Na koševskom groblju počinje i završava dvadeseti vijek

Sarajevsko groblje Lav, iako nije baš u čestoj turističkoj turi za strance, odiše izvikanom multikulturalnošću možda i više nego samostani, crkve, džamije, tekije, sinagoge, katedrale, što se nalaze u istom sarajevskom komšiluku. Jer, na groblju u prvom planu nisu hramovi nego ljudi (pa makar bili i pod zemljom) skupa sa njihovim šarolikim pričama na kojima je napravljen svaki od tamošnjih nadgrobnika.

Amir Telibećirović

Vidio sam u mnogim zemljama gdje sam putovao, groblja veterana koja nose naziv Lav. Obično je usred groblja, ili pored kapije groblja, bila statua lava radi simbolike. Kipovi su prikazivali lavove kao snažne, moćne, ili kao spremne na borbu, ali ovaj sarajevski lav, nekako mi djeluje kao da je na samrti. Ili kao da je umoran, pospan, čak i žalostan.” – Ovim riječima je američki pisac i profesor književnosti iz Arizone, Tom Mike McNally, opisao svoje viđenje velikoga kipa lava u sredini istoimenog groblja. McNally je prije više od petnaest godina boravio u BiH radi prikupljanja materijala za svoj roman o Sarajevu i Dubrovniku. Tada je htio da posjeti i sarajevsko groblje Lav, o kojem je slušao i čitao prethodnih godina.  Groblje je vidio kao jedan od više simbola zajedništva u opkoljenom Sarajevu od 1992 do 1996 godine. Nakon te posjete, shvatio je da to groblje na neobičan način obilježava sarajevsku multikulturalnost i prije i nakon opsade i rata. Pritom, on nije jedini strani gost koji je tako nešto primjetio.

DSCF6268

DSCF6270

Zaista, kip lava na sarajevskom groblju, djeluje na prvi pogled kao da je umoran, ili kao da odumire, i prije svega izgleda kao tužan. Takav je izraz na kipu. Kada se sagleda historijat groblja, i njegove sudbinske veze sa Sarajevom, onda to ima nekog zagonetnog smisla, jer, iako je na neki način veteransko groblje, ovdje su ipak sahranjeni pretežno civili, dakle više nego vojnici ili policajci. Zatim, ovdje su grobovi raznih naraštaja. Od beba sa manje od godinu dana, do osoba sa preko devedeset godina.

Posmrtni ‘ekumenizam’

Ali ono što je možda najznačajnije za ovu temu, jeste to da je ovakvo groblje rijetko, možda i jedinstveno na Balkanu, po svojoj konfesionalnoj izmiješanosti. To se vidi najviše po imenima i po nadgrobnim oznakama. Naime, doslovno jedni do drugih, tipično bosanski, na Lavu se nalaze križevi, nišani, krstovi, petokrake, heksagrami, ljiljani.. Ima toga i na drugim grobljima, donekle, ali Lav je omeđen metalnom ogradom i prostorno je tijesan sa oko dva hektara svoje površine, tako da su svi pokojnici i rahmetlije specifičnim načinom “ujedinjeni” na ovom pokopalištu, i to ne samo zato što su zbijeni jedni uz druge poput sardina, nego što, kada se gleda iz daljine, djeluje kao nekakva mini-proba za sudnji dan. Jer, prema većini tradicionalnih vjerovanja, na sudnji dan će biti proživljeni i okupljeni svi ljudi, neovisno od religijskih, državnih, nacionalnih, rasnih ili etničkih pripadnosti. Na sarajevskom Lavu nekako djeluje kao da su mu “stanovnici” možda već spremni za tako nešto. Po njima, kao da mala generalna proba kijametskog dana može početi, prije nekog stvarnog dana ili godine za retroaktivno suženje svima.

Osim Katolika, Pravoslavaca, ateista, Jevreja, Muslimana i agnostika po životnom određenju (ili posmrtnom od strane bližnjih osoba), dakle prvenstveno vjersko-religijsko-običajnom, ili filozofskom, sahranjeni su tu ljudi po nacionalno-tradicijskoj i državnoj pripadnosti u još većoj šarolikosti. Taj segment se više da primjetiti po imenima preminulih a nešto manje po oznakama. Pored standardnih domaćih pripadnosti, Bošnjaka, Hrvata i Srba, ovdje su još djeca iz tzv. mješovitih brakova, zatim Česi, Albanci, Romi, Austrijanci, Nijemci, Talijani, Rusi, Mađari, Aškenazi, Sefardi. Prema obrazovnom profilu, karijeri ili društvenoj slavi, ovdje ima fudbalera, književnika, vojnika, pjesnika, filmskih režisera, taksista, policajaca, novinara, djece sa igrališta..

Groblje se opire ideologijama

Groblje Lav nije baš u čestoj turističkoj turi za strance, iako sa godinama raste interes posjetilaca Sarajeva za njega. Jedno vrijeme, turističke agencije iz Slovenije bi organizirale jednodnevni ili dvodnevni posjet Sarajevu, za grupe od trideset do četrdeset osoba. U sklopu toga, imali bi turu koja se u Sloveniji zove “vojno Sarajevo” ili “oblegano Sarajevo” što se naravno odnosi na prepričavanje događaja pod artiljerijskom opsadom. Tada bi slovenski gosti sa svojim autobusom otišli do tunel-muzeja na Butmiru, a potom bi se vratili u centar grada i parkirali sa gornje strane groblja Lav, ispod bolničkog kompleksa, ukoliko ima mjesta zbog brojnih manjih automobila parkiranih sa strane, pa bi cijela grupa sa vodičem izašla iz busa te ušla u krug groblja kroz gornju kapiju kao jedan od četiri ulaza. Okupili bi se oko lavlje statue gdje bi slušali pojašnjenja od lokalnog vodiča o samom groblju i njegovom značaju. Pri takvim obilascima, ovaj lokalitet ima poseban značaj u razbijanju određenih predrasuda među posjetiocima, i ne samo kroz spomenute ekskurzije iz Slovenije, nego općenito. Naime, neki stranci u Sarajevu dolaze sa predubjeđenjem da ordinarno stanovništvo za vrijeme opsade nije živjelo skupa, nego da su bili totalno podijeljeni na Hrvate, Bošnjake i Srbe, bukvalno i u svakom smislu, naročito vojnom. Nakon posjete ovom groblju, shvate (barem neki od njih) kako su u tom ratu svi građani Sarajeva, neovisno od nacional-vjerske pripadnosti, ubijani, sakaćeni i ranjavani, istim mecima sa okolnih brda, istim gelerima, istim projektilima. Naredni dio u procesu njihovog kontanja, odnosi se na činjenicu da su na Lavu, usred tako specifičnog rata, također i sahranjivani ljudi svih domaćih vjeroispovijesti, jedni do drugih, na istoj parceli. Dakle, u vrijeme kada bi neko očekivao da se dogodi suprotno od toga, to jest da se ljudi još više počnu odvajati po nacionalnosti ili po religijama usljed ratne psihoze, tenzija i trauma, na Lavu se dešavalo još veće zbližavanje. Ne samo da su ljudi tada zajedno preživljavali, nego su mnogi skupa i ginuli, te ostali skupa i poslije pogibija. Pritom, nastavilo se sa time i nakon opsade i rata. Ovo groblje možda i više nego samostani, crkve, džamije, tekije, sinagoge, katedrale, što se nalaze u istom sarajevskom komšiluku, odiše multikulturalnošću, jer su u prvom planu ljudi a ne hramovi.

Austrougari, komunisti i partizani kao pojačanje”

Za opsadnog perioda ukopano je na Lavu 3.880 osoba. Pored zgusnutosti, te prateće izmiješanosti, usput postoje i posebne označene parcele samo za sahranjivanje Muslimana ili samo Pravoslavaca, Katolika ili ateista. I parcele su doslovno jedna uz drugu. Također, zanimljivost predstavlja i djelimična ideološka raznolikost među preminulima, ne samo tradicijska, jer su ovdje sahranjeni i nekadašnji pripadnici komunističke partije, a njihovi spomenici su označeni zvijezdom petokrakom. Također, ima i određeni broj partizana, to jest veterana drugog svjetskog rata.

Na ovom groblju su poslije uspostave austrougarske vlasti ukopavani poginuli pripadnici tadašnje okupacione vojske, kao i tokom Prvog svjetskog rata. Izvorni naziv pokopališta bilo je Vojničko groblje, ili na njemačkom – Militar Friedhof. Današnji naziv – Lav, logično, groblje je dobilo po masivnoj figuri lava, inače umjetničkom uratku arhitekte Jozefa Urbanie, kompletiranom 1917. godine. Groblje je bilo zatvoreno 1958. godine, kada je oko 1.200 grobova ekshumirano je te preneseno u groblje Borak. poslije Drugog svjetskog rata groblje je nosilo ime – Partizansko groblje, da bi mu od aprila 1992 godine, bilo vraćeno ime Lav. Pošto je i ovo groblje bilo granatirano, kao i cijeli grad, kip lava je bio oštećen. Stoga je solidno obnovljen 2005. godine.

Mirovni aktivista sa Kipra, Tony Angastiniotis, prilikom posjete jedne svoje Sarajevu, bio je impresioniran Lavom, rekavši: “Nikad nisam vidio ovako neobično groblje. Svaki grob pojedinačno, svaki nadgrobni spomenik ima neku svoju nesvakidašnju  priču, i to ne samo priču o životima ljudi koji se nalaze u tom određenom grobu, nego sami grobovi imaju svoje priče. Svaka je drugačija i svaka je zanimljiva.”

Psihijatrijska panorama

Od neobičnih detalja vezanih za mnoštvo priča o Lavu, tri imaju veze sa Radovanom Karadžićem. Najprije, kako je poznato, ovdje je pokopano dosta žrtava njegovog organiziranog terora. Drugo, prije rata je on radio kao psihijatar na lokalnoj klinici. Ironično se potrefilo da u omanjoj zgradi što se nalazi pedesetak metara iznad Lava, nalazi jedna od bivših Karadžićevih kancelarija, sa prozorom koji nudi pogled na kompletno groblje, kao i na susjedno, improvizirano ratno groblje Stadion. Ta zgrada i danas pripada sarajevskoj psihijatriji. Jedan lokalni mahalaš je rekao kako jedva čeka da Karadžić umre, da bi mogao proširiti priču o tome kako tu kancelariju pohodi Radovanov duh, ne samo da bi posjetio svoje staro radno mjesto, nego da bi “uživao” u pogledu na groblje svojih vlastitih žrtava.

Treći detalj je grob Dragana Dabića. Naime, kako je također poznato, Karadžić se prilikom svog hapšenja od prije već niza godina, krio pod tuđim identitetom. Koristio je legitimaciju na ime osobe koja je pokopana usred opsade, na groblju Lav, po imenu Dragan Dabić. Pravi Dabić je i danas na Lavu, od 1993 godine, kada je tu sahranjen. O tome kako i zašto je pravi Dragan Dabić umro te ovdje ukopan, beogradske dnevne novine Politika, sa dozom ratne propagande, ovako su pisale:

“Dragan Dabić je rođen u Sarajevu 1954. godine od oca Rake i majke Stake. Pre rata radio je u „Kompasu”, a ubijen je kao civil 1993. godine. Pogođen je snajperom sa muslimanske strane, kod poslastičarnice „Palma” u Sarajevu, u naselju Hrasno. Njegova supruga Gordana danas živi u Kanadi, a brat pokojnog Dragana zove se Mladen – objasnio je jedan od naših čitalaca potpisan kao Vladimir. Čitalac pod imenom Sarajlija se složio sa Vladimirom u skoro svemu osim u tome da je Dragan Dabić pogođen sa „muslimanske strane”. – Hitac je došao sa Vraca, a onaj koji poznaje Sarajevo znaće ko je kontrolisao taj deo grada – kaže Sarajlija. Sa navodima naših čitalaca donekle se podudara i izjava Mladena Dabića, rođenog brata Dragana Dabića, koju je objavila televizija BiH. – Zapanjujuće! Zaista strašno. Moj brat je poginuo 1993. godine odlazeći po humanitarnu pomoć. Na Trgu heroja je pretrčavao ulicu, snajper je došao iz pozicije Vraca i tu je i poginuo – kaže Mladen Dabić.”

Kako se mjeri ljudski pepeo

Među dvojicom poznatijih stranaca koji su ovdje sahranjeni, iako oni za života ne bi voljeli da ih se naziva strancima, jedan je poginuo kao pripadnik Armije BiH 1994 godine, a drugi je ukopan 2000-te godine. Prvi je bio Nijemac Friedrich Adolf zvani Dolfi, koji je početkom 1993 godine iz Frankfurta, preko Igmana ušao u Sarajevo, da bi se priključio odbrani grada. Dolfi je bio dobrovoljac bez prethodnog vojničkog iskustva ili vojne obuke. Raspoređen je bio u 102 Motorizovanu brigadu bosanske armije, koja je uglavnom pokrivala tenkoprohodni, jugozapadni dio fronta oko Sarajeva. Poginuo je na frontalnoj liniji 1994 godine, nakon čega je sahranjen na Lavu, po vlastitoj želji još za života. Na grobnoj ploči je njegovo ime i bosanski ljiljan, sve što je želio da bude. Drugi je reporter iz Washington DC-ja, Kurt Erich Schork.

DSCF6277

Neke Sarajlije ga se možda još sjećaju kao novinara koji je “otkrio” poznatu priču o takozvanoj “sarajevskoj verziji Romea i Julije,” to jest bračnom paru Bošku Brkiću i Admiri Ismić, kao Srbinu i Bošnjakinji koji su ubijeni na Vrbanja mostu 1993 godine u pokušaju da pobjegnu iz obruča.

DSCF6275

Iako je zahvaljujući Shorkovoj reportaži ova priča postala međunarodno poznata, neke Sarajlije nisu zadovoljne prenaglašeno senzacijskim pristupom priči o njima dvoma kao ljubavnom paru različitih etničkih skupina, pošto je i usred rata bilo u Sarajevu (a i drugdje širom BiH) na stotine etnički ili vjerski “miješanih” bračnih parova. Tako da za dobro upućene lokalce ovo nije neki kuriozitet. Stoga to nekim strancima djeluje kao neobično i usput romantično. Ipak, Shorkova se ratna uloga cijeni među mnogim Bosancima, pa je prema Kurtovom testamentu, on sahranjen na Lavu odmah do zajedničkog groba Boška i Admire, odnosno “Romea i Julije,” ali tek pet godina poslije rata. Erich je poginuo izvještavajući iz ratnog Siera Leonea, 2000-te godine. Poštujući njegovu želju, organiziran mu je sprovod na Lavu. Zapravo, bio je to sprovod za njegov pepeo preostao nakon kremacije. Pola njegovog tijela, u pjeskovitom ili pepeljastom stanju je sahranjeno na Lavu, a druga polovina, ili kako se već mjeri čovječji pepeo, u Washingtonu pored groba njegove majke.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s