Alija Izetbegović – najveći izdajnik Bošnjačkog naroda!

Alija Izetbegović – najveći izdajnik Bošnjačkog naroda!

Januar 15, 2014

https://www.oocities.org/famous_bosniaks/izetbegovic-borogovac.html

Primijetio sam da ima još ljudi koji vjeruju da je Alija Izetbegović naivan i nesposoban za politiku, te da je to osnovni razlog tragedije Bosne i Hercegovine. Međutim, Izetbegović je veoma sposoban čovjek, pogotovo za politiku. Nažalost, on je na drugoj strani.

Ubrzo poslije pogibije Džemala Bijedića moćni srpski lobby u Bosni i Hercegovini pokušao se obračunati sa Hamdijom Pozdercem. Sadašnji četnički vojvoda, a tadašnji profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, dr. Vojislav Šešelj, je bio pokretač akcije rušenja “Crvenih muslimanskih nacionalista”, kako je Šešelj nazivao tadašnju “Pozderčevu” garnitutu u BiH vlastima. Međutim, tada 1979. Hamdija Pozderac se uspio obraniti, a Šešelj je morao napustiti Sarajevo.

U proljeće 1983. uhićena je u Sarajevu takozvana “grupa muslimanskih nacionalista”. Suđenje je trajalo cijelo ljeto i kazne su bile drakonske. Među optuženima su bili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić. Zbunjivala je tada činjenica da su se u osudi tih “Muslimana” najjače angažirali Hamdija Pozderac i Fuad Muhić, ljudi koji su od Šešelja bili okarakterizirani kao perjanice muslimanskog nacionalizma i koji su očigledno bili bosanski patrioti.

Oni koji su znali da je Hamdija Pozderac bosanski patriota protumačili su “Sarajevski proces” kao njegovo uklanjanje političkih amatera koji bi mogli pokvariti proces osamostaljivanja Bosne i Hercegovine. Niko tada nije sumnjao, da bi mogli postojati neki Muslimani koji bi htjeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu i da ih Pozderčeva vlast bas zato i sudi. Znalo se da je podjela Bosne i Hercegovine u srpskom interesu i niko nije ni pomislio da bi neki Muslimani, i to vjernici, mogli toliko ići Srbima na ruku.

Nitko tada nije obratio pažnju na činjenicu da je “Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića izdata od Beogradskog izdavača “Srpska reč”, neskrivene četničke kuće i da je tada Šešelj organizirao peticije da se puste “muslimanski intelektualci”.

Na Šešeljevu inicijativu je i veoma uticajna grupa lijevo orijentisanih evropskih filozofa iz tzv. Korčulanske škole stala u zaštitu “islamskih intelektualaca”. Tek kada je po povratku iz Geneve u jesen 1993., gdje je upravo bio potpisao Tuđman – Miloševićev plan unije “tri Bosne”, Alija Izetbegović izjavio da ce muslimani dobiti državu u kojoj ce sačinjavati oko 80% stanovništva, postalo je jasno o kojoj je državi riječ u “Islamskoj deklaraciji”.

Postalo je jasno da je Alija Izetbegović oduvijek želio i radio na podjeli Bosne i Hercegovine. Postalo je jasno i zašto ja Pozderac sudio, a Šešelj podržavao Izetbegovića. Razbijanje Bosne i Hercegovine radi formiranje male “muslimanske” državice, točnije rezervata, je u najboljem velikosrpskom interesu.

Da se vratimo “Sarajevskom procesu” iz 1983. U spisima tog suđenja nalaze se nepobitni dokazi da su Izetbegovića sudili borci za samostalnost BiH ili, kako on kaže, oni koji imaju “uskogruda i lokalistička gledanja” . Evo citata iz završne riječi Alije Izetbegovića od 16. kolovoza 1983. na “Sarajevskom procesu”. Citiram:

“Na kraju želim da kažem da nisam učinio nikakvu štetu Jugoslaviji. Tu štetu učinili su oni koji su inicirali ovaj proces. Uskogruda i lokalistička gledanja nanijela su već do sada krupne štete ovoj zemlji. To se dogodilo i u slučaju ovog procesa. Njega su mogli pokrenuti samo ljudi čiji horizonti ne sežu dalje od atara ovog grada.

Kada je riječ o Jugoslaviji, mogu samo reci da sam je volio kao što se voli svoja zemlja. Volio sam to ime Jugoslavija. Volio sam njen lik na karti.” – kraj citata.

Sjetimo se unitarističke, tj. velikosrpske terminologije iz onoga vremena, kada se sipalo drvlje i kamenje na “uskogruda lokalistička gledanja koja ne vide dalje od svoga atara i koja razbijaju Jugoslaviju”. Ovakvih unitarističkih parola ne bi se postidio ni Milošević.

Koliko su Alija Izetbegović i njegova grupa bili značajni u velikosrpskom projektu postaje jasno kada se sagleda koliko su se akademici Srpske akademije nauka i umetnosti trudili oko Izetbegovićeve grupe dok su ovi bili u zatvoru. Navedimo samo dva primjera te brige za “muslimanske intelektualce”, kako ih srpski akademici nazivaju.

Primjer 1. – U knjizi koju je 1987. izdao Bosanski institut (kasnije Bošnjački institut) o Sarajevskom procesu (1983.) Aliji Izetbegoviću, Džemalu Latiću, i ostalima iz njihove grupe, na stranicama 271 i 272 nalazi se cijelo pismo/peticija kojega su članovi “Srpske akademije nauka i umetnosti” (SANU) uputili Predsjedništvima SFRJ i SRBiH. Pismo (naslovljeno “Predstavka”) se sastoji od dvije stranice teksta u kojem Akademici SANU-a traže hitno pomilovanje (oslobađanje iz zatvora) svih osuđenih na Sarajevskom procesu 1983. Koliko važnu ulogu u projektu SANU-a ima Izetbegović i njegova grupa najbolje se vidi iz činjenice da je na prvom sastanku SANU-a poslije usvajanja “Memoranduma” stavljena na dnevni red “Predstavka” kojom se traži puštanje iz zatvora Izetbegovićeve grupe.

U “Predstavci” SANU-a iz 1986. godine, između ostalog se kaže, citiram:

“Ono što je učinjeno Sarajevskim procesom ne može se povući. Ali, dalje patnje i stradanja Džemala Latića mogu se odmah prekinuti. Predlažemo vam da aktom o pomilovanju odmah obustavite dalje izdržavanje kazne i pustite na slobodu Džemala Latića.

Činjenice koje smo naveli da bismo ilustrovali sudbinu Džemala Latića bacaju neotklonjivu senku na čitav Sarajevski proces i dovode u najozbiljniju sumnju opravdanost i zakonitost kažnjavanje SVIH OKRIVLJENIH. (naglasio autor) Zato vam predlažemo da pomilujete SVE OSUĐENE u Sarajevu i tako omogućite puštanje na slobodu onih koji se još uvek nalaze na izdržavanju kazne zatvora.”

U Beogradu 6. lipnja 1986. godine

Odbor za obranu slobode misli i izražavanja:

akademik Matija Bećković

akademik prof. dr. Dimitrije Bogdanović

dr. Kosta Čavoški

Dobrica Ćosić

prof. dr. Andrija Gams

dr Ivan Janković

prof. dr. Neca Jovanov

akademik prof. dr. Mihajlo Marković

akademik Dragoslav Mihajlović

Borislav Mihajlović – Mihiz

akademik prof. dr. Nikola Milošević

Tanasije Mladenović

akademik dr. Gojko Nikoliš

akademik prof. dr. Predrag Palavestra

akademik Mića Popović

akademik prof. dr. Radovan Samardžić

akademik Mladen Srbinović

akademik prof. dr. Dragoslav Srejović

akademik prof. dr. Ljubomir Tadić

 

U ime Odbora

Ljubomir Tadić

Kraj citata.

 

Primjer 2. – Sarajevska nedjeljna revija “Ljiljan” 18. svibnja 1998. intervjuira generala Halida Čengića, zvanog Hadžija, tijekom rata glavnog logističara Armije BiH. Mada je taj sastanak Izetbegovićeve grupe sa Akademicima SANU tabu tema danas, ipak smo zahvaljujući nepažnji Halida Čengića saznali da se dogodio, I da se na njemu diskutovalo o podjeli Bosne, 6 godina prije početka rata. Čengić na slijedeći način opisuje sastanak ostatka Izetbegovićeve grupe sa srpskim akademicima dok je Izetbegović još bio u zatvoru. Citiram.

Novinar Mustafa Borović: Dvije godine poslije toga (Izetbegovievog hapšenja) sreli ste se sa Dobricom Ćosićem i drugim akademicima SANU-a. Možete li nam to pobliže objasniti? Ko je sve bio sa vama u grupi?

Čengić: U društvu smo bili ja, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić (već su bili izašli iz zatvora), gospođa Lejla Akšamija, kćerka gospodina Izetbegovića, i Azijada, supruga Ismeta Kasumagića (koji je još bio u zatvoru sa Izetbegovićem). Akademik Ljuba Tadić nas je odveo u Beogradu u neki poznati restoran u šumi na Košutnjaku na ručak, jer tamo služe janjetinu. Tamo smo ostali i razgovarali oko tri sata. Kasnije smo shvatili da je to bila neka “srpsko-muslimanska Jalta”.

Borović: O čemu ste razgovarali?

Čengić: O svemu. Moram istaći da su se naši domaćini dobro potrudili. Napravili su takav raspored za stolom da pojedinačno svaki od nas sjedi do jednog od akademika, da može dobro razgovarati. Ja sam sjedio do dr. Božidara Jakšića i dr. Koste Čavoškog. Do Koste je sjedio akademik Tadić, pa do njega Džemal, pa onda Mustafa, pa akademik Dobrica Ćosić, pa Lejla i Azijada. … Kraj citata.

Srpski akademici su poklonili toliku pažnju Hadziji Čengiću, hodži Spahiću, Džemi Latiću, kojemu su srpske novine objavile prve pjesme da bi ga mogli poturati kao “islamskog intelektualca”, te Lejli i Azijadi, samo zato što su to ljudi odani Izetbegoviću, njihovoj uzdanici u predstojećim događajima. Uostalom, Hadžija je najbolje objasnio smisao prijateljstva SANU-a prema Izetbegoviću i njegovoj grupi, nazivajući taj sastanak “srpsko-muslimanska Jalta”. (Jalta je sinonim za podjelu države)

“Afera Agrokomerc”

“Afera Agrokomerc” je pokrenuta 1988. kada je ustanovljeno izdavanje velikih iznosa mjenica bez pokrića od strane Agrokomerca iz Velike Kladuše. Činjenica da je direktora Agrokomerca Fikreta Abdića na tu funkciju doveo Hakija Pozderac iskorištena je od protagonista “antibirokratske revolucije” u BiH da se ukloni Pozderčeva garnitura iz rukovodstvu BiH.

Poslije “Afere Agrokomerc” stvari su se odvijale veoma brzo. Glatko je pušten Alija Izetbegovic, 7 godina prije odsluženja kazne zatvora. O tome je pričao Adil Zulfikarpašić. Zulfikarpašić svjedoči: “Dva dana po Izetbegovićevom puštanju iz zatvora on se našao u Zurichu kod mene. Ja sam znao da su mu prilikom presude 1983. oduzeta i građanska prava i da se građanska prava ne mogu vratiti bez novoga procesa.

Upitao sam Izetbegovića kako je mogao dobiti pasoš tako brzo dok mu još ni građanska prava nisu vraćena? On je samo odgovorio: “Eto, dali mi.” Kada se znaju prilike u tadašnjoj BiH i kada se zna ko je i kome mogao tako izdati pasoš SFRJ nameće se pitanja: “Ko je Alija Izetbegovic?” Zašto bi velikosrbi olakšavali Izetbegoviću stvaranje “muslimanske stranke”? Naše sumnje se pojačavaju kada se sjetimo Karadžićeve izjave pred izbore: “Ako bude izabran Duraković, bit će rat, a ako bude izabran Izetbegović, dogovorit ćemo se.”

Danas poslije Izetbegovićevih potpisa na sve “mirovne planove” kojima se legalizuju četnička osvajanja po Bosni i Hercegovini postaje jasno da je Karadžiću trebao Izetbegović upravo da bi mogao uspješnije ratovati, tj. da bi imao nekoga u suprotnom taboru ko će mu svojim potpisima legalizovati opljačkano. Postaje jasna i predizborna hajka na dr. Nijaza Durakovića iz partijskih organizacija Saveza komunista iz većinskih srpskih dijelova Bosanske Krajine. Dakle, po svaku cijenu su se morali ukloniti iz vlasti Bošnjaci koji bi mogli parirati velikosrbima, a dovesti Izetbegović na čelo Muslimana.

IZETBEGOVIĆEVA METODOLOGIJA UNIŠTENJA REPUBLIKE BiH

Izdaja je veoma složena stvar, a projekat razbijanja BiH se zasniva na izdaji. Svaki izdajnik može nanijeti ogromnu štetu, a pogotovo ako je na čelu države. Hajdemo hladno razmisliti o tome zašto u zaštiti BiH nije primjenjeno internacionalno pravo, tj. kako je došlo do toga da se ne primjenjuje internacionalni zakon, nego da se o BiH pregovara s agresorima, te smo tako stradali.

Kada su dvije strane u sporu, onda postoje dva načina rješavanja toga spora, i to:

1. normativno

2. dogovorno

Tako je i logično. Na primjer, ako te neko bez razloga udari, ti ga možeš tužiti, a možeš se sa njima vansudski nagoditi i “mirna Bosna”. Potpuno isti principi vrijede i u internacionalnom pravu.

Kada je izvršena agresija na BiH, Savjet sigurnosti UN je počeo problem agresije na BiH rješavati normativno, tj. po internacionalnom zakonu. Rezolucijom, 752 Srbija, CG i JNA su proglašeni agresorima, i 15. travnja 1992. godine je Bush, na osnovu te rezolucije, dao Četncima ultimatum da “se u roku od 15 dana povuku iz BiH”. Tada Izetbegović hitno odlazi u Skopje na pregovore sa generalima JNA. Time je Izetbegović ODUSTAO od NORMATIVNOG rješavanja Krize u BiH i PREŠAO NA DOGOVORNI način.

Tada svijet, jer se prešlo na nagodbu, imenuje Owena i Vancea kao medijatore, tj. posrednike u pregovorima između “zaraćenih strana”. Posrednici nisu sudije, oni ne donose odluke, njihov zadatak je samo da prouče stavove obje strane i da namirišu gdje bi se pregovarači mogli naći, tj. pod kojim uslovima bi se mogli dogovoriti. Njegova uloga je u suštini ista kao uloga posrednika u prodaji npr. kuće. Dakle, to što je Owen (a kasnije i ostali posrednici) davao nepovoljne prijedloga po BiH, je samo zato što je vidio da ce takvi prijedlozi biti potpisani od strane Izetbegovića.

Inače, Izetbegoviću je objašnjeno što je uloga posrednika, tj. da posrednik ne diktira, nego da posrednika smo traži formulu sa kojom bi se obje strane složile. U stvarnosti, posrednik može prijetiti samo agresorskoj strani, jer ako ne uspiju pregovori, dolazi do normativnog kažnjavanja agresora.

To je i Christofer jasno rekao, da se može prijetiti Srbima, a Bošnjacima ne može. Poznato mi je da su Izetbegoviću mnogi bosanski patrioti slali poruke da ne pregovara sa Karadzićem i Bobanom, ali je on govorio, da “mora pregovarati, jer ćemo mi biti krivi ako ne pregovaramo”. To je velika Izetebgovićeva podvala, jer ne može žrtva postati krivac samo zato sto neće da se nagodi, nego insistira na normativnom, tj. zakonitom, rješenju spora.

Dakle, posrednici u pregovorima nisu nikada ništa odlučivali, oni su samo predlagali, a jedini koji je donosio odluke je bio Izetbegović koji je svaki prijedlog podjele BiH potpisisvao, mada druga strana nije, i tako se išlo sve dalje i dalje u korist razbijača Bosne. Nažalost, Alija nikada neće odgovarati u Hagu, jer je on odgovoran jedino narodu Bosne i Hercegovine, a narod nije dovoljno politički zreo da pronikne u izdaju, jer izdaja je veoma složena stvar, i zato je kazna za izdaju veoma teška u svim civiliziranim državama svijeta.

***

Uloga Alije Izetbegovića u BH ratu je potpuno razotkrivena i SDA hvata panika

https://srebrenik.info/2019/02/08/uloga-alije-izetbegovica-u-bh-ratu-je-potpuno-razotkrivena-i-sda-hvata-panika/

By

admin

February 8, 2019

“Pratim ove proslave Dana Armije Republike BiH sirom BiH – govore ratni komandanti, borci, i sto je interesantno, NIKO NE SPOMINJE ALIJU IZETBEGOVICA.”

To je zaista dobra vijest. Kratko objasnjenje zasto se vise nikoji covjek od integriteta ne usudjuje da hvali Aliju Izetbegovica u bilo kojem pogledu je to sto su dokazi o Izetbegovicevoj izdaji RBiH, o njegovom srpstvu i o njegovoj prefriganosti i lopovluku toliko pritisli BiH javnost da je rezimski otpor istini postao uzaludan, cak i pored tako dobro organizovanih i financiranih rezimskih medija u sluzbi ocuvanja Alijinog zivotnog djela.

Kao jednu ilustraciju novih dokaza koji se pojavjuju o tome ko je zaista bio Alija Izetbegovic, navodimo izvod iz jednog veoma dugackog clanka kojega Nihad Filipovica objavljuje u nastavcima.

Prije citanja clanka, napomenimo da nam se cini da Nihad Filipovic pise taj clanak tako da pomiri svoje ranije stereotipno pisanje o Aliji kao o velikom muslimanu i bosnjackom “nacionalisti”, sa novim dokazima koji nesumnjivo ukazuju da je Alija Izetbegovic bio samo posrbica i srpski agent. Nazalost, time je on svoj ogromni trud upropastio. Ovo mu je bila prilika da prevrne list, i da zaboravi na apologetiku, i da pocne pisati istinu i samo istinu.

Slijedeci clanak objavjujemo za pametne, one koji ce znati ispravno protumaciti gole cinjenice, a koje je Filipovic iznio u tome nastavku.

Evo jednoga primjera, kako ce svaki objektivan poznavalac onoga vremena sa zdravim razumom protumaciti razloge i posljedice povezivanja Alije Izetbegovica i dvojice Mladih muslimana, Halida Kajtaza i Hasana Bibera.

Jugoslovenski rezim (citaj: preobuceni cetnici) drakonski kaznjava istinske Mlade muslimane, strijelja ih ili osudjuje na robije preko 10 godina, sa kojih neki ne izlaze zivi. Alija Izetbegovic dolazi sa tada trogodisnjeg odsluzenja vojnog roka (citaj: sa zavrsene obuke, koja se u Sarajevu po njegovom povratku prikazuje kao trogodisnja robija). Alija Izetbegovic dolazi sa navodne “robije” sa oreolom Mladog muslimana i kao takav uspijeva da uspostavi vezu sa dvojicom preostalih istinskh Mladih Muslimana, Kajtazom i Biberom, koji su se do tada uspjesno, pune tri godine, krili od policije. “Slucajno” tada i oni bivaju otkriveni i uhapseni i po brzom postupku osudjeni i strijeljani.

Kao takav, dragocjen agent rezima, Alija Izetbegovic i njegova supruga dobijaju sve moguce povlastice namijenjene upravo najvaznijim ljudima u tadasnjem rezimu. Kao sto znamo, tek mnogo kasnije je Alija Izetbegovic dosao u sukob sa rezimom, kada je u Republici BiH pobijedila patriotska garnitura Hamdije Pozdreca, Branka Mikulica, Brace Kosovca, Munira Mesihovica, Dr. Fuada Muhica, koja je sudila Aliju za pokusaj rusenja Ustavnog uredjenja Republike BiH. Nazalost, kasnije je Alija uspio upravo ono zbog cega je bio osudjen od patriota Republike BiH u osamdesetim, uspio je da srusi Ustav Republike BiH u devdesetim kada svojim potpisma osniva Republiku srpsku.

Zaista je za nekoga sa takvim politickim profilom, ko se usput i sam otvoreno izjasnjavao kao Srbin, tesko izvuci bilo koji drugi zakljucak osim da se radi o najkvalitetnijem srpskom agentu, a to ne moze biti neko ko je samo placen ili natjeran u to, jer tako dosljedan, cijeli zivot na istom projektu ostaje samo neko ko je istinski (srpski) rodoljub.

Slijedeci naslov je nas, buduci da naslov cijeloga serijala nista ne govori specificno o slijedecem nastavku.

_______________________________________

7. DA LI JE ALIJA IZETBEGOVIC OTKRIO JUGOSLOVENSKOJ POLICIJI MLADE MUSLIMANE KAJTAZA I BIBERA!?

Pise: Nihad Filipovic

Ako je osnivacki skup “Preporoda” održan negdje na jesen 1945. godine (i pored najboljeg nastojanja nisam uspio u internet pretragama naci tacan datum održavanja tog skupa), a Alija Izetbegovic uhapšen na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji i izveden na sudenje 01. marta 1946. godine, to onda znaci da je on u period od održavanja osnivackog skupa “Preporoda”, negdje s jeseni 1945. godine i otpocinjanja sudenja pred vojnim sudom 01. marta 1945. godine, otišao na odsluženje vojnog roka. Jesen kalendarski pocinje 21. septembra, a to onda znaci da bi tacan datum Izetbegovicevog odlaska na odsluženje vojnog roka, mogao biti svaki datum u tom rasponu od negdje pet mjeseci od osnivackog skupa “Preporoda” do hapšenja na odsluženju vojnog roka u JNA i otpocinjanja sudenja. Prema cl. 17. Pravilnika za izvršenja Zakona o vojnoj obavezi državljana Federativne Narodne Republike Jugoslavije (Službeni list FNRJ br.42/46), vojni rok je te, 1946. godine, trajao tri godine, a za tzv. hranitelje porodica (one bez kojih se porodica ne može izdržavati) i kasnije za fakultetski obrazovane, vojni rok je bio dvije godine. Alija Izetbegovic te 1945. na 1946. godinu, kada je pozvan u vojsku, nije bio oženjen, nije bio prema tome porodican, te nije bio ni hranilac porodice. Kada se sve ovo zna, onda se logicki otvara pitanje: ako je Izetbegovicu, na tom procesu koji je poceo 01.03. 1946., izrecena kazna od tri godine zatvora, a vojni rok je tada trajao tri godine, kako je onda moguce da je Izetbegovic iz zatvora izašao tacno nakon tri godine od izricanja kazne, tj. 01.03.1949. godine.

Ovo fakticki znaci: ili je Izetbegovic odslužio puni vojni rok od tri godine, pa je otpušten u civilstvo, ili je izdržao kaznu zatvora od tri godine, prema presudi na procesu iz marta 1946. godine, pa je po izdržanoj kazni osloboden. Kako god bilo, evidentno je da je Izetbegovic tih kriticnih godina odslužio jedno ili drugo, ali ne i jedno i drugo tj., nije mogao služiti vojni rok, što je bila zakonska obaveza i ujedno, ili u isto vrijeme, izdržavati kaznu zatvora prema presudi sa procesa 1946. godine (ta mogucnost uracunavanja kazne zatvora u vojni rok cini nam se nelogicna i malo vjerovatna), a to bi onda znacilo da Izetbegovic nije trebao biti otpušten u civilstvo odnosno na slobodu 01. marta 1949. godine. Najraniji datum sa kojim se on mogao naci u civilstvu i na slobodi je negdje u septembru 1951. g. ili pocetkom 1952. godine. Tek to bi znacilo da je Izetbegovic u cjelosti odslužio zakonski obavezan trogodišnji vojni rok i izdržao u cjelosti izrecenu kaznu zatvora od tri godine.

Naravno, postoji i mogucnost pomilovanja, ali to bi bio presedan – da je neko pomilovan, a ni dana nije proveo na izdržavanju izrecene kazne! Sem toga, nema cak ni indicija, a kamo li opipljivije faktografije koja bi nas upucivala na tu mogucnost. Druga mogucnost je da mu je vrijeme od šest mjeseci provedeno u partizanima, uracunato u vojni rok. U tom slucaju, ne bi služio tri, nego dvije godine i cetiri mjeseca. Ali i tada, ostaje mu služenje kazne zatvora od tri godine, dakle ukupno pet godina i cetiri mjeseca. A to onda znaci da se nikako na slobodi i u civilstvu nije mogao naci u martu 1949. godine, nego znatno kasnije. Tako da zaista, ostaje ova zagonetka oko Izetbegovica i prelamanja njegovog vremena provedenog na odsluženju vojnog roka od tri godine, sa onim na izdržavanju kazne zatvora, takode od tri godine. I dok god je te zagonetke, dok se god precizno ne odgovori na ovo pitanje, ostaje sumnja i pitanje: šta se stvarno desilo sa Izetbegovicem prilikom hapšenja 1946. godine?

Prica biva još kompliciranija nakon Izetbegovicevog otpuštanja u civilstvo i na slobodu, 01. marta 1949. godine. Cim se našao u Sarajevu, Izetbegovic traži kontakt sa “Mladim muslimanima” i ide na vrata, u nekim izvorima nalazimo Halida Kajtaza, a u nekim drugim Hasana Bibera. Kako god bilo, pokucao na jedna ili druga vrata, cetrdesetak dana poslije, u talasu hapšenja, vlasti hapse obojicu, i Kajtaza i Bibera, sude im, i uz još neke pripadnike organizacije, osuduju ih na smrt. Interesantno je kako je u biografiji Izetbegovica, koju nalazimo na internet stranici “Muzej Alije Izetbegovica”, odjeljak: “Prvi boravak u zatvoru”, opisana ova epizoda iz njegovog života (preneseno iz knjige Zehrudina Isakovica “Biografija Alije Izetbegovica, 1925.-2003.”); citat: “Preko Hasana Bibera, potpuno tajno, Izetbegovic se ponovo povezao sa „Mladim muslimanima“. Tacno cetrdesetog dana njihovog kontaktiranja, 11. aprila 1949., Biber biva uhapšen. U istrazi su ga strašno pritiskali da svjedoci o ponovnom Alijinom mladomuslimanskom angažmanu. On je, medutim, ostao cvrst, dok drugi clanovi organizacije još uvijek nisu znali za Izetbegovicevu aktivnost. Tako je, zahvaljujuci Biberu, ostao na slobodi, u kojoj, još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora, prakticno još uvijek nije imao vremena uživati. Biber je na sudenju u julu osuden na smrt, a revnosni komunisti su kaznu realizirali vec u oktobru 1949. godine”.

Ista ova epizoda iz Izetbegovicevog života na internet stranici “Mladi muslimani”, iz pera sekretara te obnovljene organizacije Anesa Džunuzovica, i njegovog, ranije u ovome radu pominjanog clanka, procitanog na tribini “Alija Izetbegovic i Mladi muslimani”, Konjic, 2014., opisuje se ovako: “Da nije bio uhapšen 1946. godine Alija Izetbegovic bi vjerovatno bio medu ovima koji su ubijeni 1949. Allah dž.š. je htio da ga sacuva za kasnija vremena. A veliki doprinos da Alija ne bude ponovo uhapšen te 1949. godine imao je Hasan Biber. Naime, Alija je izašao iz zatvora 40-ak dana prije hapšenja Hasana Bibera i drugih. I odmah je stupio u kontakt sa Hasanom. Pošto je bilo kratko vrijeme, a ”Mladi muslimani” su funkcionisali tada zbog zaštite u manjim grupama, njegovo vracanje u ”Mlade muslimane” nije došlo do drugih pripadnika organizacije, samo je Hasan bio sa njim u kontaktu. Medutim, Hasan tokom ispitivanja komunisticke tajne policije nije otkrio Aliju”.

I Isakovic i Džunuzovic ovdje, kao da prepisuju jedan drugog, gotovo pa u slovo tvrde, prvo: da je nakon puštanja na slobodu Izetbegovic tajno ostvario kontakt sa Biberom, i drugo, da Biber nije u istrazi odao Izetbegovica, iako su ga „strašno pritiskali“ da svjedoci o ponovnom Izetbegovicevom ilegalnom angažmanu. Dakle, na ovome primjeru se vidi do koje mjere ide banalnost i površnost nekih nazovi oficijelnih biografa, a u stvari Izetbegovicevih apologeta (apologet, onaj koji brani ili velica nekog ili nešto). Kako se Biber ponašao u istrazi to se jedino može naslutiti iz službenih dokumenata s tim u vezi; a kako je UDB sastavljala ta dokumenta (zapisnike) i od osudenika iznudivala potpise na iste, precizno je opisano, u vec toliko puta u ovom tekstu pominjanoj knjizi Seada Trhulja “Mladi Muslimani”, tako da i to treba „prosijavati“ kroz racionalno sito logickog prosudivanja. Konkretno, Bibera što se tice, iz zapisnika sa njegovog saslušanja, kojeg su jasno njegovi isljednici sastavili, a Biber je to samo potpisao, izlazi da je Biber bio kooperativan; on cak hvali policiju da su postupali sa njim korektno, da su mu dozvolili lijecenje (ne kaže se od cega). Ovo naravno ne mora znaciti da je Biber saradivao sa isljednicima i mi, vec iz pijeteta prema ubijenom Biberu i vjerujemo da nije; na kraju krajeva on je osuden i ubijen, a zapisnik je mogao potpisati takav kakav mu je poturen, cisto iz oportunizma, da bi izbjegao teška zlostavljanja kojima su iznudivana priznanja. Medutim sve skupa nam ukazuje na artificijelnost pozivanja na Bibera koji tokom ispitivanja nije odao Izetbegovica. Prije svega ako su ga u istrazi pritiskali da svjedoci o ponovnom Izetbegovicevom ilegalnom angažmanu, to znaci da su znali za njegovu posjetu Biberu odmah nakon što se po otpuštanju na slobodu našao u Sarajevu. Jasno, moglo je biti da je Izetbegovic samo navratio do Bibera na kafu, ali o tome ne znamo ništa. Kao što, kratko i direktno kazano, ni Isakovic ni Džunuzovic o tome ne znaju ništa, ali smo mi makar, za razliku od spindoktora i službenih proizvodaca politicke magle poput njih dvojice, duhovno otvoreni u tom smislu i spremni na preispitivanje svake mogucnosti.

Na istoj razini je i tvrdnje kako se Izetbegovic “tajno” povezao sa Mladim muslimanima nakon što se našao na slobodi 1949. godine, i to povezao se odmah po izlasku na slobodu, kako piše Isakovic, “još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora”. I ovdje je rijec o srozavanju ocekivanog autorskog standarda u pristupu temi, cime se autori prije trude dati svoj doprinos konstrukciji mita o Izetbegovicu starijem, koji se eto, “još neoporavljen” od netom odležane zatvorske kazne, žrtvuje i ukljucuje ponovo u ilegalni rad, nego što nastoje autorski nepristrano sagledati temu tj. predmet njihovog interesa. Naravno, svako lišenje slobode je traumaticno i sigurno je da je psihološki ostavilo traga i na Izetbegovica. U prvoj fazi izdržavanja izrecene kazne, tretman zatvorenika Izetbegovica je, prema njegovoj izjavi datoj Trhulju, bio grub, sa oskudnom ishranom i svakodnevnim teškim fizickim radovima. Medutim, u drugoj ili u završnoj fazi izdržavanja kazne, kada ga, kako kaže po kazni, iz Sarajeva gdje je u to vrijeme služio kaznu i bio blizu rodbine, koja ga je mogla posjecivati, šalju u Vojvodinu, na granicu sa Madarskom, gdje radi za poljoprivredno dobro „Belje“, i gdje ostaje zadnjih šest mjeseci kazne, bez posjete rodbine, što bi trebalo razumjeti kao sporedni, ali podrazumijevajuci dio kazne po kojoj ga prebacuju iz Sarajeva na daleku madarsku granicu, ali gdje je, za razliku od situacije do tada, vrlo dobro hranjen, pa se sa izdržavanja kazne vraca na slobodu tjelesno oporavljen, zdrav i u najboljoj kondiciji; tako da imajuci sve ovo u pameti, ovu Isakovicevu konstataciju o Izetbegovicu, koji se odmah po puštanju na slobodu „još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora“ treba i u ovome cinjenicnom kontekstu sagledavati.

Sa druge strane, vjerovatnoca da je Izetbegovic mogao ostvariti tajni kontakt sa Biberom, u ono vrijeme, u onim prilikama, i to odmah nakon što je otpušten na slobodu, kada je i dalje u fokusu pažnje nadležne državne službe, da se poslužimo jezikom prirodnih znanosti, ravna je apsolutnoj nulu. Izetbegovic je kao deklarirani i osudivani politicki protivnik, obzirom na karakteristike politickog sistema i odnosa koji su tada vladali u Jugoslaviji, morao biti pod policijskim nadzorom, i dakako da je i on sam to znao; to je naprosto blisko pameti covjeka prosjecne inteligencije, a kamo li nije bilo jasno Izetbegovicu, koji je bio naglašeno inteligentan covjek. Prema tome ako se to zna, onda prva stvar koju radiš kada se nadeš na slobodi, k tome još i neoporavljen od netom izdržane zatvorske kazne, nije traženje veze radi obnove oponentske politicke aktivnosti, jer na taj nacin otkrivaš svoje veze i kontakte i dovodiš ponovo i svoju i njihovu sigurnost i slobodu u opasnost. A ako vec ideš tako, onda prvo prelaziš u ilegalu, zameceš trag i tek tada stupaš u kontakt sa ljudima za koje znaš da su ti veza sa ilegalnom organizacijom.

Druga mogucnost ovdje je da je Izetbegovic vrbovan od strane Udbe (od UDB, skr. za Unutarnju državnu bezbjednost), tj. da se, u ovoj ili onoj mjeri, našao na nekoj podrazumijevajucoj, precutnoj ili izricitoj tacki dodira sa Službom, gdje su im se interesi u nekoj mjeri približili ili cak preklopili. To se moglo desiti nakon njegovog hapšenja, isljedenja i sudenja 1946. godine ili u toku izdržavanja kazne, da bi recimo izvukao maksimum moguceg iz situaciju u kojoj se nalazio, jer je više od pola vremena tokom izdržavanja kazne, kako kaže u razgovoru sa Trhuljem „bio gladan“; pa je onda tim slijedom kontakt sa Biberom ostvario ciljano, da bi odradio ono što je preuzeo kao obavezu od Udbe. Naravno, u slucaju da je Izetbegovic zaista ostvario „prijateljski“ kontakt sa Službom, gdje su im se interesi našli na nekoj tacki dodira, onda je mogao i ranije odati Bibera, pa nije bilo potrebe navoditi policiju na njegova kucna vrata. A opet ako je doista Izetbegovic ovdje djelovao na liniji dodira sa Službom, mogao je imati zadatak ukljuciti se u ponovni rad organizacije, gdje bi onda Udba snimala situaciji, neko vrijeme pratila aktiviste, slagala kockice, uporedivala informacije kojima vec vlada sa novim informativnim dotokom itd.; nakon cega naravno slijede hapšenja i sudenja, kao što su i uslijedila, cetrdesetak dana nakon Izetbegovicevog reaktiviranja.

Koliko god ova misao o Izetbegovicu saradniku Udbe, nekome izgledala radikalna, ona je potpuno legitimna i ostaje kao takva sve dok se stvarno ta magla oko Izetbegovica u tom vremenu ne razbije i jednom za svagda na svjetlo dana iznesu cinjenice i utvrdi istina. Da li ce se to desiti i kada (ako ikada), ostaje upitno? Ali izvjesno je, ukoliko se to ne desi, ukoliko ostane taj misteriji oko Izetbegovica u tom vremenu, onda historijski ostaju i pomenute sumnje. Imena ce se samo mijenjati, a javljace se uvjek iznova neki novi ljudi koji ce u javnost izlaziti sa takvim tezama. Naravno, to bi se dešavalo cak i kada bi sumnje u vezi sa Izetbegovicem u ovome vremenu, jasno, nedvosmisleno, cinjenicno potkrijepljeno itd. bile osvjetljene, demantirane i time jednom za svagda riješene. Historijskom revizionizmu svjedocimo cak i na tako nedvojbenoj historijskoj cinjenici kakva je holokaust nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, a da se sa istim fenomenom ne bi suocavali na nekim, manje ili više perifernim, detaljima iz života stanovitih historijskih licnosti. Pa ipak, koliko god historijski revizionisti trabunjali i negirali cinjenicu holokausta i genocida nad Jevrejima, Romima ili u našem Regionu nad Bošnjacima sa strane cetnickog pokreta i Srbima sa strane ustaškog pokreta, utvrdene historijske cinjenice ipak ostaju kao takve, i nikakva reinterpretacija povijesti ih ne izmjeni. Jednako tako se može kazati i za ovu tajnovite momente kojima se bavimo u ovome tekstu, a vezani su za neke biografske detalje rahm. predsjednika Izetbegovica: jednom osvjetljeni oni ostaju u kolektivnoj memoriji kao historijska cinjenica i nikakvo politikantsko iskrivljivanje ih ne izmijeni. A da postoje snage kojima je u interesu da ovakvi detalji iz Izetbegovicevog života ostanu historijski neosvijetljeni, u to ne treba sumnjati. Jer samo neosvijetljeni, ovi detalji se mogu destruktivno koristiti u politickoj igri protiv Bosne i njenog vecinskog bošnjackog naroda. Ta historijska utakmica u Bosni i oko Bosne je još u toku i to je razlog, bar što se tice naše price, zašto se tajni policijski arhivi i dosije pojedinaca ne otvaraju i drže kao državna tajna i nakon protoka, evo u predmetu Izetbegovic, sedamdeset godina od tih zbivanja. Ukoliko naravno ta kriticna dosijea uopce još i postoje, jer nije iskljuceno da su isti uništeni, i da je to uradeno upravo racunajuci na historijsko trajanje borbe za Bosnu i potrebu da se operu neka imena, unište neki kompromitirajuci dokazi i da se tako stvore trajne pretpostavke mraka i politickih spekulacija oko nekih kljucnih cinjenica…

Za nas je osvjetljenja ovih tonova u biografskoj slici rahm. predsjednika Izetbegovica znacajno, jer ako bi se to desilo, onda bi se moguce, u sasma novom svjetlu sagledavali neki njegovi politicki potezi, specijalno u toku rata 1992.-1995., koje je inace, sa stajališta bosanskog državnog interesa (a to znaci nacionalnog i gradanskog) i interesa bošnjackog naroda, nemoguce racionalno pojmiti. Šta se ovim želi kazati? Pa evo, primjera radi, koje-kuda u medijima, od štampe do interneta, mogu se naci izjave advokata Rajka Danilovica, covjeka koji je 1983. g, u poznatom tzv. Sarajevskom procesu, branio Izetbegovica i grupu muslimanskih intelektualaca pohapšenih u osnovi zbog verbalnog delikta, gdje Danilovic kazuje, kako u svojoj karijeri nije sreo covjeka koji bolje razumije duh prava od Alije Izetbegovica.

I onda se dešava da taj isti vrsni poznavalac duha prava, u osvit rata i tokom rata, nakon što je položio zakletvu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, na temelju tog ustava, jer mu je to tako tada odgovaralo u njegovim politickim proracunima, legalno raspisao referendum o neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine, da bi nakon toga cina, logicki zakljucak je jer mu je to tako odgovaralo u novoproizvedenoj politickoj situaciji, napustio polje prava, odbacio ustav na koji se zakleo, gurnuo u stranu cijelu državno-pravnu pozitivisticku tradiciju Republike BiH, i na toj osnovi otvorio ili ušao u pregovore o sudbini države. To je kao kada bi izašli igrati fudbalsku utakmicu, a nema ni sudije niti bilo kakvih pravila igre!

Drugim rijecima, ovaj primjer nam kazuje kako i koliko je Izetbegovic bio svjestan znacaja prava u postjugoslavenskom pozicioniranju Republike BiH, pa u trenutku i okolnostima kada mu to treba, poziva se na pravo tj. Ustav Republike BiH, a u drugim prilikama i okolnostima, jednako tako jer mu je to trebalo, odbacuje pravo i Ustav RBiH. Dakle to zaista radi, ili covjek koji je zalutao i takav izgubljen se našao u funkciji šefa države, ili onaj koji je izvrstan poznavalac duha prava, zna šta radi i radi to planski. A ako je ovo drugo na djelu, onda je pitanje, koji je to plan. Pravilan odgovor ili makar dio odgovora na to pitanje, moguce se krije upravo u tajnom policijskom dosijeu Alije Izetbegovica.

U daljem toku ove price nalazimo neke nove mutne ili nedovoljno, ako ikako, osvjetljene elemente Izetbegovice biografije. Za sudenog i osudenog politickog protivnika nove komunisticke vlasti neocekivano, posebno u vremenu teške represije spram politickih oponenata, kakvo je bilo u Jugoslaviji toga vremena, nalazimo Izetbegovica pristojno situiranog; prema Cengicevim navodima iz njegove knjige “Alija Izetbegovic, andeo mira ili jahac apokalipse”, nalazimo ga u komfornom stanu kojega dobiva u strogom centru Sarajeva, na rukovodnim poslovima i prema tome solidno placenog. Nakon što je završio Pravni fakultet u roku od dvije godine, narednih desetak godina Izetbegovic radi na raznim gradilištima, najviše u Crnoj Gori, sedam godina, gdje je, negdje nalazimo vodio kadrovske poslove, a negdje da je upravljao izgradnjom hidroelektrane “Perucica” kod Nikšica; svejedno, i u jednom i u drugom slucaju, poslovi su rukovodeci. Kao kuriozitet svoje vrste, poput tracarskog bibera na politicki pilav, dodajmo ovdje i cinjenicu da supruga Alije Izetbegovica, rahm. Halida dobiva posao u zgradi Centralnom komitetu Saveza komunista BiH i citav život, sve do penzije, ostaje tu raditi, u onoj istoj zgradi koju je jedno vrijeme, dok je izdržavao zatvorsku trogodišnju kaznu, gradio njen buduci suprug.

Dakle cinjenica je, Izetbegovic, nakon hapšenja, zatvaranja, sudenja, osudujuce presude i konacnog izlaska ponovo na slobodu, dobiva od države stan i rukovodece rado mjesto, a to nije mogao racunati svaki politicki osudenik, vec su na takav put, kako se to pravnicki kaže, resocijalizacije tj. ponovnog ukljucivanja u društvo, mogli racunati samo pokajnici, samo oni rehabilitirani, oni koji su se takvim pokazali nakon hapšenja i tokom izdržavanja kazne. Drugim rijecima, onaj politicki osudenik koji je ostajao dosljedan svojim idejama, nije mogao racunati na karijeru i poziciju koju Izetbegovic ostvaruje nakon izlaska na slobodu 1949. godine. Takva se eventualna mogucnost, da se bude rukovodilac u preduzecu i narodski kazano, po kratkom postupku i koliko se da sagledati, bez problema, dobije stan i gradi uspješna karijera, to se otvaralo samo onim bivšim politickim zatvorenicima, koji su, osim uslova strucnosti odnosno potrebne profesionalne kvalificiranosti, bili kooperativni, koji su se uklopili i makar i deklaratorno prihvatali, ali svejedno, prihvatili postojece stanje odnosa i ocitovali se pokajnicki. Oni drugi koji su ostajali dosljedni u svojim uvjerenjima i nisu iskazivali pokajanje nisu mnogi racunali na takve povlastice…

Poznati su slucajevi mase Informbirovaca (od “Informativni biro komunistickih i radnickih partija”, što je bila istocnoevropska organizacija komunistickih partija pod dominacijom Saveza Sovjetskih Socijalistickih Republika), dakle ljudi ideološki bliskih komunistima, a ipak prema kriteriju Komunisticke partije Jugoslavije, politickih protivnika njihove vlasti (pa su zbog toga isti bivali hapšeni i slati na cuveni Goli otok na prevaspitavanje), gdje su isti, nakon izdržane kazne (a da prethodno nisu cak ni sudeni, npr. takav je slucaj mog oca, da se opet pozovem na njegovo iskustvo sa komunistickim vlastima), i nakon što bi se našli na slobodi, a ostajali su dosljedni u oponiranju Titu i politickoj liniji Komunisticke partije Jugoslavije, pa su, opet da kažem, kao moj otac npr. lupetali po kafanama i sprdali se sa Titom, eto i takvi su solo igraci i politicki verbalni žongleri, bez da su ikakva stvarna opasnost za vladajuci režim, nailazili na teške problem oko iznalaženja zaposlenja, rješavanja stambenog pitanja, bivali su i dalje pod policijskim nadzorom (pa je moj otac, sjecam se živo toga sedamdeset i neke, kada je Tito dolazio u Sarajevo, prenocio njegov boravak u Sarajevu u sarajevskom Centralnom zatvoru), i tako dalje i tome slicno.

Dakle, ne bih želio da se ovo razumje maliciozno, biva kao pakost, zloba i necasna namjera, ali istine radi, neka neko ko to zna, evo recimo, sin rahmetli Izetbegovica, Bakir Izetbegovic, neko od njegovih živih prijatelja iz tog doba, suboraca ili tek komšija i poznanika, uz pretpostavku da je Alija Izetbegovic tog dana i te noci bio u Sarajevu, neka dakle neko koji to zna, izade u javnost i kaže gdje je prenocio Alija Izetbegovic uoci, na dan ili noci Titovog boravka u Sarajevu, datum taj i taj, a godina je, ako se ne varam, bila 1971. Ako je te noci uz mog oca u zatvoru bio i kasnije prononsirani, a eto vidimo vec tada na oku Službe, srpski nacionalista Rajko Petrov Nogo, koji je tu tek na pocetku svoje velikosrpske nacionalisticke karijere, piše pjesmice i dikanski se provaljuje po sarajevskim kafanama, de, ako boga dragog znate, de mogao te noci zanociti takav kalibar velikomuslimanskog nacionaliste i panislamiste, fundamentalist i ko zna šta mu još sve nije prišivano, Alija Izetbegovic, deklarirani politicki protivnik režima još iz 1945.-6. godine, bivši robijaš koji i po izlasku na slobodu ostaje opozicionar, pa je tako tu skoro, takorekuc pred tu Titovu posjetu Bosni i Sarajevu 1971., godinu dana ranije, dakle 1970., u Beogradu, publicirao svoju “Islamsku deklaraciju”, za koju navodno, iako su mu tu knjigu zabranili za distribuciju po Jugoslaviji, ne zna Služba, ni ona u Beogradu, ni ona u Sarajevu. Biva saznace tek 1983. godine, pa ce tek tada sudski goniti Izetbegovica i grupu tzv. “muslimanskih intelektualaca”.

Procijenite sa slike da li je Alija zatvaran ili nagradjivan i zašto?