Amir Telibećirović

INTERVIEW – Anatoly Fomenko

 

Kraći interview

 

Anatoly Fomenko, ruski matematičar koji se godinama bavi revizijom svjetskog historijata, posebno ruskog i evropskog

 

 

„Historiju kakvu znamo, izmislili su Jezuiti“

 

 

Ljudi svih generacija, bilo gdje, skoro neizbježno se ponekad pitaju da li je svjetski historijat zaista onakav kakav je napisan u školskim udžbenicima. Neki se pitaju naglas a neki više u sebi, plašeći se reakcije okoline na takva pitanja. Za one davne i pradavne događaje i pojave, svako od nas se možda nekad zapitao nešto poput – „Kako znamo da se to stvarno tako desilo?“ Za one iz bliže prošlosti pomislimo kako imamo dovoljno svjedoka i zabilješki u korist potvrde. Zato se nekad oslanjamo na reinterpretacije profesionalaca u oblasti revizije zvaničnih historijskih podataka.

Međutim, kada se neko profesionalno bavi ‘novim’ tumačenjem historije, očekuje se da je taj neko arheolog, historičar, sociolog ili antropolog, a vrlo rijetko se očekuje da ta osoba nastupa kao matematičar. Takav je ruski naučnik i akademik Anatoly Fomenko, doktor matematičko-fizičkih nauka, sa ruske akademije prirodnih nauka. Već niz godina on istovremeno i sablažnjava i oduševljava svoje kolege naučnike, u Rusiji i izvan nje, preko svojih revizija skoro cijele poznate globalne historije. Njegove revizije su objavljene u knjigama, koje su izašle na više jezika. Najzapaženije djelo mu je edicija pod nazivom „Nova Hronologija.“ I svojim djelima kao i predavanjima, Fomenko tvrdi kako je ono što nazivamo zvaničnim školskim i enciklopedijskim historijatom ispunjeno lažima, greškama i falsifikatima. Pored ostalog, smatra kako su isti događaji iz prošlosti opisani raznoliko, te kako su službe prevođenja i historičari dodavali svoje opise, lokalitete, imena i datume, stvorivši tako kopije istih pojava i dešavanja.

fomenkove-knjige-naslovnica

O svome matematičkom pristupu hronologiji svjetskih događaja, od antike do mlađe prošlosti, te drugim zanimljivostima oko tematike, Dr. Fomenko nam je rekao ponešto u ovom kraćem razgovoru.

 Gledano kroz vaš posao, šta je glavna razlika između matematike i numerologije?

 Numerologija je na neki način dio kabalističkih računanja, koja su bila popularna u srednjovjekovnom razdoblju. Upotreba matematike u historiji je išla na temelju statističkih modela i analiza drevnih tekstova, bazirano na savremenim metodama.

Da li je svjetska povijest namjerno mijenjana, ili više slučajnostima i greškama nekih pojedinaca i ustanova?

 I jedno i drugo. Bilo je nekih naučnih, pretežno astronomskih, grešaka pri datiranju drevnih događaja, i posebnih aktivnosti u preobražaju stvarne povijesti u novu, iskrivljenu iliti pogrešnu verziju. 

 Kako i kada ste primjetili da se historija može reinterpretirati kroz matematiku?

 Jedan član odjeljenja za mehaniku i matematiku moskovskog državnog univerziteta, istraživao je nekoliko problema koji se odnose na celestijalnu mehaniku. Primjetio je 1972 godine članak američkog astrofizičara Roberta Newtona, u kome je potonji opisao čudan skok u lunarnom ubrzanju, i takozvani ‘D Parametar.’ Taj mjesečev skok se desio negdje oko desetog vijeka naše ere. Koristeći hronologiju Scaligerijevih mjerenja i pomračenja sunca, Newton je izračunao mjesečevu akceleraciju kao funkcionalno vrijeme od prvog do dvadesetog stoljeća nove ere. Taj skok sadrži cijeli matematički poredak, i ne može se objasniti gravitacionom teorijom na bilo koji način. To je bilo pitanje za diskusiju pri Kraljevskom Društvu Londona i Britanskoj Akademiji Nauka 1972 godine. Pitanje je izazvalo kontroverzu. Diskusija nije uspjela da rasvijetli situaciju. Stoga je Newton predložio da se to pripiše zagonetnim ekstra-gravitacijskim silama u relacijama mjeseca i Zemlje.

Primjetio sam da su svi pokušaji objašnjenja praznine u Parametru D, propali. Čuo sam da je naučnik N.A. Morozov ponudio svoja datiranja pomračenja, u svom radu naziva ‘Christ,’ objavljenom između 1924 i 1932 godine. Ispočetka sam bio skeptičan prema radu Morozova. Prevazišavši skepticizam, našao sam astronomsku ploču Morozova koja je sadržala nova datiranja, te sam izveo nova mjerenja Parametra D, koristeći isti algoritam kojeg je ponudio Newton. Bio sam zadivljen otkrićem da je onaj skok nestao, i transformacijom dijagrama u praktički horizontalnu liniju. Taj rad je objavljen 1980 godine. Eliminacija enigme iz celestijalne mehanike vodila je ka novom pitanju od velike važnosti, a to je – šta bi neko trebao da uradi sa hronologijom drevnih vremena, u ovom slučaju? Datumi pomračenja su trebali da budu povezani sa mnoštvom historijskog materijala. Pošto mi je Morozov pomogao da riješim složeni problem celestijalne mehanike, odlučih da to sve prostudiram detaljnije. Pored ostalog, otkriveno je na primjer da se tradicionalna hronologija i crkvena tradicija razilaze po brojnim bitnim pitanjima oko datiranja i autorizacije biblijskih knjiga. Hronologija starozavjetnih knjiga je neodređena a zasnovana je na ubjedljivosti srednjovjekovnih kršćanskih autoriteta. Svakoj ličnosti i događaju iz Starog Zavjeta odgovara analogna pojava iz Novog Zavjeta. Recimo, i krstaši sa kraja 11-og stoljeća su bili uvjereni kako oni „kažnjavaju,“ ne potomke ubica svog „spasitelja,“ nego same njegove ubice. Uzmimo za primjer i toliko popularizirano torinsko platno, čija pojava, od prije nepune tri decenije zbunjuje arheologe, pošto je u neskladu sa sve više korištenom radiokarbonskom metodom za ispitivanje starosti određenih materijala. Prema popularnom vjerovanju, taj komad platna sadrži navodno tragove Hristovog tijela, što će reći da bi starost platna bila oko dva milenija. No, radiokarbonsko ispitivanje je dalo druge rezultate – da platno potiče negdje od 11 do trinaestog vijeka. Dakle, torinsko platno bi moglo biti falsifikat, a možda radiokarbonska metoda stvara veliku disperziju među datumima, ili je platno zaista original, samo ne od prije par hiljada godina, već od jedanaestog do trinaestog stoljeća.  

 Kako u tom kontekstu vidite pretjerano forsirani film i knjigu „Da Vinchi Code,“ da li više kao komercijalni senzacionalizam ili pokušaj bavljenja alternativnim historijatom?

 Ta knjiga je daleko od naših istraživanja. Smatram to djelo nekom vrstom fantazije, objavljenom sa dosta talenta.

 Koliko poznajete historijat Bosne i bivše Jugoslavije?

 Područje bivše Jugoslavije, skupa sa Bosnom, spada u dio naše cjelovite rekonstrukcije historije srednjovjekovne Evrope, uglavnom u razdoblju od trinaestog do šesnaestog vijeka.

 Smatrate da je ključna stvar u manipulaciji sa historijom kakvu poznajemo danas, bavljenje hronologijom. Po hronologiji se i zove vaše najistaknutije djelo, u kome često spominjete četrnaesti vijek, sve do kasne reneseanse u Evropi. Zašto baš taj period?

 Na osnovu starih pisanih dokumenata, današnja hronologija je stvarana u 14-om stoljeću, u hermetičnom krugu naučnika bliskih Jezuitskom redu Katoličke crkve. I već spomenuta Scaligerijeva metoda mjerenja, nazvana je po Josipu Justusu de Scaligeriju, osnivaču naučne hronologije iz 16-og i sedamnaestog vijeka, također pripadniku Jezuitskog reda.  Nakon formiranja njihove hronologije sve je prepisano, i to nekritički, u školske udžbenike i historijska djela. Ja i moje kolege smo koristili empirijsko-statističke metode za svoje radove. Samo se oko 15 procenata naše nove hronologije odnosi na matematičke metode, koje mogu biti pomalo nerazumljive široj čitalačkoj publici, pogotovo onima nestručnima ovakvoj matematici. Ostalo su jasnije postavke povijesnih događaja i pojava. U višegodišnjem istraživanju, otkrio sam da su mnogi drevni događaji pomjereni znatno bliže našim vremenima. A šta bi bila tačna hronologija? To je hronologija kojom bi se evolucija drevnih datuma predstavljala vertikalnim isječcima. U knjigama nudimo slikovite, grafičke prikaze i dijagrame tekuće historije. Drevni zapisi se često razilaze suštinski u mišljenjima oko datiranja važnih događaja. U rekonstrukciji takozvanih ‘istinitih verzija,’ davao sam prednost verzijama koje su fiksirane od 11-og do 16-og stoljeća, jer su ti hronolozi bili bliži događajima iz antičkih vremena, koje oni opisuju. Kasnije hronološke verzije, od 17-og pa sve do dvadesetog vijeka, nerijetko su rezultati sekundarnih obrada i prijepisa, kojima se zamagljuje hronološki red. Ono što danas nazivamo klasičnom literaturom, u Evropi se pojavilo u takozvanom renesansnom periodu, ali nejasnoća porijekla brojnih rukopisa i nedostatak dokumentiranih podataka o njihovoj sudbini i stanju u prethodnom razdoblju, navode na sumnju u vjerodostojnost i dokumenata i događaja koje oni opisuju. Ni dan danas nema podataka kojima bi se potvrdilo na temelju čega su događaji koji su predstavljeni u klasičnim tekstovima, bili smješteni u daleku prošlost.

Imamo i etimološka prepravljanja pri novom tumačenju historijata, jezičke eksperimente. Na primjer, staro ime Assiria, istog korijena kao i riječi ‘Ašur,’ ‘Ašurija’ što je zapravo Sirija. Koristeći razne naglaske, čitajući riječ naopako, dobijemo jedan od više izgovora današnje imenice ‘Russia,’ ‘Rossia’ ili Rusija. Ashur izravno tvori termin – ‘Rus,’ uz nešto drugačiji naglasak nego što je to uobičajeno u javnosti. Ime Rusija ili Rossia, sve više je ostalo u upotrebi od britanskog jezičkog uticaja u sedamnaestom vijeku. Tako je vremenom, i jezički i matematički, falsificirana ne samo savremena kršćanska teologija, nego i geografija. Za potrebe moderne verzije Biblije, u Zapadnoj Evropi, mnogi su teološki pojmovi pogrešno prepisivani, kako namjerno tako i greškom. Recimo, za poznati opis Mojsija koji predvodi drevne Izraelićane u bijegu od Rimljana, kroz navodno razdvojeni okean ili more, izvorno se ne kaže da su oni prešli preko dna mora, nego kroz more, što se može reći i na moru, odnosno preko mora. Prema starim zapisma Jevanđelja sa istoka, iz Rusije kao i iz arapskih krajeva, govori se o velikoj smrznutoj rijeci, što bi se moglo odnositi na Volgu. Nju je moguće prijeći samo pješke kada je smrznuta, bez čamaca. Tako su oni navodno donijeli Mojsijevo učenje u današnju Rusiju. Međutim, renesansni zapadnoevropski prevodioci, zapisničari i hroničari, mijenjali su većinu dokumenata, pa tako i Bibliju. Engleskim jezikom su postepeno unošeni pojmovi koji su ostali do danas u upotrebi. Među njima je i naziv za Osmanlije, na engleskom – ‘Ottomans.’ Otkrili smo da su Tatari i Turci bili jednak narod, te da su predvodnici Tatara i ruskih Kozaka imali titulu Atamani, od čega je izvedeno – Otomani.  Službeni ruski historijat je također falsificiran preko njemačkih misionara i naučnika koji su u Rusiju stigli da bi podržali dinastiju Romanovih.

Tek poneki od bezbrojnih rezultata Fomenkovih istraživanja:

„Engleska historija od 640 godine Nove Ere do 1040 Nove Ere, i vizantijska historija od 378 Nove Ere do 830 Nove Ere, jesu kopije istih srednjovjekovnih originala. Njega su izbjeglice iz Vizantije, kao i krstaši, donijeli u Englesku bježeći od muslimanskih vojski, te padom Vizantije.“

„Jedan od uzroka zašto su različiti hroničari brkali podatke, je u tome što su vjerovali da se jedan te isti događaj zapravo dogodio nekom drugom, ili su istu osobu povezivali sa različitim događajima s kojom ta ista nije imala veze. U mnogim slučajevima originalnih dokumenata o tome nikad nije ni bilo.“

„Tradicionalna hronologija je sastavljena od četiri kopije što se preklapaju sa „pravom hronologijom“ koja  je trajala 350 godina, a koja je prebačena vremenski unatrag  intervalima od 350 godina sa određenim revizijama.“

„Rimske i grčke statue antičkih epoha, kojima se pokazuje izvanredno poznavanje ljudske anatomije, su lažni. Kipovi su napravljeni u renesansi, kada se po prvi put izdala takva naredba. Nema dokaza da su drevni Rimljani savršeno poznavali ljudski anatomiju za izradu takvih statua.“

„Prototip međunarodno nametnute verzije Isusa, kreiran je u liku i djelu vizantijskog imperatora Andronikosa prvog Komnenosa. On je navodno živio od 1152 do 1185 Nove Ere. Bio je poznat po svojim reformama i djelima, što su se odrazili na „biografije“ bezbrojnih stvarnih i nestvarnih osoba, pored ostalog i ponekih i Engleskih kraljeva.“

„Priča o Trojanskom konju i krstaški ratovi, spadaju u iste događaje, samo različito datirane, postavljene i prepisane.“

fomen

Postepeno prihvaćanje

Anatolij Timofejevič Fomenko je rođen trinaestog marta 1945 godine u Donjecku. Osim što je  akademik Ruske akademije nauka, šef je katedre za diferencijalnu geometriju i primjene Mehaničko-matematičkog fakulteta Univerziteta u Moskvi. Specijalista je za geometriju i topologiju, varijacijski račun, simplektičku topologiju, računarsku geometriju te Hamiltonovu geometriju i mehaniku. Spada među najpoznatije matematičare današnjice. Iako je više puta verbalno napadan, ismijan i vrijeđan od svojih kolega matematičara, i naravno od jednog broja historičara, sa godinama se povećava zbir kolega iz struke, te drugih, koji ga uzimaju ozbiljno i koji prihvaćaju njegova otkrića, teorije i knjige.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s