas? On the brink of an abyss Ahmadinadjad‘s regime is resorting to dubious transactions with China and Russia, not realising that those circles are just as hypocritical, distant and exploiting as those of the US, France and Germany. Just as Iran has cruelly persecuted members of the Bahai community, China has been engaged in persecuting, torturing and killing the followers of Falung-Gong – this is what the two countries have in common. China and Russia have both their own interests and reasons for helping Iran in developing military technology. The overthrowing of Shah enabled the creation of chaos and the exportation of Islamic revolution to Afghanistan and Pakistan, which has brought instability to the whole region. This has made it easy to control the former silk routes, only this time they are used for smuggling drugs, human beings and highly sophisticated military technology. It is not a coincidence that so many states are interested in controlling Afghanistan as all the routes to China pass through this wretched country. However, China is not content with its Eastern side being so very open, which is the reason for its substantial and insufficiently discreet assistance to Iran. Unfortunately, this “assistance” has been revealed in Gaza, the tragic intersection of the three continents. This is where the tripolar geometry of apocalypse starts and ends.

The role of Russia in this conglomerate of relations represents a partial enigma. The strengthening of Slavic white ethnic Nazism shows that Jelcin’s drunk jiving was in fact a virtuoso wire dance. Possessing all the demonic vitality of his Raskolnikov genes and having saved Russia from a coup d'étatwith his famous speech delivered from a tank on 19 August 1991, Jelcin foretold a new political orientation based on the principled rejection of any redundant economic ballast. The withdrawal from Eastern Germany had significant repercussions on the changes in relations not only in Europe but also in the Middle East. Instead of exhaustive direct confrontation with the West it is much easier to engage hirelings. Thus it is clear that Israel’s conflict with Syria and Iran actually goes beyond the borders of those states. The same applies to North and South Korea. No matter what kind of local war is being fought, it is always the superpowers that are indirectly testing their forces. However, the price of such insanity is always paid by the small nations. The crisis that arises from the failed multi-level ideology always hits most severely those who are the weakest. For the poor, wars are preceded, accompanied and followed by famine, while the wealthy do not even feel it.

ISRAEL AS A NUCLEAR POWER

Obviously led by distress, Israel has eventually become a nuclear power. Ehud Barack’s reply that Israel would retaliate using “all available means »ominously implies all available options. Despite being inevitably pushed in the direction of mystic Armageddon, Israel does not wish the nuclear premonitions to come true. By sending signals to the West that Iran’s nuclear programme is hiding much more malicious intentions, Israel is appealing to the sanity in an attempt to achieve the impossible: to survive, to enlarge and to enable the creation of the Palestinian state. In a beseeching call for help to prevent Iran’s imamites to get hold of a nuclear bomb the Jewish nation has put their already fragile reputation at stake, ruining it with forced military actions in Lebanon and Gaza. Undoubtedly that region has been sacrificed in advance as a polygon for testing the virulence of Syrian and Iranian intelligence services whose goals are indoctrination, fanatisation and technical training of potential suicide bombers. Faced with the Egyptian border porosity Israel has no other alternative but to build walls and set up more control points.

In an euphoric pursuit of support, understanding and protection, Israel's authorities have overlooked numerous weaknesses in their own rows. The inner enemy number one is corruption, followed by theocratic ruthlessness and insensitiveness towards those who are not the followers of “Tanakh” (“the Five Books of Moses”). This situation provides the pre-conditions for non-selective anti-Semitism, which leads to a general animosity towards everything that is related to Israel. The jargon of neo-Nazis is not a neo-jargon. It is unambiguously not only anti-religious but also generally antisemitistic, anti-Arabian and anti-Islamic. Nazi literature is being translated and read and new books with racist overtones are being written.

Thus, one small country or a micro-polis has become the nursery of macro-diversities. As if turned to stone by Medusa’s eyes, the world is lamenting the destiny and awaiting the sword of Perseus. Iranian religious leader Bab and before him Zarathustra, the real purebred Arians, were the modern Perseus, the envoys and favourites of Aryan Valleyo. Does the Middle East, following the humane impulses of its true prophets, possess the will and power to reach out the hand to its little brother, as did Khshayarsha, Xerxes I the Great, the “ruler of heroes” in 490 BC when he generously allowed the Jews to return to their homes after Babylonian captivity? If the extremists get hold of the secret of the nucleus, will the destiny of Persepolis be repeated? With its dominating geostrategic position between the Persian Gulf to the South and the Caspian basin to the North, Iran may have a direct influence over the whole Middle East region. Thats is certainly known to the Western forces who want to weaken Iran’s power and establish full control over the oil energy products.

Nevertheless, hopingly the wisdom of the descendants of ancient Indo-Ariyan heroes will prevail and they will find the way out of the labyrinth of hopelessness without the illusive Ariadne's thread. The illusions on the re-levelling of blind powers would then be discarded with the victory of human mind freed from the bonds of violence, proving to the West that its cradle was once in the East.

Ljubljana, 18 December 2009.

* * *

3

POČETAK GLOBALNOG OPŠTEČOVJEČANSKOG SUICIDA

(Intervju)

http://kliker.info/marjan-hajnal-napad-na-iran-pa-cak-i-siriju-mogao-bi-predstavljati-pocetak-globalnog-opatecovjecanskog-suicida/ 

9.6.2013.

Kliker.info

Već više od dvije godine  ratna događanja u i oko Sirije,  pune udarne rubrike svih svjetskih medija,  koji   tragičnu sirijsku dramu nazivaju totalno različitim imenima. Za jedne je to klasični građanski, odnosno vjerski rat uz neprimjereno korištenje vojne sile, dok su drugi  ovdje  prepoznali  prikrivenu  agresiju zapadnih zemalja  u režiji Izraela i Amerike, koja, gle čuda, do sada najviše pogoduje  najmilitantnijim islamističkim grupama i  organizacijama. Ovoj osnovnoj i pomalo gruboj podjeli, treba naravno dodati i sijaset drugih podvrsta, što sve  skupa,  čini još veću konfuziju među ljudima širom svijeta,  koji nastoje da proniknu u samu srž sirijskog sukoba. Svima je međutim jasno da bi “sirijski” sukob vrlo lako mogao  prerasti u veliki regionalni pa čak i  svjetski rat. Kliker.info već duže vrijeme pokušava situaciju u Siriji pratiti iz više izvora jer smo uvidjeli da se sukobi u ovoj nekad prelijepoj zemlji, isuviše pojednostavljuju i često porede sa sukobima u našoj zemlji i bivšoj državi.

 Naš novi pokušaj da približimo Siriju našim ljudima u zemlji i inostranstvu je intervju sa velikim bosanskim patriotom, humanistom, pacifističkim aktivistom, pjesnikom, esejistom, slikarom, arheologom, novinarom i piscem,  Marjanom Hajnalom iz Visokog.  Hajnal je da istaknemo diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Katedra za filozofiju i sociologiju), magistrirao na FPN u Beogradu (Odsjek za sociologiju kulture i kulturnu politiku), a od 1993. godine živi i radi u Izraelu. Autor je zapažene knjige „Horizonti humanizma i transformacija vremena“, a zagovornik je  denuklearizacije i globalnog razoružanja, odan humanizaciji odnosa među narodima. Upravo zbog navedenih osobina i karakteristika, opredijelili smo se da o sirijskom, jučer, danas, sutra, razgovaramo sa čovjekom koji je bezbroj puta do sada, kritički i bez okolišanja govorio i o brojnim aktuelnim i kontroverznim temama iz naše dalje i bliže prošlosti.

Kliker : Dok vodimo ovu korespodenciju u Siriji, koja se nalazi u vašem susjedstvu, traju presudne bitke, koje će, kako mnogi kažu, predodrediti ishod mirovnih pregovora. U kontekstu ovog pitanja i informacija da je ključni grad Qusair ponovo u rukama Assadovih snaga te da je Moskva najavila da konferencije u Ženevi ipak neće biti do jula?

Marjan Hajnal : Al-Qusayr je pao u ruke armije lojalne predsjedniku Bašaru Assadu, međutim, pobunjenici ne polažu oružje. Ne predaju se. Ili ginu, ili se premještaju na druge lokalitete. Bašar je od svog oca naslijedio samo instinkt agresije. Ne zaboravimo godinu 1982. i genocid počinjen pod neposrednom komandom Hafeza al-Assada nad 30.000 pobijenih građana Hame. Ustanak sunitske „Muslimanske braće“ protiv Assada surovo je ugušen. Za razliku od svog sina, Hafez je imao i diplomatskog umijeća. Bašar se otisnuo u veliku avanturu sa nesagledivim posljedicama. Od konferencije u Ženevi ne treba puno očekivati, osim ako njena platforma ne posluži za neki sirijski daytonski sporazum, o čemu se već govori.

Kliker : Na početku pobune protiv Assadovog režima, a potom i pravog rata, prije dvije godine je sirijski predsjednik bio oličenje diktatora koji ugnjetava svoj narod. U posljednje vrijeme ta slika se nešto mijenja. Šta je razlog tome?

Marjan Hajnal : Zadatak kojeg su pred Bašara Assada postavili organizatori oružane pobune nije nimalo jednostavan. Mora očuvati nasljeđe svog oca kojeg i posthumno slijede isti generali, odnosno, pripadnici škole iste reputacije i orijentacije. Ali, tu se u gordijevskom čvorištu prepliću interesi Irana, Rusije, Kine, Sjeverne Koreje… Utoliko je stanje mnogo bremenitije opasnostima nego što Assad Mlađi naslućuje. Čak nije sigurno da se njegov režim može okarakterizirati kao režim diktatora koji ugnjetava svoj narod. Prije bih se opredijelio za idejnu varijantu interpretacije i analize položaja Assada kao žrtve, između čekića i nakovnja. Između Irana i Amerike. Pravno-formalno gledajući, primjena represivnih mjera je legitimna, brani se ustavni poredak zemlje. Vojska se djelimično osula, ali njenu okosnicu ne čine samo aleviti, šijiti, naprotiv, suniti i u armiji još predstavljaju većinu koja shvata da nema izbora. Ne suprotstave li se pobunjenicima, zemlja će biti osvojena iznutra, podijeljena na banana-republike sirijske.

U varijanti ostanka iste vlasti sa Assadom, najveći gubitnik bile bi sile financijeri-koordinatori koje bi se suočile sa činjenicom da im je otrgnut još jedan slatki i važni zalogaj sa političke trpeze, ako ne i ključni džoker. A svi zajedno kidišu kao pirane na Siriju iz svojih nedovoljno definiranih razloga. Jedan od njih je zlurado podupiranje anarhije i kontroliranog haosa. Sve dok Sirija može poslužiti kao poligon odmjeravanja efikasnosti ruskih protivzračnih projektila „S-300” (nezvanično su već na putu prema Damasku), ili izraelskih ultramodernih bespilotskih letjelica, zašto bi se taj vatreni spektakl brzo završio? Čemu ogromna ulaganja u visokosofisticiranu ratnu tehnologiju ako njene prednosti i mane nisu provjerene u nekom ratu? Sve liči na dogovor. Sergej Lavrov i John Kary javnosti obećavaju jedno, na terenu vidimo nešto sasvim drugo. Uništavanje raketa jedne vrste, raketama savršenije generacije, predstavlja samo priželjkivani test, video-igrice za nadobudne. Kolika će biti cijena na izraelskoj, odnosno, u krajnjoj instanci, iranskoj strani, velike „dobrotvore”, ruske i američke, ne interesira. Poređenja radi, primarni cilj NATO saveznica nije bio da oslobode Bosnu od četničko-ustaške agresije, već da se u Bosni, Vojvodini, u Beogradu i centralnoj Srbiji, na Kosovu, u preko 40.000 zastarjelih kasetnih projektila prospe 11.000 tona osiromašenog uranijuma, a, drugim dijelom, da provjere sinhroniziranost svojih postrojbi.

I, naravno, da ovladaju Balkanom, tim važnim geostrateškim punktom na kom se ukrštaju sve bitne ekonomske i političke silnice. Za eliminaciju srbijanskih ratnih položaja bila je dovoljna sama Amerika, ili Britanija, a ne 22 zemlje. Iako za sada nema izravne agresije na Siriju spolja, ne znači da ona neće uslijediti. Scenarij je analogan bosanskom: pustiti zaraćene strane da odrade svoj dio posla, da bi se tek pri sigurnom finalu pridružile arbitražne „saveznice”. U direktnoj sprezi su situacija u Siriji i obnova hladnoratovske krize. Ruski predsjednik Putin najavljuje ponovno aktiviranje vojnih baza na Kubi, Sejšelima i u Vijetnamu, a kao odgovor na instaliranje tzv. „Antiraketnog štita“ NATO snaga u europskim zemljama, Rusija će u oblasti Kalinjingrad usmjeriti svoje radarske i raketne sisteme prema tim zemljama. Putin je u potpunosti obnovio moć ruske armije, doprinio je povratku njenog ugleda i samopouzdanja, i ne odaje dojam naivka koji se šali, ne tetura pijan i ne zabavlja strane diplomate kao Boris Jeljcin. Naprotiv, Rusija je ponovo velesila koja se respektuje. A njen ekonomski uticaj i dalje raste. Da li se nešto suštinski mijenja u Siriji, teško je procijeniti. Manjinska alevitska dinastija Assad po drugi put na rukama ima krv svojih sugrađana. Nekada se diktatorima moglo progledati kroz prste, danas međunarodna javnost mnogo teže oprašta. I da Bašar ostane na vlasti, koliko će se drugih državnika susresti i rukovati sa njim? Suviše je ogrezao i prenisko pao, da razmišlja o dobrobiti sirijskog naroda, već bi se sam povukao.

Kliker: Šta je po vama osnovni uzrok rata u Siriji?

Marjan Hajnal : Postoje bitne specifike rata u Siriji. Sirija nije Libija, Somalija, Tunis, Sudan, Jemen, niti liči na bilo koju od arapskih zemalja. Ona je neka vrsta akceleratora bliskoistočnih odnosa. Preko nje se kontrolirao Libanon i dugogodišnji građanski rat u toj maloj zemlji. Iran i Sirija su stvorili Hezbollah (Hizb Allah, – Božja stranka), preko njih se naoružavaju palestinski proiranski Hamas i Islamski Džihad, a trenutno se produbljuje jaz između Palestinaca i zvaničnog režima u Damasku, jer, pomenute palestinske organizacije podržavaju sirijske pobunjenike. Učešće Sirije u ubistvu libanskog premijera Rafiqa Haririja 2005. u Bejrutu je posredovano preko pripadnika Hezbollaha. Preko njih se naoružavaju palestinski proiranski “Hamas i Islamski Džihad, a trenutno se produbljuje jaz između Palestinaca i zvaničnog režima u Damasku, jer, pomenute palestinske organizacije podržavaju sirijske pobunjenike. Učešće Sirije u ubistvu libanskog premijera Rafiqa Hariririja 2005. u Bejrutu je posredovano preko pripadnika Hezbollaha. Situaciju dodatno komplicira aktivno angažiranje Hezbollaha na strani Assada. Procjenjuje se da su preokret u zauzimanju Al-Qusayra napravili upravo libanonski paramilitarni ratnici Hezbollaha, njih 15.000 se pregrupisalo, privremeno napustivši Libanon sa svojim naoružanjem, što izaziva veliku zabrinutost na izraelskoj strani. U svakom slučaju, potvrde li se tačnim tvrdnje pobunjenika da su pripadnici Assadove armije koristili djecu kao živi zid, ili, da su u zatvorima mučena i masakrirana maloljetna djeca, komisije za ratne zločine imaće šta da rade”.

O involviranosti Izraela u ovom sukobu može se razmišljati iz više uglova. Prvi razlog bi bio prizivanje revanšizma za decenijsko raketiranje izraelskih naselja na sjeveru i u graničnom pojasu sa Gazom, za što se okrivljuje Sirija, kao ekspozitura politike nipodaštavanja jevrejske države od strane zvaničnog Teherana. Ako oficijelni izraelski krugovi još uvijek dijele nesigurnost u ishod ovog rata, već sada se može sa sigurnošću tvrditi da 80 % Izraelaca ne žele rat sa Sirijom, svjesni mogućnosti ekspanzije sukoba na širi region. Npr, ako pobjede pobunjenici, nema sumnje da će neprijateljski ali stabilan front na Golanu zamijeniti daleko fanatičniji pripadnici Al-Qaide i Hezbollaha. To bi za Izrael bilo u potpunosti neprihvatljivo, i zato se može pretpostaviti da bi u tom slučaju Izrael birao podršku Assadu, konfrontirajući se politici Pentagona prema Iranu. To sve liči na pogled kroz trostruku rešetku. Neshvatljiva je još jedna činjenica, vezana za Iran: Iran se izborio da postane vjerski proto-ideal među islamskim zemljama, simbol otpora kršćansko-krstaškom globalizmu i uspostavljanju Novog Svjetskog Poretka. Demografski gledano, Iranci predstavljaju šijitsku manjinu spram ogromne većine – skoro milijardu sunita širom svijeta – i čini se nevjerovatnim da Hezbollahovi „borci za čisti islam“ štite sirijsku alevitsku sektu mnogobožačkih pagana. To još nije sve.

U samom Iranu provodi se teror genocidnih razmjera Baha'u'llaha također proglašeni sektom i nad kojima se provode jezive torture (identično se u Kini postupa sa praktikantima Falun Gonga). Zatim, miniranje džamija u toku molitvi, povlađivanje afganistanskim talibanima. Ne ukazuju li svi ovi pokazatelji na duboku krizu u okviru samog islama? Šta bi o današnjem izgledu svoje zemlje rekli Zarathuštra i Omar Hajjam? Da li je Salman Ruždi vidio i izrekao nešto što se nije smjelo vidjeti i javno izreći? Nije problem spaliti Giordana Bruna, problem je raspršene fragmente sagledati kao dijelove jedne cjelovite Istine. Dalje, dvolična i trolična uloga susjedne Turske i njenog predsjednika Tajipa Redžepa Erdogana koji je prije nepune dvije godine otvorio granicu sa Sirijom, a sada je najžešći glasnogovornik likvidacije sirijskog režima. Nije li sjeverni dio Sirije obećan Kurdima? U ovom lavirintu nedoumica kriju se i pravi uzroci rata u Siriji. Usput da pomenem, iako situacija u Turskoj nije u fokusu ovog razgovora, upada u oči krupan i bitan detalj: pobuna građana u Turskoj započela je istovremeno s objavljivanjem vijesti da je Turska otplatila 52.7 milijardi $ duga MMF-u. I to sa astronomskom kamatom. I to je jedan od indikatora pokušaja destabilizacije zemlje koja je dokazala mogućnost svoje samostalnosti.

Kliker : Zapad, Izrael, Turska, Saudijska Arabija, Rusija, Iran, Kina, Jordan…  su do guše upetljani u sirijsku dramu i to niko ozbiljan ni ne spori, što mnoge svjetske analitičare uvjerava da je Treći svjetski rat već u toku, ili samo što nije počeo. Dijelite li i vi ovakva crna razmišljanja?

Marjan Hajnal : Zaista, svi su upetljani u taj rat, svi oni koji posredno ili neposredno pronalaze svoj neki iracionalni interes. Sa svojih 185.180 km kvadratnih Sirija je jedna od srednje velikih zemalja Bliskog istoka, ali je neuporedivo manja od svojih velikih susjeda (Turska, Irak, Iran). Iako se ne graniči direktno sa Iranom, ipak preko sjevernog Iraka funkcionira moćan ponton za snabdijevanje Assadovog režima svim potrebnim vrstama oružja. Tome se isprečavaju Kurdi koji često prisiljavaju Iran da dalekim zaobilaznim i mnogo rizičnijim putevima ostvari isti cilj. Potencijal za rat velikih razmjera postoji, regionalni ili globalni. Moj je stav da se Treći svjetski rat začeo u Hirošimi i Nagasakiju, najavljujući ne kraj prethodnog, već početak mnogo stravičnijeg doba atomskog ratovanja. Ovu sićušnu Planetu, taj plavi dragulj u kosmosu, bezumni militaristi, bolesni piromani zaljubljeni u najdestruktivniju pirotehniku, pretrpali su sa preko 27.000 nuklearnih projektila spremnih svakog časa za djelovanje. Demonični apokaliptičari i čitači sudbine svijeta iz fildžana priželjkuju smak svijeta sa čijom ljepotom nemaju snage da se suoče. Sve somnambulne „vizije” i „proročanstva“ inauguriraju kao neprikosnovene. A klero-apokalipsa ne mora i ne bi smjela da se dogodi. Potrebno je samo dovoljno volje i hrabrosti da se razuman i human dio svijeta suprotstavi manijakalnim fanaticima.

Kliker : Kada se sve sabere i oduzme, čini mi se da velike sile ponovo rješavaju svoje probleme u tuđem dvorištu i na tuđoj nesreći.

Marjan Hajnal : Moćnici glavnih velesila odlučuju o sudbini malih, ne obazirući se na žrtve. Na sceni je vulgarni makijavelizam, dopunjen makartizmom. Plan kojeg je u svojoj knjizi „Velika šahovska tabla“ zacrtao glavni strateg svih teorija zavjere, jezuitski bilderberg-neokrstaš, Poljak, veliki Vojtylin prijatelj, Zbigniew Kazimierz Brzezinski, prihvaćen je od članica Atlantske alijanse kao imperativ hegelijanskog „Svjetskog Duha” koji se mora samorealizirati. U suštini, riječ je o nonsensu i ludilu par excellence.

Kliker : Mnogima nije jasno zašto se Izrael toliko protivi Iranskom nuklearnom programu kada je svakome u svijetu jasno da i on ima nuklearne projektile, mada nikada nije javno obznanio da je to tako?

Izraelskom programu težak udarac nanio je nuklearni ekspert Mordechai Vanunu, konvertirao iz judaizma u hrišćanstvo, odležao 18 godina u zatvoru, ali se nije odrekao svog nauma da svijet upozna sa činjenicama. Sve što je znao izjavio je 1986. britanskom “Sunday Times-u”. Prema onom što je on prezentirao zaključeno je da bi Izrael mogao imati 300 nuklearnih bojevih glava. Još od tog vremena kad su prvi put procurile informacije da Izrael nešto krupno sprema u Dimoni, izraelska tajna i nije posebno čuvana. Prije bi se reklo da je čitav taj slučaj svjesno tendenciozno politički isforsiran da bi se zastrašili susjedi. Uvijek se dešavalo da se izraelskim zvaničnicima kao slučajno „omakne” neka izravna asocijacija na posjedovanje nuklearnog oružja.

Između dvije krajnosti, biti uništen ili uništiti, ja bih predložio treću soluciju: predati Teheranu upravu nad Izraelom, pod uslovom da o ravnopravnosti, slobodi i nepovredivim pravima Jevreja brigu vode iranski čuvari „islamske revolucije“, Pasdarani. No, te moje riječi će se u izraelskim javnim i tajnim krugovima anatemisati i shvatiti kao arogantni cinizam, jer, kako dušmanu povjeriti da čuva svoju žrtvu? A notorna je činjenica da su tokom povijesti Izraelci bili žrtve svojih moćnih susjeda. Ipak, ako bi bolje promislili, lako bi uočili da su Jevreji najbolje prošli za vladavine perzijskog cara Kserksa II, a da su za vrijeme turske imperije bili poštovani i rado primljeni kao sugrađani, dok im je Inkvizicija širom „civilizirane” Europe pripremala ondašnji i budući Holokaust. Ljudi griješe, ali, ljudima je data mogućnost i da se pokaju i osvijeste. Malo je poznat podatak da je nakon okončanja Dugog svjetskog rata oko 400 njemačkih nacista odlučilo da pređu na judaizam i da se dosele u Izrael. Nije bilo smetnji, posebno ako Simon Wiesenthal nije nalazio ozbiljnije dokaze koji bi se protivili tome. (Kada ćemo mi ustanoviti Narodni sud za ratne zločine? Čemu Den Haag koji je postao obična parodija? Karikatura sudstva i pravosuđa. Uvreda za humanu civilizaciju).

Rješenje uvijek postoji za prevazilaženje predrasuda. U Izraelu, ono se zove pomirenje sa susjedima, ukidanje aparthejda prema Palestincima i omogućavanje ravnopravnog suživota, kao i napuštanje sumnjivih paktova sa protagonistima globalnog nacizma. Sve to, naravno, podrazumijeva denuklearizaciju bliskoistočne i šire regije, odnosno, cijelog svijeta. Nažalost, sve ovo su vjerovatno samo moje iluzije. Sadašnja iranska teokratska oligarhija nema namjere odustati od proklamovanja ideje uništenja „Malog Šejtana“, „kancerogene cionističke tvorevine“, a ovaj je naumio da kao i uvijek tokom povijesti pobijedi svakog Golijata. I sam minijaturni Golijat, više nego što prijeti, Izrael sam sebe više ugrožava nego svoje susjede. Više nego je riječ o stavu samog Izraela, protivljenje arapskoj nuklearnoj bombi jednim dijelom je sastavni dio politike antiislamističkog neokrstaškog bloka kojem Izrael služi kao nosač aviona. Svjesni da bi mogli ostati usamljeni, „ostavljeni na cjedilu” od svih antisemita među lažnim saveznicma, Izraelci se uzdaju u Boga i svoju pamet. 

Djeluju preventivno, ali u sadašnjem trenutku samostalno napasti Iran, pa čak i Siriju, mogao bi predstavljati početak globalnog opštečovječanskog suicida. Nisam siguran da su izraelski poglavari toga dovoljno svjesni, ali njihove jezuitsko-masonske mecene sigurno jesu. 3 % fanatika zakrvavljenog pogleda, s one, ili s ove strane, ne žele nikakav kompromis, jer, samo kao „heroji”, bilo židovski, bilo islamski, bilo krstaški, mogu putem samožrtve proći kroz vrata pakla u raj. Za njih to ne zvuči infantilno. Zato i ne žele mir, već veliki, što veći i što smrtonosniji vatromet, i to nuklearni.

Kliker : Palestinsko pitanje je prema mnogima ključ rješenja svih nedaća na Bliskom istoku. Ima li izgleda da u bliskoj budućnost Jevreji, Palestinci i svi ostali Arapi konačno postignu sveobuhvatni mirovni sporazum?

Marjan Hajnal : Uz Jevreje, Indijance, bosanske Muslimane/Bošnjake, Kurde, Rome, Palestinci su najveće žrtve democidnog imperijalnog eksperimenta. Sami narodi Palestine/Izraela bi se složili međusobno, ali im se ne dopušta. Antisemitski lobiji, općenito, antijevrejski i antiarapski, kanalisani preko Rima, Rijada, Ankare, Londona, Pariza, Washingtona, Berlina, Moskve, neprekidno infiltriraju virus nasilja da bi sami dominirali uspostavljajući zakon jačeg, perfidnijeg, lukavijeg, osvetoljubivijeg. U takvom kontekstu, reduciranom na Huntingtonov sukob civilizacija, svi Jevreji, i svi Palestinci, zli su i nepopravljivo genocidni. U praksi, nije tako. Posmatram i jedne i druge, razgovaramo, uče oni mene, ja njih. Posebno sada vlada relativno dobar duh dok eskalira rat u Siriji. U Izraelu, zemlji svojih neprijatelja, na svojoj zemlji ugnjetavani i progonjeni s nje, Palestinci sada osjećaju sigurnost i bar prećutno iskazuju podršku državi Izrael, i Allahu zahvaljuju što nisu „tamo”, sa svojom do jučer slobodnom braćom kojima su zavidjeli. Sada kažu, sreća je da smo tu gdje jesmo. Izrael je za mnoge od njih El-Dorado. A ja sam i ranije isticao, što sigurno zvuči malo paradoksalno, da Izrael čuva svoje Palestince, prije svega od međusobnih obračuna, i da je crtanje karata sa sve manje zelenih polja koja predstavljaju palestinsku depopulaciju – netačna i tendenciozna.

I sad, par riječi o najbolnijem i najčešće pominjanom problemu: o otimanju zemlje. Palestinci nisu Indijanci. Iako svi kolonizatori liče jedni na druge, za Izraelce se ne može reći olako tvrditi da su bili apsolutno neuviđavni. Kada je riječ o širenju izraelskih naselja, treba biti objektivan. Mnogi Palestinci su prodali imanja, nešto je napušteno, ali, mnogo više je izgrađeno ispočetka. Izraelci su napravili velike podvige u pretvaranju pjeskovitih područja u plodne oranice. Te površine Palestinci, Beduini i Druzi nikada nisu obrađivali. Jevrejski doseljenici su se suočavali sa malarijom dok su isušivali močvare. Golan je bio kamenita pustinja prekrivena dominirajućim zaobljenim crnim bazaltom svih veličina. Čak čitav Izrael nekad je nazivan „Južna sirijska pustinja“. Izraelci su doveli struju i vodu i svojim susjedima, sagradili zajedničke fabrike, pijace i bolnice, a to se obično prešućuje. Nisam za širenje jevrejskih naselja kroz teritoriju koju naseljavaju Palestinci, ali, svjetska javnost je danas mnogo bolje nego prije obaviještena o još jednom bitnom detalju koji ilustruje ambiciju da se nemoguće učini mogućim.

Tlo oko Jerusalima je kamenito (u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji reklo bi se „ljuti krš“. Na tom ljutom kršu, u 95 posto slučajeva, gdje Palestinci nikada nisu živjeli, jer je krš bezvodan i nemoguć za život, Jevreji su podigli većinu svojih četvrti. Grad Modi'in kojeg odlično poznajem jer sam u njemu radio u dva navrata dok se još gradio, potpuno je nov grad, podignut na surovom kršu. Ber Ševa je već na rubu vrele i prašnjave pustinje Negev. Ali i tamo sada niču plantaže. I takvih primjera ima još puno. Potrebno je samo malo proputovati Izraelom i uvjeriti se da se palestinska demografska mapa ubrzano približava jevrejskoj. Među Palestincima ima veoma mnogo uspješnih biznismena, razvijeno je hotelijerstvo, mnogi rade u državnom sektoru, bankama i bolnicama, zastupljeni su u Parlamentu, imaju svoje škole, advokature, privatne ljekarske ordinacije, žive skladno i u miru sa komšijama. Dovoljno je pogledati gradić Abu-Goš nadomak Jerusalima, Akko, Jafo, Nazaret, Haifu, mnoge kibuce i mješovita naselja… Stvarnost je obično bolja nego što se čini.

Na kraju, da nisu u serijama detonirani putnici u autobusima, starci na pijacama, sportisti na olimpijadi, tinejdžeri u diskotekama, turisti u hotelima i restoranima, studenti na univerzitetu, stanari u svojim kućama, da nisu ubijani đaci u školama, entuzijasti koji su kultivirali suvi bodljikavi kamenjar i malarične močvare, da nisu usmrćivani obični šetači sa porodicama, da se ne bacaju stijene i čitavi betonski blokovi na putničke automobile i autobuse, da nije bilo silovanja i svirepih zločina koje je teško običnom maštom i zamisliti, ne bi bilo potrebe da se podignu visoki zidovi i da se razbukte u dva navrata onako razorni obračuni izraelske armije i Palestinaca iz Gaze. Za takvo stanje ne mogu se okriviti „cionisti”. Za većinu terorističkih napada ne može se reći da imaju bilo kakve veze sa stvarnim ciljevima oslobađanja Palestine od „okupatora”. Ko je iole pošten i poznaje povijest prihvatiće činjenicu da su, istina u nepomirljivoj konfrontiranosti sa susjedima, Jevreji osnovali svoju naseobinu još prije četiri milenijuma. Čak i ranije. Grad Jeriho (Jerihon) smatra se najstarijim gradom na svijetu i u njemu su pronađene jevrejske relikvije čija je starost procijenjena na 10.000 godina. Kako oni mogu biti osvajači? Riječ je povratnicima nakon egzodusa. Zna li se šta o Masadi i Esenima?

S druge strane, i Palestinci su starosjedioci, doduše, oni nikada u povijesti nisu imali svoju zvaničnu državu, reguliranu ustavom i međunarodnim priznanjem. A i sami Palestinci nisu svi Palestinci, jer im se pridružilo mnoštvo drugih Arapa iz susjednih zemalja koji u Izrael dolaze za mnogo novca kao švercovani „gastarbajteri” ili kao ratne izbjeglice. Na njima najviše zarađuju trgovci robljem što od svog prljavog crnog biznisa širom svijeta zarade između 30 i 60 milijardi dolara godišnje. Među njima ima kriminalaca svih vrsta, narkobosova, pedofila, kojima diriguju nevidljivi politizirani pomračeni umovi. Nesrećni su u startu ti budući Palestinci koji su ko zna kroz šta morali proći da bi se dočepali tla Obećane zemlje, a mnogi nikad i ne uspiju stići, ili stignu ravno u geto iz kojeg se ispaljuju rakete i koji se uzvratno bombarduje iz zraka, s kopna, s mora. Kada se govori o egzodusu i kalvariji Palestinaca, mnogi ne znaju šta je to, ko je to Palestinac. Originalnih Palestinaca iz prastarog plemena Filisteja, Plištim, danas gotovo da i nema. Zato ni pravih etničkih razloga za sukobe sa današnjim Jevrejima, koji također nisu više oni antički Izraelci, također nema. Sukobe generira demografska politka, ekspanzija jednih na račun drugih. Palestinci nisu svi muslimani, u Gazi posebno. Nisu svi Palestinci neprijatelji Jevreja i protivnici njihovog osnovnog egzistencijalnog prava na postojanje.

 Nisu svi Palestinci teroristi, već samo jedan najekstremniji dio koji se ne bori u ime Palestine već u ime nastrane milenijumski stare paganske babilonske neznabožačke ideje da sve Jevreje treba uništiti, što su prihvatili i njemački nacisti. A posve je sigurno, i to je osnovna razlika između palestinskih i izraelskih ekstremista, da ni najekstremniji Izraelac ne želi iskorijeniti pripadnike bilo kojeg naroda. A ekstremni, antijevrejskom mržnjom zadojen hamasovac (Hamas – Harakat al-muqāwama al-islāmiyya, „Islamski pokret otpora”, nastao 1987. kao militantni ogranak proiranske organizacije „Muslimanska braća“), ne može podnijeti da pored njega živi njegov židovski brat, ne priznaje ga i želi ga vidjeti samo mrtvim i neće birati ni trenutak ni sredstvo da ostvari svoj naum. U Gazi već malu djecu predškolskog uzrasta vaspitavaju u duhu budućih živih bombi, što su posvjedočili i TV dokumenti snimljeni u Gazi. Tu razliku treba uvažiti i prihvatiti kao apsolutnu činjenicu. Isto je na širem geopolitičkom planu. Izrael ne želi uništiti Iran, želi samo da Iran prestane slati svoje „šehide“-samoubice da neselektivno ubijaju izraelske useljenike „jer su došli da ugroze i protjeraju jadne Palestince“. Palestinci su samo puki izgovor, a stvarni problem odnosi se na pitanje patronata nad „Brdom Hrama” na kom su sada džamije.

Manje je Palestincima stalo do tog klero-patronata, nego njihovim tobožnjim zaštitnicima, što u Palestincima vide samo sredstvo za ostvarenje vlastitih ciljeva. Da nije vanjskog uplitanja, vjerski sukobi između samih Izraelaca i Palestinaca bili bi vrlo niskog intenziteta. Da zaista žele dobro Palestincima, iranski ajatolasi bi već odavno priznali da je Jevreje nemoguće iskorijeniti. Oni to znaju, ali ne dopuštaju predah ni mir, školujući teroriste koji će ubijati trudnice i starce, misleći da imaju Allahov blagoslov. Znaju oni jako dobro da svaka oružana reakcija izraelske armije odnosi desetine i stotine života posve nedužnih stanovnika Gaze. Ali, tako bar vjeruju nusajriti, allijevci (aleviti), posljednji šijitski prorok Mehdi će doći samo kroz vatrena vrata (ovozemaljskog nuklearnog pakla, H.M.). Da bude gore, identično misle jezuiti o drugom Hristovom dolasku. Interpretiraju doslovno svoje knjige ne videći da nasilna smrt bližnjega nije ni po čemu sveta, niti od Tvorca Svevišnjeg blagoslovljena. Suniti preziru šijite za čijeg Imama Mehdija smatraju da nije onaj kojeg je najavio Poslanik Muhammed. Umjesto Imama biće to jevrejski Mašijah, a, ustvari, Dadždžal (Al-Masih ad-Dajjal), lažni Spasitelj, Antihrist).

Umjesto da kritički i znanstveno preispitaju vjerodostojnost svojih „svetih” teodiceja, transformiranih u političku doktrinu totalne vladavine smrti, klero-totalitaristi nameću svoju sopstvenu nespremnost da prihvate život da bi sami živjeli, pa kukavički i krajnje podlo oduzimaju pravo na život drugima koji žele živjeti. Slučaj pogibije 186 učenika u Beslanu 1.9.2004. dovoljno govori. Uglavnom, ratove treba zaboraviti, jedina perspektiva je u uzajamnom priznavanju. Nemoguće je Jevreje baciti u more, kao što je nemoguće ne dopustiti Palestincima da žive kao slobodni i dostojanstveni ljudi u svojoj zemlji, bar u granicama do 1967. Jerusalim bi trebao biti otvoreni grad, zajednička prijestolnica dviju država i sjedište tri monoteističke religije. Tada bi s pravom mogao zaslužiti svoje ime: Grad Mira.  

Kliker : U svojim javnim istupima ste do sada mnogo puta istakli da Jevreji i Bošnjaci imaju skoro istu sudbinu i da zbog toga trebaju sarađivati i širiti istinu o njihovim stradanjima kako se to više nikome ne bi ponovilo u svijetu. Recite nam zašto takvi pozivi i ideje odlaze u vjetar. Svjedoci smo da zvanični Tel Aviv gotovo po pravilu preskače službeno Sarajevo i favorizuje Banja Luku…

Marjan Hajnal : Na većini muzičkih instrumenata svira se sa dvije ruke, a na klaviru ponekad i sa četiri. Tako se može ostvariti ugodno harmonijsko sazvučje, a može se prouzročiti i kakofonija. Sve zavisi od muzičara i partiture. Najljepši tango izvodi heteroseksualni par. Tako je i u politici, ako ona može uopće biti normirana, normativna i normalna hetero-djelatnost koja ima za cilj da život učini podnošljivijim. Političarima nažalost obično nedostaje sluh, muzički. Misle da znaju svirati, a proizvode nepodnošljivu škripu i buku. Ponašaju se kao krdo razuzdanih divljih slonova u salonu kristalnih predmeta. Ustvari, ni podivljali slonovi ne mogu biti toliko zli kao podivljali kvazi-političari. A upravo takvih političara ima mnogo i u Bosni i u Izraelu. Misle samo na zadovoljenje svojih jednokratnih niskih strasti, ne misleći na budućnost. Isti koji su izdali Bosnu, predali su palicu biletaralnih bosansko-izraelskih poslova Republici srpskoj. Nevjerovatan paradoks! Jevreji koji su doživjeli brojne genocide, ne vide da su srbočetničke postrojbe, bolje reći, horde orgijaša, počinile genocid protiv Bošnjaka, konstitutivnog naroda nezavisne i međunarodno priznate države. Jednim dijelom, takvom viđenju doprinio je i Tito. Izraelci, posebno jugoslavenskog porijekla, ne mogu Titu oprostiti što se postavio pristrasno u arapsko-izraelskom sukobu, doživjeli su takav stav kao izdaju antifašizma, jer, ne može se ni dan-danas dokazati Izraelcima da nisu svi došli kao povratnici u zemlju praotaca, i da su im se pridružili i brojni nacisti, četnici, ustaše, ostali kvislinzi… Nažalost, malo je razloga za sumnju da su takvi financirali agresiju na Bosnu.

Ukupnom negativno sklepanom kolopletu pogodovalo je i dovođenje u Bosnu određenog broja mudžahedina. Oni Jevreji u čijem su sjećanju zločini počinjeni od strane pripadnika Wafen SS Handžar divizije (Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar) u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, automatski su povezali prisustvo mudžahedina sa najmračnijim scenama tog njihovog sjećanja. Šteta po Bosnu je velika, jer, kao što sam pisao, sviđalo se to nama ili ne, svjetska politika pa i budućnost Bosne skrajana je i kroji se u kuloarskim procesijama u Knesetu. Dokaz za to je prijem Dodika u kabinet premijera Izraela Šimona Peresa, o čemu sam također pisao. Nažalost, šteta je velika, po istinu i pravdu u prvom redu. Izraelci često pate od dubokih predrasuda, svjesno su im servirane krive informacije. S druge strane, prosječni Bošnjak prema jednom već uhodanom verbalnom propagandnom stereotipu, sve Palestince neselektivno smatra žrtvama etničkog čišćenja i genocida počinjenog od strane nosilaca „cionističkog režima“.

Po inerciji, bez razmišljanja, kopiraju se recepti generalne mržnje, bez provjere odakle ti recepti dolaze. A dolaze najčešće, nažalost, sa govorima iranskog vjerskog poglavara Alija Khamenia i njegovih posilnih, vođe Hezbollaha, Hassana Nasrallaha, i vođe Hamasa, Ismaila Haniyeha. Iako su pomagali Bosni u najtežim danima, istovremeno su joj i odmagali. To su dobro iskoristili njihovi mudžahedinski pandani sa lažno-hrišćanske strane. Vidi se na kom se nivou našlo pravoslavlje-krivoslavlje predvođeno izrodima poput Kačavende, Filareta, Amfilohija i njima sličnima. A sa strane pro-iranskih, prosirijskih selefijsko-alevitsko-allijevskih elemenata implantiranih u Bosni, dobio se jako negativan antiizraelski konglomerat, iz kog je najveći profit, posebno nakon 11. septembra 2001. izvukla tzv. Republika srpska. Eksploatišući i poredeći egzoduse Srba sa egzodusima Jevreja, Srbi su vješto preokrenuli sliku genocida počinjenih nad bosanskim muslimanima u svoju korist. Krajnji cinizam povijesti i onog što se zove globalnom politikom. Taj odnos se mora mijenjati. Bošnjaci se moraju početi oslobađati lažne predstave u univerzalno važećem kodeksu svemuslimanske solidarnosti, jer takve solidarnosti, kao što vidimo na primjeru Sirije, zapravo i nema. Indoktriniranom Bošnjaku je nametnut stereotip da je svaki Izraelac zao, i da je svaki Palestinac jadna žrtva cionističkog okupatora. To niti je pravilno, niti je pravedno. Treba se staviti u ulogu progonjenog Jevrejina, kojeg svi žele uništiti samo zato što je Jevrejin. Nakon stravičnog Holokausta, pogledajmo ponekad u antijevrejski intonirane komentare na bosanskom jeziku, i naći ćemo mnoštvo onih u kojima se ogavnim vokabularom lamentira „što Hitler nije dovršio svoj posao“. Takvi komentatori u svom prizivanju Hitlera ne vide da prizivaju i apologiziraju genocide nad Bošnjacima. Zamislite jevrejskog povratnika iz Auschwitza koji je pogubio cijelu porodicu i bošnjačkog povratnika u Foču kojem su kamama, silovanjima i ognjem četnici uništili porodicu, a i njega, duhovno. Ima li razlike? Ovi povratnici nikada ne bi prizivali Hitlera, odnosno Mladića. Izraelcima je tragično teško, jer već 65 godina žive pod raketama i minobacačkim granatama. Već tri ili četiri generacije ne vide tračak nade da će to prestati. Neka se bilo koji Bošnjak, koji je osjetio šta je to biti pod uraganom nasumce ispaljenih bombi zapita da li je to pravedno, da li je ljudski, solidarizirati se sa terorom hamasovaca i islamskih džihadista, da li je pravedno i civilizirano da izraelska djeca rastu i odrastu u bunkerima, trajno u strahu i traumatizirana, pa isto dožive njihova djeca, pa unuci… Bošnjaci među Bošnjacima, koji podržavaju bilo koji teror, ne žele dobro ni Bosni ni Bošnjacima. Oni samo pomažu da i dalje postoji frankenštajnska lažno-pravoslavna četničko-mudžahedinska tvorevina „srpska”. Zbog takvih Bošnjaka, koji doista ne vole cjelovitu Bosnu, iz Tel Aviva, odnosno, Jerusalima, (– i to je vrijeme da Bošnjaci shvate i priznaju, da je Jerusalim bio i ostao glavni grad povijesne države Izrael; u svojoj dugoj povijesti, dva puta je potpuno razoren, dvadeset dva puta opsjedan, osvajan i oslobađan četrdeset četiri puta), – zaobilazi se Sarajevo, a partner nalazi u etnički očišćenoj Banjoj Luci. Apsurd do apsurda, tragedija do tragedije.

Kliker : I na kraju, recite nam da li je Marjan Hajnal iz Visokog našao mir u Svetoj zemlji?

Marjan Hajnal : Predratni Sarajlija, živio i radio u Jerusalimu, sada u Tel-Avivu, ali srcem, doista, zauvijek u rodnom Visokom. Iako već dvadesetpet godina u egzilu, još sam uvijek uz moju Fojnicu i Bosnu, zagledan u Visočicu, ili zagledan sa njenog vrha koji bijaše kraljevski Grad Bošnjana Dobrih. Magnetizam voda i tla je neizbrisiv. I nema našeg čovjeka koji se u duši oprostio od Une, Sane, Vrbasa, Neretve, Drine, Konjuha, Prenja, Maglića, Treskavice, Vranice… To su samo indikacije koliki je grijeh prisiliti bilo koga da napusti svoj zavičaj. Mislim da će Bog raspršiti duše zlih vinovnika tragičnih egzodusa, kada dođe taj čas, da ih više nikad i nigdje ne bude u Univerzumu. Život me je u više navrata grubo usmjeravao prema politici, iako se nisam želio baviti statusima nacija, genocidima, mislio sam da je to iza nas, zaustavljeno 1945. Ali, kada se ponovilo da komšija može nanijeti zlo komšiji, nisam mogao ostati ravnodušan. Nisam želio ličiti na duhovno sterilne i providno pristrasne nazovi-intelektualce. Cijena je gubitak nekolicine lažnih prijatelja. I bolje je da mi se ne javljaju, prišteđuju sebi laž, u koju ionako ne bih povjerovao. Teret su i sebi i okolini. Ne moraju oni čak ni biti pristalice dekadentnosti, dovoljno je ako su pasivni i indiferentni. S njima se ne može ništa postići, jer se čvrsto drže svoje mrtvaje. Za promjene su potrebni trajno hrabri i nepotkupljivi patrioti. Sa hrabrima i nepotkupljivima mogu se pomjerati planine.  

Delikatnost mog položaja, s obzirom da živim u Izraelu, nije razlog da ne ostanem vjeran svom principu: o političkoj realnosti govorim samo u svoje ime. A sasvim je vjerovatno da osim mene ima još mnogo Izraelaca koji misle slično, možda identično. Međutim, ne računam ni koga, osim na svoju savjest i samosvijest. Poslije bosanske svekolike tragedije, mogu se transponovati u položaj bilo kojeg stradalnika, jevrejskog, palestinskog, sirijskog, i suosjećati sa njim. Negirali mi to maliciozni dušebrižnici ili ne, a ima ih dovoljno i pakosno mi zagorčavaju već ionako gorak životni ambijent, moja opredijeljenost za humanost je profesionalna i privatna, i idemo skupa do osobnog kraja. Opredijeljenost za humanizam je neprofitna profesija, i svako može biti humanist, osim protivnika humanosti i humanizma. Moj stav je nedvojben: ogorčen sam i duboko žalim zbog genocida nad Bosnom i Bošnjacima/Bosancima, zbog stradavanja bilo jevrejskog, bilo palestinskog, bilo sirijskog naroda u cjelini. Žao mi je lijepog podneblja, sa raskošnim duhovnim i materijalnim riznicama prošlosti, žao mi je porušenih sela i gradova. Svaka kuća i park imaju svoj neponovljivi značaj. Vjerske institucije, mostovi, groblja, škole, biblioteke, bolnice, zajedništvo, mogu smetati samo krajnjim bezumnicima. Osakaćene porodice pate trajno, neovisno o tome ko će sutra biti na vlasti. Ratovi su uvijek bili i ostali strašna deformirana ogledala apsurda.

Vezano sa Siriju, nemam ličnog razloga da podržavam ni Assadovu politiku upotrebe sile, niti da podržavam metode pobunjenika. Ono čemu se ipak protivi moja savjest je neproporcionalno korišćenje svih raspoloživih armijskih efektiva protiv vlastitog civilnog stanovništva. Od sekundarnog su značaja uzroci rata za majke koje ostaju bez domova, muževa, i djece. A ginu i same. Opsjedanje i razaranje sirijskih gradova me užasno podsjeća na Vukovar, Sarajevo, Foču, Goražde, Bihać, Mostar, Dubrovnik i ostale gradove koje je JNA u sadejstvu sa paravojnim formacijama granatirala, postavljala mine, izgladnjivala i snajperisala civile. S te strane gledano, ni ovaj rat, kao ni svaki drugi, nema racionalno opravdanje. Zabrinut sam i razočaran, mislio sam da su ovi narodi civiliziraniji od naših. Ispada isto, i ovi su brutalni. Razumijem klero-sektaško-frakcijske animozitete, ali, zar Tora, Biblija i Qur'an ne govore o istom Jednom Bogu? Nevjerovatno je da toliko silno obrazovani u vjerskom duhu ljudi mogu biti toliko ne samo primitivni, već i toliko svirepi.

Ne tješi me saznanje da je Bliski istok oduvijek bio poprište strašnih klanica, još od vremena ratova kralja Davida protiv Medijaca i Plištim (predaka današnjih Palestinaca) i drugih nejudejaca. Sjetimo se krstaških ratova, bili su to totalni democidi. Drugi svjetski rat je izrodio dimenziju palestinskog savezništva sa Hitlerom, čiju cijenu su plaćali i naši Bosanci (konkretno, moja porodica). I pored svega negativnog, kao čovjek koji je svjesno izabrao naopasnije mjesto na Planeti, mogu reći da je moj mir nedodirljiv, ma šta se događalo ili će se dogoditi, a gotovo je sigurno da neće biti dobro. Sve dok fanatično zaslijepljeni selefije i jezuiti, ajatolasi i rabini, kroje jednu te istu doktrinu kontroliranog haosa, svijet se klacka na granici nepovrata. Uz njih pod ruku idu Soroš, Ćosić, Kačavenda, Keljmendi, Čović,… ili njihovi klonovi-klovnovi, samo u nekom drugom pakovanju, na nekom drugom meridijanu. Mir se može naći samo u sebi, u samospoznaji, na putevima kojima se kreću slične duše sklone pozitivitetu. Samodestruktivaca i destruktivaca sve je više, ali, najlakše je na poljima smrti uočiti Čovjeka.

Predaleko sam u geografskom smislu od mojih Bošnjana, no, iskreno se radujem povremenim susretima sa njima, ili, makar ovom virtualnom elektroničkom druženju i prepoznavanju kod njih onih vrlina kojima i sam težim. Pronašao sam sebe i u neintelektualnim poslovima, kao običan radnik, u kibucu, kasnije u proizvodnji lijekova, u izgradnji i dizajniranju muzeja, u arheologiji, ali i kao analitičar povijesti kultura u centru njihovog nastanka, kao borac za ekološki čistu plavo-zelenu Planetu, kao pedagoški instruktor, kao djed. Upoznao sam ljude iz cijelog svijeta. Svi vole doći ovamo, u čudesnu Svetu zemlju, ma koliko ona bila obesvećena i opasna, i lijepa i izazovna na svoj neponovljivi način. Ipak, nemam namjeru ostaviti kosti u tuđini. Stalno samo Bosnu sanjam. Čudan smo mi soj u kosmosu. 

(Za Kliker.info razgovor vodio Halil Šetka)

* * *

4

IRAN-IZRAEL-SAD

– Ženevski sporazum –

27.11.2013.

Prema rezultatima neformalnih analiza mala je vjerovatnoća da bi Ženevski sporazum mogao opravdati svoj naziv “sporazum”. Ankete pokazuju da 76,4 % Izraelaca ne vjeruju da će sporazum uticati na zaustavljanje iranskog nuklearnog programa. 57,8 % građana misle da će stav SAD pogoditi interese Izraela. 45,8 % smatraju opravdanom samostalnu vojnu akciju protiv Irana. 55,3 % intervjuiranih iskazuju podršku politici šefa Vlade Benyamina Netanyahua.

Dok je predsjednik države Šimon Peres za diplomatsko rješenje i očuvanje sinhronizma političkih orijentacija SAD i Izraela, Netanyahu se oštro konfrontira vjerovanju da bilo kakvo rješenje osim vojno može zaustaviti Iran u namjeri da se domogne nuklearnog oružja. Komplikacija odnosa između SAD i Izraela počela je prije dva mjeseca kada se saznalo o vođenju pregovora iranskih i američkih diplomata, a da o tim susretima u Omanu nije prethodno obaviještena izraelska strana. Već ranije ispoljene tenzije između američkog i izraelskog predsjednika time su dobile na intenzitetu. Teško je znati da li će Iran stvarno ispuniti svoju dogovorenu obavezu da u toku narednih šest mjeseci suspendira svoj program obogaćivanja uranijuma do stepena 20 %, da ne prelazi nivo od 5 % i da li će obustaviti rad polovine centrifuga u Natanzu i tri četvrtine kapaciteta u Fordowu.

Iranskoj strani ponuđeno je smanjenje sankcija i pomoć u vrijednosti 7 milijardi dolara.

Kako reagira većina izraelskih medija najbolje ilustrira karikatura u dnevnom magazinu “Izrael danas” na kojoj je američki državni sekretar John Carrey prikazan sa otvorenim kišobranom, ali na kom su samo gole žice. Istovremeno iz Teherana stiže upozorenje od ajatolaha Ali Hameneija da će sporazum pasti u vodu ako se protiv njegove zemlje uvedu dodatne sankcije.

Dok se analiziraju moguće opcije i rezultati pregovora, u Izraelu se održavaju trodnevni manevri američkog i izraelskog ratnog vazduhoplovstva. To bi ujedno bila ilustracija trenutne situacije i pečat odnosa između dvije saveznice. Pregovaraćemo, ali ćemo zajedno raditi na pripremi eventualne vojne intervencije.

Ne uspije li se u praksi oživotvoriti sporazum iz Ženeve, jasno je da će proporcionalno do neslućenih razmjera porasti opasnost od bliskoistočnih antagonizama koji mogu u pogubnoj formi eskalirati i zahvatiti čitav region.

U međuvremenu, u Iranu se u osam nuklearnih centara ne obustavljaju pogoni. Prema nalazima Agencije za kontrolu atomske energije u Parchinu se proizvodi obogaćeni uranijum čija baza može biti upotrijebljena za nuklearne bojeve glave. U Natanzu se iz 9000 centrifuga dobija niskoprocentni uranijum. U Bushehru je operativan reaktor podignut uz pomoć ruskih atomskih fizičara. U laboratoriji u Isfahanu se proizvodi “žuti kolač” upotrebljiv kao bojeva nuklearna masa. U Araku je reaktor teške vode u kom se može proizvesti plutonijum. U Parchinu su evidentirani pokušaji montiranja uređaja za nuklearne bojeve glave. Nije isključena mogućnost da postoje i druge skrivene laboratorije.

Sve ovo ne bez razloga unosi veliko nespokojstvo, nestrpljenje u izraelskom političkom i vojnom rukovodstvu, pa i uspaničeno držanje Bibija Netanyahua. A on najbolje zna zašto. Ako je u tako maloj zemlji kao što je Izrael bilo moguće u tajnosti sagraditi nuklearne kapacitete, kolika je mogućnost da se drži pod kontrolom tako nepregledno prostranstvo teritorije Irana? U krilu tzv. sporazuma rađaju se brojne nepoznanice i mogućnosti za fatalni ishod totalnog nesporazuma.

* * *

5

BLISKI ISTOK U KLOPCI OBAVJEŠTAJNOG AKCELERATORA

9.5.2018.

Dragi moji Iranci,

nema sumnje da se ste se poslužili obmanom, prevarili ste međunarodnu javnost i prekršili ste potpisani sporazum iniciran od prethodnog predsjednika SAD Baraka Obame, o obustavljanju nuklearnog programa u nemirnodopske svrhe. Sadašnji predsjednik Donald Trump najavljuje poništenje tog sporazuma i otvaranje svih opcija, od sankcija, nadalje… Daleko, i predaleko otišli ste, vi, potomci drevnih Arijevaca, u slijeđenju ubilačkog i samoubilačkog hirohitovskog nagona da uništite ospoljenu drugost svoje vlastitosti. Jasno je da se ne možete pomiriti sa onim što predstavlja odraz vas samih u svojim ogledalima. Jer, vi i Jevreji ste sličniji no što možete pretpostaviti, samo ne uviđate da vas Jevreji ne žele uništiti i da je u tome suštinska razlika između vas i njih. Da nije te vaše ubilačke mržnje ne bi Izraelcima trebalo nuklearno oružje, a stvorili su ga u defanzivne svrhe, znači, u slučaju krajnje namjere susjednih zemalja da ponovo združeno napadnu Izrael. Previđate da su Izraelci nakon Holokausta rekli: „Nikad više roblje.“ 

Kao što vidite iz hronologije mog pisanja, prije deset godina napisao sam vam moje prvo pismo. A ovo sada moglo biti i posljednje, što ja ne želim, ni radi mene i moje porodice, niti radi vas. No, očigledno, sudeći po količini raketnog i drugog naoružanja koje ste poslali u Gazu, u Liban i Siriju, naumili ste realizirati ono što je vaša ajatula sebi zacrtala, i po cijenu da tim napadom otpočne novi svjetski rat. Vaši vojni i politički eksperti sigurno poznaju izraelsku doktrinu odbrane, četiri razloga iz kojih bi na napad sličan onom Yom-Kipurskom mogli uzvratiti nuklearnim oružjem. Da li je to poznato svim Irancima, ili vaša egocentrična ajatula tu činjenicu krije od svog naroda? Kome je namijenjeno hemijsko oružje? Zašto ste ga poslali u Siriju? Jedan od četiri faktora koji bi mogao biti fatalan po Teheran je napad na Izrael hemijskim i biološkim oružjem. Da li to vaše porodice znaju u gradu koji broji 12 miliona stanovnika? Zar vam njihovi životi i lijepa kulturna ostavština drevne Perzije ništa ne znači? Zar niste ništa naučili iz posljedica po Perziju i kako je prošao Persepolis nakon što su vaši preci oskvrnuli atinski Akropolj?

Na jedno od najčešće upućivanih mi pitanja o Bliskom istoku je: Šta ja tu tražim, kako sam i zašto sam došao? Drugo, što mi uvijek teško pada, bilo da potiče od mnogih prijatelja sa dobrom namjerom i iz njihove brige, bilo od notornih zlonamjernika, odnosi se na traženje neke moje „pristrasnosti“. Da sam pristrasan prema Jevrejima ne bi me vrli cionisti proglasili antijevrejem. Da im nisam u svemu, na sve bezobrazne ponude i prijedloge rekao rezolutno ‘ne!’ imao bih dobro plaćen posao, ugledan položaj i ne bih živio u sirotinjskom stanu kakav je dodjeljivan svim izbjeglicama i useljenicima iz Etiopije, Eritreje, Sudana, Sirije… Pristrasan sam jedino prema istini i totalno je apsurdno i krajnje maliciozno da me neki sumnjiče ili čak i otvoreno optužuju da sam plaćeni izraelski špijun. Vrijeđa do koštane srži tolika zloba. Da znaju kroz šta sam sve prošao, da sam skoro sve nasvetije pogubio, koliko sam propatio, koje sve uvrede i poniženja pretrpio, ne bi (možda) stali na stranu onih čija sam žrtva bio, skupa sa svojom porodicom koja je bila čista i nevina kao tek procvjetali pamuk iz svoje čahure. Nasuprot tome, da sam protiv Izraela, da djelujem za bilo čiji račun, pa valjda bih do sada bio ili protjeran ili, u zatvoru, ili mrtav. Branim istinu, i o njima, i o Palestincima. Moja je naobrazba filosofska, a i politolog sam i kulturolog. Pored ostalog, vezano za kulture bliskoistočnih naroda, zanimaju me i religije i sakralni objekti. Svoj rizični prošlogodišnji odlazak do Al-Aqse i Džamije na stijeni označio sam kao svoj Hadždž. Kao politolog već godinama bez centa honorara dajem intervjue i pišem, markiram ekstremne lažnocionističke lešinare kojima je rat jedina garancija da će sačuvati fotelje. Ni u mojoj najdubljoj podsvijesti nema ništa od predrasuda i pristrasnosti, nemam drugih horizonata osim privrženosti ljudskosti, – ni jednim mikronom blizak primisli da je život ovog ili onog djeteta vredniji. Da sam naklonjen bilo kome i bilo čemu osim istini, pravdi i humanosti ne bih uživao povjerenje članova Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, čiji sam osnivač i predsjednik, u kom skupa djeluju Palestinci, Izraelci i drugi. Osim toga, svakome ko je zaista dobronamjeran i zna intuitivno razlikovati original i repliku, nije mu ni potrebno da sebe samog objašnjavam i opravdavam. Jesam Izraelac, ali, neki petorazredni, i dovoljno smion da sam se prvi odvažio izreći sud da je to zemlja aparthejda, kastinska teokratija, militantna tvorevina koju su naselili mnogi žitelji bivšeg SSSR, među kojima nema čega sve nema, od veterana rata u Afganistanu i Čečeniji, do vrhunskih stručnjaka, umjetnika, sportista, draguljara, tetoviranih robijaša, pankera, alkoholičara, narkomafijaša, trgovaca oružjem i bijelim robljem… Njihov je reprezentant Avigdor Lieberman, trenutni ministar odbrane, zapamćen i po idiotskoj izjavi “Na Gazu treba baciti atomsku bombu”, koji je dugi niz godina bio pod istragom zbog korupcije i kriminalnih transfera. Ali, upravo takvog trebaju u Vladi Izraela, zbog balansa sa Rusijom. Mnogi neupućeni imaju uvriježen stereotipan pogled na Izrael da je to najvažniji američki vojno-ekonomski punkt, a previđaju činjenicu da Izrael ima dvostruke veze sa Rusijom i da se takav odnos vidno reperkutira na ukupno stanje na području Bliskog istoka, posebno u Siriji. To potvrđuju činjenice posljednjih vojnih operacija u Siriji koje su izvele SAD, Velika Britanija i Francuska, kada su Sirijci potpomognuti „došaptavanjem“ ruskih stručnjaka za PVO od 103 ispaljene krstareće rakete „Tomahawk“ oborili 71. Postavlja se logično pitanje: ako su toliko bile efikasne sirijske snage da zaustave toliki broj raketa, kako nisu spriječili posljednji napad Izraelaca na iranski arsenal u kom je uništeno 200 raketa srednjeg dometa i stradalo 26 Iranaca? To je samo jedan od dokaza da Rusi imaju svoje trostruke standarde i da vješto kalkulišu rezultatima izraelskog podržavanja snaga koje se bore protiv iranske marionete Assada. U svemu tome posebnu poziciju ima Turska čiji predsjednik Erdogan izigrava nekog sultana, a u par godina stalno mijenja konja: kao svaki nepromišljeni diktator pohapsio je opozicione oficire, zaboravljajući povijest vojnih udara u zemlji, juriša do obala Gaze i prijeti Izraelcima da će naredni put lično predvoditi konvoj brodova za deblokadu, da bi zatim otvorio granice prema Siriji, pa se „korigovao“ obarajući ruski vojni avion, onda se susreo sa Putinom i iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem u sklopu sirijskih mirovnih pregovora i u ulozi trilateralnog garanta Astanskog procesa. Svega nekoliko dana poslije pozdravlja američki napad na Assadove enklave. Htjeli glasno priznati ili ne, Turci znaju da preko duge tradicije genetskog miksa mnogo duguju Jevrejima, odnosno, Jevrejkama, majkama i suprugama turskih sultana, počev od Sulejmana Veličanstvenog. Dodatno je situacija krajnje iskomplicirana uspješnim djelovanjem Mosadovih špijuna koji su iz strogo čuvanog arhiva iranskog istraživačkog centra „Fordo“ uspjeli izvući 110.000 tajnih dokumenata  o proizvodnji nuklearne bojeve glave „Amad“. Kako su Izraelci došli do tih podataka, velika je enigma, jer niko do sada nije otkriven i uhapšen.

Jedno od objašnjenja je da i u najneprijateljskijim zemljama prema Izraelu, ipak, u svim strukturama društva i u samoj vlasti tih zemalja, postoje ljudi kojima je Izrael koncentrovani supstantiv tragičko-herojske dimenzije trajanja svijeta i zato olako pristaju uz tajanstvenu metafizičku silu koja producira i nevjerovatnu ljubav, stvaralaštvo i filosofski eros, sve to uronjeno u agoniju iz koje cvjetaju cvjetovi zla, ali, paradoksalno, čije sjeme nije otrovno po sebi. Zato i u ekstremnom krilu Hamasa, Hezbolaha, kao i u iranskim najstrože čuvanim nuklearnim centrima nađu se pojedinci koji žele upozoriti svog neprijatelja. Zašto se to događa? Zato što ti obdareni višim umom pojedinci shvataju da kada bi se uništio kompletan Izrael i istrijebili svi Jevreji po svijetu, takav svijet više ne bi postojao. Tajna je u simbiotičkom jedinstvu dva suprotna pola Bitka. Izrael nije samo oličenje genocida nad Palestincima, prijetnja cijelom svijetu i generator svih kriza i ratova, ekonomske eksploatacije i bolesne „demokratije“, Izrael je i jedan Hrist, Spinoza, Shopenhauer, Heine, Kafka, S.Wisenthal, Charli Chaplin, A.Rubinstein, A.Einstein, i masa drugih naučnika, umjetnika, ljekara, graditelja, izumitelja…              

O Izraelu se može misliti loše, osjećati odbojnost u rasponu od prezira do patološke mržnje i čitavom simfonijom kletvi s repertoara uobičajenih na samu pomisao „Šta oni rade Palestincima“, pa i autoru ovog teksta je mnogo toga potpuno strano i neprihvatljivo, ali, ne duguju li sve druge “svete knjige” drugih populacija onom anticivilizacijskom samoproizvođenju sebe „odabranih“ u „sol i svjetlo svim narodima“, na istovjetan način kao što su to činili Jevreji talmudskog doba? Da li se po nečemu razlikuju Francuzi, Rusi, Španjolci, Nijemci, Britanci, Indijci, Kinezi…? Ne rugaju li se svi svima, misleći da su oni drugi glupi i da bi svijet izgledao bolji bez njih? Nisu li vodili „Stogodišnji rat“ i druge?

Prema posljednjim vijestima, američki predsjednik prijeti da će napustiti Ženevski sporazum, jer, smatra da ste taj sporazum izigrali, odnosno, da ste samo formalno potpisali, a nastavili ste sa radom na proizvodnji atomskog oružja. Možete negirati, ali, dokazi su dokazi, i to iz vaše kuhinje iznešeni: „samo“ 110.000 dokumenata. Čudna je i ta „budnost“ vaših pazdarana, mogli su vam u najčuvaniji arhiv dovesti petnaest kamila, čitav karavan, i niko ništa ne bi primjetio.

Braćo moja, ja sam Bosanac, a u Izraelu sam se našao jer je tako Svevišnji odlučio, da vam prenesem njegovu opomenu. Nisam samo običan Glasnik, ja sam zaista svim srcem naklonjen miru i humanosti i suvišno je i da pomislite da vam želim zlo, naprotiv, sve ovo i ovoliko pišem vam jer ne želim da i jedno vaše dijete zaplače za svojim ocem. Ali, nema sumnje da djeca plaču kad im jave da njihovog babe više nema, kao i danas, nakon što im je javljeno da je noćas poginuo u Siriji kad su vaše konvoje vojne opreme i magacine pune raketa namijenjenih meni i mojoj porodici, precizno pogodili izraelski avioni u preventivnom napadu. Za divno čudo, opet ih Rusi nisu zaustavili. Čini se da vam je škripav kontraobavještajni aparat, da je daleko ispod nivoa kojeg zahtjeva jako složena situacija i da bitno zaostajete za zaista visokosofisticiranim Mosadom koji, dalo bi se laički zaključiti, ima bezbroj načina da regrutuje vaše ljude protiv vaše samodestruktivne unutarnje i destruktivne vanjske politike.

Nije mi bila namjera samo da vas izgrdim, već i da vam na ovako opširan način otvorim vidike. Više od ovoga ne mogu vam pomoći. Kad ste već nakanili da me nema (a meni se više ne bježi, a i kad bih želio pobjeći ne znam da li bih imao vremena i da li bih uspio povesti sa sobom djecu i unuke od kojih je šestogodišnji Omer najzanimljiviji, mali matematički genij), a ne znam ni gdje bi se mogli skloniti moje komšije Arapi iz Jafa na koje ne mislite, kao što niste mislili ni na one iz Gaze, pa bih vam preporučio da pročitate pjesmu „Putovi“ koju je napisao naš slavni i tragični bosanski pjesnik Mak Dizdar. Umjesto da svi oni stradaju, mogao bih jedino poslati vam moje koordinate gdje se tačno nalazim u Tel Avivu (Bat-Yamu), to nije teško, i zamoliti sve stanare u mojoj zgradi i njegovateljice iz četiri obdaništa pored zgrade da se svi negdje sklone i da nađete neku pametnu neoborivu raketu koja će pronaći samo mene, da utihne glas posljednjeg Glasnika koji vam iz Izraela želi da se zaustavite prije nego bude prekasno i za vaše gradove. Budite pametniji od rogatih sotonskih budala koji neće popustiti na brvnu i napraviti nekoliko koraka nazad, spasonosne po sve. Ne, oni umišljaju da je brvno njihovo, da je rijeka njihova, da je čitav Planet njihov. E, pa da znate, ja nisam sa njima i za njih, nisam za NATO i hemijske oblake, nisam za Monsanto, a nisam ni za Ruse koji su danas saveznici, a sutra su identični onima od kojih mislite da vas štite. Dragi moji, Raj ne postoji, ali, Kraj je sasvim izvjestan, ako mu već toliko težite, jer je democidnim globalistima-nekrofilima stalo samo do toga da nas više nema.  

Marjan Hajnal

Bosanac u egzilu

Na Dan pobjede nad fašizmom

9. maj 2018.          

Marjan Hajnal, Izrael

Tel Aviv, 9.5.2018.

IRAN – IZRAEL – BOG – SOTONA I (K)RAJ

1

OTVORENO PISMO NARODU IRANA

(Proslijeđeno na zvanične adrese prije deset godina)

10.4.2008.

Interpretacije upliva Sotone na život pojedinaca i globalnu sudbinu, odvajkada su prisutne u mitološkim predstavama naroda bliskoistočne i srednjoazijske regije. Sotona, Satan, ili Šejtan, samo je bizarna projekciona manifestacija produkcijske uobrazilje otuđene ili nerazvijene svijesti. Iako fikcija, i prije nego su ga zvali Lucifer, u religijama i vjerovanjima ljudi on je imao različita imena i svoje bitno mjesto. Olako se priziva, mole mu se, jedni druge zaklinju ili proklinju njegovim imenom, pojavljuje se na mnogim fasadama, ornamentima, u literaturi, brojevima, simbolima, pozdravima, prisutan je u ritualima i seansama najviših magova svjetske moći. I vi ga, braćo moja Iranci, prizivate i on se lako i brzo odazove. Nije on inertan i dalek kao Bog. Samo mu date mali mig, kao kelnera zovnete ga prstom i on je već tu. Vi zapravo govorite o dvojici. Možda ste u pravu kada govorite o Malom i Velikom Sotoni, no, onda bi on morao imati i svog srednjeg brata, – u liku vašeg predsjednika Ahmadinedžada koji vas navodi na put propasti. Njegov glas i ton neodoljivo podsjećaju na Hitlera, inkarnaciju samog Sotone. Hitler, kao i raniji njegovi prethodnici, nisu uspjeli uništiti Jevreje, neće to poći za rukom ni vašim ajatolasima koji vas zasljepljuju bezumnom mržnjom i koji vas zaglupljuju bajkama o raju. Nema raja za one koji ubijaju trudnice u autobusima, tinejdžere u diskoteci,  sportiste na olimpijadi, učenike u školi, starice na pijacama, kad noževima i sjekirama masakriraju porodice u njihovim kućama, djecu u naručju svojih roditelja, koji spaljuju šume i zrelu ljetinu pred žetvu. Nema raja za sve opsesivce zanesene zločinačkom mišlju o uništenju jednog naroda, i na kraju, to je posve jasno, nema raja za vašeg fürera koji sve vas poziva na kolektivno samoubistvo. Bog je velik, ali vas neće čuti, vidjeti, prepoznati, osim ako se ne probudite iz hipnotičkog transa kojim vas je opsjeo sotonski sluga. Želite dokazati da ste duhovno razvijena nacija? Time što slijedite piromanske nagone vaših vođa i vaših fanatizovanih vjerskih demagoga dokazujete suprotno.

Zar mislite da vam se može zaboraviti i oprostiti mučko ubistvo pred kamerama iranske studentice filosofije Nede Soltan (londonski „The Times“ proglasio je osobom godine, postala sinonimom ubijene mladosti, Anđeo slobode).

Neda Soltan (23.1. 1983. – 20.6 2009.)

Shirin Ebadi, uhapšena iranska dobitnica Nobelove nagrade za mir (2003.) i Nagrade za ljudsko dostojanstvo, nije usamljena i jedna. Njen majčinski pokroviteljski glas razuma ne može nadjačati ognjeviti vihor nijedne vjerske „revolucije“. To bi trebali znati zlodusi-krvnici. 

Kao pojedinac znam da ne mogu učiniti mnogo za mir, ali, ako sam samo Glasnik, kao što bi moglo biti, Vas kao baštinike osebujne kulture Bliskog i Srednjeg istoka, mogu samo opomenuti, više zamoliti, da se uzdržite od bilo kakvih prijetnji Izraelu. Iako geografski minijaturan na svjetskom globusu, Izrael je uvijek imao važnu duhovnu misiju. Metafizičku. Izrael je metafizički pojam. Perzija je tokom povijesti kao moćna sila također odigrala značajnu političku i kulturnu ulogu i bila bi neprocjenjiva šteta da naletite na lukavo postavljenu zamku. Čija je ona? Pa, dualnog Sotone.

7. aprila 2008. godine moglo se vidjeti i čuti na Internetu i na TV da je izraelski zamjenik ministra odbrane pomenuo uništenje Irana kao vojni odgovor ukoliko bi uslijedio iranski napad. Od prijetnji do kataklizme je mali korak. Nije nemoguće da mali u samoodbrani pobjedi velikog. Poznato vam je kako je David ubio Golijata. U ovoj stvarnoj, a ne mitskoj priči, ako otvoreno zaratite jedni protiv drugih, mali David teško da bi preživio. Ali, zasigurno ni Golijat ne bi imao prilike za trijumf. Radujem se uspjesima iranskih matematičara, sve ste uspješniji u nauci, ali, Jevreji, koji čine 0.02% svjetske populacije (14.000.000) dali su 129 nobelovaca, a islamsko stanovništvo (1,200.000.000, ili 20% na planeti, rasprostranjeni na 22.000.000 km²) samo 7 dobitnika Nobelove nagrade. Mora se objektivno priznati, Jevreji su procentualno u odnosu na ukupnu populaciju iznjedrili najviše talenata za muziku, filosofiju, medicinu, fiziku, šah… To je problem koji tišti i njihove saveznike i protivnike. Zato ih već nekoliko milenija drugi šahisti nastoje uništiti. Ovi pokazatelji nisu u funkciji preferiranja njih kao “odabranih”, niti u funkciji devalviranja vas i ostalih naroda, riječ je samo o statističkom detalju koji govori u prilog ljudima koji su ostavili nešto pozitivno za dobrobit čitavog čovječanstva.

Stojite pred velikim iskušenjem i velikim ispitom. Ne dajte se navesti na tanak led. Vrijedi li ijedan vaš neprijatelj toliko da biste vi sami njegovim porazom doveli u pitanje vaš vlastiti opstanak?

Ja nisam ni običan ni klasičan Izraelac, nisam bogat, nisam ortodoksno ni tradicionalno pobožan, nisam agent Mosada, nisam ni na koji način pristrasan, naprotiv, ja sam vječiti buntovnik i opozicionar, borac protiv svih oblika nasilja i svega iracionalnog, kritičar izraelske unutarnje i spoljnje politike, humanist, koji nije u manjoj mjeri zainteresovan za vaš prosperitet od prosperiteta samog Izraela. Zagovaram demilitarizaciju i denuklearizaciju Bliskog istoka i čitavog svijeta. Hirošima i Nagasaki su posve dovoljni za ovu malu planetu. Moja je misija da uočim, kažem, objasnim, da isposniku u pustinji ponudim jaknu i svoj jedini sendvič, da uzmem u krilo malog Palestinca u punom autobusu, da ih branim od nadmenog antiislamiste, nažalost, ljekara po struci, koji arogantno vrijeđa Arape… Dakle, nisam tamo neko proizraelsko piskaralo… radim. Možete naći u mojim tekstovima da sam se u danima bombardovanja Gaze identifikovao kao Palestinac, duboko žaleći i suosjećajući sa nedužnim stradalim stanovnicima.

Vi ste sasvim u pravu kada se suprotstavljate globalizaciji, nametanju unifikacije i identifikacije u jednoumlju. U pravu ste kada se protivite prodoru zlih produkata civilizacije u raspadanju, u kojoj je čovjek bez novca bezvrijedan. Imate pravo da zaštitite vašu tradiciju, jezik, vaše prirodne resurse. Ali, zar ne primjećujete da je orijentacija vaše vanjskopolitičke doktrine posve uvjetovana programima velikih sila koje u vama vide samo poslušnog posilnog? I rat kojeg ste bezuspješno vodili protiv Iraka je bio toliko providno insceniran. Amerika vas je u tom ratu pomagala, protiv koje ste se poslije okrenuli. Naivno ste upali u klopku onih koji su imali samo jedan cilj: vlastiti interes. Npr, zar im je više stalo do Bosne, no do Vijetnama i Južne Koreje?

Dok naoružavate Hezballah i Hamas, ne vodite računa o tome da svjesno stanovnike Libanona i Gaze pretvarate u taoce vaše sulude ambicije: uništiti Izrael. Sasvim je logično bilo očekivati da će nakon mnogo uzdržavanja na vaše otvorene prijetnje opstanku jevrejske države, Izrael odgovoriti istom. Stvarno, ide li vam to u prilog da vaše porodice nestanu u nuklearnom paklu? Da budu nedužne žrtve manijakalne megalomanske fikcije vaših ajatolaha o dominaciji nad cijelim svijetom? Nisu li u prošlosti neronske, džingiskanske, napoleonske, lenjinskostaljinske i slične težnje završile na đubrištu historije? Zar je moguće da vam kao potomcima drevnih arijevaca i sljedbenika Aveste nije ostalo ništa od osjećanja pripadnosti kozmopolitskoj prakulturi, izvorištu sveopšte povezanosti i humanosti? Uz malo strpljenja uskoro biste se mogli uvjeriti da svakoj svjetskoj žandarskoj tiranidi mora doći kraj. Ratovi nisu potrebni (pogotovo ne ratovi-globalne katastrofe) da bi neke kockice u mozaiku kosmičke pravde dobile svoje adekvatno mjesto. Ničija nije do zore gorjela, neće ni ova. S malo sluha i prirodnosti, s mnogo dobre volje i s vašom nesumnjivom nadarenošću i inteligencijom, mogli biste se uvjeriti da nije Izrael ta strana koja remeti balans na Bliskom istoku, već je to ona strana (a to ste vi) koja negira Holokaust i koja ignoriše fakt da su Prvi i Drugi hram u Jerusalimu autentični molitveni domovi jevrejskog naroda. Uzurpirati nečiji dom je bespravno, a još i prijetiti njegovom prvom i jedinom vlasniku je i krajnje nemoralno. Niko više osim vaših istomišljenika neće pristati na to da Jerusalim nije jevrejski grad. Trebali biste to znati: u Qur'anu se Jerusalim, Al-Quds, pominje 0 (nula) puta, a u Bibliji se pominje 667 puta. U Qur'anu se ne pominju ni Palestinci, provjerite i uvjerite se. Ako Jerusalim nije bio glavni centar koga su to Babilonci iz njega 586. p.n.e. odveli u roblje, a grad opustošili i porušili? Koga je perzijski car Kir oslobodio ropstva 539. p.n.e. i gdje im je dopustio da se vrate, odnosno, kojem je narodu pripadala njegova žena? Jedan od najvećih islamskih učenjaka, Ibn Tayamuyyah (1263-1328) je napisao: „In Jerusalem, there is not a place one calls sacred, and the same holds true for the thombs of Hebron…“  

U dubini duše, i Palestinci znaju da nisu Izraelci oni koji su okupirali Brdo Hrama, svoga hrama, kojeg su 70.n.e. razorili Rimljani, masakrirali 1.5 milion Izraelaca (izvor: Josef Flavius-Mattatjahu, „Judejski rat“), a ostale odveli u roblje i protjerali širom svijeta. Sari Nusseibeh, palestinski profesor i rektor Univerziteta Al-Quds piše u svojoj knjizi „Where Heaven and Earth meet“: „Brdo Hrama je sveto mjesto Jevreja“. Tek 638. godine muslimani preuzimaju Jerusalim od Bizanta i grade džamiju na mjestu jevrejskog hrama, što je i po Islamu bilo zabranjeno. Provode islamizaciju nad jednim dijelom Palestinaca, dok ostali ostaju hrišćani, kakvih je i danas u Gazi 30%, a u ostalim dijelovima Izraela, npr. u Jafu i više.

Zahvaljujući Hadž Aminu al Husseiniju, muftiji jerusalimskom, najgorem muslimanu koji je ikad hodao Planetom, koji je zarad svoga ličnog prestiža i vlastodrštva pretendovao da bude neprikosnoveni duhovni vladar cijelog Bliskog istoka pa i nad svim muslimanima svijeta, koji je Hitleru došapnuo da su mu Jevreji najveći neprijatelji, vi i dalje širite njegovu rasističku genocidnu doktrinu da sve Jevreje, do zadnjeg treba pobiti. Umjesto da sagledate realnost, da je ovo 21. vijek, umjesto da ste podržali najbolji mogući put za Palestince predvođene Arafatom, vi ste izravno doprinijeli njegovom kompromitovanju i rušenju, da biste omogućili vašim ekstremnim terorističkim krilima Hamasu i Islamskom Džihadu da serijom nasilja nad miroljubivim Palestincima nametnu svoj militantni režim, zbog čega su podignuti visoki betonski zidovi, a njih do tada nije bilo. Preko svojih ekstremnih filijala čije članove kupujete novcem regrutujete smrt i pustoš za djecu Gaze i to vidi čitav svijet, ali svijet vidi samo posljedice razornog i nemilosrdnog djelovanja izraelske armije, posljedice koje ste skrivili skupa sa ekstremnim cionistima bez koji vi ne možete niti oni bez vas, jer ste isti, talmudski teroristi, nad umom, nad ženom, nad porodicom, nad civilizacijom. Nastavili ste negirati postojanje države priznate u UN i negirate Holokaust, organizirate festivale karikatura na kojima se rugate nevinim žrtvama Holokausta i na besraman i neljudski način inficirate patološkom mržnjom sve muslimane, pa i moje bosanske sugrađane, koje je skoro nemoguće uvjeriti da griješe i koliko griješe i prema humanosti, prema čovječanstvu, i najviše prema sebi samima kao ljudi. Dovoljno je pogledati njihove komentare zbog kojih se stidim umjesto njih, jer, takvi očigledno nemaju stida. Vi zlorabite termin režim, univerzalnom formulom nastojite plasirati Gebelsovu tezu o krivici svih Jevreja, te proglašavate cionistički režim uzrokom patnji i stradanja Palestinaca, a svjesno previđate ružnu realnost u kojoj vi u ime solidarisanja s palestinskom tragedijom istu finalizirate otpisivanjem Palestinaca kao žrtvenih jaganjaca (koji su jako dobro naoružani i nimalo nisu jaganjci) za račun vlastite dominacije cijelim svijetom, jer vrlo dobro znate da ko vlada Levantom vlada svijetom. Jednu bitnu malenkost također previđate: nažalost, tako samo izgleda da je Izrael doista toliko moćan da bi svima prkosio i da je on taj subjekt koji suvereno kontrolira istočnu obalu Mediterana, važnu raskrsnicu na kojoj se prepliću svi politički konflikti i ekonomski interesi. Udruženost Malog i Velikog Sotone smeta vašem Srednjem da se alkaidovskim prevratom suprotstavi prije svega religijskom koncernu i od njega preuzme svu vlast. Jedna od najbitnijih proklamacija panislamista je da se ukloni Vatikan kao glavna prepreka, zatim Amerika, ali početku te ekspanzije najviše smeta mali David s razapetim Hristom iza sebe, na kojeg ipak uvijek računa kao na svog glavnog aduta, iako ga oficijelno negira i još uvijek smatra glavnim krivcem za sve genocide i pogrome (mada se i ta slika postepeno mijenja). Usput, među prstima ruke David ima zapetu mrežu strelica koje doista mogu raznijeti u prah ne samo jednog Golijata i ne samo jedanput. Bio bih veoma srećan da mirnim kulturnim prevratom uklonite najveću prijetnju iznad vaših glava, a ona nije postavljena spolja, nije niotkuda donesena, ona je u vašoj kući. Smatram da ste suviše dragocjeni, da imate svoje mjesto na kulturnoj svjetskopovijesnoj sceni, da biste dopustili sebi toliki stepen neproračunatosti pa da se odvažite izazvati na megdan ne Malog, već neurotičnog Velikog Sotonu koji je potvrdio da svojim magnumom bez upozorenja zavodi red svuda gdje misli da mora prodati nezdrave Coca-Colu i hamburgere, a s njima će svakako proturiti i sve ostale anticivilizacijske bolesne pratilje. Da neko doista sa Zapada želi dobro narodu Izraela, prvo bi trebao smoći hrabrosti da sam izađe na čistinu, a ne da istura njega, tako majušnog. Strategija je jasna: neka sami završe naše poslove, mi smo samo htjeli i uspjeli dokazati da nisu sposobni opstati bez nas. Mi ćemo se (opet) vratiti kada nama to bude odgovaralo.

Ne samo da nemam nikakve lične pobude usmjerene protiv vas, naprotiv, ponavljam, suviše ste dragocjeni da biste smjeli dopustiti da vas u katastrofu neviđenih razmjera gurnu vaši zlom opsjednuti i posve slijepi magijski, negativnoharizmatski, linču skloni, „čuvari revolucije“. Ja sam prvi za to da se žena poštuje kao žena, da svaki građanin bude ravnopravan i slobodan, da svi imaju mogućnost komunikacije i razmjene informacija, zagarantovano pravo na rad i prvi sam protiv upotrebe sile. Međutim, vi kojima je sila glavni oblik komunikacije, ne vidite patnje susjeda koji se s pravom plaše od vaših „revolucionara“ sa staklastim zakrvavljenim pogledom i rukom na dršci handžara. Da li ste doista ubijeđeni da ćete takvi, puni gnusnih namjera i poslije počinjenih bezosjećajnih zlodjela, stvarno biti primljeni u raj? Imate još pet minuta da se probudite prije početka apokaliptičke ponoći, prema atomskom satu u Manhattan-u. Prevarite i preduhitrite Srednjeg Sotonu. Trenutno se cereka vašoj naivnosti, a poslije bi se sigurno vratio u svoje trojedinstvo sa Malim i Velikim. Sotona je uvijek samo Sotona. Zadovoljan je samo uz obale strašnog uzavrelog okeana krvi. Dokazao je to u Hirošimi. Ako mu niste pružili ruku, dragi ste mi i volim vas, braćo moja Iranci.

* * *

2

IRAN – IZRAEL: MIR ILI RAT?

http://www.ifimes.org/ba/8291-iran-izrael-mir-ili-rat

14. 12. 2009.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Mr.sci. Marjan Hajnal, član Međunarodnog instituta IFIMES predstavlja svoj pogled na aktualne iransko-izraelske odnose. Njegov članak „IRAN – IZRAEL: MIR ILI RAT?“ objavljujemo u cijelosti.

Autor teksta mr.sci. Marjan Hajnal – član Međunarodnog instituta IFIMES

Osnovni ton rezimeu kronologije posljednjih zbivanja na Bliskom istoku daje pomalo uspaničena potraga izraelskog predsjednika Vlade Benjamina Netanyahua za konstruktivnim geopolitičkim smjernicama, koje bi mogle zainteresirati sve potencijalne sudionike u razrješenju gorućih pitanja. Bez pronalaženja adekvatnih odgovora na njih ne naziru se tokovi skorog raspleta problema: mir ili rat? I ministar odbrane Ehud Barack u dosta patetičnom i njemu nesvojstvenom maniru poziva Palestince za pregovarački sto. Dramatizaciji situacije znatno je doprinijela izjava šefa Hezbollaha Hassana Nasrallaha, da bi oružani odgovor na novi mogući napad Izraela na Libanon bio daleko efikasniji i razorniji po sam Izrael, od viđenog u ratu 2006.godine. Na to je Ehud Barack, ne manje ratoborno, poručio da se ovog puta Izrael ne bi priklonio zahtjevima o prekidu ratnih dejstava i da bi upotrijebio „svu raspoloživu silu“. Kršeći Rezoluciju 1701 Vijeća sigurnosti UN-a o zabrani naoružavanja Hezbollaha, ta paravojna organizacija je, prema rijetko pogrešivim izraelskim izvorima, nagomilala 42.000 raketa s dometom kojim mogu dosegnuti Tel Aviv.

U takvoj situaciji, bez ostavljenog šireg manevarskog prostora, Netanyahu poziva Siriju na pregovore, ambivalentnim porukama temeljenim na varljivim i nedovoljno jasno artikuliranim aluzijama o povratku golanske visoravni. U Siriji se te ideje pažljivo analiziraju, ali bez pretjeranog optimizma, tim prije što Izrael nudi dijalog bez prethodnog uvjetovanja, a sirijski uvjet za mir je povratak Golana okupiranog u Šestodnevnom ratu 1967.godine.

JERUZALEM – DVOJNA PRIJESTOLNICA?

Paralelno s tim, u trenucima kada već i zajednice Druza i Beduina, tradicionalno lojalnih izraelskim vlastima, počinju sve aktivnije svoje glasove pridruživati Palestincima protiv oduzimanja zemljišta za izgradnju novih izraelskih naselja, izraelske vlasti grozničavo obećavaju neke promjene, istovremeno ustrajavajući na stavu o nepodijeljenosti Jeruzalema i nepovredivosti jurisdikcije nad njim. U kontradikciji sa obavezama prema široj međunarodnoj zajednici i ambicijama, da zadovolje zahtjeve svojih građana o dodjeli novih stambenih enklava što kao antipodi prodiru sve dublje u arapsku teritoriju, izraelske vlasti nude palestinskoj strani adute koje nemaju. Kako inače objasniti izjave zvaničnika Knesseta o potrebi da se Palestincima omogući konstituiranje vlastite države, ako se a priori toj budućoj državi ne dopušta da za svoje administrativno sjedište proglasi Jeruzalem? Time se bacaju u zasjenak dogovori postignuti u Annapolisu 2007. godine o osnivanju države Palestine s dvojnom prijestolnicom Jeruzalemom. Ta frustrirajuća i obmanjujuća nedorečenost navela je šefa palestinske samouprave Mahmouda Abbasa, da izjavi kako se neće kandidirati za predsjednika na izborima u februaru iduće godine, čije je održavanje on sam zakazao. Iako se pet godina od smrti Yassera Arafata među Palestincima i dalje s nostalgijom govori o legendarnom vođi PLO, mora se priznati da je i Abbasov stav evoluirao od nepriznavanja („Jevrejska država, što je to?“, april 2009.) do oštrog zaokreta i priznavanja (august 2009.), što je dovelo do produbljenja sukoba s Hamasom i proglašavanja Abbasa izdajnikom i ne-Palestincem. Izraelci su skeptični u pogledu novih ustupaka nakon neuspjeha pregovora u Camp Davidu što su ih vodili tadašnji predsjednik Ehud Barack i Yasser Arafat. Još od ranije prizivaju se sjećanja na ustupke Yitzhaka Rabina (dopustio je Arafatu da se vrati u zemlju nakon dugogodišnjeg izgnanstva, odobrio je palestinsku samoupravu nad Gazom, Nablusom, Jerihonom, Bet-Lehemom, Ramallahom, Hebronom), a zauzvrat su, kao nikad do tada, eskalirali teroristički napadi na civilne ciljeve (autobusi, diskoteke, pijace, restorani, univerzitet), granatiranje jugoistočnog jeruzalemskog naselja Gilo. Drugo slično razočaranje nastalo je nakon što je Ariel Sharon naredio napuštanje jevrejskih naselja pored Gaze kao zalog mira, a raketiranje ne samo da nije obustavljeno već je višestruko intenzivirano i trajalo je tokom sedam godina, do konačnog napada izraelskih snaga na Gazu krajem 2008. godine.

TROUGAO: IZRAEL-HAMAS-HEZBOLLAH

Dodatne argumente da Izrael odbaci Goldstoneov izvještaj o počinjenim ratnim zločinima izraelske vojske, pružila je pljenidba broda „Francop“ s preko 40 kontejnera u kojima su iza vreća bili sanduci s raketama i drugim vrstama naoružanja, ukupne težine preko 300 tona, što je dovoljno za vođenje jednomjesečnog intenzivnog rata. Ipak, zaplijenjeno naoružanje tek je vidljivi dio sante leda, u usporedbi s onim količinama koje se, i pored sve budnosti promatrača UN-a, ilegalno dopremaju u Libanon. Ne treba gubiti iz vida da je neposrednom prekidu odnosa sa Arafatom i njegom zatočenju u Ramallahu doprinijelo zaustavljanje broda „Karine A“ 3. januara 2002. godine, s oko 50 tona naoružanja. U oba slučaja odgovornost za naoružavanje Hezbollaha i Hamasa snose Iran i Sirija. To je za izraelsku stranu dokaz da te zemlje ni nakon razornih ratova ne žele mir. Ulov sa „Francopa“ mogao bi biti i dimna zavjesa, dobrodošao mamac da se skrene pozornost s još ozbiljnijih problema, kao što je optužba za ratne zločine protiv vodstva Izraela, Hamasa i Hezbollaha. I pored suočavanja sa izmijenjenom slikom Libanona nakon posljednjih ratnih razaranja tokom 2006. godine, malo se što promijenilo u militantnoj retorici duhovnih inspiratora Hezbollaha. Nakon promjene vlasti došlo je do asimiliranja terorista u libanonsku armiju, koji na prvi pogled „samovoljno“ sporadično ispaljuju rakete na sjeverni dio Izraela, uvjetujući konstantnu napetost na granici i provjeru stepena strpljenja izraelskog ratnog štaba. Održavanje pritiska visokog intenziteta, konstantno raketno provociranje, svedeno makar i na minimalan učinak, ima za cilj izazivanje novog ratnog kaosa sa još težim posljedicama. Sinergijska efikasnost doktrine kaosa sračunata je na iscrpljivanje i kompromitiranje izraelske armije.

RAT I/ILI ILUZIJA

Dva stuba destrukcije Logosa imaju imena Rat i Iluzija. Još od perzijskog prodora na tlo drevnog Izraela, ili, nešto kasnije, pustošenja Atine i anateme bačene s Akropolja, traje sučeljavanje koncepcija na razini samoostvarenja apsolutne samosvijesti. Smjenjivali su se antropocentrizam i deizam, ateizam i nacizam, fikcije i tehno-progres, ali svaka je mega-promjena inicirana predstavama o nekom ličnom Demijurgu, naklonom „izabranicima“ samo „svoga“ naroda.

Teorija o predvorju totalne katastrofe nije nova, njene korijene je moguće naći u drevnim spisima iz vremena nastanka Veda i Aveste, ali joj je tokom svih epoha ostalo svojstveno impersonalističko, obezličeno obogotvorenje Iluzije koja nema svoj identitet. U strahu od samog zamišljanja Boga potekla je i tradicija destrukcije svakog pokušaja njegove estetičke oblikovne, likovne ili literarne interpretacije (kod ortodoksnih Jevreja zabranjeno je čak i njegovo spominjanje u izvornoj fonetičkoj formi, koriste se sinonimi Elohim i Adonai, Gospod nad vojskama, Šhem/Ime, ili jednostavno, On). Kabalisti su naslijeđene predstave o apokalipsi kao stanju općeg kaosa, „tohu va vohu“, prenijeli i na svoje hrišćanske/kršćanske i islamske sljedbenike. Svima je svojstven posve poguban nihilizam i rušenje svih tabua, pri čemu su se izdiferencirala dva toka: židovsko-feministički i islamsko-patrijarhalni. Na tom vještački uvjetovanom entropijskom rascjepu socijalnog bitka će se temeljiti sva naredna globalistički situirana suicidalna bipolarna paradigma o nemogućnosti ne samo koegzistencije, već i samog Opstanka. Iz potaje većinu konaca „upravljačkih igara“ vuku gnostici, tehnotronički-gurui, poglavice totalitarnih ratnih saveza, ujedinitelji režima, osnivači paktova, koordinatori zavjera, kontrolori pandemija i svih pošasti, uglavnom sračunatih na Slom Kao Obnovu Izraela. U podjednakoj mjeri, rame uz rame, tome teže kabalisti, jezuiti, selefije, neotemplari, neonacisti, narko-inspiratori sveopće anarhije, ili monarhije Tame i Užasa. Drugim riječima, ta igra Knezova Svjetla i Mraka je porodila komunizam i sve njegove nazore, sa više od 100.000.000 žrtava, ali i još veću prijetnju kojoj bi se danas moglo dati ime: Povlačenje Hitlera za uši. Jer, sudeći prema oživljavanju ornamentike i kolektivne naci-histerije koja preplavlja Švedsku, Englesku, Ameriku, priča o Hitleru nije završena, štoviše, sasvim neočekivano, što je svojevrsni šok, nacizam svoje privrženike sve više pronalazi u zemljama koje su bile socijalističke (Rusija, Češka, Poljska, Srbija, Hrvatska) i koje su podnijele nevjerojatna stradanja.

IRAN IZMEĐU ZAPADA, KINE I RUSIJE

Pitanje je trenutka kada će se u Iranu zažaliti zbog svrgavanja cara Pahlavija. Mogla bi se sasvim opravdano uspostaviti hipoteza o infiltriranosti zapadnih obavještajnih službi u njegovom svrgavanju, jer, usprkos svojoj navodnoj fleksibilnosti i inteligentnom inkliniranju Zapadu, on je imao svoju ličnu viziju autonomnog vođenja drevnog perzijskoj naroda u pravcu očuvanja izvornog identiteta. Kao takav, spolja označen kao kolebljiv, iznutra od strane islamista kao izdajnik, pao je kao žrtva na prekretnici epoha, a Iranski narod tek sada, u dijelovima svoje opozicije, jasno vidi da ga neviđenom jadu vodi nekolicina silnika, dovoljno moćnih da okrutnim metodama prinude i kažnjavanja u strahu drže cijeli narod. Što drugo preostaje mladim Irancima osim primoranosti na suicidalne ideje? Padajući u sve dublji ponor, Ahmadinedžadov režim oslonac traži u sumnjivim transferima sa Kinom i Rusijom, ne vidjevši, da su ti svjetovi podjednako licemjerni i daleki, podjednako izrabljivački kao i oni u Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Kao što su u Iranu surovo proganjani pripadnici Bahai zajednice, u Kini proganjaju, svirepo muče i ubijaju pripadnike Falung-Gonga. To je ono što im je zajedničko. Kina ima svoje, a Rusija svoje interese i razloge zašto pomažu Iranu u razvoju vojne tehnologije. Rušenjem Šaha, omogućen je početak kaosa, i otpočeo je izvoz islamske „revolucije“ u Afganistan i Pakistan, što je proizvelo nestabilnost u cijelom regionu. Tako s lakoćom kontroliraju nekadašnji Put svile, samo što se njegovim tokovima krijumčare narkotici, roblje, i visokosofisticirana vojna tehnologija. Nije slučajna podudarnost borbe da se ovlada Afganistanom, jer preko te nesretne zemlje vode svi putovi prema Kini, a Kini ta otvorenost s njene istočne strane ne imponira, te obilato i neuvjerljivo diskretno pomaže Iranu. Nažalost, sva ta „pomoć“ razotkrila se u Gazi, tragičnom sjecištu tri kontinenta. Tu počinje i završava se tripolarna geometrija apokalipse.

Uloga Rusije u ovom konglomeratu odnosa predstavlja djelomičnu enigmu. Jačanje slavenskog bijelog etno-nacizma otkriva da je ples pijanog Jeljcina bio u stvari virtuozan ples na žici. Ispoljavajući svu demoničku vitalnost raskoljnikovskog gena, spašavajući Rusiju od državnog udara u čuvenom govoru sa tenka 19. augusta 1991. godine, Jeljcin je nagovijestio novu političku orijentaciju, zasnovanu na principijelnom odbacivanju svakog suvišnog ekonomskog balasta sa svojih pleća. Povlačenje iz Istočne Njemačke još kako se reperkutiralo na promjenu odnosa ne samo u Europi već i na Bliskom istoku. Umjesto da se iscrpljuje u direktnom sukobu sa Zapadom, mnogo je jednostavnije imati svoje najamnike. Tako postaje jasnim da sukob Izraela protiv Sirije i Irana, prevazilazi granice samo tih zemalja. Isti slučaj je sa Sjevernom i Južnom Korejom. Bilo koji lokalni rat da se vodi, on uvijek ima pečat indirektnog oprobavanja moći velikih sila. Ali, cijenu bezumlja uvijek plaćaju mali narodi. Kriza koja se rađa iz duha neuspjele multi-level ideologije pogađa svom užasnom silovitošću najmanje. Kod siromašnih, glad prethodi ratovima, prati ih i nasljeđuje. Veliki to ne osjete.

IZRAEL KAO NUKLEARNA SILA

Zasigurno nevoljko, Izrael je postao nuklearna sila. Uzvratna prijetnja Ehuda Baracka da će Izrael uzvratiti „svom raspoloživom silom“, zloslutno implicira sve opcije. Nezaustavljivo guran u pravcu mitskog Armagedona, koji bi se trebao dogoditi, Izrael ne želi da se obistine nuklearne slutnje. Upućujući signale zapadnom svijetu da se iza iranskog nuklearnog programa kriju mnogo ozbiljnije namjere, Izrael apelira na razum, pokušava skoro nemoguće, i da opstane, i da se širi, i da omogući stvaranje palestinske države, što se čini teško zamislivim. Emitirajući vapaj za pomoć u sprječavanju da se iranski imamiti domognu atomske bombe, jevrejski narod riskira svoj ionako krhki ugled ruinirajući ga iznuđenim vojnim akcijama u Libanonu i Gazi. Ta regija je, nema nikakve sumnje, unaprijed posve žrtvovana kao poligon propitivanja virulentnosti sirijskih i iranskih obavještajnih službi čiji su ciljevi indoktrinacija, fanatizacija i tehnička osposobljenost potencijalnih samoubojica. Pred poroznošću granice s Egiptom, Izrael nema izlaza, gradi zidove i postavlja sve više kontrolnih punktova.

U euforičnoj potrazi za osloncem, razumijevanjem, podrškom i zaštitom, nažalost, izraelskom rukovodstvu promiču brojne slabosti u vlastitim redovima. Unutarnji neprijatelj broj jedan je korupcija. Zatim, teokratska bezobzirnost i bezosjećajnost prema svima što nemaju sklonosti prema „Tanahu“ (Mojsijevom „Petoknjižju“). Iz takvog poretka izravno izrastaju preduvjeti za neselektivni antisemitizam, zahvaljujući čemu se stvara općenit animozitet prema svemu što je povezano s Izraelom. Žargon neonacista nije neo-žargon, on je nedvosmisleno ne samo antijevrejski, već je, općenito antisemitski, antiarapski i antiislamski. Prevodi se i čita nacistička literatura, a pišu i nove knjige s rasističkim tonovima.

Tako, jedna sićušna zemlja, mikro-polis, rasadnik je makro-diverziteta. A svijet, kao da je okamenjen Meduzinim pogledom, lamentira nad sudbinom iščekujući Perzejev mač. Moderni Perzej, izaslanik i miljenik Aryan Valleyo, bio je pravi rasni Arijevac, Iranac Bab, prije njega Zarathustra. Ima li Bliski istok, slijedeći humane impulse svojih istinskih proroka, volje i snage da prijateljski pruži ruku svom malom bratu, kao što je to učinio Khšayarša, Ksekrso I Veliki, Vladar heroja, koji je 490. p.n.e. velikodušno dopustio Jevrejima nakon babilonskog ropstva, da se vrate svojim kućama? Ukoliko ekstremisti ovladaju tajnom nukleusa, da li će se obnoviti sudbina Persepolisa? Svojim dominirajućim geostrateški važnim položajem, između Perzijskog zaljeva na jugu i bazena Kaspijskog jezera na sjeveru, Iran može direktno utjecati na cijelu regiju Bliskog istoka. To svakako znaju zapadne sile koje žele oslabiti moć Irana i uspostaviti potpunu kontrolu nad petro-energentima.

Računati je na mudrost potomaka drevnih indoarijevskih heroja da će samostalno, bez varljive svilene i isprekidane Arijadnine niti, pronaći put izbavljenja iz labirinta beznađa nad kojim, nakon odbacivanja iluzije o renivelaciji slijepih moći, mogla bi se uzvijoriti zastava humanog uma, oslobođenog stega nasilja, dokazujući Zapadu da se kolijevka koja ga je odnjihala nalazi na Istoku.

Ljubljana, 14. decembar/prosinac 2009.

* * *

IRAN – IRAEL: PEACE OR WAR?

http://www.ifimes.org/en/8291-iran-israel-peace-or-war

The International Institute for Middle-East and Balkan Studies (IFIMES) in Ljubljana, Slovenia, regularly analyses events in the Middle East and the Balkans. Marjan Hajnal, M. Sc., member of the IFIMES International Institute, presents his view of the current Iran-Israel relations. His article entitled “IRAN – ISRAEL: PEACE OR WAR?” is here published in its entirety.

Marjan Hajnal, M. Sc. – Member of the IFIMES International Institute

The chronology of recent events in the Middle East has been marked by a rather panicky search by the Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu for constructive geopolitical guidelines that would be suitable to all the potential decision-makers resolving the burning issues. Without adequate responses to those issues it is not possible to foresee the answer to the question “Peace or War?”. Defence Minister Ehud Barack has also called the Palestinians to the negotiating table, although in a rather pathetic and untypical manner. The situation was further dramatised by the statement of the Hezbollah leader Hassan Nasrallah who said that an armed response to Israel’s eventual new attack against Lebanon would be far more efficient and destructive for Israel than the 2006 war. Ehud Barack was no less militant as he replied that this time Israel would not give in to the demands to cease war activities and that it would use “all available means“. Despite the UN Security Council Resolution 1701 on the prohibition of armament for Hezbollah this paramilitary organisation has, according to certain reliable Israeli sources, accumulated 42 000 missiles able to hit targets as distant as Tel Aviv.

In this situation and without leaving any manoeuvring space, Netanyahu has called Syria to enter negotiations, sending it some ambivalent messages based on deceptive and insufficiently clear allusions to the return of the Golan Heights. In Syria those ideas are being carefully analysed without excessive optimism, especially since Israel has offered a dialogue without any prior conditions, while the Syrian condition for peace is the return of Golan which was occupied in the six-day war in 1967.

JERUSALEM – A DUAL CAPITAL?

At times when the Druze and Bedouin communities, who were traditionally loyal to Israeli authorities, are starting to give their votes to the Palestinians against the dispossession of land for the construction of new Israeli settlements, the Israeli government is feverishly making promises about changes while at the same time persisting on the non-division of Jerusalem and preservation of its jurisdiction. Contrary to the commitments made to the wider international community and its ambitions to meet the demands of its citizens on the allocation of new residential enclaves which are indenting like antipodes deeper and deeper into the Arab territory, the Israeli government is offering to the Palestinian side the trumps it does not posses. How else can we explain the statements of Knesset members on the need to enable the Palestinians to establish their own state, unless this future state is a priori allowed to proclaim Jerusalem their administrative seat? This casts a shadow on the agreements reached in Annapolis in 2007 on the creation of the Palestinian state with Jerusalem as dual capital. This frustrating and deceiving vagueness has led the leader of the Palestinian Authority Mahmoud Abbas to state that he would not run for the second term of office at elections which he has called for February next year. Although five years after Yasser Arafat’s death the Palestinians are still nostalgic about the legendary PLO leader, it should be noted that Abbas’s position has evolved from non-recognition (“Jewish state – what is that supposed to mean?“, April 2009.) to a sharp swerve and recognition (August 2009), which has led to deeper conflicts with Hamas, whereby Abbas was regarded as a traitor and non-Palestinian. The Israelis are sceptical about new concessions after the failed negotiations in Camp David led by the then president Ehud Barack and Yasser Arafat. They still remember concessions made by Yitzhak Rabin (who allowed Arafat to return after long years in exile and approved Palestinian authority over the Gaza Strip, Nablus, Jericho, Bethlehem, Ramallah, Hebron), which were in turn followed by unprecedented terrorist attacks against civil targets (busses, discotheques, markets, restaurants, university) and the bombing of southeast Jerusalem settlement of Gilo. Another disappointment followed when Ariel Sharon ordered the removal of Jewish settlements near Gaza as a pawn for peace, while the rocket attacks not only did not stop but even intensified and lasted for seven years until the Israeli forces eventually attacked Gaza at the end of 2008.

THE IZRAEL-HAMAS-HEZBOLLAH TRIANGLE

Additional arguments for Israel to dismiss the Goldstone report on war crimes committed by its forces were gained with the seizure of the Francop cargo vessel with over 40 containers with hidden missiles and other weapons of more than 300 tonnes of total weight, which was enough for one-month of intensive war. However, the seized weapons only represent the visible part of the iceberg in comparison with the volumes smuggled to Lebanon in spite of all the vigilance of UN observers. It should not be forgotten that the seizure of the Karine-A ship with about 50 tonnes of weapons on 3 January 2002 contributed to a direct brake-up of relations with Arafat and his captivity in Ramallah. In both cases the responsibility for the armament of Hezbollah and Hamas lay with Iran and Syria. For Israel this was the proof that even after devastating wars those states are not eager for peace. The seizure of armament on board the Francop vessel could just as well be a welcome decoy to distract attention from more serious problems such as the accusations of war crimes against the Israeli, Hamas and Hezbollah leadership. Despite the changed picture of Lebanon after the recent war ravages in 2006, little has changed in the militant rhetoric of Hezbollah’s spiritual leaders. After the change in power we have seen an assimilation of terrorists in the Lebanon forces who at first sight arbitrarily and sporadically fire missiles to the northern part of Israel thus maintaining constant tensions and verifying the tolerance levels of the Israeli headquarters. The aim of these high-level tensions and constant missile provocations is to stir up a new chaotic war with even more severe consequences. The synergy effect of the chaos doctrine is reduced to depleting and compromising the Israeli forces.

WAR AND/OR ILLUSION

The two pillars of the destruction of Logos are called War and Illusion. The battle of concepts at the level of self-realisation of the absolute self-conscience has been present since the Persian invasion of the ancient Israel or, subsequently, the devastation of Athens and the anathema launched from the Acropolis. The systems have changed from anthropocentrism and deism, atheism and Nazism to fictions and technological progress, but each megachange was initiated with the notions of some personal Demiurge who favoured the “chosen” people of “his own” nation.

The catastrophe theory is not new – its origins can be found in ancient writings on Veda and Avesta, and during the human eras it was marked by impersonal deification of Illusion without identity. The fear of visualising God resulted in the tradition of annihilating any attempt of an aesthetic interpretation of deity through fine arts or literature (in Orthodox Judaism it was even prohibited to mention the deity in the original phonetic form, therefore the synonyms Elohim and Adonai, Lord of Hosts, Shem (name), or simply He were used). The Kabalists passed on the inherited perception of apocalypse as the state of general chaos or “tohu va vohu” to their Christian and Islamic successors. Their common feature was fatal nihilism and destruction of taboos, with the formation of two directions: the Jewish feminism and Islamist patriarchy. All the future globally-situated suicidal bipolar paradigm on the impossibility of co-existence and even of existence has been based on this artificially conditioned entropic splitting of the social system. From behind the curtain most strings are pulled by the Gnostics, technotronic gurus, the chiefs of totalitary military unions, unifiers of regimes, creators of pacts, coordinators of conspiracies, controllers of pandemies and other plagues, who are mostly based on the idea on the destruction of Israel as a way of its restoration. This has been the common goal of Kabalists, Jesuites, neo-Templars, neo-Nazis and narco-inspirators of general anarchy or monarchy of Darkness and Terror. In other words, this game of the Lords of Light and Darkness has given birth to communism and all of its ideas with over 100 million victims, and to an even greater threat we are facing today: According to the revival of ornamentalism and collective nazi-hysteria which have overflown Sweden, England and the US, the story of Hitler has not ended. What is even more shocking, Nazism has found its followers in the former socialist countries (Russia, the Czech Republic, Poland, Serbia, Croatia) despite the inconceivable losses they had suffered.

IRAN BETWEEN THE WEST, CHINA AND RUSSIA

It is the question of time when Iran will regret having overthrown emperor Pahlavi. It would be quite justified to propose a hypothesis on the infiltration of Western intelligence services in the overthrowing, since despite his alleged flexibility and intelligent pro-Western inclination Pahlavi had his own vision of autonomous ruling of the ancient Persian nation with the goal to preserve the original identity. As such he was regarded as indecisive on the outside and as a traitor on the inside (by the Islamists) and eventually became the victim of the change of eras. However, it is only now that the Iranian people have realised that they are terrorised by a handful of despots who are powerful enough to use the cruellest methods of punishing and keeping the whole nation frightened. What else can the young Iranians do but resort to suicidal ideas? On the brink of an abyss Ahmadinadjad‘s regime is resorting to dubious transactions with China and Russia, not realising that those circles are just as hypocritical, distant and exploiting as those of the US, France and Germany. Just as Iran has cruelly persecuted members of the Bahai community, China has been engaged in persecuting, torturing and killing the followers of Falung-Gong – this is what the two countries have in common. China and Russia have both their own interests and reasons for helping Iran in developing military technology. The overthrowing of Shah enabled the creation of chaos and the exportation of Islamic revolution to Afghanistan and Pakistan, which has brought instability to the whole region. This has made it easy to control the former silk routes, only this time they are used for smuggling drugs, human beings and highly sophisticated military technology. It is not a coincidence that so many states are interested in controlling Afghanistan as all the routes to China pass through this wretched country. However, China is not content with its Eastern side being so very open, which is the reason for its substantial and insufficiently discreet assistance to Iran. Unfortunately, this “assistance” has been revealed in Gaza, the tragic intersection of the three continents. This is where the tripolar geometry of apocalypse starts and ends.

The role of Russia in this conglomerate of relations represents a partial enigma. The strengthening of Slavic white ethnic Nazism shows that Jelcin’s drunk jiving was in fact a virtuoso wire dance. Possessing all the demonic vitality of his Raskolnikov genes and having saved Russia from a coup d'étatwith his famous speech delivered from a tank on 19 August 1991, Jelcin foretold a new political orientation based on the principled rejection of any redundant economic ballast. The withdrawal from Eastern Germany had significant repercussions on the changes in relations not only in Europe but also in the Middle East. Instead of exhaustive direct confrontation with the West it is much easier to engage hirelings. Thus it is clear that Israel’s conflict with Syria and Iran actually goes beyond the borders of those states. The same applies to North and South Korea. No matter what kind of local war is being fought, it is always the superpowers that are indirectly testing their forces. However, the price of such insanity is always paid by the small nations. The crisis that arises from the failed multi-level ideology always hits most severely those who are the weakest. For the poor, wars are preceded, accompanied and followed by famine, while the wealthy do not even feel it.

ISRAEL AS A NUCLEAR POWER

Obviously led by distress, Israel has eventually become a nuclear power. Ehud Barack’s reply that Israel would retaliate using “all available means »ominously implies all available options. Despite being inevitably pushed in the direction of mystic Armageddon, Israel does not wish the nuclear premonitions to come true. By sending signals to the West that Iran’s nuclear programme is hiding much more malicious intentions, Israel is appealing to the sanity in an attempt to achieve the impossible: to survive, to enlarge and to enable the creation of the Palestinian state. In a beseeching call for help to prevent Iran’s imamites to get hold of a nuclear bomb the Jewish nation has put their already fragile reputation at stake, ruining it with forced military actions in Lebanon and Gaza. Undoubtedly that region has been sacrificed in advance as a polygon for testing the virulence of Syrian and Iranian intelligence services whose goals are indoctrination, fanatisation and technical training of potential suicide bombers. Faced with the Egyptian border porosity Israel has no other alternative but to build walls and set up more control points.

In an euphoric pursuit of support, understanding and protection, Israel's authorities have overlooked numerous weaknesses in their own rows. The inner enemy number one is corruption, followed by theocratic ruthlessness and insensitiveness towards those who are not the followers of “Tanakh” (“the Five Books of Moses”). This situation provides the pre-conditions for non-selective anti-Semitism, which leads to a general animosity towards everything that is related to Israel. The jargon of neo-Nazis is not a neo-jargon. It is unambiguously not only anti-religious but also generally antisemitistic, anti-Arabian and anti-Islamic. Nazi literature is being translated and read and new books with racist overtones are being written.

Thus, one small country or a micro-polis has become the nursery of macro-diversities. As if turned to stone by Medusa’s eyes, the world is lamenting the destiny and awaiting the sword of Perseus. Iranian religious leader Bab and before him Zarathustra, the real purebred Arians, were the modern Perseus, the envoys and favourites of Aryan Valleyo. Does the Middle East, following the humane impulses of its true prophets, possess the will and power to reach out the hand to its little brother, as did Khshayarsha, Xerxes I the Great, the “ruler of heroes” in 490 BC when he generously allowed the Jews to return to their homes after Babylonian captivity? If the extremists get hold of the secret of the nucleus, will the destiny of Persepolis be repeated? With its dominating geostrategic position between the Persian Gulf to the South and the Caspian basin to the North, Iran may have a direct influence over the whole Middle East region. Thats is certainly known to the Western forces who want to weaken Iran’s power and establish full control over the oil energy products.

Nevertheless, hopingly the wisdom of the descendants of ancient Indo-Ariyan heroes will prevail and they will find the way out of the labyrinth of hopelessness without the illusive Ariadne's thread. The illusions on the re-levelling of blind powers would then be discarded with the victory of human mind freed from the bonds of violence, proving to the West that its cradle was once in the East.

Ljubljana, 18 December 2009.

* * *

3

POČETAK GLOBALNOG OPŠTEČOVJEČANSKOG SUICIDA

http://kliker.info/marjan-hajnal-napad-na-iran-pa-cak-i-siriju-mogao-bi-predstavljati-pocetak-globalnog-opatecovjecanskog-suicida/ 

9.6.2013.

Kliker.info

Već više od dvije godine  ratna događanja u i oko Sirije,  pune udarne rubrike svih svjetskih medija,  koji   tragičnu sirijsku dramu nazivaju totalno različitim imenima. Za jedne je to klasični građanski, odnosno vjerski rat uz neprimjereno korištenje vojne sile, dok su drugi  ovdje  prepoznali  prikrivenu  agresiju zapadnih zemalja  u režiji Izraela i Amerike, koja, gle čuda, do sada najviše pogoduje  najmilitantnijim islamističkim grupama i  organizacijama. Ovoj osnovnoj i pomalo gruboj podjeli, treba naravno dodati i sijaset drugih podvrsta, što sve  skupa,  čini još veću konfuziju među ljudima širom svijeta,  koji nastoje da proniknu u samu srž sirijskog sukoba. Svima je međutim jasno da bi “sirijski” sukob vrlo lako mogao  prerasti u veliki regionalni pa čak i  svjetski rat. Kliker.info već duže vrijeme pokušava situaciju u Siriji pratiti iz više izvora jer smo uvidjeli da se sukobi u ovoj nekad prelijepoj zemlji, isuviše pojednostavljuju i često porede sa sukobima u našoj zemlji i bivšoj državi.

 Naš novi pokušaj da približimo Siriju našim ljudima u zemlji i inostranstvu je intervju sa velikim bosanskim patriotom, humanistom, pacifističkim aktivistom, pjesnikom, esejistom, slikarom, arheologom, novinarom i piscem,  Marjanom Hajnalom iz Visokog.  Hajnal je da istaknemo diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Katedra za filozofiju i sociologiju), magistrirao na FPN u Beogradu (Odsjek za sociologiju kulture i kulturnu politiku), a od 1993. godine živi i radi u Izraelu. Autor je zapažene knjige „Horizonti humanizma i transformacija vremena“, a zagovornik je  denuklearizacije i globalnog razoružanja, odan humanizaciji odnosa među narodima. Upravo zbog navedenih osobina i karakteristika, opredijelili smo se da o sirijskom, jučer, danas, sutra, razgovaramo sa čovjekom koji je bezbroj puta do sada, kritički i bez okolišanja govorio i o brojnim aktuelnim i kontroverznim temama iz naše dalje i bliže prošlosti.

Kliker : Dok vodimo ovu korespodenciju u Siriji, koja se nalazi u vašem susjedstvu, traju presudne bitke, koje će, kako mnogi kažu, predodrediti ishod mirovnih pregovora. U kontekstu ovog pitanja i informacija da je ključni grad Qusair ponovo u rukama Assadovih snaga te da je Moskva najavila da konferencije u Ženevi ipak neće biti do jula?

Marjan Hajnal : Al-Qusayr je pao u ruke armije lojalne predsjedniku Bašaru Assadu, međutim, pobunjenici ne polažu oružje. Ne predaju se. Ili ginu, ili se premještaju na druge lokalitete. Bašar je od svog oca naslijedio samo instinkt agresije. Ne zaboravimo godinu 1982. i genocid počinjen pod neposrednom komandom Hafeza al-Assada nad 30.000 pobijenih građana Hame. Ustanak sunitske „Muslimanske braće“ protiv Assada surovo je ugušen. Za razliku od svog sina, Hafez je imao i diplomatskog umijeća. Bašar se otisnuo u veliku avanturu sa nesagledivim posljedicama. Od konferencije u Ženevi ne treba puno očekivati, osim ako njena platforma ne posluži za neki sirijski daytonski sporazum, o čemu se već govori.

Kliker : Na početku pobune protiv Assadovog režima, a potom i pravog rata, prije dvije godine je sirijski predsjednik bio oličenje diktatora koji ugnjetava svoj narod. U posljednje vrijeme ta slika se nešto mijenja. Šta je razlog tome?

Marjan Hajnal : Zadatak kojeg su pred Bašara Assada postavili organizatori oružane pobune nije nimalo jednostavan. Mora očuvati nasljeđe svog oca kojeg i posthumno slijede isti generali, odnosno, pripadnici škole iste reputacije i orijentacije. Ali, tu se u gordijevskom čvorištu prepliću interesi Irana, Rusije, Kine, Sjeverne Koreje… Utoliko je stanje mnogo bremenitije opasnostima nego što Assad Mlađi naslućuje. Čak nije sigurno da se njegov režim može okarakterizirati kao režim diktatora koji ugnjetava svoj narod. Prije bih se opredijelio za idejnu varijantu interpretacije i analize položaja Assada kao žrtve, između čekića i nakovnja. Između Irana i Amerike. Pravno-formalno gledajući, primjena represivnih mjera je legitimna, brani se ustavni poredak zemlje. Vojska se djelimično osula, ali njenu okosnicu ne čine samo aleviti, šijiti, naprotiv, suniti i u armiji još predstavljaju većinu koja shvata da nema izbora. Ne suprotstave li se pobunjenicima, zemlja će biti osvojena iznutra, podijeljena na banana-republike sirijske.

U varijanti ostanka iste vlasti sa Assadom, najveći gubitnik bile bi sile financijeri-koordinatori koje bi se suočile sa činjenicom da im je otrgnut još jedan slatki i važni zalogaj sa političke trpeze, ako ne i ključni džoker. A svi zajedno kidišu kao pirane na Siriju iz svojih nedovoljno definiranih razloga. Jedan od njih je zlurado podupiranje anarhije i kontroliranog haosa. Sve dok Sirija može poslužiti kao poligon odmjeravanja efikasnosti ruskih protivzračnih projektila „S-300” (nezvanično su već na putu prema Damasku), ili izraelskih ultramodernih bespilotskih letjelica, zašto bi se taj vatreni spektakl brzo završio? Čemu ogromna ulaganja u visokosofisticiranu ratnu tehnologiju ako njene prednosti i mane nisu provjerene u nekom ratu? Sve liči na dogovor. Sergej Lavrov i John Kary javnosti obećavaju jedno, na terenu vidimo nešto sasvim drugo. Uništavanje raketa jedne vrste, raketama savršenije generacije, predstavlja samo priželjkivani test, video-igrice za nadobudne. Kolika će biti cijena na izraelskoj, odnosno, u krajnjoj instanci, iranskoj strani, velike „dobrotvore”, ruske i američke, ne interesira. Poređenja radi, primarni cilj NATO saveznica nije bio da oslobode Bosnu od četničko-ustaške agresije, već da se u Bosni, Vojvodini, u Beogradu i centralnoj Srbiji, na Kosovu, u preko 40.000 zastarjelih kasetnih projektila prospe 11.000 tona osiromašenog uranijuma, a, drugim dijelom, da provjere sinhroniziranost svojih postrojbi.

I, naravno, da ovladaju Balkanom, tim važnim geostrateškim punktom na kom se ukrštaju sve bitne ekonomske i političke silnice. Za eliminaciju srbijanskih ratnih položaja bila je dovoljna sama Amerika, ili Britanija, a ne 22 zemlje. Iako za sada nema izravne agresije na Siriju spolja, ne znači da ona neće uslijediti. Scenarij je analogan bosanskom: pustiti zaraćene strane da odrade svoj dio posla, da bi se tek pri sigurnom finalu pridružile arbitražne „saveznice”. U direktnoj sprezi su situacija u Siriji i obnova hladnoratovske krize. Ruski predsjednik Putin najavljuje ponovno aktiviranje vojnih baza na Kubi, Sejšelima i u Vijetnamu, a kao odgovor na instaliranje tzv. „Antiraketnog štita“ NATO snaga u europskim zemljama, Rusija će u oblasti Kalinjingrad usmjeriti svoje radarske i raketne sisteme prema tim zemljama. Putin je u potpunosti obnovio moć ruske armije, doprinio je povratku njenog ugleda i samopouzdanja, i ne odaje dojam naivka koji se šali, ne tetura pijan i ne zabavlja strane diplomate kao Boris Jeljcin. Naprotiv, Rusija je ponovo velesila koja se respektuje. A njen ekonomski uticaj i dalje raste. Da li se nešto suštinski mijenja u Siriji, teško je procijeniti. Manjinska alevitska dinastija Assad po drugi put na rukama ima krv svojih sugrađana. Nekada se diktatorima moglo progledati kroz prste, danas međunarodna javnost mnogo teže oprašta. I da Bašar ostane na vlasti, koliko će se drugih državnika susresti i rukovati sa njim? Suviše je ogrezao i prenisko pao, da razmišlja o dobrobiti sirijskog naroda, već bi se sam povukao.

Kliker: Šta je po vama osnovni uzrok rata u Siriji?

Marjan Hajnal : Postoje bitne specifike rata u Siriji. Sirija nije Libija, Somalija, Tunis, Sudan, Jemen, niti liči na bilo koju od arapskih zemalja. Ona je neka vrsta akceleratora bliskoistočnih odnosa. Preko nje se kontrolirao Libanon i dugogodišnji građanski rat u toj maloj zemlji. Iran i Sirija su stvorili Hezbollah (Hizb Allah, – Božja stranka), preko njih se naoružavaju palestinski proiranski Hamas i Islamski Džihad, a trenutno se produbljuje jaz između Palestinaca i zvaničnog režima u Damasku, jer, pomenute palestinske organizacije podržavaju sirijske pobunjenike. Učešće Sirije u ubistvu libanskog premijera Rafiqa Haririja 2005. u Bejrutu je posredovano preko pripadnika Hezbollaha. Preko njih se naoružavaju palestinski proiranski “Hamas i Islamski Džihad, a trenutno se produbljuje jaz između Palestinaca i zvaničnog režima u Damasku, jer, pomenute palestinske organizacije podržavaju sirijske pobunjenike. Učešće Sirije u ubistvu libanskog premijera Rafiqa Hariririja 2005. u Bejrutu je posredovano preko pripadnika Hezbollaha. Situaciju dodatno komplicira aktivno angažiranje Hezbollaha na strani Assada. Procjenjuje se da su preokret u zauzimanju Al-Qusayra napravili upravo libanonski paramilitarni ratnici Hezbollaha, njih 15.000 se pregrupisalo, privremeno napustivši Libanon sa svojim naoružanjem, što izaziva veliku zabrinutost na izraelskoj strani. U svakom slučaju, potvrde li se tačnim tvrdnje pobunjenika da su pripadnici Assadove armije koristili djecu kao živi zid, ili, da su u zatvorima mučena i masakrirana maloljetna djeca, komisije za ratne zločine imaće šta da rade”.

O involviranosti Izraela u ovom sukobu može se razmišljati iz više uglova. Prvi razlog bi bio prizivanje revanšizma za decenijsko raketiranje izraelskih naselja na sjeveru i u graničnom pojasu sa Gazom, za što se okrivljuje Sirija, kao ekspozitura politike nipodaštavanja jevrejske države od strane zvaničnog Teherana. Ako oficijelni izraelski krugovi još uvijek dijele nesigurnost u ishod ovog rata, već sada se može sa sigurnošću tvrditi da 80 % Izraelaca ne žele rat sa Sirijom, svjesni mogućnosti ekspanzije sukoba na širi region. Npr, ako pobjede pobunjenici, nema sumnje da će neprijateljski ali stabilan front na Golanu zamijeniti daleko fanatičniji pripadnici Al-Qaide i Hezbollaha. To bi za Izrael bilo u potpunosti neprihvatljivo, i zato se može pretpostaviti da bi u tom slučaju Izrael birao podršku Assadu, konfrontirajući se politici Pentagona prema Iranu. To sve liči na pogled kroz trostruku rešetku. Neshvatljiva je još jedna činjenica, vezana za Iran: Iran se izborio da postane vjerski proto-ideal među islamskim zemljama, simbol otpora kršćansko-krstaškom globalizmu i uspostavljanju Novog Svjetskog Poretka. Demografski gledano, Iranci predstavljaju šijitsku manjinu spram ogromne većine – skoro milijardu sunita širom svijeta – i čini se nevjerovatnim da Hezbollahovi „borci za čisti islam“ štite sirijsku alevitsku sektu mnogobožačkih pagana. To još nije sve.

U samom Iranu provodi se teror genocidnih razmjera Baha'u'llaha također proglašeni sektom i nad kojima se provode jezive torture (identično se u Kini postupa sa praktikantima Falun Gonga). Zatim, miniranje džamija u toku molitvi, povlađivanje afganistanskim talibanima. Ne ukazuju li svi ovi pokazatelji na duboku krizu u okviru samog islama? Šta bi o današnjem izgledu svoje zemlje rekli Zarathuštra i Omar Hajjam? Da li je Salman Ruždi vidio i izrekao nešto što se nije smjelo vidjeti i javno izreći? Nije problem spaliti Giordana Bruna, problem je raspršene fragmente sagledati kao dijelove jedne cjelovite Istine. Dalje, dvolična i trolična uloga susjedne Turske i njenog predsjednika Tajipa Redžepa Erdogana koji je prije nepune dvije godine otvorio granicu sa Sirijom, a sada je najžešći glasnogovornik likvidacije sirijskog režima. Nije li sjeverni dio Sirije obećan Kurdima? U ovom lavirintu nedoumica kriju se i pravi uzroci rata u Siriji. Usput da pomenem, iako situacija u Turskoj nije u fokusu ovog razgovora, upada u oči krupan i bitan detalj: pobuna građana u Turskoj započela je istovremeno s objavljivanjem vijesti da je Turska otplatila 52.7 milijardi $ duga MMF-u. I to sa astronomskom kamatom. I to je jedan od indikatora pokušaja destabilizacije zemlje koja je dokazala mogućnost svoje samostalnosti.

Kliker : Zapad, Izrael, Turska, Saudijska Arabija, Rusija, Iran, Kina, Jordan…  su do guše upetljani u sirijsku dramu i to niko ozbiljan ni ne spori, što mnoge svjetske analitičare uvjerava da je Treći svjetski rat već u toku, ili samo što nije počeo. Dijelite li i vi ovakva crna razmišljanja?

Marjan Hajnal : Zaista, svi su upetljani u taj rat, svi oni koji posredno ili neposredno pronalaze svoj neki iracionalni interes. Sa svojih 185.180 km kvadratnih Sirija je jedna od srednje velikih zemalja Bliskog istoka, ali je neuporedivo manja od svojih velikih susjeda (Turska, Irak, Iran). Iako se ne graniči direktno sa Iranom, ipak preko sjevernog Iraka funkcionira moćan ponton za snabdijevanje Assadovog režima svim potrebnim vrstama oružja. Tome se isprečavaju Kurdi koji često prisiljavaju Iran da dalekim zaobilaznim i mnogo rizičnijim putevima ostvari isti cilj. Potencijal za rat velikih razmjera postoji, regionalni ili globalni. Moj je stav da se Treći svjetski rat začeo u Hirošimi i Nagasakiju, najavljujući ne kraj prethodnog, već početak mnogo stravičnijeg doba atomskog ratovanja. Ovu sićušnu Planetu, taj plavi dragulj u kosmosu, bezumni militaristi, bolesni piromani zaljubljeni u najdestruktivniju pirotehniku, pretrpali su sa preko 27.000 nuklearnih projektila spremnih svakog časa za djelovanje. Demonični apokaliptičari i čitači sudbine svijeta iz fildžana priželjkuju smak svijeta sa čijom ljepotom nemaju snage da se suoče. Sve somnambulne „vizije” i „proročanstva“ inauguriraju kao neprikosnovene. A klero-apokalipsa ne mora i ne bi smjela da se dogodi. Potrebno je samo dovoljno volje i hrabrosti da se razuman i human dio svijeta suprotstavi manijakalnim fanaticima.

Kliker : Kada se sve sabere i oduzme, čini mi se da velike sile ponovo rješavaju svoje probleme u tuđem dvorištu i na tuđoj nesreći.

Marjan Hajnal : Moćnici glavnih velesila odlučuju o sudbini malih, ne obazirući se na žrtve. Na sceni je vulgarni makijavelizam, dopunjen makartizmom. Plan kojeg je u svojoj knjizi „Velika šahovska tabla“ zacrtao glavni strateg svih teorija zavjere, jezuitski bilderberg-neokrstaš, Poljak, veliki Vojtylin prijatelj, Zbigniew Kazimierz Brzezinski, prihvaćen je od članica Atlantske alijanse kao imperativ hegelijanskog „Svjetskog Duha” koji se mora samorealizirati. U suštini, riječ je o nonsensu i ludilu par excellence.

Kliker : Mnogima nije jasno zašto se Izrael toliko protivi Iranskom nuklearnom programu kada je svakome u svijetu jasno da i on ima nuklearne projektile, mada nikada nije javno obznanio da je to tako?

Izraelskom programu težak udarac nanio je nuklearni ekspert Mordechai Vanunu, konvertirao iz judaizma u hrišćanstvo, odležao 18 godina u zatvoru, ali se nije odrekao svog nauma da svijet upozna sa činjenicama. Sve što je znao izjavio je 1986. britanskom “Sunday Times-u”. Prema onom što je on prezentirao zaključeno je da bi Izrael mogao imati 300 nuklearnih bojevih glava. Još od tog vremena kad su prvi put procurile informacije da Izrael nešto krupno sprema u Dimoni, izraelska tajna i nije posebno čuvana. Prije bi se reklo da je čitav taj slučaj svjesno tendenciozno politički isforsiran da bi se zastrašili susjedi. Uvijek se dešavalo da se izraelskim zvaničnicima kao slučajno „omakne” neka izravna asocijacija na posjedovanje nuklearnog oružja.

Između dvije krajnosti, biti uništen ili uništiti, ja bih predložio treću soluciju: predati Teheranu upravu nad Izraelom, pod uslovom da o ravnopravnosti, slobodi i nepovredivim pravima Jevreja brigu vode iranski čuvari „islamske revolucije“, Pasdarani. No, te moje riječi će se u izraelskim javnim i tajnim krugovima anatemisati i shvatiti kao arogantni cinizam, jer, kako dušmanu povjeriti da čuva svoju žrtvu? A notorna je činjenica da su tokom povijesti Izraelci bili žrtve svojih moćnih susjeda. Ipak, ako bi bolje promislili, lako bi uočili da su Jevreji najbolje prošli za vladavine perzijskog cara Kserksa II, a da su za vrijeme turske imperije bili poštovani i rado primljeni kao sugrađani, dok im je Inkvizicija širom „civilizirane” Europe pripremala ondašnji i budući Holokaust. Ljudi griješe, ali, ljudima je data mogućnost i da se pokaju i osvijeste. Malo je poznat podatak da je nakon okončanja Dugog svjetskog rata oko 400 njemačkih nacista odlučilo da pređu na judaizam i da se dosele u Izrael. Nije bilo smetnji, posebno ako Simon Wiesenthal nije nalazio ozbiljnije dokaze koji bi se protivili tome. (Kada ćemo mi ustanoviti Narodni sud za ratne zločine? Čemu Den Haag koji je postao obična parodija? Karikatura sudstva i pravosuđa. Uvreda za humanu civilizaciju).

Rješenje uvijek postoji za prevazilaženje predrasuda. U Izraelu, ono se zove pomirenje sa susjedima, ukidanje aparthejda prema Palestincima i omogućavanje ravnopravnog suživota, kao i napuštanje sumnjivih paktova sa protagonistima globalnog nacizma. Sve to, naravno, podrazumijeva denuklearizaciju bliskoistočne i šire regije, odnosno, cijelog svijeta. Nažalost, sve ovo su vjerovatno samo moje iluzije. Sadašnja iranska teokratska oligarhija nema namjere odustati od proklamovanja ideje uništenja „Malog Šejtana“, „kancerogene cionističke tvorevine“, a ovaj je naumio da kao i uvijek tokom povijesti pobijedi svakog Golijata. I sam minijaturni Golijat, više nego što prijeti, Izrael sam sebe više ugrožava nego svoje susjede. Više nego je riječ o stavu samog Izraela, protivljenje arapskoj nuklearnoj bombi jednim dijelom je sastavni dio politike antiislamističkog neokrstaškog bloka kojem Izrael služi kao nosač aviona. Svjesni da bi mogli ostati usamljeni, „ostavljeni na cjedilu” od svih antisemita među lažnim saveznicma, Izraelci se uzdaju u Boga i svoju pamet. 

Djeluju preventivno, ali u sadašnjem trenutku samostalno napasti Iran, pa čak i Siriju, mogao bi predstavljati početak globalnog opštečovječanskog suicida. Nisam siguran da su izraelski poglavari toga dovoljno svjesni, ali njihove jezuitsko-masonske mecene sigurno jesu. 3 % fanatika zakrvavljenog pogleda, s one, ili s ove strane, ne žele nikakav kompromis, jer, samo kao „heroji”, bilo židovski, bilo islamski, bilo krstaški, mogu putem samožrtve proći kroz vrata pakla u raj. Za njih to ne zvuči infantilno. Zato i ne žele mir, već veliki, što veći i što smrtonosniji vatromet, i to nuklearni.

Kliker : Palestinsko pitanje je prema mnogima ključ rješenja svih nedaća na Bliskom istoku. Ima li izgleda da u bliskoj budućnost Jevreji, Palestinci i svi ostali Arapi konačno postignu sveobuhvatni mirovni sporazum?

Marjan Hajnal : Uz Jevreje, Indijance, bosanske Muslimane/Bošnjake, Kurde, Rome, Palestinci su najveće žrtve democidnog imperijalnog eksperimenta. Sami narodi Palestine/Izraela bi se složili međusobno, ali im se ne dopušta. Antisemitski lobiji, općenito, antijevrejski i antiarapski, kanalisani preko Rima, Rijada, Ankare, Londona, Pariza, Washingtona, Berlina, Moskve, neprekidno infiltriraju virus nasilja da bi sami dominirali uspostavljajući zakon jačeg, perfidnijeg, lukavijeg, osvetoljubivijeg. U takvom kontekstu, reduciranom na Huntingtonov sukob civilizacija, svi Jevreji, i svi Palestinci, zli su i nepopravljivo genocidni. U praksi, nije tako. Posmatram i jedne i druge, razgovaramo, uče oni mene, ja njih. Posebno sada vlada relativno dobar duh dok eskalira rat u Siriji. U Izraelu, zemlji svojih neprijatelja, na svojoj zemlji ugnjetavani i progonjeni s nje, Palestinci sada osjećaju sigurnost i bar prećutno iskazuju podršku državi Izrael, i Allahu zahvaljuju što nisu „tamo”, sa svojom do jučer slobodnom braćom kojima su zavidjeli. Sada kažu, sreća je da smo tu gdje jesmo. Izrael je za mnoge od njih El-Dorado. A ja sam i ranije isticao, što sigurno zvuči malo paradoksalno, da Izrael čuva svoje Palestince, prije svega od međusobnih obračuna, i da je crtanje karata sa sve manje zelenih polja koja predstavljaju palestinsku depopulaciju – netačna i tendenciozna.

I sad, par riječi o najbolnijem i najčešće pominjanom problemu: o otimanju zemlje. Palestinci nisu Indijanci. Iako svi kolonizatori liče jedni na druge, za Izraelce se ne može reći olako tvrditi da su bili apsolutno neuviđavni. Kada je riječ o širenju izraelskih naselja, treba biti objektivan. Mnogi Palestinci su prodali imanja, nešto je napušteno, ali, mnogo više je izgrađeno ispočetka. Izraelci su napravili velike podvige u pretvaranju pjeskovitih područja u plodne oranice. Te površine Palestinci, Beduini i Druzi nikada nisu obrađivali. Jevrejski doseljenici su se suočavali sa malarijom dok su isušivali močvare. Golan je bio kamenita pustinja prekrivena dominirajućim zaobljenim crnim bazaltom svih veličina. Čak čitav Izrael nekad je nazivan „Južna sirijska pustinja“. Izraelci su doveli struju i vodu i svojim susjedima, sagradili zajedničke fabrike, pijace i bolnice, a to se obično prešućuje. Nisam za širenje jevrejskih naselja kroz teritoriju koju naseljavaju Palestinci, ali, svjetska javnost je danas mnogo bolje nego prije obaviještena o još jednom bitnom detalju koji ilustruje ambiciju da se nemoguće učini mogućim.

Tlo oko Jerusalima je kamenito (u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji reklo bi se „ljuti krš“. Na tom ljutom kršu, u 95 posto slučajeva, gdje Palestinci nikada nisu živjeli, jer je krš bezvodan i nemoguć za život, Jevreji su podigli većinu svojih četvrti. Grad Modi'in kojeg odlično poznajem jer sam u njemu radio u dva navrata dok se još gradio, potpuno je nov grad, podignut na surovom kršu. Ber Ševa je već na rubu vrele i prašnjave pustinje Negev. Ali i tamo sada niču plantaže. I takvih primjera ima još puno. Potrebno je samo malo proputovati Izraelom i uvjeriti se da se palestinska demografska mapa ubrzano približava jevrejskoj. Među Palestincima ima veoma mnogo uspješnih biznismena, razvijeno je hotelijerstvo, mnogi rade u državnom sektoru, bankama i bolnicama, zastupljeni su u Parlamentu, imaju svoje škole, advokature, privatne ljekarske ordinacije, žive skladno i u miru sa komšijama. Dovoljno je pogledati gradić Abu-Goš nadomak Jerusalima, Akko, Jafo, Nazaret, Haifu, mnoge kibuce i mješovita naselja… Stvarnost je obično bolja nego što se čini.

Na kraju, da nisu u serijama detonirani putnici u autobusima, starci na pijacama, sportisti na olimpijadi, tinejdžeri u diskotekama, turisti u hotelima i restoranima, studenti na univerzitetu, stanari u svojim kućama, da nisu ubijani đaci u školama, entuzijasti koji su kultivirali suvi bodljikavi kamenjar i malarične močvare, da nisu usmrćivani obični šetači sa porodicama, da se ne bacaju stijene i čitavi betonski blokovi na putničke automobile i autobuse, da nije bilo silovanja i svirepih zločina koje je teško običnom maštom i zamisliti, ne bi bilo potrebe da se podignu visoki zidovi i da se razbukte u dva navrata onako razorni obračuni izraelske armije i Palestinaca iz Gaze. Za takvo stanje ne mogu se okriviti „cionisti”. Za većinu terorističkih napada ne može se reći da imaju bilo kakve veze sa stvarnim ciljevima oslobađanja Palestine od „okupatora”. Ko je iole pošten i poznaje povijest prihvatiće činjenicu da su, istina u nepomirljivoj konfrontiranosti sa susjedima, Jevreji osnovali svoju naseobinu još prije četiri milenijuma. Čak i ranije. Grad Jeriho (Jerihon) smatra se najstarijim gradom na svijetu i u njemu su pronađene jevrejske relikvije čija je starost procijenjena na 10.000 godina. Kako oni mogu biti osvajači? Riječ je povratnicima nakon egzodusa. Zna li se šta o Masadi i Esenima?

S druge strane, i Palestinci su starosjedioci, doduše, oni nikada u povijesti nisu imali svoju zvaničnu državu, reguliranu ustavom i međunarodnim priznanjem. A i sami Palestinci nisu svi Palestinci, jer im se pridružilo mnoštvo drugih Arapa iz susjednih zemalja koji u Izrael dolaze za mnogo novca kao švercovani „gastarbajteri” ili kao ratne izbjeglice. Na njima najviše zarađuju trgovci robljem što od svog prljavog crnog biznisa širom svijeta zarade između 30 i 60 milijardi dolara godišnje. Među njima ima kriminalaca svih vrsta, narkobosova, pedofila, kojima diriguju nevidljivi politizirani pomračeni umovi. Nesrećni su u startu ti budući Palestinci koji su ko zna kroz šta morali proći da bi se dočepali tla Obećane zemlje, a mnogi nikad i ne uspiju stići, ili stignu ravno u geto iz kojeg se ispaljuju rakete i koji se uzvratno bombarduje iz zraka, s kopna, s mora. Kada se govori o egzodusu i kalvariji Palestinaca, mnogi ne znaju šta je to, ko je to Palestinac. Originalnih Palestinaca iz prastarog plemena Filisteja, Plištim, danas gotovo da i nema. Zato ni pravih etničkih razloga za sukobe sa današnjim Jevrejima, koji također nisu više oni antički Izraelci, također nema. Sukobe generira demografska politka, ekspanzija jednih na račun drugih. Palestinci nisu svi muslimani, u Gazi posebno. Nisu svi Palestinci neprijatelji Jevreja i protivnici njihovog osnovnog egzistencijalnog prava na postojanje.

 Nisu svi Palestinci teroristi, već samo jedan najekstremniji dio koji se ne bori u ime Palestine već u ime nastrane milenijumski stare paganske babilonske neznabožačke ideje da sve Jevreje treba uništiti, što su prihvatili i njemački nacisti. A posve je sigurno, i to je osnovna razlika između palestinskih i izraelskih ekstremista, da ni najekstremniji Izraelac ne želi iskorijeniti pripadnike bilo kojeg naroda. A ekstremni, antijevrejskom mržnjom zadojen hamasovac (Hamas – Harakat al-muqāwama al-islāmiyya, „Islamski pokret otpora”, nastao 1987. kao militantni ogranak proiranske organizacije „Muslimanska braća“), ne može podnijeti da pored njega živi njegov židovski brat, ne priznaje ga i želi ga vidjeti samo mrtvim i neće birati ni trenutak ni sredstvo da ostvari svoj naum. U Gazi već malu djecu predškolskog uzrasta vaspitavaju u duhu budućih živih bombi, što su posvjedočili i TV dokumenti snimljeni u Gazi. Tu razliku treba uvažiti i prihvatiti kao apsolutnu činjenicu. Isto je na širem geopolitičkom planu. Izrael ne želi uništiti Iran, želi samo da Iran prestane slati svoje „šehide“-samoubice da neselektivno ubijaju izraelske useljenike „jer su došli da ugroze i protjeraju jadne Palestince“. Palestinci su samo puki izgovor, a stvarni problem odnosi se na pitanje patronata nad „Brdom Hrama” na kom su sada džamije.

Manje je Palestincima stalo do tog klero-patronata, nego njihovim tobožnjim zaštitnicima, što u Palestincima vide samo sredstvo za ostvarenje vlastitih ciljeva. Da nije vanjskog uplitanja, vjerski sukobi između samih Izraelaca i Palestinaca bili bi vrlo niskog intenziteta. Da zaista žele dobro Palestincima, iranski ajatolasi bi već odavno priznali da je Jevreje nemoguće iskorijeniti. Oni to znaju, ali ne dopuštaju predah ni mir, školujući teroriste koji će ubijati trudnice i starce, misleći da imaju Allahov blagoslov. Znaju oni jako dobro da svaka oružana reakcija izraelske armije odnosi desetine i stotine života posve nedužnih stanovnika Gaze. Ali, tako bar vjeruju nusajriti, allijevci (aleviti), posljednji šijitski prorok Mehdi će doći samo kroz vatrena vrata (ovozemaljskog nuklearnog pakla, H.M.). Da bude gore, identično misle jezuiti o drugom Hristovom dolasku. Interpretiraju doslovno svoje knjige ne videći da nasilna smrt bližnjega nije ni po čemu sveta, niti od Tvorca Svevišnjeg blagoslovljena. Suniti preziru šijite za čijeg Imama Mehdija smatraju da nije onaj kojeg je najavio Poslanik Muhammed. Umjesto Imama biće to jevrejski Mašijah, a, ustvari, Dadždžal (Al-Masih ad-Dajjal), lažni Spasitelj, Antihrist).

Umjesto da kritički i znanstveno preispitaju vjerodostojnost svojih „svetih” teodiceja, transformiranih u političku doktrinu totalne vladavine smrti, klero-totalitaristi nameću svoju sopstvenu nespremnost da prihvate život da bi sami živjeli, pa kukavički i krajnje podlo oduzimaju pravo na život drugima koji žele živjeti. Slučaj pogibije 186 učenika u Beslanu 1.9.2004. dovoljno govori. Uglavnom, ratove treba zaboraviti, jedina perspektiva je u uzajamnom priznavanju. Nemoguće je Jevreje baciti u more, kao što je nemoguće ne dopustiti Palestincima da žive kao slobodni i dostojanstveni ljudi u svojoj zemlji, bar u granicama do 1967. Jerusalim bi trebao biti otvoreni grad, zajednička prijestolnica dviju država i sjedište tri monoteističke religije. Tada bi s pravom mogao zaslužiti svoje ime: Grad Mira.  

Kliker : U svojim javnim istupima ste do sada mnogo puta istakli da Jevreji i Bošnjaci imaju skoro istu sudbinu i da zbog toga trebaju sarađivati i širiti istinu o njihovim stradanjima kako se to više nikome ne bi ponovilo u svijetu. Recite nam zašto takvi pozivi i ideje odlaze u vjetar. Svjedoci smo da zvanični Tel Aviv gotovo po pravilu preskače službeno Sarajevo i favorizuje Banja Luku…

Marjan Hajnal : Na većini muzičkih instrumenata svira se sa dvije ruke, a na klaviru ponekad i sa četiri. Tako se može ostvariti ugodno harmonijsko sazvučje, a može se prouzročiti i kakofonija. Sve zavisi od muzičara i partiture. Najljepši tango izvodi heteroseksualni par. Tako je i u politici, ako ona može uopće biti normirana, normativna i normalna hetero-djelatnost koja ima za cilj da život učini podnošljivijim. Političarima nažalost obično nedostaje sluh, muzički. Misle da znaju svirati, a proizvode nepodnošljivu škripu i buku. Ponašaju se kao krdo razuzdanih divljih slonova u salonu kristalnih predmeta. Ustvari, ni podivljali slonovi ne mogu biti toliko zli kao podivljali kvazi-političari. A upravo takvih političara ima mnogo i u Bosni i u Izraelu. Misle samo na zadovoljenje svojih jednokratnih niskih strasti, ne misleći na budućnost. Isti koji su izdali Bosnu, predali su palicu biletaralnih bosansko-izraelskih poslova Republici srpskoj. Nevjerovatan paradoks! Jevreji koji su doživjeli brojne genocide, ne vide da su srbočetničke postrojbe, bolje reći, horde orgijaša, počinile genocid protiv Bošnjaka, konstitutivnog naroda nezavisne i međunarodno priznate države. Jednim dijelom, takvom viđenju doprinio je i Tito. Izraelci, posebno jugoslavenskog porijekla, ne mogu Titu oprostiti što se postavio pristrasno u arapsko-izraelskom sukobu, doživjeli su takav stav kao izdaju antifašizma, jer, ne može se ni dan-danas dokazati Izraelcima da nisu svi došli kao povratnici u zemlju praotaca, i da su im se pridružili i brojni nacisti, četnici, ustaše, ostali kvislinzi… Nažalost, malo je razloga za sumnju da su takvi financirali agresiju na Bosnu.

Ukupnom negativno sklepanom kolopletu pogodovalo je i dovođenje u Bosnu određenog broja mudžahedina. Oni Jevreji u čijem su sjećanju zločini počinjeni od strane pripadnika Wafen SS Handžar divizije (Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar) u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, automatski su povezali prisustvo mudžahedina sa najmračnijim scenama tog njihovog sjećanja. Šteta po Bosnu je velika, jer, kao što sam pisao, sviđalo se to nama ili ne, svjetska politika pa i budućnost Bosne skrajana je i kroji se u kuloarskim procesijama u Knesetu. Dokaz za to je prijem Dodika u kabinet premijera Izraela Šimona Peresa, o čemu sam također pisao. Nažalost, šteta je velika, po istinu i pravdu u prvom redu. Izraelci često pate od dubokih predrasuda, svjesno su im servirane krive informacije. S druge strane, prosječni Bošnjak prema jednom već uhodanom verbalnom propagandnom stereotipu, sve Palestince neselektivno smatra žrtvama etničkog čišćenja i genocida počinjenog od strane nosilaca „cionističkog režima“.

Po inerciji, bez razmišljanja, kopiraju se recepti generalne mržnje, bez provjere odakle ti recepti dolaze. A dolaze najčešće, nažalost, sa govorima iranskog vjerskog poglavara Alija Khamenia i njegovih posilnih, vođe Hezbollaha, Hassana Nasrallaha, i vođe Hamasa, Ismaila Haniyeha. Iako su pomagali Bosni u najtežim danima, istovremeno su joj i odmagali. To su dobro iskoristili njihovi mudžahedinski pandani sa lažno-hrišćanske strane. Vidi se na kom se nivou našlo pravoslavlje-krivoslavlje predvođeno izrodima poput Kačavende, Filareta, Amfilohija i njima sličnima. A sa strane pro-iranskih, prosirijskih selefijsko-alevitsko-allijevskih elemenata implantiranih u Bosni, dobio se jako negativan antiizraelski konglomerat, iz kog je najveći profit, posebno nakon 11. septembra 2001. izvukla tzv. Republika srpska. Eksploatišući i poredeći egzoduse Srba sa egzodusima Jevreja, Srbi su vješto preokrenuli sliku genocida počinjenih nad bosanskim muslimanima u svoju korist. Krajnji cinizam povijesti i onog što se zove globalnom politikom. Taj odnos se mora mijenjati. Bošnjaci se moraju početi oslobađati lažne predstave u univerzalno važećem kodeksu svemuslimanske solidarnosti, jer takve solidarnosti, kao što vidimo na primjeru Sirije, zapravo i nema. Indoktriniranom Bošnjaku je nametnut stereotip da je svaki Izraelac zao, i da je svaki Palestinac jadna žrtva cionističkog okupatora. To niti je pravilno, niti je pravedno. Treba se staviti u ulogu progonjenog Jevrejina, kojeg svi žele uništiti samo zato što je Jevrejin. Nakon stravičnog Holokausta, pogledajmo ponekad u antijevrejski intonirane komentare na bosanskom jeziku, i naći ćemo mnoštvo onih u kojima se ogavnim vokabularom lamentira „što Hitler nije dovršio svoj posao“. Takvi komentatori u svom prizivanju Hitlera ne vide da prizivaju i apologiziraju genocide nad Bošnjacima. Zamislite jevrejskog povratnika iz Auschwitza koji je pogubio cijelu porodicu i bošnjačkog povratnika u Foču kojem su kamama, silovanjima i ognjem četnici uništili porodicu, a i njega, duhovno. Ima li razlike? Ovi povratnici nikada ne bi prizivali Hitlera, odnosno Mladića. Izraelcima je tragično teško, jer već 65 godina žive pod raketama i minobacačkim granatama. Već tri ili četiri generacije ne vide tračak nade da će to prestati. Neka se bilo koji Bošnjak, koji je osjetio šta je to biti pod uraganom nasumce ispaljenih bombi zapita da li je to pravedno, da li je ljudski, solidarizirati se sa terorom hamasovaca i islamskih džihadista, da li je pravedno i civilizirano da izraelska djeca rastu i odrastu u bunkerima, trajno u strahu i traumatizirana, pa isto dožive njihova djeca, pa unuci… Bošnjaci među Bošnjacima, koji podržavaju bilo koji teror, ne žele dobro ni Bosni ni Bošnjacima. Oni samo pomažu da i dalje postoji frankenštajnska lažno-pravoslavna četničko-mudžahedinska tvorevina „srpska”. Zbog takvih Bošnjaka, koji doista ne vole cjelovitu Bosnu, iz Tel Aviva, odnosno, Jerusalima, (– i to je vrijeme da Bošnjaci shvate i priznaju, da je Jerusalim bio i ostao glavni grad povijesne države Izrael; u svojoj dugoj povijesti, dva puta je potpuno razoren, dvadeset dva puta opsjedan, osvajan i oslobađan četrdeset četiri puta), – zaobilazi se Sarajevo, a partner nalazi u etnički očišćenoj Banjoj Luci. Apsurd do apsurda, tragedija do tragedije.

Kliker : I na kraju, recite nam da li je Marjan Hajnal iz Visokog našao mir u Svetoj zemlji?

Marjan Hajnal : Predratni Sarajlija, živio i radio u Jerusalimu, sada u Tel-Avivu, ali srcem, doista, zauvijek u rodnom Visokom. Iako već dvadesetpet godina u egzilu, još sam uvijek uz moju Fojnicu i Bosnu, zagledan u Visočicu, ili zagledan sa njenog vrha koji bijaše kraljevski Grad Bošnjana Dobrih. Magnetizam voda i tla je neizbrisiv. I nema našeg čovjeka koji se u duši oprostio od Une, Sane, Vrbasa, Neretve, Drine, Konjuha, Prenja, Maglića, Treskavice, Vranice… To su samo indikacije koliki je grijeh prisiliti bilo koga da napusti svoj zavičaj. Mislim da će Bog raspršiti duše zlih vinovnika tragičnih egzodusa, kada dođe taj čas, da ih više nikad i nigdje ne bude u Univerzumu. Život me je u više navrata grubo usmjeravao prema politici, iako se nisam želio baviti statusima nacija, genocidima, mislio sam da je to iza nas, zaustavljeno 1945. Ali, kada se ponovilo da komšija može nanijeti zlo komšiji, nisam mogao ostati ravnodušan. Nisam želio ličiti na duhovno sterilne i providno pristrasne nazovi-intelektualce. Cijena je gubitak nekolicine lažnih prijatelja. I bolje je da mi se ne javljaju, prišteđuju sebi laž, u koju ionako ne bih povjerovao. Teret su i sebi i okolini. Ne moraju oni čak ni biti pristalice dekadentnosti, dovoljno je ako su pasivni i indiferentni. S njima se ne može ništa postići, jer se čvrsto drže svoje mrtvaje. Za promjene su potrebni trajno hrabri i nepotkupljivi patrioti. Sa hrabrima i nepotkupljivima mogu se pomjerati planine.  

Delikatnost mog položaja, s obzirom da živim u Izraelu, nije razlog da ne ostanem vjeran svom principu: o političkoj realnosti govorim samo u svoje ime. A sasvim je vjerovatno da osim mene ima još mnogo Izraelaca koji misle slično, možda identično. Međutim, ne računam ni koga, osim na svoju savjest i samosvijest. Poslije bosanske svekolike tragedije, mogu se transponovati u položaj bilo kojeg stradalnika, jevrejskog, palestinskog, sirijskog, i suosjećati sa njim. Negirali mi to maliciozni dušebrižnici ili ne, a ima ih dovoljno i pakosno mi zagorčavaju već ionako gorak životni ambijent, moja opredijeljenost za humanost je profesionalna i privatna, i idemo skupa do osobnog kraja. Opredijeljenost za humanizam je neprofitna profesija, i svako može biti humanist, osim protivnika humanosti i humanizma. Moj stav je nedvojben: ogorčen sam i duboko žalim zbog genocida nad Bosnom i Bošnjacima/Bosancima, zbog stradavanja bilo jevrejskog, bilo palestinskog, bilo sirijskog naroda u cjelini. Žao mi je lijepog podneblja, sa raskošnim duhovnim i materijalnim riznicama prošlosti, žao mi je porušenih sela i gradova. Svaka kuća i park imaju svoj neponovljivi značaj. Vjerske institucije, mostovi, groblja, škole, biblioteke, bolnice, zajedništvo, mogu smetati samo krajnjim bezumnicima. Osakaćene porodice pate trajno, neovisno o tome ko će sutra biti na vlasti. Ratovi su uvijek bili i ostali strašna deformirana ogledala apsurda.

Vezano sa Siriju, nemam ličnog razloga da podržavam ni Assadovu politiku upotrebe sile, niti da podržavam metode pobunjenika. Ono čemu se ipak protivi moja savjest je neproporcionalno korišćenje svih raspoloživih armijskih efektiva protiv vlastitog civilnog stanovništva. Od sekundarnog su značaja uzroci rata za majke koje ostaju bez domova, muževa, i djece. A ginu i same. Opsjedanje i razaranje sirijskih gradova me užasno podsjeća na Vukovar, Sarajevo, Foču, Goražde, Bihać, Mostar, Dubrovnik i ostale gradove koje je JNA u sadejstvu sa paravojnim formacijama granatirala, postavljala mine, izgladnjivala i snajperisala civile. S te strane gledano, ni ovaj rat, kao ni svaki drugi, nema racionalno opravdanje. Zabrinut sam i razočaran, mislio sam da su ovi narodi civiliziraniji od naših. Ispada isto, i ovi su brutalni. Razumijem klero-sektaško-frakcijske animozitete, ali, zar Tora, Biblija i Qur'an ne govore o istom Jednom Bogu? Nevjerovatno je da toliko silno obrazovani u vjerskom duhu ljudi mogu biti toliko ne samo primitivni, već i toliko svirepi.

Ne tješi me saznanje da je Bliski istok oduvijek bio poprište strašnih klanica, još od vremena ratova kralja Davida protiv Medijaca i Plištim (predaka današnjih Palestinaca) i drugih nejudejaca. Sjetimo se krstaških ratova, bili su to totalni democidi. Drugi svjetski rat je izrodio dimenziju palestinskog savezništva sa Hitlerom, čiju cijenu su plaćali i naši Bosanci (konkretno, moja porodica). I pored svega negativnog, kao čovjek koji je svjesno izabrao naopasnije mjesto na Planeti, mogu reći da je moj mir nedodirljiv, ma šta se događalo ili će se dogoditi, a gotovo je sigurno da neće biti dobro. Sve dok fanatično zaslijepljeni selefije i jezuiti, ajatolasi i rabini, kroje jednu te istu doktrinu kontroliranog haosa, svijet se klacka na granici nepovrata. Uz njih pod ruku idu Soroš, Ćosić, Kačavenda, Keljmendi, Čović,… ili njihovi klonovi-klovnovi, samo u nekom drugom pakovanju, na nekom drugom meridijanu. Mir se može naći samo u sebi, u samospoznaji, na putevima kojima se kreću slične duše sklone pozitivitetu. Samodestruktivaca i destruktivaca sve je više, ali, najlakše je na poljima smrti uočiti Čovjeka.

Predaleko sam u geografskom smislu od mojih Bošnjana, no, iskreno se radujem povremenim susretima sa njima, ili, makar ovom virtualnom elektroničkom druženju i prepoznavanju kod njih onih vrlina kojima i sam težim. Pronašao sam sebe i u neintelektualnim poslovima, kao običan radnik, u kibucu, kasnije u proizvodnji lijekova, u izgradnji i dizajniranju muzeja, u arheologiji, ali i kao analitičar povijesti kultura u centru njihovog nastanka, kao borac za ekološki čistu plavo-zelenu Planetu, kao pedagoški instruktor, kao djed. Upoznao sam ljude iz cijelog svijeta. Svi vole doći ovamo, u čudesnu Svetu zemlju, ma koliko ona bila obesvećena i opasna, i lijepa i izazovna na svoj neponovljivi način. Ipak, nemam namjeru ostaviti kosti u tuđini. Stalno samo Bosnu sanjam. Čudan smo mi soj u kosmosu. 

(Za Kliker.info razgovor vodio Halil Šetka)

* * *

4

IRAN-IZRAEL-SAD

– Ženevski sporazum –

27.11.2013.

Prema rezultatima neformalnih analiza mala je vjerovatnoća da bi Ženevski sporazum mogao opravdati svoj naziv “sporazum”. Ankete pokazuju da 76,4 % Izraelaca ne vjeruju da će sporazum uticati na zaustavljanje iranskog nuklearnog programa. 57,8 % građana misle da će stav SAD pogoditi interese Izraela. 45,8 % smatraju opravdanom samostalnu vojnu akciju protiv Irana. 55,3 % intervjuiranih iskazuju podršku politici šefa Vlade Benyamina Netanyahua.

Dok je predsjednik države Šimon Peres za diplomatsko rješenje i očuvanje sinhronizma političkih orijentacija SAD i Izraela, Netanyahu se oštro konfrontira vjerovanju da bilo kakvo rješenje osim vojno može zaustaviti Iran u namjeri da se domogne nuklearnog oružja. Komplikacija odnosa između SAD i Izraela počela je prije dva mjeseca kada se saznalo o vođenju pregovora iranskih i američkih diplomata, a da o tim susretima u Omanu nije prethodno obaviještena izraelska strana. Već ranije ispoljene tenzije između američkog i izraelskog predsjednika time su dobile na intenzitetu. Teško je znati da li će Iran stvarno ispuniti svoju dogovorenu obavezu da u toku narednih šest mjeseci suspendira svoj program obogaćivanja uranijuma do stepena 20 %, da ne prelazi nivo od 5 % i da li će obustaviti rad polovine centrifuga u Natanzu i tri četvrtine kapaciteta u Fordowu.

Iranskoj strani ponuđeno je smanjenje sankcija i pomoć u vrijednosti 7 milijardi dolara.

Kako reagira većina izraelskih medija najbolje ilustrira karikatura u dnevnom magazinu “Izrael danas” na kojoj je američki državni sekretar John Carrey prikazan sa otvorenim kišobranom, ali na kom su samo gole žice. Istovremeno iz Teherana stiže upozorenje od ajatolaha Ali Hameneija da će sporazum pasti u vodu ako se protiv njegove zemlje uvedu dodatne sankcije.

Dok se analiziraju moguće opcije i rezultati pregovora, u Izraelu se održavaju trodnevni manevri američkog i izraelskog ratnog vazduhoplovstva. To bi ujedno bila ilustracija trenutne situacije i pečat odnosa između dvije saveznice. Pregovaraćemo, ali ćemo zajedno raditi na pripremi eventualne vojne intervencije.

Ne uspije li se u praksi oživotvoriti sporazum iz Ženeve, jasno je da će proporcionalno do neslućenih razmjera porasti opasnost od bliskoistočnih antagonizama koji mogu u pogubnoj formi eskalirati i zahvatiti čitav region.

U međuvremenu, u Iranu se u osam nuklearnih centara ne obustavljaju pogoni. Prema nalazima Agencije za kontrolu atomske energije u Parchinu se proizvodi obogaćeni uranijum čija baza može biti upotrijebljena za nuklearne bojeve glave. U Natanzu se iz 9000 centrifuga dobija niskoprocentni uranijum. U Bushehru je operativan reaktor podignut uz pomoć ruskih atomskih fizičara. U laboratoriji u Isfahanu se proizvodi “žuti kolač” upotrebljiv kao bojeva nuklearna masa. U Araku je reaktor teške vode u kom se može proizvesti plutonijum. U Parchinu su evidentirani pokušaji montiranja uređaja za nuklearne bojeve glave. Nije isključena mogućnost da postoje i druge skrivene laboratorije.

Sve ovo ne bez razloga unosi veliko nespokojstvo, nestrpljenje u izraelskom političkom i vojnom rukovodstvu, pa i uspaničeno držanje Bibija Netanyahua. A on najbolje zna zašto. Ako je u tako maloj zemlji kao što je Izrael bilo moguće u tajnosti sagraditi nuklearne kapacitete, kolika je mogućnost da se drži pod kontrolom tako nepregledno prostranstvo teritorije Irana? U krilu tzv. sporazuma rađaju se brojne nepoznanice i mogućnosti za fatalni ishod totalnog nesporazuma.

* * *

5

BLISKI ISTOK U KLOPCI OBAVJEŠTAJNOG AKCELERATORA

9.5.2018.

Dragi moji Iranci,

nema sumnje da se ste se poslužili obmanom, prevarili ste međunarodnu javnost i prekršili ste potpisani sporazum iniciran od prethodnog predsjednika SAD Baraka Obame, o obustavljanju nuklearnog programa u nemirnodopske svrhe. Sadašnji predsjednik Donald Trump najavljuje poništenje tog sporazuma i otvaranje svih opcija, od sankcija, nadalje… Daleko, i predaleko otišli ste, vi, potomci drevnih Arijevaca, u slijeđenju ubilačkog i samoubilačkog hirohitovskog nagona da uništite ospoljenu drugost svoje vlastitosti. Jasno je da se ne možete pomiriti sa onim što predstavlja odraz vas samih u svojim ogledalima. Jer, vi i Jevreji ste sličniji no što možete pretpostaviti, samo ne uviđate da vas Jevreji ne žele uništiti i da je u tome suštinska razlika između vas i njih. Da nije te vaše ubilačke mržnje ne bi Izraelcima trebalo nuklearno oružje, a stvorili su ga u defanzivne svrhe, znači, u slučaju krajnje namjere susjednih zemalja da ponovo združeno napadnu Izrael. Previđate da su Izraelci nakon Holokausta rekli: „Nikad više roblje.“ 

Kao što vidite iz hronologije mog pisanja, prije deset godina napisao sam vam moje prvo pismo. A ovo sada moglo biti i posljednje, što ja ne želim, ni radi mene i moje porodice, niti radi vas. No, očigledno, sudeći po količini raketnog i drugog naoružanja koje ste poslali u Gazu, u Liban i Siriju, naumili ste realizirati ono što je vaša ajatula sebi zacrtala, i po cijenu da tim napadom otpočne novi svjetski rat. Vaši vojni i politički eksperti sigurno poznaju izraelsku doktrinu odbrane, četiri razloga iz kojih bi na napad sličan onom Yom-Kipurskom mogli uzvratiti nuklearnim oružjem. Da li je to poznato svim Irancima, ili vaša egocentrična ajatula tu činjenicu krije od svog naroda? Kome je namijenjeno hemijsko oružje? Zašto ste ga poslali u Siriju? Jedan od četiri faktora koji bi mogao biti fatalan po Teheran je napad na Izrael hemijskim i biološkim oružjem. Da li to vaše porodice znaju u gradu koji broji 12 miliona stanovnika? Zar vam njihovi životi i lijepa kulturna ostavština drevne Perzije ništa ne znači? Zar niste ništa naučili iz posljedica po Perziju i kako je prošao Persepolis nakon što su vaši preci oskvrnuli atinski Akropolj?

Na jedno od najčešće upućivanih mi pitanja o Bliskom istoku je: Šta ja tu tražim, kako sam i zašto sam došao? Drugo, što mi uvijek teško pada, bilo da potiče od mnogih prijatelja sa dobrom namjerom i iz njihove brige, bilo od notornih zlonamjernika, odnosi se na traženje neke moje „pristrasnosti“. Da sam pristrasan prema Jevrejima ne bi me vrli cionisti proglasili antijevrejem. Da im nisam u svemu, na sve bezobrazne ponude i prijedloge rekao rezolutno ‘ne!’ imao bih dobro plaćen posao, ugledan položaj i ne bih živio u sirotinjskom stanu kakav je dodjeljivan svim izbjeglicama i useljenicima iz Etiopije, Eritreje, Sudana, Sirije… Pristrasan sam jedino prema istini i totalno je apsurdno i krajnje maliciozno da me neki sumnjiče ili čak i otvoreno optužuju da sam plaćeni izraelski špijun. Vrijeđa do koštane srži tolika zloba. Da znaju kroz šta sam sve prošao, da sam skoro sve nasvetije pogubio, koliko sam propatio, koje sve uvrede i poniženja pretrpio, ne bi (možda) stali na stranu onih čija sam žrtva bio, skupa sa svojom porodicom koja je bila čista i nevina kao tek procvjetali pamuk iz svoje čahure. Nasuprot tome, da sam protiv Izraela, da djelujem za bilo čiji račun, pa valjda bih do sada bio ili protjeran ili, u zatvoru, ili mrtav. Branim istinu, i o njima, i o Palestincima. Moja je naobrazba filosofska, a i politolog sam i kulturolog. Pored ostalog, vezano za kulture bliskoistočnih naroda, zanimaju me i religije i sakralni objekti. Svoj rizični prošlogodišnji odlazak do Al-Aqse i Džamije na stijeni označio sam kao svoj Hadždž. Kao politolog već godinama bez centa honorara dajem intervjue i pišem, markiram ekstremne lažnocionističke lešinare kojima je rat jedina garancija da će sačuvati fotelje. Ni u mojoj najdubljoj podsvijesti nema ništa od predrasuda i pristrasnosti, nemam drugih horizonata osim privrženosti ljudskosti, – ni jednim mikronom blizak primisli da je život ovog ili onog djeteta vredniji. Da sam naklonjen bilo kome i bilo čemu osim istini, pravdi i humanosti ne bih uživao povjerenje članova Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, čiji sam osnivač i predsjednik, u kom skupa djeluju Palestinci, Izraelci i drugi. Osim toga, svakome ko je zaista dobronamjeran i zna intuitivno razlikovati original i repliku, nije mu ni potrebno da sebe samog objašnjavam i opravdavam. Jesam Izraelac, ali, neki petorazredni, i dovoljno smion da sam se prvi odvažio izreći sud da je to zemlja aparthejda, kastinska teokratija, militantna tvorevina koju su naselili mnogi žitelji bivšeg SSSR, među kojima nema čega sve nema, od veterana rata u Afganistanu i Čečeniji, do vrhunskih stručnjaka, umjetnika, sportista, draguljara, tetoviranih robijaša, pankera, alkoholičara, narkomafijaša, trgovaca oružjem i bijelim robljem… Njihov je reprezentant Avigdor Lieberman, trenutni ministar odbrane, zapamćen i po idiotskoj izjavi “Na Gazu treba baciti atomsku bombu”, koji je dugi niz godina bio pod istragom zbog korupcije i kriminalnih transfera. Ali, upravo takvog trebaju u Vladi Izraela, zbog balansa sa Rusijom. Mnogi neupućeni imaju uvriježen stereotipan pogled na Izrael da je to najvažniji američki vojno-ekonomski punkt, a previđaju činjenicu da Izrael ima dvostruke veze sa Rusijom i da se takav odnos vidno reperkutira na ukupno stanje na području Bliskog istoka, posebno u Siriji. To potvrđuju činjenice posljednjih vojnih operacija u Siriji koje su izvele SAD, Velika Britanija i Francuska, kada su Sirijci potpomognuti „došaptavanjem“ ruskih stručnjaka za PVO od 103 ispaljene krstareće rakete „Tomahawk“ oborili 71. Postavlja se logično pitanje: ako su toliko bile efikasne sirijske snage da zaustave toliki broj raketa, kako nisu spriječili posljednji napad Izraelaca na iranski arsenal u kom je uništeno 200 raketa srednjeg dometa i stradalo 26 Iranaca? To je samo jedan od dokaza da Rusi imaju svoje trostruke standarde i da vješto kalkulišu rezultatima izraelskog podržavanja snaga koje se bore protiv iranske marionete Assada. U svemu tome posebnu poziciju ima Turska čiji predsjednik Erdogan izigrava nekog sultana, a u par godina stalno mijenja konja: kao svaki nepromišljeni diktator pohapsio je opozicione oficire, zaboravljajući povijest vojnih udara u zemlji, juriša do obala Gaze i prijeti Izraelcima da će naredni put lično predvoditi konvoj brodova za deblokadu, da bi zatim otvorio granice prema Siriji, pa se „korigovao“ obarajući ruski vojni avion, onda se susreo sa Putinom i iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem u sklopu sirijskih mirovnih pregovora i u ulozi trilateralnog garanta Astanskog procesa. Svega nekoliko dana poslije pozdravlja američki napad na Assadove enklave. Htjeli glasno priznati ili ne, Turci znaju da preko duge tradicije genetskog miksa mnogo duguju Jevrejima, odnosno, Jevrejkama, majkama i suprugama turskih sultana, počev od Sulejmana Veličanstvenog. Dodatno je situacija krajnje iskomplicirana uspješnim djelovanjem Mosadovih špijuna koji su iz strogo čuvanog arhiva iranskog istraživačkog centra „Fordo“ uspjeli izvući 110.000 tajnih dokumenata  o proizvodnji nuklearne bojeve glave „Amad“. Kako su Izraelci došli do tih podataka, velika je enigma, jer niko do sada nije otkriven i uhapšen.

Jedno od objašnjenja je da i u najneprijateljskijim zemljama prema Izraelu, ipak, u svim strukturama društva i u samoj vlasti tih zemalja, postoje ljudi kojima je Izrael koncentrovani supstantiv tragičko-herojske dimenzije trajanja svijeta i zato olako pristaju uz tajanstvenu metafizičku silu koja producira i nevjerovatnu ljubav, stvaralaštvo i filosofski eros, sve to uronjeno u agoniju iz koje cvjetaju cvjetovi zla, ali, paradoksalno, čije sjeme nije otrovno po sebi. Zato i u ekstremnom krilu Hamasa, Hezbolaha, kao i u iranskim najstrože čuvanim nuklearnim centrima nađu se pojedinci koji žele upozoriti svog neprijatelja. Zašto se to događa? Zato što ti obdareni višim umom pojedinci shvataju da kada bi se uništio kompletan Izrael i istrijebili svi Jevreji po svijetu, takav svijet više ne bi postojao. Tajna je u simbiotičkom jedinstvu dva suprotna pola Bitka. Izrael nije samo oličenje genocida nad Palestincima, prijetnja cijelom svijetu i generator svih kriza i ratova, ekonomske eksploatacije i bolesne „demokratije“, Izrael je i jedan Hrist, Spinoza, Shopenhauer, Heine, Kafka, S.Wisenthal, Charli Chaplin, A.Rubinstein, A.Einstein, i masa drugih naučnika, umjetnika, ljekara, graditelja, izumitelja…              

O Izraelu se može misliti loše, osjećati odbojnost u rasponu od prezira do patološke mržnje i čitavom simfonijom kletvi s repertoara uobičajenih na samu pomisao „Šta oni rade Palestincima“, pa i autoru ovog teksta je mnogo toga potpuno strano i neprihvatljivo, ali, ne duguju li sve druge “svete knjige” drugih populacija onom anticivilizacijskom samoproizvođenju sebe „odabranih“ u „sol i svjetlo svim narodima“, na istovjetan način kao što su to činili Jevreji talmudskog doba? Da li se po nečemu razlikuju Francuzi, Rusi, Španjolci, Nijemci, Britanci, Indijci, Kinezi…? Ne rugaju li se svi svima, misleći da su oni drugi glupi i da bi svijet izgledao bolji bez njih? Nisu li vodili „Stogodišnji rat“ i druge?

Prema posljednjim vijestima, američki predsjednik prijeti da će napustiti Ženevski sporazum, jer, smatra da ste taj sporazum izigrali, odnosno, da ste samo formalno potpisali, a nastavili ste sa radom na proizvodnji atomskog oružja. Možete negirati, ali, dokazi su dokazi, i to iz vaše kuhinje iznešeni: „samo“ 110.000 dokumenata. Čudna je i ta „budnost“ vaših pazdarana, mogli su vam u najčuvaniji arhiv dovesti petnaest kamila, čitav karavan, i niko ništa ne bi primjetio.

Braćo moja, ja sam Bosanac, a u Izraelu sam se našao jer je tako Svevišnji odlučio, da vam prenesem njegovu opomenu. Nisam samo običan Glasnik, ja sam zaista svim srcem naklonjen miru i humanosti i suvišno je i da pomislite da vam želim zlo, naprotiv, sve ovo i ovoliko pišem vam jer ne želim da i jedno vaše dijete zaplače za svojim ocem. Ali, nema sumnje da djeca plaču kad im jave da njihovog babe više nema, kao i danas, nakon što im je javljeno da je noćas poginuo u Siriji kad su vaše konvoje vojne opreme i magacine pune raketa namijenjenih meni i mojoj porodici, precizno pogodili izraelski avioni u preventivnom napadu. Za divno čudo, opet ih Rusi nisu zaustavili. Čini se da vam je škripav kontraobavještajni aparat, da je daleko ispod nivoa kojeg zahtjeva jako složena situacija i da bitno zaostajete za zaista visokosofisticiranim Mosadom koji, dalo bi se laički zaključiti, ima bezbroj načina da regrutuje vaše ljude protiv vaše samodestruktivne unutarnje i destruktivne vanjske politike.

Nije mi bila namjera samo da vas izgrdim, već i da vam na ovako opširan način otvorim vidike. Više od ovoga ne mogu vam pomoći. Kad ste već nakanili da me nema (a meni se više ne bježi, a i kad bih želio pobjeći ne znam da li bih imao vremena i da li bih uspio povesti sa sobom djecu i unuke od kojih je šestogodišnji Omer najzanimljiviji, mali matematički genij), a ne znam ni gdje bi se mogli skloniti moje komšije Arapi iz Jafa na koje ne mislite, kao što niste mislili ni na one iz Gaze, pa bih vam preporučio da pročitate pjesmu „Putovi“ koju je napisao naš slavni i tragični bosanski pjesnik Mak Dizdar. Umjesto da svi oni stradaju, mogao bih jedino poslati vam moje koordinate gdje se tačno nalazim u Tel Avivu (Bat-Yamu), to nije teško, i zamoliti sve stanare u mojoj zgradi i njegovateljice iz četiri obdaništa pored zgrade da se svi negdje sklone i da nađete neku pametnu neoborivu raketu koja će pronaći samo mene, da utihne glas posljednjeg Glasnika koji vam iz Izraela želi da se zaustavite prije nego bude prekasno i za vaše gradove. Budite pametniji od rogatih sotonskih budala koji neće popustiti na brvnu i napraviti nekoliko koraka nazad, spasonosne po sve. Ne, oni umišljaju da je brvno njihovo, da je rijeka njihova, da je čitav Planet njihov. E, pa da znate, ja nisam sa njima i za njih, nisam za NATO i hemijske oblake, nisam za Monsanto, a nisam ni za Ruse koji su danas saveznici, a sutra su identični onima od kojih mislite da vas štite. Dragi moji, Raj ne postoji, ali, Kraj je sasvim izvjestan, ako mu već toliko težite, jer je democidnim globalistima-nekrofilima stalo samo do toga da nas više nema.  

Marjan Hajnal

Bosanac u egzilu

Na Dan pobjede nad fašizmom

9. maj 2018.          

Esad Čolaković o ocu Enveru

Esad, sin Envera Čolakovića u ekskluzivnom razgovoru za Jutarnji list otkrio je detalje iz života svoga oca, razgovor prenosimo u cjelosti

http://www.slobodnabosna.ba/vijest/79895/majka_mu_je_u_sarajevu_presla_na_islam_ali_to_nisu_sin_envera_cholakovica_otkrio_vezu_njegovog_oca_s_ustaskim_rezimom.html

Znate, svako zlo za neko dobro. Mislim, najmanje je dobro da ja budem advokat i vjerodostojni interpret svoga oca, njegova rada i značenja njegovih djela. Djeca ili nisu dobro upućena ili su pak pristrana. Ili naprosto ne znaju, pa fabuliraju kako se njima sviđa. No jednostavno nisam mogao ostati nijem na takvu laž i nedopustivu svinjariju koju je prouzročila bjesomučna reakcija Vilija Matule, tog političkog aktivista Nove ljevice.

Ono što je dobro jest nada da će nakon svega ovoga možda porasti zanimanje javnosti za objavljena, ali i dosad neobjavljena djela moga oca. Neke naznake u tom smjeru već postoje i to mi je iskreno drago – počinje priču Esad Čolaković dok sjedimo u prostorima Udruženja menadžera Croma na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.

Povod za razgovor vrlo je jasan.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić predložio je da manji park u zagrebačkoj Martićevoj ulici nasuprot zgradi koja se kolokvijalno zove Mali Vatikan nazove po Enveru Čolakoviću, koji je bio i bosanski i hrvatski i mađarski pjesnik, pisac proznih djela i veliki, nagrađivani prevoditelj, a vjerojatno je najpoznatiji po svom romanu “Legenda o Ali-paši” iz 1944. godine za koji je od Matice Hrvatske dobio nagradu za najbolji roman te godine.

Inicijativu za imenovanje parka po Enveru Čolakoviću još 2013. godine pokrenulo je Društvo hrvatskih književnika. Prijedlog je stigao na skupštinski Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova kojim predsjeda Zlatko Hasanbegović te je većinom glasova usvojen.

Protiv takvog prijedloga bila je Rada Borić iz Nove ljevice, a posebno je oštro protiv takvog prijedloga istupio glumac Vili Matula, predsjednik Vijeća Donji grad, koji je takvu odluku Odbora nazvao vrlo štetnom jer je “Enver Čolaković bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj 1944. i tamo, postavljen od Pavelića, bio predstavnik zločinačke, koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj”.

Vrlo brzo na svojoj Facebook stranici odgovorio mu je Esad Čolaković te naveo kako je Matula izveo “fantastičnu javnu predstavu klevetanja i lustracije čovjeka kojeg ni stara revolucionarna SFSN ljevica nikad nije optužila, a kamoli osudila zbog kolaboracionizma s ustaškim režimom”.

Filmska biografija

“U svojoj ideološkoj zaslijepljenosti i nepoznavanju biografskih činjenica, literature i kulturnih zasluga Envera Čolakovića – jer njegova predstava bila je namijenjena medijima i političkim oponentima gradonačelnika Zagreba – ugledni umjetnik izveo je ružnu scenu javne difamacije drugog umjetnika koji se ne može braniti i o čijem životu i stvaralaštvu zaista nema pojma ili namjerno laže”, napisao je Čolaković.

Vrlo brzo reagirao je i sam Hasanbegović koji je uvjeren kako se “iza pokušaja obračuna s Čolakovićem u ime takozvanog antifašizma zapravo krije stari protumuslimanski atavizam te dodatna likvidacija na starčevićanstvu utemeljene hrvatske muslimanske baštine i predaje s čijim se nositeljima i najistaknutijim predstavnicima jugoslavenski komunizam 1945. korjenitije obračunao nego sa samim ustaštvom”.

S Esadom Čolakovićem razgovarali smo više od sat vremena o njegovom ocu Enveru Čolakoviću.

Esad, inače predsjednik Crome, o Enveru priča polako, tiho, biranim riječima, s velikim poštovanjem i stječe se dojam kao da se osjeća nedostojnim da brani ime “velikog oca”.

Kaže mi u jednom trenutku da se gotovo pomirio s tim da će djela njegova oca, kako ona objavljena tako i ono mnoštvo neobjavljenih, zauvijek biti prepuštena skupljanju prašine po obiteljskim i državnim arhivima, no sada se probudila nada da će se cijela priča promijeniti.

– Njegova biografija je poprilično filmska i vrijedno ju je ispričati – uvjerava me Esad.

Enver Čolaković rođen je u Budimpešti 1913. godine, imao je srčanu manu i bio je vrlo boležljivo dijete. Njegov otac bio je Sarajlija Vejsil-beg Čolaković, muslimanski poduzetnik, vlasnik mnogih nekretnina i ciglana koji je još za vrijeme Austro-Ugarske često putovao u Budim sklapati poslove. Ondje upoznaje naturaliziranu Mađaricu Illonu Mednyanszky, čija se plemićka obitelj u mađarsku prijestolnicu doselila iz Slovačke. Tijekom Prvoga svjetskog rata otac odlazi na bojište, a majčini roditelji malog Envera krste i daju mu ime Laszlo. Njena obitelj, kaže Esad, nije u potpunosti bila katolička, nego i židovska.

Upravo pod tim imenom Laszlo Medny­anszky, Enver će objavljivati neke pjesme na mađarskom jeziku.

Prema riječima Esada Čolakovića, Illona je očito bila enfant terrible svoje obitelji s obzirom na to da se odlučila udati za muslimanskog provincijalca koji nije znao mađarski i koji je bio mnogo skromnijeg formalnog obrazovanja od nje.

– Ona je bila među prvim damama ondašnjeg građanskog društva Austro-Ugarske Monarhije koje su uopće pohađale sveučilišne studije, a svakako prva žena koja je na Sorbonnei studirala orijentalistiku i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu. Iz Enverova autobiografskog djela, “Knjige majci” iz 1942. vrlo lako se može zaključiti da je majka imala i presudan utjecaj na njegovo formiranje intelektualnog, kulturološkog i vrijednosnog sustava. Od oca je naslijedio ne samo tradicionalni islamski svjetonazor nego i mnogo karakternih osobina, ponajprije principijelnost, radišnost, upornost, osjećaj društvene odgovornosti i samopouzdanje u smisao vlastitog rada – uvjeren je Esad.

No 1923. obitelj odlazi iz Budimpešte u Sarajevo jer mu država polako oduzima imovinu. U sukobu s vlastima Vejsil-beg će biti godinama, a protiv njega će se čak podići neke prijave zbog optužbi da je nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature vrijeđao kralja Aleksandra i zazivao propast Kraljevine Jugoslavije.

U Sarajevu njegova majka prelazi na islam, mijenja ime u Fatima, no sarajevsko je društvo baš i ne prihvaća.

Pet minuta slave

Mali Enver u tom gradu završava osnovnu školu i nižu gimnaziju, nakon čega se obitelj seli u Beograd. Ondje Čolaković završava višu gimnaziju i upisuje studij matematike. Diplomirao je 1936. godine, nakon čega odlazi u Budimpeštu na poslijediplomski studij iz područja statike. Kasnije, 1959. diplomirat će i povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Enver počinje pisati pjesme, objavljuje ih na mađarskom i njemačkom, ali i na hrvatskom jeziku.

– On je, naravno, znao mađarski i njemački, a s obzirom na to da je imao guvernantu, učio je i francuski. Sve je te jezike znao prije nego što je naučio hrvatski – kaže mi Esad.

Budući da mu je cilj bio napisati sveobuhvatnu povijest matematike, krajem 1938. i 1939. godine putuje po Europi i obilazi Mađarsku, Austriju, Francusku, Švicarsku, Italiju i Grčku, nakon čega nakratko odlazi u Afriku.

Vraća se 1939. godine.

– Tada započinje njegovo razdoblje intenzivnijeg objavljivanja proze. Prvo je objavio desetak pripovijedaka u časopisu Svijet u Zagrebu. Do kraja 1942. on će napisati autobiografsko djelo “Knjiga majci” u kojem se zapravo očitava njegovo antifašističko opredjeljenje jer u njemu opisuje četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva te progone Židova i Srba. Tada će završiti i svoj prvijenac, roman “Legenda o Ali-paši” koji će biti objavljen tek 1944. Za taj roman dobit će nagradu Matice Hrvatske za najbolji roman te godine. Do tog trenutka on je bio gotovo anoniman. Nakon tog romana, koji je bio dočekan superlativnim književnim recenzijama i odmah postao jednom od najčitanijih i najtraženijih knjiga, doživio je i svojih pet minuta slave – priča Esad.

Tada Enver Čolaković uistinu postaje zvijezda, objavljuje pripovijetke, novele, kazališne komade, političke osvrte, romane. Prema Esadovim riječima, otac mu je uistinu dočekao samo pet minuta slave. Doslovno.

Naime, u drugoj polovici 1944. godine on odlazi u Mađarsku kao kulturni ataše NDH.

Kako je do toga uopće došlo i je li Enver Čolaković bio kolaboracionist, pripadnik ustaškog pokreta?

Prema Esadovu poznavanju dokumenata, kako onih iz državnih arhiva, tako i onih do kojih je došao njegov brat Zlatan (preminuo 2008.), filolog i istraživač koji je bio Fulbrightov stipendist na Harvardu, u očev život jednostavno se uplela sudbina.
Prema jednoj od verzija on se početkom 1944. godine zamjerio ustaškoj vlasti jer su kod njega na jednom putovanju u Konjic pronađeni protuustaški leci. Taj se događaj zbio tri mjeseca prije nagrade za roman “Legenda o Ali-paši”. Bio je uhićen, no za njega su se založili u Vladi NDH utjecajni muslimani. Zatim mu je dodijeljeno mjesto kulturnog atašea u Mađarskoj.

– Tako je on spašen. Drugi razlog zbog čega odlazi u Budimpeštu možda se može protumačiti nesretnom ljubavi. Naime, on je u Sarajevu imao zaručnicu. Zvala se Nella. Zbog teškog živčanog sloma i nepopravljivog duševnog poremećaja morala je biti hospitalizirana s dijagnozom koja nije davala izglede da će se njezino stanje ikada “normalizirati” i to ga je strašno pogodilo. Zato prihvaća odlazak u Budimpeštu u kojoj je vrlo kratko boravio. Ondje ga je dočekala i vijest da su mu roditelji poginuli u savezničkom bombardiranju Sarajeva. Roditelje su mu pokopali njegovi prijatelji Hamid i Mak Dizdar. U jednom je trenutku ostao sam, potpuno slomljen – priča Esad.

Doživotno sumnjiv

Nakon ovih riječi kratko je zašutio, pa se vratio na temu jesu li Čolakovići bili ljubitelji ustaškog režima.

– Prije nekoliko godina kontaktirali su me iz sarajevske Židovske općine u vezi s procedurom imenovanja Pravednikom među narodima, jer je tu inicijativu pokrenuo Američki židovski kongres u povodu testamenta i svjedočenja članova jedne sarajevske židovske obitelji koja je za vrijeme Luburićevih racija 1944. i prije emigracije u SAD našla utočište u kući Vejsil-bega Čolakovića, što je i za njegovu obitelj moglo biti pogibeljno u doba bjesomučnog holokausta. U toj kući bio je i moj otac. Toliko o budalaštinama onih koji ime moga oca nastoje vezati uz koljački režim – kaže mi Esad.

Nakon završetka rata, pješice dolazi u Zagreb, a zatim kreće u Sarajevo kako bi otišao na grob roditelja. Iako mu Mak Dizdar piše da se ne vraća jer bi mogao izgubiti glavu, Enver ipak odlazi u Sarajevo. Vrlo brzo biva uhićen i s kvalifikacijom sumnjivog člana diplomatskog kora NDH transferiran u istražni zatvor u Zagrebu.

Nakon privođenja ubrzo biva pušten, pa i amnestiran, no gotovo do smrti bit će pod pažnjom Službe državne sigurnosti koja će ga pratiti, kako je to Esad plastično objasnio, “kao ružna sjena”, te će se ime njegova oca provlačiti kroz “registre nepostojećih Crnih ili Bijelih knjiga i povjerljivih partijskih biltena o sumnjivim intelektualcima kojima je, za svaki slučaj, trebala biti uskraćena svaka mogućnost javnog djelovanja, a u iznimno opasnim primjerima i mogućnost državne službe i slobode kretanja”.

– Dakle, jedini grijeh Envera Čolakovića i formalni razlog njegova cjeloživotnog stigmatiziranja bio je to što je pred sam kraj rata epizodno sudjelovao u diplomatskoj misiji propale države i što se dosljedno deklarirao kao Hrvat muslimanske vjeroispovijesti, premda se i po mjestu rođenja i po obiteljskom podrijetlu mogao jednako tako politički legitimirati kao Mađar ili Europ­ljanin islamske konfesije – priča mi Esad.

Što je njegov otac onda radio nakon Drugog svjetskog rata?

Kao pisac je bio gotovo zaboravljen, reći će Esad.

U Zagrebu je 1946. godine upoznao svoju suprugu Stellu Podvinec, profesoricu klavira. Ona je, pak, kći Arthura Podvinca, Židova koji se morao pokrstiti kako bi zadržao službu geodeta u Budimpešti za vrijeme Austro-Ugarske. Stella je studirala klavir kod slavnog pedagoga Svetislava Stančića, a zbog rata i “židovskog pitanja” zaustavljena je njena solistička karijera.

– Čak 17 članova obitelji moje majke završilo je u logoru u Jasenovcu. Ona je, pak, nakon rata, 1953. postala direktorica Glazbene škole “Vatroslav Lisinski”, bila je zaslužna za osnivanje Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske, a njenom zaslugom otvorene su i mnoge područne glazbene škole. Dobila je niz priznanja, a zbog zasluga u glazbenom djelovanju Tito ju je odlikovao Ordenom rada sa zlatnim vijencem – priča mi Esad.

Enver Čolaković je, pak, nakon rata najprije radio u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu koji je vodio Miroslav Krleža.

– Krleža je uvažavao mog oca i moj je otac donekle uvažavao Krležu. No do prekida suradnje došlo je vrlo brzo jer je Krleža dobio naputak da se riješi svih nepoćudnih likova oko sebe u Zavodu. Krleža je tada, da se tako izrazim, podvio rep, a moj je otac izgubio posao. Više nije mogao dobiti nikakvo zaposlenje te je trajno ostao nepoćudan i potencijalno opasan politički element. To je bilo sredinom 50-ih. No cijelo vrijeme imao je podršku majke – prisjeća se Esad pa mi pokazuje sliku svoga oca na čijoj je poleđini ispisana poruka Stelli.

“Svojoj Stelli na uspomenu za mnoge dane koje bi naša ljubav htjela zaboraviti, premda su u svom tom užasu bili lijepi – jer su nas zbližili više nego dani radosti. Nije li naše geslo: Naprijed! Enver”.

Zatim mi Esad krene opisivati zgodu koja možda najplastičnije opisuje izolaciju Envera Čolakovića u komunističkom režimu ondašnje države.

Za prigodu svečanog otvorenja renovirane zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu njegov otac dobio je posao da priredi libreto za praizvedbu Wagnerovih “Majstora pjevača”.

– On to nije shvatio samo kao zanatski profesionalni zadatak izrade kvalitetnog prepjeva, nego je danima tražio od naše majke i Nikše Bareze, koji je dirigirao opernim ansamblom, da mu na klaviru sviraju partituru najkompliciranijih opernih dionica, kako bi izabrao one riječi koje bi solisti i zbor mogli najlakše uskladiti s muzičko-scenskim prizorom, a publika razumjeti sukladno dramaturškom kontekstu opere.

Kada je predstava konačno bila izvedena kao kulturni događaj par excellence, ispostavilo se da se, eto, tehničkom omaškom na plakatima i u divot-izdanju brošure u povodu praizvedbe opere i jubilarne godišnjice obnovljenog HNK zaboravilo navesti tko je bio autor libreta, ali su zato uz soliste i članove ansambla bili navedeni svi, pa i tehnički realizatori predstave. Kasnije su mu objasnili da je došlo do tehničke pogreške. A tih je tehničkih pogrešaka u njegovu životu bilo mnogo – priča mi Esad pa mi navodi kako njegov roman “Mulan” te pripovijetka “Mali svijet”, koja je pobijedila na anonimnom natječaju 60-ih, nikad nisu izdani.

JE LI MOGUĆ KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? – Branka Stipić 

Branka Stipić 
 .
JE LI MOGUĆ KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM?
Ispunjava se Marxovo proročanstvo
 .
Ova je ekonomska kriza opet otkrila Marxa jer je pokazala da je kapitalizam u svojoj biti lakom i nečovječan, baš kako ga je Marx etiketirao

.

Vlasnici kapitala kod radnika će poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Neplaćeni dugovi izazvat će bankrot banaka, koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam – napisao je to Karl Marx još 1867., a ekonomska je kriza upravo taj citat učinila proročanskim.

Podsjetimo, kriza je počela s kolapsom tržišta nekretnina u SAD-u, a kolaps je izazvalo pretjerano liberalno kreditiranje koje je svakome, i tko zarađuje pristojno i tko jedva preživljava, omogućilo da se useli u vlastite kvadrate. Takvo je kreditiranje guralo cijene nekretnina gore dok se sve skupa nije urušilo s prvim bankrotima prezaduženih kućevlasnika. Nakon njih stradale su institucije koje su ih kreditirale, pa velike banke koje su kupovale njihove vrijednosnice…

Na najbrutalniji način potvrđena je Marxova teorija da je bankarski sustav isključivo u funkciji veće potrošnje, i da kapitalizam funkcionira samo ako je stanovništvo sve više dužno. A kad zapne, kapitalizam postaje destruktivan. Stoga danas najsocijalnije poteze povlače upravo zemlje s najdužom kapitalističkom poviješću.

Amerikanci i Europljani nacionaliziraju svoje velike banke, doduše privremeno, ali temeljito. Amerikanci pod krinkom krize i zbog nje pokreću zdravstvenu reformu koja će napokon u najbogatijoj zemlji na svijetu osigurati siromašnima kakvu-takvu zdravstvenu zaštitu. Talijani zbog ekonomske krize opraštaju, to jest odgađaju, naplatu 8 milijardi eura kredita nezaposlenima.

Ova je ekonomska kriza, više nego bilo koja prije nje, opet otkrila Marxa jer je pokazala da kapitalizam ipak nije tako savršen kako se desetljećima vjerovalo i da je u svojoj biti lakom i nečovječan, baš kako ga je Marx etiketirao. Moderni se teoretičari odjednom slažu: Marx je dobro dijagnosticirao, samo su mu pogrešni recepti za promjenu. Slažu se s kritikom kapitalizma, samo ne zagovaraju revoluciju kao jedini način za promjenu.

Kao kruna svega, Marxu stiže priznanje ravno iz Vatikana.

Rane Marxove kritike kapitalizma pravilno su naglasile “socijalno otuđenje koje osjeća veliki dio čovječanstva koji, čak i danas, ostaje isključen i izvan tokova procesa donošenja ekonomskih i političkih odluka”, tvrdi se u članku objavljenom u Osservatore Romano, službenom glasilu Svete Stolice. Crkva otkriva vezu između Marxa i Isusa jer su obojica težili pravdi za slabe!

Štoviše, Crkva otkriva da je Marx preuzeo Isusovo učenje u kojemu je bitan čovjek, pa se čak nameće teza da je Marxovo učenje, u stvari, ekonomski utemeljeno obrazloženje kršćanskog nauka.

Istodobno, papa Benedikt XVI. revidira stav Crkve prema globalnom kapitalizmu, koji je, po njemu, na stranputici!

Marx se čvrsto probio u sve tvrđave kapitalizma. Nijemci su odjednom pokupovali deset puta više njegova “Kapitala” nego u prijašnjim godinama. Njemački ministar financija poziva se na Marxov “Kapital” i objavljuje da se slaže kako kapitalizam završava autodestrukcijom zbog pohlepe.

Temeljna spona Marxova i crkvenoga učenja upravo je odnos između kapitala i rada.

U prijevodu na moderni jezik – odnos zaposlenika i poslodavaca. Vlade i državne administracije okreću se problemu radne snage, zaposlenika, a najgora prijetnja kapitalizmu postaje nezaposlenost, jer ona znači i manje potrošača, o kojima kapital ovisi. Dok nema tko kupovati, nema se za koga proizvoditi, nema se kome prodavati, pa nema ni profita. A da bi kupovali, trebaju biti plaćeni. Što su bolje plaćeni, više kupuju, pa se brže vrti novac i stvara profit.

Ta vojska zaposlenika-potrošača omogućava opstanak eliti, vlasnicima financijskog kapitala koji im ništa ne donosi ako miruje. A kriza je donijela upravo to prokletstvo: nakon prvih sanacija banaka, nakon američkog upumpavanja milijardi dolara u bankarski sustav, stvorilo se dovoljno novca koji je najednom mirovao na računima centralnih banaka. Nije bilo dovoljno sigurnih mjesta kamo bi mogao biti uložen.

Zbog svega toga vlade su se okrenule poreznim reformama kojima je osnovni cilj ostaviti stanovništvu više novca koji će vratiti u potrošnju i tako zavrtjeti ekonomiju. Mađari su povećali PDV jer im je proračun bio ugrožen, ali su smanjili porez na dohodak da ljudima ipak ostane novca za potrošnju. Srbi su smanjili porez na dohodak i otkrili da sve plaće i nisu tako male kako su do tada prikazivane.

Porezna reforma treba i Hrvatskoj, slažu se ekonomisti, samo s jednom bitnom razlikom: u ovako prezaduženoj zemlji ne treba poticati potrošnju, no treba ostaviti ljudima dovoljno novca da mogu normalno živjeti. Dr. Guste Santini stoga predlaže: neka PDV ide gore, na 24 pa poslije na 25 posto, jer će tako obuzdati potrošnju.

No, neka istodobno porez na dohodak ide drastično dolje, do razine da se “radna snaga može reproducirati”. Zato bi tek na dohodak veći od 5000 kuna Santini uzeo 10 posto poreza, na dohodak od 15.000 do 30.000 kuna uzeo bi 20 posto, a tek na dohodak veći od 30.000 kuna uzeo bi 30 posto poreza. Razlog?

– Marx je opet u modi, a on i svi ozbiljni ekonomisti govorili su da radna snaga nema poreznu sposobnost ako se ne može reproducirati. Dakle, najprije mora preživjeti, a onda može imati poreznu obvezu, objašnjava Santini.

Kriza je lako povezala Marxa, Vatikan i hrvatsku poreznu reformu. Marxa, koji je kritizirao kapitalizam, Vatikan, koji mu je napokon priznao da je bio u pravu premda je religiju proglasio “opijumom za mase”, i hrvatsku poreznu reformu, koja bi mogla biti rješenje problema, upravo na tragu Marxova učenja.

Marksizam i njegove interpretacije već su ovdje stolovali i nisu se proslavili, jer je socijalizam iskoristio i izvitoperio Marxovo učenje. Marx je bio prognan iz kapitalizma, koji se također nije proslavio. No, kriza ga vraća na tron. Najgorljiviji zagovornici kapitalizma otkrivaju da je bio u pravu više nego što bi mu prije krize priznali, a najviši predstavnici kršćanstva otkrivaju da briga za radnika i briga za čovjeka nisu suprotne, nego srodne ideje.

Kapitalizam se i dalje boji Marxa i marksizma, no možda baš zbog toga iz ove krize nastane neki bolji, ljudskiji kapitalizam, kako ne bi izazvao ljude da posegnu za radikalnim marksističkim rješenjima, smatra makroekonomist dr. Josip Tica.

Ističe primjer Njemačke, u kojoj je umjesto crvene na djelu svojevrsna zelena revolucija. Sve snage te velike i bogate zemlje uprte su u razvoj zelenih tehnologija i poboljšanje okoliša. Svoj put izlaska iz krize Njemačka otkriva u brizi za ljude i okoliš, što nije samo humana, nego, prije svega, vrlo profitabilna akcija.

Ni Marx ne bi imao ništa protiv toga.

IZVJEŠTAJ SVJETSKE BANKE O EKONOMIJI BUDUĆNOSTI – Piše Damir Pilić

Damir Pilić

STIŽU ROBOTI

IZVJEŠTAJ SVJETSKE BANKE O EKONOMIJI BUDUĆNOSTI

Da vam je netko nekad rekao kako će jednom u budućnosti godišnji izvještaji Svjetske banke počinjati citiranjem Karla Marxa, zacijelo biste ga sažaljivo pogledali. No ta nevjerojatna budućnost je stigla.

Najnoviji dokument Svjetske banke, World Development Report 2019 (Izvještaj o svjetskom razvoju), pod naslovom „Promjena prirode rada“, čiji je radni nacrt od 160 stranica objavljen ovih dana – a bavi se utjecajem tehnologije na budućnost rada i radnih mjesta – počinje upravo citatom iz „Kapitala“, u kojem Marx brine nad faktom da „strojevi ne djeluju samo kao superiorni konkurent radniku, uvijek na način da ga čine suvišnim. To je i najmoćnije oružje za suzbijanje štrajkova.“

Neobičan početak kapitalističkog izvještaja. Zar se to u vrh Svjetske banke – jednog od temeljnih stupova globalnog kapitalizma – infiltrirala skupina radikalnih marksista, koji sada s te pozicije potkopavaju sistem u koji ne vjeruju?

Neće biti. Pravi razlog Marxovog spominjanja otkriva se par stranica dalje, nakon što autori konstatiraju da „neovisno o mogućnostima koje stvara tehnologija, zamjenjivanje radnika strojevima stvara anksioznost, baš kako je to činilo i u prošlosti“. Potom se spominje ludistički pokret s početka 19. stoljeća u Britaniji, kad su radnici masovno uništavali strojeve koji su im uzimali posao. Znakovita je sljedeća rečenica u izvještaju:

„Uslijedile su socijalističke i komunističke revolucije.“

Sad naslućujemo zbog čega dokument Svjetske banke počinje Marxom: autori izvještaja upozoravaju naručitelje na ono što se može dogoditi ako previše ljudi odjednom ostane bez posla. A upravo je masovna nezaposlenost sasvim izgledna budućnost živućih naraštaja. Toj je opasnosti i posvećen ovaj izvještaj Svjetske banke.

Neki mediji već su prenijeli određene akcente izvještaja, a posebno preporuku Svjetske banke da radnicima na niže plaćenim mjestima treba dodatno smanjiti plaću kako ih tvrtke ne bi zamijenile robotima, odnosno kako bi zapošljavanje radnika poslodavcu bilo isplativije od uvođenja tehnologije. No to je tek mali dio budućnosti koju nam otkriva ovaj izvještaj.

Stručnjaci Svjetske banke priznaju da je strah radnika od robota i umjetne inteligencije opravdan: podaci iz SAD ukazuju da jedan dodatni robot na tisuću radnika smanjuje zaposlenost populacije za 0,2-0,3 posto, a plaće za 0,3-0,5 posto. A broj robota širom svijeta ubrzano raste: u izvještaju se prognozira da će ove godine u pogone biti uvedeno 1,4 milijuna novih industrijskih robota, čime će ih na svijetu ukupno biti 2,6 milijuna. Navodi se da je 2016. broj robota po radniku najveći bio u Južnoj Koreji, Singapuru, Njemačkoj i Japanu.

U izvještaju se ističe primjer Foxconn Technology Group iz Tajvana, najvećeg svjetskog proizvođača elektronike, koji je nakon uvođenja robota u proizvodnju smanjio radnu snagu za 30 posto: od 1,3 milijuna 2012. godine na manje od 900 tisuća krajem 2016. godine. A na području SAD-a u razdoblju od 1990. do 2016. broj radnih mjesta u proizvodnji smanjio se za 31 posto, pretežno baš zbog automatizacije proizvodnje.

Ali nisu ugrožena samo radna mjesta u proizvodnji, već i ona u sektoru usluga, pa se tako u izvještaju spominju velike izraelske, kineske i južnokorejske korporacije koje intenzivno razvijaju projekte vozila bez vozača, čime će ljudske šoferske usluge postati izlišne.

O prekvalifikaciji moraju početi razmišljati čak i pripadnici nekih profesija „bijelih ovratnika“ koji su do jučer bili „nedodirljivi“ – financijski analitičari i pravni stručnjaci. Izvještaj navodi primjer najveće ruske banke Sperbank, koja se kod odluka o zajmovima i kreditima već danas u 35 posto slučajeva oslanja na umjetnu inteligenciju, s intencijom da se u manje od pet godina taj udio poveća na 70 posto. U pravnom odjelu ove banke „odvjetnici roboti“ već su zamijenili, odnosno preuzeli 3.000 radnih mjesta, te se predviđa da će ukupan broj uredskog osoblja 2021. godine pasti na tisuću. A još 2011. bilo ih je 59 tisuća.

Stručnjaci Svjetske banke ističu kako se znanstvene procjene ključnog pitanja – koliko će poslova razvojem tehnologijom biti „pometeno“? – međusobno uvelike razlikuju, što pokazuje koliko je svako predviđanje ovog pitanja neizvjesno. Najblaže procjene govore o 5-10 posto zauvijek izgubljenih poslova, dok pojedine projekcije idu i preko 50 posto svih poslova, pri čemu je taj postotak veći u razvijenim zemljama. Iako autori izvještaja tvrde kako razvoj tehnologije neće samo uništavati stare poslove nego i stvarati nove, i njima je jasno kako omjer neće biti proprocionalan:

„Uzevši sve zajedno, međutim, poslovi koji su izravno stvoreni tehnologijom čine relativno mali postotak ukupnog zaposlenja“, priznaje se u izvještaju.

Čini se da je stručnjacima Svjetske banke jednostavnije bilo odgovoriti na pitanje koji poslovi neće biti (barem zasad) na udaru robota i umjetne inteligencije. To su, prije svega, sektori zdravstva i školstva. Liječnici i medicinske sestre bit će sve traženiji, osobito s obzirom na produljenje ljudskog vijeka, a u zemljama s velikim natalitetom učitelji će postati čak i važniji nego dosad.

Procjenjuje se da će do 2030. svijetu trebati 80 milijuna zdravstvenih radnika; s obzirom da ih sada ima 43 milijuna, otvara se mogućnost za gotovo 40 milijuna radnih mjesta u ovom sektoru. Procjene, nadalje, sugeriraju da je već danas u svijetu potrebno najmanje 69 milijuna novih učitelja, najviše u Africi – do 2030. godine Crni kontinent trebat će 19,6 milijuna nastavnika u osnovnim i srednjim školama, od čega njih 17 milijuna u subsaharskoj Africi.

Jedan od egzistencijalnih izlaza čovjeka budućnosti bit će – umjetnost. Kako stoji u izvještaju, roboti i umjetna inteligencija se (još) „ne mogu uključiti u umjetnički izraz“, pa se bavljenje artom nadaje kao jedan od modela preživljavanja novih generacija.

„Umjetna inteligencija još ne može promišljati nove industrije, voditi timove ili razvijati politike. Isto se odnosi i na poslove koji uključuju socijalnu interakciju, kao što su timski rad, skrb, upravljanje vezama i odnosima, vodstvo: ukratko, sve ono što zahtijeva da ljudi međusobno djeluju na temelju ‘prešutnog znanja'“, navode dalje autori izvještaja, sugerirajući radnom narodu preostale slobodne niše.  

Dvije vrste ljudskih sposobnosti – zasad nedostupne robotima – bit će osobito na cijeni kod poslodavca budućnosti: kritičko razmišljanje i socio-emocionalne vještine, a prije svega prepoznavanje emocija i njihovo upravljanje u timskom radu.

Eksperti Svjetske banke zaključuju kako će u budućnosti radnici s visoko-specijaliziranim znanjima, a koji imaju i navedene interpersonalne vještine, biti iznimno dobro plaćeni, čak i puno bolje nego danas. Oni sa srednje-specijaliziranim znanjima, koja se mogu „kodificirati“ i već su danas u domeni shvaćanja robota i umjetne inteligencije, ostat će bez posla, odnosno bit će zamijenjeni strojevima. A oni iz nisko-kvalificiranih zanimanja još i imaju neke šanse u odnosu na robote, ali pod uvjetom da im se drastično smanji plaća, kako bi za poslodavca bili jeftiniji od robota.

Drugim riječima, plaće onih na vrhu će rasti, ostalima će padati. Svjetska banka predviđa scenarij svijeta u kojem neće biti srednje klase, nego će se dvije razdvojene klase gledati iz velike daljine. Građani Hrvatske mogli bi se u tom svijetu čak i dobro snaći, jer ga praktično žive već gotovo trideset godina.

 

KARL MARX – PRVIH 200 GODINA – Piše Damir Pilić

Damir Pilić

KARL MARX: PRVIH 200 GODINA

Na današnji dan, prije točno 200 godina, u njemačkom gradu Trieru rođen je Karl Marx: doktor filozofije, otac komunizma, osnivač Prve Internacionale i sekularni bog radničke klase. Lenjin i Che Guevara njegova su djeca.

Oko Marxa se i danas lome ideološka koplja, kao i dok je bio živ. Protivnici ga drže čak i zločincem, jer su se na njegovo učenje pozivali i Staljin i Pol Pot, dok poklonici tvrde da je bio najpametniji čovjek koji je ikada hodao Zemljom.

Protivnici kažu: kriv je za Oktobarsku revoluciju u Rusiji 1917. i za niz drugih nasilnih rušenja kapitalističkog sistema u svijetu, koja su odnijela milijune života. Adepti vele: zaslužan je za Oktobarsku revoluciju i druge pokušaje revolucionarnog preobražaja svijeta u korist prezrenih na svijetu.

Oponenti tvrde da je skrenuo ljudsku civilizaciju s utabanog kolosijeka i izazvao ozbiljne poremećaje u povijesnom redu vožnje, jer su temeljem njegova nauka na vlast u mnogim zemljama došli brutalni diktatori koji su kršili ljudska prava. Sljedbenici, pak, ukazuju kako je prvi od svih ljudi shvatio da je povijest svih dosadašnjih društava zapravo „povijest klasne borbe“, te da su vladajuće ideje nekog vremena uvijek i samo „ideje vladajuće klase“, pa već i samo ta dva epohalna uvida omogućuju ljudskom rodu da sagleda vlastitu povijest iz stvarne, klasne perspektive.

Ukratko: za ovim konjem se i danas diže strahovita prašina, bez presedana u ljudskoj povijesti. No ima li smisla danas, u eri robota i umjetne inteligencije, govoriti o čovjeku koji je svoje knjige pisao guščjim perom pod svjetlošću svijeće?

Kad je 1989. pao Berlinski zid, mnogi su pomislili da je Marx sada mrtav zauvijek. Prvi znak da je ta smrt sumnjiva došao je deset godina kasnije s posve neočekivanog mjesta, iz jednog od epicentara svjetskog kapitalizma: u velikoj milenijskoj anketi britanskog BBC-a – u kojoj su sudjelovali gledatelji i slušatelji širom svijeta – tog rujna 1999. za „najvećeg mislioca tisućljeća“ izabran je upravo Marx, ispred Einsteina, Newtona i Darwina. A BBC definitivno nije komunistički medij.

Trebalo je proći još deset godina, pa da velika globalna kriza kapitalizma 2008. pokaže svu aktualnost razmišljanja čovjeka koji je te cikličke kapitalističke krize predvidio i opisao sto pedeset godina ranije. Odjednom se vade iz arhiva prašnjavi Marxovi naslovi, odjednom najvažnija ekonomska knjiga 21. stoljeća postaje Pikettyjev „Kapital“, neskrivena posveta Marxovom originalu iz 1867. godine. Odjednom Marx više nije neopozivo mrtav.

„Svatko tko danas čita (Komunistički) manifest bit će iznenađen otkrićem slike svijeta sličnog našem, koji se strahovito boji oštrice tehnološkog progresa“, piše nekidan u britanskom „Guardianu“, u tekstu pod naslovom „Marx je predvidio našu sadašnju krizu – i ukazuje na izlaz“, bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis. Da naš svijet doista nalikuje onom iz „Komunističkog manifesta“, pokazuje i ovotjedni istup jednog od naših mladih kapitalista, vlasnika zagrebačke PR agencije Thomasa Bauera, koji je javno predložio liberalizaciju zapošljavanja djece, odnosno zapošljavanje (u turizmu) djece starije do 12 godina. Time bi se, veli naš poduzetnik, „anulirao nedostatak radne snage u turizmu“.

Marx nije mogao dobiti bolji poklon za 200. obljetnicu rođenja, jer se tim Bauerovim prijedlogom vraćamo točno tamo gdje smo bili u trenutku kad je Marx rođen: u romane Charlesa Dickensa o izrabljivanju djece.

Naime, 1819. godine, kada je Marx bio jednogodišnja beba, britanski parlament je usvojio zakon po kojoj djeca od 10 do 16 godina više ne smiju raditi dulje od 12 sati dnevno. Zakon je jedva prošao u parlamentu, jer su ga mnogi članovi Gornjeg doma smatrali neprihvatljivim, s obrazloženjem da „ograničava tržište radne snage i ruši same temelje slobodnog tržišta“. Odnosno „stvara nedostatak radne snage u turizmu“, kako bi rekao današnji član kapitalističkog Gornjeg doma Thomas Bauer.

Ovaj Bauerov prijedlog samo potvrđuje koliko je današnje doba, svoj tehnologiji usprkos, ipak po temeljnim stvarima slično Marxovom dobu. Umjesto guščjeg pera i šterike, danas koristimo kompjutorske tastature i precizne lampe, ali suština klasne eksploatacije „čovjeka po čovjeku“ nije se promijenila. Dapače, u suvremenu svijetu nejednakost raste.

Da parafraziramo ono što je Krleža rekao za Lenjina: Marx nije pao s neba, nego se rodio na zemlji. Njega su formirali tadašnji društveni uvjeti, koji su, vidimo, slični i danas. Dokle god postoje ti uvjeti, Marx će u svakoj pošteno provedenoj anketi biti na prvom mjestu.

POMOR U SIRIJI I NAVIJAČKI ZLODUH – Piše Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

POMOR U SIRIJI I NAVIJAČKI ZLODUH

Krajnje je vrijeme za konačni trijumf bosanske humanosti. Ali nje nema i neće biti sve dotle dok jedni Bosanci/Bošnjaci navijaju za NATO, drugi za Iran, treći za Tursku, četvrti za Izrael, peti za Vatikan, šesti za Rusiju… Da ne zaboravimo posebne trgovinske veze i interese Britanije, Njemačke, Italije, Francuske…

Ne gubite iz vidnog polja ni dok sanjate, Bosanke i Bosanci i ostali južno-Slaveni: u mučkom bolu izdahnula su tijela djece i njihovih majki otrovani Asadovim otrovom kojeg ima na lageru 1100 tona.

Svi pristrasni, navijački opredijeljeni, liče na zlog osamostaljenog lutka koji nagovara svoga glumca na zlo, kao u filmu sa Antonijem Hopkinsom u ulozi šizofrenog mađioničara-trbuhozborca koji postaje ubica.

Bilo ko da još uvijek smatra da je jedna strana u bliskoistočnim sukobima bolja od druge i da zaslužuje favorizovanje, preuzima suodgovornost za sve nevine žrtve.

Radeći u JNA, zalutao u besposlici pa propatio rat prije rata, nikada nisam postavio ni jedno pitanje, a sve sam znao. Tako sam čuo svjedočenje oficira koji je radio u Iraku da je Sadam Husein sav arsenal hemijskog oružja prebacio u Siriju. Prema tome, američke informacije o oružju za masovno uništenje bile su tačne, samo je Sadam nadmudrio Amere i na vrijeme sklonio taj arsenal.

Svi iole bolji poznavaoci fizike, pa čak i laici, znaju da se kondenzovani plin širi prilikom oslobađanja, a još bolji poznavaoci upućeni u Avogadrov broj mogu približno procijeniti koliku bi teritoriju mogla smrtno ugroziti jedna tona bojnih plinova. A prema stručnim procjenama Asadovi glumci lutkarskog kazališta u kom nema preživjele publike imaju na raspolaganju minimum 1100 tona tog oružja.

Ne bih nikako želio stati pred Boga, ili kao ateist pred obično ogledalo, suočivši se sa svojom savješću i pomislima da sam svojim čak i podsvjesnim stavovima učestvovao u smrti djece koju pomoriše u toj nesrećnoj zemlji, žrtvovanoj za nekog “boljeg boga” od “njihovog ne-boga”. Isti su oni sotonisti, svi nabrojani.

Zato dobro promislimo u partiji šaha sami protiv sebe šta bi trebala predstavljati bijela kraljica, a šta crna. Imamo svako svoju savjest i samosvijest, ne treba nam bolesni interpret-trbuhozborac. Ne budimo lutke koje ubijaju mislima i emocijama. Ubijajući, i sami umiremo. Bez povratka i oprosta.

Pismo upozorenja Efraimu Zuroffu pred tužbu

Gospodine Efraim Zuroff,

patrioti Republike Bosne osnovali su u njemačkom gradu Münhen Udruženje građana Vječna Bosna koje te poziva da demantuješ svoje tvrdnje da se u Srebrenici nije dododio genocid. Smatramo da takav stav predstavlja flagrantno kršenje presuda Međunarodnog suda za zločine genocida počinjenog u Bosni. Želimo te podsjetiti da je takav stav negiranja genocida u suprotnosti sa definicijom genocida i ujedno predstavlja vid kršenja same Konvencije o genocidu. Sa Tobom je istim povodom naš član imao susret 1995. i nisi bio zainteresiran čuti njegove argumente. Zatim ste imali telefonski razgovor, i tom prilikom si odbio da ga primiš na dodatni razgovor. Nisi reagovao ni na protestna pisma koja su ti poslana sa više strana iz svijeta. Nekoliko godina od tada ti ponovo ponavljaš iste fraze o tome da se u Srebrenici nije dogodio genocid jer su pošteđene žene i djeca, što nije tačno. Genocid se nije dogodio samo u Srebrenici, njim je obuhvaćena kompletna populacija muslimanskog stanovništava u Bosni, kao i svi oni koji se nisu pridružili paravojnim formacijama kojima je bio cilj porušiti, pobiti, protjerati, silovati, opljačkati, podijeliti, oteti i prisvojiti. Smatramo da takvo tvoje ponašanje ne doprinosi miru i slozi među narodima u Bosni i da to predstavlja krivično djelo.

Zahtjevamo od tebe da:

– u roku 15 dana javno opozoveš svoje tvrdnje da se u Srebrenici nije dogodio genocid

– da se izviniš svim preživjelim članovima porodica u kojima je bilo žrtava genocida

– da priznaš da su po Sarajevu padale granate sa žigom CAHAL

– da javno priznaš u izraelskim medijima, štampi i na društvenim mrežama, kao i zvaničnim saopćenjem u ime Instituta Simon Wiesenthal, da si pogriješio i da izraziš žaljenje zbog toga

– da se odrekneš propagandnog rata protiv Bosne i njenog naroda, jer, negirati genocid znači dopustiti da se dogodi novi

– da prestaneš na bilo koji način otvoreno ili prikriveno raditi na podrivanju suverenosti Republike Bosne podržavajući terorističku paradržavnu Republiku srpsku, kao i da osudiš zagovornike ustanovljenja trećeg entiteta, Herceg-Bosne

– da javno osudiš neonacističke udruge u Srbiji i Hrvatskoj koje nikada nisu obustavile djelovanje protiv Bosne i Bosanaca

– da upotrijebiš svoj autoritet i položaj direktora Instituta Simon Wiesenthal da bi pozvao svjetsku javnost da zaštiti teritorijalnu nezavisnost i cjelovitost Republike Bosne.

Ukoliko ne odgovoriš pozitivno na sve tačke ovog zahtjeva, nećemo imati drugog izbora nego da protiv tebe podnesemo tužbu svim relevantnim sudovima i institucijama pravde.

vjecna.bosna@gmail.com

__________________

 

Association ‘Vjecna Bosna’

81373 Munich

Germany                              

email: vjecna.bosna@gmail.com           

22th February 2018

Mr. Efraim Zuroff !                                                                                  

RE: YOUR DENYING GENOCIDE IN SREBRENICA

It has come to the attention of ‘Vjecna Bosna’ a Bosnian association set up by its patriots in Munich, Germany, that you have been denying genocide in Srebrenica, which urged us to write to you.

We are writing to demand that you publicly retract all your statements claiming that no genocide took place in Srebrenica. We consider that your position on genocide in Srebrenica constitutes a blatant breach of both the ICJ’s verdict on Serbia and the Bosnian Serb paramilitaries (the so called  ‘VRS’), and numerous ICTY’s verdicts on individual Serb war criminals for genocide committed in Bosnia.

We wish to remind you here that your denying of genocide is contrary to the definition of genocide, and that it also constitutes a form of breach of the very UN Convention on prevention and punishment of genocide. We understand that for the very same reason one of our members met with you in 1995, and that you showed no interest in the facts and arguments that he had put forward to you. Later on, you also had a phone conversation with that member, and refused to meet with him again to discuss the same issue. We also understand that you showed no interest in the letters of protest sent to you on this matter from different parts of the world. Several years later, you continued to publicly repeat the same claims that no genocide took place in Srebrenica because ‘women and children were spared’ which is neither true nor correct.

Not only was genocide committed in Srebrenica but it was committed on the entire Bosnian Muslim population. It was committed by all those who had joined paramilitaries that had an aim to destroy, kill, ethnically cleanse, rape, rob, divide, occupy and grab the territory for themselves. We consider your actions and claims on genocide in Srebrenica as not contributing to peace between different Bosnian ethnic groups, and believe that they constitute a criminal act on several grounds.

Also, given the role you are in, we consider that your claims on genocide in Srebrenica are extremely damaging for the Institute that you are in charge of running.

Therefore, we demand that you:

–          Publicly retract all your statements and claims denying genocide in Srebrenica within fifteen (15) days from the date of receipt of this letter;

–          Publicly apologise to all the families of the victims of genocide;

–          Publicly acknowledge that the shells falling on Sarajevo had ‘CAHAL’ imprinted on them;

–          Publicly admit to the Israeli media, press and social networks, and also to make a public statement on behalf of the Simon Wiesenthall Institute, that you were wrong in denying genocide in Srebrenica, and to express your regrets for doing that;

–          Give up the propaganda war on the Republic of Bosnia and Herzegovina and its people as denying genocide means allowing for the new one to be committed.

–          Give up working, either publicly or secretly, on damaging the sovereignty of the Republic of Bosnia and Herzegovina (we prefer to use that name although the name of our country had been changed by Dayton Peace Accords to ‘Bosnia and Herzegovina’) by supporting the terrorist quasi-statelet ‘Republika srpska’, and to publicly condemn all those who have been trying to create a ‘third entity’ (‘Herzeg-Bosna’) within the Republic of Bosnia and Herzegovina;

–          Publicly condemn neo-Nazi groups in Serbia and Croatia that have never stopped working against Bosnians and the Republic of Bosnia and Herzegovina;

–          Use your authority and the position of the Director of Simon Wiesenthal Institute to invite the international public to protect the independence and territorial integrity of the Republic of Bosnia and Herzegovina.

If, however, you fail to respond to our demands listed above, we shall be left with no alternative but to take legal action against you.

Yours sincerely

Marjan Hajnal, a member of ‘Vjecna Bosna’

(on behalf of the association)

Letters of association and registration of ‘Vjecna Bosna’ can be found as follows:

We would like to refer you to the clips below, and suggest you watch them. The genocid committed on Bosnian Muslims, and the methods used are comparable to those the Nazis used on Jews in WWII. Therefore, one can say that denying genocide in Bosnian is equal to denying Holocaust.

https://youtu.be/Sq77TySTst0

https://youtu.be/rZOQ2TWAkrY

 

Prilozi kritici književne nagrade Skender Kulenović, Tebi pišem Havo Trnopoljko. Darko Cvijetić

Darko Cvijetić

Prilozi kritici književne nagrade Skender Kulenović, Darko Cvijetić

https://darkocvijetic.blogspot.co.il/2014/04/prilozi-kritici-knjizevne-nagrade.html

Tebi pišem Havo Trnopoljko

Dali su kabanicu onome koji je pokazao gdje se nalazi masovna grobnica u Tomašici
Koji je šutio dvadesetdvije godine
Jer je žestoka kiša padala kada je pokazao – evo ovdje, rekao je
Petnaest metara duboka
Gotovo hektar s hiljadu tijela

Ali ja tebi pišem Havo
Kojoj su jučer javili da su joj našli u njoj i tijela šest sinova  i oca im
Havino brdo kostiju

Mater moja Stojanka rekla bi da voćnjak naš posiječem i dam ti samo za daske
Za tabute i nišane
Šest tvojih utroba
Mogli su ih ne naći
Mogli su ih s rudom željeza na vagone pa u peći visoke u Zenici i Sisku
Mogli su šipke čelične postati i postave za brodove
Mogli su se vratiti jednom rosfrajni ucakljeni navareni jedan na drugi

I svemu bi se otad uzimala – sonetnina

I dlanovima koji su milovali kuniće
I zrnevlju u golubljoj utrobi
I kruhu ukuglanom pod jezikom

Tebi pišem Havo Trnopoljko majko šest lubanja dvanaestoro očiju dvanaestero ruku
Eno se tamni i Knešpolje i Briševo i Zecovi i Mrakovica
Pišem ti ja Stojankina ostarjela kćer

I bista Skenderova na kiši drhti pod krstom
Iščupava joj se kosa al nema ruku nema čim

Tebi Havo čija ruka kabanicu daje
Onom djetetu nečijem
Da ne kisne

Petnaest metara iznad svoje razbacane djece

 * * *

Contributions to the Skender Kulenović literary prize critique

A raincoat’s been given to the one who showed
where the mass grave in Tomašica was
To the one who’d been silent for twenty-two years
For heavy rain came down when he showed it – there, there it is, he said
Fifteen meters deep
Nearly an acre with a thousand bodies

But I am writing to you, Hava,
you who was told yesterday they’d found the bodies of your six sons and their father in it
Hava’s mound of bones

My mother Stojanka would have said to cut our orchard to give you the planks
For tabuts and nisan tombs
Of your six wombs
They could’ve failed to find them
They could’ve loaded them on wagons with iron ore
and then off to blast furnaces in Zenica and Sisak
They could’ve been smelted to rods of iron and shipbuilding plates of steel
They could’ve returned once, in Rostfrei, polished, welded one onto another

And then everything would be subject to sonnet-tax

The palms that petted rabbits
The grains in a pigeon’s belly
And the balls of bread under the tongue

I am writing to you Hava of Trnopolje, the mother of six skulls, twelve eyes, twelve arms
There, as Knešpolje, Briševo, Zecovi and Mrakovica darken with night
It’s me, Stojanka’s aged daughter, who’s writing to you

And Skender’s statue shivers in the rain under the cross
Wishing to pull its hair, but it’s armless, handless, with nothing to pull it with

To you, Hava, whose hand gives the raincoat
To that child of someone
So he wouldn’t get wet

Fifteen meters above her scattered children

prepjev na engleski  Zoran Vuković

DUH NEDE SOLTAN DOŠAO PO NAPLATU DUGA – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

DUH NEDE SOLTAN DOŠAO PO NAPLATU DUGA

Sjećamo li se mučkog ubistva pred kamerama iranske studentice filosofije Nede Soltan (londonski „The Times“ proglasio je osobom godine, postala sinonimom ubijene mladosti, Anđeo slobode). Nešto ranije, na sličan način u Bosni su bezumnci ubili Suadu, Olgu, Admiru…

Ovakve osobe bi trebalo odlikovati najvišim posmrtnim priznanjima. Njihov iskorak u smrt označava trijumf života i uzaludnost sila tame da nadjačaju i slome sve ono što uopće u kulturološkom smislu simbolizira pojava mlade žene. Goloruka, pred snajperima i tenkovima, cvijet spram ognja ništavila. Atak na njih je atak na majčinstvo i atak na civilizaciju. Ana Frank je umrla da bi takve žene svoju mladost podarile čovječanstvu na najbolji način. Smrt je čudni nepredvidljivi pratilac, primiren, ili, nestrpljiv, uvijek uz nas, u nama. Ali, umjesto o njoj, važnije je razmišljati o životu. Da li smo i koliko naučili mi koji smo ostali da trajemo do svog nekog kraja? Pomenute mlade žene ispunile su smisao, makar prijevremeno, samo naizgled nedovršen. One su sada u boljem svijetu i promatraju nesavršenstvo čijem su obolu poklonile svoj časni život, najviše što su imale. Ostaje pitanje: Šta je sa nama?

Za ubice je jasno. Loši đaci, zlih učitelja, ne uvažavaju živu povijest i njene lekcije. Negiraju genocid. Ne može se ni očekivati da ih osude oni koji ih programiraju, podstiču, a vinovnike prikrivaju i nagrađuju.

Neda Soltan (23.1. 1983. – 20.6 2009)

Karikaturalni bijedni umišljeni mužjaci, isfrustrirani genocidno-urbicidni biološki inferiorci, koji su usmrtili Nedu, Suadu, Olgu, Admiru, i ne samo njih, morali su znati (nišaneći i transponirajući svoj nacistoidni ubilački nagon kroz tubus pseudo-patrijarhalne, anticivilizacijsko-dekartovske kvadrature kruga, sublimirane u zlotvornom čvorištu dijagonala krsta snajpera), da ubijaju svoje rođene  sestre, da poništavaju Život Budućeg Čovjeka, da ubijaju Pravdu i posljednje tragove razuma u opustošenom i poludjelom svijetu, i da, na kraju, nebitno je da li vlastitom zlom karmom vođeni, zavedeni (ali ne i amnestirani pred kolektivnom savješću Duha Čovječnosti), svedeni na bezosjećajne biorobote, ubijaju sebe same, bacajući svoje duše niz litice ponora iz kog nema povratka.

Raspamećenosti je oduvijek bilo i biće je, ali ona neprolazna, agresorska, neljudska, anticivilizacijska, zauvijek će pratiti njene nositelje. Drugoj strani, žrtvovanoj, na svu sreću, posljedice raspamećivanja ne mogu biti duga vijeka, – evolucija bogumilske samosvijesti o slobodi i važnosti zajedništva, humanosti i stvaralaštva, liječi sve rane i nadživjeće sve fanatizme i sve iracionalnosti.

Dok je kapi uma i humanosti, umjesto pred raznim svecima, papama, ajatolasima, patrijarsima, rabinima, svakodnevno se treba moliti i pokloniti jedino kultu slobodnog života, kog karakteriziraju poštenje, rad, pravednost, samilost, plemenitost…

Bilo u Iranu, ili Bosni, uzaludno je silnicima što ubijaju takvu ljepotu, dobrotu i hrabrost kojom su zračile Neda i hiljade mladih sličnih njoj, što svakodnevno pate i stradavaju širom svijeta.

Donositelji haosa to još ne znaju: Shirin Ebadi, uhapšena iranska dobitnica Nobelove nagrade za mir (2003.) i Nagrade za ljudsko dostojanstvo, nije usamljena i jedna. Njen majčinski pokroviteljski glas razuma ne može nadjačati ognjeviti vihor nijedne vjerske „revolucije“. To bi trebali znati zlodusi-krvnici.  (juni 2009.)

* * *

1. 1. 2018.

NA BLISKOM ISTOKU ništa novo – sukobi ne znaju za praznike.

Na ulicama Teherana i ostalih iranskih gradova masovni protesti praćeni nasiljem i represijom. U vezi sa tim zbivanjima u Iranu, ako su nekome teške i dosadne visokoparne geopolitičke analize, u par riječi: ovu borbu vode razumne žene. Borbu protiv sverazorne ajatolaške teokratije koja je upotrijebljena kao instrument ovladavanja centralnom Azijom. Nakon “uspješne” misije uništavanja Afganistana, Iraka, Sirije, Jemena… sada je u fazi remisija. Ne događa se narod, događa se BUĐENJE SVIJESTI ŽENE koja ne želi više biti samo puko sredstvo, mašina za ispraćanje lijepih i zdravih mladića i dočekivanje istih u raskomadanom i ugljenisanom stanju. Pobunila se majka protiv nekoliko hiljada okrutnih kamenovanja nečijih nepokornih kćerki svake godine. Bore se za pravu demokratiju i mir sa susjedima. Perzija je jedna od kolijevki svjetske kulture, nastala znatno prije uškopljenih ajatolaha, papa, rabina i arhiepiskopa koji sve svoje imbecilne frustracije iskaljuju na ženama. Žene su vodile i unapređivale kraljevstva bez vođenja ratova. Na Darija i Kserksa presudno su uticaje izvršile žene i bilo je to vrijeme međudržavne sloge i procvata kultura. Ali, tad su na scenu stupili krvožednici, kovači novca. I svijet se od tad strmoglavo nagnuo k negativnoj entropiji. Neosporiva je istina da kovačnicama zla upravljaju nekrofiliji skloni teokrati, impotentni patrijarsi. Sad se potencijalnoj kataklizmi usprotiviti može jedino pametna i plemenita majka koja ne kaže više: jedno moje dijete meni, desetoro bogu i narodu. Ukoliko nije odveć kasno pred olujom kamenovanja ozračenim kamenjem. Likovali bi samo ludi nekrofilni kovači krvavih moneta kojim su plaćali smrt izgladnjele i masakrirane djece. Narkotici, trafiking, vakcine, herbicidi, GMO, biočipovanje, HAARP, plastifikacija, sterilizacija, oružje…

Tome svemu usprotivila se iranska žena. Cijena bi mogla biti previsoka, ali da se pobijede lihvari, pedofilni mantijaši, za linč spremni… drugi put ne postoji.

Pametne žene cijelog svijeta, ujedinite se!

MIRNA BOSNA – DOPRINOS SVJETSKOM MIRU. Piše Marjan Hajnal

UDRUŽENJE GRAĐANA VJEČNA BOSNA

MANIFEST

 

PDF_NASLOVNICE_MANIFESTA.png

Udruženje građana Republike Bosne, napokon okupljenih pod krovom hiže bosanske simboličnog imena „Vječna Bosna“, djeluje pod pokroviteljstvom volonterskog, nevladinog, nepartitnog, neprofitnog Pokreta građana „Savez Bosanaca“, pod nadzorom njegovog rukovodnog operativnog jezgra, Centralnog Odbora Saveza. Odbor je glavni upravni organ. Udruženje ima Statut, Program, uredno vođene komisijski verifikovane zapisnike sa Prvog inicijativnog skupa u Kraljevoj Sutjesci, Drugog konsultativno-studijskog susreta u Garmisch-Partekirchenu, Trećeg susreta održanog u Sarajevu, ima pečat, amblem, sudsko pokriće i pravnu zaštitu, poresku i financijsku kontrolu, žiro-račun, registrirano je u Minhenu.

AMBLEM_1_A_-_18.8.2017.

Udruženje je nastalo kao izraz težnje grupe patriota-entuzijasta iz egzila da sa domicilnim patriotima skupa potraže put izlaska iz beznađa, prisutnog u skoro svim sferama života. Dvije decenije nakon završetka rata dozrela je svijest da se samo kroz prevladavanje antagonizama i neopravdivih podjela na „strane“ i „domaće“ Bosance može obezbjediti stvaralački ton i sinhroniziran kurs proboja kroz obruče stihije koja prijeti uništenju povijesnog, političkog i kulturnog identiteta Bosne.
Primarna ambicija građana ujedinjenih idejom osnivanja Pokreta „Savez Bosanaca“ i njegovih filijala (koje djeluju kao mjesne ćelije, npr. Udruženje građana Vječna Bosna – Sarajevo), ogleda se u neodloživoj potrebi da se Republika Bosna i svi njeni građani lojalni njenom teritorijalnom jedinstvu i političkom identitetu, zaštite u administrativnoj, legislativnoj i fizičkoj formi. Ta lojalnost njenih građana, istinski odanih i vjernih otadžbini Bosni, podrazumijeva nepriznavanje nametnutih odluka vezanih za politički državotvorni sistem, uključujući sve dokumente koji nisu prošli parlamentarnu proceduru. To se odnosi na nametnuti Dejtonski Ustav, nametnutu himnu, nametnutu zastavu, nametnutog „visokog predstavnika“, promjenu naziva države različitog od onog imena kojim je RBiH priznata u UN.
Idući korak dalje, držeći se poznatog humanističkog stava da Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije, a vezano za nelegitimnu promjenu imena države kao jedna od najvažnijih rezolucija Udruženja, upućuje na neophodnost kompletne revizije svih ranijih nametnutih odluka kojima se doprinijelo regionalizaciji Bosne, depopulizaciji, aparthejdu, nastavku democida u uslovima zaleđenog nedovršenog rata kojim je promovirana doktrina nagrađivanja agresora i čime je proglašen trijumf zla.
Kao izvorni nepatvoreni vlasnici svoje zemlje, Bosanke i Bosanci, zakonski nasljednici grunta i baštinici tisućljetne kulture, moramo se kategorički suprotstaviti otuđenju dijelova države svojih pramajki i pradjedova, moramo se po svaku zamislivu cijenu suprotstaviti bezobzirnoj bagatelnoj rasprodaji prirodnih resursa, građevinskog zemljišta strancima, davanja pod zakup izvora pitke vode, šuma i rudnog bogatstva, moramo okončati drsko, neljudsko, demonsko, anticivilizacijsko negiranje postojanja države Bosne, Bosanskog jezika i Bosanskog naroda u cjelini. Sve ove mahinacije djelo su lihvara i špekulanata, crnoberzijanaca i ostalih kriminalaca odjevenih u politikantsko ruho, i vrijeme je da se javnosti ne samo saopšti istina o uzrocima takvog stanja, već je još daleko presudnije da se narodu ukaže na jasne smjernice preventivnog djelovanja i načina borbe protiv svih tih devijacija i formi živuće socijalne patologije zbog koje se građanin osjeća višestruko prevarenim, ugroženim, uplašenim, poniženim, i što je najgore, potpuno obeznađenim. U nastupima krajnjeg očaja mnogi su dobri Bosanci digli ruku na sebe, ostavljajući nezbrinutu i nezaštićenu porodicu. Iako razumljivo, to nije rješenje.
Put izlaska iz svakog lavirinta podrazumijeva napor i borbu, sa izazovima, protiv sebe samog, protiv pravih čudovišta koja zaprečavaju prolaz svjetlosti. Ali, organiziranom borbom, usaglašenim koordiniranim akcijama, iskustvom naroda na ovim prostorima je jasno objelodanjeno da David može srušiti svakog Golijata. To je potvrđeno u Drvaru, na Tjentištu, u Jablanici, na Igmanu, u Sarajevu… Jer,

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo.

Postoji jedan vremeplov kojim se svi koji to žele mogu teleportirati u neka druga vremena, u kojima je za ime Bosna njen Dobri Bošnjanin radije trpio strašne tjelesne kazne i radije bi umirao, nego što bi se Bosne i svoga stećka odrekao. Na svoju budućnost Bosanac gleda gradeći demokratski sistem i odnose u društvu zasnovane na tradiciji, neotuđivim ljudskim pravima i naslijeđu bosanske historijske i kulturne baštine, jezika, pisma i svih drugih prepoznatljivih slobodarskih i antifašističkih osobnosti.
Nažalost, došla su opet teška vremena, i posljednje Bošnjane istrebljuju, njihovu asketsku kulturu zamjenjuju svojim nazovi-kulturama, a stećke pod raznim izgovorima pomjeraju, obesvećuju, ne poštujući ni ispruženu ruku ni napisanu riječ:

Človječe, da niesi proklet, ne tikaj u me… ne tiči mi kam…

Bosanac svoja prava u državi Bosni, proglašava na osnovu hiljadugodišnje tradicije, kulture, teritorija i blaga koje je stvorio, te slobodi i ravnopravnosti građana.
Ključ Bosne je pod stećcima, i sada je kucnuo trenutak da taj ključ uzmemo u svoje ruke i skinemo okove kojima su Bosna i bosanski narod okovani već stoljećima. Na to nas obavezuje i to nam ukazuje Povelja Kulina Bana, kruna Kotromanića, herojsko djelo Husein-Kapetana Gradaščevića, ogromne žrtve iz Drugog svjetskog rata, te genocidna agresija s elementima klerikalno obojenih i etničko-separatističkih sukoba iz bliske prošlosti koji su nastavljeni Daytonskom političkom diktaturom.

Bosna i Bosanski narod su gotovo dovedeni pred svršen čin i prikovani za giljotinu. To ne možemo dozvoliti, ne smijemo zbog naše svijetle prošlosti, mukotrpne sadašnjosti i nasušne potrebe za boljom i svjetlijom sutrašnjicom, kako nas, tako i budućih pokoljenja.
Naša borba kroz historiju je bila oduvijek teška, ali Bosanci se ne predaju i neće se predati nikada. Majka Bosna je oduvijek bogato rađala sinove i kćeri, junake koji je ne ostavljaju na cjedilu. Civilizovanu demokratsku borbu za slobodu, pravdu i mir svojim razumom, pameću i ljubavlju prema Bosni, otpočeli su građani na protestnim skupovima. Vodimo borbu protkanu Sevdalinkom i uklesanu u kamenu stećaka. Cijenimo i čuvajmo naše naslijeđe izgovoreno davno na Bosanskom jeziku i pisano Bosančicom.
Ovoga trena u plodnu Bosansku zemlju bacimo sjeme Tvrtkovih ljiljana i da konačno, svima i za svagda bude jasno da to sjeme ne smije i neće više nikada biti zatrveno. Tako osjeća i govori srce svakog čestitog Bosanca.
Na prostorima Bosne, jedne od najstarijih europskih država, tokom njene hiljadugodišnje kontinuirane borbe za opstankom, realizirane su destruktivne doktrine brojnih imperija. Izuzetno eksponiran geostrategijski položaj nije bio naklonjen Bosanskom čovjeku. Njegova ljudska prava su bestijalno kršena: život, zemlja, imovina, kulturna baština nemilosrdno su uništavani. Ipak, Bosanski čovjek nije pognuo glavu, nije kleknuo, nije molio za milost. Slobodarski duh bio je i ostao osnovni pokretač organizovanog otpora barbarstvu, bezumlju, slijepom podaništvu. Svaka podjela, po bilo kojoj osnovi, direktno je usmjerena protiv humane civilizacije. Temelj Bosne je čovjek, na svojoj zemlji, u svojoj državi, kome pripadaju sva neotuđiva ljudska prava.

Ako je Bosna do sad bila raskrsnica na kojoj su se ukrštali interesi različitih konfesija, etničkih zajednica, naroda, narodnosti, na kojoj je osporavan Bosanski čovjek, njegova zemlja pljačkana, otimana kulturna baština, negiran jezik i identitet, nasuprot tome, Bosanski duh niko nije uspio podijeliti ni uništiti.

Mora se označiti kraj doba prevara, pljački i lažnih obećanja. Predugo smo u vlastitom domu plaćali danak tuđinima, vlastitoj zemlji i vlastitom zraku.
U Bosni se ovim Manifestom garantuju ista građanska i ljudska prava svim njenim građanima, bez obzira na njihovo izjašnjenje o pripadnosti narodnosti, religijskoj skupini ili bilo kojem duhovnom i ideološkom opredjeljenju, pod uslovom da nije u suprotnosti sa postulatima Bosanstva.
Niko nema prava niti može spriječiti građanina da se izjasni kako želi, niko mu ne može osporiti privatno pravo opredjeljenja, ali ga ne smije kroz tu opredijeljenost favorizovati na temelju pogubnog principa „prema ključu“, umjesto prema ljudskim kvalitetima i sposobnostima. Apsolutno je nedopustivo njegovo opredjeljenje u privatnom životu i svjetonazoru tretirati limitirajuće i ucjenjivački, ili, suprotno, kao povod za etno-majorizaciju nad manjinama, ili za instrumentaliziranje stranačke nadmoći. Primarno je samo to u kolikoj mjeri se radi o samosvjesnoj, savjesnoj, pravno nekompromitovanoj osobi i njenom ugledu i kredibilitetu u svim sredinama, a ne samo na planu mikro-lokalne zajednice određene nepotiziranom plemenskom hijerarhijom. Ti kvaliteti moraju biti odlučujući u vrednovanju čovjeka, a ne da li je on panteist, agnostik, vedantist, islamist, pravoslavac, katolik, bahaist, adventist, jehovist, baptist, budist, jevrejin, ateist, marsijanac…

U narodnosnom pogledu, Bosna je u istoj mjeri domovina građanima, npr. moldavskog, albanskog, ruskog, australijskog, turskog, peruanskog, grčkog, francuskog, njemačkog, norveškog, kineskog, romskog, bošnjačkog, srpskog, hrvatskog, ili bilo kojeg drugog porijekla. Bitno je da oni svi prihvataju Bosnu kao svoju i ne vuku je pristrasno i perfidno planirano izručiti bilo kome. Nikakav protektorski paternalizam niti blokovska unija ne može donijeti Bosni ništa dobro, a dokaz je tako zoran u Siriji. Želi li iko razuman da mu se, umjesto kao slobodnom Bosancu dogodi Sirija? Ili, da se još jednom dogode Jasenovac, Prijedor, Foča, Srebrenica…
Zar da se još ikada baci makar i kamen na Sarajevo, Mostar, Bihać, Tuzlu… Svi moraju znati, u Bosni mogu opstati, i ona sa svima, samo kao Bosanci u Bosni. Bosna je oduvijek bila i opstaće samo kao bosanska. Bosna je naše milenijumsko nasljedstvo naših pradjedova, jedna i jedina bašta i kuća Bosanaca.

20915246_1667867373245806_4680863243065797830_n

Iako sistematski osporavan, potkradan i uništavan, Bosanski narod je glavna društvena, kulturna i socijalna snaga u Bosni zasnovana na slobodi, ravnopravnosti, antifašističkom opredjeljenju koji proizilaze iz Međunarodnih odredbi o narodu i državi, te Povelje UN o ljudskim i građanskim pravima. Bosna je ravnopravna članica UN.

Obznana inicijacije patriotskog aktivizma

Udruženje građana “Vječna Bosna“ nastalo je kao rezultat težnji patriotskog stremljenja širokog fronta djelovanja humanista i antifašista Republike Bosne ujedinjenih oko ideje njenog urgentnog spasavanja pred nadirućim talasima uzastopnih razornih stihija koje fizički pustoše jednu divnu zemlju i duhovno destruiraju njene poštene, vrijedne i višestruko napaćene ljude.

Ako je krivica ljubiti zemlju svojih pedaka, onda su svi pravi Bosanci krivci.
Ako je grijeh svih onih koji su s osmijehom umirali za Bosnu, onda su i njihovi potomci koji uistinu drže do vrijednosti i značaja kulturne baštine jedne od najuzvišenijih filosofija življenja kojom su živjeli Dobri Bošnjani sažimajući čitav kosmos u tu mudrost očitovanu u nenasilju i ravnopravnosti – također veliki grešnici.

Ponosni građani Bosne, Bosanke i Bosanci!

Zar je logično, prirodno i moralno da budemo robovi na svome grumenu zemlje?!
Nastupio je historijski trenutak, da vrijedni Bosanski neimari, na mjestu gdje je do sada bila raskrsnica, grade most koji spaja, na kom će štititi vrijednosti dostojanstvenog života ponosnog, slobodnog i časnog čovjeka od svih napada, interesa, zloupotreba i podjela.

Slobodarski duh i neotuđiva ljudska prava, predstavljaju nerazrušivi temelj na kome je jedino moguće graditi budućnost. To je jedini način da temelj počiva na svakom pojedinačnom Bosanskom biću i da istovremeno svako pojedinačno Bosansko biće bude dio cjeline jedinstvenog Bića Bosne.
Bosna je danas lobotimizirana žrtva bezosjećajnih ljudi. Za slavu, za moć, za novac, za položaj, njeni neprijatelji tražili su, i, što je najtragičnije, dobili presudu u svoju korist: čerečenje Bosne među četiri konja. Na jednom piše Srbija/Crna Gora, na drugom Hrvatska, na trećem Bošnjakistan, na četvrtom lažni Bosanac.
Bol kojeg je Bosni počinio četvrti egzekutor još je najveći. Za prva tri je jasno, njegova su pravila: otkini, pokradi, rastjeraj, zastraši, uništi… A četvrti se ponaša po uzoru na dvije vrste od kojih nema gorih u čitavom Univerzumu: osa potajnica, i ptica kukavica.
Iskreni Bosanac se nikada, ni po cijenu života ne bi odrekao svoje majke, niti svoga čeda.
Ali, za onoga ko poznaje priču o Solomonovoj odluci da se podijeli dijete, između prave i lažne majke, nije teško pretpostaviti da će na sebe preuzeti svu odgovornost i krivicu, samo da bi spriječio besramnu podjelu.
A lažni Bosanac/potajnica/kukavica viče oratorsko-grlatorskim glasom: “Razapni! Čereči! I srce joj podijeli!… Nije ona majka, ni on nije otac“. A Solomon je i sam „samo otpad s Ciona, i njega među četiri bijesna luda ata…!“
Kroz poruke kojima svakodnevno neprijatelji Bosne i pozitivne humane civilizicije zapljuskuju kroz sve medije um i podsvijest Bosanki i Bosanaca govore: „Odrecite se Bosne kojoj su svoj žig ugravirali Bosanci. Vaše vrijeme je prošlo. Ne ostajte ovdje!“ Zaista, teško je povjerovati, i Šantićevu su bistu bacili u Neretvu, Vrelo Bosne zagadili, izvor Bune kao bludnicu iznajmili u bescijenje, zemlju posijali minama, u jame natrpali čitave mučki umorene porodice, u rudarska okna za silne devize natrpali nuklearni otpad…
I onda, pitanja, otkud tolike bolesti? Da, pravi Bosanci, ne dođite nikad! Vi ste samo mrske pobjegulje za koje je najveća kazna što ste ostali živi. Neka onih drugih „pravih“ što čereče djecu po školama, što kolju zajedništvo i još slave svoje slave lijući krokodilske suze od silne ljubavi za one koji ne slave danas, ali sutra će, pa će krokodilski svi slaviti sve, samo, neka su oni „svoji na svom“.
A mater? Pa kome je ona u pokradenom i od kukavice i potajnice rasturenom gnijezdu uopšte i trebala? A tek djeca? Pa zna se kako ih zovu, iz miješanih brakova, od nepoznatih otaca. Neka ih daleko, što dalje. Svojom lučom drugima neka svijetle, a mi ćemo svetkovati „naše“ paganske “svece“.
No, tako neće ići! Postoji odgovor:
Ponosne lijepe pametne Bosanke i plemeniti Bosanci!

Državljani, građani Bosne!

Historijski je trenutak da svoju vlastitu državu i narod zaštitimo. To je naše neprikosnoveno ljudsko i građansko pravo. Ujedinjeni, organizovani i međusobno solidarni u Savezu Bosanaca imamo jedinstvenu priliku sačuvati ono što nam stoljećima pripada. Budimo humani, budimo pravedni, budimo vrijedni i pametni jer to je ono što je oduvijek krasilo prave Bosance. Ezani i zvonjava crkvenih zvona su u Bosni oduvijek bili naš ponos i naša tradicija suživota. Oni su nas uvijek zorom budili, s večeri ispraćali i mirni spokoj nam davali sa nadom u bolje sutra. Čuvajmo mostove, da više nikada ni jedan ne bude srušen. Svoju zemlju nemamo pravo ustupiti nikome. Poništićemo sve kupoprodajne ugovore sklapane sa stranim državljanima i proglasiti ih bezvrijednim. Vratimo osmijeh na lica građana koji ostaju u svojoj zemlji, a egzilanti se vraćaju graditi svoju, a ne nečiju tuđu zemlju.

Privremeni vršilac dužnosti Predsjednika Udruženja „Vječna Bosna“
Marjan Hajnal
Sarajevo, 1.8.2017.