Marjan Hajnal

u-sarajevu

LOGIKA U MAGAREĆOJ KLUPI

 

Bosanac sam, građanin sa dužnostima, obavezama i pravima zagarantiranim Ustavom RBiH, registriran matičnim brojem rođenih, Bosanac prema bogumilskom prastarom porijeklu majke Radmile, moje Bogumile koja me rodila u kraljevskom gradu Visokom, i to mi kao najveću moju svetinju niko ne može niti ima pravo dirati niti osporavati. Iako nisu rođeni u Bosni, moj djed Emil rođen u Beču i otac Josip rođen u Okučanima živjeli su u slozi sa svim bosanskim sugrađanima, radili su i život okončali kao Bosanci, u Bosni, kao njeni građani, koji su voljeli Bosnu iznad svega i nikada je nisu napustili iako su imali bezbroj prilika, a vjerovatno i razloga o kojima su ćutali i nisu im pridavali značaja. Uz sve poštovanje prema svim mojim precima, Bosanac sam, to je moja jedina nacionalnost, i ma gdje da sam trenutno, moje trenutno izgnaništvo je samo nametnuti egzil. Da nisam silom prognan nikada ne bih napustio Bosnu, a i ovako često se kajem. To kajanje dovoljna mi je kazna. S druge strane, da sam ostao, prema svim indikacijama i gorkim i bolnim iskustvima, gotovo je sigurno da ne bih preživio tragični rat koji je razorio moju zemlju, jedinu kojoj istinski pripadam, koju volim zbog voda i planina, zbog žitnih polja i šuma, zbog meni najljepšeg jezika bosanskog i blagih ljudi Bošnjana Dobrih. O onima koji su sve to napali, makar i oni da su rođeni u Bosni, nikada ne govorim kao o Bosancima, niti kao ljudima, već kao o demonima. Razarali su demoni, ali nisu i uništili duh Bosne. Moja porodica je nacionalno mješovita. Niko moj, baš niko, nije u tom prljavom genocidnom ratu nikome nanio zlo, ali smo mi od demona, tih antihumanih kreatura, pretrpjeli mnogo zla i ljudske gubitke. 

Pitam se, kakav je mentalitetni sklop individue koja tako olako može dovesti u pitanje moje bosanstvo? Mjerim li ja ičiju visinu, određujem li ikoga kao velikog i malog Bosanca, zagledam li mu u gene? Istina, pominjem prave Bošnjake, ili Bosance, to znači poštene, tradicionalno dobre, moralne, blage, strpljive, plemenite, ali nikome ne osporavam ono što jeste i što želi da bude, pa bez velikog razloga i bez jakih argumenata nikada ne bih čovjeka optužio da je neprijatelj svoje otadžbine. Zato mi djeluje monstruozno da se mene u „interesantnom primjeru“ (Glasnik Nacionalnog kongresa Republike BiH“, br. 801) matematičar Muhamed Borogovac (u daljem tekstu samo inicijali M.B.) usudio proglasiti neprijateljem Bosne, što će se vidjeti u nastavku teksta. To nije jedino, ali u nizu lošeg, predstavlja najgore.

Za očekivati je da legitimitet, autonomnost i konzistentnost znanstvene misli počiva na logici. Posebno matematičari bi trebali imati izgrađen logički faktor u percepciji svijeta, ali nažalost, ima ih koji logiku zamjenjuju političkom tribinom za koju nisu profesionalno osposobljeni, te se na njoj pojavljuju u ulozi klovnova i vlastogramzivih mešetara što u bunilu i metežu ratnog i post-ratnog stanja traže pokriće za svoj profesionalni promašaj, negdje u zapećku svojih mutnih duša zauvijek ostali uskraćeni za ono što su i bili: uposlenici u profitabilnom koncernu zvanom rasulo. Prirodni kod inteligencije im je nasilno permutirao u kod samouništenja, ali, umjesto suicida, opredjeljuju se da energiju samouništenja transformiraju u energiju uništenja. Bez razlike, bilo da je riječ o malim ili velikim diktatorima, princip destruktivnog djelovanja je isti, razlika je samo u radijusu dosega njihove destrukcije. Ali, rezultat je isti: spaljen fizički prostor, duše silovane, ojađene, razjurene, ranjene, raspamećene… Prema svim vidljivim manifestacijama, profesionalni promašaj se nadoknađuje preferiranjem pretvaranja žive prirode u leševe i preradu kože. Ništa novo ni čudno, karmijevski život ispunjen je neznanjem, nadriljekarstvom i pervertiranjem vijednosti u anti-vrijednosti. I sve su to posljedice svjesnog ignoriranja znanosti logike ustanovljene kao pomoćne filosofijske tehničke discipline, bez koje ne bi bilo nijedne prirodne znanosti. Ma kako se termin Logos prevodio, logika je precizna tehnika mišljenja. Bez logike se ne bi moglo stvarati, ni igrati. Šah je čista logika sa strogim pravilima. Kao i tenis. Ima tenisača koji misle da se loptica ne mora vratiti na njihovu polovinu terena, da su svi njihovi udarci perfektni „asovi“. Pobjeđuju, dok ne natrče na bolje logičare i, ako nisu shvatili da je u pitanju samo igra, lome reket, atakuju na sudije, čak i na publiku. Svi im odjednom postanu krivi i mrski. Za razliku od šahovske partije koja se može završiti i remijem, u tenisu odlučuje set-meč lopta. Ali, ima nešto što je nedostupno iracionalnim gubitnicima koji svoj entuzijazam olako zamjenjuju defetizmom: ljepota dostojanstvenog prihvatanja poraza. Umjesto da se pomire sa svojim gubitništvom ostaju zaleđeni u svojim maskama i frustracijama koje će se vremenom samo gomilati čekajući bilo koji povod što će im poslužiti kao detonator. U suštini, riječ je o kukavicama. Umjesto da se pojave na viteškom turniru, makar i teniskom, radije će vrebati iz potaje potencijalne žrtve. Hajdučija je i danas mnogima svojstvena, ali ona nikada nije bila ništa drugo do izraz kukavičluka i instrument pljačkaške naravi (napašćemo Švabe, a to što će oni sutra strijeljati sto za jednoga i tako hiljade đaka, nije naš problem). Na nevine žrtve će kukavice iskaliti sve svoje ksenofobije, psiho-patogene porive će usmjeriti na najslabije, i još će organizirati hajke, kao što to čine sve hijene. Što onda drugo učiniti do poslati logiku dotičnih u magareću klupu? Badava im matematičko umijeće validno samo u domenu zloupotrebe, bilo da je riječ o fizici (atomsko oružje), hemiji (bojni otrovi), genetici (antihumani inženjering, kloniranje, modificiranje poljoprivrednih kultura i sl.). Džabe im titule i zvanja, lovorovi vijenci, ordeni i priznanja, ostaju samo mali krznari koji ne shvataju težinu svog učešća u svegrijehu. 

U pitanju su sudbine. A za veće lomove kao što su democidi, krivi su po pravilu oni koji nisu gasili male požare, odnosno, krivi su bolećivi plašljivi anti-pedagozi koji su ukinuli instituciju magareće klupe, ne za đake, već za njihovu sopstvenu anti-logiku. Tužno je i tragično kad znanstvenici lažu. Kad uništavaju svijet, umjesto da ga čine boljim. Instrumentarij kojim se vješto služe je anti-logika anti-humanog anti-uma. To zapravo znači da i nisu znanstvenici, jer, znanost podrazumijeva logiku, a logika tendira harmoničnom poretku. Takav pseudo-znanstvenik uporno računa na dobroćudnu ljudsku naivnost i nepismenost i s lakoćom im dokazuje da su dva plus dva jednako sedam!?

Pervertiranje uma ima svoje korijene u ironiji. U antičkoj Grčkoj takve mudrologe nazivali su sofistima. Kroz igru logosa koristeći istinitu tezu i antitezu izvodili bi lažne zaključke – paralogizme. Vješti blagoglagoljivi oratori koristili su sofizme i u političkom životu, ali tada je još postojao red, para-logičari nisu u značajnijoj mjeri mogli uticati na formiranje javnog mnijenja. Sve dok se nije pojavio Perikle koji će prividno ujediniti Grke, a zapravo će ih povesti u katastrofu koja i danas odzvanja Atinom (prezadužena Grčka će morati prodati skoro sve, ostrva, navodno će čak i Akropolj iznajmiti u komercijalne svrhe, za balove, festivale, snimanje filmova… Šta bi na to rekli stari sofisti? Da li bi shvatili svoju negativnu ulogu i odrekli se zloupotrebe uma?).

Jedan od modernih sofista kojeg osim u početku teksta i nisam više htio udostojiti pomena njegovog punog imena (što ne znači da neću protiv njega podnijeti građansku tužbu za uvredu časti), i to još dr matematičar (ne znam samo ko ga je mogao promovirati) izveo je u nekoliko prosto-proširenih rečenica ravno deset paralogizama:

  1. javno me u svom glasilu proglasio neprijateljem Bosne
  2. da se služim podvalama
  3. da sam neprognani prognanik iz Visokog
  4. da napadam Željka Komšića
  5. da optužujem Željka Komšića za nedjela Dragana Čovića
  6. da je moje rezonovanje čisti fašizam
  7. da se predstavljam kao veliki „Bosanac“ i „kitim zastavom sa Ljiljanima“ dok „naivni lajkuju mojim podvalama“
  8. “Mario Hajnal se okomio na Komsica jer je Hajnalu veoma mnogo stalo da prodje Lagumdzijin i Covicev ustav po kojem ce Jevreji i Romi dobiti svoj klub u Vijecu naroda. Kada znamo koliko su Jevreji cijeloga svijeta povezani i odani Izraelu, prakticno ce Izrael dobiti vjecito legalno pravo odlucivanja o svemu sto se desava u Bosni i Hercegovini?! Hajnal se u stvari bori da Bosna i Hercgovina dobrovoljno postane kolinija jedne svjetske politicke, cak i nuklearne supersile, Izraela, neki su to vec prorocanski okarakterisali kao “Balkansku Palestinu”. Mi smo Zeljka Komsica kritikovali dok je bio dio Lagumdzijinog tima i tada smo mu zamjerili sto se ne usprotivi Lagumdziji u njegovim necasnim radnjama potiv Bosne i Hercegovine. Medjutm, sada kada se Komsic suprotstavlja Lagumdzijinom i Covicevom prijedlogu ustava, trebamo ga podrzati BEZ OBZIRA KOJI SU NJEGOVI LICNI MOTIVI, jer taj ustav je mnogo gori do Daytona, prakticno uvodi ropstvo svih BiH naroda i trajnu nestabilnost na Balkanu koju su ljudi kao Prof. Boyle vec okarakterisali kao “Evropsku Palestinu”. „Po mom skromnom uvjerenju, Mario Hajnal se okomio na Komšića jer je Hajnalu veoma mnogo stalo da prođe Lagumdžijin i Čovićev ustav po kojem će Jevreji i Romi dobiti svoj klub u Vijeću naroda.“
  9. „Kada znamo koliko su Jevreji cijeloga svijeta povezani i odani Izraelu, praktično će Izrael dobiti vječito legalno pravo odlučivanja o svemu što se dešava u Bosni i Hercegovini?!“
  10. „Hajnal se u stvari bori da Bosna i Hercegovina dobrovoljno postane kolonija jedne svjetske političke, čak i nuklearne supersile, Izraela, neki su to već proročanski okarakterisali kao “Balkansku Palestinu”.

* * *

Vjerovatno nisam jedini koji ne voli naljepnice; lako se nalijepe, a teško skidaju. No, upotrebom jednostavne, ali efikasne formalne logike, skinuću jednu po jednu etiketu i vratiću ih anti-političkom anti-logičaru. Prije toga samo da napomenem da sam ja (za razliku od klevetnika, koji bi se trebao odreći imena, ne pristaje mu jer ga sramoti) po profesionalnoj vokaciji magistar političkih nauka i profesor filosofije, pa prema tome i neko ko je osposobljen za predavanje logike. Dakle, trebalo bi, između ostalog, da poznajem historiju socijalnih i političkih teorija, političku filosofiju, kulturnu politiku, teoriju države, filosofiju prava, i, podrazumijeva se, logiku. Nisam stekao diplome „preko veze“, ništa nisam dobio na poklon niti kupio, i nisam u svojoj struci ni „kvazi-“ ni „nadri-“.

Evo mog izvornog teksta iz kog se pseudo-logički maliciozno „vidi“ da sam ja neprijatelj Bosne, veliki Bosanac, da rezonujem fašistički, da sam sebe kitim ljiljanima, da mi je veoma mnogo stalo da prođe Lagumdžijin i Čovićev ustav po kojem će Jevreji i Romi dobiti svoj klub u Vijeću naroda, da sam (inkluzivno) jedan od Jevreja cijeloga svijeta koji su povezani i odani Izraelu, zahvaljujući kojem (meni) će praktično Izrael dobiti vječito legalno pravo odlučivanja o svemu što se dešava u Republika Bosni i Hercegovini, i da se u stvari borim da Republika Bosna i Hercegovina dobrovoljno postane kolonija jedne svjetske političke, čak i nuklearne supersile, Izraela, neki su to već proročanski okarakterisali kao “Balkansku Palestinu”. 

Citiram svoj tekst na uvid svim čitaocima kojima za razumijevanje nije potrebna znanstvena već obična ljudska logika:

http://www.facebook.com/groups/ustavrbih/permalink/493165550717835/#!/groups/ustavrbih/

ŽELJKO KOMŠIĆ I NOVA SDP

Treba cijeniti Komšićev zaokret i njegovo distanciranje od Zlatka Lagumdžije i partije koja je sebe nazivala socijal-demokratskom. Treba cijeniti i Komšićev patriotizam ispoljen u ratu. Međutim, svima treba da je jasno – ne živi se od lovorika. Nema vječitih i doživotnih zasluga. Njegov “Zlatni ljiljan” je potamnio u trenutku kada je otišao na poklonjenje Miloradu Dodiku u Banja Luku. Ostavimo li ipak prošlost iza sebe, nadajmo se da će Komšić smoći snage da se ponovo dokaže, a imaće za to priliku na dva polja: prvo polje njegovog dokazivanja je njegov odnos prema dijaspori, a drugo, mnogo teže, način kako će, i da li će uopće pokušati neutralizirati pogubno destruktivno djelovanje svog sunarodnika Dragana Čovića. Bošnjaci/Bosanci/Hercegovci orijentirani za RBiH blagonaklono prihvataju Komšićeve riječi kojima će Komšić lako uvjeriti lakovjerne da je stvarni poznavalac socijaldemokratije, ali, mnogo teže će mu biti da to dokaže u praksi. Neka uvjeri katolike u Mostaru i Međugorju da je njihova država RBiH, a ne Hrvatska. Neka se zauzme za materijalno obeštećenje žrtava agresije, kulturcida i genocida počinjenog od strane HDZ i HVO. Jer, to što se u Europi podrazumijeva pod pojmom socijal-demokratije, daleko je od i od naroda i od demokratije. Sama ta sintagma je čista tautologija, u prostom prevodu znači narodna vlast naroda. A takva, nažalost, ne postoji još od vremena velikog staro-antičkog reformatora Solona. Ne treba ni za trenutak izgubiti iz vida šta se krilo pod hitlerovskim napadno zvučnim nazivom “nacional-socijalistička partija” (što u prevodu također znači narodno-narodna). Osim toga, radovaće nas da vidimo Komšića sa ratnom ili standardnom legitimnom zastavom RBiH u Mrkonjić-Gradu, Varcar-Vakufu, kroz mjesec dana, ili, tačnije, 25. novembra 2012. pred kućom ZAVNOBIH-a. Ne položi li taj ispit, pao je unaprijed i na svim ostalim. Ko nije u stanju u ime naroda ponijeti političko breme definitivnog oslobođenja Bosne od okupatora, a ona je i dalje sramno okupirana i podijeljena, neka ne obmanjuje narod, ni Komšić niti bilo ko drugi, o narodnoj vlasti koju bi trebala da donese neka nova socijal-demokratija. Niko više nije obavezan da vjeruje u neko prividno moralno čistunstvo, posebno ne nakon petnaestogodišnjeg kalkuliranja i varanja ionako nesrećnog i već toliko puta prevarenog i opljačkanog naroda i države u cjelini. Gospodine Komšiću, za početak, pozvani ste u Mrkonjić-Varcar 25. novembra na Dan Državnosti RBiH da sa svojim ratnim drugovima ponovo razvijete zastave RBiH i upravo sada ponovo dokažete svoju hrabrost. Res, non verba! – Djela, ne riječi!

 * * *

U nastavku sam uz istu temu naveo nekoliko ilustracija koje realno prezentiraju Komšićevu poziciju:

 „Nerealno je očekivati bilo kakvu izmjenu Ustava u ovakvim političkim odnosima i ovakvoj političkoj koaliciji na vlasti“, kaže Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH.

Tako je 2007. govorio Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva RBiH. Da li je to stav predsjednika, dobitnika „Zlatnog ljiljana“, ili inferiorne dvolične marionete? Da li se išta suštinski promijenilo pet godina poslije? Da li će otići u Mrkonjić-Grad na obilježavanje najvećeg praznika države koju predvodi, Dana Državnosti RBiH? Da li bi mu se pridružio neki od članova američko-bosanske „kongres“ kongregacije? Da li će izdvojiti iz budžeta ili svog džepa bar neku simboličnu sumu novca za restauraciju muzeja ZAVNOBiH-a?

http://www.orbus.be/aktua/2007/aktua2049.htm Predsjedavajućem Predsjedništva RBiH smetalo je da se za istim stolom nađe Nemanja Kusturica. Ali, ko je i šta je po značaju u političkoj hijerarhiji Nemanja Kusturica u odnosu na krvnike Bosne sa kojima je Komšić pristao da im dođe na noge u Banja Luku i da lagodno sjedi zajedno sa njima, dok njegovi bivši i zaboravljeni veterani Armije RBiH i ostali „otpisani“ građani štrajkuju glađu i pretražuju kontejnere?

http://www.klix.ba/vijesti/bih/zeljko-komsic-otjerao-emira-kusturicu-od-stola/111205150

* * *

Mislim da je suvišno na ovom mjestu dodatno komentirati apsurdnost izjave predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH o „nerealnom očekivanju“. Očekivanja biračke mase su uvijek realna, i to s punim pravom realna, narod koji nerealno očekuje imaće nerealnost. Predsjednik države ili mora biti odlučan predsjednik i branilac ustavnog poretka, ili je nesposobni smutljivac, ili je obmanjivač koji ne poznaje suštinu funkcije koju obavlja, pa je utoliko i ne zaslužuje.

A sada, da se vratim naljepnicama od kojih svaka posebno nosi dovoljno razloga za građansku tužbu, ali, otom-potom.

  1. – Klevetnik B.M. me proglašava neprijateljem Bosne. On nije pravnik, a protiv mene nije povedena nikakva prekršajna ni krivična prijava, ali on sudi i presuđuje. Bez ijednog validnog argumenta. Psiho-biografije svih poznatih diktatora-autokrata potvrđuju pravilo zloglasne identifikacije sebe sa državom: l'état, c'est moi, država, to sam ja. Budući da sam ja „napao“ predsjednika Komšića, izvodi se lažna konkluzija – napao sam državu, tj. državni sam neprijatelj. Lijep „kompliment“, koji mi je posljednji put prišiven u staljinističkoj hajci vođenoj 6. novembra 1985. Gdje je tada bio M.B. i da li je možda tada već bio umrežen sa udbašima R.V., S.H., H.A., E.A. ? Uglavnom, zaključak mu visi u zraku, nema nikakvog uporišta, stoprocentno je izmišljen. Zato sam na Fb stranici Grupe za povrat legitimnog Ustava RBiH naveo primjer bivšeg jezuitskog svećenika dr. Alberta Romera Rivere, legendarnog po tome što je u knjizi koju uvijek svesrdno preporučujem „Vatikanske ubice“ razobličio mehanizme diskreditovanja čestitih ljudi (u ovom slučaju propovjednika nekatoličkih crkvi). Ti mehanizmi su: a) diskreditacija, b) izolacija, c) ubistvo. To su poznati metodi Inkvizicije koje će prihvatiti Staljin, Hitler, Musolini, Pinoče, Čaušesku, Pol-Pot, Mugabe… i M.B. Nije lijepo biti državni neprijatelj, niti u ravni nekog od njih. Zločin je to dostojan smrtne kazne, uskraćivanja svih građanskih prava, bar trajnog protjerivanja s tla matične zemlje. Vjerovatno bi, prema mjerilima M.B., ostrakizam kao kazna za mene, bio preblaga i suviše civilizirana mjera. Mene i neprijateljstvo prema Bosni može izjednačiti samo neko ko nije dovoljno odbolovao trovanje anti-logičkim fanatizmom. Ali, perverznom umu sve se čini onakvim kakav je on sam.
  2. – Nikada nisam podvaljivao, potvarao, diskreditovao, denuncirao. Humanist sam i živim za Istinu. Nemam karijerističke ni srebroljubive ambicije, asketa sam, navikao da budem zadovoljan samo onim što sam sam pošteno stekao. Onaj koji podvaljuje je M.B. Da bar ima minimum poštovanja prema logici upotrijebio bi malo sofisticiranije premise, ali, njemu je to strano. U njegovom stilu, primjereno njegovom vokabularu, jednostavnije bih rekao: laže.
  3. – Ja sam klasični prognanik iz mog rodnog grada Visokog. Ponižavan, diskriminiran, fizički napadan u više navrata bez ikakvog povoda. Postoje posljedice, tjelesne, i još više duševne. Samo zato što se osjećalo da se razlikujem, da iz mene još zrači nepokorni bogumilski jeretik. Zahvaljujući nerazumnim nehumanim silnicima kakav je očigledno i M.B. dugo sam pored troje male djece bio bez posla. Kada sam se pobunio proglašen sam državnim neprijateljem. Prognan sam i iz Sarajeva u kom sam sa porodicom živio do maja 1992. Jedni su bombardovali, drugi upadali u stan i preturali, odnosili, ubili djevojku smještenu kod nas, i prvog komšiju, kolegu s posla. Ženi su ubili brata, izgubio sam mnoge rođake, prijatelje, a istovremeno sam previše znao. Nisam više pronalazio razloga da ostanem, gađali su me i čudom sam preživio. Ostao sam bez oca, njegovog stana, bez svog stana sa velikom bibliotekom, daleko od brata, bez ičega dospio sam u surovu tuđinu. Djeca i mi nosimo doživotne traume. Nisam prognanik? Otišao sam dobrovoljno?
  4. – Nigdje se u mom tekstu ne vidi da sam „napao“ Željka Komšića. Prezentirao sam općepoznate činjenice, i to na kulturan i nenametljiv način, ali, kao nezadovoljan građanin koji očekuje od predsjednika da raspusti Skupštinu i formira Vladu RBiH na temelju zvaničnog Ustava. Ko tu ne valja? Ja, ili Komšić koji kaže „Nerealno je očekivati bilo kakvu izmjenu Ustava“ i koji koketira sa rasturačima Bosne? Ili, ne valjaju ni Komšić, ni pro-jezuitske mecene kojima je uzor Hrvoje Ištuk?  
  5. – Samo nekom lopovskom anti-logičkom anti-trigonometrijskom sofistikom služeći se, M.B. izvodi vratolomni luping-zaključak da optužujem Komšića za „nedjela Dragana Čovića“. Nedjelo je hipokoristik, jer ja ne tepam tome što radi Čović. Naprotiv. Zagovaranje trećeg entiteta kojem se Komšić ne suprotstavlja je zločin definiran Članom 155 Ustava RBiH. Komšić snosi direktnu suodgovornost, i čak je stepen njegove odgovornosti za veleizdaju daleko iznad entitetske odgovornosti Čovića za njegova „nedjela“.

Neposredno prije osvrta na Komšićevu dvoličnost napisao sam i objavio na Fb i ovaj tekst, što najbolje ocrtava moj stav prema Čoviću:

U pozadini Čovićevih izjava o neodrživosti RBiH kao građanske države i njegovog izljeva “ljubavi” prema Dodiku kao prvom kompanjonu u održavanju trenda status-quo i dodatnog nastojanja opstanka dejtonskog rs i hb čudovišta, u suštini se krije klero-nacističko-militantna retorika. Jedini od kojeg očekujem da na tu retoriku odgovori je Sefer Halilović. Nadam se da će on to i učiniti, neovisno o rezultatima izbora. Ako se ništa ne promijeni, ako ni na Sefera ove izjave ne ostave potrebni dojam, Bosni još samo Bog može pomoći. Ili, možda neka treća sila, možda narod sam koji postaje svjestan koliki je gubitnik sa onima koji i dalje zagovaraju klero-nacističko-nacionalističke podjele RBiH. O kakvoj građanskoj državi može da govori klero-nacionalist sa onakvim krstom nad Mostarom i nenaplaćenim računima za žrtve i teror, za agresiju i invaziju, za pogaženo “bosansko cvijeće” tj. prevaru nad Bošnjacima, za porušene gradove i sela, srušeni Stari most, dvostruko ubijani Mostar i podijeljenu Hercegovinu na istočnu i zapadnu i kakvu to državu na “građanskim osnovama” zamišlja Čović koji je samo politički kriminalac koji bi u svakoj zemlji sa demokratskom civilnom vlašću bio automatski uhapšen, zatvoren i doživotno lišen svih građanskih prava zbog ovakvih izjava.

http://www.klix.ba/vijesti/bih/covic-bih-ne-moze-funkcionisati-kao-klasicna-gradjanska-drzava/121015157

Ovo M.B. nije zapazio, jer se ne uklapa u njegov osobni Prokrustov krevet na kom do smrti rasteže i trga istinu.

  1. – Mom rezonovanju M.B. pripisuje fašizam??? Pa, M.B., stvarno nema duše! Ili mu je ona posve opsjednuta demonima. Reći to o nekome kome su porodicu u nekoliko navrata satrli fašisti!!! Nekome ko bi, da bi rezonovao fašistički, morao ne samo teorijski već i u praksi nastupati fašistički. Nekome ko je čitav svoj život posvetio istraživanju humanosti? Ako je i od M.B., previše je! Još mi jedino preostaje da obučem zatvoreničku prugastu odjeću i stavim sebi na rukav žutu ili bijelu traku. Ili, da krenem putem mojih ujaka koji su se suprotstavili fašistima 1941., znatno prije neko je pukla prva partizanska puška. Bilo bi zanimljivo, teniserski, uzvratiti loptu i staviti pod lupu prezime B. i zapitati se: ko mi pobi skoro čitavu porodicu, pa ostadoh posljednji u svojoj liniji? Moj sin neće imati djecu, prema tome, Zolotiće/Hajnale su iz Bosne iskorijenili fašisti. Veliki trijumf za M.B. i njegove posilne, koji su me posljednjih mjeseci, pod njegovom dirigentskom palicom, tako žestoko uvjeravali da zaista nemam kome i zašto čestitati Božić.

U cijeloj ovoj priči M.B. para-logičar (kao zmija noge) krije pravi motiv svog dušebrišničkog stava prema Komšiću.

Hajnal Marjan je poznat po svojoj kritici uloge Vatikana u razbijanju Bosne. Da li je iko ikada čuo ijednu riječ M.B. o tome? Nije, i neće. On papu prikazuje kao heroja, kojeg su nezahvalni Bošnjaci uvrijedili jer ga nisu dočekali kako treba:

„Međutim, neprijatelji Bosne i Hercegovine, koji su se infiltrirali na vlast i u državne organe i u Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine, koriste dolazak Pape u Sarajevo da nanesu nove udarce državnosti Bosne i Hercegovine. Himna Bosne i Hercegovine se neće svirati na dočeku Pape. Neće biti ni počasne čete Armije BiH. Najgore od svega je to što predstavnici Islamske vjerske zajednice neće ni dočekati Papu. Zašto pobogu?“

Liliputanski M.B. oplakuje čin uskraćivanja počasti stvarnom i najvećem krvniku koji je imao samo jedan cilj: odgristi za katoličku crkvu što veći komad Jugoslavije. Nije on ni pomišljao o sudbini Bošnjaka koja će ih zadesiti.

Zato je M.B. je svjesni sluga vatikanski, koji zna da Komšić također neće nikada izgovoriti riječ protiv Vatikana, odnosno neće se ni potruditi da ozbiljnije uzdrma poziciju HDZ-a i da smijeni Čovića. Na kraju, bh katolici priznaju Komšića koliko lanjski snijeg. Razotkrivanjem te relacije, M.B. – Vatikan, jednim udarcem na pod padaju dvije muhe zunzare koje su se motale oko zlatnog teleta zvanog Ustav. Da je M.B. stalo do legitimnog Ustava RBiH i do fizičkog jedinstva Bosne našao bi načina da u ime svoga Kongresa dovede ruku pod ruku Željka Komšića u Mrkonjić-Grad, Varcar-Vakuf, 25. novembra. Ali, ništa od toga. Tako gube i padaju. Set-meč lopta. Šah-mat! Logički. Poslije ovog poraza neka se sto godina peru pred bosanskom javnošću M.B. i njegovi sekundanti, oprati se neće, jer su u međuvremenu, njima zahvaljujući, Dodik, Čović, Lagumdžija, Tihić, krčmili narodno blago, zdravlje građana i uništili minimum međusobnog povjerenja. Samo su im za trpezom još nedostajali Radončić i Nikolić, ali oni će im se već prvom prilikom sigurno pridružiti. 

Ako M.B. drugima osporava patriotizam, zašto se on ne pojavi pred svitom vladajućom, okićen ljiljanima? Neće, jer je kukavica koja iz potaje lajucka i puckara iz puškarice i za svoje trabante vrti istu poderanu ploču koja škripi na istom mjestu – Izetbegović, Izetbegović, Izetbegović… Pa i tog Izetbegovića stvorili su lažno-komunistički doušnici i trabanti koji su psećeponizno lizali papski masonski prsten.

Ne zna i neće da zna M.B. ništa o tome, a meni ne oprašta što sam se okitio svojom zastavom. Ne pita se katolički dušebrižnik ima li takvih zastava sa ljiljanima u Komšićevom kabinetu i na njegovim službenim kolima?

  1. – Ja nisam veliki Bosanac, ja sam običan Bosanac, autentični, vjekovni, ponosan što sam to i biću to dok sam živ. A kad me ne bude, nek je široko svima kojima sam smetao i koji su uništili sve što sam imao i što me je vezivalo sa prapostojbinom mojih predaka Bošnjana. I ko je M.B. da meni kao vjernom poniznom slugi tradicije bosanskih kraljeva uskrati pravo da se ogrnem zastavom sa ljiljanima? Nisu tek od juče ljiljani moji simboli iza kojih sam stao 1991., stajao sam pod njima i znatno ranije dok je M.B. terevenčio sa udbašima i budućim uništiteljima Bosne. Gdje je on bio u decembru 1976.? Neka malo napregne svoje matematičarske vijuge. Ali nema on šta da napregne jer je matematika ostavila njega. Gdje je bio M.B. 1988. da čuje moje govore, ne negdje vani, već generalima JNA, u samom gnijezdu rastućeg četništva? Da sagleda sav teror i posljedice užasa u kom sam se usamljen nalazio. Ja sam ratovao za Bosnu prije nego se još iko usuđivao da pisne o ratu koji sam najavio već na Akcionoj konferenciji komunista koju sam ja sazvao 1985. I sad da meni prigovara i spočitava mi ljiljane jedan notorni anti-logičar!? Ja sam bar na bogumilskoj ravni vegetarijanstva. A dok do mene dođe, da meni nešto kaže, prethodno bi se M.B. morao odreći svoje knjige i otići na grob rahmetlije Izetbegovića i prije nego njega kritikuje za sve što je loše uradio, da mu prvo prizna sve dobro što mu je rahmetlija učinio.

Da imalo misli na jedinstvo među Bošnjacima, M.B. bi zakopao sve ratne sjekire pred zajedničkom opasnošću i okrenuo se putu pomirenja sa konstruktivnim grupama i pojedincima. Ali on je veliki Inkvizitor, proganja jeretika Marjana sa ljiljanima, koje bi, ne daj Bože, mogao zaprljati svojom čifutskom rukom. Artificijelno, bez zle namjere, potenciram termin „čifut“, pežorativni naziv za Jevreje, koji M.B. ne pominje, ali poznavajući cinizam i podrugljivost takvih tipova, znam tačno kako misle i šta govore i ubijeđen sam da sam ja za njega „samo čifut“ (kao što me nazivao i četnički vojvoda, nažalost moj bivši šef ratni zločinac Vukota Vuković), što je još jedan paralogizam izveden po principu automatskog zaključivanja na osnovu stereotipne teze da neko ko se nalazi u Izraelu može biti samo ili jadni Palestinac, ili genocidni okupator-čifut (Senahid Halilović u svom „Pravopisu bosanskog jezika“ riječ čifutin prevodi kao škrtac, što nije baš adekvatno objašnjenje, jer, akcenat je na ksenofobičnoj potcjenjivačkoj odbojnosti). A pisao sam u reportažama „Izrael kroz kontraste“ i „Etnopis“ o nekih dvadesetak Izraela u jednom Izraelu. Bitnije je za M.B. da u kulturološkom pogledu ostane neznalica i daltonist, koji svijet gleda dvohromatski, crno-bijelo.  

  1. – Kakva li je to veprovska „skromnost“ iz koje je M.B. u stanju izvući ovakvo smeće:

„Po mom skromnom uvjerenju, Mario Hajnal se okomio na Komšića jer je Hajnalu veoma mnogo stalo da prođe Lagumdžijin i Čovićev ustav po kojem će Jevreji i Romi dobiti svoj klub u Vijeću naroda.“

Ja uporno godinama pišem da te daytoniste treba smjestiti iza brave kao veleizdajnike. Ne samo da mi nije „veoma mnogo stalo da prođe Lagumdžijin i Čovićev ustav“, nije mi uopće stalo da bilo šta njihovo prođe. To ne znači, za razliku od ksenofobičnog rasiste M.B., da se ne radujem istim pravima svih građana RBiH. Tamo gdje nema apsolutne jednakosti među svim pripadnicima svih naroda i narodnosti na jednom istom tlu nema i ne može biti istinske demokratije ni za koga. Ja to najbolje znam gledajući svakodnevno visoke zidove između dva bratska naroda, Jevreja i Palestinaca. Ili, možda M.B. više od svog miljenika Alije Izetbgovića priželjkuje da svoju avliju ogradi u aparthejd-avliju? Koliko mi je poznato Izetbegović bar nije bio rasist, pa bi M.B. mogao stišati svoju dernjavu protiv svih koje je u svojoj vajnoj bućkuriš-knjizi para-logizama pobrojao kao neprijatelje Bosne:

„Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Stjepan Kljujić, dr. Ejup Ganić, dr. Nijaz Duraković, Adil Zulfikarpašić, dr. Rusmir Mahmutčehajić, mr. Selim Bešlagić, dr. Muhamed Filipović, dr. Zlatko Lagumdžija, Krešimir Zubak, Sven Alkalaj, Nedžib Šaćirbej, Ivica Mišić, dr. Ismet Grbo, dr. Šemso Tanković, Hilmo Neimarlija. Naši neprijatelji su uvijek Izetbegovića zvali jer su sa njim svršavali posao.“

„Međutim, velika odgovornost za podjelu i nestanak Bosne i Hercegovine leži i na dr. Harisu Silajdžiću, Rasimu Deliću, dr. Nijazu Durakoviću, Stjepanu Kljujiću, dr. Ejupu Ganiću, dr. Ivanu Komšiću, dr. Tatjani Ljujić-Mijatović, dr. Mirku Pejanoviću, dr. Muhamedu Filipoviću, mr. Selimu Bešlagiću, Rasimu Kadiću.“ 

Očigledno M.B. ne čita Hajnalove kolumne. Ili, neće da čita ono što mu ne odgovara. Da čita, našao bi u nedavnom intervjuu sa pravim Bošnjakom Bedrudinom Gušićem moj stav prema Jakobu Finciju.

Prvo, Hajnal nije Jevrejin. Ni jezuit, ni Jehovin svjedok, ni ovo ni ono, ali jeste poštovalac kulture Bogumila i Veda, i o uticaju Veda na bogumilstvo piše knjigu. Kao takav, sa stanovišta napada na njega, šteta da nije bar Jevrejin. A neko od vrlih i poštenih Bošnjaka u Visokom reče i da je šteta da Marjan nije Musliman. Jer, Marjan poštuje Proroka i čita i Kur'an, i posebno voli sure koje govore o poštovanju i uvažavanju sve braće svoje. A kako M.B. proslavlja Poslanikovo ime, pokazao je.   

  1. – „Kada znamo koliko su Jevreji cijeloga svijeta povezani i odani Izraelu, praktično će Izrael dobiti vječito legalno pravo odlučivanja o svemu što se dešava u Bosni i Hercegovini?!“

Nevjerovatno! Ovim se otkriva sva bijeda rasističkog kukavičluka! M.B. se plaši da bi Izrael preko mene imao „vječito legalno pravo odlučivanja o svemu što se dešava u Bosni i Hercegovini“!?

Pa to je za Riplija i Ginisovu knjigu rekorda u laganju, ili, još preciznije, u rekordnoj paranoji. Zašto me B.G. otvoreno ne optuži da sam mosadovac? Mason, iluminat…? Ne treba se M.B. brinuti, nisam taj. Ali, neću mu podgrijavati nadu da takvih i sa takvim ambicijama već dovoljno nema u kući do njegove i na omiljenim lokacijama na kojima se pojavljuje i da ga ne drže na oku po 24 h. Po prvi put uživam u paranoji jednog sado-mazohiste. Takav u svom sakralnom strahu traži priliku da se ugura u čopor istih, koji se zove fascio, tj., on u stvari postaje notorni fašist koji će po svaku cijenu obilježiti svakog „čifuta“ žutom trakom i nastojaće da ga u punom zaletu zbriše sa lica Planete. On je taj koji roni krokodilske suze za Palestincima, ali ne i za Jermenima, Tutsima, Sudancima, Koptima, Eritrejcima, jer, selektivan je rasist M.B. u suzama za pobijenu djecu. Anti-logički on broji suze i razvrstava ih prema broju gena pobijenih. Ako nisu palestinska djeca, nisu ni djeca. A za razliku od M.B., Hajnal-humanist plače za svakim, ne samo ubijenim, već i žednim i gladnim djetetom, a i pomaže i pomagaće koliko može malim Palestincima da budu slobodni i imaju svoju zemlju bez ograda. Da Hajnal nije dosljedan općem humanizmu, vjerovatno ga ne bi Yu-dekadenti prokazali kao nepoćudnog i natovarili mu na vrat kontrolu i postavili neprelazne administrativne barijere, ne bi ga isključili iz svih iole važnijih naučnih projekata, dodjela stipendija, odgovarajućeg radnog mjesta, te ne bi stradao u „zemlji obećanoj“ čak i više nego u svojoj Bosni, skupa sa svojom porodicom.

Svjesno izabrana sloboda i nepotkupljivost imaju svoju cijenu koja se ne može ničim izraziti. Bolji je i nedovršen doktorat nego lažni, lišen humane dimenzije. I Pavelić je bio dr. No, više je nego indikativno: ne zapazih nigdje da M.B. pominje ustaškog monstruma u svom obimnom registru neprijatelja Bosne. Indikativno, veoma, čudno, i zabrinjavajuće, za nekog ko se bavi političkom poviješću ratnog pustošenja u Bosni. Ni Dražu Mihajlovića on ne pominje, tek vojvodu dr. Vojislava Šešelja. Samo dokaz više da politika nije za svaku piljaricu. Budući da je već revidirao svoju knjigu i pravio reprint izdanje da bi samog sebe opovrgao, čini se da će vrijeme dati šansu M.B. da nakon još tri-četiri auto-korekcije dođe do mog teksta „Definicija pojma četnik“ koji govori o pojmovnoj linearnosti i etimološkoj nedosljednost u karakterizaciji četništva. Usput, mogao bih mu pomoći da taj bućkuriš informacija i polu-informacija dobije neku poentu, logički red i vidljivi smisao.  

  1. – Vrhunac ne cinizma, već kanibalizma: „Hajnal se u stvari bori da Bosna i Hercegovina dobrovoljno postane kolonija jedne svjetske političke, čak i nuklearne supersile, Izraela, neki su to već proročanski okarakterisali kao “Balkansku Palestinu”.

Ovo može biti samo jedno: rasistička antisemitska anti-logika! Ksenofobni antisemitizam u čistom obliku. M.B. ima sreću, ja nisam denuncijator. A da sam stvarno čifut, kao što bi na mom mjestu svaki drugi Izraelac uradio, ovo ne bi ostalo samo na stranicama forumaškog Glasnika, već bi automatski bili informirani kadrovi bliski izraelskim nevidljivim obavještajnim krugovima u Americi. M.B. zaista ima sreću da se nije namjerio na smrtonosnog neprijatelja Bosne. Jer, ja ne želim nikom zlo, pa ni dotičnom kom su se neki brojevi pomiješali u glavi. Ali i bez mene, ne garantujem mu mir. Jer M.B. sam sebi generira haos. U tome je srž bosanske tragedije: suviše je mnogo raspamećene logike koja ne dopušta homogenizaciju bosanske nacije. A bez bosanske nacije – ne vidim kako će biti Bosne. Eto, zato smeta jedan Marjan Hajnal. Jer govori o jednoj kompaktnoj bosanskoj naciji. M.B. bi želio iz te igre eliminirati mene, što nije nemoguće, ali kako će eliminirati kriminalce Dodika, Čovića, Izetbegovića…? I nove, njihove već regrutirane klonove. Kako će M.B. obuzdati ekstreme? Ja bez ustezanja i razmišljanja o posljedicama po sebe i svoju porodicu u centru Izraela pišem i govorim o judeo-nacizmu, o tome ko iz ex-yu u Izreal uvozi naciste, imenujući vinovnike, ali ne vidim da je M.B. igdje usmjerio oštricu svog inače britkog pera protiv bošnjačkog nacizma koji je lociran u njegovom susjedstvu, u SAD, a pod patronatom su jezuita. Da li su M.B. i ti krugovi, iz kojih se ne sprema ništa dobro Bosni, u nekoj šemi? Ostaje da se vidi.  

M.B. nije glup ni naivan, mnogo zna i još više vidi. Ali ograničeno razmišlja. I ne vlada svojim karakterom. Heraklit je govorio da je karakter čovjeku njegova sudbina. Optužiti tek tako mene, da se „borim“ da nešto „dobrovoljno“… Ovo ne da nema veze sa logikom, nema veze ni sa zdravim razumom. Za ovakve ludorije nije dovoljno biti Hajnal Marjan. Na ovo bi daleko bolji odgovor dao Marko Vešović. Doista, dotičnom uspaničenom „kongresoru“ kom rapidno opada članstvo samo bi Vešović mogao uzvratiti adekvatnim moralnim šamarom. Hajnal Marjan neće pasti toliko nisko da postane vulgaran kao što bi M.B. takav nivo želio, isti onaj nivo na kom bestidno uz svoj potpis na nekom forumu kleveće pravog čestitog Bošnjaka Zijada Bećirevića. Doista, dostojno samo krajnjeg prezira i ignorisanja.

Da ima muške atribute M.B. bi mi se obratio izravno, ali nema on tu elementarnu kulturu obraćanja u visini očiju, piše o meni u trećem licu, pa mu teniserski uzvraćam još žešće: neću ni da ga nazovem punim imenom. Njegovo barbarstvo ne mogu nagraditi imenom koje ne zaslužuje. S druge strane razumijem uzroke pada s onu stranu ljudskog dostojanstva. Kad se u matematici nema što reći, preći ćemo u politikante i jesti tuđi kruh, a onom ko zna i pošteno zarađuje treba mu ogaditi i zatrovati njegov zalogaj. Pa ako otrovani crkne, utoliko bolje ako je „čifut“, treba ga pokriti zastavom sa Davidom zvijezdom i neka ostane pokopan zemljom tuđine. I neće biti nikom poznato koliko je prognanik visočki samo Bosnu sanj'o.

Sve u svemu, pobijedili su svi oni silni „patrioti“ kojima ne trebaju i neki drugi Bosanci. Samo, ostaje pitanje, o kojoj državi govori M.B., u kojoj nema više nijednog Hajnala, potomka drevnih Zolotića-Velemira koji su gradili i branili modernu Bosnu tokom posljednjih stoljeća, sve do kobne 1992. godine? Kada će opet neki posljednji samuraj u Tel-Avivu glasno izraziti saosjećanje sa narodom Gaze, govoreći o judeo-nacizmu i napisati da se sam osjeća Palestincem? Ko će još smoći hrabrosti da iz izraelskog osinjaka optuži predsjednika Izraela Šimona Peresa za podržavanje genocida u Bosni?

Biće i takvih, reinkarniranih, o strave li, odjevenih u jevrejsko pakovanje, možda će se zvati M.B. Možda će do tada evoluirati njegova svijest i neće onom napuhanom broju adresanata zvučno zvanog „Glasnika Nacionalnog kongresa Republike BiH“, među kojima ima izvjestan broj poltrona i zavedenih koji mu „lajkuju“ prodavati maglu i rasističku anti-logiku, po kojoj su dva plus dva – sedam.  

 

Marjan Hajnal

 

Tel-Aviv, 23.10.2012.

 

 

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s