Jurica Pavičić

O Emiru Kusturici – od sarajevskog klinca s asfalta postao privjesak ratnih profitera i kućni zabavljač očeva nacije

http://www.jutarnji.hr/komentari/pise-jurica-pavicic-kako-je-emir-kusturica-od-sarajevskog-klinca-s-asfalta-postao-privjesak-ratnih-profitera-i-kucni-zabavljac-oceva-nacije/5503615/

“Maradona” je – međutim – istodobno bio i politički film. Kusturica je argentinskog nogometaša u tom filmu pokušao “prodati” kao antiglobalističku ikonu, ljubitelja Che Guevare, tribuna sirotih i obespravljenih, ogorčenog patriota koji je Englezima gol zabio rukom jer bi – kako je rekao – nakon Falklandskog rata “Englezu ukrao i novčanik kada bi mogao”. U Kusturičinu filmu animirani Diego šutira glavu britanskoj kraljici i Margaret Thatcher, a prizori njegovih golova popraćeni su refrenom Sex Pistolsa “God save the queen/of the fascist regime”. Maradona je za Kusturicu tribun antikapitalističkog, postkolonijalnog i antizapadnjačkog Juga koji se – loptom i drugim sredstvima – bori protiv Imperija.

Najbolji britanski filmski kritičar Jonathan Romney te je 2008. napisao kako je Kusturičin film “filmski ekvivalent onim fotografijama na kojima fan snimi samoga sebe s rukom obješenom oko ramena svog idola”. Taj opis vrijedi i za ideologiju Kusturičina filma. Prodajući Maradonu kao antiimperijalističkog superstara, Emir Kusturica je te 2008. istodobno i u istoj niši prodavao i samoga sebe. Te 2008. Kusturica je pred svjetskom (a u njegovu slučaju to najprije znači: francuskom) publikom još igrao svoju uvriježenu ulogu antiestablišmentskog partibrejkera. Nogomet, Treći svijet i punk išli su dobro uz javnu personu svjetski slavnog režisera koji usput svira bas u rock bendu, ne pere kosu, snima filmove o obespravljenim marginalcima te sipa “istinu u oči” zlim kolonijalnim silama mrskog Zapada.

Ta je persona, međutim, i te 2008. već bila iz temelja lažna. Već u tom trenutku Kusturica je bio feudalni spahija postjugoslavenskog postkomunizma. Već je bio jedan od najmoćnijih ljudi srpske kulture, vlasnik cijele planine u zapadnoj Srbiji, planine na kojoj je sagradio privatno selo, posjedovao na njoj skijališta te poput age na cesti naplaćivao putarinu. U vrijeme kad se još uvijek “slika” s Maradonom “oko ramena”, Kusturica je već bio govornik na mitingu protiv kosovskog osamostaljenja, već se pokrstio u Savinji kod Herceg Novog, već je branio pravoslavni crkveni vrh uključujući i pedofila Vasilija Kačavendu, svađao se s alternativcima, pederima i lezbama. Samo godinu dana ranije Kusturica je snimio svoj najbjedniji film “Zavet” koji se u osnovi svodio na manifest konzervativne, neoklerikalne i antiurbane kulturne politike. Taj film – koji bi po svojoj ideološkoj jezgri morao biti mio hrvatskom svećenstvu – pripovijeda o mladiću koji mora ispuniti tri zavjeta: kupiti kravu, ikonu i ženu. U toj obnovi heteroseksualnog braka, vjere i ruralnog života glavnog junaka (među inim) remete kapitalisti, pro-Europljani i urbani dekadenti u – pankerskim jaknama! U tom filmu – dakako – Sex Pistolsa nije bilo.

Ali tada, 2008., Kusturica je još uspijevao u svojoj “jazzerskoj” sposobnosti da po približno istim melodijskim motivima svira dvije različite muzike: jednu na Zapadu, a drugu u Banja Luci, Beogradu, Moskvi ili Minsku. Varirajući sličan repertoar antieuropskih i antikapitalističkih muzičkih fraza, on je bio u stanju sebe u Cannesu, Parizu ili Rimu prodati kao ljevičarsku ikonu i tribuna Drugih, dok bi svirajući sličnu muzičku frazu kod kuće sebe predstavljao kao nacionalista, pobornika Crkve, čvrstog pravoslavca čiji su politički idoli jednom Koštunica, a danas Lukašenko, Putin i Dodik. Ta igra fraznih varijacija na dva načina Kusturici je dugo uspijevala. Čini se – međutim – da je tom dvoličnjaštvu istekao rok trajanja.

Jer, što stvarno jest (ili: što je postao) Kusturica, moglo se jasno i nažalost vidjeti devetog siječnja ove godine, na dan blagdana koji se zove Dan Republike Srpske, dan kojim se zapravo ovjekovječuje početak političkog projekta koji će dovesti do Prijedora, Srebrenice, Manjače i Keraterma. Na tom skupu našao se tog dana “all stars” srpski politički vrh, uključujući poglavara Srpske pravoslavne crkve, srpskog predsjednika, zapovjednika srpske vojske te cijeli vrh političke hijerarhije bosanskih Srba. Na tom skupu “razbarušeni umjetnik” bio je jedini nepolitički govornik. Kusturica je – ujedno – održao i najzapaljiviji politički govor. U govoru koji je u pravom duhu osmoškolskog sastavka bio naslovljen “Zašto volim Republiku Srpsku” režiser “Dolly Bell” je u tradiciji istočnoeuropskih kafanskih geostratega “raskrinkao” bošnjačku politiku, Saudijsku Arabiju i globalni kapitalizam, da bi potom Kotromanića pretvorio u pravoslavnog bigota, ljiljane iz bosanskog grba “preveo” na pravoslavlje, Valentina Inzka nazvao Kallayem, a Haaški sud usporedio s austrijskim sudom 1914. Na koncu, Emir je Kusturica izrekao rečenicu koju će sutra ujutro – kad se dim petardi slegao – nazvati “metaforom”. Rekao je da bi Srbe i njega svi više poštovali kada bi u džepu, eto, imali jednu malu, makar i sasvim majušnu – atomsku bombu. “Ne da je bacim”, rekao je, “ne daj Bože, nego treba mi to da vide dok viri iz džepa, a ja se pravim lud”.

Svojim zveckanjem metaforičkom bombom u džepu Kusturica je tako tog 9. siječnja završio svoj put: put koji je počeo kao sarajevski klinac s asfalta, kao dijete sekularnog muslimana-komunista, razbarušeni tip koji svira u neoprimitivističkim bendovima te koji ne ode u Cannes podignuti Zlatnu palmu, i to zato jer je prijatelju obećao polijepiti keramiku u stanu.

A da bi shvatio gdje je režiser završio svoj put, ne treba nužno čak ni čitati ili slušati Kusturičin banjolučki govor. Treba – naime – samo sagledati formu u koju je upakiran. Jer, ta forma zapravo govori o Kusturici kudikamo više od sadržaja. A ta forma kazuje ovo. Emir Kusturica je danas umjetnik koji govori kao središnji govornik u državnom protokolu. On je režiser koji govori u sviti episkopa, patrijarha, predsjednika, ministara i generala, na priredbi koja uključuje postrojavanje, himne i počasni plotun. On na tom skupu elaborira političke smjernice, nacionalni program te usput zvecka oružjem. On iznosi idejnu platformu političkog entiteta koji mu je dopustio da u Višegradu sagradi svoj privatni grad, da demontira staro kamenje s hercegovačke povijesne baštine te da na mjestu podrinjskog masakra digne arhitektonsku razradu nacionalističkog programa. Svoj govor Kusturica – poput pravog, zajapurenog pučkoškolca – naslovljuje “Zašto volim… (tri točke, dodajte ime domovine)”. Zašto ne “Domovina, to je žitno klasje”? Ili, “Domovino, u srcu te nosim”?

Dva desetljeća nakon svog “Undergrounda” i tri desetljeća nakon “Oca na službenom putu” negdašnji miljenik rimskih art-kina i pariških world-salesa probudio se tako kao goli, žalosni istočnoeuropski klišej. Evo ga tu pred nama u ulozi državnog umjetnika koji je od domovine za zasluge dobio grad, selo, planinu i skijalište, koji se mota u društvu ministara, generala i episkopa, koji piše referate o smjernicama nacionalne sudbine te okrunjuje državni protokol referatom “Zašto volim domovinu”. Nema što, daleko je dogurao čovjek kojemu su svojedobno keramičke pločice bile prišnije od Zlatne palme. Trudili su se oko tog statusa i Meštrović i Dobrica Ćosić, i Aralica i Nikita Mihalkov. Ali, samo je Kusturici to stvarno uspjelo. Postao je hodajući stereotip, lik iz krležijanske farse, The Državni Umjetnik, i to državni – doslovno.

A što se sadržaja Kusturičine politike tiče, ona me u ovom času uopće ne zanima iz ove naše, male, južnoslavenske optike gdje se dva prejadna, kompleksaška i operetna nacionalizma međusobno natječu u optuživanju za fašizam, organiziranju bijednih patriotskih igrokaza te kupovanju mlaznih lovaca od onih koji će na njihovu idiotizmu zaraditi. Kusturica je – nažalost – u ovom trenutku mnogo relevantniji kao živi primjer kako je završilo antizapadnjaštvo jednog dijela kulture koja je sebe prodavala kao antiestablišmentsku i patribrejkersku.

Bivši alternativac Kusturica – naime – danas je “alternativan” upravo onako kako je bio alternativan i u Banja Luci 9. siječnja. Okružen je episkopima i generalima. Hvali i divi se Putinu i Lukašenku. Uzdiže kao politički uzor jednog autokrata. Autokrata koji je u škole uveo obavezni vjeronauk, koji je Crkvu pretvorio u privjesak nacije, koji je Pussy Riot strpao u tamnicu te gejeve i lezbe stavio izvan zakona… i, da, zaboravio sam: koji je napao i anektirao teritorij triju susjednih država. A zašto ih je napao? Jer – dakako – to može. Jer, atomsku bombu ima u džepu: ne da je baci, ne daj Bože, nego da vide dok viri iz džepa, a on se pravi lud.

Tako je – eto – završio čovjek koji je ne tako davno sebe Zapadu prodavao u paket-aranžmanu sa Sex Pistolsima, Never Mind The Bollocks i argentinskim favelama. Završio je na crvenom tepihu, ali ne s filmskim zvijezdama, nego s patrijarsima, generalima i očevima nacije. Završio je kao tužni pajaco jedne pseudopolitičke ambicije, kao čovjek koji je u ozbiljnom smislu prestao biti režiser, nije postao političar te je sad nešto između i ništa: privjesak ratnih profitera, pudl na koljenu kabadahija, kućni zabavljač očeva nacije koji su mu se za svirku odužili feudalnim imanjem. Na tom je crvenom tepihu završio Emir Kusturica.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s