Ubijaju li riječi?

Dubravko Lovrenović: Zašto Dubravko Lovrenović više nije “lažov”

Piše: Dubravko Lovrenović / Objavljeno: 18.02.2016. u 09:45h

http://www.6yka.com/novost/99619/dubravko-lovrenovic-zasto-dubravko-lovrenovic-vise-nije-lazov

Najvažnije je to da – preko noći – više nisam “lažov”. Naime naslov “Dubravko Lovrenović je lažov” više nije moguće naći na internetu. Misteriozno je nestao. Zato se pitam: Kako sam postao a kako sam prestao biti “lažov”?

Jedna od osnovnih ljudskih karakteristika kojom se razlikuju od drugih živih bića je verbalizacija. Svjesna i namjerna šutnja je također karakteristika ljudske jedinke. Ona se u načelu javlja pod utjecajem emocija: strah, ljutnja, bijes, žalost, tuga itd. Šutnja se javlja u vrlo velikim grupama kao što su države, nacionalne zajednice, plemena i slično (…). Najčešće se šuti zbog straha, vrlo često zbog užasa, nerijetko zbog stida ili mržnje. Šutnja se javlja u prirodnoj grupi, tj. u obitelji kada treba prikriti neželjeni graviditet i abortus, psihičku bolest ili zaostalost, zavjeru šutnje (stid) (…). Šutnja se javlja i u radnom okruženju kao npr. šutnja u odnosu na šefa koja najčešće odražava strah i mržnju (Eduard Klain).     Sve do 24. I. 2016. o sebi samome znao sam da sam “lažov”. Što se s tom u bijesu izrečenom i ničim nepotkrijepljenom floskulom koja se godinama mogla naći na Googlu pod imenom “Dubravko Lovrenović” intimno nisam slagao, to za ovu priliku nije najvažnije. Najvažnije je to da – preko noći – više nisam “lažov”. Naime naslov “Dubravko Lovrenović je lažov” više nije moguće naći na internetu. Misteriozno je nestao. Zato se pitam:  Kako sam postao a kako sam prestao biti “lažov”?     Na prvi dio pitanja nije teško odgovoriti. “Lažov” sam postao nakon što sam 2008. godine u izdanju Rabica objavio knjigu pod naslovom: Povijest est magistra vitae. U njoj sam iznio znanstvenu kritiku bogumilskog mita, s akcentom na paraznanstvene eskapade akademika Muhameda Filipovića. Na tu kritiku do danas niko nije odgovorio. Bilo je raznih prizemnih pokušaja na nekim društvenim mrežama i “sijelima” da me se predstavi kao mrzitelja Bošnjaka (to je aktualno još i danas, a pojačano je nakon Mahirove tragične smrti), međutim suvislog odgovora, knjige pogotovo, nije bilo. A prošlo je osam godina!     Ima međutim jedan “odgovor” koji je, u duhu usmene, klevetničke i osvetničke kulture, izrekao akademik Filipović, koji je, uza sve ostale zlostavljačke tehnike isprobane na njemu u Internacionalnoj školi u Sarajevu, glave došao i Mahira. Odmah nakon što smo ga upisali u tu fatalnu školu, dočekali su ga s rečenicom Muhameda Filipovića: “Dubravko Lovrenović je lažov”. U jednoj od Mahirovih sveski našli smo poruku zlostavljača: “Dubravkov salamanćer”.     Mahir je znao pitati: „Mama, zašto u školi svi mrze tatu, i zašto mi svi govore: Dubravko Lovrenović je lažov“. Htio sam otići u školu, Mahir me uvjerio da to nije potrebno jer se on “sam može iznijeti s tim”. Danas znam zašto je Mahir tako reagirao: bio je pun straha i stida (o tome dalje u tekstu). Tada sam podcijenio destruktivnu moć Zla koje siju pojedini akademici. A rodilo je, i to obilno, ponijela godina, grane (zla) se savijaju, pucaju pod teretom. Tako je govorio “jedan od najvećih živućih bh. intelektualaca”, akademik Muhamed Filipović Transkript: Muhamed Filipović o Dubravku Lovrenoviću Izvor: URL: https://www.youtube.com/watch?v=7s_UmxdU8UI Pristup sadržaju: 11. II. 2016. “Dubravko Lovrenović je jedan, jednostavno, kako biʼ rekʼo, jedan lažac, petljanac, izmišljač, jedan protagonist teorije da je odavde od Adema Pegambera sve Hrvat goli i katolik, da u Bosni ništa nije bilo osim katolika, da je Bosna, prema tome, historijski hrvatska i tako dalje. To je bit, suština njegovih teorija, i on se ne libi da u tom smislu kritizira čak i hrvatske i srpske historičare koji misle drugačije, koji vide da je Bosna ipak jedan historijski subjekt, samostalan, i da nikako nije unilateralan nikad bio, i tako dalje, i da je katoličanstvo u Bosni na kraju krajeva nanijelo velike štete onog momenta kad je iznudilo prisilno pokrštavanje pristalica Crkve bosanske. On negira postojanje Crkve bosanske, on se pravi nekakav autoritet, a u stvari, kad ga svedeš na ono … jer, pazite, ne treba tražiti razloge ljudskih postupaka u nekim velikim stvarima, u idejama – uvijek su interesi u pitanju. Dubravko Lovrenović se progur'o kao jedan asistentić ili, šta ja znam šta je bio na fakultetu, da postane pomoćnik ministra, znate, za prosvjetu i nauku i kulturu. I šta se dešava? On kao takav uzurpira instituciju i stvara Zavod za zaštitu spomenika kulture Federacije i time de facto gasi funkciju državnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, tako da mi nemamo ingerencija da brinemo i nemamo institucije koja bi se brinula o zaštiti spomenika kulture na cjelokupnoj bosanskoj teritoriji.”     Filipović je o meni govorio oko dvije minute, ali dovoljno da u ruke sociopata stavi jedno efikasno verbalno ubilačko oružje.     Filipović mi, dakle, imputira sljedeće stvari: 1.    Da sam hrvatski nacionalist koji kroatizira i katolicizira srednjovjekovnu Bosnu (i Hercegovinu). 2.    Da negiram postojanje Crkve bosanske. 3.    Da sam kao “asistentić” postao “pomoćnik ministra”. 4.    Da sam “stvorio Zavod za zaštitu spomenika kulture Federacije i time de facto (u)gasio funkciju državnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture”. 5.    Da iza svega stoji moj “interes”.      Pa, pogledajmo kako stvari zaista stoje. 1.    Tako sam pisao o velikohrvatskim mitovima od 1996. godine     O tome koliko sam hrvatski nacionalist i katolički fundamentalist, koji prema Filipoviću Bosni i Hercegovini radi o glavi nastojeći je po svaku cijenu kroatizirati i katolicizirati, neka kaže moj tekst pod naslovom “Bosanski mitovi” objavljen prvi put u Zagrebu u časopisu Erazmus (18) (pra)davne 1996. godine. O velikohrvatskom paraznanstvenom mitu koji se danas, kao i onda, u vidu karikaturalnog a po posljedicama tragičnog velikodržavnog projekata prelama preko BiH, tada sam napisao (Vidi: PRILOG 1)     Tako sam prije 20 godina pisao o velikohrvatskom mitu i o pogubnom odnosu velikohrvatske ideologije prema Bosni i Hercegovini. Za to vrijeme, realno je pretpostaviti, naš se akademik mogao upoznati sa sadržajem i intencijom teksta, međutim on je sa svojom propagandističkom govorancijom otišao u drugom smjeru optuživši me upravo za ono protiv čega se eksplicitno i bez zadrške borim. Na taj način stvorio je sasvim iskrivljenu sliku o meni, koja je kod površnog svijeta, nesklonog čitanju i provjeravanju, a takvog je danas i previše, mogla pasti na plodno tlo. Jer Filipovićeve riječi, pune činjeničnih i logičkih praznina, riječi su ”proroka”, koje se kod polusvijeta ne dovode u pitanje. U svojoj studiji ”Antropologija u praktičnom pogledu” (Breza, Zagreb, 2003, str. 70-71), kao da je pred očima imao ovaj slučaj ”umovanja”, Kant kaže: ”Umijeće sjećanja (ars mnemonica) kao opći nauk ne postoji (…) jer priprost čovjek mnogo toga što mu se naložilo obično ima na vezici kako bi to nanizao i sjetio se toga: baš zato što je pamćenje ovdje mehaničko i što se ne miješa nikakvo umovanje”. I dalje Kant: ”Nasuprot tome, zaboravnost (abliviositas), gdje glava, ma koliko često da se puni, ipak poput probušene bačve uvijek ostaje prazna, predstavlja utoliko veće zlo”.      Koliko god se akademik trudio, posvetivši se tome verbalno (!) čak dvije minute, teško mi se mogu imputirati bilo kakve velikohrvatske i svekatoličke aspiracije i to još od ”od Adema Pegambera”. Prije bi se ovdje radilo, da ne idemo dalje od Kanta, o “napadu na pamćenje”, o “vježbanju u umijeću ubijanja vremena i činjenja sebe beskorisnim za svijet”. Iako skromne, moje ambicije su drukčije, i zato sam isti tekst, u proširenoj verziji, objavio u svojoj knjizi Bosanska kvadratura kruga (Dobra Knjiga – Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2012). Preveden na engleski jezik tekst je objavljen 2015. godine. Dostupan je na sljedećim internet adresama: Bosnian Myths, http://foreignpolicynews.org/2015/05/30/bosnian-myths/ http://www.diplomaticintelligence.eu (Editorial Category) (1. VI. 2015) http://www.orbus.be/info/important_news.htm https://oseafas.wordpress.com/2015/06/03/bosnian-myths/ http://www.eurasiareview.com/03062015-bosnian-myths-analysis/ http://www.ovimagazine.com/art/12400 (2. VI. 2015) http://www.ia-forum.org/ (8. VI. 2015)     Osim u ovom tekstu znanstvenu kritiku hrvatskih velikodržavnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini iznio sam u sljedećim tekstovima: 1.    Povijest i duh vremena: Tri etnonacionalna pogleda u bosansko srednjovjekovlje, Forum Bosnae, 18, Sarajevo, 2002. 2.    Autorefleksija o bh hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi (O gnjevu i historiografiji intriga pravednika ”političkog hrvatstva”), Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 15, Mostar, proljeće 2011. 3.    Bosanskohercegovački Hrvati 1941-1945: komunisti i ustaše, Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 16, Mostar, ljeto 2013.   4.    Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stećaka, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 42, Sarajevo, 2014 = Bosna franciscana, 40, Sarajevo, 2014. 5.    Bosanski identitet – hrvatska trauma. Zbornik radova: Transkulturna psihosocijalna obrazovna fondacija iz Sarajeva, Sarajevo, 2014. (kraća verzija) = Jukić, 42-44, 2012/2014. (proširena verzija)     Ponovo se trudim, opet bezuspješno, da u njima nađem nešto što me može povezati sa Filipovićevim paušalnim tvrdnjama izrečenim tokom “historijskih” dviju minuta. Uza sve to, prilikom popisa stanovništva 2013. godine izjasnio sam se kao nacionalni Bosanac. To je u međuvremenu postala javna činjenica, što znači da nije mogla promaći ni Filipoviću koji inače zna sve i sudi o svemu, čak i o onome što ne postoji i nije se desilo. Koji i nakon toga govori: “Dubravko Lovrenović je lažov”.     Osim što sam zvanično dao ostavku na hrvatstvo, ne bih se mogao pohvaliti nekom prilježnošću ni katoličanstvu, pogotovo s obzirom na aktualni trend. Spomenut ću samo jedan razlog, onaj novijeg datuma – skandaloznu činjenicu, zapravo sakrilegij, da čelnik jedne kriminogene političke stranke, a da sablazan bude veća još pod misom, na oltaru “u ime hrvatskog naroda”, kardinalu Puljiću uručuje biskupski štap. Koji kardinal, uz svoj prateći izvještačeni osmijeh, oduševljeno prima kao da mu ga je DHL-om ili diplomatskom poštom poslao sam Duh Sveti! Daleko od toga da bilo kome sugeriram šta će ili neće biti, još dalje od toga da bih vrijeđao bilo čija vjerska osjećanja, ja od tada imam teško rješiv problem sa vlastitim pripadanjem toj i takvoj Crkvi pretvorenoj u podružnicu jedne etnonacionalističke (pret)političke partije. Poruka tog simonističkog čina nedvosmislena je: želiš li biti HDZ “licencirani” katolik moraš se pokoriti Šefu Partije kojem se javno pokorio uzoriti kardinal Puljić, ponizivši time i sebe i Crkvu na čijem čelu stoji. Koliko to veze ima sa uzorom: sa Isusom i Evanđeljem? “Opredjeljenje ili istrebljenje” kaže se na jednom izbornom plakatu Partije. Evanđelje ili Partija – tako glasi dilema. Moram(o) li se “opredijeliti”?!     Možda mi u tome pomogne jedna fotografija koja prikazuje “Predsjedatelja” kako okupljenom puku “propovijeda” sa oltara. Dio je to novouspostavljenog božanskog i ovozemaljskog poretka, budući da su neki hrvatski biskupi Tuđmana već proglasili “svecem” hrvatske državnosti. Uz novog “Oca Domovine” tu je sada i Čović u ulozi ministranta ili prakaratura “tisućljetne državnosti”. I uljudbe. Uzalud se, da skratim, Filipović trudi da me prikaže katoličkim fundamentalistom. Čak i kad bih pokušao, preteško je to za mene. Znam da nisam savršen, tako da znam šta mogu a šta ne, imajući u vidu i misao: “Da bismo napredovali sebi moramo postavljati nemoguće ciljeve”.     “Isuse, Hrvatino”! tako glasi naslov jednog nedavno objavljenog teksta Marinka Čulića u kojem autor kaže: “Crkva je zagrizla u državnu vlast, što joj ide bolje nego ikada ranije (ne računajući NDH), ali ako pretjera, rasklimat će dvije hiljade godina staro zubalo. A dugoročno može lako ostati i bez njega“. Isus kao Hrvat – to je očito najnovija faza etnonacionalnog i klerikalnog ostvarenja tisućljetnog sna. Bog i Hrvati! Zvučna fraza – nesaglediva praznina. Viktor Ivančić govori “o grandioznoj veličini hrvatske političke nesreće, o trijumfu mitotvorne svijesti“. „Silom i tamjanom unificirana većina“, dodaje isti autor. Ispod vela mita i sentimenata, iza demokratskih floskula o domovini, narodu i državi, na zadnje noge su uspravljeni kainovski nagoni kojima Crkva svakim danom daje novu hranu.       Zbunjen sam u svemu tome jer me iz nekih krugova proglašavaju “bošnjačkim povjesničarom”. Tu piše: “6/5/2014 Dubravko Lovrenović – Wikipedija http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubravko_Lovrenovi%C4%87 1/1 Dubravko Lovrenović Izvor: Wikipedija Dubravko Lovrenović (Jajce, 30. kolovoza 1956.), bošnjački povjesničar. Redovni je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za povijest, gdje predaje Opću nadri-povijest srednjega vijeka. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na temi Ugarska i Bosna (1387.-1463.). Bio je zamjenik ministra obrazovanja, znanosti, kulture i športa u Vladi Federacije BiH od 2001. do 2003. iz reda hrvatskog naroda. Voditelj je Centra za istraživanje nadri-povijesti pri Međunarodnom forumu „Bosna“ iz Sarajeva i član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Objavio je više desetaka kvazi-znanstvenih i publicističkih tekstova. Živi i radi u Sarajevu. Postao je poznat u bosansko-hercegovačkoj javnosti, izjavom da su Hrvati Bosne i Hercegovine ustvari „kroatizirani Bošnjaci“.[1] Vanjske poveznice Lovrenovićev dosadašnji magnum opus (http://www.knjizmed.hr/odrasli/detaljniprikaz.asp?id=51627) [1] (http://www.naklada-ljevak.hr/knjiga.asp?isbn=953-7035-09-3) Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja (http://www.zemuzej.ba/zesveske/02_05/lovrenovic.html) Izvori 1. Pristupno predavanje održano u Akademiji nauka i umjetnosti BiH 23. IV. 2014. Dobavljeno iz ʻhttp://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dubravko_Lovrenović&oldid=4325024ʼ Kategorije: Bosanskohercegovački povjesničari Životopisi, Jajce Vrijeme i datum posljednje promjene na ovoj stranici: 19:04, 4. lipnja 2014. Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni uvjeti se mogu primjenjivati. Pogledajte Uvjete korištenja za detalje“.          Moj komentar na ovo je: Ludilo. Kontrolu nad našim životima preuzeli su sociopati. 2.    O negiranju Crkve bosanske     Sljedeća Filipovićeva konstrukcija je da negiram postojanje Crkve bosanske. O tome je, davno prije “historijskih” dviju minuta, svako zainteresiran i slobodouman u “Bosanskim mitovima” mogao pročitati i razumjeti o čemu se radi (Vidi: PRILOG 2).       Osim u ovom, svoja shvaćanja o problemu Crkve bosanske, koja korespondiraju sa onima izrečenim 1996. godine, s tim da su potkrijepljena novim uvidima i argumentima, iznio sam u sljedećim knjigama i tekstovima (izbor): 1.    Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni, u: Znanstveni skup: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, Samobor, 1994. 2.    Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije, Bosna franciscana, 8, Sarajevo, 1997. 3.    Na ishodištu srednjovjekovne bosanske etno-politogeneze, Bosna franciscana, 9, Sarajevo, 1998. 4.    Vitez, herceg i pataren (Ideološki stereotipi i životna stvarnost), Forum Bosnae, 7-8, Sarajevo, 2000. 5.    Modeli ideološkog isključivanja. Ugarska i Bosna kao ideološki neprijatelji na osnovi različitih konfesija kršćanstva, Prilozi, 33, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004. = Modelle ideologischer Ausgrenzung. Ungarn und Bosnien als ideologische Gegner auf der Basis verschiedener Bekenntnisse des Christentums, Südost-Forschungen, 63/64, München, 2004/2005. 6.    Krist i donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske – I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola), u: Fenomen ’krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Sarajevo-Zagreb, 2005. 7.    Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja (Geneza bogumilskog mita i njegove suvremene političke implikacije), u: Zeničke sveske, Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, br. 2, Opća biblioteka Zenica, Zenica, 2005. 8.    O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 10, Mostar, ljeto, 2006. 9.    Na klizištu povijesti (Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006. 10.    Od bogumilskog mita do hegemonijalnih pretenzija, Zbornik o Pavlu Anđeliću, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2008. 11.    Krist i donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske – II. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola) u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704 – 2004), Sarajevo, 2008. 12.    Sv. Grgur Čudotvorac – zaštitnik Kotromanića i srednjovjekjovne Bosne, u: Zbornik o Marku Dobretiću, Dobretići-Sarajevo, 2008. 13.    Crkva bosanska (Ni bogumilska, ni dualistička nego šizmatička i državna crkva) – u koautorstvu sa Srećkom M. Džajom – Jukić, 38-39, Sarajevo, 2008-2009. 14.    Profani teror – sveta retorika (Kako je bosanski vojvoda Radosav Pavlović postao opaki pataren,  bič katoličke vjere), Bosna franciscana, 31, Sarajevo, 2009. 15.    ”Slavni dvor kraljevstva u Trstivnici”, u: Stoljeća Kraljeve Sutjeske, Zbornik radova, Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska – Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Kraljeva Sutjeska – Sarajevo, 2010. 16.    Translatio sedis i uspostava novog konfesionalnog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni (Neke istraživačke pretpostavke), u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori, Franjevački samostan u Gučoj Gori – Kulturno-povijesni institut provincije Bosne Srebrene, Guča Gora – Sarajevo, 2010. 17.    Ugarsko-bosanski odnosi i konfesionalna povijest srednjovjekovne Bosne u djelu Lajosa Thallóczija, Bosna franciscana, Sarajevo, 29, 2008. = Ungarisch-bosnische Beziehungen und die Religionsgeschichte des mittelalterlichen Bosnien im Werk Lajos Thallóczys, in: Lajos Thallóczy, der Historiker und Politiker. Die Entdeckung der Vergangenheit von Bosnien-Herzegowina und die Moderne Geschichtswissenschaft, Akademie der Wissenschaften und Künste von Bosnien-Herzegovina – Ungarische Akademie der Wissenschaften Institut für Geschichte, Sonderpublikationen, Band CXXXIV, Klasse für Geistenwissenschaften, Band 40. Herausgebern Dževad Juzbašić – Imre Ress. In Zusammenarbeit mit Andreas Gottsmann, Sarajevo – Budapest, 2010.    18.    Stećci. Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2009. II. dopunjeno izdanje, Rabic, Sarajevo, 2010. = Medieval Tombstones and Graveyards of Bosnia and Hum, Rabic, Sarajevo, 2010. III. izdanje na našem jeziku objavljeno 2013. godine kod izdavačke kuće Ljevak u Zagrebu.   19.    Bosnian ”School of Death”: Interconfessionality of Stećci, IKON – časopis za ikonografske studije, Ikonografija smrti, Broj 4, Rijeka, 2011. 20.    Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu političke teologije (Kancelarijska „liturgija“ u bosanskim ćirilskim ispravama). u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa: 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu (1909-2009), Franjevačka teologija, Sarajevo, 2012.     Ponovo se trudim i opet ne mogu Filipoviću pomoći u njegovoj “filozofskoj” tvrdnji da negiram postojanje Crkve bosanske. Poslužit ću se i postulatima logike – znanstvene discipline na koju se Filipović rado poziva: A nije jednako B. Ne može se, naime, u isto vrijeme i afirmirati i negirati Crkva bosanska.     O mojim stavovima vezanim za Crkvu bosansku svoje prosudbe iznosi i direktor Instituta za historiju iz Sarajeva Prof. dr. Husnija Kamberović.     I on se upustio u “vještačenje” bosanskog srednjeg vijeka iako se inače bavi poviješću XIX. i XX. stoljeća, a na temu Crkve bosanske do sad nije objavio ni slova. Riječ je o tekstu pod naslovom: “Novije tendencije u historiografiji u Bosni i Hercegovini” (Behar, Dvomjesečni bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja, Godina XXI, Broj 110, Zagreb, 2012, str. 19). Kaže Kamberović: “Lovrenovićeve ocjene bosanskoga srednjovjekovlja, posebno karaktera Crkve bosanske, sadržane su u ocjeni kako se radi o pravovjernoj, katoličkoj crkvi , a optužbe za njezin dualistički i heretički karakter potječu uglavnom od ugarskih vladara, i to u vrijeme kada ugarski vladari nastoje zadobiti bosansku krunu“. A ja, i ne na jednom mjestu, i ne od jučer, o Crkvi bosanskoj pišem: „Ni bogumilska, ni dualistička nego šizmatička i državna crkva”. To što mi imputira Kamberović nikad i nigdje nisam napisao. Jedan od razloga je da bi to bio – nonsens.     Da ostavimo po strani elementarnu nepismenost – da su „ocjene sadržane u ocjeni“ – Kamberovićevo vršljanje po bosanskom srednjovjekovlju ne bi izdržalo ni najbenigniju provjeru znanja kod studenta historije prve godine prvoga ciklusa studija. O drugoj, za ovu prilku važnijoj dimenziji problema, tražit ću očitovanje Tužilaštva i Suda. Isto to tražit ću kada su u pitanju Kamberovićeve insinuacije o mojoj povezanosti sa određenim vojno-obavještajnim krugovima. Jer tužilaštva i sudovi, poput historiografije, istražuju kauzalitet.     Još jedna sociopatska struktura?        Mahir me je u nekoliko navrata pitao o Crkvi bosanskoj. Nastojao sam mu objasniti da se tu radi o Crkvi – ni katoličkoj, ni pravoslavnoj nego šizmatičkoj i bosanskoj – koja je nastala u spletu povijesnih okolnosti prve polovine XIII. stoljeća kao odgovor bosanskog plemstva na papinski i latinski univerzalizam. Pomalo sam se čudio takvom pitanju, jer mu o tome nisam govorio, smatrajući da ga time ne treba opterećivati. Mahir je očito o svemu razmišljao, kao što je razmišljao o budućnosti Planete čiji se resursi ubrzano troše što vodi u njezinu i našu neminovnu propast, ili o iskorištavanju jeftine radne snage u sistemu eksploatacije neoliberalnog kapitalizma. Jednom prilikom nam je rekao da bi za Bosnu i Hercegovinu najbolje rješenje bila upravo Crkva bosanska – jedna država, jedna vjera za sve njezine građane. U tome je, kao odgovor na aktualno etničko i vjersko bjesnilo, vidio luku spasa za ovu zemlju. Ni njegova razmišljanja, a bio je tek četrnaestgodišnjak, ne mogu se uklopiti u Filipovićevu konstrukciju da negiram postojanje Crkve bosanske. 3.    Da li sam kao “asistentić” postao “pomoćnik ministra”?     Sljedeća kvalifikacija koju mi Filipović nastoji prišiti jeste ta da sam kao “asistentić” postao “pomoćnik ministra”. Istina je i ovaj put, kao obično kada se radi o Filipoviću, sasvim drukčija. Najprije, ja u Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Federacije Bosne i Hercegovine između 2001. i 2003. godine nisam bio “pomoćnik” nego zamjenik ministra. Na tu funkciju, ako je to uopće važno, nisam došao kao “asistentić”, nego u zvanju docenta stečenom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sve je to lako provjerivo. Uostalom, zašto neko i u zvanju asistenta kojemu se Filipović – nekadašnji profesor Filozofskog fakulteta i član dviju Akademija – izruguje ne bi mogao biti uspješan kao ministar? Je li sam Filipović odmah iz pelena postao profesor i akademik ili je na tom putu prošao i zvanje asistenta? Loša je ovo preporuka za ”jednog od najvećih živućih bh. intelektualaca”. Naime, ako je on takav, kakvi su tek ostali? 4.    Da li sam “stvorio Zavod za zaštitu spomenika kulture Federacije i time de facto (u)gasio funkciju državnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture”?     Da li zato što su u strahu i bijesu velike oči, ili zbog nečeg meni nedokučivog Filipović, nakon što me je najprije podcijenio, ovaj put me je precijenio. Ostavljajući po strani to što nazive institucija jedan akademik navodi pogrešno, i laiku bi moralo biti jasno da ja ne mogu niti osnivati niti ukidati pojedine “Zavode”. O tome rječito govore Zapisnici i Stenogrami sa sjednica Federalne vlade u razdoblju u kojem sam obavljao funkciju zamjenika ministra. A to što me, implicitno, Filipović proglašava “državnim neprijateljem” zaslužuje posebnu pažnju, jer takva kvalifikacija u poslijeratnoj BiH u određenim bošnjačkim krugovima akumuliranim frustracijama širom otvara vrata za sasvim “legitimno” djelovanje.  I to radi Filipović koji je za svoju političku akrobatiku od 1991. do danas između ostalog bio nagrađen i ambasadorskim mjestima! Kaže Filipović da ga je “progonio Alija”. Mene na taj način nije, ja sam bio “Alijin Hrvat”, ali ambasadorska mjesta nisam popunjavao. Ima li uopće ijedne političke opcije – od krajnje lijeve do krajnje desne – a da je Filipović tokom proteklog vremena nije uspješno pokrio? I to sve pod krinkom borbe za državu, bilo lijevu bilo onu desnu. 5.    Da li iza svega stoji moj “interes”?     Na ovo pitanje ne mislim odgovarati. Neka o tome svako prosudi sam.   6.    Prikrivanje tragova vlastitog verbalnog zlostavljanja kao predteksta za navođenje na samoubistvo       U intervjuu datom 6. I. 2016. magazinu „Azra“ rekao sam i sljedeće:     „Nastavniku [koji je verbalno zlostavljao Mahira] je vjerovatno sve to bilo zabavno, ali nama, kao zajednici pokazuje da takav čovjek ne bi smio ići u nastavu. Ni pod razno. U kojoj je vezi sve to sa činjenicom da su zlostavljači Mahira u razredu nazivali ʻpederʼ i „peško“, „Lovro“ i „Karalovro“, „Dubi“ i „Dubson“ aludirajući na moje ime i prezime pitanja su za istražne i pravosudne organe. Oni trebaju odgovoriti i na sljedeće pitanje: Zašto su zlostavljači Mahiru govorili: „Dubravko Lovrenović je lažov?“ Treba pitati Mahirove profesore dok su još u Sarajevu i dok još nisu „odmaglili“ na druge svjetske destinacije, kakav je inače običaj u toj školi. Istina, i tamo će biti dostupni Interpolu“.     Samo tri dana kasnije, Muhamed Filipović je u Dnevnom avazu (Sedmica, 9. januar/siječanj 2016. str. 14-15) objavio tekst pod senzacionalističkim naslovom: „Mahir je presudio sebi, ali i svima nama“! Osuđujući “nasilje vršnjaka” počinjeno nad dječakom “u školi koja se diči izuzetnošću ispod plašta fraza”, u kojoj se “krije okrutna stvarnost nasilja”, Filipović konstatuje: “(…) jer ne bi se ništa znalo ni za Mahirovu nasilnu smrt da nije bilo njegovog savjesnog očuha koji je shvatio da je izdan od društva i upro prst u laž našeg javnog života i otvorio problem, ali se mislim šta će sada biti, hoće li se problem sagledati u njegovoj istini, ne kao pojedinačni slučaj i završiti u nekom beskrajnom sudskom postupku nego kao simptom teške akutne bolesti društva i hoćemo li imati snage da kažemo da smo proizveli, svi skupa i bez izuzetka, toliku količinu nasilja u našem životu da se više ne znamo vratiti na normalan način života”. Ovdje je riječ o klasičnoj diverziji – o bacanju prašine u oči i zamjeni teza – čemu nasuprot važi sljedeća misao: “Zar da svijetu dobročinstvo naređujete, a sebe zaboravljate?!”     U pitanju smo dakle MI – MI smo, “svi skupa i bez izuzetka”, proizveli brojne društvene devijacije. Od sociopata do akademika! “Savjesni očuh upro (je) prst u LAŽ našeg javnog života i otvorio problem”. Postavljaju se pitanja: Ko je proizveo LAŽ i ko je kroz govor mržnje tu istu LAŽ plasirao u javnost? Ko je na taj način proizveo kulturu nasilja? Ima li taj pojedinac, a ne MI, svoje ime i prezime? Pitam se također: Ima li Mahirov “savjesni očuh” ime i prezime? Ako ima, zašto ih je “jedan od najvećih živućih bh. intelektualaca” izostavio? Ili treba kriti ono što je očita iznimka u današnjem posrnulom bh. društvu? Otkud to da se dvostruki akademik o Mahirovoj smrti oglašava neposredno nakon što je njegov “savjesni očuh” u javnost iznio rečenicu koja je zlostavljačima u Internacionalnoj školi poslužila kao smrtonosni verbalni “alat”? Zašto se autor navedenog teksta oglasio tek skoro mjesec dana od Mahirove tragične smrti? I to on koji “ah hoc” arbitrira i kad su u pitanju mnogo manji društveni problemi? On koji u pravilu iz rukava sudi i presuđuje o svemu – o svemu i još o koječemu! Čije slike i izjave, kao spoj znanja i mudrosti, u pravilu krase naslovne strane naših najtiražnijih medija! Koji o onome što se desilo danas u pravilu sudi već sutra! Dajmo riječ matematici: Mahir je tragično okončao svoj život 14. XII 2015. a Filipović je reagirao 9. I. 2016! I onda kaže da smo “proizveli, svi skupa i bez izuzetka, toliku količinu nasilja u našem životu da se više ne znamo vratiti na normalan način života”. Ja nasilje proizvodio nisam i za sebe ne mislim da se moram vraćati na normalan način života jer od tog načina nisam ni odstupao. Neki drugi su proizvodili nasilje, i to svjesno, i to je nasilje rodilo nasiljem. U pitanju je, osim toga, individualna a ne kolektivna odgovornost. Ko to nastoji zametnuti tragove?     Zato treba reći punu istinu, naime da je kobna rečenica, koja je maloljetnim sociopatima u Internacionalnoj školi poslužila kao “alat” za zlostavljanje Mahira, bila AKADEMIKOV odgovor na moju knjigu (Povijest est magistra vitae), objavljenu 2008. godine u kojoj sam, “od A do Ž”, ogolio sve njegove nevješte konstrukcije vezane za bosansko srednjovjekovlje, inače ispod razine jednog bolje obavještenog srednjoškolca. Ja objavio knjigu od 385 stranica, AKADEMIK odgovorio rečenicom!?  Zapravo – ideološkom floskulom stranom duhu humanistike koja je najprije mene, zatim i Mahira, pretvorila u hodajuću metu.     Sagledana u kontekstu zlostavljanja kojemu je Mahir bio izložen, Filipovićeva rečenica pokazuje svu svoju ubilačku moć, koja kod zlostavljane osobe rezultira promjenom svijesti prisutnom i kod “ljudi najjače volje, najčvršćeg karaktera i najviše kritičke moći”. Tako posljedice traume, u knjizi Trauma i oporavak – Struktura traumatskog doživljaja (Psihopolis institut, Novi Sad, 2012, str. 34) objašnjava Judith Lewis Herman. Pozivajući se na rezultate istraživanja traume prethodnih autora, među kojima i Frojda, Hermanova govori o “nepodnošljivim emocionalnim reakcijama na traumatske događaje” koji “proizvode izmenjeno stanje svesti”, što sve skupa dovodi do “disocijacije” odnosno do “dvosruke svesti”.        Na kraju ostaje misterija – do sada je ta AKADEMIKOVA rečenica među prvima izlazila na Googlu, čim se ukuca ime i prezime Mahirovog poočima (dakle oni su ipak poznati) – ali od Mahirove smrti nema je, ili “savjesni očuh” više nije lažov? Znam ko me je napravio “lažovom”, ali ko i kada je odlučio da to više nisam – ne znam. Mogu li pretpostaviti?     Nama svima, bili akademici ili ne, ostaje strašno egzistencijalno pitanje: kakve šanse ima ovo društvo u kojem VIŠESTRUKI AKADEMICI svojim “ad hoc” izgovorenim floskulama, zapravo gadnim sugestivnim optužbama, regrutuju punoljetne i maloljetne sociopate? Istina, neki s tim i dalje mogu normalno živjeti, kao da nikad nisu ni izrečene, mogu napisati pokoji brzinski tekst da prikriju tragove vlastitog verbalnog zlostavljanja, a neki o njima stalno razmišlju i stalno se pitaju ostajući bez odgovora. Pitam se – zašto sporne rečenice više nema na Googlu čim ukucate ime Mahirovog poočima, a bila je tamo godinama? Mahira više nema i neće se vraćati iz škole s pitanjem: „Mama, zašto u školi svi mrze tatu, i zašto mi svi govore: Dubravko Lovrenović je lažov“.     Tako je govorio i tako je, prije nego što je Mahir “presudio samome sebi i svima nama” (!), MAHIRU PRESUDIO “jedan od najvećih živućih bh. intelektualca”. O njemu i njegovoj patološkoj sklonosti laganju do sada su objavljene četiri knjige od isto toliko autora. Jedan od njih Filipovića je, uz pregršt materijalnih dokaza, nazvao “Lažov Bili”. Drugi je o Filipoviću govorio kao o “malom hodži” ispod “velikog turbana”, dok je treći u naslov svoje knjige uveo riječ “lobotomija”. I on je ponudio brojne dokumentirane dokaze za svoje tvrdnje: Sve jedna do druge, cijeli nizovi lažnih bibliografija i “hagiografija”.     Pojam lobotomija objašnjava se na sljedeći način (https://sr.wikipedia.org – pristupljeno: 12. II. 2016): “Lobotomija je procedura kojom se pacijentu na krajnje invazivan način (specijalnim iglama) uklanja prednji deo mozga, koji je zadužen za ponašanje i koji definiše ličnost kod čoveka. Lobotomija se mnogo češće primenjivala ranije, kada nije bilo trenutno poznatih lekova za duševne bolesti. Procenjuje se da se čak i danas u nekim delovima sveta sprovode lobotomije, ali su njihova praktikovanja toliko kritikovana da se istinitost prethodnog navoda dovodi u pitanje. Lobotomijom su tretirani samo najagresivniji pacijenti, oni koji se ni na koji drugi način nisu mogli kontrolisati“.     Pametnom dosta!     O meni kao lažovu takvih knjiga nema, ili bar još nisu napisane. Nema ni Filipovićevog odgovora na spomenute knjige. Osim na moju, onog verbalnog, u trajanju od nekih dvije minute. Ima i “odgovor” u pisanoj formi sklepan samo tri dana nakon moga intervjua, u kojem Filipović besprizorno licitira sa mrtvim Mahirom.     Da pišem petu knjigu o lažima “jednog od najvećih živućih bh. intelektualca”? Ili će sve – vratimo se na početak teksta – potonuti u zavjeri šutnje?     A našeg filozofa što se tiče, mišljenja sam da bi mu pametnije bilo da je šutio. Tako bi ispoštovao drevnu latinsku mudrost: “Da si šutio, ostao bi filozof”. I ne bi, uza sve ostalo, napisao da se Mahir “bacio s trinaestog sprata u beznađu”.     Nije, akademiče, s trinaestog, sa osmog je sprata, samo su posljedice iste. Jedina razlika je u tome što Dubravko Lovrenović više nije “lažov”. Je li Mahirova smrt cijena koju je trebalo platiti za to? Zato dođite akademiče, dođite na osmi sprat, možda dobijete inspiraciju pa odgovorite na postavljeno pitanje. Može Vam se pridružiti i Senad Hadžifejzović, bard bh. novinarstva. I njegov gost na TV FACE od 16. I. 2016. Onaj što je, kao reče mašući pred tv kamerama nekim papirima, uredno plaćao alimentaciju, dok je Mahir s majkom boravio u podstanarstvu, a on sam u trosobnom stanu. A izvodi iz banke kažu da nije. Ništa za prvih 22 mjeseca, a i kasnije, kada bi se sjetio da nešto uplati, nikad to nije bio puni iznos. A tek IZNOS! “Astronomski”! Znam da je čovjek trgovac, ali da može trgovati i s mrtvim sinom to doskora nisam znao.     Zajedno smo jači. A ko je jači – tlači. Iz tog terora rođen je strah koji sputava svako racionalno rasuđivanje, iz straha rođena je laž. A lijepo je rečeno: “I Istinu ne miješajte s neistinom, i Istinu, znajući je, ne tajite!”     PRILOG 1:     ”Bosna i Hercegovina – povijesni dio hrvatskoga etničkog i državnog     prostora (Hrvatska do Drine)     Ovaj historiografski mit svoje obrise dobiva s pojavom pravaške ideologije dr. Ante Starčevića koncem XIX. stoljeća, u vrijeme postilirskog procesa hrvatske nacionalne integracije. Tadašnje povijesne okolnosti pogodovale su nastanku integralne hrvatske političke ideologije čiji je cilj bila homogena nacija sposobna ostvariti jedinstvenu nacionalnu državu izvan okvira Habzburške Monarhije. Radi mobiliziranja nacije pravaški je nauk inzistirao na slici idealne nacije u prošlosti koju je Starčević izjednačavao s vladajućim hrvatskim narodom u ranom srednjem vijeku. U taj kontekst Starčevićeva ideologija (on sam slovio je kao turkofil) obuhvatila je Bosnu i Hercegovinu, proglasivši bosanski begovat cvijetom hrvatskoga plemstva.     Tezu o pripadnosti srednjovjekovne Bosne hrvatskoj državi na temelju njihovih bliskih srednjovjekovnih crkveno-političkih veza razvijali su u XX. stoljeću pojedini historičari, izjednačivši proklamirano nacionalno jedinstvo XIX. stoljeća sa sličnošću srednjovjekovnih kultura, zanemarivši tako genezu – esencijalni element povijesnoga toka. Ova neprečišćena shvaćanja zaplela su se, kao i na srpskoj strani, u opsesivno dokazivanje i golo prikupljanje podataka o “geografskoj rasprostranjenosti ovog ili onog današnjeg naroda (i njegovih prava na ovu ili onu oblast).” Pritom su analize tadašnjih mjesnih i ličnih imena služile isključivo njihovu izjednačavanju s modernim nacionalnim zajednicama i, u tom duhu, ostvarivanju njihovih stvarnih ili, češće, fiktivnih povijesnih prava. Najvažniji među brojnim previdima koji su hranili (i još hrane) ova uska, ostrašćena gledišta, jest izjednačavanje suvremenih sa srednjovjekovnim pojmovima nacije i države. U ovom slučaju pomiješani su i izjednačeni pojmovi povijesnog prava, političkog naroda i političke nacije. Moderna povijesna znanost relativizirala je pojam povijesnog prava a stereotipne predodžbe o političkoj naciji svela na pojam nacionalizma plemstva kao jedne vrste protonacionalizma. Hrvatstvo bosanskohercegovačkih katolika, ništa manje nego srpstvo i bošnjaštvo pravoslavnih i muslimana, proizvod je ex post facto. Hrvatska do Drine i hrvatski barjaci na Romaniji, o kojima se moglo čuti u predvečerje tek završenog rata, eho su ove melodije što dolazi iz ustajalih idejnih bunara povijesti. Stjegonoše su u međuvremenu netragom nestali, ili su se udobno smjestili u hladovini vlastitih sinekura.     Procesi etnogeneze na području Bosne i Hercegovine od ranoga srednjeg vijeka do danas odvijali su se svojim posebnim tokom na čijem se kraju pod konac XIX. stoljeća bosanskohercegovački katolički supstrat preobrazio u hrvatsku naciju pod kojom treba podrazumijevati zajednicu identiteta što u sebe uključuje skalu vrijednosti unutar koje se pojedinci i grupe identificiraju prije svega na temelju odgoja. Tako se na hrvatskom primjeru očituje istinitost pravila da su nacije češće posljedica zasnivanja države nego što su osnova na kojoj se država stvara, te da smo stalno u opasnosti da narod ocjenjujemo na temelju programa koje nisu pratili i ispita na koje uopće ne izlaze.      U ovom okviru, znajući da se srednjovjekovni pojam nacije bitno razlikuje od njegova modernog značenja, nužno je promotriti procese etnogeneze i politogeneze na području srednjovjekovne Bosne i utvrditi kako su se početni slavenski etnonimi, među kojima vjerojatno i hrvatski, preobrazili u bosanski. Bosanska srednjovjekovna etnogeneza, kao i posvuda u Europi, obuhvatila je različite etnose čijim je međusobnim miješanjem, tokom stoljeća, pojavom prvog oblika stabilnije političke vlasti u X/XI. stoljeću, svjetlo dana ugledao novi narod kako ga je nazvao R. Martins. U njegovu stvaranju participirala su najmanje četiri etnosa: ilirski, romanski, avarski i slavenski. Razumljivo je da ovom posljednjem, slavenskom, pripada i najistaknutije mjesto – jezik je tome najbolji dokaz – ali ni uloga ostalih, ilirskog ponajprije, nije bila zanemariva.     Do slavenskog naseljavanja Bosne i Huma (Hercegovine) u VII. stoljeću, ilirski etnos imao je na ovom području za sobom cijeli milenij i pol kontinuiranog života Za to dugo vrijeme uspjeli su Iliri formirati snažan plemenski savez koji se uspješno opirao pokušajima rimske pacifikacije, razviti ekonomiku i osebujnu kulturu oplemenjenu najprije grčkim a potom rimskim kulturnim tekovinama. Za četiri i pol stoljeća rimske vladavine gornji sloj ilirskog društva u znatnoj mjeri je romaniziran, ali je istovremeno većina domaćega stanovništva zadržala svoj jezik i ustaljeni način života.     Cijeli taj brojni i žilavi ratnički narod dolaskom Slavena nije mogao preko noći nestati. Naprotiv, rezultati istraživanja etnogeneze na bosansko-humskom području, nastali kombiniranjem povijesnih izvora, arheoloških nalaza, etnologije i lingvistike, pokazuju da je proces stapanja prilično brojnog starosjedilačkog neromaniziranog i poluromaniziranog ilirskog etnosa sa slavenskim došljacima, osobito u nekim zabačenijim oblastima, bio intenzivan i da je ilirski starosjedilački element imao važnu ulogu u formiranju kulturnih, somatskih i psihičkih osobina slavenskog življa koji u tim krajevima danas živi. To je vidljivo iz ostataka i prežitaka u narodnoj kulturi, arhitekturi, urbanizmu, sepulkralnoj praksi, mitologiji, religioznim i magijskim vjerovanjima, ornamentalnim motivima, narodnoj nošnji i obući, nakitu, glazbi, plesu, jeziku i društveno-političkoj organizaciji. Tome je svakako pridonijela okolnost što su razaranja, izravno ili neizravno, najviše pogodila urbane sredine a mnogo manje starosjedilački živalj koji je u zabačenim oblastima uglavnom ostao pošteđen onih najtežih posljedica. Upravo taj neromanizirani, ali i romanizirani ilirski etnos, osigurao je kontinuitet u razvitku kulture na bosansko-humskom području do kasnoga srednjeg vijeka pa i dalje. Kulturna zračenja i uloga Ilira u etnogenezi susjednih područja također nisu zanemarivi. U Albaniji oni su, najvjerojatnije, bili čak presudni, dok su na prostoru srednjovjekovne Hrvatske ostavili vidljive tragove.     Pojava da stari autori bosanski srednjovjekovni jezik i stanovništvo zapadno od Drine još duboko u srednji vijek nazivaju ilirskim, oživljavanje ilirskoga imena u jeziku, heraldici, nazivu za politički program u vrijeme razbuđenih nacionalnih pokreta u XIX. stoljeću, ilirski običaj tetoviranja, tzv. tatuaža, sačuvan kod bosanskih Hrvata-katolika do naših dana, prežici u narodnoj umjetnosti neki su od indicija koji ukazuju na ulogu Ilira u srednjovjekovnoj bosanskoj etnogenezi. Pretpostavlja se da samo ime rijeke Bosne predstavlja slavenizirani oblik ilirskog naziva Bathinus (Basanius). Ta teza je u novije vrijeme osporena, uz nove argumente koji ime zemlje Bosne dovode u vezu sa slavenskim plemenom istog ili sličnog naziva. O dubokoj ukorijenjenosti ilirskoga nazivlja na ovom prostoru rječit dokaz pruža nedavno publiciran mletački dokument datiran u Bosni 12. IV. 1421. koji rijeku Bosnu naziva njezinim prastarim imenom: Batan.     Ni uloga Avara, osobito u procesu uspostave prvih oblika državno-političke organizacije u početnom selidbenom razdoblju kada su, kako je poznato, dali vodstvo brojnijoj slavenskoj masi, nije bila zanemariva. O značajnim ostacima avarskoga etnosa u Hrvatskoj svjedočio je još polovicom X. stoljeća car Konstatntin Porfirogenet (u Hrvatskoj još uvijek ima avarskih potomaka i po njima se vidi da su Avari). Nije bez značaja ni činjenica da se od 30 poznatih lokaliteta na Balkanu izvedenih od avarskog korijena Obri, Obrov, 15 nalazi na području Bosne i Hercegovine. Vladarska titula ban i administrativno-teritorijalna oznaka župan, veoma rano ukorijenjene u Slavena pridošlih na prostor gdje se kasnije razvila bosanska država, po svemu sudeći su avarskoga porijekla.     O romansko-slavenskoj simbiozi pored ostalog svjedoče relativno dobro sačuvana predrimska i rimska toponomastika i jezični izrazi trajno odomaćeni u vokabularu doseljenoga slavenskog etnosa. Postojali su, naravno, i antagonizmi, ponajprije na vjerskoj osnovi, ali su oni vremenom, sa širenjem kršćanstva, postupno prevladani. Ključnu ulogu u ovom procesu odigrao je romanizirani ilirski sloj.     Najmanje se može govoriti o ulozi keltske i germanske komponente. Keltski etnos bio je ograničen uglavnom na sjeverne i sjeveroistočne krajeve Bosne i njegova uloga u ukupnom kulturnom stvaranju u predslavenskom periodu neusporediva je s ilirskom. Germanska (istočnogotska) vlast u Bosni i Humu potrajala je isuviše kratko (oko 40 godina) da bi za sobom ostavila dublje tragove, ali nije isključeno da se dio ovoga etnosa, i nakon restauracije bizantske vlasti sredinom VI. stoljeća, trajno zadržao na starim staništima i postupno stopio sa starosjediocima i pridošlim Slavenima.     Domaći toponim potisnuo je nakon izvjesnog vremena slavenske etnonime i kao takav ustalio se u upotrebi, davši skupno ime narodima obuhvaćenim procesom etnogeneze, ponajprije na prostoru tzv. banske (centralne) Bosne. Žitelji srednjovjekovne Bosne javljaju se u izvornom materijalu domaće, istočne i zapadne provenijencije isključivo pod imenom Bošnjana (Bosnenses) koje se odomaćilo čak i u oblastima koje su relativno kasno (XIV. stoljeće) iz sastava srpske države ušle u sklop Bosne. To, naravno, nije bio nikakav bosanski specifikum jer je etnogeneza na većem dijelu južnoslavenskoga prostora, tamo gdje se nije ustalilo hrvatsko i srpsko ime, nakon stanovitoga vremena na površinu izbacila lokalne toponime koji su “krstili” pridošla slavenska plemena. Takve primjere pružaju nazivi za stanovnike Huma (Humljani), Konavala (Konavljani), Travunije (Travunjani), Karantanije (Karantanci), Duklje (Dukljani). Još je poučniji naziv Rašani koji se za Srbe sačuvao sve do modernog doba.      Uza sve to Slavene, uostalom kao i druge barbare koji su na ruševinama Rimskoga carstva gradili nove društvene strukture, nije povezivala misao o nacionalnom jedinstvu jer su se oni, poput drugih naroda, etnogenetski međusobno znatno razlikovali (jedan armenski izvor spominje 25 različitih naroda obuhvaćenih zajedničkim imenom Slavi). Različita plemena i narodi uspjeli su se nametnuti za gospodare drugim etničkim skupinama koje su nakon kraćeg ili dužeg vremena primale i novo ime, stopivši se s novim gospodarima. Miješani brakovi, osobito među pripadnicima društvene elite, rastrojili su te manjine, ali nisu uvijek zameli svaki njihov trag.     Osim posrednog, koliko-toliko sigurnog Porfirogenetova kazivanja, ne postoji nijedan pouzdan suvremeni povijesni izvor na temelju kojeg bi bilo moguće ustanoviti u kojoj su mjeri hrvatska plemena naselila područje tzv. banske Bosne. Ako se Hrvati ovdje i jesu naselili, što nije isključeno, oni su najvjerojatnije predstavljali izrazitu manjinu u slavenskoj i iliroromanskoj većini u kojoj su vremenom bili asimilirani. Znano je, uostalom, da je proces izrastanja prvih oblika političke vlasti u Hrvata, smještenih u neposrednom zaleđu bizantskih gradova na jadranskoj obali, tekao brže negoli u Srba, ali je i u takvim okolnostima, prema onomu što je dosad poznato, s pojavom hrvatskoga imena u dokumentima trebalo čekati sve do 852. godine kada je zabilježeno u glasovitoj Trpimirovoj darovnici, da bi se tek sa splitskim saborima (925- 928) hrvatsko ime definitivno afirmiralo. A radilo se o teritoriju što su ga Hrvati relativno gusto naselili, na kojemu je formiran nukleus hrvatske ranosrednjovjekovne države.     Pod pretpostavkom da se Hrvati uistinu jesu naselili u Bosni, nužno je upitati se, kako to čini I. Goldstein, da li danas postoji osoba koja bi nakon svih nebrojenih emigracija i imigracija, pokrštavanja ili prekrštavanja, islamizacije i deislamizacije do kojih je u zadnjih nekoliko stoljeća dolazilo na tlu BiH u svom rodoslovnom stablu mogla identificirati te u 7. stoljeću doseljene Hrvate. Kako pišu, čini se da bi neki mogli.     Oslanjanje modernog nacionalnog osjećaja na srednji vijek neprimjerno je već i zbog toga što je u tadašnjem shvaćanju nacije, kako to svjedoči kanonist Regino od Prüma oko 900. godine, primat nad čisto rasnim dan sociološkim kategorijama (običajima, jeziku i pravu). Za pravilno razumijevanje ovog pitanja važno je znati da sve do konca XVIII. stoljeća naciju nije formiralo tzv. narodno jedinstvo već vladajući, reprezentativni politički sloj; do tada ne može biti govora o narodnoj već isključivo o tzv. plemićkoj naciji.     Slijedeći podjelu H. Schulzea na državne i kulturološke nacije, za bosanskohercegovačke Hrvate primjerenom se čini odrednica kulturološke nacije. Njezino današnje pretvaranje u pojam isključivo državno-političkoga značenja, uz znanstveno nedokazivu teoriju o tzv. državnoj matici i rezervnoj domovini, pokazuje svu malignost utopije da je moguće svjesno djelovati na povijesni tok koji ima svoje duboko ukorijenjeno nasljeđe. Tako biva jasno kako se, kao jedan od proizvoda rata, mogla stvoriti umjetna opreka između pojmova bosanski i hrvatski. Svjedoči o tome, pored ostalog, euforično pretvaranje posljednjeg bosanskog kralja, zlosretnoga Stjepana Tomaševića, u kralja hrvatskoga imena, jezika i porijekla. Ona vrsta samozaborava i vlastitoga povijesnoga negiranja koju kroz sustavno uništavanje bosanske zavičajnosti kao esencijalne komponente hrvatstva danas proizvodi politika HDZ-a, prijeti potpunim zatiranjem autentične hrvatske (što će reći bosanske) kulture u BiH.     Budući da formiranje nacija na europskom kontinentu ima tisućugodišnju pretpovijest, svaka ozbiljna analiza etničkih odnosa u srednjovjekovnoj Bosni morat će povesti računa o duhu tadašnje epohe i stvarnom stanju činjenica. Ako je bilo jedan bilo drugi etnos – Hrvati i Srbi – participirao u procesu etnogeneze na bosanskome tlu, narod nazvan Bošnjanima na kraju ih je asimilirao što, uostalom, nije bila nikakva iznimka nego upravo pravilo u čijem su se duhu slični procesi odvijali na cijelom europskom prostoru.     “Dugo, dakle”, kako primjećuje Ž. Ivanković, “kroz povijest Bosne ne može biti govora o narodnoj etničkoj svijesti jer se sva svijest izražavala kroz ono dominantnije koje se stvaralo u opoziciji vjernik-nevjernik.” Isti autor, prateći unutar cjeline južnoslavenskoga prostora konstituiranje modernih nacija, uočava bitnu komponentu bosanskohercegovačkoga hrvatstva: njegovo političko osmišljavanje kroz fenomen franjevaštva i ilirizam kao romantičarsku, ali zato ništa manje važnu formu. U toj prvoj fazi formuliran je politički koncept bosanskohercegovačkoga hrvatstva: “konstituiranje nacije u modernom značenju te riječi, integracija nacionalnog prostora, premošćenje staleškoga jaza, demokratiziranje javnog života, ekonomije, formuliranje nacionalnih interesa kroz ideologiju, politički program, kulturni preobražaj itd., a sve na već osvojenim slobodama i dostignutom stupnju iskustva na Zapadu.” Od tada “može se i formalno govoriti o Hrvatima u Bosni ili barem bosanskom specifikumu hrvatstva.” Transformacija bosanskih katolika u nacionalne Hrvate – transformacija naroda u naciju – bio je dug(oročan) proces, osim s unutarbosanskim organski povezan s političkim i kulturnim strujanjima u susjednoj Hrvatskoj ali i u širem okruženju, kako to pokazuje P. Korunić.     Profiliranje bosanskoga tipa hrvatstva sažeo je I. Lovrenović:     Uz višestoljetno negativno djelovanje krupnih datosti političkih granica među svjetovima, tako se stvara pojedinačni i kolektivni, psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus i profil […] Kulturno (u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture), organizacijski (u okviru cjeline Franjevačkog reda i Katoličke crkve), nacionalno (u okviru hrvatskog nacionalnog i kulturnog totaliteta) – taj profil zadobiva status varijeteta. Taj varijetet, naravno, korespondira sa cjelinom, ali je u odnosu na nju i značajno diferenciran. Crte te diferenciranosti nisu toliko jake da bi od varijeteta načinile poseban entitet, ali su dovoljno jake da ni brzo ni lako ne prestaju biti smetnjom za totalnu korespondenciju, to jest – za stapanje u jedinstven identitet.     Svodeći taj proces na njegovu najrazumljiviju dimenziju, na jezik kulture, danas je fenomen hrvatstva pravilno moguće osvijetiliti jedino u njegovoj trovrsnoj pojavnosti […] u tri markantna kulturno-civilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoeuropskom, balkansko-orijentalnom.     To samo pokazuje da u jednoj ovakvoj složenoj kulturnoj pojavnosti, tom jedinstvenom slučaju u europskoj kulturi kojemu je dano biti “sudionikom i baštinikom svega što je taj krug stvorio i dodirnuo, cijeloga njegova registra oblika i dodira” ne može uspješno funkcionirati koncept metropolitanske paradigme, model centra i periferije. U njezinoj povijesno zadanoj policentričnosti i plurimorfnosti bosanskohrvatska komponenta ne može biti promatrana tek kao “dodatak i to nižega reda”.      U svjetlu ove trovrsne paradigme može se govoriti samo o njezinu harmoničnom i produktivnom prevladavanju ali ne na način koji bi jednu komponentu za račun fiktivne i osakaćujuće čistoće dokinuo, nego na način njezine pune afirmacije koja je jedina u stanju hrvatsku kulturu postaviti na mjesto koje joj objektivno pripada: u planetarno kulturno zajedništvo.     Da je bosansko hrvatstvo nemoguće svesti na etnički privjesak tzv. matične povijesti pokazuje i vjerojatno najkontroverznija knjiga bosanskohercegovačke/hrvatske historiografije: Etnička povijest Bosne i Hercegovine fra Dominika Mandića, objavljena u Rimu 1967. godine. Ova voluminozna knjiga od 554 stranice, nastala kao rezultat opsežnih istraživanja koja su uključila literaturu i izvore na više jezika, dugo je živjela u znanstvenoj “poluilegali”, što je dodatno pridonijelo stvaranju mitsko-urotničke atmosfere oko nje i njezina autora. Pamtim još iz studentskih dana da je svaki kuloarski razgovor o Mandiću i njegovoj knjizi po pravilu pratio snižen ton. Sjećam se i toga da je ona bila jedna od prvih “zabranjenih” knjiga s kojom sam se susreo nakon završetka studija, i da me njezino čitanje snažno konfrontiralo sa studentskim znanjem. Mandićeve teze o eminentno hrvatskom karakteru etnopolitičke povijesti Bosne i Hercegovine (posebno bosanskoga srednjovjekovlja) hranile su mit o Hrvatskoj do Drine, premda mu Mandić nije rodonačelnik.      Tezu o hrvatskome etničkom korijenu bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka) razvijao je i Franjo Tuđman koji je još 1965. pisao: Budući da su BiH u Hrvatskoj od davnina smatrane hrvatskim zemljama na osnovi povijesnoga i etničkoga prava, jer pretežito bijahu u sastavu stare hrvatske države, jer je muslimansko pučanstvo u golemoj većini bilo hrvatskoga podrijetla, što se potvrđivalo i njegovim ikavskim narječjem, to je baš na tom pitanju došlo do najoštrijeg sučeljavanja dvaju nacionalizama [srpskog i hrvatskog]. U knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi tiskanoj u Zagrebu 1990. Tuđman je dalje razradio ovu ideju: Pri objektivnom razmatranju brojnog sastava pučanstva BiH, ne može se nipošto zanemariti činjenica da je muslimansko pučanstvo u svojoj golemoj većini, po svom etničkom sastavu i govoru, neprijeporno hrvatskoga podrijetla, te da se, unatoč povijesno stvorenim vjersko-kulturnim posebnostima, uvijek, kad god je za to imalo priliku, izjasnilo u golemoj većini kao sastavni dio hrvatske nacije. Polazeći od tih činjenica, u BiH dobiva se hrvatska većina u pučanstvu, a njihova gospodarska povezanost s ostalim hrvatskim dijelovima takve je naravi da ni Hrvatska u sadašnjim granicama, ni izdvojena BiH nemaju uvjeta za poseban, normalan razvitak. Zasnovan na mitskim predodžbama o muslimanima kao Hrvatima, pandan velikosrpskom svojatanju BiH, Tuđmanov politički, program pored svih drugih faktora, bosanskohercegovačke Hrvate u nedavnom je ratu gurnuo u ponor mjerljiv s bleiburškim.      Kako Tuđmanovi zaključci korespondiraju s Mandićevim pokazuje završno razmatranje u Etničkoj povijesti BiH: Urođeno hrvatsko pučanstvo u BiH mijenjalo je državne vladavine i svoju vjeru, ali je uvijek zbroj Hrvata katolika, bogomila i muslimana činio većinu u zemlji. Prema tome, uza sve povijesne nedaće i promjene, BiH etnički ostale su trajno hrvatske zemlje. Za turskoga zaposjednuća god 1463. bilo je u BiH: Hrvata katolika oko 83%, Hrvata bogomila oko 10%, Hrvata prevedenih na pravoslavlje oko 2%, neslavenskih Vlaha, većinom katolika, oko 2%, te pravih etničkih Srba oko 3%. Prema tome, god 1463. bilo je u današnjoj BiH oko 95% Hrvata.. Do ovakvih ničim dokazivih zaključaka, posebno kada je riječ o postocima, mogao je Mandić doći samo sustavnim učitavanjem nepostojećih sadržaja u povijesne izvore.     U godini izlaska njegove Etničke povijesti, podvrgnuvši kritici neke stavove Nade Klaić čiji je rad ocijenio kao neispravan i šteten hrvatskom narodu, pisao je Mandić u Hrvatskoj reviji: Narodna povijest, obrađena istinito i vijerno, u svojoj širini, jedno je od najmoćnijih sredstava, kojima se podržava narodna svijest, jača narodna snaga i narod čini sposobnim za žrtve i napore za kulturna, društvena i državna ostvarenja. Obrazložio je to time što mu je znanstvena i rodoljubna dužnost upozoriti hrvatsku javnost u domovini i u inozemstvu na neispravna stanovišta i štetnost navedenih spisa za odgoj mladih hrvatskih povjesničara i za hrvatski narod uopće.     U Predgovoru svojoj Etničkoj povijesti obrazložio je to Mandić još eksplicitnije: U povijesti Herceg-Bosne, i u današnjoj stvarnosti, osnovno je pitanje narodno. Posebnu pažnju posvetili smo ispitivanju vjerskog razvoja u tim zemljama, jer nigdje se vjera nije toliko mijenjala i utjecala na narodno opredijeljenje kao u BiH. U razmaku manje od tisuću godina preci većine današnjih urođenika u BiH pet puta temeljito su izmijenili svoju vjersku pripadnost, što je imalo i narodnih posljedica. Ovdje se u osnovi radi o ispravnome zapažanju ali ga ne prate i ispravni zaključci.     U Mandićevim rečenicama sadržan je sav paradoks etnokonfesionalnoga nacionalizma: Svijet se tokom povijesti temeljito više puta promijenio – kad bi mrtvi ustali, pitali bi gdje se nalaze – ali fikcije u ljudskim glavama preživljuju sve te mijene gradeći svijet imaginarnih predodžbi. Svjedoči o tome izjava nedavno uhapšenog generala hrvatske vojske Ivana Andabaka: Izdali su nas [Bošnjaci]. O njima sam imao najbolje mišljenje, surađivali smo u emigraciji, bilo ih je dosta u mojoj postrojbi, ali onda su nas izdali, zaboli nam nož u leđa. Okrenuli su se od hrvatstva, odrekli se korijena.     Ovakva shvaćanja recidiv su tzv. nacionalnog preporoda s korijenom u XIX. stoljeću koji S. M. Džaja ocjenjuje kao ponovno osvajanje cjelokupne nacionalne povijesti, kako kulturne tako i političke. Kao orijentacijska epoha prihvaćen je srednji vijek, kao kriteriji orijentiranja prihvaćeni su jezik i južnoslavenski etnički odnosi.     Da nijedna od ovih okljaštrenih slika povijesti nije izdržala ozbiljnu znanstvenu kritiku uz knjigu S. M. Džaje (Nacionalnost i konfesionalnost BiH), pokazuju radovi mlađe generacije hrvatskih medijevalista I. Goldsteina i N. Budaka. U knjizi Hrvatsko srednjovjekovlje (Zagreb, 1995) – jednoj od najboljih sinteza hrvatske medijevalistike – ugledni zagrebački profesor Tomislav Raukar smješta srednjovjekovnu Bosnu tamo gdje stvarno pripada: u rubno područje hrvatske povijesti. Pritom je u ovoj knjizi braudelovske inspiracije jasno istaknuto da se društvena zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala na stjecištu istočnih i zapadnih djelovanja, a da su društvena i državna individualizacija bile i osnovicom na kojoj se stvaralo i njezino etnokulturno ustrojstvo. Raukarova inventivna zapažanja nastala su na tragu moderne historijske znanosti oslobođene ideoloških natruha. Nimalo nevažno: u rukama je imao iste izvore kao i Mandić. Uz ovaj pročišćeni znanstveni pristup žive u mlađoj generaciji hrvatskih povjesničara stari pseudoznanstveni virusi o srednjovjekovnoj Bosni kao o prostoru.     Kada se – sine ira et studio – bude pisala historija bosanskohercegovačke historiografije, od neprocjenjivog će značenja biti utvrđivanje koliko su politička gledišta autora utjecala na njihove znanstvene zaključke. U toj će historiji kao zaslužan povjesničar istaknuto mjesto naći i Dominik Mandić sa svojom Etničkom poviješću BiH. Ova se knjiga zasad može razumjeti kao dokaz jedne nesretne kontroverze: Mandiću, respektabilnom povjesničaru, eruditu, paleografu, filologu, teologu nasuprot stoji Mandić koji je dopustio da ga ideološka kontaminacija zavede na stranputicu. Tipično za Balkan, tipično za Bosnu.     U jednom od svojih recentnih radova (Granica na Drini – Značenje i razvoj mitologema, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornika radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003), mit o Hrvatskoj do Drine znanstvenom je argumentacijom sahranio Ivo Goldstein. Autentično hrvatsko razumijevanje Bosne i Hercegovine morat će prije ili kasnije krenuti tim putem. To će, prije svega, zahtijevati dubinsku transformaciju u stavu hijerarhije Katoličke crkve u BiH koja je u komunističkom režimu bila sinonim političke opozicije, ali je u novim okolnostima, nerijetko (ako i u rukavicama) pristajući uz etnonacionalizam, postala nosiocem supkulture političke religije sa sakraliziranim pojmovima nacije i države. Danas je na tu hijerarhiju primjenjiva misao koju je neposredno nakon 1989, misleći na Bugarsku pravoslavnu crkvu, izrekao Khristofor Sabev – da je “crkva do sada bila korištena za političke ciljeve ali da će od sada politika biti korištena za ciljeve crkve.”     PRILOG 2:          “Bogumilski mit     Tzv. bogumilima mjesto u historiografiji osigurao je u drugoj polovici XIX. stoljeća nitko drugi nego jedan takav znanstveni autoritet kakav je u svoje vrijeme bio (i još je uvijek) Franjo Rački. U osnovi je, tvrdi A. Vaillant, bogumilizam Crkve bosanske djelo F. Račkoga i hrvatskog romantizma. To je, primjećuje on, ona lijepa nacionalna hereza, na koju su Hrvati bili ponosni, i koja se natjecala s češkim husitizmom.     Težište je bogumilskoga mita u tvrdnji da je srednjovjekovna Bosna bila središtem neomanihejsko-dualističke doktrine koja je stajala u opreci sa službenim učenjem Katoličke i Pravoslavne crkve. Uz to još i u tezi da je ta elitistička doktrina u Bosni imala masovne pristaše.     U posljednjih 50 godina pojavilo se više kritičkih studija koje crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni osvjetljavaju na nov način. Njihova istraživanja, uz neka vlastita zapažanja, sažeo bih u sljedeće zaključke:     Bogumilski ideologem i predodžbu o neprekinutom kontinuitetu između srednjovjekovne i osmanske Bosne u svim relevantnim biološkim i državnopravnim segmentima, kako pokazuje S. M. Džaja, u muslimansko-bošnjačku povijesnu svijest uveo je pisac i orijentalist Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (1870– 1934) prvi put 1892. a zatim u svojem povijesnom kompendiju Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463. do 1850, Sarajevo, 1900. Kroz projekt integralnoga bošnjaštva austrougarski upravitelj u BiH Benjamin Kálay (1882–1903), suprotstavljajući ga srpskim i hrvatskim pretenzijama na BiH, podupirao je iz političkih razloga ovaj nacionalni koncept.     Srednjovjekovna Bosna je do pojave prvih optužbi na račun hereze na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće za sobom imala pola milenija dugu tradiciju katoličke slavensko-glagoljaške obredne prakse, što je vidljivo kroz dokumente i arheološke artefakte. U usporedbi s Ugarskom, u kojoj se katolicizam raširio u svojoj latinskoj varijanti, srednjovjekovna je Bosna do pojave prvih optužbi imala daleko dužu kršćansku tradiciju.     Prve denuncijacije koje su Bosnu dovele u vezu s herezom potekle su od dukljanskog župana Vukana koji se, vidjevši da gubi političku utrku za vlast, tako nastojao približiti papi Inocentu III. (1198–1216) i osigurati promaknuće barske biskupije u rang metropolije. Pritom se ne smije gubiti iz vida činjenica da je u eri redefiniranja odnosa između istočne i zapadne Crkve u jugoistočnoj Europi nakon sloma Bizanta u Četvrtoj križarskoj vojni 1204. prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani 1217. bio okrunjen papinskom krunom. Kasnije su ovaj mehanički ideologiziran i klišeiziran vokabular preuzeli ugarski vladari koji su u službi univerzalističkog programa papinstva iz XIII. stoljeća nastojali latinizirati bosansku slavensku biskupiju i u njoj ostvariti utjecaj ugarskih crkvenih struktura. Indikativno je da su ugarski vladari i u kasnijim odnosima s Bosnom vokabular optužbi aktivirali samo onda kada je trebalo realizirati političke ciljeve. Naprotiv, u eri stabilnih odnosa s bosanskim vladarima, od kojih je većina bila uključena u ugarski feudalni sustav, takvim optužbama nigdje nema traga.     Crkva bosanska, koja se u domaćim izvorima prvi put javlja 1326/29. za cijelo vrijeme svoje aktivnosti do 1459. nije bila brojčano jaka, niti je zbog odsutnosti teritorijalno-pastoralne mreže, na kojoj je Katolička crkva zasnivala svoje djelovanje u narodu, ikada bila usmjerena na rad u masama (nisu bez razloga gosta Radina i grupu njegovih sljedbenika koji su 1466. tražili azil na njihovu području Mlečani nazvali sektom). Zbog naglašene strogosti svojih pravila, sa spartanskom klasifikacijom grijeha u kojoj je svako odstupanje od regule tretirano kao smrtni (neoprostivi) grijeh, ona već u samome startu nije mogla biti privlačna običnome čovjeku s njegovom komformističkom prirodom. Ovu prvobitnu asketsku crtu Crkva bosanska je već od početka XV. stoljeća, ako ne i ranije, počela gubiti, laicizirati se i usvajati životni kodeks plemićke feudalne sredine. Na drugoj strani je Katolička crkva od sredine XIV. stoljeća preko franjevaca ali i svjetovnoga svećenstva razvila razgrananu pastoralnu aktivnost koja je u svoj okvir obuhvatila znatan dio bosanskoga stanovništva; o njezinim pastoralnim uspjesima u godinama pred pad bosanske države 1463. svjedočio je i carigradski patrijarh Genadije Skolaris.     Nauk Crkve bosanske primarno nije bio usmjeren na negaciju kristoloških načela, već na kritiku opće Crkve.     Srednjovjekovna Bosna ne poznaje unutarnje vjerske napetosti širih razmjera kakve su zabilježene u Francuskoj početkom XIII. i u Češkoj prve polovice XV. stoljeća. Franjevački samostani i hiže Crkve bosanske, koncentrirani na području srednje Bosne, u kraljevoj zemlji, kroz cijelo vrijeme egzistirali su mirno i bez sporenja jedni uz druge.     O “heretičnosti” Crkve bosanske u pravilu govore povijesni izvori pisani latinskim jezikom, dok je, naprotiv, historiografija dokazala da se pojava Crkve bosanske ne može dovesti u vezu s tradicijom i pozadinom zapadnoeuropskih mističko-dualističkih pokreta iz druge polovice XII. i početka XIII. stoljeća. Iluminirane bogoštovne knjige (biblijski rukopisi) nastale u krilu Crkve bosanske pisane su u duhu službenoga kršćanskog nauka i vjernosti tradicionalnim slavensko-ćirilometodijevskim jezičnim standardima. Paleografsko-umjetnička analiza biblijskih tekstova Crkve bosanske govori o njihovoj oslonjenosti na starije dalmatinsko-hrvatske glagoljske predloške i eminentno europskoj dimenziji koja se ogleda u zastupljenosti oba vladajuća zapadnoeuropska umjetnička stila, najprije romanike a zatim i gotike. Zapadnoeuropski “modernizam” i bosanski “tradicionalizam” na umjetnički najvjerodostojniji način prožimaju se u biblijskim rukopisima, Hvalovu zborniku i Hrvojevu misalu, bogoštovnim knjigama načinjenima za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića početkom XV. stoljeća. Plodna kooperacija domaćih pisara i stranih (dalmatinsko-talijanskih) iluminatora rezultirala je umjetničkim tvorevinama prepoznatljivim po zapadnoeuropskom gotičkom stilu, ali i regionalnom bosanskom “rukopisu”. Simbolički iskazano: Bosna je u ovaj odnos unijela naručitelja (mecenu), pisara i domaća pisma (glagoljicu i ćirilicu), a Zapadna Europa je “darovala” umjetnički stil i iluminatore. Ovaj model zapravo ilustrira mehanizam na kojemu je počivala internacionalna kultura medijevalne Europe obilježena globalnim umjetničkim strujanjima i lokalnim varijetetima.     Da li je neko naučavanje heretično ili nije određivale su tadašnje etablirane Crkve u skladu sa svojim proklamiranim shvaćanjima ali često i trenutačnim političkim interesima. Koliko se kruto obdržavanje toga principa u biti pokazuje neodrživim pokazuje slučaj sv. Metoda kojeg su njemački prelati proglasili heretikom, zbog čega je čak dospio u tamnicu. Umjesto o herezi pravilnije bi bilo, kako to čini J. Huizinga, govoriti o tipovima pobožnosti. Kako su intenzivno bili religiozni stari heretici u usporedbi s modernim kršćanima – primjetio je J. Burckhardt.     Kao državna crkva (J. Šidak), Crkva bosanska je u društvenom tkivu srednjovjekovne bosanske države popunila onu prazninu koja je nastala dislokacijom sjedišta katoličke biskupije u Đakovo sredinom XIII. stoljeća. U crkvenome vakuumu koji je potrajao sve do uspostave Franjevačkoga vikarijata 1339/40, u Bosni se razvila posebna kršćanska konfesija koju su precizno definirali dobro upućeni Dubrovčani označivši je vjerom bosanskom. Kao njezin antipod isti su ti Dubrovčani koristili termin vjera rimska. Na osnovi ove rascijepljenosti između bosanske i rimske vjere – u čijoj su pozadini ležali politički motivi – kod znatnog se dijela bosanske vlastele razvila specifična konfesionalna senzibilnost koja je, kao u slučaju Hrvoja Vukčića, konkretan izraz našla u pristajanju uz jednu i(li) drugu crkvenu organizaciju.     Prateći dio bogumilskog mita predstavlja mit o bogumilskom karakteru srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika stećaka koji je postao rasprostranjen također zadnjih desetljeća XIX. stoljeća. Nakon cijelog stoljeća bavljenja ovim fenomenom historijska je znanost napustila ovo gledište i danas mu prilazi s drugoga stajališta. Historijski put te demitologizacije donosim u svojoj monografiji o stećcima.”

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s