Mujo Kafedžić

   O s v r t

BEŠČASNO ZABORAVLJANJE I LAŽI

(BOŠNJAŠTVO)

„Carstva nikad ne umiru, sem ukoliko im se iščupa korenje, a ona uguše u soli. U duhu preživljavaju kroz pokoljenja, kako u potomcima vladalaca tako i u potomcima podjarmljenih naroda. Spremna su da se obnove u prvoj pogodnoj prilici, čim geopolitički pritisak oslabi, a poredci se proglašeni večnim, pokažu, krhki, nagriženi“

(Paxotomana, ili turski marš, Limes).

Dvadeset drugog decembra ratne godine 1992. u Sarajevu je održan Kongres Bošnjačkih intelektualaca, pod nazivom Kongres muslimansko-bosanskih intelektualaca, jer do tada nacionalno ime Bošnjak nije zvanično korišteno. To je bio događaj od izuzetnog političkog značaja za bošnjački narod i državu BiH. Pošto se dolaskom „demokratije“ u BiH namnožio broj „majstora zaborava“, zaborava svega što nije po mjeri prangijaških ideoloških aršina „previđaju“ ličnosti i događaje u svojim pisanijama i javnim pričama. Tim nečasnim poslom se bave i neki izvikani istoričari, književnici, publicisti, profesori, političari negrađanskih partija. Ta pojava i praksa inspirisala me da napišem ovu raspravu kako bi poslužila nekom budućem istraživaču istine, recimo o borbi za reafirmaciju Bošnjaštva. Tekst nema pretenziju da ispravlja „krivu Drinu“ političkih i povijesnih zabluda političkih siledžija. Borba za reafirmaciju bošnjaštva, trajala je već tri godine, od osnivačkog Kongresa SDA do Kongresa bošnjačkih intelektualca. Te tri godine, izgubljene su u sterilnim raspravama i nadmudrivanju. U ove tri godine sijane su razne zablude koje su samo štetu nanosile. Krivci za to, žele zabašuriti svoju odgovornost za borbu protiv Bošnjaštva, ponašaju se kao da su ga oni izmislili. U tome se posebno ističu rent intelektualci, zarađujući preko pisanja protiv bošnjačkih pamfleta po narudžbama mentora. Oni su Bošnjaštvo degradirali, pišući i govoreći o njemu kao tvorevini austrougarskih vlasti,  odnosno Benjamina Kalaja,  kao i naše emigracije okupljene oko Adila Zulfikarpašića, govorili su ignorantski i potcjenjivački o tome kao prevaziđenom arhaizmu,  igrajući se sa povijesti i navodno propuštenim šansama XIX vijeka. Muslimanska Bošnjačka organizacija (MBO) je 1991-g tražila da se Bošnjaštvo nalaže kao imperativ, ali bez uspjeha do 1993. kada je uvedeno u zvaničnu nomenklaturu nacionalnosti građana. Bošnjaštvo može dovesti do izolacije prema ostalom svijetu samo ako ga se veže za vjeru, a ne za životni prostor i domovinu. U prošlosti, svi narodi koji su živjeli Bosni, zvali su se Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci do druge polovine XIX vijeka, kada su pravoslavci prihvatili Srpstvo,  a rimokatolici Hrvatstvo, kao svoju nacionalnu identifikacijsku formulu.

Muslimani su ostali Bošnjaci,  poštujući svoje nacionalno ime, jer se nisu opredjeljivali ni kao Srbi ni kao Hrvati. Kao neposredni učesnik Kongresa bio sam inicijator reafirmacije istorijskog nacionalnog imena Bošnjak. Neki „objektivni i ugledni“ tekstopisci su protjerali moje ime iz tekstova koje pišu o ovome događaju, vjerovatno iz razloga što sam pripadao MBO. Drugačije i ne smiju raditi članovi „kluba renta-intelektualaca“. Napominjem,  samoinicijativno sam to učinio. Pod firmom „previda“ tjera se u zaborav sve što glavari žele.

O naciji kao dominantnom fenomenu savremenog svijeta, reći ću ukratko, sa ciljem da čitaocu olakšam razumijevanje problema o kome govorim. „Nacija je skup populacije u jednoj državi, stanovništvo, narod, historijski formirana stabilna politička zajednica ljudi, nastala na bazi zajedničkog jezika, života na jednoj teritoriji, međusobnih ekonomskih odnosa,  psihičke konstitucije,  prožeta sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti. Nacije nisu date jednom zauvijek,  njihova je sudbina u potpunosti u rukama njihovih naroda,  kojima se ne pripisuje nikakva prirodna organska  homogenost. Ovo je koncepcija i usvojena je u Zapadnoj i Sjevernoj Evropi,  dok je kod zakašnjelih nacija u Srednjoj i Istočnoj Evropi proces,  prvo se probudi nacionalna svijest pa se onda širi sredstvima propagande. Prva koncepcija se naziva građanskom (političkom) nacijom,  jer nju čini stanovništvo u okviru državnih granica,  a druga se naziva organskom (kulturnom) nacijom,  budući da je čini narod (ethnos),  koji ima cilj da izgradi političku zajednicu državu,  po potrebi i vojnom silom.

Veliki njemački filozof Hegel smatrao je da svaka nacija predstavlja otjelotvorenje apsolutnog duha na određenom stepenu njenog razvoja,  odnosno da se svjetski duh seli iz jedne nacije u drugu. . . Naciju odlikuje volja da se živi zajedno,  a ta volja proizlazi iz zajedničke povijesti i jezika. I Gumlovicz smatra da naciju čine svi podanici iste države,  odnosno nacionalnost je u biti kulturna i društvena činjenica koju razvija država. Pozitivističke teorije kao najčešće karakteristike nacije navode jedinstvenu teritoriju, zajedničko porijeklo, isti jezik,  isti običaji,  povijesna sudbina i religija. (Senad Lavić, Leksikon socioloških pojmova, 483)

Nacija je izrasla u moćan i prijeteći faktor u savremenom svijetu. Nacije su izrodile nacionalizam koji je izvor groznih opasnosti za mir i terorističkih zlodjela i drže čitavu planetu u strahu, ubijajući hiljade nevinih građana širom Svijeta. Svaka pa i ona najmanja nacija,  sanjari o svojoj državici i koristi sva moguća sredstva i metode borbe dok ne ostvari svoje ciljeve. Svijet je u stanju zabrinutosti i straha,  jer je naše vrijeme pretvoreno u „vučije“ vrijeme, i tjera ljude da jedan u drugome vide vuka i da su stalno u strahu i na oprezu. Kao proizvod nacionalnog združivanja, nastale su države sa svojim aparatima.

Nastanak većeg broja država, tekao je u porođajnim mukama, bio je stravično krvav. Povijest je zabilježila krvave borbe zagovornika formiranja država i njih prvih protivnika. Konačno, i mi smo svjedoci, kako je u toku XX vijeka vođena krvava borba za bosansko-hercegovačku državu u ratovima 1941-1945 i 1992-1995. U NOB hiljade mladih ljudi u borbama, protiv fašističkih okupatora je umrlo herojskom smrću za slobodu, čiji su životi i mladost ugrađeni u temelje države koju danas nemilosrdno čereče fašistoidni kvazi-demokrati. Imena narodnih heroja i heroina, bila su data ulicama, školama i drugim institucijama, po gradovima, koja su „prangijaši“, omamljeni fašistoidnom ideologijom, pritajeni sljedbenici ustaša i četnika i drugih fašističkih tvorevina,  izbrisali sa ciljem da se ta imena zaborave. Oni danas daju ime Busuladžića, školi u selu Ahmići, iako je poznat njegov ustašluk. Poriču, neporecivo. Falsifikatorska rabota je nemilosrdna i bespoštedna. U Mostaru ulice nose imena istaknutih ustaških glavešina kao što je Budak,  Lorković i dr. Divljački primitivizam je na sceni. Ostrašćeni desničari, progone imena istaknutih književnika, javnih radnika, poštenih i objektivnih povjesničara, koji objektivno pišu o fašističkom divljaštvu protiv naših naroda. Zaslijepljeni ideološkom mržnjom protiv komunista koji su organizovali i vodili antifašističkom borbom,  oslobodili zemlju i strpljivo gradili i razvijali privredu i doveli je na nivo industrijski srednje razvijene države,  opismenili 90% nepismenih grana,  dakle, stvorili su, sve ono što nemilice razvlače kao šakali, današnji vlastodršci, koji smatraju da su vječiti. Sasvim je jasno, pri sadašnjem stanju u društvu, oholi prangijaši se ne mogu zaustaviti, jer opijeni pljačkaši su ne zasiti i kao hipnotisani nesposobni da shvate dijalektiku društvenog kretanja, koje će i njih dovesti na vrata pravde, gdje će biti prisiljeni da polože račun za svoja nedjela. Za sada, poštenim ostaje samo pravo da trpe lukavo osmišljeni propagandni teror i laži, da pamte i ne zaborave nametnuto poniženje.

 Država je društvena organizacija koja ima monopol fizičke prinude, putem koje vrši svoju državnu vlast. Državna vlast se odlikuje suverenošću, što znači da joj se svi moraju pokoravati. Stanovništvo države je podijeljeno na klase, tako da manjina vlada nad većinom. Ovako organizovano društvo podijeljeno je na klase eksploatatora,  superiornih i klase eksploatisanih, poniženih. Eksploatatori su vlasnici sredstava za proizvodnju, kojima eksploatisanih moraju prodavati svoje znanje i radnu snagu. Otuda je borba za dominaciju, što je posebno u višenacionalnim zajednicama, gdje drski nacionalisti izmišljaju optužbe protiv vladajućih struktura, plasirajući laž o ugroženosti „njihovog“ naroda. To se desilo u BIH devedesetih godina, kada su srpski ultraši lukavo plasirali političku,  mobilizatorsku parolu,  o ugroženosti srpstva u RBiH i politički mobilisali homogeniziranu masu da ustane na oružje, „za odbranu“ ugroženih nacionalnih prava Srba.

Iako lažna,  ova mobilizatorska parola imala je snažnog odjeka kod srpskog narod a,  svih nivoa obrazovanja, a naročito je potstakla aktivnost kriminogenih elemenata. Kod masa je probudila nacionalističke strasti i patriotizam pripremajući ih za ratne vandalske poduhvate. Posebno su bjesomučnom propagandom opijali mase primitivaca,  i kriminalaca mržnjom protiv Bošnjaka i Hrvata, koja je bila izvor grozomornih divljačkih  zločina. Napomene o naciji i državi, natuknuo sam kako bih čitaocu olakšao razumijevanje suštine teksta o Bošnjaštvu.

Srednjevjekovna bosanska država je bila zemlja naroda koji se identifikovao kao Bošnjaci do XIX vijeka. Ovaj narod je bio mnogobožački, pristalice Bogumilske vjere, a Rimokatolička crkva je to proglasila jeresom i organizovala njihov nemilosrdni progon,  u čemu su franjevci prednjačili, vršili su prisilno pokrštavanje, preobraćenici u katoličanstvo tretirarni su Hrvatima, a Pravoslavci Srbima. U Sarajevu je kaluđer Teofil (Bogoljub) Petranović vodio akciju posrbljivanja pravoslavaca, a Klement Božić, najaktivniji među franjevcima vršio hrvatizaciju preobraćenika u katoličanstvo. Masa Bogumila nije prihvatilo nijedno od ponuđenih agresivnih nacionalnih imena, primili su Islam i zvali se Bošnjaci do zabrane toga imena. Bošnjačko ime je ostalo u narodnom pamćenju i ima povijesne korijene te nije niti može biti ničija izmišljotina, kako to žele da prikažu neki nazovi istoričari (falsifikatori).

Dugo je trajala borba za zvanično priznanje istorijskog imena našega naroda. Bošnjaci su miroljubiv, tolerantan, kooperativan i radan narod. Bošnjaci su plemenit narod, druželjubiv i human. Bošnjaci kao narod nisu osvetoljubivi, patriotski su zaljubljeni u svoju zemlju i raspoloženi za zajednički život sa svojim komšijama, dobrosusjednu saradnju i pomaganje u nevoljama. Ovaj narod je vjekovna žrtva na ovim prostorima. Žrtva je velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i velikodržavlja, koji BiH svojataju kao svoj nacionalni prostor.  Njihovi kvazistoričari poriču i činjenicu da je Bosna ikada bila država.  U tu grupu spada i Franjo Tuđman bivši Predsjednik RH. SPC nije nikada priznala odluke II zasjedanja AVNOJ-a, jer Bosnu smatra srpskom zemljom i ne priznaje joj status države. To je mitološki otrov, koji hrani velikosrpstvo i agresivne, ekspanzionističke aspiracije prema Bosni. Devedesetih godina XX vijeka srbijanski predsjednik Milošević i hrvatski Tuđman u Karađorđevu su dogovarali podjelu BiH i razmjenu teritorija tzv „mirno preseljenje naroda“, a Bošnjacima su predviđali državicu u trouglu Sarajevo, Zenica,  Tuzla. Oni nisu priznavali Muslimane kao naciju,  već su ih tretirali kao vjersku zajednicu, pa prema njihovim gledanjima, muslimani su se mogli asimilirati, kao Srbi ili kao Hrvati islamske vjeroispovijesti. Evropska Unija je Izetbegovića nagovorila da organizuje referendum o pitanju državne nezavisnosti, što je on prihvatio i uradio 31. marta i 1. aprila 1991. g. bez konsultacije sa predstavnicima bosanskih Srba, koji se nisu slagali sa idejom razbijanja Jugoslavije i osamostaljivanja BiH. Ovo je bila jedna od najvećih strategijskih grešaka rukovodstva SDA BiH. SDS sa Radovanom Karadžićem na čelu, kao partner u vlasti sa SDA uporno je radio na pripremama za rat. Razbijao je integritet države formiranjem Srpskih autonomnih krajina na područjima gdje je srpsko stanovništvo bili najbrojnije, predsjednicima opština srpske nacionalnosti naredio je da ne uplaćuju doprinos budžetu RBIH,  formirao paravojne jedinice TO i milicije, organizovao njihovo naoružavanje i obuku i formirao Krizne štabove SDS koji će u ratu odigrati zločinačku ulogu, jer će rukovoditi genocidnim akcijama. SDA iako su njeni čelnici imali u rukama sve poluge vlasti u RBiH i vidjeli aktivnosti SDS, nisu ništa ozbiljno preduzeli na pripremi Bošnjaka za odbranu, jer su narod uspavljivali izjavama kako rata neće biti. Umjesto da rukovodioce TO u opštinama vežu za sebe ni formiraju Patriotsku ligu, paravojnu strukturu kojoj kasnije priznaju ulogu organizatora odbrane, pored svih državnih organa. To je bila druga strategijska greška Izetbegovića i njegovih saradnika. Ljudi iz PL, izmišljaju neke funkcije,  kao organizatori odbrane,  pored živih i aktivnih državnih organa čiji je to bio zadatak. Neki ljudi iz PL su postali nezajažljivi u zahtjevima.

Treba podvući da je Radovan Karadžić sa Momčilom Krajišnikom i grupom ostrašćenih velikosrpskih nacionalista usko sarađivao sa Slobodan Miloševićem i „ocem“ Srba Dobricom Ćosićem. Oni su mu davali instrukcije. Generalštab JNA su preuzeli velikosrbi i doveden je na njegovo čelo general Blagoje Adžić, Gačanin, koji je tvrdio da su mu Borčani pobili roditelje, a on je slučajno ostao živ, jer je u to vrijeme bio kod daidže (ujaka). General Veljko Kadijević, dok je bio ministar odbrane, slizao se sa Miloševićem koga je već nagrizao virus „vožda“ Srbije i srpstva, naredio je disperziju MTS JNA u skladišta koja su bila u područjima naseljenim srpskim stanovništvom. Dato je SDS BiH oružje i MTS, oficiri i vojnici JNA porijeklom iz BiH. Karadžić je sredinom marta 1992. zahtijevao od generala Milorada Kukanjca,  komandanta SAO da dovede i rasporedi oklopnu brigadu u reon Marijin dvora i tako podijeli grad na istočni muslimanski dio i zapadni srpski dio Novo Sarajevo, Novi grad, Ilidža. Kukanjac je to odbio, rekavši da je JNA armija svih naroda i nije namijenjena za podjelu naroda. Karadžić ga je tužio Miloševiću. Ovo će Kukanjca koštati života, jer već u maju je otjeran u penziju sa još 35 generala koji nisu prihvatali srbizaciju armije. Da je bio preuzeo dužnost Mladić bi to uradio i stvorio bi strašne probleme odbrani grada. Sreća je što nije.

U aprilu 1992. počela su ratna dejstva na prostoru RBiH. Bošnjački narod je uveden u totalni rat, potpuno nespreman, materijalno,  organizaciono i stručno. Totalitet rata se ogleda u tome što je pokrio svu državnu teritoriju. U ovom ratu nije bilo klasične podjele ratišta na front i pozadinu. Svaki pedalj zemlje BiH bio je zahvaćen uništavajućim plamenom, koji je gutao sve živo i sve što je čovjek stvorio. Zemlja se napajala krvlju nevine djece, žena, staraca i boraca koji su branili njeno dostojanstvo, suverenitet i integritet. Suze i jecaji silovanih djevojaka, žena i starica ugušeni su mukom. Sve je utihnulo pod gromoglasnom paljbom, ojađena zemlja je stenjala pod prljavim čizmama i opancima bezdušnih dželata, krvopija, siledžija i piromana okićenih kokardama. Grad Sarajevo, koji je bio strategijski cilj agresora bio je izložen bjesomučnoj vatri oružja i oruđa svih kalibara, kao i vatri svirepih ubica naoružanih puškama sa snajperskim nišanima, koji su ubijali sve što se kretalo neprikriveno u ulicama i na trgovima i dječica koja su se igrala u školskim dvorištima, građani na pijacama u stanovima i tramvajima. Grad je bio bez vode, a prodavnice bez prehrambenih artikala, ali je zato cvjetao šverc, tako da je u gradu jaje koštalo 5 DM, a kg krompira 20 DM. Život u gradu je postao nepodnošljiv. U gradu se voda mogla naći kod pivare, pa su građani išli po 5 km i više sa civarama u kojima su bile posude u koje je moglo stati oko 60 l vode. Minobacačkim projektilima su ubijali vodonoše na česmama. Poslije izbora Karadžić i Izetbegović su partnerski ušli u vlast, a Karadžićeva SDS je pomogla Izetbegoviću da zauzme funkciju Predsjednika predsjedništva RBiH. Međutim, Izetbegović nije prozreo dvoličnu ulogu partnera Karadžića, koji je lukavo radio na ratnim pripremama njegove stranke u saradnji i po instrukcijama SPC, Miloševića i Ćosića. Budući ratni zločinac Karadžić se u vlasti ponašao kao slon u staklenom kavezu, naturao je svoju samovolju, rušio i kršio zakone i Ustav RBiH. SDA lideri, opijeni osvajanjem-vlast-poput gluhonijemih slijepaca, kao-da-nisu-ništa ni vidjeli ni čuli.

Karadžić je racionalno koristio ovu nebudnost i lakovjernost svojih partnera. U Sarajevu sam sa porodicom i ja živio,  i posmatrao ratno ludilo. Pored orgijanja bezumnih spodoba sa brda,  u gradu su se kriminalne grupe organizovale,  naoružale i terorisale građane,  pljačkale stanove i radnje. Sefer Halilović koji je tada igrao ulogu komandanta i Hajrulahović Talijan komandant okružnog štaba radili su na mojoj kompromitaciji, jer moj ugled u BiH ih je smetao i osjećali se sa time ugroženim,  pa su sa nekim skorojevićima iz SDA širili klevete o meni pa su me čak pokušali i ubiti, gađajući moj kabinet sa PA topom 20 mm, pancirnom granatom. Na moju sreću i njihovu žalost sve je ostalo samo na njihovom nečasnom pokušaju. Bio sam anatemisan i zbog moga članstva u stranci MBO Zulfikarpašića,  koja je bezrazložno i zlonamjerno optužena kao razbijač jedinstva Muslimana. Samoinicijativno sam uradio i napisao. Procjena vojnopolitičke situacije i tendencije njenog daljnjeg razvoja. Ovu procjenu  sam uručio mome dobrom prijatelju Avdu Hebibu velikom aktivisti i odgovornom čovjeku koji je rukopis pokazao grupi akademika i profesora, uglednih i savjesnih intelektualaca koji su nakon temeljitog prouča vanja,  zaključili da se radi o kvalitetnom stručno i objektivno napisanom materijalu,  koji zaslužuje temeljito proučavanje i preduzimanje operativnih mjera i aktivnosti na planu prevazilaženja evidentnih i štetnih slabosti. Hebib je nakon tih razmatranja upoznao Izetbegovića, nakon čega je ovaj sazvao sastanak grupe intelektualaca sastanku su prisustvovali akademik Arif Tanović i Seid Huković. prof. Muhsin Rizvić,  Munib Maglajlić, Atif Purivatra,  Avo Hebib,  Avdo Sofradžija, Ismet Dautbašić, Mustafa ef. Spahić,  Fikret Muslimović i ja. Sastanak je bio vrlo plodan i korektan. Diskutovalo se o idejama šta treba uraditi. Malo je oštrinom istupa odudarao ef. Spahić,  koji je,  parafraziram rekao ovo „Alija jesi ti muslimanski lider,  predsjednik stranke i državnog predsjedništva,  ali ti nisi vlasnik muslimanskog naroda. Na sreću narod nema vlasnika. Ti od SDA imaš samo kabinet,  u kome sjedi Omer Behmen i čuva ključ od kase. Pravi izdajnici zemlje su tvoji ministri koji su otišli u inostranstvo službeno i nisu se htjeli vratiti u zemlju“. Na ovo nije bilo nikakve replike. Baš u to vrijeme je sticao mandat predsjednika Predsjedništva i funkciju je trebao preuzeti Hrvata.

Vladalo je mišljenje da bi trebalo produžiti mandat Izetbegoviću,  sa čime su se svi složili. Na kraju je predsjednik Izetbegović zaključio sastanak,  zaduživši profesora Rizvića da sa ovom grupom intelektualaca u koju uključiti po potrebi i druge,  razmotri probleme i donese mu prijedlog kroz nekoliko dana,  koji oblik okupljanja intelektualaca: konferencija, kongres ili sabor. Čitavo izlaganje predsjednika na ovome sastanku bilo je na bazi moje procjene,  ali bez spominjanja moga imena. Procjena je tretirala probleme odbrane i organizacije Oružnih snaga. Insistirao sam na traženju izlaza iz spontaniteta i samovolje pojedinaca u sferi organizacije komandi i jedinica OS. Apsurd je da se država nalazi u ratu a nema ministra odbrane,  jer tadašnji ministar Doko,  hadezeovac napustio zemlju i dezertirao u Zagreb. Načelnik GŠ Halilović,  koji je inače nedorastao ulozi koja mu je povjerena. On se eksponira kao Komandant OS,  obavlja poslove MO čime se njegova pažnja odvaja od njegovih formacijskih dužnosti i zadataka. U gradu u svakom kvartu,  kriminalci su formirali naoružane grupe pod firmom vojne policije koje terorišu i pljačkaju  grad i građane i izbjegavaju odlazak u jedinice armije i na front. Zbog toga je neophodno rasformirati parastrukture i ljudstvo uputiti u armiju. Kadrovska politika bazira na kriterijima rodbinskih i klanovskih veza. To je kastinska kadrovska politika,  zbog čega je destimulativna. Jedinice su u fazi organizacije i opremanja MTS. još nije zaživio sistem subordinacije u sistemu rukovođenja i komandovanja (RIK). Treba ubrzati rad po ovome pitanju . Obavezno uvesti oslovljavanje po činovima ili prema funkcijama. Regulisati ko u gradu može i ima pravo nositi oružje. Uvesti disciplinu u propagandnom sektoru i zabraniti neovlaštenim pojedincima da se samovoljno u ime OS obraćaju javnosti. Sada neki ljudi,  nekompetentni i nestručni istupaju pred TV kamerama i nano se štetu ugledu OS. Neophodno je probuditi i aktivirati raspoložive intelektualne snage društva i uključiti ih u sistem odbrane. Saradnja sa snagama UNPROFOR-a je vrlo bitna te je zbog toga izuzetno važno birati sposobne kadrove na funkcije oficira za vezu,  po mogućnosti one koji znaju engleski jezik. Posebno sam insistirao na zahtjevu da se dosljedno poštuje i u praksi sprovodi Platforma Predsjedništva R BiH za djelovanje u ratnim uslovima. Ovaj stav nije poštovan od nadležnih moćnika,  što je kasnije nanijelo neprocjenjivu štetu OS i diskriminaciji nemuslimana u vojsci i policiji,  njihovom sumnjičenju i ponižavanju od strane neodgovornih primitivaca. Prihvatanje moje procjene situacije,  koja je tretirala krucijalne probleme odbrane zemlje,  doživio sam kao ličnu satisfakciju i ponos, jer sam uspio da se izborim protiv podmuklih i nemoralnih protivnika, ljudi opijenih suludim idejama i nerealnim ubjeđenjima. Sektaši su bili prisutni u svim političkim strukturama, precjenjivali su svoju snagu i potcjenjivali protivnika, što je skupo koštalo narod i državu. Moj tekst je poslužio ka inicijalna kapisla. Pokrenuo je i mobilizatorski oživio plodotvornu aktivnost društvenih snaga,  posebno intelektualnih krugova. Predlagao sam formiranje vojnog savjeta pri Predsjedništvu Republike od penzionisanih generala koji su ostali odani državi BiH istaknutih pukovnika,  koji bi djelovali kao zvanični stručni organ. Ovaj savjet je formiran i samo se jednom sastao na dan formiranja. Naprosto ignorisan je.

Također sam predlagao da formiraju kabinet VK u kome bi radila 3-5 oficira, stručno obrazovanih u visokim školama koji bi primali poštu,  analizirali je i VK uručivali samo ono što je bitno,  čime bi rasteretili VK od manje važnih akata. Ova prijedlog nije realizovan iz meni nepoznatih razloga. Nakon sastanka od 21. 11. 92 koji je održan kod predsjednika Izetbegovića,  organizacioni odbor je konstituisan i radio je vrlo intenzivno,  sastajući se svaki dan u popodnevnim časovima. Naglašavam da je rad bio vrlo ozbiljan,  odgovoran i produktivan. Suština diskusija odnosila se na odbranu zemlje i životne probleme akademik Arif Tanović je istakao: “U BiH Hrvati i Srbi su bolje organizovani nego Muslimani,  da muslimanski intelektualci šute i gledaju kako hrvatski i srpski političari provode svoje programe i da je hitno potrebno afirmisati identitet bosanskih Muslimana,  definisanjem Nacionalnog programa,  radi čega bi trebalo pripremiti i organizovati sabor ili skupštinu bosanskih Muslimana, gdje bi se uz učešće istaknutih intelektualaca predstavio politički identitet i interes Muslimana. Istakao je potrebu otvaranja Muslimana prema Srbima i Hrvatima,  jer BiH ne može opstati bez takvog otvaranja.

Mora se spriječiti situacija u kojoj bi Muslimani bili masa izložena spontanitetu,  već da Muslimani moraju nastupati organizovano kao politički subjekat…“

Moj kritički osvrt na stanje u OS podržali su pored ostali akademik Tanović, profesori Muhsin Rizvić,  Atif Purivatra,  Halid Čaušević,  Avdo Hebib, Zijad ef. Ljevaković i Mustafa ef Spahić. Akademik Seid Huković je isticao da se ne smije dozvoliti pomijeranje Izetbegovića sa pozicije Predsjedavajućeg predsjedništva,  jer je BiH u svijetu afirmisana sa njegovom ličnosti. Posebno je potencirao neorganizovanost u gradu Sarajevu,  gdje je vladalo bezvlašće i anarhija,  nesigurnost građana i bahato ponašanje kriminalaca koji opljačkaše sve živo u gradu. Ponašaju se kao gospodari situacije. Široko se diskutovalo o problemima života građana,  ishrana,  voda,  energenti i informisanost građana o stanju na odbrambenim borbenim linijama.

Ja sam samoinicijativno, bez konsultacije sa ljudima iz MBO,  pošto je Predsjednik stranke Adil Zulfiukarpašić bio u inostranstvu. Profesor Muhamed Filipović,  kao potpredsjednik stranke,  kada je saznao za moju aktivnost u organizacionom odboru,  pozvao me na razgovor i zahtijevao da više ne idem na te sastanke „jer su to marifetluci SDA“. Odbio sam njegov prijedlog i nastavio sa učešćem u radu organizacionog odbora Kongresa. I utom odboru,  ostrašćeni protivnici MBO,  znali su da sam ja bio potpredsjednik u toj stranci i gledali su me sa podozrenjem i nepovjerenjem. Lično sam cijenio da Kongres koji pripremamo ima istorijski značaj i da je zbog toga prilika da pokrenem pitanje nacionalnog identiteta Muslimana,  jer smo do tada imali tretman religiozne skupine. Odlučio sam da otvorim pitanje reafirmacije našeg „istorijskog imena Bošnjaci“ što se formalno nije uklapalo u tematiku kojom smo se tada bavili. Ja sam želio da nametnem raspravu o korijenima istorijskog imena Muslimana BiH,  jer sam smatrao da je to usko povezano sa ciljevima borbe i budućih odnosa u zajedničkoj domovini BiH. Nisam ni pomišljao na nekakvu samostalnu muslimansku državicu u BiH,  budući sam duboko uvjeren,  da je to teška utopija uskogrudih fanatika. Čisti iracionalizam.

Polazeći od etike bratstva kao etičkog jezgra nacionalne politike u cjelini što sadrži u sebi cijeli program,  posve novih socijalnih,  političkih,  ekonomskih kulturnih i duhovnih veza i odnosa među ljudima i narodima“. Nacionalna politika u tom smislu u svojoj etičkoj jezgri,  dakle u formi etike bratstva sadrži moralnu filozofiju koja njeguje svačije nacionalno samopoštovanje. To je etika bez napada na druge i sujetne nježnosti samo za sebe.   Ta etika je protest protiv različitih vidova regresije u odnosima između ljudi i naroda.

To je etika koja poštuje nacionalne tradicije,  ali istovremeno odbacuje svako nacionalno-romantično izvrtanje prošlosti u mitove. Ona je revolt protiv-etničkih predrasuda,  nacionalno- malograđanske sentimentalnosti,  kolektivnih taština, svake vrste agresivnosti i nasilja između ljudi i naroda. Bošnjaci kao narod su nosioci ovih odlika čovječnosti,  zato se borimo da vratimo svoje ime kojim ćemo se identifikovati. (E. Zgodić,  Tito i Mi)

Pokrećući ovo pitanje bio sam svjestan,  da udaram na osinje gnijezdo, ali nisam ni pomišljao da odustanem ili popustim pod pritiskom branilaca aktuelnog rješenja nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda. Smatrao sam da pokretanjem ovoga pitanja, kod Bošnjaka iniciram volju se bore za oslobađanje kompleksa niže vrijednosti,  koji im je,  desetljećima sistematski,  programirano i planski nametan. Želio sam da se prevaziđe nesloga u krugu intelektualca,  koja je bila prisutna oko nacionalnog imena Bošnjaka. Bošnjaci su human i plemenit narod koji je uvijek potiskivao patološku mržnju i odmazdu prema onima koji su ga nemilosrdno uništavali bez razloga. Narod je gajio principe humanizma i tolerancije,  čak na svoju štetu.

Rad odbora približavao se kraju i trebalo je odlučiti koje dokumente će Kongres usvojiti. Ja sam predlagao da se kongres nazove,  “Kongres bošnjačkih intelektualaca“ ali je taj moj prijedlog odbijen i prihvaćen naziv „Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca“. Obzirom na istorijsku vrijednost Kongresa,  predložio sam da se u tekstu Rezolucije,  imenica Musliman,  zamijeni imenicom Bošnjak,  a pridjev muslimanski,  pridjevom bošnjački. Ovaj moj prijedlog je izazvao eksploziju ostrašćenih uvreda protiv mene. Nosioci te demonstracije prezira i uvreda su visokoobrazovani intelektualci,  profesori. Šta ti hoćeš, u čije ime govoriš,  mi imamo naše ime, mi smo Muslimani. Šta ti hoćeš da nam nametneš arhaizam koji je u narodu zaboravljen. Za čiji račun radiš? Predlagao sam varijante da se piše Musliman povlaka Bošnjak ili u zagradi Bošnjak. Među oponentima i protivnicima moga prijedloga bio je prof Munib Maglajlić najstrastveniji i najgrlatiji. Vjerovatno me u mislima povezivao sa Zulfikarpašićem,  koji je kao tadašnji opozicionar optuživan kao razbijač jedinstva Muslimana. Međutim,  istina je da niko nije znao niti me nagovarao da pokrećem ideju Bošnjaštva, to sam radi potpuno samoinicijativno. Moji oponenti su to kvalifikovali, prevaziđenim,  nesavremenom idejom. Ja sam istrpio uvrede i insinuacije,  čudeći se tim sujetnim profesorima,  ali sam odlučio da istrajem na svome prijedlogu i da ne popustim pod navalom neosnovanih opstrukcija čuvara njihovih fotelja. Ti ljudi su se tako ponašali jer su znali da je u to vrijeme predsjednik Izetbegović tada bio protiv Bošnjaštva i kao da nisu očekivali promjenu njegovog stava.

Akademik A. Tanović mi je poslije jednog sastanka rekao da se slaže sa mojim prijedlogom,  ali iz taktičkih razloga će to objaviti nešto kasnije,  ali bi bilo cjelishodno da konsultujem Aliju Isakovića i ako uspijem dobiti njegovu podršku bošnjaštvo će ugledati sunce i svijetlost dana. Poslije sastanka,  zamolio sam Isakovića da se sutra nađemo na kafi i porazgovaramo o mome prijedlogu. Prihvatio je i sutradan došao sa Enesom Durakovićem,  tadašnjim ministrom prosvete i kulture u vladi RBiH. U prijateljskom razgovoru,  rekli su mi da se slažu sa mojim prijedlogom i da će me podržati na popodnevnom sastanku odbora,  što su i učinili obojica. Od toga trenutka moji oponenti su postali Bošnjaci i javno nastupali gorljivije od mene,  a mene su potiskivali u zapećak. Prije istupa Isakovića podržavao me akademik Tanović,  profesor Muhamed Nezirović,  Avdo Hebib i prof Rizvić Muhsin. Kasnije sam saznao od jednog uvaženog profesora,  koji je bio u političkim vrhovima stranke SDA i vlasti,  da je paralelno sa radom odbora za pripreme Kongresa,  tekao i rad ekspertne grupe pri vrhu SDA,  na izradi Ustava i drugih dokumenata za formiranje muslimanske državice. To su saznali njihovi mentori u Vašingtonu,  pa je kompetentni otuda pitao „šta to vi radite? Kako možete formirati državu, a nemate naroda“ Odgovorili su da su Muslimani njihov narod!“

A muslimani su vjerska zajednica,  a ne narod objašnjavao je glas iz daleke svjetske prijestolnice. Formirajte narod pa će biti sve uredu. To morate imati u vidu. Naredbodavac je rekao da oni neće nikome dozvoliti da osniva vjersku državu“. To je bio stav, od koga moćnici nisu htjeli odustati. Prvi u Bošnjaka je naredio Isakoviću da javno na sastanku podrži moju ideju o Bošnjaštvu. Kada su čuli za promjenu mišljenja o Bošnjaštvu,  od Izetbegovića koji je na osnivačkom kongresu SDA odbio prijedloge koji su preferirali ovo ime renta-intelektualci,  duboko razočarani,  brzo su se transformisali u odane Bošnjake. Ja sam učestvovao u radu na pripremi Kongresa Intelektualaca, kao i na samom kongresu gdje sam imao izlaganje o geostrategijskom položaju BiH. Nisam biran ni u jedno tijelo kongresa. Pratila me anatema zbog MBO, koju ja nisam htio napustiti iako su mi nuđene primamljive pozicije. O Kongresu se pisalo dosta,  ali je prisutna tendencija njegovog potiskivanja u zaborav. Najsolidnije štivo o Kongresu je Almanah 1992-2002,  Vijeća kongresa Bošnjačkih intelektualaca. Izvod iz teksta Avda Hebiba „Od ideje do realizacije“ je vrlo temeljit, jer on objašnjava kako je krenula ideja o Kongresu. Moja procjena vojnopolitičke situacije,  kao objektivan i realan tekst pokrenula je intelektualce na aktivnost koja je dovela do ovoga istorijskog događaja preko Preporoda profesor Husnija Kamber,  učesnik u svim aktivnostima oko kongresa u tekstu,  “Pripreme za Kongres“ piše sljedeće: “Nedavno sam pregledao svoje bilješke iz toga vremena i vidio da se već tada raspravljalo o nekim naizgled u tome trenutku manje važnim stvarima,  ali se kasnije pokazalo da su to bila dugoročna pitanja. Sjećam se kada je Mujo Kafedžić insistirao da se u materijalima sa ovoga skupa,  spominju Bošnjaci umjesto Muslimani te da se u tom smislu izda posebno priopćenje. Mnoge su diskusije od tada vodile u tome pravcu“. Dr Fadil Ademović u tekstu . “Sudbonosni događaji za Bosnu i Hercegovinu“ Prijedlog Kafedžića da se u Rezolucije unese naziv Bošnjak kao nacionalna odrednica za Muslimane, kako taj naziv u tome trenutku nije bio ozvaničen moj prijedlog je naišao na otpor i neprihvatanje. „Na kraju sastanaka odbora, nađeno je rješenje, prema kome se u tekstu Rezolucije uz riječ Musliman i muslimanski u zagradi dodaje Bošnjak i bošnjački. Tako je prije Svebosanskog sabora,  još na ratnom skupu bosansko muslimanskih intelektualaca ime Bošnjak doživjelo svoju afirmaciju u Rezoluciji kao krunskom dokumentu Kongresa BiH muslimanskih intelektualaca u decembru 1992. god.“ Profesor Muhamed Filipović nije uzeo učešće ni u pripremama,  Kongresa niti u njegovom radu. Ali kada je vidio da sam se ja izborio za bošnjaštvo, pritisnuo je Izetbegovića za organizaciju svebosanskog Sabora, na koji mene nije pozvao da učestvujem u petočlanoj delegaciji stranke. Ovaj njegov postupak je najuvjerljivija slika njegovog morala. Ne želim to komentarisati. Alija Isaković,  je prilikom podrške mome prijedlog izrazio,  javno,  čuđenje na ponašanju itektualaca prema meni,  a meni je izrazio čestitku za hrabrost i upornost u odbrani ideje za koju sam se zalagao. Ovdje ću citirati njegovu misao koju lično smatram vrlo realnom,  hrabrom i korisnom. “Ovaj uzburkani istorijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti novi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dobrodušne,  naivne i predane ljude,  beskrajno samopožrtvovane,  spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu,  i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude,  beskrajno samožive,  potkupljive,  politički ljigave i,  nadasve opsjednute omalovažavanjem svega vlastitog, vlastitog imena, vjere,  običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja. Bez jasnog političkog programa,  bez pravog političkog vodstva,  bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta,  bez smisla za svaki oblik skladnog organizovanja,  a kamoli smisla za vidove apsolutizma,  diktature i kulta ličnosti,  bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u opštoj državnoj i društvenoj regresiji,  izazvanoj predvidljivim istorijskim gibanjima na Balkanu,  razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu“. (Almanah 1992-2002).

Nama vjerovatno treba jedan oblik diktature,  ili čvršće ruke,  kroz koje su prošli svi narodi u početnim fazama nastajanja njihovih država. Ovo mišljenje je dobro utemeljeno na stvarnom stanju u našem narodu. Treba planirati i preduzeti neke mjere kultivisanja naroda,  počevši iz osnovnih škola pa preko društvenih i političkih organizacija,  razvijati duh poštenja i ljubavi čovjeka prema čovjeku. Treba polaziti od spoznaje da svi narodi žele modernu pravnu, demokratsku državu u kojoj će se uvažavati građanska prava nacionalne i vjerske slobode. Svi bosanski narodi jedino mogu živjeti u slozi,  povjerenju i međusobnom ispomaganju. Iz iskustva znamo da svako i bilo čije gaženje ljudskih političkih,  vjerskih i nacionalnih pravi ugnjetavnje grupe ili pojedinca proizvodilo je sukobe,  nemire i krvoprolića kod Bošnjaka,  kao i drugih naroda. Svaka pojava se širila po zakonu spojnih posuda i zahvatala sav prostor.

Otuda je vrlo bitno imati u vidu angažman poštenih intelektualaca,  jer oni su snaga koja inicira,  pokreće i usmjerava aktivnost masa. Ovdje podvlačim da je posebno značajno imati u vidu karakteristike pojedinih intelektualaca i čuvati se prevaranata,  spletkaroša i intriganata,  koji ako se ugnijezde na pozicije moći mogu nanijeti neprocjenjivu štetu društvu u cjelini.

„Čovjek to gordo zvuči“,  davno je rekao veliki Maksim Gorki. Da čovjek ali čovjek koji je danas rijedak. Da bi našao etički ustrojenog čovjeka, treba ga usred dana sa lučom tražiti,  poput onog starogrčkog filozofa koji je usred dana sa bakljom po trgu tražio čestita čovjeka. U našem vremenu,  čovjek je emotivno otupio, što je dovelo do situacije da se od njega tragedije čovječanstva odbijaju kao od stijene. Ko ovo ne shvata,  ugrožava vlastiti opstanak. U jurnjavi za onim što žele,  svi nose maske kojima pokrivaju svoje karakteristike. Čovječanstvo se nalazi u sudbonosnom raskoraku, kada ljudi nemilosrdno i bezdušno uništavaju jedan drugoga. Fantastičnom brzinom se prenose vijesti i informacije natrpane lažima i mržnjom.

Čovjek je danas najopasnije stvorenje koje hoda po zemlji. Iako je tvorac veličanstvenih dostignuća u ratnoj tehnici,  građevinarstvu,  elektronici,  on je tvorac krvoločne socijalne džungle,  koja je drastičnija od one u kojoj žive krvoločne životinje. Razvijena i nabujala je halapljivost,  koja ako se ne zaustavi, vodi svijet u bezdan. Moć je značajan društveni fenomen i cilj je svakog čovjeka da je ima i koristi. Moć je sredstvo koje je korisno ako se pravilno usmjerava i koristi. Moralni principi se moraju poštovati u djelokrugu vezanom za moć.

Moć je neophodna u društvu,  ali ona mora imati okvire u okviru kojih će funkcionisati. Ovo je posebno bitno kada su u pitanju međunacionalni odnosi u multinacionalnim zajednicama,  neophodno je smanjiti razlike i utvrditi regulator odnosa,  koji će osigurati punu ravnopravnost svih građana. Ovu tezu potvrđuje stanje haosa u BiH,  koji je plod neodgovornosti političara koji su vlast preuzeli nakon takozvanih demokratskih izbora i sloma socijalističkog sistema. Poluga vlasti su se domogli primitivci,  nezajažljivo pohlepni,  posijali omrazu među narodima,  podijelili,  isparčali državnu teritoriju,  zagorčali život građanima, do gola opljačkali zemlju,  uništili privredu za interes svjetskih pljačkaša-multinacionalnih magnata,  desetine hiljada radnika ostavili bez posla,  istjerali ih na ulice,  upropastili školski sistem i zanemarili mladi naraštaj i zemlju pretvorili u zemlju staraca. Laži obmana naroda,  politička je platforma na kojoj je u zemlji izraslo 90 milijardera i 525 milionera dojučerašnjih fukara. Sve institucije u zemlji,  koje bi trebale štiti zakonitost,  prava i pravdu poplavljene su nemoralom i korupcijom. Samoljubivi,  pohlepaši,  nemoralni primitivci, zemlju su doveli na nivo spaljene. Oni i dalje kombinuju načine drobljenja teritorije,  nacionalne getoizacije naroda i razbijanje integriteta države,  jer tako misle izbjeći polaganje računa pred sudom (Član 1. ) Rezolucija kongresa bošnjačkih intelektualaca (22. 12. 1992. g). Živeći na razmeđu Istoka i Zapada,  bosanski Muslimani (Bošnjaci) baštinici su milenijske kulture i civilizacije,  što su je zajedno sa Srbima i Hrvatima,  a od XVI stoljeća i sa Jevrejima, gradili u svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini. (Bošnjaštvo se prvi put pojavljuje u zvaničnom dokumentu,  kao ovjera potvrde volje naroda). Muslimani (Bošnjaci) sudbinski su vezani za opstanak RBiH. Bilo kakvo osporavanje teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti RBiH,  što se događa ekspanzijom velikodržavnih ambicija Srbije i Hrvatske,  prema našoj teritoriji,  to znači atak na životni prostor Bošnjaka i njihovo biološko ugrožavanje. Zbog toga se zalažemo za izgradnju jedinstvenog odbrambenog sistema,  koji bi odgovarao interesima svih građana BiH. Bošnjački narod je u agresivnom ratu susjeda na RBiH,  i odbrani njene nezavisnosti pretrpio teške gubitke u populaciji i materijalnim dobrima,  pa zbog toga insistiramo na strogom kažnjavanju ratnih zločinaca,  bez obzira iz koga naroda potiču. Sudski progon zločinaca, smatramo bitnim uslovom pomirenja naroda i ozbiljnom prevencijom sprječavanja ponavljanja zločina. Kada govorimo o istorijatu reafirmacije Bošnjaštva,  radi istine,  moramo sagledati stavove i ponašanje bitnih ljudi toga vremena. Alija Izetbegović,  tadašnji Predsjedavajući Predsjedništva BiH i SDA,  neosporno bio čovjek čija riječ je imala veliku specifičnu težinu. Bio je to čovjek islamskog svjetonazora,  veliki pobornik panislamizma,  za koji je u Islamskoj deklaraciji tvrdio da je izašao iz srca muslimanskog naroda,  a nacionalizam je uvijek bio uvozna roba“. Po njemu Nacionalnost je u islamskom svijetu uvijek blokirao osjećanja bliske vjerske povezanosti u islamskom svijetu,  i funkcionisao kao neka vrsta tlačenja islamskoga svijeta. On je osuđivao Kemala Ataturka,  koji je nacionalizirao Tursku i sekularizirao njen politički poredak. Zbog toga je prilikom posjete Turskoj,  odbijao da posjeti Ataturkov mauzolej,  što je na koncu morao učiniti pod pritiskom predsjednika Turske. On je u uvodnoj riječi na osnivačkom Kongresu SDA marta 1990. g,  odbio zahtjev da se reafirmiše nacionalno ime Bošnjak. Taj njegov stav ostao je na snazi sve do Kongresa bošnjačkih intelektualaca 1992. g. Njegov cilj je bio povratak Bošnjaka u islamsku vjeru i izgradnja osjećanja o pripadnosti jedinstvenom univerzumu Panislamizma. U Islamskoj deklaraciji kaže: “Iako ideja o stvaranju Panislamske federacije,  izgleda nerealnom,  a njeno ozbiljenje pod postojećim uvjetima nevjerovatnom“,  on opravdava tvrdnjom: “povijest je ne samo pripovijest o stalnoj mijeni već i o neprekidnom ostvarivanju nemogućeg i neočekivanog“. On nije trpio oponente u svome krugu. Iako je imao visok prag tolerancije, naglašavao je i insistirao na svojoj superiornosti.

Poznata je činjenica,  da je on bio u raljama ekstremnih fatalista i da njegova borba sa njima nije bila ni laka ni jednostavna. Ali on je uspješno balansirao. Njegov stav su podržavali renta-intelektualci koji nisu držali do moralnih skrupula. Njihovi egzistencijalni interesi bili su iznad savjesti,  časti i poštenja, jer je to bio uslov podobnosti za angažman u službi vođinim idejama. Već je naprijed rečeno kada i kako je ovaj čovjek prihvatio nacionalnost kao nezaobilazan faktor savremenog čovjeka.

Lično smatram,  da u pričama o Bošnjaštvu,  vidno mjesto pripada Adilu Zulfikarpašiću,  koji je bio zagovornik Bošnjaštva još dok je bio u emigraciji, ali je bio neopravdano napadat,  omalovažavan i podcjenjivan od ljudi iz vrha SDA. On nije shvatio poruku one narodne izreke: “Koji pijevac rano zakukuriče,  ostaje bez glave“.  Adilovo zagovaranje Bošnjaštva okarakterisano je kao razbijanje jedinstva naroda. Ovakva ocjena je bila neosnovana,  jer MBO je shvatala i poštovala zahtjeve jedinstva,  posebno kada je u pitanju odbrana naroda i njegovih interesa. Jedinstvo na demokratskim principima i ravnopravnosti svih članova društva. Zulfikarpašić tvrdi: “Čovjek sam koji je u svoj životni san uložio tri decenije rada. I sada ja treba da se odrečem moga životnog cilja,  supstance moga političkog djelovanja bošnjaštva,  radi jedinstva stranke,  a Izetbegović ne može da se odrekne SŠ i OB. Gdje je tu logika?“ (Adil Str 347).

U Evropi se u zadnjih 200 g. završila borba između vjere i Države. Religija je u liberalnom svijetu dobila svoje mjesto,  ali se ne pača u državne poslove. Mi pripadamo hanefijskoj školi i zagovaramo takvo rješenje ali imamo grupu koja hoće da zavede totalnu vlast klerikalne struje nad životom i društvom. Ekstremni elementi i kod Muslimana i kod Srba su lude glave,  najveći protivnici mira, koji ne shvataju dramatiku našega doba, koji traže svoj prestiž u sukobima i kupe poene za sebe u katastrofama vlastitih naroda. Iako nema stvarnih razloga za sukobe, ali ima mitskih,  nacionalnih predrasuda koji doprinose da taj sukob bude dublji,  krvaviji, fatalniji i katastrofičan za sve narod.

Bosanci, oni koji vole iskreno svoju domovinu znaju da iz susjednih zemalja, Hrvatske, Srbije,  konzervativni i radikalni nacionalisti osporavaju istorijsku prošlost u čemu je hrvatski predsjednik okorjeli nacionalista duhom jezuit Tuđman otišao najdalje, tvrdeći: “Bosna i Hercegovina i bosanski Muslimani ne mogu opstati kao samostalni povijesni i politički subjekt, te da je najbolje tu iluziju zatrijeti još u zametku, dok još nije uhvatila korijene.“ Tvrdio je „BiH je Titova tvorevina i trebala je pripasti Hrvatskoj. Bosna je nekada bila čisto katolička i Hrvatska zemlja,  koja je izmijenjena silom turske i srpske penetracije. BiH je stvorena turskom okupacijom hrvatskog teritorija i da je muslimanska vjera nastala stjecajem povijesnih okolnosti u okviru hrvatskog nacionalnog bića. Muslimani su povijesno, govorno i geopolitički izvorno pretežno Hrvati. Žele stvoriti islamsku fundamentalističku državu,  i to tako što će Bosnu preplaviti s 500.000 Turaka. Uticaj islamske Bosne će se proširiti kroz Sandžak i Kosovo na Tursku i Srbiju. Izetbegović je fundamentalistički predstavnik Turske, s kojom zajedno kuje urotu o stvaranju Velike Bosne. Velika muslimanska država nije opasnost samo za Srbiju i Hrvatsko nego i za Evropu i za SAD. Bosanska nacija ne postoji. Ona nema ni prava ni prošlost nacije, jer nacija je teritorija,  a isto tako isto podrijetlo, ista krv. A koliko je na teritoriji navodne Bosne ljudi različitog podrijetla, različite krvi. Kako ti narodi, izmiješani, dakle nečisti mogu činiti cjelinu? Ne gospodo,  Bosna mora nestati kao nacija. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podijeljena između Srbije i Hrvatske“ (S. Čekić,  Agresija na RBiH str. 939-941).

Tuđman je drčan zarobljenik predrasuda,  kraljevstva svjetine,  falsifikator povijesti. Predrasude dolaze iz mita ili se poizvode svjesno radi upotrebe u političke, državne ili nacionalne svrhe. Tuđman ih koristi u sva tri slučaja. One se suprostavljaju stvarnom ljudskom znanju. Tuđman se u svojoj teoriji o BiH oslanja upravo na njih,  zamjenjujući istinu lažima. Njegova ideja vodilja je Velika Hrvatska i katoličanstvo. Organski ne podnosi Bošnjake. On je sijač velikog nacionalističkog zla u BiH koje podmuklo tinja u glavama HDZ-eovih glavara i u RH i BiH. Ekstremističkim radikalima velikohrvatstva njihova zemlja je postala tijesna. Zaljubljenici nacionalističkih torova protjerali su stotine hiljada Srba,  sa njihovih imanja, a i danas njihova predsjednica Grabar sije nemir i prijeti susjedima. Mitologija u srpskoj istoriografiji, koja gospodari politikom srpskih pripadnika političkim vrhovima, koje su vodile srpske mase na zid predrasuda i nasrtale na njega, vraćale su se razbijenih i krvavih glava. Bilo bi nekorektno ne spomenuti činjenicu da predrasuda imaju svi narodi,  baziranih na vjerskoj,  nacionalnoj ili staleškoj osnovi. Nauka,  politika i religije su moralno odgovorni,  ako ne organizuju duhovno liječenje predrasuda u narodima,  počevši od djetinjstva do pozne starosti, ispada podržavaju ih. Jedna od polaznih zabluda jezuita Tuđmana je da u BiH danas „živi najčistija strana našega naroda, najčistije i najplemenitije krvi Hrvatske“.

Ovo je nepobitno svjedočanstvo njegovog ekstremnog nacional-šovinizma. Po njemu su Muslimani (Hrvati islamske vjeroispovijesti). Dakle on poriče Bošnjaštvo kao povijesnu činjenicu,  kao što poriče državnost Bosni. Ova opasna klica se ugnijezdila u mnogim glavama hrvatskih radikala i permanentna je opasnost miru i smirivanju među narodima.

Izlaskom na savremenu političku scenu Bošnjaštvo je postala kost u grlu radikalnih nacionalista Srbije i Hrvatske, ali i kamen temeljac nezavisne BiH. Od poštene inteligencije se očekuje osmišljen,  strpljiv i idejno ozračen rad na jačanju ove mlade društvene biljke. Bošnjaštvo treba shvatiti i njegovati kao instrument plemenitog patriotizma i ljubavi prema svojoj domovini, sprečavati penetraciju bilo kakvih pošasti u njegove redove. Kongres bošnjačkih intelektualaca, po vremenu u kome je održan i idejama koje je pokrenuo,  neosporno je bio povijesni događaj,  koji je pokrenuo intelektualne snage i kapacitete,  da se aktivnije i organizovanije angažuju u sistemu odbrane zemlje. Rano su neki tekstopisci o važnim događajima,  počeli da potiskuju u zaborav ovaj krupni politički događaj koji neosporno ima povijesne dimenzije. Nečasno je ignorisati, recimo istinu da je na Kongresu bošnjaštvo dobilo bitku i probilo se u javnost,  na političku scenu, a Sabor je prihvatio, samo prihvatio zaključak Kongresa o Bošnjaštvu. Uzalud se naprežu neki grlati teoretičari da potisnu u zaborav zasluge Kongresa i nametnu svoje ime kao zaslužni za ovu tekovinu. Treba reći otvoreno, iskreno, Bošnjaštvo je ostvarena, dostojna poštovanja, dugovječna tekovina, uprkos pomodarskim kritizerima i poricateljima. To je duhovna i moralna snaga naroda i velika tekovina aktuelne generacije Bošnjačke poštene inteligencije. Buduće generacije su rasterećene sramnog ponižavanja i omalovažavanja koje su trpjeli njihovi preci, živeći bez svog nacionalnog imena. Bošnjaci će ponosno i dostojanstveno nositi svoje ime živeći sretno u miru i slozi sa svojim komšijama.

_______________________________

NAPOMENA AUTORA BLOGA: SVAKO PREUZIMANJE TEKSTA PODRAZUMIJEVA NAVOĐENJE LINKA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s