RAŠOMONIJADA NA IZRAELSKI NAČIN – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

RAŠOMONIJADA NA IZRAELSKI NAČIN

.

Διότι όπου είναι το πτώμα, εκεί θα μαζευτούν αετοί

כי באשר החלל שם יקבצו הנשרים

Jer tamo gdje je leš, okupljaju se orlovi

(ΚΑΤΑ ΜΑΘΘΑΙΟΝ – Jevanđelje po Mateju, Mat. 24,28)

.

 Filosofija je majka sveg znanja, ali je raznorodni “filoZofi” pretvoriše u sluškinju “vjere” i “vjeroučenjaka”. Mukotrpno će biti iskopati znanje ispod naplavina cunamija milenijski taloženog zla. Ali, i za jedno jedino zrno bisera vrijedi podnijeti tu žrtvu i kopati po đubrištima, tim spomenicima beščašća i democidne psihopatologije. Ali, kad drugog izlaza nema, kamen se kamenom izbija. Njihovim sredstvima, na njihovom terenu. Inače, bez muke velike, ništa ne bi pokrenulo humanost da se bavi poslom mrmaka.

Ako je to ipak satisfakcija, dragocjeno je svako saznanje koje se može univerzalno primijeniti kao nenadmašan instrument u odbrani istine. Taj instrument je u ovom konkretnom tematskom slučaju  apastrahovan  je Novozavjetnim stihom, riječima podnaslova, pripisanih Hristu, u vrijeme kad je upozoravao svoje učenike i narod, da pravovremeno identifikuju zlovjernike i da nauče kako ih prepoznati.

U toj kratkoj rečenici je vjerovatno najsudbonosnije oružje odbrane kojim treba biti naoružan (bio vjernik ili nevjernik, hrišćanin ili ne) svaki čovjek ovog vremena kojeg nazivaju posljednjim.

JEDINA RELIGIJA ČOVJEKA – HUMANOST

Naslušah se i nagledah svega u obesvećenoj zemljici Izraelu. Naučih da ateizam, agnosticizam, monizam, impersonalizam, dualizam, prvozvanost, primordijalnost, odabranost, samo su nazivi za samoobmanu i fatalnu obmanu. Dobar i pošten radi, nikome ništa ne nameće, ako što daruje niko ne zna, ako savjetuje i preporučuje čini to sa stidom kao da je slučajno ušao u tuđi posjed, ako je prosvijetljen povući će se u pustinju i otuda svijetliti kojim zrncem dobrote, iskonske bezinteresne ljubavi, da blagoslovi i bezbjedno provede zalutale i zabludjele kroz lavirinte beznađa.  

Kolektivna svijest puka svela se na iracionalnost mitomanske “osvete”. Intelektualci ili se ne trijezne, ili se sve na kukavičluk svelo, ili tako lažni, sebi dovoljni, gaje “nježne” nacionalističke mitomanske sentimente prema dokazanim genocidašima, ili ubiru lijepe svote novca za svoje puzanje pred moćnicima koji su ih pretvorili u pihtije bez kičme i truna časti, savjesti i ponosa. Ali je sasvim izvjesno samo to da su uspjeli ubiti ili protjerati one najbolje da bi saprofitski opstali u svojoj umišljenoj veličini, uspjevši uvjeriti lakomisleni narod da od njih, silom preostalih, veće “genije” nije zaslužio niti može bolje dočekati.

Doista, kao crne avetinjske ptičurine sluteći novu gozbu okupljali su se raznobojni mantijaši pred pomno pripremani rat i dozivali majke budućih leševa. Znaju oni vješto izvršiti pripreme za pokolj i unaprijed manipulisati podsvjestima svojih žrtava kojima će naplatiti cjelokupan put ljudskog života. Ako i nisu pedofili, manipuliraće prijetnjama paklom zbog pobačaja, ako nisu umiješani u trgovinu ljudima i oružjem, trgovaće onim što otmu u ime rođenja, svadbe, a interesantno je – najviše zarađuju na sahranama. U bijesnim kolima voženi,  putujući plaćenim prekookeanskim letovima ne libe se pričati o bijednim uslovima u kojima rade i za njih parazite odvajaju dio svoje zarade pravi ovozemaljski mučenici. Meni lično jedan mantijaš je pominjao slučaj klaničara koji tako zarađuje u dalekoj Australiji, svakodnevno do koljena u krvi. A ovaj uglađeni fini slatkorječivi gospodin pastor putuje po svijetu od tako ubranog desetka. Rado oni pomažu u ratu, dijeleći tuđe, ali niko od njihovih vjernih ostriženih ovčica ne zna koliko njihovi “Božji advokati” zadrže za sebe.    

Koliko god se trudili, ne mogu sholastičari shvatiti tu problematiku i nadmudriti starije učitelje vrline. Malo ‘guglanja’, malo vlastite intuicije, razmrsih to čudno jezičko klupko u kom su ‘sve krave crne’ (Hegelova ljubomorna optužba Šelinga i njegovog pristupa pitanju filozofije religija objave).

O PETRU, MISTIKU IRSKOM

Nije teško gurnuti već posrnulog. Mnogo teže je podići ga, a pravi je “mazohistički podvig” ostaviti mu svoj najbolji kaput, sa sendvičem i nešto novca u džepu. Činio sam upravo tako, potsmjesi me se nisu doimali. Siromaštvo nisam uzimao niti kao vrlinu, niti kao grijeh. Izrael mi je pomogao da nisam morao tragati za ljudima sličnim meni, lutajući po svijetu. Svi su dolazili k meni, morali su proći kroz kapiju Jafo (Jaffa-gate) u Starom Jerusalimu (Ir ha’Atika, El-Quds).

Posmatrao sam boemštinu, dovitljivost, možda i neko tajno, potisnuto sufijsko umstvo kod svog novog prijatelja Pitera.

Bio je pravi mistik. Primijetio sam njegovu načuljenu zainteresiranost za temu koja se vodila za mojim stolom u istočnom, arapskom dijelu Jerusalima, dok sam nekoj grupi američkih studenata govorio o uzrocima rata u Bosni. Jedan od njih nije bio voljan čuti kritiku njihove vlade te je napustio naše društvo. Nikakva šteta za njegove drugove koji su sa zanimanjem željeli čuti nešto drugo od onog što im plasiraju njihovi mediji.

Naknadno mi je Piter, britanski državljanin na sedmogodišnjem ilegalnom “dopustu” u Izraelu, inače Irac po babi koja ga je odgojila, rekao da bi želio ići u Sarajevo. Odgovorio sam ga od tog nauma (1994.).

Govorio je za sebe da je budist, hrišćanin, judaist, i sufi. Uveseljavalo ga je da proprati ovo posljednje svojim smijehom, posebno podešenim na uvijek istu frekvenciju adekvatnu izgovorenom. Ustvari, tri puta mi je to saopštio, ali po svom običaju da ne zapitkujem, ostalo je na tome, ne saznavši nikakve detalje. Istina, pitao sam jednom, ko je on, ali samo se zagonetno nasmijao. Povezao nas je odnos prema Giordanu Brunu, i moj vrli prijatelj ga je poštovao. Od svih pustinjaka koje sam upoznao, Piter je bio najneobičniji. Bio je beskonačno strpljiv i uz razna dovijanja, uz nešto francuskog i mog šepavog engleskog, za divno čudo, mogli smo razgovarati i o najsloženijim pitanjima vezanim za filosofiju, religiju, politiku, povijest, umjetnost… Poklonio sam mu desetine svojih dragocjenih sati. Zauzvrat, on je pomagao meni da bolje razumijem one pred kojima su sva vrata već odavno bila zatvorena. Zaraslu bradu i vitičastu, obično u rep vezanu kosu mogao je pročešljati jedino čeličnom četkom za pse, a njegov potmuli glas kao da je dopirao iz dubokih podzemnih katakombi povijesti. Inače, enciklopedijski erudita, laureat, preživljavao je teške isposničke dane od bojadisanja enterijera, skučen u jednoj uskoj ostavi arapskog hotela u Starom gradu. Kad su mu otkazali gostoprimstvo, pomogao sam mu da se smjesti na Betaniji kod nekog čudnog namčora. Eh, kojim sam sve misijama prisustvovao krećući se sa Piterom posve slobodan po arapskim selima, dok još nije bilo visokih zidova. Roman za sebe. Nemam kontakt sam tim čovjekom, izgubio se, ko zna da li je uopće živ. Kao svaki misionar mistik, Piter se borio u sebi protiv demona koji su ga opsjedali, i kojima je predano služio. Kada se vratio u Irsku, poslao mi je pismo u kom me pozivao da mu se pridružim i postanem, ni manje, ni više, grkokatolički biskup! Tek tada mi je postalo jasno zašto je poskočio na stolici kada sam Wojtylu nazvao najgorim čovjekom u istoriji. Grkokatolici, unijati, priznaju Papu za svoga poglavara. Da ja postanem biskup?! Da idem u Rim na rukopoloženje i ljubim ruku jednom takvom kakvim sam ga nazvao? Ruku mogu poljubiti samo nekoj posebnoj dami, a i to jednom u mileniju.

(Ova sjećanja zapisao sam prije više od dvije decenije).

A ove novembarske noći 2017. u rani predosvit, u 3.30 h, na već prilično davno prijateljstvo podsjetila me i razbudila misao o ratu i okupljanju lešinara. Tako je to i počelo, prenosili su kosti, drugi im prijetili da će ih još bosti.   Probudila me misao, ustvari biblijski stih na koji me nekom prilikom Piter upozorio: Jer, gdje je leš, okupljaju se orlovi!

Zlatan je Google. Pretraživao sam. Postoje razni prevodi Biblije, pa sam ustanovio da je hebrejsku  riječ  חלל (halal, leš, mrtvac) prevedenu sa grčkog kao πτώμα (tijelo), Vuk S. Karadžić preveo sa lešina. Ustvari, najadekvatniji bi prevod bio:

GDJE SU LEŠEVI, TU SU I LEŠINARI

To bi bila suština. To je taj instrument odbrane, i štit i mač. Od kamena je tvrđi kremen. Lešinarima se jasno i glasno mora reći da su samo uljezi, agenti, špijuni, paraziti, okupatori, petokolonaši, denuncijatori, huškači. Zar je njima mjesto u politici? Ipak, nisu krivi oni. Krivi su svi suviše učtivi, pokorni i skrušeni, suviše blagi, licemjeri i dodvorice, suviše strpljivi i tolerantni, u stvari, suviše kukavice. 

Zanimljivo, još u predvečerje rata, nadređenom šefu Katedre IPP (ideološko-političkih predmeta), pred kojim sam jedini ja usudio se ne samo podići glavu već i javno progovoriti o njegovom kriminalu, mom njuhu već tada bijaše prepoznatljiv kao četnički vojvoda, znao bi se ujutro šepuriti pred nama, sav razdragan: “Oj, kako sam opet noćas lešinario!” (neiživljeni seksualni manijak). U pozadini je ideološka nekrofilija, tj, ‘lešinarenje’, što su tako bliski pojmovi.

Mnogi su se olešinarili o leševe djece, mladića, očeva, djedova. Koliko su djevojčica odveli u roblje, prodali pedofilima, ili čak pobili za transfer organima, to nikad niko neće saznati. Zato tvrdim, ne treba rušiti vjerske objekte, samo ne treba slati djecu u vjerske škole. Neka se isposnici vrate svom siromaštvu i neka polugladni prošnjom i iskrenim propovjedima o ljubavi i slozi zarađuju svoju koricu kruha. Možda će im se sam Onaj o kom propovijedaju tada blagorodno smilovati.    

“όπου υπάρχει ηθική σαπίλα και διαφθορά, εκεί μαζεύονται, δια να δράσουν οι απατεώνες, οι κλέπται και οι εγκληματίαι. Εις εποχάς αποστασίας, παρουσιάζονται ψευδόχριστοι και ψευδοπροφήται).

Gdje su moralna smrad i korupcija, okupljaju se radi prevare, krađe i zločina. U apokaliptičkim vremenima prisutni su pseudo-krst i lažni proroci.

Vladislav Petković Dis je u poznatoj i besmrtno aktualnoj poemi „Naši dani“ lijepo opisao ne samo mentalitet i stanje svijesti i tlačitelja, već i gomile koja ih stvara i nosi plimom svog bezumlja.

Da su bogomolje pretvorene u opservatorije bolje bi bilo za mlade naraštaje, djeca bi bar nešto naučila o Univerzumu i zaboravili bi na posijane otrovne klice vještačkih razlika i mržnje koja će ih voditi do nove gozbe lešinara.