Dubravko Lovrenović

ISTINE I ZABLUDE O STEĆCIMA (1)

DISKONTINUITET PAMĆENJA

http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj160/160_14.htm

 

Njegujući poseban senzibilitet prema “Bobovcu”, naš uvaženi povjesničar Dubravko Lovrenović ovoga puta ustupio nam je ekskluzivne isječke iz svog još neobjavljenog materijala o stećcima. Iako se često i spotaknemo o te nadgrobne spomenike naših predaka, koji se posljednjim snagama otimaju zubu vremena, zapanjujuće je koliko malo znamo o njima. Stoga, u dva nastavka donosimo najvažniji dio iznimno vrijednih znanstvenih istraživanja o podrijetlu, simbolici, umjetnosti i značaju stećaka.

Piše prof. dr. Dubravko Lovrenović

MISTIČNO BLAGO

Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek, posebno jer je zapadna znanost tada bila zauzeta analizom potpuno drukčijih umjetničkih djela, tako da realistični pa i nezgrapni prizori sa stećaka nisu uspjeli izazvati ni pažnju ni oduševljenje. S druge strane, u tadašnjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno proučavanje i prezentiranje ovog umjetničkog blaga. Od tada nad nekropolama bosanskih i humskih stećaka lebdi magla tajanstva, legende, mita, magije i romantike. Otežavajuća je okolnost što autori stećaka nisu ostavili nikakvo pismeno obrazloženje o svojim motivima i umjetničkoj poruci njihovih djela, kao što su to učinili tvorci nekih drugih srednjovjekovnih spomenika. Zato se i ne može reći da je bilo koja teza o podrijetlu stećaka općenito prihvaćena, kao što se može reći da osnovnu prepreku na tom putu predstavljaju različite startne pozicije. Da prilikom njihova proučavanja “treba uvažavati mnoge slične ili srodne pojave u Istočnoj i Zapadnoj Evropi”, jedan je od preduvjeta za izgradnju stabilne istraživačke platforme.

Najblaže rečeno, čudi da jedna od najstarijih poznatih zabilješki o stećcima potječe tek iz 1530. i to iz pera jednog stranca, Slovenca Benedikta Kuripešića, koji je kao tumač i član poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I. upućenog osmanskom sultanu Sulejmanu II. te godine proputovao Bosnom. Čudi, naime, da tijekom cijelog srednjeg vijeka, podjednako iz domaćih kao i stranih izvora, o stećcima ne možemo saznati baš ništa, iako je Bosna bila izuzetno otvorena zemlja, višestrukim nitima povezana s bližim i daljim okruženjem, kao što čudi i šutnja kasnijih franjevačkih kroničara o ovim nadgrobnim spomenicima koji su već samom svojom pojavom privlačili pažnju.

Ništa manje čuđenje danas ne izaziva karakter narodne tradicije o tim spomenicima koji nisu pripadali nekom dalekom nepoznatom podneblju nego su stoljećima stajali tu, pred očima, da bi se o njima na koncu sačuvala tek maglovita predodžba dovodeći ih u vezu s pradavnim ljudima svijeta ili s nekim gorostasnim neprijateljima. Putnici u regiji XVIII. i XIX. st. izvještavaju da lokalni seljaci poistovjećuju igrače u kolima na stećcima s vîlama. O dubini te praznine na svoj način svjedoči i to da koncem XIX. st. bosanski kmet nije prezao od toga da prostor za čuvanje krumpira nađe nigdje drugdje do u grobnici pod jednim stećkom u Starom Selu kod Jajca. Sve to nedvojbeno ukazuje na diskontinuitet povijesnog pamćenja kod sve tri glavne bosanskohercegovačke konfesije podjednako, odnosno na odsutnost baštinjenja bilo kakve čvršće zasnovane tradicije povezane sa svijetom stećaka i pokojnicima čije su vječno počivalište označavali. Možda i kao rezultat etničkih migracija, “savez” između živih i mrtvih bio je raskinut: to objašnjava zašto su tijekom stoljećâ mjesto dobile pučke legende i to je najbolji pokazatelj o raskidu između dviju povijesnih epoha – srednjovjekovne u kojoj su stećci nastali, i osmanske u kojoj je umjetnost izrade stećaka doživjela svoj kraj. Tako su pred očima više domaćih generacija stećci stoljećima čekali da ih “otkriju” stranci i da upravo oni o njima povedu rasprave koje se ne stišavaju ni danas.

ZEMLJA STEĆAKA

U takvim su okolnostima već od sredine XIX. st., kada su se zahuktavali procesi modernih nacionalnih integracija, a pitanje čija je Bosna sve više poprimalo političko pa i apokaliptičko značenje, istraživači su bili skloni umjetnost stećaka tumačiti kao posljedicu bogumilskog učenja. To mišljenje dodatno se hranilo jednom, dugo vremena neobjašnjivom i neobjašnjenom okolnošću, da u povijesti kulture srednjovjekovna Bosna zauzima posebno mjesto kao zemlja stećaka – nadgrobnih spomenika – koji su toj njezinoj kulturi utisnuli crtu ekskluzivnosti. Tako se mogla roditi iluzija o “izvornoj primitivnosti stećaka” i naivnom karakteru srednjovjekovne bosanske kulture za koju se sve doskora vjerovalo da nije pripadala krugu dostignuća gotičke umjetnosti. Bilo je to vrijeme pionirskih početaka moderne historiografije u Bosni i Hercegovini, kada je i naizgled skromni prilog o tehnici “snimanja” natpisa sa stećaka značio mnogo, kada je tek započela sistematizacija nekoliko stotina danas poznatih epitafa.

Smatra se da je u zaživljavanju teze o stećcima kao bogumilskim nadgrobnicima presudnu ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujući kao mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875., zabilježio da markantni stećci mogu biti bogumilski nadgrobni spomenici. Nedugo zatim Evans je postao arheolog svjetskoga glasa, što je znatno pridonijelo da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Evansova je teza gotovo cijelo stoljeće presudno određivala način razumijevanja svijeta stećaka, iako je u nju već 1899. godine razložno posumnjao tadašnji direktor Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hörmann. Tako se moglo desiti da joj, pored brojnih drugih autora, podlegne čak i Miroslav Krleža. Teza o bogumilskom karakteru stećaka naslonila se na teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka. Tako su stećci – kaže jedna od najboljih poznavateljica ovog još uvijek do kraja neistraženog fenomena – dani na poklon Muslimanima, naglašavajući njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, ‘pridošlice’.

Najnoviji pokušaji reanimacije arhaične teze o bogumilskom karakteru stećaka podudarili su se s početkom rata u BiH 1992., iako već sâm naziv za nekropole stećaka – “kaurska groblja” – uobičajen kod muslimana/Bošnjaka demantira njihov navodni bogumilski karakter. Ni usmene predaje stećke nikad ne dovode u vezu s bogumilima, što bi se s obzirom na značaj kulta mrtvih i ukupno patrijarhalno naslijeđe s pravom očekivalo da je takva veza uistinu postojala. Mit o bogumilskom karakteru stećaka još uvijek se podgrijava i u dijelu međunarodne historiografije, čemu je značajno pridonijelo to što je taj isti mit tijekom zadnjih pola stoljeća na široka vrata kročio u razna enciklopedijska izdanja, gdje su njegovu validnost jamčila afirmirana znanstvena imena. Ta ideja počivala je na koliko još do jučer važećoj tezi o križarskim ratovima vođenim iz Rima i Ugarske protiv tzv. bosanskih bogumila, čija je umjetnost promatrana kao “umjetnost jednog naroda koji neće da se pokori katoličkim silama”. Osim bogumilizaciji, stećci su bili izloženi naknadnim pokušajima da ih se ubilježi i u neke druge “vlasničke knjige”. Tako su nastale pseudoznanstvene teze o njihovom ekskluzivno srpskom i hrvatskom karakteru. 

DEBOGUMILIZACIJA 

Postupno je ipak, nakon što je 1878. vlast Osmanskoga u Bosni i Hercegovini zamijenila vlast Austro-Ugarskog Carstva, posebno osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oživio znanstveni interes za ove nadgrobne spomenike, što je urodilo objavljivanjem mnogobrojnih podataka o njihovim oblicima, ukrasima i natpisima. To je znatno proširilo osnovu za njihovu daljnju znanstvenu valorizaciju, ali se i tada još uvijek osjećala potreba “njihovog sistematskog opisa”. Zvuči pomalo nestvarno da je prije 1899. godine u Zemaljskomu muzeju postojala detaljna statistika stećaka, odnosno da se raspolagalo brojem od 59.500 nadgrobnih spomenika, kao i zemljopisnom kartom njihove rasprostranjenosti. Računajući sa svim nedostacima te statistike njezini su rezultati bili zasnovani na opsežnoj akciji Zemaljske vlade tijekom 1897. i 1898. kada je preko kotarskih ureda, tj. preko žandara, lugara, cestara, knezova-muhtara, učitelja i svećenika bio obavljen popis stećaka, utvrđeno njihovo brojno stanje i teritorij rasprostiranja.

Nakon što je u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata taj istraživački zamah donekle splasnuo, odnos prema stećcima iz korijena je izmijenjen poslije 1945. godine, kada su poduzeta sustavna istraživanja pojedinih nekropola ili skupina nekropola, tako da je tijekom dvadesetak godina objavljen niz monografskih studija koje predstavljaju osnovu znanstveno sređene građe za njihovo daljnje istraživanje. Tako sabrani rezultati omogućili su potpuno novi pristup ovim nadgrobnim spomenicima, da bi prva sintetska studija o ukrasnim motivima na stećcima i službeno označila novi iskorak prema njihovoj debogumilizaciji.

Bio je to rezultat razvojnog puta jedne historiografije koja se od samoga početka morala hrvati s utvarama ideologije i predrasuda, puta duljeg od jednog stoljeća na čijem je kraju bilo jasno što stećci nisu, ako već do kraja nije bilo jasno ono što jesu.

Ako se stećci ne mogu objasniti bogumilizirajućom teorijom, onda jedino preostaje vratiti ih u njihov izvorni svijet u kom su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske države, doživjeli svoj kraj. Uspostava vlasti Osmanskoga Carstva 1463. uvjetovala je brzi silazak sa scene ovih monumentalnih grobnih obilježja, odnosno promjena političkih okolnosti donijela je druge društvene odnose i druge običaje. Još je Truhelka ustanovio da su stećci pretežito vezani za planinska mjesta koja su vremenom opustjela budući da ih je stanovništvo napustilo, ali je isto tako ustanovljeno da je nestanak stećaka prethodio samome raseljavanju i da je bio uvjetovan novim životnim okolnostima. To ukazuje da su stećci izraz jedne mnogo rasprostranjenije materijalne i duhovne kulture, pri čijem su nastanku odlučujuću ulogu odigrali davni kult mrtvih, karakter zemljišta, socijalni odnosi i utjecaji iz kulturno razvijenog susjedstva.

 ***

ISTINE I ZABLUDE O STEĆCIMA (2)

ZAOKUPLJENI SMRĆU

http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj161/161_09.htm

Piše prof. dr. Dubravko Lovrenović

NEPROČITANO “ŠTIVO” 

Stećak je vršio funkciju komunikacijskog simbola ne samo između Boga i mrtvih nego, možda još i više, između Boga i živih. Tako se odvijalo višestoljetno kršćansko pripitomljavanje smrti u vremenu kada se živjelo teže, ali se umiralo lakše, humanije, jer se umiralo u krugu vlastite obitelji, u prirodi s kojom je čovjek živio i osjećao se organskim dijelom njezinih razvojnih ciklusa, što će reći rađanja i umiranja, za razliku od industrijaliziranoga društva u kom je čovjek otuđen od prirode i od drugih ljudi, u kome umire ili u bolnici ili nenadano kod kuće, nerijetko iznevjerenih očekivanja da mu moderna medicina otkloni bol, trpljenje, prazninu i, konačno, izbavi ga od smrti.

No, natpisi na stećcima još uvijek su nepročitano “štivo” s obiljem informacija o pokojnicima, sredini i vremenu njihova življenja, “štivo” koje znanstveno tek treba valorizirati primjereno njihovu značaju. Rješavanju tog zadatka na svoj će način pridonijeti arheološko pretraživanje grobova, koje daleko zaostaje za analizom samih stećaka. To potvrđuju rezultati arheološkog pretraživanja grobova primjerice na lokalitetu Stećci u Raškoj Gori kod Mostara koji između ostalog – kao neka vrsta “podzemnih natpisa” – otkrivaju mnoge detalje o pokojnicima, kao što je njihova starosna dob u trenutku smrti, spol i prosječan životni vijek. Tako se pokazuje da između nešto više od 100 istraženih kostura ondje, 45 pripada muškarcima, 39 ženama, 24 djeci, dok se za 8 kostura spolna pripadnost nije mogla utvrditi. Životna dob pokojnika pruža sliku o jednoj zatvorenoj rodovskoj zajednici, na grub način svakodnevno suočenom sa smrću i umiranjem. Prosječan životni vijek kod tih 100 kostura iznosi 41 godinu. Žene su u prosjeku živjele oko 34, muškarci oko 43 godine, kod oba spola najviše se umiralo u životnoj dobi između 31 i 40 godine, što se kod žena tumači slabim higijenskim i medicinskim uvjetima prilikom porođaja, a kod muškaraca ratovima, pogibijama i bolestima. 

STEĆCI SREDIŠNJE BOSNE 

Kada se zna da su stećci često postavljani pored naselja i srednjovjekovnih utvrđenih gradova ostaje nejasno kako to da ih nema – posebno onih visoke kvalitete izrade i ukrasa – oko banskih i kraljevskih rezidencija kao što su Visoko, Sutjeska, Bobovac i Jajce ili najvećih rudarskih centara i trgovišta poput Fojnice, Kreševa i Vareša.

Kamenolomi za stećke nalazili su se u pravilu blizu nekropola, ali su kameni blokovi, često slabije kvalitete, prevoženi i s udaljenijih lokacija. Područje središnje Bosne imalo je svoje majstore i radionice koji su u cijeli posao klesanja i ornamentiranja stećaka unijeli dosta osobnog i izvornog. S 23 općine i 330 lokaliteta (uz 216 naselja), područje središnje Bosne s ukupno evidentiranih 4758 stećaka predstavlja jednu od najreprezentativnijih oblasti ove sepulkralne umjetnosti srednjovjekovne Bosne. Sam naziv središnja Bosna nije do kraja precizan, ali on markira područje u izvorima srednjeg vijeka poznato pod imenom “contrata del re” – Kraljeva oblast – s političkog stajališta središnju regiju srednjovjekovne Bosne. Stećci su rasprostranjeni po svim dijelovima ove regije, a najviše ih je oko Ilijaša, Visokog, Kiseljaka, Travnika i Gornjeg Vakufa. Posebnu vrijednost imaju primjerci s natpisima – ukupno 20 spomenika – pretežno originalnim i zanimljivim epitafima. Od ukupnog broja evidentiranih stećaka ukrašeno je 185, što iznosi tek 4%. Najveći broj ornamentiranih stećaka imaju općine Travnik, Ilijaš i Vareš, međutim najveći postotak ukrašenih spomenika nalazi se na području Zenice, Teslića i Travnika. Među pojedinačnim nekropolama najveći postotak ukrašenih primjeraka nalazi se u Kopošiću (Ilijaš) i u Blaži (Vareš).

Među nekropolama srednjovjekovne Bosne od posebnog je značaja nekropola stećaka u Donjoj Zgošći kod Kaknja već i time što je smještena u samom srcu bosanske države, gotovo podjednako udaljena od dviju kraljevskih rezidencija u Sutjesci i na Bobovcu. Ovim lokalitetom dominirao je monumentalni sljemenjak težine oko 14 tona – po umjetničkoj kvaliteti izrade i ornamentici bez premca među poznatim nadgrobnim spomenicima – “središnji spomenik u galaksiji stećaka”. Za njegovom težinom i ljepotom ne zaostaju ni dimenzije: dužina 265, širina na bazi 139, a na rubu strehe 147, visina do krova 146 a do vrha sljemena 169 cm. Ploča na kojoj je počivao sljemenjak također je masivna: 335x199x40 cm.

Koncem XIX. st. veliki stećak u Donjoj Zgošći kod Kaknja razlomljen je na dva dijela, a među lokalnim stanovništvom ostala je svježa uspomena da su ga prije šezdesetak godina klinovima razbili neki ljudi iz Vareša, jer je “zvečio” i obećavao da u njemu ima blaga. Ovakvi i slični vandalski postupci u najmanju su ruku prepolovili broj stećaka, uz njihovu sekundarnu ugradnju u razne objekte, ali slična je sudbina zadesila i tisuće nadgrobnih ploča iz rimskih katakombi koje nisu uništavali samo barbari, nego i kršćani. 

VJERSKA PRIPADNOST

Pitanje vjerske pripadnosti stećaka zaokupljalo je od početka njihova izučavanja pažnju i stručnjaka i nestručnjaka, i slučajnih prolaznika i samoprijegornih pojedinaca koji su, poput recimo Šefika Bešlagića, cijelu znanstvenu karijeru posvetili ovom kulturološkom fenomenu. Pri tome je već u samome startu predstavljalo poteškoću to što religiozne crte stećaka nisu dominantne, niti su konfesionalno obojene tako da bi ukazivale na njihovu isključivu pripadnost nekom od varijeteta kršćanstva.

Srednjovjekovnom kršćanskom formom zagrobnog života dominirala su dva, zatim tri glavna pojma – Raj, Pakao i Čistilište. Do XV. st. Posljednji sud nije više bio istaknut kao u prethodnim stoljećima, tako da su ikonografija i uvjerenja uzmaknuli pred vjerom u Čistilište. Pakao je bio vječan, Čistilište za ograničeno trajanje i zato su živi posvećivali rastuće količine energije, novca i napora da skrate vrijeme koje će njihove i duše drugih provesti u Čistilištu. S formalnim prihvaćanjem Čistilišta nestali su mnogi od starijih razloga pogrebne prakse, a na važnosti su dobile molitve, tako da je pogrebni obred postao više fokusiran na ideju dugotrajne uspomene i molitava. Što je spomenik bio viši, to je bio vidljiviji i znamenitiji, rezultirajući njegovim uzdizanjem od tla.

Stećci koji označavaju grobove vjernika Crkve bosanske svojim načinom izrade, umjetničkom dekoracijom, kao i tekstualnim i epigrafskim referencama, o tome neosporno svjedoče, predstavljajući dio velike teme umiranja koja je tako snažno zaokupljala srednjovjekovnoga čovjeka i na istoku i na zapadu. Stećci se isto tako mogu razumjeti i kao pokazatelj umjetničkog ukusa i moralnih shvaćanja širih slojeva konfesionalno različitog stanovništva, upravo preko ovih nadgrobnih spomenika najefikasnije privedenog u umjetničko i duhovno ozračje zrelog srednjovjekovlja.

DUHOVNA EVOLUCIJA 

Više od kršćanske simbolike, više od epitafa s njihovim pozivima na bdijenje i odbacivanje ovozemaljske taštine, markantni broj stećaka – koji je prema realnim procjenama prelazio 100.000 – zorno svjedoči o trajnoj zaokupljenosti tadašnjeg bosanskog društva kolektivnom eshatologijom. Sagledani u ovom obzorju, natpisi s bosanskih i humskih mramorova ukazuju se kao dio jedinstvene teološke cjeline umijeća umiranja, kao svojevrsni molitvenik posvećen mrtvima koji nije navodio na očajanje, već je pozivao na bdijenje, budio nadu i zagovarao pokajanje. Ovom svojom osobinom oni se svrstavaju u onaj način zapadnoeuropskoga promišljanja smrti koji je, naspram insistiranja na njezinoj jezovitoj komponenti, iz smrti uklanjao negativnu dimenziju. Put takvom promišljanju smrti utro je sv. Toma Akvinski svojim djelom Summa theologiae.

Pomno, poput kakva arhivara, sabirući duhovno-umjetnička iskustva od ilirsko-politeističkih, magijsko-mitoloških vjerovanja do suvremenih bizantsko-romansko-gotičkih kršćanskih obrazaca – nepregledne hijerarhije pojmova – stećci vjerno zrcale mukotrpnu duhovnu evoluciju bosansko-humskoga podneblja milenijskog raspona. Autentičnije i vjerodostojnije od bilo koje druge umjetničke grane oni u slikovno-jezičnoj igri na kamenu, tom srednjovjekovnom “filmskom platnu”, reprezentiraju duhovnu dramu jednoga formalno kršćanskoga društva još uvijek raspetoga između pagansko-mitoloških i kristoloških tema. Čovjek koji duboko zaokupljen mišlju o smrti podiže nadgrobni spomenik osoba je kršćanskoga mentalnoga sklopa, ali je to istovremeno podvojena ličnost u kojoj još uvijek žive pretpovijesni relikti tzv. “prirodne religije”. To se, možda ponajbolje, zrcali iz nepreglednog niza ornamentalnih motiva predantičkog i antičkog podrijetla čija pojava na stećcima nedvojbeno govori o žilavosti davno ukorijenjenih, praktično neizbrisivih modela kolektivne psihologije izvana tek ogrnutih plaštom kršćanstva. Ovdje do riječi dolazi jedan drevni religijski obrazac, dva prividno slična izraza religijskog i magijskog kulta – monoteistički model i sklonost štovanja prirodnih sila – koji se međusobno prepliću.

Na plohama stećaka pred promatračem se i danas odvija sekvenca jedne još uvijek aktualne drame – dvomilenijske jednočinke preobraćenja mitoloških bogova i heroja u kršćanske svece, drama koja je u univerzalizaciji kršćanske poruke srednjovjekovnom čovjeku, barem i na trenutak, barem i sporadično, usred užasa ratova, gladi i epidemija, omogućavala uživanje jednoga drukčijeg paralelnog svijeta ispunjenog vrlinom i ljepotom.

U melankoličnome tonu epitafa na stećcima zrcali se, naposljetku, još jedno općeeuropsko duhovno iskustvo: “prevlast pesimizma u našoj civilizaciji na početku modernoga doba”. Skupa s njima, brojnost stećaka, koji su gustom mrežom pokrili bosansko-humsku zemlju nepogrješivo kazuje o općoj zaokupljenosti smrću – o ograničenosti svih ljudskih napora – onim temama koje su tako snažno prožele europske duhove u osvit nove povijesne epohe. Bujanje ove jedinstvene sepulkralne umjetnosti podudara se s epohom najveće ekonomske moći bosansko-humskoga društva, s vremenom njegova materijalnoga zenita. Bilo je to feudalno društvo na izmaku, koje je u procjepu između sakralnog i profanog tragalo za novim rješenjima nagomilanih unutarnjih oprečnosti.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s