Marjan Hajnal
TAJNA PRAHA ZEMALJSKOG
(iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”)
***
Kad odlete svi ždralovi
Ležao je pored puta, zagledan u smiješne patuljaste oblake, kopljem proboden nešto ispod srca. Uz tutanj bojne opreme i zveket grivni prolazili su nadomak njegove glave umorni legionari u pokidanom poretku. Neki su mrmljali pogrde i prezirno odmahivali. Buku i uvrede upijala je zemlja pod njim odnoseći nemile zvuke daleko u svoju utrobu, a on ih je čuo kako se kao eho vraćaju i iznova mu ranjavaju biće nepodnošljivim bolom. Obrnute slike prašnjavih grivni, ukrašenih raznim gravurama i reljefima, činile su mu se iz blizine tako neobične i nepoznate, kao da ih vidi prvi put, ne osjećajući da slične njima ima i sam na svojim nogama.
Nakon što prođe i zadnji red vojnika, odnekud se prema njemu sjatiše djeca i tri žene od kojih najstarija odvede mališane do sjene obližnjeg drveta, zatim se pojaviše još dvije djevojke. Kada mu jedna od njih donese vrč a druga pridiže glavu, jeknuvši on istrže koplje iz grudi i one se razbježaše uplašene.
Vratiše se kada opet klonu po rijetkom poljskom bilju tek probuđenom poslije kiše. Nikada nije ni pomislio da zemlja može biti toliko bliska i draga, mila i privlačna neodoljivom svježinom. Nije više osjećao bol, samo toplinu života koji ga je napuštao pretvarajući se u crvenu mrlju pod njim. Osjeti da ga male nježne ruke pridržavaju, ali njegove usne nisu mogle piti, vodu ili vino, nije znao. Gledao je samo, oblake i oči, i mali neven u kosi mlade žene, čiji se lik usijecao u blaženi pomen ljepote sa kojim je tonuo u san prozirnog beskraja.
Nalazio je još toliko snage da pažljivo dodirne tobočić sa bočicom, za pozdrav dalekom snoviđenju, ili skorom susretu, naslućujući smisao davnog proročanstva. Ponirući u neki duboki mirisni topli mir, pratio je visoko na nebu jato ždralova. Dok su se dostojanstveno gubili prema sjeveru, njihovo već slabo čujno kliktanje otkidalo je sa obzorja viziju svega minulog i pretapalo se u laki treptaj tako žuđene tišine.
I utrnu svjetlost što je sjala stazama neobičnim, tegobnim i lijepim.
Na njegov štit, rječiti spomenar oslikan tragovima borbi, blage ruke ostaviše nevenov cvijet.
Kada sporog i tihog koraka, bez osvrtanja, konačno svi odoše od svježe humke, pojavi se najplemenitiji glasnik svijeta anđeoskog. Oprezan, pun poštovanja, jedan leptir njihao se na snopu svjetlosti odbljesnute o štit, kao da je moć metala htio preliti u svoje malo čudesno tijelo.
***
Tajna praha zemaljskog
Da li se objava destrukcije Logosa doista mora vezati za Babilon? Nije li bilo i prije i poslije tog legendarnog rascjepa uma drugih sličnih preduslova za obnovu predstava o početku kraja civilizacije? Vjerovatno je jedna strašna noć predodredila taj kraj.
I raniji protivnici jevrejskog monoteizma skrnavili su jerusalimsko svetište, postavljali su biste imperatora na oltar, uvodili nečiste životinje, prisiljavali stanovništvo da se odreknu tradicije i zabrana, pokušavali ih primorati da jedu nedozvoljenu hranu, ukratko, činili im život nemogućim.
U maju 66. godine tiranija prokuratora Gesija Flora dovodi do masovnog jevrejskog ustanka. Iz Cezareje je krenuo na Jerusalim da uguši pobunu i kazni nepokorne Zelote koji mu nisu htjeli platiti danak. Rimske jedinice stacionirane u Jerusalimu su se morale predati, ali Zeloti ih nisu poštedjeli. Prividna pobjeda je nadahnula ustanike u cijelom Izraelu i kao rimski odgovor, u proljeće 67. godine, 60.000 legionara, ili, deset legija, iskrcalo se u sjevernoj luci Ptolemaidi, današnjem Akku, i pridružilo starim posadama.
Jerusalim, godina 70-a, četvrta pod opsadom. Na sjeveroistočnim padinama, sa otprilike istog mjesta odakle je Hristos posmatrao Drugi hram, sjedi Vespazijan, Caesar Vespasianus Augustus Titus, kraće zvani Tito. Sjedi i razmišlja. Već je sedam dana prošlo otkako je ponovo stigao, ali niti se pomjera, niti prima generale.
Znao je koliko nije bio omiljen u Senatu i zašto je upravo on počašćen ovom ulogom koju je trebalo da izvrši.
Znao je da ga zamišljaju kao beskrupuloznog krvnika koji će za ćutanje glavnih svjedoka pristati na svaku ucjenu.
Znao je i za raskol među jevrejskim vođama pobune, a imao je i pouzdane informacije da velika grupa hrišćana priprema bijeg.
I nije ga to toliko moglo navesti na sentimentalnu pomisao da pored već odloženog roka za napad produži mogućnost mirnog raspleta za još sedam dana, koliko se kolebao zbog činjenice da je s pripadnicima jedne posebne grupe unutar jevrejske zajednice, nevješto prerušen, viđen njegov najmlađi sin. Ne bi problem možda ni bio tako dramatičan da on lično nije Kornelijusa postavio za komandanta Prve legije.
U prvobitnom nastupu bijesa činilo mu se da bi ga lično sasjekao ako bi ga sreo, ali, budući da je i sam bio sazdan od sasvim drugačije unutarnje supstance od one vanjske ljušture pokrivene još i oklopom, iz dana u dan tonuo je sve više u tugu i roditeljski očaj. Sreća da je to prvi doznao on, no, šta će biti ako ih otkriju Rimljani iz ekstremne frakcije koji su samo glumili lojalnost Korneliusu?
Ili, ako ih zaustave ostrašćeni i samoubilački zaslijepljeni branitelji grada?
Haos. Otac i sin, na suprotnim stranama. Osvajač i dezerter.
Nešto dalje, u Getsimaniji*1, nalazi se njegov najstariji sin Titus Flavius kome je u potpunosti povjerio komandovanje odlučujućom bitkom.
Oko 24.000 legionara nakon kraćeg primirja čekaju njegovo naređenje za posljednji napad, ali on ne žuri. Čekao je na očev mig, a on kao kamen, sjedi i ćuti. Nakon što je njegov prijatelj Galba umro, Vespazijan je postao jedinim ozbiljnim pretendentom na carsku krunu. Otonu je pripisano samoubistvo, a suparnika Vitelija su navodno ubili zavjerenici iz redova njegove vojske. Vjerovatnom se čini verzija da je Vespazijan od njega preoteo zimske rezerve žita, što je značilo postati gospodarem obilja ili gladi. Vespazijanove pristalice su uspjeli zauzeti Rim 20. decembra 69. godine i uplašenom Senatu nije preostalo ništa drugo do da Vespazijana proglasi carem. Smirivši pobune u zapadnim provincijama Vespazijan je imao više vremena da se posveti stanju u Judeji. Opsada Jerusalima, ostavljena mu da sada on o njoj vodi brigu, zadavala mu je mnogo glavobolja. Titus, Tito, ili još kraće Tit, pridružio se ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da obnovi senatorski ugled. Vespazijan je prethodno neko vrijeme proboravio u Rimu da bi bio ustoličen za novog imperatora. Plašio se podlih smicalica svojih protivnika, međutim, iscrpljeni unutarnjim sukobima, zajednički su polagali sve nade u promisao da ih može ujediniti samo neko ko je kadar svima reći ne i nikome ne polaskati, a Vespazijan je bio idealan tip beskompromisnog tiranina kojeg su se plašili čak i više od Nerona. Bar su mislili o njemu da je takav, a on je svoju ulogu znao vješto igrati. Donekle zbunjen, brzo je odlučio da vojsku pod zidovima Jerusalima prepusti Titu. Vespazijan je dvojici nešto starijih sinova, Titu Flaviusu i Domicijanu, još za života povjerio dio diplomatskih i vojnih mandata, ali nije zaboravljao ni Korneliusa: odredio ga je za generala elitne Prve legije. Tit je bio u nedoumici šta da čini jer je znao glavni razlog očeve sporosti. S druge strane, raslo je nestrpljenje kod vojske i nije mogao predugo čekati. Petnaest dana već je prošlo od Pesaha, mnogi hodočasnici i posjetioci htjeli su van iz grada, međutim, pobjeći se nije moglo, a uhvaćenim bjeguncima se surovo presuđivalo.
A sada, još i ta sramota sa polubratom! Da im se ruga sa zidova i poziva ih da se vrate kućama!
I sam je bio nesiguran u ishod cijelog ratnog pothvata vođenog toliko iracionalnim motivima. Ipak, njegove moralne dileme nisu smjele uticati na izvršenje ratnog plana. Domicijanus se ne bi ni najmanje libio da ga sruši i preuzme mu kontrolu. Kada je u pitanju carska titula ne poznaje se ni rođeni brat. Domicijan je bio suviše hirovit da bi brinuo za bratov i očev ugled.
Kornelius je bio Vespazijanov sin sa robinjom te nije imao pravo da učestvuje u nasljeđivanju. Robinja, dobivena na poklon, tada još sasvim mlada, dovedena iz unutarnjih planinskih krajeva u Solin kroz koji je prolazio, postala je jedinom družbenicom prema kojoj je Vespazijan gajio dublja osjećanja. A ona, od nekog prelijepog vodeničarskog kraja, vječito tugujući za svojim zavičajem, u toj tuzi rodi mu sina i ubrzo umre. Jedinu relikviju koju je imala uz sebe, sa kojom je šapućući razgovarala i pred kojom se molila, bila je mala bočica sa vodom koju joj je plavokosi ratnik, i sam porijeklom iz njenog kraja, nekom prilikom krišom donio s izvora pod Igmanom.
Našli su je jedno jutro u vrtu pored magnolija. U stisnutoj ruci imala je bočicu svoje čarobne vode*2. Za života, nikada se nije dala nazvati robinjom, pokušavala je da pobjegne i uspijevala, ne znajući ni kuda da krene. Vraćali bi je i tada bi kao srna padala u sjetu i nikako nije mogla da shvati ove ljude kojima ništa nije bilo sveto. Nije pila od njihova pića, nije jela od njihove hrane, već samo ono što je sama spravljala. Možda je upravo ta njena posna “jalova” hrana, kako su joj se izrugivali, jednom prilikom spasila samog Vespazijana. Bio se teško razbolio i ona ga je njegovala i pojila napicima od rijetkog bilja koje je poznavala, ali ne kao gospodara, činila je to istom revnošću i samilošću kao što bi njegovala bilo kog drugog bolesnika. Od tada je Vespazijan volio i čuvao još više.
Nije mu bilo lako da je zaštiti od ostalih nasrtljivaca i ljubomornih konkubina, a neki su već i osjetili na svojoj koži da se sa ovom nepokornom ženom ne može postupati kao sa ostalima. Ma koliko su se trudili da joj nadjenu neko ime, odazivala se jedino kao Igmanka. Obasipana poklonima, ničemu nije pridavala značaja, niti je bilo kakva vrijedna stvar mogla potamniti sjaj njenog sjećanja na talase bistre rijeke pored koje je rođena. Kao opčinjena mogla je u noćima mladog Mjeseca sjediti pored Tibra, ali ono što je ona i samo ona mogla čuti, bio je šum neke druge rijeke.
***
Oduvijek je Kornelius bio samo svoj, pristojan, ćutljiv, hrabar i nepokoran. Po blagosti nalik majci, a Vespazijanu sličan po tome što se nikada nije znalo šta misli i šta smjera da učini. Ma koliko da je dječaka odgajao spartanski u njemu je opstajao duboko skriven svijet hranjen čežnjom za slobodom od strogih nazora i principa na kojima se održavala viteška i plemićka tradicija. Iako upregnut u borna kola civilizacije, u najmoćniju imperiju čiji uticaj nikada nije zamro, Kornelius je bio preteča mnogih kasnijih vizionara, sklonih miru i nenasilju, pjesmi i prirodi. Znanja i vještine omogućile su mu da već u dvadeset petoj godini postane komandant legije, ali sada, kada je trebalo da opravda ukazano mu povjerenje i potpomogne očuvanju ionako poljuljane očeve pozicije, odlučio je da se prikloni glasu savjesti i jedne noći je jednostavno nestao. Budnim čuvarima koje je imao svuda oko sebe, naravno, potčinjenih njegovom ocu, nije promaklo da se u posljednje vrijeme Kornelius u tajnosti sastajao sa lijepom Judit. O tome je doznao i njen otac, vlasnik radionice u kojoj je sa tri sina proizvodio muzičke instrumente. Jakovu je bilo tek osam godina, ali je i on pomagao. Malo koji posjetilac da je bio u gradu a da nije kupio nešto od njihovih proizvoda. Uživali su ugled skromnih i tihih ljudi, a sad, odjednom, njihova ljubimica u zagrljaju neprijateljskog oficira!
***
Baklje i lomače što su sa okolnih uzvišenja u potpunosti opkoljavale grad, pružale su sablasan noćni prizor neposredne prijetnje.
– Šta misliš, kada će napasti?, pitala je Judit.
– Ne znam zašto već nije pokrenuo vojsku, glasio je kratak odgovor.
– Da li si siguran u svoju odluku?
– Ako osjećaš koliko mi je stalo do tebe, nadam se da pretpostavljaš i to da sam vam se pridružio iz uvjerenja neodvojivo vezanim za smisao nečega što će uslijediti mnogo vremena poslije nas.
Kornelius nije imao namjeru da se bori protiv svojih. U početku se sakrivao, no, ne izdržavši i samu mogućnost da se bilo ko javno ili tajno naslađuje mišlju da se pritajio pod skutima žene, pojavio se kao duh obasjan mjesečinom i držao besjede dojučerašnjim vojnicima o besmislu i neopravdanosti osvajačkog nasilja. Ali one noći kada su rimski vojnici poslije uobičajenih sodomskih pijanki provalili u jedno od naselja i surovo pobili sve, od osam dana do osamdeset osam godina i nakon što je našao izdišuću trogodišnju Juditinu sestru, u njemu se nešto prelomilo. Plakao je kao da je njegova, izašao je na zidine držeći njeno tijelo preko ruku i urlao:
– O, Rimljani! Zvijeri!
Nije bilo čudno što su mnoge porodične starješine među Jevrejima lično ubijali svoje kćeri i supruge.
Zaboravio je ko je i kome pripada, sjećanje na Rim je u njemu izazivalo sada još samo mučninu i prezir. Odlučio je da će ubuduće voditi jedino svoj vlastiti rat. Videći svoga bivšeg komandanta, razdrljenog, raščupanog, kako ih proklinje sa zidina, vojnici ustuknuše. Nijedna strijela ne poletje put Korneliusa. Iako je njegovim dojučerašnjim saborcima bilo dojavljeno da postoji naredba da ga ubiju kao izdajnika, niko se nije javno odvažio na takav gest. Dok su ga jedni više sažaljevali kao ludu, drugima se doimao kao otkrovenje njih samih i onog što su nosili u podsvijesti. Desetina iz njegove legije mu se jedne noći pridružiše, ostali su zbunjeni protestvovali ili prećutno odobravali. Malo je bilo onih kojih su bili ubijeđeni u opravdanost ove osvajačke misije. Tuđa zemlja stranih običaja, nepoznatog čudnog pisma, zemlja hrabrih ratnika i lijepih ali divljih, odveć gordih i nepotkupljivih žena.
– Šta tražimo ovdje? Za koga? – nerijetko su se pitali oni u kojima glas čovječnosti nije bio posve omamljen i odagnan otrovima beščašća.
Bilo kako bilo, dan konačnog napada neumoljivo se bližio. Kao da nije bilo dovoljno što su deseci hiljada branitelja poginuli u borbama ili su prilikom pokušaja bijega mučki ubijani i raspinjani. Gotovo da nije bilo mjesta na gredama i stubovima, pošto za krstove već odavno nije bilo dovoljno drveta. Posljednje primirje pred Pesah Rimljani su lukavo iskoristili. Malo su se povukli od zidina i kao u znak dobre volje dopustili hodočasnicima i članovima rodbine da uđu u grad. Zatim su zatvorili sve pristupe. Znali su da ionako izgladnjelo stanovništvo neće dugo izdržati pritisak. Podjele i sukobi prvaka su posebno pogodovale padu morala odbrane. Jedino što branitelji nisu znali odnosilo se na gubitak prethodne milosti i da ih njihov Bog više neće čuvati. Hrišćani su vjerovali da je tome doprinijelo kamenovanje Stefana; bila je to posljednja kap u prepunjenoj čaši Božjeg gnjeva na Jevreje. No, oni su i dalje smatrali da je uprkos brojčanoj nadmoći napadača Herodov grad neosvojiv, te su bili ubijeđeni da će i ovaj atak proći kao i prethodni. A Herod Veliki (73. – 4. p.n.e.) zaista kao da je sve bio predvidio, pa i ovakvu eventualnost. Zahvaljujući sistemu tajnih kanala i prolaza, grad nikada nije bio u potpunosti bez dopreme svježe vode i hrane. Da se sticajem okolnosti, zbog praznika, nije učetvorostručio broj ljudi unutar zidina, gladi vjerovatno ne bi ni bilo. Ovako, u posljednjoj fazi opsade, bilo je već i najtežih pojava odstupanja od važećih civilizacijskih normi.
***
I onda, konačno, u miru prvomajskog predvečerja, dok su još trajale molitve, izviđači sa kula jerusalimskih počeše kao sumanuti tuliti u rogove. Svima bi jasno da su Rimljani krenuli.
Bio je to početak bitke što će potrajati do augusta, 9. ava, do kojeg će poginuti (ako je vjerovati Josefu Flaviusu) još 120.000 stanovnika nesretnog Grada Mira, ili, ukupno, 1.120.000 Izraelaca od početka opsade. Još 900.000 ih je bilo zarobljeno. Kako je budućnost izgledala u očima Korneliusa?
Savršeno miran čekao je prvi talas napada. Poznavao je taktiku, do juče je sam komandovao najboljim rimskim oružnicima.
Onda je učinio nešto sasvim neočekivano, koliko je to zaprepastilo njegove nove saborce, još više je iznenadilo Rimljane: dok su legionari postavljali svoje moćne katapulte, Kornelius se spusti sa zida i uputi pravo prema njima. Međutim, jedna pojava iza njegovih leđa iznenadi i njega. Jakov, Juditin najmlađi brat, krenuo je za njim. Korneliusa skoro da napusti hladnokrvnost, no, već je bilo kasno. Vojnici se baciše prema Jakovu da ga uhvate. Skačući kao vjeverica preko kamenja i provlačeći se kroz oštrotrne žbunove ismijavao je vojnike. Mnogo vjekova poslije takvu hrabrost i drskost pokazaće jedan dječak na barikadama Pariza. Jakov je bio Gavroš prije Gavroša, gamen svoga vremena. Iz praćke je gađao Rimljane, nazivajući ih pogrdnim imenima i pjevajući smiješne pjesmice. Ostali vojnici su se smijali dok na kraju ne preusmjeriše pažnju na svog važnijeg posjetioca. Niko nije znao šta da čini. Kornelius je u borbenom stavu stajao i ćutao. Napokon, tri legionara što su prethodne noći pili malo više, ili nisu znali o kome se radi, odvažiše se da ga napadnu. Poslije par minuta borbe ležali su mrtvi. Bio je to jasan znak da Kornelius nije sišao ni da moli ni da pregovara. Dosta je rekao prethodnih dana sa zidova. Znao je da su iza ove opsade njegov otac i braća, da su legionari pripadnici samo neznatno disciplinovane, zavedene, pijane, razvratne i opasne rulje, a iza njegovih leđa da su slobodoljubivi ljudi u svojim domovima, sa porodicama, na zemlji koju im je njihov Bog posvetio nakon dugih lutanja i padova. Nisu mogli ni pomisliti da bi velelepna građevina hrama mogla biti ostavljena bez Božje milosti. Ovoga puta su bili spremni radije da svi izginu nego da se još jednom predaju i krenu u roblje.
Pred njega izađe njegov bivši kapetan Germanik. Kornelius i njega pobijedi, ali ga samo razoruža i poštedi. Plemenitost prema poraženom protivniku je ponekad značajnija od pobjede. Da li će gest dobročinstva imati smisla zavisi od svijesti pošteđenog i od toga da li će shvatiti vrijednost dara. Smatrao je da je s njegove strane ovo bilo dovoljno ohrabrenje braniocima i potvrda da se nije slučajno našao na njihovoj strani. Oni kličući pomogoše njemu i Jakovu da se vrate unutar zidina, uvrstivši ih među svoje heroje.
***
Titus mlađi, Tito, još kraće zvani Tit, nije mogao da povjeruje u sve što su mu prenijeli, ali je Vespazijan sasvim mirno primio vijesti o događaju. Jedino je Domicijan ključao od bijesa:
– Suviše je ropskog i divljeg ostalo u njemu da bi ikada izrastao u šta drugo osim u izdajnika. Kako ocu nikada nije bilo jasno kakvu je zmiju nosio u njedrima?
– Nemoj tako govoriti!, presječe ga hladnim glasom Tit. Znaš i sam koliko je odmjerene i uravnotežene pažnje i brige otac poklanjao nama. Ni ja ne opravdavam našeg brata, ali shvati: on je dovoljno propatio time što je bio vječito ostavljan bez prava koja su bila nama zagarantovana. Stavi se u njegov položaj: imaš sve i nemaš ništa, stalno te svi podsjećaju da si sin robinje i da ne pripadaš svome okruženju kao ravnopravan član. Da si ti rastao tako omalovažen, odgurnut, prezren, gdje bi danas bio? Šta bi te obavezivalo da budeš s ove strane? Osim toga, ne zaboravi, vlast je uvijek iznad čovjeka, a trebalo bi da je u službi čovjeku, da postoji radi čovjeka. Ona koristi sve vrste prevara, zašto bi joj onda svi bili odani? Zato se ne možemo osvrtati na našeg brata s toliko neprijateljstva.
– Mi ovdje branimo Imperiju, a ne izdajnika, nekog nepredvidljivog odmetnutog polubrata-polučovjeka. Nikada nije bio cjelovita ličnost…
– Varaš se, veoma se varaš, dragi brate. Kornelius je, ako se čisto pravno i vojnički posmatra, izdajnik i dezerter. Samo po sebi je jasno da niko ko drži do vojničkog kodeksa ne voli takve ljude i njemu ćemo morati suditi, ali ne kao braća, već kao oficiri i ne ovdje, već u Rimu. Veći je problem što si ti osvetnički postavljen, mržnja bi te odvela u linč. Nad kim? Nad bratom po ocu. Nije li upravo ta nesrećna podudarnost razlog našeg prisustva ovdje?
– Ciljaš li na to kako je iz bratoubistva nastao Rim? Ili kako je i Abraham imao dva sina, od dvije žene? Pa kao što je naš otac uspješno, ne razlikujući nas međusobno, odgajao nas, mogao je i Abraham svoje sinove.
– Slušaj, Domicijan! Civilizacija je htjela nešto drugo. Htjela nas je odvojiti od životinja, htjela nas je podrediti svojim monogamnim moralnim normama. Pogledaj nas Rimljane, pogledaj Rim! Kao što je pao Vavilon, i Rimljanima će doći njihov sudnji dan. Vavilon se jednostavno preselio na naše ulice, ne zna se ko je s kim i ko je čiji. Pogledaj naše zakonodavstvo, koliko je ono prilagođeno našem sujevjerju? Držimo robove a govorimo o pravu čovjeka, o demokratiji. Zar i robovi nisu ljudi? Mi ih možemo lišiti slobode, ljudskih i građanskih prava, možemo ih nekažnjeno ubijati, prodavati ili iskorištavati kao sluge za sve svoje sebične potrebe, ali nikada nećemo moći u njima izbrisati ono po čemu su ne samo jednaki nama već su uvijek iznad nas. E, zbog te razlike, zbog naše zablude smo mi ovdje, a Kornelius tamo. On je to shvatio prvi baš zato što mu je majka bila porobljena, no, ona nikada nije robovala nikome. Rob se može poniziti, može se vrijeđati njegovo dostojanstvo, ali njegovim unutarnjim bićem vlada um, a našim bićima vladaju oholost, silništvo, bijes, rasipništvo… Mi ćemo završiti ovaj zadatak zbog kojeg smo tu, srušićemo Jevrejima njihov dom da bismo postavili naše kipove, ali kipovi su samo ćutljive kamene figure. Došli smo da tuđ narod porobimo, da ga pretvorimo u dio našeg veličanstvenog promašaja. Ja već vidim kako će pred mojim imenom povijest razmetljivo prostirati sagove preko kojih će se k uzvišenim iluzijama uspinjati laži laskavaca i pravih izdajnika. A Kornelius će u poređenju s njima biti slavljen kao heroj, od antiheroja uzdizaće ga kao sveca. Vidio si ovo danas? Kada pobijedimo, što je neminovnost, biće to samo početak našeg pada. Trijumfalni pad je sve što će nas prije ili kasnije snaći. Mi nismo došli da kaznimo Jevreje, već da im u moru krvi otmemo ono što sami nismo uspjeli da stvorimo. A to je vjera u jednog Boga, vjera u privatnost svog života, svoga doma. Istina, oni su svoje proroke progonili, ali mi smo ih naučili kako da ih se na što zastrašujući način trajno riješe. Naš veliki Pontije Pilatus, taj najjadniji beskimečnjak, oprao je ruke, ne od krvi proroka ili Boga, već od krvi miliona nevinih žrtava koje će pasti u skoroj ili nešto daljoj budućnosti. I kao što je krv Jagnjetova pala na Jevreje, pašće i na nas. Upravo je to ono što je naš brat shvatio bolje od nas. Njegov um je par hiljada godina ispred našeg. A mi, dok se ne pomirimo sa istinom, glumeći svako svoju ulogu u ovom pozorištu sazdanom na sasušenim korama soli i besmisla, koračaćemo kroz krv kao da to nismo mi i kao da je sve samo san. Da nismo mi na redu da povijesti ucrtamo naše likove, umjesto nas učinio bi to neko drugi. Zato ćemo zaboraviti da smo ljudi. Imperiji nisu potrebni samomisleći asketi već suludi i bezosjećajni terminatori.
Domicijanus se malo izmače. Pogled mu je bio kao ledenom pokoricom prevučen. Ništa više nije mogao ga odgovori Titu. Samo popravi svoju togu i tiho se udalji. Mislio je:
– Ako Tit nije u pravu, izgubio sam oba brata, a ako je u pravu, izgubio sam sebe samoga. Ili ćemo svi pasti, zajedno s ocem? Po zlu će nas pominjati. Zašto je baš na Flavijuse pala tako teška kocka?
***
Vespazijan već odavno nije sebi postavljao slična pitanja. Više ga nije brinulo šta će reći u Senatu i šta će misliti obični građani. On se i dalje bez značajnije pomućenosti duše ponosio svojim najmlađim sinom. U povijesti će konačno biti popunjena ogromna praznina. Kao što nisu svi Jevreji bili krivi i nije bilo nikakvog opravdanja za tvrdnju da su baš svi bili Jude, ni on za svoga sina sada nije mogao reći da ih je izdao. Jednostavno, povijest zna svoj posao, nepogrešivom sigurnošću raspoređuje ljude na polja svoje prividne protivrječnosti. U takvom svjetlu je vidio i svoju vlastitu ulogu i ulogu ostalih sinova Rima. Poslati su da osvoje i vladaju. A šta će o njima izreći vrijeme, nije bilo njegovo da se time bavi. Još jednom ovlasti Tita da komanduje vojskom i on se poče pripremati za povratak. Nije htio biti prisutan kada se hijene rata okome na plijen. Nije to bio ravnopravan rat, čovjek na čovjeka, junak na junaka. Bio je to rat vođen uz pomoć ratne tehnike protiv grada, a grad, ma koliko bio i sam oličenje tehnološkog savršenstva, branjen također adekvatnim sredstvima, nije bio u mogućnosti da se odupre dobro organiziranoj profesionalnoj armiji. Zato se sada Vespazijan više bavio mišlju šta će se dogoditi poslije. Osvojiti bedeme Herodova hrama nije imalo predznak obične pobjede. Po svijesti o veličini protivnika Vespazijan se razlikovao od svih ostalih zavojevača. Utoliko mu je bilo teže. Divio se Herodovoj domišljatosti i njegovom graditeljskom geniju. Šta ga je moglo nadahnuti da sagradi sve što je sagrađeno pod njegovom vlašću? Iako se govorilo o njegovoj okrutnosti i zahtjevu da se pogube sva muška djeca do dvije godine, jer se, navodno, među njima trebao pojaviti novi kralj judejski, ni u jednom rimskom niti jevrejskom izvještaju se ne vidi da je Herod u to bio umiješan. Osim toga, ako je umro četiri godine prije Hristova rođenja, kako je mogao tražiti pogubljenje još nerođenoga? To je bio još jedan od dokaza koliko se povijest krojila na nelogičnim i proizvoljnim informacijama. Rimljani su imali impozantnih građevina po cijelom svijetu, ali hram kao što je ovaj jerusalimski niko nije vidio. Tit je gorio od želje da sazna gdje se nalazi Veliki Kamen, o kom je samo slušao. Ko i kakvim čudom je mogao da pomjeri takav teret? Šta je Herod krio pod njim? Mnogi su legionari slušali o Kamenu, ili legendi, ali niko nije bio siguran da li on zaista postoji. Nekoliko članova Senata bili su upoznati sa planom podzemnih dijelova grada i svi su na čudan način završili. Neko je imao posebne razloge da se o tome što manje zna među nepozvanima. Posljednji je bio Galba, a njegovom smrću gasi se i trag o tom planu. Predosjećajući svoj skori kraj Galba je povjerio Titu ono što je vidio. Kakvu ulogu i za koga su trebali da obave Flavijusi? Kako je stradao Veliki Zidar, glavni Herodov inženjer i ko je naručio njegovo ubistvo? Sam Herod, ili su obojica otrovani prema nalogu istog naručioca? Rimljanima su još kako bili potrebni ekstremni Zeloti za izgovor. Čak su ih infiltrirani rimski špijuni obučavali kako da napadaju legionare. Tako se izdiferenciralo krilo religioznih “bodežara” kojima je predstava o obimu rimljanske odmazde bila nepoznata. Naivno uletjevši u klopku bili su uvučeni u igru samouništenja.
(Sudbina Zelota bila je tragična i tek rijetki znaci ukazuju na nepravilnosti u vrednovanju njihove uloge. Ili ih se apriori osuđuje ili se odveć nekritički afirmiraju njihova djela. Ni u jednom aspektu ne postoje dovoljno argumentirani dokazi da su Zeloti nanosili više štete no koristi svojim sunarodnicima, jer da nije postojao njihov otpor, sasvim je izvjesno da bi Jevreji već davno nestali. S druge strane, način njihove borbe bio je proizvod mističkog uticaja kabale i vjerovanja u prvopozvanost, kao i ostalih, nedovoljno poznatih izvora nadahnuća. Završnicu njihove tragedije predstavlja masovno samoubistvo na Masadi 74. godine).
***
Glasnik je sav zadihan utrčao u Titov šator i jedva dolazeći do riječi saopštio da je cijeli vod iz Germanikove centurije izginuo pri prvom napadu. Zeloti su ih pustili da “otkriju” jedan od tajnih prolaza u grad, zatim su im zapalili i zarušili odstupnicu ostavljajući im jedinu mogućnost da se kreću do suprotnog izlaza, a tamo su ih čekali i zatvorili se zajedno sa njima boreći se do posljednjeg. Drugi glasnik je donio također rđave vijesti. Još prije nego su počeli dejstvovati katapulti, brojne posade su bile prinuđene da napuste postrojenja na koja su padale vatrene kugle bačene iz grada. Očigledno su Zeloti imali protivoruđa, znatno manja po dimenzijama, ali ne manje efikasna. Pitanje je jedino bilo kolikim rezervama raspolažu, jer se očigledno radilo samo o pokušaju da se Rimljani otjeraju dalje od grada. Istini za volju, Tit i nije želio da sruši cijeli grad, a inače je sa okolnih uzvišenja mogao bez problema da pogodi bilo koji njegov dio. Međutim, pošto su i ostali glasnici počeli dolaziti sa vijestima da su Zeloti odbili bilo kakvu ideju o predaji, Titu je postajalo jasno da neće imati izbora. Naredio je da se po svaku cijenu osvoji nekadašnja Herodova rezidencija “Antonija” iz koje je pružan najjači otpor.
***
– Vrijeme je da kreneš. Ovdje više nema mjesta onima za koje još nije prekasno i koji su odlučni da prežive, jer sutra već neće se moći provući ni krtica. Zatvorili su sve prilaze. Ko izađe ove noći spasiće se, bar za sada, pokušavao je da ubijedi Judit.
Ona se u početku protivila, a Kornelius nije ni znao da je ona kradom, prerušena u muškarca da je niko ne prepozna, već nekoliko noći provela s lukom, nedaleko od svoje braće na bedemu. Visokom motivacijom obuzeti da odbrane čast svog doma, svoje povijesti, svoje budućnosti, branitelji nisu ni imali toliko vremena da u čudnom mladiću koji je tako neustrašivo štitio i izvlačio ranjene, prepoznaju svoju Judit o kojoj su do juče govorili s toliko pogrda i prezira. Bila je hrabra, posebno pred ocem, kojem nije mogla da otkrije da je među stradalima pronašla najstarijeg Jonatana i da je izdahnuo na njenim rukama. Da je svojim očima gledala kako dolijeće ogromna vatrena gromada bačena s rimskog katapulta i u buktinji smrvljene kule nestaju nekoliko momaka, a sa njima Jov. I da su malog Jakova uhvatili i odveli. Da je od njih petoro ostala još samo ona i da više neće imati s kim da pravi lire i flaute. Strašna je bila ta noć. Trebalo je poći posljednjim neotkrivenim slobodnim podzemnim prolazom prema Mrtvom moru i alternativnom tajnom Herodovom skrovištu na Masadi. Za života Herod je mislio na sve i kao da je predvidio ovakav rasplet.
Tužno je bilo gledati kako tuđinci osvajaju kuće jednu za drugom, ulicu za ulicom, kako surovo odvode zarobljene koje će ili pribiti na krstove ili će ih čuvati do prvih borbi protiv zvijeri i gladijatora u arenama.
***
Utrnuo cijelim svojim bićem, Tit mlađi je primao vijesti o toku borbi. Krv je sada već neštedimice tekla. On sam nije imao pravi uvid, prevelik je bio opseg linije rata, zapravo, ta linija više nije ni postojala, niti je njega ko čuo. Izdao je jasnu naredbu da se jezgro hrama ne dira, ali kako su se tamo zatvorili najratoborniji Zeloti i za taoce uzeli njima nelojalne građane i zarobljene legionare, kao da se otvorilo grotlo vulkana. Vojnike niti je više ko vodio niti su koga slušali. Ili se samo činilo da je tako? Neko je i u ratu vidio samo veliku pozorišnu predstavu. Da, oni nisu došli slučajno, znali su tačno šta traže i znali su približno gdje da traže. Čak je i jedan od Germanikove garde bio uključen, onaj koji je prividno dezertirao i prešao na Kornelijevu stranu. Pod njegovim uticajem, kada je već postalo jasno da napadači nezadrživo napreduju ka hramu, nekolicina najgorih Zelota okomiše se na Korneliusa nazivajući ga izdajnikom, špijunom i da je njegov prelazak samo podla rimljanska varka. Nemajući izbora, prinuđen da se brani, gorko je žalio što nije otišao: sada se borio protiv bivših svojih i svojih sadašnjih, u dvostrukoj borbi. Zeloti ga zarobiše i vezaše za stubove pored mosta, spremajući se da ga kamenuju. Ostali Kornelijevi saborci padoše u borbi pred njim, drugi se razbježaše. Dio pokolebanih Rimljana odlučili su da prihvate debele konopce bačene spolja i da ih pričvrste za stubove. Napolju je deset pari volova bilo spremno. Kada su neutralisani Zeloti strijelci, oni krenuše. Četiri puta su pokretani bičevima vučonoša i tek peti put prepuče glavni stub. Za njim, kao domine padali su ostali, a preko njih uz strašni tutanj slamali su se arhitravi.
Titus stoji sučelice sumraku i sluša jezive vapaje što se prolamaju od hrama. Njegov paralisani um usporenim ritmom, kao kroz najdublju pomrčinu registruje vizije što kasne za zvucima lomljave. Izmijenjene svijesti, kao kada se prvo vidi munja pa tek poslije čuje grmljavina, samo je to kod njega bilo obrnuto, slušao je brže od promicanja slika viđenog. Otužne slike su zastajkivale u njegovoj svijesti, – kao da se opirala da ih prihvati i pretvori u činjenice.
Pored kamenih blokova srušenog mosta našli su Kornelijevu kacigu s njegovom karakterističnom ždral-perjanicom i predali mu je. Znači, nije otišao, borio se. Tamo se vodio najstrašniji boj. Gdje je sada i da li je živ, ili je zarobljen, ili zatrpan pod ruševinama? Titus naređuje prekid borbi, ali nikoga nema ko bi ga mogao čuti. Hodajući gore-dolje, rukama pritiskajući uši, čak i ne zna da su ga tjelohranitelji u posljednjem trenutku spasili od zavjerenika poslatih da iskoriste upravo ove ošamućujuće trenutke potpune pometnje. Vatra guta grad i sve se pretvara u krvavi ugrušak kamena i neba. Oni koji traže svoj plijen došli su do velikog mosta, on vodi direktno na plato hrama. Da bi presjekli pristup i onemogućili Zelote da se popnu i priključe braniteljima, Rimljani, nakon što se glavnina Druge legije popela, ruše veliki luk (kasnije nazvan Robinsonov). Tit čuje tutnjavu glavnog lučnog kamena teškog dvadeset pet tona kao da se to događa tu pred njim. Nemajući više snage da shvati svoj položaj, uđe u čador i pade na koljena. U očaju, stisnutih očiju, uzdignute glave i raširenih ruku, nalik starim rabinima u molitvi, poče blago da se njiše lijevo-desno i poluartikulirano šapuće:
– Ludilo, potpuno ludilo, sve ludaci, i ja sa njima! Oprosti! Oprosti mi!
***
Onog trenutka kada su ga vezali za stub i htjeli kamenovati, Kornelijusa je spasilo samo čudo. Videći da se ništa ne može sačuvati, Zeloti ga ostaviše misleći da je to za njega najbolja kazna, izrečena od njegovih Rimljana, da se sve sruši na njega. Tad osjeti ruke kako ga odrješuju. Kao duh, iza stuba promoli se Germanik.
– Poštedio si me i naučio praštanju i plemenitosti.
Par sati poslije, veličanstveni plato bio je samo gomila krša, a nad žalosnim ostacima grada visoko se uzdizao oganj, vidljiv sa svih okolnih mjesta, kao poruka da je opet stigla nebeska kletva. Niko ne zna koliko je poginulo Rimljana, ali krv njihova pomiješana sa onom branitelja, plavila je svaki stepenik, svaku stopu u vrtovima, na krovovima. Razlike nije bilo u boji te krvi već samo u demonima koji su njom vladali.
***
Tu noć proveli su zajedno. Prethodno, garavi i osmuđeni vatrom, okruženi jaucima, pod nebom koje je škripalo od jezivog bola i koje je izgledalo kao da će se zajedno sa stubovima hrama i samo srušiti, nađoše starog dobrog maslinara, pred njim se zavjetovaše jedno drugom i on ih blagoslovi umjesto rabina, bez rođaka i svatova. On joj darova prelijepu dijademu. Mnoge kraljice pozavidjele bi njenoj ogaravljenoj ljepoti.
U kratkotrajnom zatišju pred osvit, pričao joj je o višnjama iz neke daleke zemlje, govorio joj je stihove svoje majke i besjedio o čarobnoj amajliji. A ona je, ozarena, zaboravljajući sve, uzimala flautu i tiho svirala, zastajući zagrcnuta kada bi se prisjetila sestrice, braće i srušenog doma ispred kojeg odbija da se pomjeri sjedokosi starac kojem je užarena kugla, kada je pala i rasprsnula se, odnijela vid.
Šćućureni kao djeca, sklonjeni u maloj zavjetrini starog maslinjaka, sjedili su među neobranim bokorima lavande.
– Ti također ne možeš ostati. Poći ću samo ako ideš i ti. Ja se moram opet sama večeras provući dolje da još nešto završim, a sutra ćemo zajedno poći ka sigurnijem mjestu.
***
Jedino su oni bili zadovoljni, jer su našli. I uskoro su svi bili mrtvi. Tajna je opet varljivom igrom sudbine prelazila iz ruku u ruke. Prvo su izvlačenjem kocke odabrali desetoricu, potom četvoricu, dok nije ostao samo on: čuvar Herodove tajne. A onda, našao se pred njom.
– Daj mi to!, reče mu tonom koji nije odavao ni tračak nade da se šali.
– Zašto si se vratila?
– Jer sam znala. Daj mi to i idi.
Judit je gledala u blijedo lice starog slijepog starca, njegovu sijedu kosu, ruke. Njen otac. Savlađujući se, i jedno i drugo, znali su da je suviše besmisleno. On poljubi mali zavežljaj i pažljivo ga spusti na prag. Držeći se drhtavom rukom o zid, nesigurnim korakom udalji se bez pozdrava.
Ko zna ko je on uopšte bio. I njega su doveli. Stalno je pričao o brodovima, nadahnut svirkom nepoznatih vjetrova, u početku je pravio flaute, a poslije i lire. I djeci je prenio neki čudan duh, neustrašivost, prkos, i oči, vedre, živahne ili sanjive, blaženomodre i snježnozelene.
Bio je jedini o kom Herod Antipas (koji je dao razapeti Hrista, treba ga razlikovati od prethodnika, Heroda Velikog) nije mislio ništa, i to je bio preduslov sreće, jer, o kome bi Herod počeo da razmišlja, zadugo mu se najčešće nije pisalo dobro.
– Doviđenja, oče! Blagi ti vjetrovi snili u jedrima i dobri te vali nosili, bile su njene posljednje misli upućene starom majstoru, ponavljajući njegove riječi kojima su se došljaci uz osmijeh čudili:
– Ovdje u kamenjaru, on nas ispraća kao da smo mornari! Ali su ga prihvatali i voljeli. Njegova visoka, neznatno povijena silueta se stapala sa sjenama punim opake tišine. Ranjene masline širile su težak miris.
– Zbogom, tata!
Tek tada se s njenog lica otkidoše dvije krupne suze.
***
Neman je divljala:
– Kako, nestao? Toliki put, tolike žrtve, i ti se usuđuješ da mi kažeš da ga je sakrila neka žena?
– Da, starac nije mogao da ga zadrži. Bio je potišten i zabrinut, ali ne prkosan i uplašen. Reklo bi se da ga je nešto posebno činilo nedostupnim. Reagovao je konfuzno i na svako od naših pitanja je na teatralan način uporno izdavao komande:
– Skrati pramčana jedra! Ispravi kormilo!…
– I slično. Ništa nismo saznali.
A Judit je, dobro proučivši plan, vratila kovčežić na njegovo mjesto. U povratku pomjeri male poluge, izum njenih predaka iz vremena podizanja egipatskih piramida, usavršen od Velikog Zidara u ovom hramu. Pijesak je kliznuo kroz uski prolaz, pokrenuo uljni hidraulični sistem i teški kameni blokovi su se zauvijek sklopili oko male komore. Predviđen samo za slučaj opšte katastrofe, mehanizam je imao funkciju da sakrije ono što se, do vremena omega, nije trebalo ni moglo pronaći…
Sat vremena poslije bila je s druge strane gdje je čekao Kornelius.
– Rekla si samo nakratko, da pozdraviš oca i da povedeš Tikija.
Tiki je veselo mahao repom, a ona nije bila voljna da se pravda. Samo se blago smiješila, sjetna i ipak, i pored svega, kao da je na neki neobičan način bila srećna.
***
Masada
Grad-utvrda, još jedan graditeljski podvig Heroda Velikog. Na širokom stjenovitom platou, 440 metara iznad Mrtvog mora. Gradnju je počeo Hašmonejac Aleksandar Janaj, između 103. i 76. god. p.n.e. Prema jevrejskom vojskovođi koji je prešao na rimsku stranu, Josefu Flavijusu (Josef ben Matatjahu haKoen, 37.-100.), Herod je na Masadi podigao 37 kula i dvorac unutar utvrde.
Ako je okolina Jerusalima specifična u klimatskom i geografskom pogledu, ako je lokalitet grada od presudnog značaja na razmeđu tri kontinenta i ako je kao takav bio izazov za sve osvajače, za ulogu Masade može se reći da je svojim položajem, dominirajućim nad putnim pravcima uz Mrtvo more, bila nešto kao stražarska kula. Na zaravnjenom prostranom platou nepristupačnog brda sa skoro okomitim stijenama, nalik na ostrvo u pustinji kamena, Masada se Esenima, izbjeglim Zelotima i građanima Jerusalima činila neosvojivom. Kao takva bila je poseban izazov za megatehnički progres. Džinovskim katapultima Rimljani su prvo nabacali toliku masu kamenja da su premostili manji ponor što je odvajao visoke stijene Masade od nižeg platoa u podnožju, kako bi preko tog nasipa omogućili pješadiji da se približe gornjem utvrđenju. Nije teško zamisliti kako se početna samouvjerenost branilaca, svakim danom što su legionari više napredovali sa nasipom, pretvarala u očaj, jer, znali su da se neće moći oduprijeti. Danja žega mogla se i podnijeti, cisterne su bile pune vode, imali su hrane, držali su sitnu stoku, imali su golubove u kolumbarijumima. Ponekad su, u početku, da bi pokazali kako nisu gladni, bacali Rimljanima dijelove svojih obroka. Noći su, međutim, bile nešto sasvim drugo. Bile su, ukratko, sablasne. Akustičnost prostora doprinosila je dojmu da je Masada bila ogromna pozornica. A tek svjetlosni efekti rasplamsanih vatri u podnožju!
Godina 73-a. Prošle su tri od pada Jerusalima. Rimljane predvodi Lucius Flavius Silva u osvajanju posljednjeg jevrejskog uporišta. Očekuju predaju. Izgradili su oko Masade vojne logore opasane zidovima, utvrda je bila sasvim okružena, te je bilo kakav bijeg bio nemoguć. Glavni rimski štab nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, kod Vodenih vrata.
Sve opsade liče jedna na drugu, ali ova je bila posebna po svemu. Neviđen eksperiment i demonstracija moći. Demonstracija silništva, bluda, bučnih pijančenja i terevenki, bahatog, profesionalno pripremljenog ljudstva, 12.000 vojnika, dvije legije, spram starih i bolesnih, majki sa djecom i 300 sposobnih muškaraca. Jedan dio žena se također borio. Od tih boraca odbrane, koji i nisu bili ratnici, koliko njih se ravnopravno moglo suprotstaviti krvožednim plaćenicima vičnim oružju? To samo govori u prilog činjenici s koliko hrabrosti i viteštva su se odupirali branioci najvećoj tadašnjoj sili. U mjeri u kojoj su znali šta brane, drugoj strani nije bilo poznato i jasno šta napadaju. Cilj je svakako morao biti znatno viši od gušenja pobune. Na Masadi su to znale dvije osobe. U Rimu je to znao Opsjenar. Svojevremeno je izabrao Heroda Velikog za nasljednika, u njegovoj ličnosti će okupiti sve kvalitete i projektovati ga za preteču prvog rimskog pape. On je to zasluživao i po svemu je to bio. Ali… Herod mu se samo prividno povinovao, ustvari ga je nadmudrio i ostavio, zato je sve što je uslijedilo bila čista osveta, a hajka protiv naroda bila je veo za prikrivanje mračnog cilja. I tako, uznoseći u zenit slavu jedne male grupe sužnja, zatočenih na kamenitoj i vrletnoj gori, u zamahu je dobijala nezajažljiva vladarica smrti. Od tada, sve do austrijskog novog strašnog okultnog Opsjenara, Kerbera 20-og vijeka. Njegov kerberovski lavež samo je nastavak istog koji se razlijegao kanjonima oko Masade.
***
Nikad više roblje
Na Masadi, posljednja noć. Elazar Ben-Jair poziva vođe porodica na savjetovanje, nakon kojega zajednički odlučuju da se neće živi predati. Borci napuštaju odbrambene položaje i spuštaju se sa svima ostalima u podzemnu pećinu veliku kao kongresna dvorana. Elazar Ben-Jair teško pronalazi riječi, guši ga bol, mrači mu vid, na kraju kao kada se razdanjuje, dolazi mu snaga od neke čudne svjetlosti, polako počinje svoj potresni govor, pećinski svod mu omogućava da se i tiše intonacije i one dramatične sažmu u neprekinutu poemu neviđenog po tragici oproštaja:
– Prahu zemaljski!
Stigao si času svom!
Doplovio si ušću svom, kraju svom, narode moj!
Zaboravljen u slavi, najmanji, na kraju svijeta, rode koji si trebao biti voljen i prvi. Nikoga još nije zapalo slično zlehudo slućeno i obistinjeno sumračje, kao mene ovo! O, da nije moralo ni mene! Sestre i braćo, očevi i majke, djeco i borci! Putevi zvjezdani oplakuju ovu noć. Ali, mi plakati nećemo, radovaćemo se kao i obično našim mladencima, i prvencima, i zrelosti našoj stasaloj uz mač pjevaćemo pjesme junačke, i vremešnima svojim pružićemo ruku da ne posrnu u tuzi. Pjevaćemo ode orošene kapljama naše krvi. Ali šta je krv? Tek sok masline stare. Ne jednom skrši je vihor, ne jednom spali je munja. A ona? Uvijek nova, ljepša, prkosnija, tu. Mi smo tek jedna njena odlomljena grančica. Za pomen pravdi, miru i Bogu svih. Znamo da nas zle vražje sluge traže i neće poštedjeti. Zato vas, kćeri, sestre i majke, žive dati nemani nećemo! Rekle ste i same, s nama ćete. Jer, šta bi vam bio život bez nas!? U grimiznim tunikama i togama, ali bez duše? Tek za zvjerin podsmijeh i hir? Velika je ova noć, pod punim Mjesecom, noć sjećanja na nevolje misirske i izvore babilonske. Noć, slika još veće noći, mukle pomrčine Mračnog što će jednom, ne za tako kratko i na drugom mjestu, s novim demonskim promuklim lavežom pod plašt svoj zaogrnuti svijet. Za njih, buduća zrnca rasute prašine naše, mi svijetlimo – sada. I nijedna neman naš osvit zaustaviti neće moći! Zato, veseli se do jutra, prahu zemaljski! I raduj se zaboravu, i slavi svojoj, kada si u beznađu, i u samoći. A meni, u ime vas, moja radost – moja tama. Neka sudi vrijeme duši mojoj. Neka k ušću vjenčanja svih voda ona plovi, gorda, slobodna, ili zauvijek ostane ovdje, prepuštena nemilosti, sama.
***
Na međi sudbine presreli su ga, kao bijedni tat da je bio. Samostrelom oboriše njegovog konja. Ni prema kome i ni prema čemu nisu imali milosti. Hitao je da pomogne onima kojima je bio potreban. Od neprospavanih i neprosnivenih proljeća zastalih u vjeđama punim sunca, nije ih odmah opazio te kasno posegnu za oružjem, ali i tako, puno ih je bilo za jednog umornog usamljenog ratnika, rapsoda-pustinjaka. Tada otpoče veličanstveni ples. Kružili su oko njega i mahali mu ispred lica crnocrvenim ogrtačima i mačevima, a ispred svih, ili lebdeći iznad, od blještećeg svitanja činilo mu se, jedan od njih, mrk, čela vezanog crnim povezom, igrao je igru koju je poznavao. Umoran bješe i nevoljan, ali prihvati je, dok su se njegovoj iznenada prizvanoj vrtnji, uzdizanju i skokovima čudili i divili u isti mah. Još ne vidješe takvog borca-ždrala. I kada su ostali još samo njih tri, onaj prvi, opak i mrk, s povezom, baci koplje. No, hrabri, plemeniti i prelijepi ždral-pustinjak ne pade odmah. Držeći jednom rukom veo smrti nastavi još da pleše, sve sporije, spuštajući se tek toliko da dotakne mak ili miloduh, ustajao je i nastavljao dok mu se ne zavrtje otežalo nebo. Tada poželje da je i sam miloduh. I ostade pomiren s vremenom i zemljom, pun nedopjevane pjesme rapsodske, suncu jutarnjem cvijet pustinjski rijedak i drag.
***
Činilo se da mračna objava prisutnog drobi pod sobom nadu malog leptira da će ikada uspjeti podići teški, iskrzani, oronuli, patinom pokriveni i u tamnozelenu mahovinu skoro potpuno zarasli štit.
***
15. nisana, ili prvog dana Pesaha, godine 73. Rimljani, umjesto da se suoče s teškom borbom, penju se na grad bez otpora, bez odbrane i ne shvataju gdje su svi nestali. Počinju s pretragom, sumnjajući da je postojao tajni prolaz kojim su možda stanovnici pobjegli, ali umjesto tako nečeg pronalaze pećinu sa 960 leševa. Kolektivno samoubistvo, počinjeno zagonetnom bezbolnom metodom poznatom Esenima. Zapanjeni prizorom, pitaju se:
– Zar je to posada protiv koje su se borili tri godine? Tako malo ratnika? Nijedna pobjeda nije bila za Rim toliko pirova i posramljujuća. Mnogi legionari poslije će odbaciti svoje mnogobožačke idole, a i oružje.
***
Odnekud dovode ženu sa djecom. Nije imala snage da žrtvenom tronu nametnute bezizlaznosti i beznadažne slave preda svoje malo jato.
Nešto kasnije pronalaze još jednu, s nestašnim dvoipogodišnjim dječakom. O vratu mu mali kožni tobolac s bočicom-relikvijom, ostalom od izdajnika-heroja, stradalog negdje u besplodnom bespućju, braneći svoje od svojih. Mališana majka blago vuče za ruku i više za sebe šapuće:
– Idemo, jedini i posljednji moj. Pokidana su nam jedra, ali opravićemo ih i vratićemo se. Stopićemo se sa uspomenama i kroz njih opstati.
Požuruje sina i ne primjećuje da on, dok zastajkuje, pokazuje legionarima jezik.
I dalje zamišljena i tmurnih osjećanja, uzima ga u naručje.
– Idemo, Igman!
Mali ždral viri svojim krupnim očima preko njenog ramena u pravcu pratilaca i prkosno uzmahuje krhkim krilima.
________________________________________
*1) Gat-šmanim – mjesto pod Gorom maslinskom gdje se pravilo maslinovo ulje (hebr. šemen – ulje, pl. – šmanim). I danas se tamo nalazi jedna prastara maslina za koju se tvrdi da je još od vremena Drugog hrama.
(Kada je Tit umro nagađalo se da ga je ubio Domicijan. Senat i narod su se pobunili i Rim se ponovo našao na bespuću).
________________________________________
*2) Početkom 20. vijeka Viktor Schauberger, poznati austrijski naučnik, otkrio je jednu istinu koju su malo obdareniji poštovatelji prirode oduvijek znali: da se voda ponaša kao živo biće i da ako se sa njom nepravilno postupa, ona može da prenese svoje stanje na sve što zavisi od nje. Japanski naučnik Masaru Emoto je sproveo istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnjim uticajima: riječima, muzici, mislima i molitvi. Uzorci zamrznute vode uzete iz vještačkog jezera Fudživara u Japanu nakon različitih postupaka formirali su adekvatne kristale. Kada je Emoto vodu izlagao klasičnoj muzici, voda je počela da formira kristale po kojima se moglo znati da li joj se određena kompozicija sviđa ili ne. Na riječi zahvalnosti pažnje i ljubavi voda je uzvraćala lijepim kristalima. Ako bi se na bočici sa uzorkom vode napisalo ime nekog diktatora ili ako bi se taj uzorak izložio destruktivnoj muzici, kao i kada bi joj se uputila neka pogrdna riječ, voda bi odgovarala tipom amorfnih struktura, bez kristala. Ako je u čašu vode dodana samo jedna kap aromatičnog ulja bilo koje biljke, ledeni kristali dobijali bi oblik cvijeta te iste biljke, zadržavajući i njeno ljekovito svojstvo. Dokazano je da molekuli vode komuniciraju i pamte. U vodi se sakupilo svo znanje o ljudskoj svijesti. Zašto ljudi danas filtriraju vodu i prokuhavanjem pokušavaju da je obmanu? Odgovor je samo jedan: da bi prikrili najveći zločin u svemiru. Ko kvari vode, učesnik je u bezgraničnom grijehu.
SOLONOV POLIS. Uređuje: Marjan Hajnal 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.