ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA

TOLERANTNOG TOTALITARCA

 

Piše: Nihad Filipović

 

15.

 

Ima jedan moment u knjizi Munira Alibabića „Deda, Dedo i Babo Bosnu KOS-ili“ koju smo opširnije pominjali u desetom nastavku ovoga rada, gdje Alibabić, na str.161, citira dijelove iz knjige Ibrana Mustafića, „Planirani haos“. Tu se prezentira Izetbegovićevo zadovoljstvo na vijest da na čelo Jugoslavije dolazi Dobrica Ćosić. „Situacija nije tako loša“, kaže Izetbegović. „Ide bolje vrijeme za BiH. Sada na čelo SR Jugoslavije dolazi Dobrica Ćosić. Biće puno bolje. On jeste Srbin, ali nije četnik… Nego mi imamo jedan drugi problem. Naime, sve ono što Srbi hoće i rade javno, Hrvati to rade tajno. Izgleda da mi moramo ući i u sukob sa Hrvatima“.

Odmah poslije Izetbegovića reagirao je, kako piše Mustafić, „probni balon“ iz usta najbližeg Izetbegovićevog saradnika Omera Behmena:

„Slušaj Alija, sit sam više i tebe i tvoje Bosne.Ti samo Bosna, Bosna, a drugi uzeše sve. Srbi uzeše svoje, Hrvati će uzeti svoje, a nama neće ostati ništa. Pusti tu više Bosnu i gledaj da i mi uzmemo nešto“.

U prethodnom, 14-stom nastavku ovog teksta, pomenuli smo razgovor koji je general Sefer Halilović imao sa Omerom Behmenom, referirajući mu situaciju u vezi moguće agresije na BiH, sa prijedlogom mjera koje bi trebalo poduzeti u pripremi odbrane zemlje i naroda, na šta Behmen, jedan od dvojice najmoćnijih ljudi vladajuće Stranke demokratske akcije i najbliži saradnik predsjednika Izetbegovića, izbacuje iz kancelarije Halilovića, uz komentar kako on (Halilović) želi rat. Logično pitanje ovdje je, zašto se Behmen ovako ponašao? Otkud mu to uvjerenje da neko u Bosni, nota bene (lat., ubilježi, odnosno, u prenesenom značenju, zapamti dobro), čovjek koji je od republičkog Predsjedništva dobio zadatak da radi na organizaciji naroda totalno nespremnog za rat, želi taj rat? Ako taj detalj, koji upućuje na zaključak kako je kod Behmena, a mnoštvo je detalja koji upućuju da je i Izetbegović razmišljao u istom relacijama, postojalo uvjerenje kako je rat, ne samo moguće izbjeći, nego kako će isti izvjesno biti izbjegnut, ako to sagledamo u svjetlu ovoga sa čime nas u prednjem izvadku upoznaje Mustafić, a što prenosi i Alibabić u svojoj knjizi, ako to sve skupa prosijemo kroz informativno sito i sagledamo u kontekstu onoga što znamo o politici predsjednika Alije Izetbegovića, ako se zna da neposredan kontakt između Izetbegovića i Ćosića počinje još u januaru 1991. godine, kada Izetbegović, nakon jednog sastanka u Predsjedništvu SFRJ, traži kontakt sa Ćosićem i sastaje se sa njim u četiri oka u Ćosićevom stanu, biva da bi mu se zahvalio za podršku koju su njemu i „muslimanskim intelektualcima“ osuđenim na Sarajevskom procesu 1983. g., pružili Ćosić i grupa srpskih akademika u Beogradu, o kojem susretu znamo da se desio jer nas o tome obavještava sam Ćosić u knjizi „Piščevi zapisi“ (izdavač Filip Višnjić, Beograd, 2002.), na str. 303-312, a što vrijedno bilježi i prenosi i Munir Alibabić u pomenutoj knjizi „Deda, Dedo i Babo, Bosnu KOS-ili“, str. 90-91, ako znamo da se slijedom tog inicijalnog dogovora Izetbegović-Ćosić, u Sarajevu, u aprilu 1991. godine, počelo sa koordiniranim srpsko-muslimanskim kartografskim radovima, o čemu nas obavještava Alibabić na str. 96., citat: „U aprilu 1991. godine, Kasapin (Slobodan Milošević, op. NF) je naredio Martiću (Milanu, op. NF) da u pratnji sa Fićom, Draganom Filipovićem i Frenkijem Simatovićem, obojica pomoćnici Jovice Stanišića, otputuje u Sarajevo, gdje ih u svom stanu, u ulici Sutjeska, čeka Monstrum sa Durmitora (Radovan Karadžić, op.NF), sa svojim saradnicima i da mu pomognu oko izrade mape razgraničenja sa Muslimanima. Mape su crtane cijelu noć, a pomenutim kartografima se povremeno pridruživao i Dedin (Alija Izetbegović) prvi stranački saradnik Bidne (vjerovatno se cilja na Omera Behmena, op.NF). Iza ponoći Monstrum je sa pripremljenim prijedlogom podjele BiH, otišao u „susjednu ulicu“ gdje je Dedo, sa „saradnicima“ radio isti posao. Kada se Monstrum vratio upoznao je goste da je sa „Dedom skoro sve dogovorio i potpisao“ da su ostale sporne „četiri opštine, ali da će se tu izvršiti zamjena stanovništva“, da će se „Sarajevo urediti kao Nikozija“, a luka Ploče „će se zajednički koristiti“; ako znamo da su poslije uslijedili srpsko-muslimanski sastanci i dogovori u Sarajevu 15. i 16. Februara 1992. g. i novi susret Izetbegovića i Ćosića u četiri oka, u salonu hotela „Holiday Inn“ u Sarajevu, 16.02.1992. g., ako znamo da je na tim sastancima, specifično ovom potonjem, koji je trajao puna četiri sata (čak ni konobari niu ulazili, piše Ćosić u pomenutim Zapisima; posluživanje, unošenje i iznošenje naručenog je išlo preko Bakira Izetbegovića), ako znamo da je tada dogovorena unutarnja podjela BiH na tri narodne cjeline i njihova konfederalna veza, (o čemu opet saznajemo posredno preko prof. dr Milorada Ekmečića, jednog od ključnih ljudi iz Čosićevog tima intelektualaca koji su učestvovali u srpsko-muslimanskim razgovorima, a koji je o tome govorio na Prvom kongresu srpskih intelektualaca BiH održanom 28.03.1992. g., takođe u „Holiday Inn“ hotelu u Sarajevu, (naravno da je sve što je Ekmečić tu izgovorio, na liniji prethodnog dogovora Izetbegović-Ćosić), ako znamo da srpsko-muslimanski pregovori sredinom februara mjeseca i početkom marta 1992. godine, nisu jedini underground (engl. podzemni, ovdje u značenju tajni, prikriveni, nelegalni i nelegitimni) politički šou u gradu Sarajevu tog vremena: naime, istovremeno traju pregovori i sa Tuđmanovim ađutantom za BiH Matom Bobanom; prema tvrdnji Svena Rustempašića koju on uporno već godinama ponavlja i plasira putem elektronskih medija, ta ideja podjele BiH je iznesena na pregovarački sto i oko iste je postignut načelan sporazum još, obratite pažnju na datum, u februaru 1992. g. na pregovorima Alije Izetbegovića, Radovana Karadžića i Mate Bobana, u diplomatskoj rezidenciji „Konak“ u Sarajevu (u najnovijem očitanje s tim u vezi na stranicama internet magazina orbus.be, Rustempašić se poziva na neke dijelove iz knjige Miroslava Tuđmana i Ivana Bilića Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine 1991.-1995.“ (Zagreb, Slovo M, 2005.); citirani dio koje prenosi Rustempašić: „Uslijedio je prvi niz razgovora (45) koji su poznati kao Cutileirov plan o načelima ustavnog uređenja BiH. Razgovori su počeli 13./14. veljače 1992. u Sarajevu. Nastavljeni su 21./22. veljače u Lisabonu kada je postignut polazni dogovor: vanjske su granice nepromjenjive a ustavno rješenje će se temeljiti na nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima (46). HDZ je zagovarao drugu formulacije prvog stavka prijedloga načela „1. Bosna i Hercegovina bit će nakon međunarodnog priznanja nezavisna kao državna zajednica triju konstitutivnih naroda u njihovim državnim područjima“ (47). Izetbegović je bio protiv stava Mate Bobana da je „nosilac suvereniteta samo narod“, jer da je „suveren narod, ali ne narod u etničkom, već u evropskom smislu, narod kao građani jedne države“ (48). Razgovori se nastavljaju 28. veljače u Sarajevu (49), a 7./8. ožujka u Bruxellesu EZ predlaže radnu verziju budućeg ustavnog ustrojstva BiH (50), da bi u Sarajevu pod nadzorom EZ 18. ožujka 1992. bila potpisana izjava o budućem uređenju BiH: „1. Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija“ (Vjesnik, 19.3.1992.); dakle, ako se sve ovo zna, onda se nužno otvara pitanje: Koja je Izetbegovićeva pozicija bila u vezi mogućeg rata na putu unutarnje podjele i konfederalizacije BiH kao nekog, očito prelaznog rješenja do konačne diobe prostora i naroda BiH, odnosno koja je uistinu njegova pozicija na put preporoda koji on najavljuje muslimanima u “Islamskoj Deklaraciji”? Jer zagovarati ovakve ideja, a računati na miran rasplet složenog etničko-političkog i općenito kulturološkog pitanja i historijski građenih veza između bosanskih ljudi i naroda, nemoguća je misija. Tu se moralo u startu računati na proizvođenje vanredne situacije, pa sada kakva bila da bila: tek pojačane tenzije koje će lideri biti u stanju držati pod kontrolom ili čak moguća eskalacija i otvoreni sukob.

I na ovome pitanju se susrećemo sa ambivalentnim (podijeljenim) Izetbegovićem, pa je stoga moguća dupla interpretacija njegovih stavova: na jednoj strani susrećemo se sa odlučnim, tvrdrim, nepokolebljivim borcem Izetbegovićem, a na drugoj je Izetbegović kompromiser, spreman na dogovor pod svaku cijenu. Kako je on razmišljao o sili i njenoj upotrebi u političkim relacijama već smo pokazali u 13-tom dijelu ovoga rada. Sila, odnosno tu je riječ o nasilju, budući on zagovara upotrebu moći sile čim su muslimani većina u nekoj zajednici, jeste podrazumijevajući dio njegovog koncepta islamizacije muslimana koji počinje ličnim primjerom, riječju, knjigom, vjerskom edukacijom i moralnim uvjeravanjem, a nužno završava upotrebom nasilja, u islamskoj revoluciji koju on anticipira (predviđa) kao neizbježan stepenik na putu uspostave islamskog poretka. Što se toga tiče, on je u Deklaraciji direktan. Tako beskompromisni Izetbegović u Deklaraciji piše: “Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. Ko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti, da preuzme rizik, jednom riječju – da ne spava nego da živi. Samo budna i aktivna, može ona naći sebe i svoj put”.

2016-05-12_0950

Mada misaono složenija u izrazu, u osnovi istu liniju mišljenja nalazimo i u Izetbegovićevoj knjizi „Islam između Istoka i Zapada“, gdje prebacujući kršćanstvu da je bivajući a priori protiv nasilja, samo sebe unaprijed isključilo od stvarne mogućnosti uticaja na mijenjanje socijalne pozicije ljudi. Za razliku od kršćanstva odnosno kako on piše religije, islam je počeo kao misticizam, ali završava kao država, i to zato što islam akceptira činjenice svijet i čovjeka u svijetu, kakvim jesu. Podjela na vjernike i nevjernike je na liniji dualizma dobra i zla. Oni koji vjeruju u socijalno porijeklo dobra i zla, u vanjske okolnosti koje opredjeljuju dobro i zlo u čovjeku su materijalisti i bezbožnici, a oni koji vjeruju da je i jedno i drugo u čovjeku, jesu vjernici. Ideja da je čovjek, produkt spoljnih društvenih okolnosti, jeste bezbožnička i duboko nehumana. Ljudsko biće u osnovi je monističko (opozit pojmu dualizma, tj. cijelo, jedno). Međutim religija ne može prevazići dualizam svijeta (prirode) i čovjeka. Samo islam to može. Samo islam u kojemu on stoga ne vidi religiju nego sami život, može prevazići jaz između jednih i drugih, između zla i dobra, materijalista i vjernika i to tako što će religija prihvatiti činjenice života (svijeta i čovjeka) kakve jesu i tako postati islam.

Vraćajući se sa ovih složenih uopćenih filosofskih mjesta i misli „Islamskoj Deklaraciji“, gdje je Izetbegović direktan i savršeno jasan, ima tamo jedan pasaž u Odjeljku III, „Problemi islamskog poretka“, gdje govori o odnosu islama i prema kršćanstvu i židovstvu, pa pominje s tim u vezi jevrejsko-palestinski sukobu. Izetbegović tu zagovara mirno rješenje, ali ako ne ide tako, onda slijedi nastavak borbe, njeno proširenje i produženje, “iz dana u dan, iz godine u godinu, bez obzira na žrtve i vrijeme koliko bi ona mogla potrajati, sve dok oni ne budu prisiljeni vratiti svaki pedalj otete zemlje. Bilo kakvo pogađanje ili kompromisi, koji mogu dovesti u pitanje ova elementarna prava naše braće u Palestini predstavlja izdajstvo, koje može razoriti i sam moralni sistem na kojem počiva naš svijet.”

Na tragu ovakvih misli i stavova susrećemo se sa odlučnim, borbenim i samouvjerenim Izetbegovićem i početkom 1990-tih, na predizbornim mitinzima i na početku uspinjanja na vlast. Naročito nam je ostao u sjećanju onaj veliki predizborni skup u Velikoj Kladuši, 15. 09. 1990. godine, kada je pred 200.000 ljudi Izetbegović prvi put javno spomenuo oružije, znači rat, kazavši: “Ako zatreba Muslimani će oružijem braniti Bosnu”.

Godinu dana poslije u uvjetima već krajnje ozbiljno zaoštrene krize odnosa u BiH, u decembru 1991. godine na Kongresu Stranke demokratske akcije, Izetbegović u svojoj analizi političke situacije, govori o mogućem ratu i predviđa da će taj, ako do njega dođe, biti totalni i da će u njemu “sve nestati u dimu i sramoti”.

Slijedom informacije koju je dobio od makedonskog predsjednika Kira Gligorova o razgovoru koji je ovaj imao sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, gdje ga je Tuđman zamolio da utiče na Izetbegovića ne bi li prihvatio podjelu Bosne, koju je on, Tuđman, već izdogovarao sa Slobodanom Miloševićem na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu krajem marta i sredinom aprila 1991. g., u razgovoru za list “Borba”, od 16.08.1991.g., Izetbegović izjavljuje:

-Uostalom, nama je nuđena nekakva muslimanska država i mi smo to odbili.

Novinarke Dragice Pušonjić ga zatim pita:

Ko Vam je nudio?

Izetbegović je pojasnio:

-Bili su to djelioci Bosne i Hercegovine, a djelioci su, zna se, Milošević i Tuđman. Mi smo tada jasno i nedvosmisleno odgovorili: hoćemo građansku republiku BiH, jer, da se razumijemo, to je jedino realno i moguće. Muslimanska država u BiH ne čini mi se realnom, jer ne postoje kompaktne muslimanske oblasti, tako da bi smo, ustvari, dobili samo jednu umanjenu Bosnu sa svim njenim problemima. Jer, sve vrijeme su nam to spočitavali, a kada smo to odbili, ostali su bez teksta.

Gornji primjeri nam otkrivaju, sa jedne strane, u kojoj mjeri je Izetbegović bio svjestan mogućnosti izbijanja rata u postjugoslavenskom pozicioniranju Republike BiH, na koji vidimo, gledano retrospektivno na dinamiku jugoslavenske krize, ukazuje vrlo rano, još u septembru 1990 g., a sa druge strane, srećemo se sa jednim beskompromisnim Izetbegovićem, potpuno suglasnog sa onim kojega upoznajemo u njegovim političkim i političko-filosofskim spisima, spremnog pozvati narod na oružije u odbrani Republike Bosne i Hercegovine i njenog građanskog političkog ustroja. Međutim, jednom, kada se Republika BiH našla agresijom iz Srbije (i Hrvatske, mada taj slučaj ima drugačiji tok) uvučena u rat, Izetbegović mijenja politički kurs, postaje mnogo fleksibilniji i spremniji na svakojake ustupke. Tu ne nalazimo ni traga od onog odlučnog Izetbegovića kakvog susrećemo u njegovoj Deklaraciji i javnim nastupima uoči rata u BiH. Tako on neposredno pred zbivanja koja se danas smatraju službenim početkom rata, krajem marta 1992. g., izlazi u šetnju sarajevskim ulicama i pred tv. kamerama poručuje bh. javnosti, parafrazirano: Ne bojte se. Mirno spavajte. Rata neće biti. Za rat je potrebno dvoje.

Muhamed Borogovac, u knjizi koju smo ranije citirali u ovome radu, “Rat u Bosni i Hercegovini, politički aspekti”, pominje razmjenu pisama između Stjepana Baloga, aktiviste i humanitarca iz “Bosnia Reliefe Commity” i Alije Izetbegovića, gdje se u cjelosti prenosi Izetbegovićev odgovor na jedno Balogovo pismo od 30.11.1993. godine, u kojemu ga on, Balog, nakon ženevskih pregovora istog tog novembra mjeseca 1993. godine, na kojim se dogovarala pretvorba Republike BiH u uniju (savez, zajednica) tri republike, sa rokom na pet godina, nakon čega bi republike imale pravo na referendumsko izjašnjavanje, želi li ostati ili napustiti tu zajednicu država, gdje Balog preklinje Izetbegovića da ne pristaje na takvo rješenje, jer je to izdaja ne samo države nego i cjelokupne bosanske historije i njenih ljudi. Ključno u Balogovom pismu su slijedeće misli: Ako su patnje bosanskog naroda tolike da se više ne može, ako bosanska vojska više nema snage i mogućnosti da se bori, nije sramota biti poražen u ratu od neprijatelja mnogo puta jačeg kojeg još uz to podržava i takozvani civilizovani Zapad. Ali potpisati podjelu nemate pravo. Vaš je zadatak da sačuvate Bosnu, a ne daje sahranite. Ako nemate snage gledati narod kako pati onda stanite na stranu i pružite priliku drugima da se bore za Bosnu“. (str. 54.)

Izetbegović je odgovorio Balogu pismom od u 06.12.1993. godine. Obzirom na nepokolebljivog Izetbegovića, borca na putu istine i pravde, kakvog susrećemo u njegovoj “Islamskoj Deklaraciji”, potom u izjavama koje daje boreći se za vlast, zatim nakon dolaska na vlast i neposredno pred rat, gdje se zalaže za teritorijalni integritet i građansku republiku Bosnu i Hercegovinu kao, kako reče u pomenutom razgovoru za list „Borba“ od 16.08. 1991. godine, „jedini realno i moguće“ rješenje, očekivalo bi se i ovdje njegovo slaganje sa Balogom i njegovim viđenjem rata i situacije u Bosni te 1993. godine. Međutim ne. Ovdje se susrećemo sa jednim popustljivim, kompromiserskim i kapitulantskim Izetbegovićem, tako različitim u odnosu na onoga borbenog i pravdoljubivog Izetbegovića kojega nalazimo u njegovoj „Islamskoj Deklaraciji” i u odnosu na ono što je zagovarao još 1991. godine, u osvit rata u Bosni. Ključno u njegovom odgovoru na Balogovo pismo je slijedeće:

Dvije premise su odredile tu sudbinu (Bosne, op. NF). Prva: nema Bosne bez Srba i Hrvata, i druga: Srbi i Hrvati neće Bosnu. Zaključak ćete sami izvući. Sa prvom premisom će te se sigurno složiti, sa drugom vjerovatno nećete, jer zašto biste inače pisali ono pismo. Sada je ostalo da mi u eventualnom budućem obraćanju (naravno, ako želite) objasnite kako se cjelovita Bosna može napraviti bez Srba i Hrvata. Ja tu vještinu ne znam… Ako ja ne stavim potpis na nekakav mir, vrlo je vjerovatno da će Bosna biti okupirana. Neki smatraju da je okupacija bolja od potpisa i kao primjer navode baltičke zemlje koje su nakon više od 50 godina uskrsle (jer nije bilo tog famoznog potpisa). Uporedenje sa Baltičkim zemljama je potpuno neprimjereno. Baltičke zemlje jesu bile okupirane, ali njihovi narodi su preživjeli. Moj narod ne bi preživio okupaciju, ne 50 godina, nego ni 50 dana. Bio bi potpuno zbrisan zajedno sa svojim džamijama i svim znakovima postojanja. Zato baltički primjer za Bosnu ne vrijedi. Nažalost činjenice su takve”. (str. 55.)

Izetbegović, tipično za njega i njegov sofistički (prepreden, mudrijaški) način mišljenja i izražavanja, u svrhu racionaliziranja već donesene odluke, utvrđenog stave ili mišljenja, uvijek ostavlja prostora koji sagovornika navodi na neki alternativni zaključak. Tako i ovdje. On na kraju pisma kaže:

“Ovo nikako ne znači da za jedinstvenu i cjelovitu Bosnu nema više nikakve nade. U ovom trenutku to jeste utopija, ali utopija u koju se vjeruje i za koju se bori ponekad prestaje biti utopija. I to se događa”.

2016-05-12_0949

Prema tome, naprijed navedeni primjeri, iz prve ruke nam govori o stvarnoj poziciji odnosno o načinu mišljenja Alije Izetbegovića, o njegovoj politici dogovora i preseljenja naroda i o ratu, u rečenim vremenima, daleko od rata, neposredno pred rat i jednom u ratu. Šta se tu da zapaziti? Mi zapažamo slijedeće:

  1. Daleko od rata, 1969.-1970. godine, Izetbegović u “Islamskoj Deklaraciji” lamentira o beskompromisnoj borbi na putu preporoda muslimanskih naroda i poziva palestinski narod na nastavak borbe i njeno proširenje i produžavanje “iz dana u dan, iz godine u godinu, bez obzira na žrtve i vrijeme koliko bi ona mogla potrajati, sve dok ne budu prisiljeni vratiti svaki pedalj otete zemlje”. Na istoj liniji beskompromisnog borca za istinu i pravdu, u augustu 1991. godine, u razgovoru za beogradski list „Borba“, Izetbegović se deklarira kao nesalomljiv protivnik podjele Bosne. Ali, jednom u ratu, recept koji on 1970.-71. godine u Deklaraciji pripisuje za rješenje jevrejsko-palestinskog pitanja, nije primjenjiv na Bosnu i bosanske prilike 1993. g., jer bosanski muslimani, prema njegovom razumijevanju, ne mogu preživjeti bez pristajanja na dogovor, pa kakav bio da bio. Ako to znači tri etnički zasnovane republike u naizgled i samo privremeno cjelovitoj Bosni, neka tako bude… Dakle ovo je na liniji njegovog zagovaranja ideje preseljenje naroda iz Sandžaka u Istočnu Hercegovinu i podjele RBiH iz septembra 1992. godine (bitno da se dobije komad zemlje gdje mogu stati dva miliona ljudi i gdje će onda oni organizirati život po svome nahođenju; vidjeti četrnaesti dio ovog serijala i citirane dijelove iz knjige generala Sefera Halilovića „Lukava strategija“). I jasno, prednje je na liniji citiranog svjedočenje Munira Alibabića o crtanju mapa podjele i dogovaranju preseljenja naroda za „sporne četiri opštine“, još iz aprilu 1991. godine.
  2.  U februaru 1992. godine, na pregovaračkim sesijama u diplomatskom odmaralištu „Konak“ u Sarajevu, faktički ulazi o pregovore o etničkoj podjeli Republike BiH. Ovi pregovori su naravno isprovocirani ukupnom političkom situacijom na koju Izetbegović nije presudno uticao i ne bih se stoga moglo tvrditi da ih je inicirao (iz čega je pogrešno izvlačiti zaključak da ih nije želio). U svakom slučaju, ovo je pragrijeh, ono od čega u operativnom smislu počinje sve naopako u Izetbegovićevoj politici. Niko prije Izetbegovića, ama baš ni jedan znameniti u Bošnjaka, nije stupao u pregovore sa bilo kime, o podjeli historijske zemlje Bošnjaka. U pregovorima, lukavo, i tipično za Izetbegovića kameleonski kamuflirano, naizgled boreći se za interese cjelovite Bosne, oponira Mati Bobanu i njegovom etničkom razumijevanju pojma suvereniteta naroda, zagovarajući suverenitet naroda u evropskom tj. građanskom smislu tog pojma (što je suprotno njegovoj političkoj filosofiji tj. njegovom razumijevanju politike, islama i muslimana u politici, kako smo već pokazali u prethodnim nastavcima ovoga rada); e da bi ipak u konačnici, 18.marta 1992. g., potpisao Izjavu o budućem uređenju BiH gdje je u prvoj tački izričito rečeno da će buduća BiH biti država sa „tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija“;
  3. Uoči onoga što se danas drži službeno početkom agresije na RBiH, krajem marta 1992. godine, šalje narod na miran počinak, jer rata kaže neće biti; a jednom u ratu, 1993. godine, deklarira se “realistom” (o kojima inače u Deklaraciji piše kao o “slabićima”) i nedvojbeno inklinira podjeli Bosne, uz ogradu, kojom nam nastoji sugerirati da je to mimo onoga što bi on želio, ali da je to, u situaciji kada Srbi i Hrvati neće Bosnu, jedini realan i ostvariv put spasa i izbavljenje muslimanskog naroda kome inače prijeti totalno uništenje, ako ne pristane na takva rješenja… Izetbegović ostaje na ovoj političkoj putanji sve do kraja rata, pa tako i na samom kraju rata, kada Armija BiH kreće u uspješnu kontraofanzivu i kada je izvjesno da je nastupio preokret u ratu i bosanskim muslimanima ne prijeti neposredna opasnost da, kako kaže Izetbegović u pomenutom pismu Balogu, budu “zbrisani zajedno sa svojim džamijama i svim znakovima postojanja”.

I naravno ovdje se opet otvara pitanje kojega smo se već nekoliko puta doticali u ovome radu: zašto je to tako? Zašto odlučni i beskompromisni borac Izetbegović kakvog prepoznajemo u njegovim knjigama, u praksi, pa i onda kada mu prilike idu na ruku, biva kompromiser, čovjek nagodan za dogovor sa svojim najljućim neprijateljima koji i njemu i njegovom narodu rade o glavi? Zašto se povija i pristaje na svaki dogovor pa i onda kada se kao nećka? Naš odgovor je da je to stoga, što je ta ideja, prvo, duhovno situirana u njegovom razumijevanju načina konačnog rješenja historijski naslijeđenog teškog pitanja složene etničke slike BiH, a drugo, što je od samog početka, a taj početak pozicionirajte poštovani čitaoci gdje god hoćete, ali u svakom slučaju to operativno počinje njegovim puštanjem iz zatvora 1988. g., Izetbegović imao neku vrstu pakta, dogovora, saradnje, podrazumijevajućeg dodira sa Udbaškim velikosrpskim nacionalističkim elementom. Jer sve što znamo o Izetbegoviću i njegovoj političkoj putanji na to upućuje.Interesantan slijed misli u vezi Izetbegovića, njegove politike i načina na koji se ta politika jedino može implementirati, nalazimo i u knjizi razgovora poznatog komunističkog disidenta Milovana Đilasa i novinarke Nadežde Gaće sa Adilom Zulfikarpašićem (M. Đilas, “Adil Zulfikarpašić- Bošnjak”, izdanje Bošnjačkog Instituta, Cirih, 1994. godina). Nakon komentara u kojemu Đilas izražava mišljenje o Izetbegoviću, Miloševiću i Tuđmanu kao ljudima koji su ušli u politiku sa osjećanjem neke specijalne misije te stoga, “nemaju normalna ljudska osjećanja i mišljenja”, jer imaju “ogromne, apstraktne ciljeve koji se ne mogu ostvariti sem nebiranim sredstvima”, Zulfikarpašić, pozivajući se na jedan susret koji je tokom rata imao u Rimu sa Mustafom Čengićem, primjećuje u vezi Izetbegovića: ”Pričao mi je (Čengić, op. NF) da se u Bosni među muslimanima, sada širi priča da je Izetbegović onaj trinaesti imam koji se krije negdje i koji ima misiju da izvede islamski narod na pravi put, da je on poslan od Boga. Pričao mi je da je u jednoj hudbi čuo: ”Mi smo spasili islamski svijet, jer smo pokazali kakve neprijatelje ima na Zapadu, tako da smo se žrtvovali za spas Islama”.(str. 193.)Dakle, Bosna i bosanski muslimani su onaj djelić Izetbegovićeve grandiozne islamističke vizije na kojemu on ima priliku duhovnu sliku transferirati u politički realitet. Alija Izetbegović je bio musliman, panislamista i promicatelj ideje političkog islama, pri čemu je panislamizam ram za sliku, muslimanstvo, kako on kaže “islamiziranih muslimana” je sadržaj slike, a dijaloški pristup je metoda borbe na putu ka konačnom cilju, a to je islamistička slika Bosne, pa sada kolika bila da bila. Apsolvirajući prednje moguće je onda pravilno razumjeti inače teško razumljiva Izetbegovićeva politička vrludanja i laviranja između racionalnog, mogućeg, poželjnog i nemogućeg, što u pravilu završava odabirom najgoreg mogućeg rješenja. Jer sve je podređeno srednjoročnom ili dugoročnom cilju; a cilj je stvaranje uslova za katarzu bosanskih muslimana. Kao u nekom dramskom sinopsisu Izetbegovićev krvavi put ka katarzi, tj. ka stvaranju uslova za “islamizaciju muslimana”, a to je, opet ponovimo, ona sanjana situacija “na svojoj zemlji, u svojoj vjeri”, legitimira se višim ciljevima, u ime kojih se na historijski žrtvenik polažu životi stotine hiljada ljudi. Nego je ovdje riječ o tome da se ta politika u našim bh. uvjetima i regionalnom okruženju, jedino mogla implementirati proizvođenjem vanredne situacije. Pisac ovog teksta apsolutno nije u dilemi kako je Iztebegović bio toga svjestan, ali jeste u dilemi u kojoj je on mjeri bio spreman i na takav tok. Ono što se čini izvjesnim jeste, kako se on moguće uzdao da će, sa partnerima u Beogradu, biti u stanju držati pod kontrolom tok događaja i vladati situacijom, čak i u vanrednim okolnostima. U svakom slučaju, to je naša povijesna stvarnost početkom 1990-tih, kada se on i ta politika uspinju na vlast i kreću sa ”demokratskim promjenama”: mogućnost izbijanja rata, moguća agresija na RBiH itd., bila je realna i Izetbegović je to znao, pa čak, vidjeli smo i politički koristio narodne emocije u tom smislu da bi moblizirao mase oko sebe i svoje politike, jednom pozivajući i upozoravajući narod (pravilno uostalom) da bude spreman i na najgore i ako ustreba oružijem brani Republiku BiH, a drugi put, umrtvljujući narodnu budnost uljuljkivanjem nerealističnim porukama kako rata neće biti jer ga eto mi ne želimo, nećemo ga, a poznato je za rat je potrebno dvoje…Alija Izetbegović sa ovakvom politikom i vizijom podjeljene Bosne, koja se, eto, mora prihvatiti jer je to historijska nužnost, od toga zavisi opstanak bosanskih muslimana, jer im bez pristajanja na takvo rješenje, prijeti nestanak itd., on sa takvom politikom i vizijom Bosne i bosanskih muslimana, ide nasuprot većinskog raspoloženja muslimanskog bošnjačkog naroda i on je to znao. Zato je tu politiku oprezno, postupno, kroz faze navikavanja, prilagođavanja razvijao, i sve dogovoreno sa najužim saradnicima (na primjeru Ganića i Behmena, pokazano je i u ovome radu kako je to funkcioniralo), jer koliko svjestan otpora u narodu, toliko je bio izgleda, sa jedne strane, uvjeren da je to jedini realan put za taj narod, a sa druge strane takva je njegova politika bila na saradničkoj liniji sa velikosrpskim interesom i dogovorom, prećutnim ili podrazumijevajućim paktom koji je on u tom smislu imao sa njima. Unatoč oskudnim izvorima, mislim da je to, i u ovome radu i javnom očitanju još nekih autora, osvjetljeno u mjeri gdje se razložno može zaključiti, da je to tako doista bilo. Takvoj politici Izetbegovića, rat i narodna patnja u ratu je išla u prilog. Međutim, valja imati na pameti kako je takva njegova politika rezolutno odbačena u najtežim uvjetima rata, godine 1993., na onom čuvenom bošnjačkom Saboru u hotelu Holiday Inn u Sarajevu. Teško je vjerovati da bi taj isti narod i vojska, usprkos iscrpljenja sa dodatne dvije godine rata, krajem 1995., kada Armija BiH kreće u kontraofanzivu i bilježi uspjeh za uspjehom u osobađanju do juče naizgled neosvojivog, da bi dakle u takvim, neuporedivo za BiH povoljnijim uvjetima od onih s kraja 1993. g., taj narod i vojska prihvatili takvu Izetbegovićevu politiku, samo da su bili upoznati ili da im je data šansa da se oko toga očituju. Hiljadu devetstotina devedeset i treće su se, preko svojih predstavnika, očitovali i kazali šta misle o ideji podijeljene domovine; takvu priliku nisu imali 1995. u vezi dejtonskog Mirovnog Sporazuma, i još važnije, oktroiranih ustavnih rješenja predviđenih tim dokumentom. Ovim se ne želi kazati kako je Izetbegović bio bezosjećajan, ignorantski se odnosio prema patnjama naroda i da mu je svejedno bilo kako ostvariti želejni cilj. Rata bi prema našem uvjerenju bilo, pa taman da je na mjestu Izetbegovića bio Nijaz Duraković ili Ejup Ganić ili čak i Fikret Abdić; rata bi opet bilo. Prva dvojica (bez obzira i na njihov dubiozni politički profil, jer obojica su dokazano bili agenti jugoslavenske političke policije, ali im se ipak teško može osporavati bosanski patriotizam); prva dvojica bi se kažem suprotstavila Slobodanu Miloševiću i njegovoj soldateski, a ovog trećeg bi naprosto narod skinuo s vlasti i rat bi opet poprimio genocidni tok, jer opetovana srpska genocidnost spram bosanskih muslimana naprosto proizilazi iz tzv. turskog kompleksa i „istraga poturica“, kao žalosnog, mitomanskog sadržaja srpske kulture. Rata bi prije ili kasnije bilo, taman da su Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović i uspjeli isposlovati tzv. historijski Sporazum sa Miloševićevom velikosrpskom klikom; po kninskom receptu poslatom iz Beograda pobunjenim Srbima i hercegovački bi Hrvati, po tamo nekakvom širokobrješkom, mostarskom ili recimo lištičkom receptu poslatom pobunjenim Hrvatima iz Zagreba, krenuli sa balvan revolucijom i historija bi se ponovila; možda kao farsa, možda kao tragedija, ali svakako – pala bi krv i Bosna bi opet do grla bila u političkim neprilikama.Naravno nije Izetbegović kriv što ga i ovako neki ljudi sa pretjeranom maštom vide, ali Đilas i Zulfikarpašić pravilno zapažaju: to je to osjećanje misije koje je Izetbegović sa pojavom na historijskoj političkoj bh. pozornici donio sa sobom i svojim političkim islamom. Prema našem razumijevanju, to osjećanje koje ga prati i vodi u političkom radu bitno je definirano tom njegovom islamističkom vizijom. To je ta njegova grandiozna misija koju primjećuje i Đilas i Zulfikarpašić, nasuprot koje je ona Tuđmanova, o ostvarenju „tisućljetnog sna“ Hrvata o samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, i ona Miloševićeva, o njemu kao najvećem u Srba, onome koji je konačno ostvario velikosrpski san, „popio“ Drinu i ukolčio granice Srbije na potezu Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s