Marjan Hajnal

PSB – Partija Socijal-Birtijaša

I demos je društvo, ljudsko društvo, grupa, narod. Da bi u maglini sintagmi lakše prikrivali svoju dementnost, govore sociokrati o socio-etnicitetu, etno-demokratiji, nacio-etatizmu, etno-populizmu, nacional-darvinizmu, demo-klerikalizmu. Međutim, za antičke Grke i roj pčela je bio demos, jato ptica ili riba, kao i krdo stoke. A za Aristotela demokratija bijaše najgori i najniži oblik političkog uređenja. Razumljivo. Demokratija je fikcija za lakovjerne. U demokratiji se gubi i narod i narodnost i glava. Uvijek iza naroda stoje i u njegovo ime poteze vuku nevidljivi veliki šahisti. Sve dok nazovi-demokratske parlamentarne politike kontroliraju neki Rockefelleri, ostaju u tkivu naroda samo feleri, i na kraju, geleri.

Tautologijska narav rogobatnih kovanica je dio globalnog nasilja. Šta je to socijal-demo-kratija? Vladavina društvenog naroda? Ili, izdvojena vlast ne-društvenih elita nad narodom? Ili, vladavina partije (pars, partis – dio, fragment) nad samom sobom? Mogu se izvesti beskonačne stilske vježbe. Za smijeh gluvih.

4. 4. 2012.

Sve tekovine političkog miljea civilizacije pripadaju eliti hroničnih birtijaša, sklonih ispraznoj retorici, i njihovih pratilja, odanih zavodljivoj zloupotrebi tjelesnih odlika. Od Nerona do danas isti je stil: blagoglagoljivost stupnjevito prerasta u vulgarnost, okončava u brutalnom nasilju. Vlast opija i put do nje je birtijaški narko-put. Uz opijat lakše se podsvijest oslobađa okova stratosfere i zapućuje nekom dalekom onostrano-galaktičkom pra-carstvu amonijaka, kofeina, nikotina, metanola, morfijuma, tim postulatima pseudo-svijeta što porodi plejadu vječitih vasionskih gusara-invazionista. Čemu kiseonik iz hlorofila još netaknutih šuma, čemu čiste vode? Što mutnije, smrdljivije i otrovnije, to bolje za politiku. Lakše je hipnotizirati i obmanuti plemenite i čedne. A i nepolitički dio civilizacije u bitnome ovisi o njihovom toksikomanskom hiru i rezultat je dokoličarske naklonosti sahranjivanju nenaslutivog broja talenata i otuđivanja originalnih izuma, tako da su se do svjetla onog što politikanti glamurozno vole zvati “progresom” probile uglavnom frankenštajnovske slagalice nalik Rubikovoj kocki. Pravilnije bi bilo tu civilizaciju nazvati sivilizacijom – zbog sivila tiranskog jednoumlja, i još tačnije sifilizacijom – producirane vrtloženjem mutljaga sofisticiranog sex-uma koji odgovornost za svako zlo baca na oceubicu (k tomu još i incestoidnog) Edipa, ili njegovog dalekog pra-praunuka Freuda.

Prisilom tog “uma”, sklonog da u sve uvede “red”, birtijaši preferiraju broj četiri i četverougaone forme, iako u kosmosu ne postoji ništa četvrtasto.

Iako su lomne ledenice utamničenog četverstva, sve boje prirode omiljenom redukcionističkom metodom svedene su na štamparske četiri, tuce dimenzija Univerzuma “ispeglane” su na četiri, voze se limene horde točkaša na četiri, stambeni prostori sabijeni su na četiri zida, kolijevke i posmrtni sanduci i grobnice, stadioni i knjige, sve je na četiri ugla, četverostranične su piramide i zigurati, svijet je prinuđen da ima četiri horizonta, za raspinjanje buntovnika služio je četverokraki simbol užasne smrti, u četverozubo vitlo svijena je “svastika” (skrivena i u NATO simbolu), učetverene su snajperske koordinate, četiri su godišnja doba, četiri asa, četiri okeana, četiri epohe, četiri žice gudačkih instrumenata, četiri monoteizma, porodice su uglavnom četveročlane, dominiraju četiri geopolitičke sfere, četiri kaste, četiri jahača apokalipse. Dok se nije odrodio od humanosti, za čovjeka je broj četiri (pitagorejska numero-etika) simbolizirao pravednost.

No, nije svako umovanje umno, jer umno je samo ono što je humano.

Jedinstvo četverstva jeste četverovanje. Ali to se četverovanje ni u kom slučaju ne dešava tako da obuhvata ono četvero i tek naknadno kao obuhvatajući element biva njima pridodato. Isto tako, četverovanje se ne iscrpljuje ni u činjenici da se zemlja i nebo, božanstva i smrtnici – kad već postoje – nalaze odvojeno jedno kraj drugoga. Četverovanje postoji kao prisvajajuća ogledalska igra onih što su jednostavno povjereni jedno drugom. Ono postoji kao svjetovanje svijeta. Ogledalska igra svijeta je kolo prisvajanja. Stoga kolo ne obuhvata ono četvero poput obruča. Kolo je prsten koji povezuje, pošto igra kao ogledanje. Prisvajajući, kolo i zemlju i nebo, božanstva i smrtnike obasjava sjajem njihove jednostavnosti. Sijajući, prsten združuje ovo četvero, svuda otvoren zagoneci njihove suštine. Sabrana suština povezujuće ogledalske igre svijeta jeste uprstenjenost (göring). U ovoj uprstenjenosti ogledajuće-igrajućeg prstena, zemlja i nebo, božanstva i smrtnici ugnježđuju se u svoju zajedničku prisutnost u kojoj svako ipak zadržava svoju sopstvenu suštinu. Tako ugnježđeni, oni gipko svetujući – spajaju svijet. (M. Heidegger, “Mišljenje i pjevanje”)

Ovakve nebulozne fragmente teško je nazvati žargonom; osim cinizmom i nelogičnošću, oni obiluju i netačnostima. Megalomanska strana jezika kao megamašine ispoljena je do maksimuma. O četverstvu Heraklit je rekao sve sa jednom jedinom rečenicom. A Heideggeru je možda bitno tek da “uprstenjenost” označi kao krug svetovanja besmisla. Da nije riječ o smrti još bi sve moglo ličiti na šalu.

Jezik, koji govori kazujući, stara se o tome da naš govor, slušajući negovoreno, odgovara onom što je kazano. Tako je i ćutanje, koje se rado smatra izvorom govora, već odgovaranje. Ćutanje odgovara bezglasnom bruju tišine prisvajajuće pokazujuće sage. Kao pokazivanje, saga koja se sastoji u događaju jeste najposebniji način događanja. Događaj je ono što kazuje. (M. Heidegger, “Mišljenje i pjevanje”)

Adorno zato ima puno razloga da kaže: Nasilje obitava kako u govoru tako i u srži Heideggerove filosofije-teodicije smrti. Budući da je smrt kao egzistencijalni horizont gubitka apsolutna, to ona postaje najsvetiji apsolut. Nazaduje se do kulta smrti, stoga se žargon od samih početaka, dobro slagao s naoružavanjem. (T. W. Adorno, “Žargon autentičnosti”)

Protiv Heideggerovog (Hajdegerovog) nepristajanja na humanizam mogle bi se upotrijebiti njegove vlastite riječi iz pisma upućenog 1946. godine Jeanu Beaufretu (Žanu Bofretu): Sudba je u sebi povijesna. Njezina je povijest već došla do govora kazivanju mislilaca. Mišljenje je na silasku u siromaštvo svoje prethodne biti. (M. Heidegger, “O kraju filosofije i zadaća mišljenja; O humanizmu”)

Priroda, a ni slobodan um, ne podnosi učetverenost. Najharmoničnije forme stvara kao šestostranične ili petodijelne. Nastrani pentagonski pentagonisti su krivi što se profanisalo i sotonistima pripisalo negativno-simboličko značenje broja pet. Pod petokrakom su se sjedinile i pozitivne i negativne težnje, antifašisti i neoglobalisti. Neke petokrake zvjezdice su plave, neke crvene, ali, mahom je njihova pojavnost ostavljala krvave tragove. Pod petokrakom je ubijeno daleko više ljudi nego pod kukastim krstom. Ipak, to nije razlog da se ne sagleda ljepota broja pet u izgledu petoprste ljudske ruke.

Cvjetovi vole broj jedan, tri, pet, šest, devet. Ima li kompaktnije, funkcionalnije, čvršće i ljepše građevine od pčelinjeg saća, sačinjenog od šestouganih ćelija?

Šah ima šest figura (kralj, kraljica, lovac, konj, kula, pijun. Ali tabla je četverougaona, jer prosječan čovjek ne može zakrivljeni prostor zamisliti stereometrijski i šahovsku igru unutar sfere sa okruglim poljima i sebe u njenom središtu. Pravi šah je bio onaj u kojem su se figure pomijerale po svim unutarnjim zidovima te sfere. Teško je to četverovitom umu zamisliti.

Einstein i Tesla su samo nastavljači Euklidove geometrije. Prvi astronomi bili su nenadmašni kosmolozi i kosmometri.

Ali, demonokrati, bilo da su im uzori Ming ili Džingis-Kan, Solomon ili Sulejman, Loyola ili Sorosh, Putin ili Sarkozy, vole rješavati sudbinu svijeta u četiri oka. Kad je i treći par očiju prisutan, jedan počinje da laže. Na kraju, lažu svi.

Humanistima-antiglobalistima ne mogu lagati. Uzmimo pod lupu pojam socijaldemokratija. Vlastodrživi socio-narodnjaci već nekoliko milenijuma obmanjuju sirote umom ili poštenu sirotinju. Socius je drug, prijatelj, suradnik, uređeno društvo. Gdje je drug sugrađanin, nema vladanja (grč. kratein – vladati). Ne postoji vladavina naroda. Uvijek je vladao i vlada neki Arhont, Sanhedrin, Senat, Kongres, Dom, neka četveronoga “posvećena” stolica (lakrdija od žargona). Zato je socio-kratija besmislica. Ali na toj praznoj floskuli uskrsla je hidra nacional-socijalizma, gorljivo stremeći stvaranju naroda (iznad) svih naroda.

I demos je društvo, ljudsko društvo, grupa, narod. Da bi u maglini sintagmi lakše prikrivali svoju dementnost, govore sociokrati o socio-etnicitetu, etno-demokratiji, nacio-etatizmu, etno-populizmu, nacional-darvinizmu, demo-klerikalizmu. Međutim, za antičke Grke i roj pčela je bio demos, jato ptica ili riba, kao i krdo stoke. A za Aristotela demokratija bijaše najgori i najniži oblik političkog uređenja. Razumljivo. Demokratija je fikcija za lakovjerne. U demokratiji se gubi i narod i narodnost i glava. Uvijek iza naroda stoje i u njegovo ime poteze vuku nevidljivi veliki šahisti. Sve dok nazovi-demokratske parlamentarne politike kontroliraju neki Rockefelleri, ostaju u tkivu naroda samo feleri, i na kraju, geleri.

Tautologijska narav rogobatnih kovanica je dio globalnog nasilja. Šta je to socijal-demo-kratija? Vladavina društvenog naroda? Ili, izdvojena vlast ne-društvenih elita nad narodom? Ili, vladavina partije (pars, partis – dio, fragment) nad samom sobom? Mogu se izvesti beskonačne stilske vježbe. Za smijeh gluhih.

Homer potencira aristokratiju duha najplemenitijih (aristees, aristoi) koji mogu biti vladari, vođe, kraljevi. Oni stoje nasuprot demosu (koji se dijeli na laoi – prost zemljoradnički narod; homilos – vojničko mnoštvo; ethnos – plemenska zajednica; poloi – priprosti nomadi stočari; plethos – masa, narod; ohlos – neobuzdane gomile sklone anarhiji).

Za Grke su barbari bili svi koji su nečisto govorili. Međutim, više od šezdeset procenata Grka bili su porijeklom Feničani, Iliri, Judejci, Egipćani, ili Slaveni (još ih je Aleksandar Makedonski volio imati u svojim trupama i neki su zauvijek ostali u Afganistanu te im se i danas potomci rađaju plavooki i plavokosi).

Nijednom tiraninu nije uspjelo niti će uspjeti da ostvari suludi ideal Louisa XIV: Jedna država, jedan narod, jedan jezik, jedna religija.

Genetika, asimilacije, imigracije, ekonomski trendovi razmjene, danas se tom nacional-solipsizmu podsmjehuju. Da se napudrani monarh, koji se hvalisao da nikada nije pročitao neku knjigu, na trenutak probudi u nekoj od obojenih četvrti svoje prijestolnice, mislio bi da se obreo u Africi. Geni ne priznaju barijere. Zato su svi istrebiteljski ratovi besmisleni i bratoubilački.

Nezgodno, plemenski ethnos nekom čudnom ekvilibristikom ekstrahovan, na temelju izmišljene terminološke razlike, postaje osnovom pojma nacija.

Nacija je (lat. natio) rod, pleme, skup, narod povezan jezikom, teritorijom i sviješću o zajedničkoj pripadnosti. Prvi nacionalisti su bili francuske sveučilišne kolege s frankofonog područja. Ništa više. Naziv UN mogao bi se komotno prevesti kao ujedinjena plemena. Ili, još adekvatnije, ujedinjeni rod.

I tako, htjeli-ne-htjeli, vraćamo se omrznutom, ali neshvaćenom i, u suštini, neprevaziđenom Karlu Marxu. Tu neprevaziđenost priznao je čak i Martin Heidegger. Zar je neko drugi još uspio tako maestralno demistificirati kapital? Definirati relaciju RNR (roba-novac-roba), zahtijevati ograničenje radnog vremena na osam sati i zabranu dječjeg rada? Niti se on zalagao za zajedništvo žena (što mu je često podmetana zavjerenička floskula, – on sam bio je uzoran građanin i brižan suprug i roditelj), niti je bio marksist (“Ja nisam marxist, već Marx”), niti se zalagao za ukidanje ličnog vlasništva. On se borio za čovjeka 25. stoljeća, kakvo će vjerovatno i doći, besklasno, anacionalno, ali, najvjerovatnije, sudeći prema svim negativnim trendovima sadašnjice, ne kao humano komunističko doba prema Marksovim vizijama. Izgube li bitku humanisti, zavladaće zombi-tiranokratija.

Danas, kao i ranije, eksploatatori mrze sve što liči na humano bratstvo svih ljudi, da bi u sjeni svoje izrabljivačke apokaliptičke mizantropije njegovali otrovnu gljivu zvanu “Monsanto”. To je onaj financijski kolos, bogatiji od mnogih srednje razvijenih zemalja, čiji znanstvenici uništavaju prirodno sjeme biljaka i zamjenjuju ga genetski modificiranim koje zemlju čini sterilnom i nad kojom cvjeta jedino kemijska tehnologija zaprašivanja (ono pak, ma koliko se intenzivnije primjenjivalo sve je manje efikasno jer je priroda odgovorila stvaranjem super-otpornog korova). Riječ je o genetičko-kemijskom oružju, ništa manje ubitačnom od nuklearnog. Poljoprivrednici su ili pred bankrotom, ili pred samoubistvom. Dok se probudi ostatak globaliziranih podanika tržišnog monstruma, za svijet može biti već sasvim prekasno.

Za sada, mrzitelji čovjeka i čovječnosti uspješno prebacuju mržnju na pogrešnu stranu. Od radnika zavisi sudbina svijeta, pa, prije ili kasnije, sjetiće se opet proletarijat svoga čupavog djeda i njegovog “Manifesta”. Rod je rod i svi su ljudi braća. Sve su figure u šahu značajne, ali skakač nije tek običan (i zauvijek) konj. Zato što odbija da bude nasamareni tegljač, radnik će uvijek imati mogućnost spasonosnog skoka iz kontroliranog lavirinta. Ili će, kao rudnik “Vore” u Zolinom “Žerminalu”, ova naša planeta-bludilište, taj pakao patnje, otići bestraga. Sa svim birtijama, minderima i foteljama.

Ima li nade pred beznađem globalizma? Da li će socio-narodnjaci ikada prepoznati narod?

Etno, ili nacio-ratovi uvjetovani su suvišnom i nerazumnom rasnom netrpeljivošću. Bijeli apokaliptičari mrze žute i sve će činiti da ih održe posvađanima i u stalnom strahu jednih od drugih. Primjeri: Žuti kosooki da bi se zaštitili od drugih žutih podigoše najveći zid. I dogodiše im se ipak najveći democidi u povijesti. Korejski poluotok. Japanci zaziru od Sjeverno-Koreanaca i nevjerovatno ih mrze, i obratno. Isto je s Kinom i Hong-Kongom. Crni mrze bijele tuđince, s razlogom. Arapi mogu da mrze i svoje i tuđe, često bez logičkog razloga. A njih mrze jer im zavide na četiri žene (upravo toliko, baš slučajno?). I svi spletkare koristeći (zanimljivo) binarni sistem dok iscrtavaju nove kvadro-meridijane. Svejedno da li u birtijama, uredima svećenički blagoglagoljivih foteljaša, ili na minderima. I tako prave tautologizirani eutanizirani društveno-nedruštveni, etno-rodovski, nacional-etnički, plemensko-oholski (ološki), socijaldemokratski (SDP) poredak – relikt placebo-komunizma.

Ukratko, četverstvo je u vječitom rivalskom raskolu. U prljavoj cjediljci zvanoj politika uvijek se sliježe talog nesreće što je svojom narcisoidnom egoistikom iza sebe ostavlja bijeli, žuti, crni i semitski soj mrzitelja. Kakav okus može imati nastali zatrovani sok, iscijeđeni narod?

To je suština demonokratske teo-narko-civilizacije, na četiri noge, “svete”, sve četiri krute.

Ali, jasno je, ne još zadugo podesne, za daleke pute.

.


http://www.advance.hr/vijesti/val-samoubojstava-u-indiji-analiza-uzroka/

ttp://www.advance.hr/vijesti/wikileaks-americka-korporacija-monsanto-prijeti-drzavama-koje-odbiju-gmo-hranu/

http://www.advance.hr/vijesti/analiza-anti-radnicke-revolucije-sto-se-krije-iza-ekonomskog-oporavka-u-sad-u-i-drugdje/

 http://www.advance.hr/vijesti/danska-tisuce-antifasista-stisnutom-sakom-i-srpom-i-cekicem-protiv-ultra-desnicara/

 
http://www.advance.hr/vijesti/dok-kapitalizam-gomila-milijune-beskucnika-nezaposlenih-i-gladnih-papa-tvrdi-kako-je-marksizam-na-kubi-zakazao/

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s