Ateizam je postao dogma, a sekularizam je religija

Šta je zajedničko većini savremenih sekularista, agnostika i ateista? Svi koriste isti kalendar, a to je rimski odnosno crkveni, to jest gregorijanski, koji je nekako tiho nametnut skoro čitavom svijetu. Jer, ne postoji neki posebni ateistički kalendar, niti sekularistički. Koristi se već postojeći. Šta još? Svi podržavaju upotrebu samo latiničnog pisma kao obaveznog u cijelom svijetu, dakle opet rimskog. Zbog toga je i ovaj tekst na latinici. Vjerovali ili ne, podržavati zapadnjačku verziju sekularizma ne znači odvajati crkvenu instituciju od države, osim na papiru, nego znači uvođenje samo jedne crkve skupa sa njenim praznicima, svetkovinama, kalendarom, simbolima i običajima, u sve segmente javnog života.

 

Amir Telibećirović

Religija ili vjera, da li su jedno te isto ili nisu? Ovakva promišljanja izazivaju polemike i zbunjenost, širom balkanskih prostora, a u Bosni možda i više nego drugdje, zbog njene specifične društveno-političke klime.

Pritom, kada se kaže religija, uglavnom se misli na davno utvrđene, hermetičke vjerske (religijske) zajednice koje dominiraju Bosnom i Balkanom, bez obaziranja na mnoštvo drugih. U svemu tome, ljudi koji sebe nazivaju ateistima i agnosticima, često i sami sebe predstavljaju ‘slobodnima’ (ili ‘oslobođenima’) od tradicija i dogmi koje se uglavnom vežu za religijsku praksu onih što se nazivaju vjernicima. Nekad samo kažu – „Mi smo operisani od religije.“ Međutim, da li su agnostici i ateisti zaista slobodni od svih dogmi, ili su tek jednu ili više životnih/društvenih doktrina zamijenili sa drugima? Oni prečesto insistiraju na „svetosti“ pojma sekularizam, što bi mogla biti religija onih koji sebe smatraju ateistima. Zvuči donekle nelogično, pošto sekularnost, barem u zapadnjačkom poimanju, se odnosi na odvajanje crkvene ustanove od države. No, i ta navodna odvojenost je prilično diskutabilna i jako upitna. Ipak, moguće je da sekularizam postane religija, kao što je moguće da se bilo šta pretvori u religiju, kako pojedinačnu tako i kolektivnu. Također, i nemali broj deklarisanih vjernika podržava sekularno uređenje nekog društva.

sumnjicavost-prema-iskompleksiranim-vjernicima-i-arogantnim-ateistima

Sumnjičavost prema iskompleksiranim ”vjernicima” i arogantnim ”ateistima”

Jasne su prednosti u izgradnji jednakopravnosti pojedinaca pred sudskim institucijama i u korist pojedinačne slobode izbora vjere, unutar sekularizma, iako sekularnost može biti tumačena na više načina, baš kao i klasične religije. Pošto su negativne strane svih svjetskih religija odavno poznate, prepričane, objavljene, shvaćene, prikazane, otkrivene (naročito vjerski/religijski ratovi), kao i njihove pozitivne strane kroz svjetski historijat, treba se osvrnuti na sekularizam, jer taj pojam nije dovoljno rasvijetljen, barem ne u Bosni. Do raspada Jugoslavije i pratećih ratova, mali broj domaćih ljudi je baratao pojmom – sekularno. Onda je taj termin skoro preko noći stigao sa Zapada. Među onima koji nisu znali šta je to, bilo je dosta i onih koji se danas prečesto pozivaju baš na sekularizam. Treba biti fer pa se, pored raznih pozitivnih strana sekularizma, osvrnuti i na njegove negativne strane, izražene širom svijeta. Puno je razloga za to, a jedan od povoda je učestalo agresivno ophođenje nekritičkih podržavalaca sekularizma, pri čemu oni tako nanose štetu ideji koju brane, slično kao što mnogi „vjernici“ nanose štetu religiji koju kao zastupaju.

Ateisti i agnostici su, na neki način, prisvojili sekularizam kao nešto samo svoje, i to vjerovatno nesvjesno. U razgovoru sa nekima od njih vidljiva je zbunjenost ili čak neznanje o ideji ili društvenom uređenju kojeg upadljivo brane, navodno vjerujući u ideju, slijepo je podržavajući, ne svi naravno.

Da je sekularizam odavno pretvoren u religiju, sa svojim vlastitim kalendarom, dogmatskim uvjerenjima, sveštenstvom, vjerskim ratovima, božanstvima, stilom života, praznicima, svecima, hramovima, svetim spisima, mitovima, pismima, jezikom, hereticima, fanaticima, filosofima, ovdje možemo dokazati. Veliki broj onih koji se nazivaju ateistima i agnosticima, sebe su izjednačili sa sekularnim na spomenuti način. Dokazano je, kako je ljudsko biće prirodno sklono vjerovanju u nešto, naročito u izgradnju svog načina života sukladno tome. Tako da i kada se razdvoji crkva i država, to ne znači da je duhovnost ostala tamo gdje je crkva, a država ostala kao imuna ili slobodna od toga.

Moguće greške koje samoproglašeni sekularisti prave, kao i zablude u kojima se zaglave, lakše ćemo objasniti kroz njihove izjave, stavove, ponekad agresivne upite i rečenične konstrukcije. Tu se vidi kako se oni vrlo malo razlikuju od onih koje sebe vole predstaviti kao vjernike ili sljedbenike nekih od klasičnih ili tradicionalnih religija, barem sa ovih prostora.

Tako, neki od njih kažu:

„U sekularnim državama nema vjerskih kalendara, nego jedan kalendar za sve.“

Tačno je da je jedan kalendar za sve, i to ne samo u sekularnim državama, nego na skoro cijelom svijetu. Taj kalendar se zove gregorijanski, potiče iz Rima, preciznije iz Vatikana. Jedan je od crkvenih kalendara koji su krojile katoličke pape. Dakle, ateisti koji se kunu u ovaj kalendar, također svoje živote organizuju prema religijskom kalendaru. Ko je, kada, kako, i najvažnije – zašto, odredio da baš taj kalendar, ili samo taj kalendar, postane sekularni, to jest svačiji, treba malo dublje istražiti, svako za sebe. Neka ga i dalje slobodno koriste svi koji hoće, ali neka se ne pretvaraju kao da je to njihov izbor od početka, jer u tome smo rođeni svi, barem generacije od zadnjih stotinjak i kusur godina. Nije bilo izbora. Taj kalendar je nekako sofisticirano nametnut svima.

kolonijalno-sjedinjavanje-zapadnjackog-sekularizma-i-katolicizma

Kolonijalno sjedinjavanje zapadnjačkog sekularizma i katolicizma

Roditelji, društvo, škola, od malena djecu uče samo gregorijanskom vjerskom kalendaru, nazivajući ga civilnim ili građanskim, svjetovnim odnosno sekularnim, što zapravo ne znači odvajanje države od crkve. Neke porodice, u zavisnosti od njihove religijske tradicije, ili sklonosti, uče i druge kalendare, ali to ostaje samo u porodici. Za javnu upotrebu nije dozvoljen drugi osim rimskog. Mjeseci u godini, od januara do decembra, rimskog su porijekla. Latinski jezik nije baš mrtav jezik kako se često govori, nego je više transplantiran u mnoge druge jezike i narječja. Čak je i sama riječ – ‘sekularno,’ latinskog porijekla. One sredine i države u kojima je uspostavljen drugačiji kalendar, također ‘moraju’ da koriste i svoj i taj rimski kalendar podjednako, što nije slučaj sa Rimom niti sa Zapadom općenito, koji je zadovoljan samo sa jednim, to jest svojim. 

Svi vjerski praznici treba da ostanu samo privatni, nema potrebe za javnom manifestacijom religije u sekularnim društvima.“

U manjoj ili većoj mjeri, takav pristup i jeste u primjeni, ali samo na prvi pogled. Službena nova godina, koja se zapravo zove Silvestrovo, nazvana po katoličkom papi Silvestru, također spada u crkveni kalendar, odnosno rimski. Javne proslave nove godine u takozvanim sekularnim društvima, također su odraz religijske dominacije. U razlozima i načinu javnog obilježavanja zapadnjačke verzije Božića, stvari su još jasnije. Oni koji sebe nazivaju ponosnim ateistima i agnosticima, racionalnim osobama, rado slave taj iracionalni Božić, i to pod obavezno, i rado razmjenjuju poklone za taj praznik, i dalje skoro dogmatski obavezno. Oni koji tvrde da ne vjeruju crkvi ili crkvama, proslavljaju ili samo obilježavaju upravo crkveni praznik, i silne pare troše na isti. To što ga nazivaju sekularnim, uglavnom služi tome da se eufemizmom maskira nešto drugo. Neka slave šta žele naravno, samo neka se ne prave ludi, jer onda postaju i licemjerni. Za taj Božić se insistira na davanju poklona i primanju poklona, također se „mora“ biti nasmiješen, pa makar neko nemao razloga za to. Ako treba i sa vještačkim osmijesima. Mora biti neradnih dana, kao u teokratskim religijskim društvima.

princip-je-isti-sve-su-ostalo-nijanse

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Mora se kititi jelkica, i javno i privatno, pošto se radi o atraktivnim vještački napravljenim ukrasima. Mora se stvarati vizuelni privid sreće i blagostanja, makar i privremeno. Recimo za trenutak da je to u redu. Onda se nameće pitanje, dobro, lijepo kićenje, ukrašavanje, ali zašto ne na neki drugi datum, kada se ljudi iskreno raduju, kada im to nije nametnuto datumom? Ako su sekularisti i ateisti tako slobodni kako kažu, zašto onda dopuštaju da im država ili crkveni kalendar određuju kada treba da nešto slave, kada treba da se raduju, kada trebaju tugovati, šta da obožavaju, kako da to obožavaju? Ako sami tako žele, u redu, ali i to je slično kao sa religijama i kultovima. Da ponovimo; neka slave šta žele i kada žele (ne baš i kako žele u javnom prostoru, jer to ni ostalima nije dozvoljeno, samo ako to rade u privatnosti), ali neka ne glume da su slobodniji od ostalih ili onako arogantno, da su prosvijetljeniji, pametniji, vedriji, raspoloženiji, veseliji, šarmantniji, obrazovaniji, pa i duhovitiji od ostalih. Možda neki i jesu, ali samo u onoj mjeri u kojoj im njihovo „božanstvo“ to odredi, a jedno od imena tog božanstva je – država. I to država koja je u simbiozi sa rimskom crkvenom ustanovom, njenim kalendarima, tradicijama i doktrinom. Pošto je simbiotički vezana sa njom, znači da nije odvojena. Jednostavnijim riječima rečeno, razdvajanje crkve i države nije sprovedeno nigdje, pa tako niti u zapadnoj geopolitičkoj hemisferi, iako Zapadnjaci vole govoriti kako je tamo crkva odvojena od društva. Prividno djeluje kao da jeste, površinski, ali suštinski očigledno nije razdvojena, samo je ta vrsta odnosa dotjerana i tek donekle sakrivena.

„Gdje ćeš za novu godinu?“

Jedno od omiljenih formalnih i usputnih pitanja onih „racionalnih,“ opuštenih i tolerantnih sekularista i ateista. Ovo pitanje je za psihologe dokaz kako čovjek može biti i nesvjesno arogantan. Znači, dogmatski postavljeno pitanje sa kojim vrli pitac nekako podrazumjeva da svako mora slaviti baš tu novu godinu, ili još banalnije, da mora negdje ići da je slavi. Pitanje ne ide kao – ‘da li slaviš novu godinu’ ili možda – ‘da li ćeš negdje ići za novu godinu’ (ukoliko je obilježavaš ili slaviš). Nije ovo poziv na zabranu nove godine kako bi mnogi mogli pomisliti. Samo poziv na prestanak licemjerja i na priznanje da i samozvani ateisti imaju potrebu za svojim religijama, iako glume da nemaju. Sekularizam skupa sa materijalizmom je njihovo pokriće za prazninu nastalu izostankom duhovnosti. Ni klasični sljedbenici službenih starih i općepoznatih religija, nisu imuni na sve ovo. Kada neko postavi takvo pitanje, onaj ko je upitan, mogao bi odgovoriti kontrapitanjem – ‘koju novu godinu?’ ili „koju od novih godina?“ Na ovakvu reakciju, neki od takozvanih ateista, modernista, agnostika, sekularista ili bi ostali zbunjeni ili iznervirani ili bi vam se narugali. Oni često forsiraju klasičnu filosofiju i sebe kao „zastupnike“ iste.

sekularizam-religija-crkva-i-drzava-se-prikazuju-u-istom-kinu

Sekularizam, religija, crkva i država se prikazuju u istom kinu

Ovdje im se može suprotstaviti jednostavnom kontrafilosofijom, uslovno rečeno, pošto sami ne mogu (ili ne žele) da objasne zašto je od svih novih godina i kalendara na svijetu, samo ovu rimsku obavezno obilježavati ili slaviti. Naravno, pod uslovom da oni koji potenciraju famoznu, općeprihvaćenu novu godinu, to jest Silvestrovo, znaju za postojanje drugih novih godina i drugih kalendara. Tragikomično je i to što im je među omiljenim riječima izraz – ‘logično.’ Vole u verbalnom suprotstavljanju da svoje argumente brane logikom, ali imaju teškoća sa logičkim objašnjenjem nametanja samo jedne, to jest rimske nove godine, kalendara, običaja i tradicije, čitavom svijetu. Nema pojedinačne, a pogotovo ne kolektivne, slobode izbora kad je ova nova godina u pitanju. Ako bi neko htio da normalno spava u noći između 31 decembra i prvog januara, ne može računati na mirnu noć zbog vatrometa, zbog straha od obijanja stanova, zbog urlanja na ulicama i trgovima, zbog pjanskog pjevanja i preglasne muzike u komšiluku i tako dalje. Ovdje ne govorimo samo o penzionerima, umornim starcima, čangrizavim osobama koje se „ne znaju radovati,“ depresivcima, samotnjacima, pustinjacima, o vatrometom prestravljenim kućnim ljubimcima, osakaćenom drveću, uništenoj imovini, zagađenom zraku, nego i o ljudima koji se znaju radovati, samo onda kada sami žele, i kada to osjećaju, kada imaju potrebu i uslove, a ne onda kada im to odrede masa, država, pijana rulja, društvo, takozvana javnost, te iskompleksirani prozivači sa usiljenim osmijesima, tvorci vještačkog raspoloženja, estrada i mediji.

Vole tako pojedini agnostici, sekularisti i ateisti da insistiraju na svemu što je po njima racionalno. Često prozivaju iracionalne vjerske obrede, i pojedinaca i skupina, što ima smisla, mada je ograničeno samo na vjerske zajednice. U redu je to, samo još da se po istoj logici zapitaju šta je racionalno u grupnom smrzavanju na otvorenom prostoru usred zimske noći, cuganju pa onda povraćanju, bacanju tona hrane i pića, ispaljivanja raketa u zrak, odbrojavanju deset sekundi do ponoći koja je kao i bilo koja druga ponoć.. Ima toga još, jako puno, što je ionako svima poznato.

„Zašto nas maltretiraju na javnim TV servisima sa vjerskim emisijama, nisu svi gledaoci religiozni?“

Ovdje se možemo složiti, pošto je dokazano da televizijsko forsiranje takozvanog vjerskog programa banalizira i vjeru i religiju, uz usputni kič, usiljene „duhovne“ propovijedi te uljepšanu isključivost. Moglo bi se to drugačije dotjerati pa da bude poučno, kulturno informativno ili čak zabavno, ali često nije tako. No, stvar je u tome da kad je u pitanju i famozni sekularni TV program, naročito uoči gregorijanske „svjetovne“ nove godine, svi su „obavezni“ da slušaju i gledaju nešto o Božiću, i da pričaju o tome. Na TV programima svih državnih televizija širom Balkana, oponašaju se usiljeni osmijesi kao na Zapadu, priča se o ljepotama božićnog darivanja, materijalnog, fizičkog, jer druga vrsta darivanja nije priznata. Oponašaju se zapadnjački programi, imitiraju se američki detalji, bez originalnosti. Neke javne ličnosti koje za sebe tvrde kako su ateisti, laici, koji „vjeruju“ samo u nauku i humanizam i slično, svima prepričavaju kako se osjećaju za Božić, ili dijele božićne uspomene iz djetinjstva, i tako dalje, ne pitajući da li to zanima veći dio auditorijuma. Televizijske voditeljice govore o božićnoj atmosferi kao nečemu što se podrazumijeva, kao nečemu sasvim normalnom i kao o nečemu što se odnosi na sve i svakoga, bez slobode ili bez pitanja o mišljenju, a kamoli o o izboru. Novinari, kolumnisti i književnici koji otvoreno pišu protiv crkvenih institucija, opravdano ih ismijavajući, ponekad im se rugajući, otvoreno ih kritikujući, također sudjeluju u božićnoj i novogodišnjoj groznici, ukrašavaju jelkice i jedni drugima čestitaju. Za svaki slučaj da ponovimo, da ne bude namjerne zabune, neka to rade ako žele i ukoliko imaju veliku naviku. Imaju pravo na sve to, ali neka ne ponavljaju svima ostalima kako su jedino oni slobodni od vjerskih zakona, običaja, institucija i slično, jer to je navlakuša i propovijed slična onima koje propovijedaju sveštenici. Po tome ispada kako su ostali neslobodni (pojedinačno neki i jesu), a ovi „progresivci“ kao nisu. Na primjer, ako neko čestita muslimanski Bajram nekome ko nije Musliman, ta osoba kojoj je upućena čestitka ima pravo reći da on ili ona ne obilježava taj praznik. Ili ako neko čestita jevrejsku Hanuku, ili praznike iz pravoslavnog, julijanskog kalendara, neki hinduistički te budistički blagdan, svetkovinu. Svi mogu reći, neka svako obilježava svoje, ali u privatnosti. Međutim, samo za taj zapadnjački Božić i novu godinu se smatra da se odnose na svakoga. Obratite pažnju na spikere sa srbijanskih televizija, koliko pažnje posvećuju zapadnjačkom Božiću kroz reklame i TV programe, iako vlada privid o tome kako u Srbiji vlada buntovan odnos prema Zapadu. Nešto slično je i u Bosni, kao i širom regiona. Priče o adventu na zagrebačkim ulicama se odnose na kupovinu, reklame, božićne popuste u cijena proizvoda. Sve se svodi na histeričnu kupovinu, potrošnju, konzumaciju, trgovinu, ali i dalje većina ljudi pada na priče o toplini, obitelji, bliskosti i slično. Čast rijetkima koji i tada traže duhovnost.

Od jedne do druge nove godine milioni ljudi se pripremaju za taj Božić, u financijskom smislu. Izvještačenost se pokaže onda kada se neko sjeti da svi znaju kako će primiti poklone u određeni datum u godini, pa se prave iznenađeni. Razmislite, kada vam neko daruje nešto bez povoda, mimo praznika, bez očekivanja, samo onako da vas obraduje, iznenadi ili da vam pomogne, koliko je to iskrenije u odnosu na lažno iznenađivanje tokom sekularnih Božića i novih godina. „Iznenađivanje“ nečim što unaprijed očekujete, svake godine. Ne zaboravimo pritom formalizam, kupovanje i darivanje radi obaveze, običaja, da se ne bi izdvajali od mase, i slično.

Mi smo ateisti, mi nemamo smiješne rituale, iracionalne svetkovine, ne robujemo praznovjerju.“

Laž (ili greška) koja prati ovu patetičnu postavku je već prethodno pojašnjena. Samo da se podsjetimo na obavezno otvaranje poklona u ponoć, koji su tokom dana stavljeni pod jelkicu, i niko ih ne smije dirati prije ponoći. Nije toliko bitno ni pagansko porijeklo ovog običaja, nego što izostaje individualnost, originalnost, pa oni koji to nikad nisu radili odjednom se ponašaju kao da su to oduvijek radili, pošto je to predstavljeno u hiljadama američkih filmova, romana, knjiga i stripova. Pritom rade sve to kao da se podrazumijeva samo po sebi. Ako neko nije zainteresovan, onda ga proglase čudakom, ili još arogantnije, proglase ga osobom koja nema osjećaja za dječije radosti. Crveno bijele djedamrazovske kapice, koje se dijele u milionima, mnogi stavljaju na glavu da se slikaju sa njom, ne bi li im prijatelji poslije davali komentare kako su smiješni, zabavni duhoviti. Kako može neko biti originalno duhovit ako radi ono što se podrazumijeva, očekuje, i ako to rade milioni ljudi istovremeno, na isti način i sa istom kapom? Sličnost sa religijskim kapicama za određene obrede, samo drugim povodom, ovdje opet dolazi do izražaja. I dalje se sve maskira sa takozvanim dječjim radostima. Sve ideje, politike, ideologije, tradicije, oduvijek su počinjale manipulacijom djece i osjećaja koji odrasli imaju prema djeci. Možemo se usput sjetiti masovne hollywoodske produkcije preko koje su mnogi ovo naučili. Sve su ovo vjerski rituali.

I dalje, problem je samo što ih ne zadržavaju za sebe, nego idu javno i sofisticirano se nameću cijelom svijetu. Obrnuti slučajevi nisu zabilježeni na globalnom planu. Uvijek je bilo država, religija, plemena koje su nešto nametale samo svojim susjedima, ali ovdje se radi o najvećem projektu zarobljavanja uma i podsvijesti ikada, možda i najvećem religijskom ispiranju mozgova ikad, i to globalno, a ne regionalno. Još jedan primjer sa rimskim kalendarom se nameće preko Valentinova, za koji je malo ko na Balkanu znao do prije možda nekih tri decenije, otprilike. Taj sveti Valentin po čemu je praznik nazvan, nikome osim katoličkim vjernicima i crkvi ne bi trebao da znači ništa posebno. Ipak, poltronski mediji, a takvih ima najviše na svijetu, i taj praznik lagano nameću svima. Naravno, ne bi nametali kada ne bi bilo onih koji sve to nekritički, slijepo i jednostrano prihvataju. Slično kao sa novom godinom, sekularisti i ateisti, koji inače, kako kažu, nemaju vjerskih blagdana i nemaju dogmi, sve živo oko sebe pitaju šta će kupiti djevojci, mužu, zaručnici, ženi, momku, za Valentinovo. Pretvaranje, neiskrenost, izvještačenost i ponižavanje, pri ovome su objedinjeni komercijalizacijom. Sva arogancija, neznanje, iskompleksiranost i licemjerje sadržani u ovome, već su objašnjeni prethodno, a i da nisu, dovoljno su vidljivi svakome ko se iskreno bavi razmišljanjem. 

„Nikad još nisam čula/čuo da je neko izvršio samoubilački napad u ime Marksa i Engelsa, ili u ime ateizma, sekularizma i demokracije.“

Jasno, može se reći ono banalno – pa ukoliko vi niste čuli, ne znači da toga nije bilo. Ali ostala bi onda ova tema nedorečena. Možda nisu čuli za fanatične marksiste koji su sami sebe raznosili tokom oktobarske revolucije u Rusiji, kao ni za njihove prethodnike iz vremena francuske revolucije. Dobro, ovi potonji se nisu pozivali na Engelsa i Marksa, ali je bilo nešto fanatične sklonosti republikanstvu na sekularni, to jest francusko-laički način. Zatim, toga je bilo u novije vrijeme, među maoističkim gerilcima. Bilo je među partizanima u drugom svjetskom ratu, među crvenim brigadama u Italiji itd..

„Najgora zvjerstva su napravljena u ime religije/vjere, i među ratovima je najviše bilo vjerskih ratova, zato je sekularizam jedino rješenje za prestanak ratovanja.“

Iako je ovo donekle tačno, ostaje nedorečeno, a pritom je i dalje naivno viđenje. Svi ratovi u historiji su bili vjerski jer su njihovi pokretači i jedan broj učesnika imali previše vjere u neke ideje, makar one bile ne-religijske. Vjerovalo se u teritoriju, naciju, državu, carstvo, civilizaciju, imperiju, osvetu, odbranu, komunizam, demokraciju, sekularizam, razne ideologije, i u ime svega toga se ratovalo, ubijalo, uništavalo, nametalo i osvajalo. Sve se to radi bez prestanka i danas. Irak, Sirija, Afganistan i pola Afrike se upravo sada uništavaju u ime takozvane sekularne demokracije, dok se na poltronskim medijima sve predstavlja kao interni građanski ratovi sa vjerskim, etničkim i plaćeničkim gerilama. Bivša Jugoslavija, a posebno Bosna, razoreni su pod sličnim sekularnim izgovorima. Veliki genocid nad starosjediocima oba američka kontinenta, započet je u ime dvije crkve, Protestantske i Katoličke, a dovršen u ime sekularizma, nauke industrije i demokracije, odnosno kapitalizma. Evropski Protestanti/Luteranci su se iživljavali nad urođenicima uglavnom u Sjevernoj Americi, a evropski Katolici nad domorocima uglavnom u centralnoj i Južnoj. Ovo je naravno pojednostavljeno predstavljanje. Kolonijalizam širom Afrike, Azije i Australije, ostvaren je sa sekularnim, to jest rimskim pogledom na svijet. Dva svjetska rata su dobrim dijelom vodili oni koji se promovišu sekularne vrijednosti, kao i globalni hladni rat. Veliki moderni diktatori i majstori kolektivne eliminacije širokih narodnih masa, kao što su bili Staljin, Mao ze Dong, Hitler, Franko, Harry Truman, Benjamin Netanyahu, George Bush, Pol Pot, Idi Amin, Pavelić Ante, Ariel Sharon, Radovan Karadžić.. bili su uglavnom sekularisti, a i pokolje su vršili pored ostalog i u to ime, sa određenim razlikama u tumačenju sekularizma, ili čak jedne vrste ateizma, povremeno maskiranog kvazireligijskim detaljima, ili nakićenog crkvenim i propagandno-patriotskim trikovima. I svi su oni, ili većina njih, koristili zapadnjački kalendar i obilježavali nove godine. Razni „izmi,“ kao što su boljševizam, rasizam, šovinizam, staljinizam, kapitalizam, fašizam, našli su plodno tlo u sekularnim društvima, iako ih ima i u onim teokratskim. A primjera se može naći još dosta.

„Mi smo ateisti, vjerujemo samo u nauku, humanizam i sekularno društveno uređenje.“

Kada se kaže u nauka, što bi trebao biti širok pojam, obično se to odnosi samo na savremenu tehnologiju i školski raspoređena imena naučnih disciplina. Pritom, većina ljudi sam spomen nauke osjećaju kao nešto isključivo pozitivno. U biti i jeste pozitivno, i treba tako da bude, ali nauka u širokom, jedva ograničenom smislu, kao pojam koji prevazilazi nametnute školske okvire, i koji pokriva i unutrašnje i spoljašnje znanje, kao i svijest. Gledajući nauku samo kao sistemski i modernistički usmjerenu tehnologiju sa pratećom industrijom, ekonomijom i luksuzom, nađe se podjednako i negativnih i pozitivnih stavki. Zagriženi sekularisti neće reći kako je nacistički Dr. Mengele također savremeni naučnik. Neće se baviti eugenikom kao velikim rasističkim projektom koji je u ime savremene zapadnjačke nauke i progresa odnio milione života i donio još toliko patnje preživjelima. Neće kazati kako je savremena nauka donijela na svijet nuklearne bombe i prateće nuklearne testove širom svijeta, uz poznate posljedice. Neće reći kako je Nikola Tesla bio duhovan čovjek, baš kao naučnik, za razliku od većine njegovih kolega i suvremenika, koji se interesovao za drevne religije i koji je izučavao indijsku Bhagavad Gitu. Izbjegavaju reći kako su enormna zagađenja i uništenja prirode, kroz industriju, naftu, bušenje zemlje, rudnike, fabrike, uzrokovana nemoralnim pristupom modernoj nauci. Jasno je da će spominjati samo dobre strane savremene nauke, što dokazuje da su neobjektivni na sličan način kao klasični monoteistički vjernici koji o svojim religijama imaju samo hvalospjeve, a izbjegavaju istaći negativne pojave.

„Zašto je toliko arapskih natpisa na nekim zgradama, restoranima i prodavnicama, kao da nismo u sekularnoj zemlji.“

Ovdje je izražena neobična kombinacija nesvjesnog rasizma, gluposti i ponovnog nepoznavanja onoga na šta se poziva. Po nekima je, sve što se ne uklapa u usko viđenje sekularne države, neka vrsta hereze, otpadništva, ponovo kao u klasičnim religijama. Interesantno bi moglo biti istraživanje o tome koliko je sekularista, ateista, agnostika, ili ljudi općenito, nekad sebi postavilo pitanje o tome od kada je i kako latinično pismo postalo globalno pismo. Zaista, postoji bezbroj šarolikih i raznolikih abeceda, rukopisa, alfabeta, pisama širom svijeta, ali se Latinica nekako i nekada nametnula kao službeno pismo, ne samo država sa takozvanim sekularnim društvima, nego u čitavom svijetu. Skupa sa latinskim pismom cijelim svijetom se razlio engleski jezik kao globalni, što nije uspjelo ni sa Esperantom. S jedne strane gledano, to je pozitivno, jer se olakšava komunikacija među svim ljudima planete. Sa druge strane, postepeno iščezavaju, a neke su već iščezle, brojne lokalne kulture, jezici, pisma, običaji, religije, muzika, ishrana.. Ali, ako izuzmemo engleski kao govorni jezik, naročito jezik koji ide skupa sa informatičkom revolucijom, internetom i tehnikom, ostaje neodgovoreno na pitanje zašto je latinično pismo, jer ovdje je naglasak na pismu, postalo globalno, i zašto/kako je postalo obavezno. Pritom, jasno je, Latinica, neovisno od svojih raznolikih varijacija, rimsko je pismo. Također, onako usput, to je službeno pismo vatikanske crkvene institucije, i katoličkih vjernika, kako je valjda poznato čak i zaboravnim sekularistima i onim prenaglašeno samozvanim ateistima. Oni koji za sebe vole istaći kako su tolerantni, ili tolerantniji od drugih (ko god bili ti drugi, ili treći), ponekad naglase jednoumlje kao negativnost u bilo kojem državnom uređenju. Prema narodnoj izreci, oni možda „od dima ne vide vatru.“ Jer, globalno jednoumlje postoji, samo je dotjerano i našminkano, nije previše upadljivo, ali ni nevidljivo, neovisno o svojoj sofisticiranosti. Na primjer, u Koreji, Kini, Japanu, kako je opće poznato, postoji drevni alfabet, jedno od najstarijih pisama na svijetu. Japanci i Kinezi ga koriste u javnosti, ali pored svog pisma, skoro pa obavezno je da stoji i latinična transkripcija ako je na javnom mjestu. Isto je i sa pasošima većine zemalja svijeta. U Iranu, Arabiji, Izraelu, koriste se drevna semitska pisma, arapsko i hebrejsko. No, pored njih stoji i latinični prijevod ili transkripcija izgovora. U Rusiji, pored vlastitog ćiriličnog pisma, ista je stvar sa upotrebom Latinice, kao i u Armeniji, Gruziji, državama sa svojim vlastitim unikatnim alfabetom i slovima, pa onda širom Afrike. Probajmo zamisliti suprotno. Da na Zapadu, posebno SAD-u i zapadnoj Evropi, kao obavezno pored latiničnih natpisa stoje i kineski, arapski, ćirilični ili grčki recimo. Na Zapadu postoje kineski restorani, arapski restorani, kineske četvrti, sa natpisima na kineskom ili arapskom na primjer, ali Zapadnjaci nisu obavezni da uče ta pisma, niti da ih koriste, za razliku od ljudi iz drugih krajeva svijeta, niti da ih imaju na američkom i drugim pasošima država zapadne hemisfere i geopolitike. A taj arapski jezik, ima veze sa vjerom, duhovnošću i religijom samo u onoj mjeri u kojoj aw upotrebljava za sve to. Znači, koristi se i za svjetovne stvari, ne samo za vjerske, baš kao i latinica ili bilo koje drugo pismo. Osim toga, među Arapima također ima i ateista i Kršćana, ne samo Muslimana. Zapadnjački ateisti ne poznaju dovoljno značenje pojma sekularizam, a nerijetko misle i da se arapski jezik odnosi samo na vjerske odnosno islamske stvari.

Religiozne osobe, za razliku od nas ateista i sekularnih intelektualaca, robuju vjerskim kalendarima, to jest neko drugi im određuje sedmični, pa i dnevni život.“

Prema takozvanom sekularnom uređenju, subota i nedjelja, poznati po domaćem izgovoru engleske riječi weekend/vikend (kraj sedmice na engleskom), su neradni dani. Za one ateiste koji ne znaju, nedjelja je crkveno-biblijski dan za odmor, dakle po rimsko-kršćanskom učenju, koji se danas popularno zove sekularni. Izmišljeni i toliko zloupotrebljavani izraz – ‘Judeokršćanska civilizacija,’ iskorišten je za definiciju subote i nedjelje kao neradnih dana. Subota kao jevrejski Šabat a nedjelja kao sedmi dan kada se Bog po rimokršćanskom tumačenju biblije „odmarao,“ nakon navodnog šestodnevnog stvaranja svijeta, pa su eto, svi drugi dužni da se odmaraju na taj dan, to jest da mora biti neradni dan i po državnom (naravno sekularnom) zakonu. Ako bi neko javno predložio da se po šerijatskom tumačenju sedmice uvede petak kao radni dan, izbila bi velika verbalna frka, kao i toliko puta do sada. Zatim, krivični zakonik, donekle temeljen na famoznih deset božjih zapovijedi. Već znamo kako ide; ne ubij, ne ukradi, ne vrši preljub i tako dalje. U sekularnom i „nereligijskom“ zakoniku je zabranjeno ubistvo, uz određene varijacije koje se stvaraju olakšavajućim okolnostima (nehat, samoodbrana, predumišljaj, bez predumišljaja itd..). Zabranjeno je ukrasti, bračni preljub se zakonski tretira.. Ima toga još, ali ovo su bar oni osnovni. Za Boga je određena država, ili više njih. Sekularizam je drugi naziv za „božanstvo“ u ovom slučaju, skupa sa demokratijom, koja se raznoliko tumači, a uklopio se i kapitalizam. „Božanstvo“ koje se ne može dovoditi u pitanje. Svetkovanje radnih dana, a čuvanje „nedjelje za gospoda,“ već je navedeno. Jedino smrtna kazna, koja je stoljećima bila u primjeni, lagano se uklanja iz kaznenih postupaka, ali samo nekih zapadnih zemalja. U mnogima i dalje ostaje, a ostaju i doživotne robije, dok izvan robija ostaje dužničko ropstvo kroz bankovni sistem. Ostaju i kažnjavanja zemalja, regija i država koje se ne uklapaju u sve navedeno, tako što se bombarduju ili stavljaju pod izolacije, sankcije, siromaštvo, embargo, razne blokade, pa onda i okupacije.

Religiozni ljudi imaju besmislene svece i mitske likove, za razliku od nas agnostika i ateista koji živimo u sekularnom društvu.“

Uglavnom tačno, samo što se to odnosi na pripadnike svih religija, pa tako i sekulariste. Jer, u sekularnim društvima se ostavljaju vijenci sa cvijećem na bezbrojne spomenike, to jest kipove revolucionara, državnika, pisaca, atentatora, vladara, sportaša, umjetnika. Mirno se stoji pored ogromnih kipova, a ponekad im se i klanja. Prave se džinovski mramorni grobovi. Da ne spominjemo histerično obožavanje i živih i mrtvih pjevača, sportista i političara (o sekularnom Djeda Mrazu ćemo na kraju teksta).

rimske-dogme-su-sveprisutne

Rimske dogme su sveprisutne

Svako ima svoje smislene i besmislene mitske likove, pa tako i onaj arogantni dio takozvane ateističke populacije, koliko god to nekome djelovalo neprihvatljivo ili neshvatljivo na prvi pogled. Širom Zapada, samozvani ateisti, kada ih neko ili nešto iznenadi ili zaprepasti, svejedno pozitivno ili negativno, oni skoro uvijek spontano uzviknu: Isuse! Na raznim jezicima Zapadne Evrope uz dominantni engleski, i ono čuveno „Jesus!“ U Hrvatskoj ateisti idu dalje, pa uz dopunu kažu – ‘Isuse bože.’ Svakako to je moć navike, usvajanje obične uzrečice koja se često vrti u komšiluku. U svakoj kulturi svijeta ima nešto slično, u svakom jeziku, i nije uvijek uzvik „Isuse,“ ali oni ateisti koji drugima drže lekcije o progresu, dovoljno često koriste ovu konkretnu uzrečicu, protiv koje su deklarativno, navodno. Kao i dosad, podsjećamo da ovdje nikome ne smeta njihova uzrečica, nego je riječ o nečemu sasvim desetom. Pored mitskih likova, imamo i ateističko-sekularistički totemizam; neizbježne božićno-novogodišnje jelke, nakićene svjetlosnim ukrasima. Pred svaki zapadnjački Božić i pred svako Silvestrovo/novu godinu, obavezne su jelke, i plastične i prave, u skoro svim radnjama, kancelarijama, na gradskim trgovima, supermarketima, bankama, i političkim ustanovama. Katoličke crkve, pa i mnoge Luteranske, ovdje ne spominjemo jer su to zvanično vjerski objekti pa se to kao podrazumijeva u njima i oko njih. Ovdje se radi o svemu ostalom. Svemu što nije odvojeno od crkve kao ustanove, a često se govori kao da jeste. Neka slobodno kiti jelkice kome se sviđaju, djeca pogotovo, jer normalno je da se djeci sviđaju svjetlucave igračke i ukrasi. Ali zašto su sve i privatne i državne firme, institucije, objekti i restorani obavezni da ih stave? Gdje je tu famozna sloboda izbora? Zašto i sekularne državne ustanove moraju stavljati jelke ispred ulaza, a ne trebaju to raditi sa simbolima nekih drugih, nerimskih svetkovina? Na Balkanu je to slučaj sa svim državnim institucijama, uključujući i tobožnje „muslimansko“ Sarajevo, ili „proruski“ Beograd, Banjaluku. U redu što se rijetki pitaju šta je uopće značenje jelkice, i zašto baš jelkice (i borovi) kao simbol, ali pitanje o dogmatičnom odnosu ostaje neodgovoreno. Također i pitanje o odnosu javno – privatno. Kada su u pitanju rimski „Božići“ i nove godine, uz prateći kičeraj, kao ateistički ili sekularni praznici (obavezni), niko ne priča o tome kako bi to trebale biti privatne stvari. A kad već spomenusmo pozadinu i porijeklo, ako tjeramo mak na konac, zašto ne hrast, baobab, eukaliptus, palma, lipa, breza, sekvoja, zašto baš jelke i borovi? Jeste li se zapitali zašto Zapadnjaci, i nezapadnjački imitatori Zapadnjaka, teško mogu da zamisle Božić bez snijega, te su skovali i medijski popularni termin – ‘bijeli Božić?’ Pokušavaju da ove praznike nametnu cijelom svijetu, pa tako i područjima u kojima klimatski skoro nikad nema snijega ili hladne zime. U pustinjskim krajevima, tropskim, prašumskim, i tako dalje. Očito je u pitanju mitologija koja pripada sjeveru i ledenim krajevima, odakle se ionako vjeruje da dolazi kontroverzni Djeda Mraz, Sveti Nikola, Santa Klaus iliti Božić Bata, kako ga sve nazivaju. Naravno, Djeda Mraz je uvijek bijelac, rumenih obraza, skandinavkse pojave. Sada zamislite svu onu crnu afričku djecu, azijatsku, arapsku, aboridžinsku, indijansku, kojima je nametnuto da imaju jedinstvenog nordijskog, bijelog junaka djetinjstva, iako imaju svoje heroje sa kojima su odrastali, ali su im potisnuti. To što je Djeda mraz usput i jedan od simbola međunarodne pedofilije, druga je tema, ali nije zgoreg spomenuti pošto je djelomično povezano sa ovom pričom. Nešto slično je sa ponižavanjem katoličkih svećenika Afrikanaca i Azijata, koji kleče pred slikama i kipovima skandinavske verzije Isusa. Slika riđokosog ili plavokosog ljepotana, plavih očiju, bijele kože, kojom se gospodari nad umovima onih koji ne izgledaju tako. Bijeli robovlasnik je ponovo trijumfovao, samo ovaj put su se robovi sami pokorili, sami sebe su ponizili. Ali vrlo rijetko ćemo čuti kritiku o ovome od strane jednosmjernih ateista koji sve ovo nekako uklapaju u svoju viziju sekularnoga. A bijeli Božić se naravno odnosi na snježnu idilu. Onda znači da im se takav ne uklapa u krajeve gdje inače rijetko ili nikako ne pada snijeg. Da bi se to desilo, onda se tamo pravi snijeg od vate, vune i papira, plastične jelke jer pravih nema, na plus 45 stepeni celzijusa neko oblači zimsku bundu Djeda Mraza sa umjetnom bradom, ističu se velike pahulje od stiropora, slavi se zapravo zima i mraz tamo gdje je nema, a da se među prisutnima baš i ne zna zašto. Osim što je to onako ‘demokratski,’ zapadnjački, „ateistički,“ i naravno sekularno.

I ovaj tekst koji možda čitate napisan je latinicom. Naprosto, svi smo ograničeni od rođenja da tako bude. Možemo tokom života naučiti neko drugo pismo, ali nemamo uvijek od toga koristi, jer za širu javnu upotrebu zasad ne možemo mrdnuti bez latinice.

Rijetki će pročitati ovaj tekst do kraja, najvjerovatnije zato što je predugačak, samim tim i dosadan. Ali u njemu su poredane činjenice i značajna a neodgovorena pitanja, pa kako god, do čitalaca je.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s