ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA

                                       

Piše: Nihad Filipović

Mustafa Ćengić u knjizi “Alija Izetbegović- jahač apokalipse ili anđeo mira” koliko razumijemo, pokušava dokazati kako je podjela Bosne bila stožer Izetbegovićevog razumijevanja Bosne i bh. etničkog pitanja još od Mladomuslimanskih dana, a konkretna politika od samog početka tj. od njegovog uspona na vlast. Faze kroz koje je ta politika prolazila, od proklamiranja spremnosti da se brani cjelovita Bosna, preko tripartitne organizacije države i društva (što je u startu značilo kretanjem putem suprotnom javno proklamiranom cilju), a zatim i opreznog ulaska u pregovore o podjeli Bosne sve do otvorenog zagovaranja podjele kao jedinog rješenja, jer eto, Srbi i Hrvati “neće Bosnu, „jači su” i  “pobiće narod”; sve te probrojane faze su dakle, prema Čengiću, samo taktički manevar: Izetbegovićeva odbojnost prema zapadnjačkom konceptu nacije i građanskog društva i njegova vizija muslimanske zemljice Bosne je, prema Čengiću, u osnovi njegove politike.

Zbog prikirivanog, kameleonskog načina na koji je vođena, slika te politike je mutna, i ona ostaje mutna i poslije Čengićeve knjige, ali svejedno, kao konstanta provlači se kroz cjelokupni politički angažman Izetbegovića. Nije naime Čengić ni prvi, a izvjesno je neće ostati ni posljednji posmatrač i analitičar politike Alije Izetbegovića koji dolazi do spoznaje i osobnog uvjerenja o prikrivenom karakteru stvarnih političkih namjera Izetbegovića. I drugi su o tome već pisali i govorili u javnosti. U tom smislu dragocjeno je svjedočenje koje Bosni i njenoj mladosti ostavlja general Sefer Halilović u svojoj knjizi “Lukava strategija” (Maršal d.o.o., Sarajevo 1997. g.). Ova knjiga se najvećim dijelom može čitati i putem internet te se preporučuje svakom onom koji stvarno želi prodrijeti i dešifrirati konspirativnu prirodu politiku Alije Izetbegovića.

Već smo kazali koliko i kako je teško precizno, na temelju dokumenta ili javnog očitanja, onoga što je napisao ili izgovorio Izetbegovića ili na temelju izjave svjedoka i slično, doći do spoznaje kada se to tačno kod Izetbegovića formira ta svijest o potrebi etničke podjele BiH i kakav je inicijalni sadržaj te svijesti bio: da li je to najprije bila ideja o tri etničke zajednice i podjeli prostora unutar BiH, gdje bi onda te zajednice opstajale jedna pored druge, a svi skupa unutar Jugoslavije ili je to od početka bila ideja definitivnog etničkog i jugoslavenskog i bh. razdruživanja. Sve to i dalje ostaje nejasno. Međutim, o tome da su se vrlo rano nakon dolaska Izetbegovića na vlast počeli nazirati elementi te svijesti i politike, nema vjerodostojnijeg svjedočenja od onoga koje je bh. i regionalnoj javnosti ponudio general Halilović, prvi komandanta ili kako se to službeno zvalo načelnik Vrhovnog štaba Armije Republike BiH. Dugo pratim politiku, politička zbivanja i fenomene vezane uz bivšu jugoslavensku, i nakon raspada Jugoslavije eksjugoslavenske politike, posebno njenu bh. komponentu. Pročitalo se dosta toga, a pojavom i prodorom interneta i vidjelo i naslušalo mnoštvo intervjua, javnih istupa manje ili više značajnih ličnosti, osoba koje su bile u matici zbivanja, svjedoci i direktni učesnici historijskih zbivanja. Bez bojazni da ću pretjerano pogriješiti, slobodan sam kazati kako za sve to vrijeme, teško da sam se „sreo“ sa osobom takvog osobnog integriteta i tako iskrenog u nastupu, kao što je to general Halilović. Da se razumijemo, Halilović nije političar i vjerujem i da jeste na nekoj istaknutijoj političkoj poziciji, ne bi se tu snašao. Isuviše je iskren i na temi opstojnosti Bosne emotivno angažiran i vojnički direktan, bez sposobnosti laganja, koji je ipso facto (lat. po sebi) podrazumijevajući instrument uspješnog političara. Međutim upravo te njegove karakterne osobine, dakle emotivan govor srca i iskrenost, jeste ono što njegovom svjedočenju u knjizi „Lukava strategija“ dodatno daje na uvjerljivosti. Ono što on iznosi u pomenutoj knjizi je u toj mjeri vojnički neuvijeno, i što vrijeme više odmiče, ispostavlja se, precizno kazivanje i ukazivanje na suštinu političkih namjera Alije Izetbegovića, da je upravo nevjerovatno kako je bh. javnost tako olako prešla (i još uvijek prelazi), preko takvog dramatičnog javnog očitanja. Naše je uvjerenje kako je to znak ili nezrelosti i niskog stepena političke kulture naše javnosti ili je to sindrom historijske isprepadanosti i frustracija kroz koje je taj naš čovjek prošao i prolazi, gdje ljude iskustvo uči jezaik za zubima držati, pogotovo u mutnim, neizvjesnim vremenima tranzicije, gdje se ne zna koji tok će historija poprimiti; ili je i jedno i drugo na djelu?

Za nas, u Halilovićevoj knjizi najinteresantniji su opisi dva razgovara u kojima se on iz prve ruke, od samog predsjednika Izetbegovića, suočio sa idejom mogućeg preseljenja naroda i podjele Bosne. Najprije, Halilović opisuje kako je prvi put, saznao da u najužem republičkom vrhu razmišljaju u kategorijama, kako se to eufemistički (ublaženo i drugim riječima) kaže, etničkog inženjeringa, tj. o preseljenju naroda i podjeli Bosne. Bilo je to u novembru 1992. godine. Kaže, javio mu se predsjednik telefonom i pozvao ga k sebi u kabinet jer da imaju obaviti neki važan razgovor. Opisuje kako je došavši u kabinet, zatekao predsjednika i potpredsjednika Ejupa Ganića gdje razgovaraju. Nakon pozdrava, sjeo je, a njih dvojica su nastavili razgovor. Uz neznatno skraćenje, radi uštede na prostoru, prenosimo taj ključni dio Halilovićevog javnog očitanja u vezi ideje preseljenja naroda i podjele Bosne. Piše Halilović:

– Šta kaže Suljo, pita Ganić Aliju. Predsjednik se okreće meni i kaže:

– Dobro je da i ti čuješ ovaj razgovor. Pričao sam telefonom sa Ugljaninom (Sulejman Ugljanin, op. NF.) i ja ga pitam (okreće se Ganiću), bi li narod u Sandžaku pristao da se zamjeni za Istočnu Hercegovinu.

– I šta kaže Suljo, kaže opet Ganić..?

A Izetbegović hladan i miran kao da govori o prebacivanju šibica iz jednog džepa u drugi odgovara:

– Suljo kaže da bi to narod u Sandžaku sa oduševljenjem prihvatio.

Od muke sam u tom času zapalio jednu cigaretu… Ja pripaljujem, oni nastavljaju razgovor. Ganić kaže:

– To bi bilo odlično.

– Naravno da bi bilo odlično. Skupiti narod, srediti državu i raditi svoja posla…

Ja sam imao dojam da su potpuno zaboravili na mene, razmišljajući o toj temi, kad se Ganić okrenu meni:

– Šta ti o tome misliš?

 Halilović dalje piše da se iznenađen on tu odbijao izjasniti, izgovarajući se da je vojnik i da zna kako se oni političari ljute kada se vojnici o bilo čemu političkom izjasne, a nije na liniji njihovog mišljenja. Na to se uključio ponovo Izetbegović: – Znamo mi da ti to dobro razumiješ i da o tome imaš svoje mišljenje. Ali zapamti: samo budala ne mijenja mišljenje. Nama je jako važno šta ti misliš i treba da nam kažeš.

Tu je onda Halilović izdeklamirao (doslovno recitirati, ovdje u značenju dramatično izgovoriti) svoje mišljenje totalno u suprotnosti sa idejom preseljenja naroda i podjele Bosne; kazao je da je to uništavanje Bosne, da je to protivustavno i protiv Platforme Predsjedništva Republike BiH, da je to neozbiljno, da je neprihvatljivo…

– Kada sam to rekao, obojica su ustali. Ustadoh i ja. Alija kaže Ganiću:

– Jesam li ti rekao da sa njim na ovu temu ne vrijedi razgovarati. On je navalio, suverena, cjelovita i nedjeljiva i neodustaje od toga.

Idemo prema vratima. Ja kažem:

 – Naša odlučnost i naš moral su naše najjače oružije i to ne smijemo uništiti, a sa ovim bi se to uništilo.

Svi smo izašli iz Izetbegovićevog kabineta. Ganić ode na jednu stranu, ja na drugu i tek kada sam izašao iz zgrade, shvatio sam da predsjednik i ja nismo obavili nikakav razgovor. Dakle zbog ovog su me zvali. Bio je to moj prvi direktni susret sa mogućnošću podjele Bosne.

Halilović piše da je još samo jednom sa Izetbegovićem imao direktan razgovor na temu moguće podjele Bosne. Bilo je to u avionu, nakon povratka sa pregovora u Ženevi početkom januara mjeseca 1993. godine. Trefilo se pa su Halilović i Izetbegović sjedili jedan do drugog. Nakon malog nevezanog razgovora oko jedne slike, poklona što je predsjedniku Izetbegoviću dao Jaser Arafat, Izetbegović je prepričao razgovor koji je imao sa Arafatom. Piše Halilović:

– Ovu mi je sliku poklonio Arafat. Bio sam s njim. Imali smo dugačak razgovor. Sudbina palestinskog naroda je vrlo slična našoj sudbini.

Nisam se složio: – Sudbina našeg naroda je slična Jevrejima, jer Palestinac, kada ga protjeraju, stavi kaput preko ramena i ode u Jemen, u Egipat, ode negdje, a Jevrej nema gdje.

– To je tema za drugi put, ali vidjet ćeš da nisi u pravu, odgovori mi predsjednik i nastavi: – Nego da ti ispričam šta mi kaže Arafat. Pita me, Alija, nude li oni tebi šta? Ja mu kažem, nude, nude i to dobar komad. I Arafat kaže, uzmi Alija. I meni su nudili pa nisam htio, nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta.

Kad je sve ispričao pogleda ravno u mene pa nastavi:

– Ti si u opasnoj zabludi. Mi čovječe treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek se vrati narod, sredi stanje i napravi državu. Ovako ćemo i mi ostati bez išta.

Halilović dalje opisuje kako se tek tu razvila diskusija između njih. Halilović je uporno ponavljao svoje protivljenje svakoj podjeli Bosne, a razgovor je završen Izetbegovićevom konstatacijom: Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona stanovnika. Neki će doći, neki otići i taman.

Zašutismo obojica.

Dakle, za naše znanje, ovo Halilovićevo očitanje je najdirektnija moguća poveznica Alije Izetbegovića sa idejom preseljenja naroda i podjele Bosne. Halilović u prvom slučaju navodi i Ejupa Ganića kao svjedoka. Ganić bi mogao, kada bi htio, kazati o ovome ono što ima reći, ali  interesantno je, iako se Halilović sa ovom knjigom pojavio još 1997. godine, za živa predsjednika Izetbegovića, ni predsjednik, a ni Ganić, ni tada, niti bilo kada poslije, ni jedan od njih se u vezi sa tim nije pojavio u javnosti i kazao: ne, nije istina, ili da, istina je, ali, nije to baš tako kako Halilović kaže… itsl. Prema tome što bih se pravnički kazalo, ovdje imamo klasičan primjer odbrane ćutanjem. A pravnici to znaju, ćutanjem se uvijek brane oni koji su na neki način uključeni u inkriminirani tok.

Iz citiranih Halilovićevih kazivanja saznajemo kako se idejom preseljenja naroda i podjele Bosne, Izetbegović bavi vrlo rano: razgovor koje opisuje Halilović u kabinetu predsjednika Izetbegovića je iz novembra 1992. godine. Agresija na RBiH službeno započinje u  aprilu 1992. godine, a vidimo već u novembru iste godine, Izetbegović, pošto je već očito pridobio podršku nekih ključnih ljudi u državnom rukovodstvu, ili u najmanjem, pošto je već pridobio podršku potpredsjednika Ganića, nastoji pridobiti i podršku prvog vojnika i načelnika Vrhovne komande Armije RBiH, generala i člana Ratnog Predsjedništva RBiH Sefera Halilovića.

Drugi opisani razgovor je iz januara 1993. godine i mada je ta ideja i tada jednako protuustavna i prema tome izdaja, kao što je bila 1992., ipak u vremenu i zbivanjima koja su se u međuvremenu, od početka agresije do tada desila,  da se nazrijeti njena geneza, tj. kako je došlo do toga da se eventualno i takve misli motaju u glavi predsjednika države i vrhovnog komandanta oružanih snaga. Ali, u novembru 1992. g., unatoč teškoj pa i dramatičnoj situaciji u kojoj se Republika BiH i bosanski narod, specifično muslimani BiH i tada nalazili, zagovarati dakle tu ideju tada, moglo je samo značiti kako je ista začeta još ranije. Kada, precizno kazati je teško? Skloni smo mišljenju da se natruhe, kako Izetbegović u razgovoru sa Halilovićem kaže, ideje okupljanja muslimana na komadu Bosne, na kome će onda „napraviti državu i raditi svoja posla“, ako ne eksplicite (jasno, izričito kazano), a ono implicite (prešutno, bez izričitog spominjanja), kao podrazumijevajuća duhovna izvedenica jednog stanja svijesti, javljaju dosta ranije, još u Izetbegovićevoj Mladomuslimanskoj fazi začinjanja odnosno usvajanja (pan)islamističke ideje, onako kako on tu ideju razvija u svoja dva ključna rada: knjigama „Islamska Deklaracija“ iz 1969.-70. i „Islam između Istoka i Zapada“ (prvi put objavljeno na engleskom jeziku, 1984. godine, u Sjedinjenim Američkim Državama).

Centralna Izetbegovićeva teza je kako između tri osnovna pogleda na svijet i društvo: idealističkog (religijskog), materijalističkog (princip tijele, prirode) i islama, ovaj treći, islam dakle, javlja se kao sinteza prethodna dva: idealizam je utopija, materijalizam je drama, utopija ne vidi čovjeka, a drama odbacuje moral, dok je islam sinteza jednog i drugog i kao takav najbliži čovjeku i njegovoj humanističkoj prirodi. Izričiti antisekularist Izetbegović smatra da musliman ne egzistira kao individua, već se ima razumijevati u kolektivnim relacijama tj. ostvaruje se samo u islamskom društvu koje kreira. Muslimani čim su većinski na nekom prostoru, imaju obavezu kreirati društvo i islamsku vlast u društvu (prema Deklaraciji „islamsko društvo bez islamske vlasti je nekompletno i impotentno“), po linijama naznačenim u Izetbegovićevim političko-filosofskim spisima. To su linije ili teze na temelju kojih Izetbegović  piše dva svoja pomenuta ključna rada. Ideja preseljenja naroda odnosno okupljanja muslimana na komadu Bosne se nigdje u tim djelima ne spominje. Ona se artikulirano izražava, naizgled, kao Izetbegovićeva misao isprovocirana prilikama u vremenu, kako svjedoči na početku ovog teksta citirano kazivanje generala Halilovića. Ipak, mi polazimo od teze da je duhovni korjen te ideje, mjesto njenog začinjanja, Izetbegovićevo razumijevanje politike, islama i muslimana u politici.

U pokušaju intelektualnog argumentiranja ove teze možda je najcjelishodnije poslužiti se  nekim metodama tumačenja prava tj. pravnih normi. U pravu nije uvijek najizvesnije šta se želi postići nekom normom, koji je stvarni sadržaj normativne izreke, koji su njeni sveukupni efekti i kako je primijeniti u konkretnoj situaciji. Zato se primjenjuju različite metode tumačenja ne bi li se, uz pomoć logike, spoznalo značenje norme i došlo do njenog pravilnog (ciljanog) razumijevanje i primjena na konkretnu situaciju. Tako je u traganju za duhovnim korjenima Izetbegovićeve ideje o komadu Bosne i državi na tom komadu, moguće poslužiti se metodom argumentum a fortiori (razlog tim prije), gdje se iz jedne izričite kvalifikacije zaključuje da ista tim prije vrijedi za neki drugi odnos, u nekoj drugoj situaciji; npr. zamislimo da je norma (pravilo) Izetbegovićeva misao i rečenica iz Deklaracije gdje piše: Panislamski poredak obavezuje muslimane svijeta na stvaranje raznih formi supranacionalnih struktura, ekonomskih, kulturnih i političkih, radi koordiniranog i zajedničkog djelovanja.

Podvrste argumentum a fortiori metoda su: zaključivanje od većeg ka manjem i zaključivanje od manjeg ka većem. Zaključujući od većeg ka manjem, od panislamističkog svjetskog, na islamističko omeđeno u prostoru, navedeni iskaz tim prije znači da i na tom užem prostoru i užoj masi muslimana, postoji obaveza integrisanja, njihovog okupljanja i jednom, kada su većina na tom prostoru, stvaranja islamskog poretka i države. A onda, sa druge strane, zaključujući od manjeg ka većem, tako stvorene muslimanske države imaju obavezu stvaranja raznih formi supranacionalnih (naddržavnih) struktura… i tako dalje i tome slično. Poslužili se jednom ili drugom metodom, krenuli ovim ili onim putem logičkog osvjetljavanja i tumačenja ideje, dolazimo na isto: ideja, (a ideja je misao, nakana, naum, gledište, praktični ili teorijski cilj, prauzrok stvari), okupljanja (čitati preseljenja) naroda, zamjene teritorija i etničke podjele prostora Republike Bosne i Hercegovine, gdje bi i muslimanski narod dobio svoj komad Bosne, znao šta je njegova, okupio se na tom prostoru, njih dva miliona ili koliko ih već ima, sredio stanje tj. napravio državu i općenito kako kaže Izetbegović, „radio svoja posla“, mada naizgled ipso facto stanje (proizvod činjeničnog stanja na terenu), zapravo je ta ideja eo ipso stanje, tj. prema svom unutarnjem sadržaju to je ideja komplementarna, odnosno dopunjuje se sa Izetbegovićevom (pan)islamističkom vizijom, i kao takva, u proizvedenoj situaciji (čitaj rat, narodna patnja i stradanje) nužno vodi eksponiranju (izražavanju, izlaganju, javnom očitanju).

Prema tome, paradoks – svjetska islamistička vizija, nasuprot naizgled iznuđenoj lokalističkoj islamističkoj pragmi (djelo, radnja, čin), samo je prividno paradoks, a zapravo je prećutni, podazumjevajući dio onog duhovnog stanja koje je kod Izetbegovića generiralo (proizvelo, uzrokovalo) sveislamistički pogled na svijet i društvo.

Prema našem, samo naizgled paradoksalnom razumjevanju, takvo viđenje rješenja historijski naslijeđenog etno pitanja u Bosni, dakle neki vid dogovorene podjele, uklapa se u sliku islamskog društva odnosno islamskog poretka kakvu je Izetbegović razvio u svojoj “Islamskoj Deklaraciji”. Bosansko muslimansko pitanje je u toj panislamističkoj slici parcijalno i minorno; čak se tvrdi, od suđenja Izetbegoviću i grupi 1983. godine pa naovamo, čitave ekipe intelektualaca i kvaziintelektualaca se ubiše dokazujući kako ta Deklaracija i ne odnosi na Bosnu i muslimane u Bosni, nego na islamski svijet i države u kojoj su muslimani apsolutna većina. Tako evo, i naučnik kalibra Noela Malcoma (Noel Malkom) npr., u svojoj poznatoj knjizi “Bosnia, a short history” (Macmillan London Ltd., 1994.; kod nas se knjiga pojavila pod naslovom „Povijest Bosne“, izdavači „Erasmus Gilda“ i „Novi Liber“, Zagreb, te „Dani“, Sarajevo, 1995.), koju piše i objavljuje u vrijeme agresije na Bosnu i Bošnjake, vjerovatno dijelom pod impresijom (utiskom) nepravde koja se čini zemlji i narodu, istupa sa tezom o  “Islamskoj Deklaraciji” kao knjižicu u kojoj su izložene opće teze o politici i islamu, usmjerene prema islamskom svijetu, a ne prema Bosni, koja se, kaže Malcom, čak i ne spominje u toj knjižici. Malcolm u petnaestom poglavlju, „Bosna i smrt Jugoslavije 1989.-1992.“, na str. 291-293, kratko analizira izetbegovićevu Deklaraciju i nalazi kako u cijelom pamfletu, ima tek jedno mjesto koje se može odnositi na politički status bosanskih muslimana; to je misao i rečenica: “Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete islamu i Muslimanima.”

Profesor Malcom Deklaraciju analizira iz striktno znanstvenog diskursa i pri tom lakonski, znači sa malo riječi, sažeto i jasno, ali u pristupu larpurlartistički (od franc. l'art pour l'art”, doslovno umjetnost radi umjetnosti, u širem smislu kada je nešto samo sebi svrha i ne treba objašnjenja); prema prof. Malcomu činjenica je da se Bosna ne spominje u spisu, prema tome, spis se ne odnosi na Bosnu, to bi bio profesorov zaključak. A i tamo gdje bi se eventualno tekst mogao u interpretaciji protegnuti na Bosnu, profesor Malcom ne vidi njen negativan sadržaj; naprotiv, manjinska islamska zajednica Bosne u većinskom neislamskom državnom okviru ima obavezu biti lojalna i dužna je izvršavati obaveze prema toj zajednici, „izuzev onih koje štete islamu i Muslimanima“.

Ali, muslimani i muslimansko pitanje u Bosni su dio slike muslimanskog svijeta Alije Izetbegovića, i iako je to pitanje u njegovoj općoj panislamističkoj slici marginalno, ono naravno, za bosanskog muslimana  Izetbegovića, nije i bez značaja. “Islamska Deklaracijai počinje rečenicom: Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda”; pod uslovom da je ono što nalazimo na na internetu preneseno izvorno (jer na internetu nalazimo verzije Deklaracije gdje se imenica musliman ispisuje sa malim početnim slovom, tako da ostaje nejasno koja je verzija originalna), ali pod uslovom da je verzija sa velikim M originalna, da li to velikoMonda znači da je Izetbegović ispisujući tekst misaono, makar kao projekcija u nekom budućem vremenu, involvirao i Bosnu i bosanske muslimane? Ako ne, zašto onda u konstrukciji uvodne rečenice, koja je moto cijelog rada, posebno naglašava islamizaciju Muslimana (veliko M), izdvojeno od muslimanskih naroda? Čak ako je ovdje u original upotrebljeno malo slovo u ispisivanju imenice musliman, naglašavanje islamizacije muslimana i muslimanskih naroda je pleonazam gdje je već u prvoj riječi sadržano značenje koje se ponavlja u drugoj i trećoj riječi. Jer čim kažete musliman mislite na osobu koja je islamizirana; ako nije, onda nije musliman. Takvu osobu možete samo doislamizirati tj. truditi se modelirati od nje muslimana po vašem ukusu, ali ne i islamizirati je jer je ta osoba već u islamu. A onda se postavlja pitanje čemu taj besmisao? Ako je već želio naglasiti da je riječ o islamizaciji muslimana u većinski islamskim državama, odnosno društvima, zašto nije kazao: Jedan program (do)islamizacije muslimana i muslimanskih društava ili država, pa da je ta distinkcija između muslimanskih i nemuslimanskih društava i država tj. onih na koje se odnosi i onih na koje se ne odnosi njegova Deklaracija u startu jasna? Zašto kada govori o stanju u muslimanskom svijetu koristi plural, pa piše u množini: Mi smo porobljeni, Mi smo neprosvijećeni, Mi smo siromašni, Mi smo podijeljena zajednica, koliko smo mi Muslimani, naši narodi nemaju školovane ljude… itd.? Plural je množina, znači u tom mnoštvu su i bosanski muslimani, jer ne može biti da su svi tu, a bosanski muslimani nisu. Znači i bosanski Muslimani su porobljeni, neprosvjećeni, siromašni, nemaju školovanje ljude… itd. Konačno, Izetbegović svoju Deklaraciju završava porukom „svim Muslimanima svijeta“, a valjda su i bosanski muslimani dio muslimanskog ummeta.

Profesor Malcom vjerovatno nije bio, a i gdje će kao Englez biti svjestan distinkcije i značaja upotrebe velikog i malog slova u ispisivanju zajedničke imenice musliman. Izetbegović međutim itekako jeste. Musliman nije osobno ime nego je zajednička imenica za veliki broj ljudi, pa se prema tome, shodno pravilima bosanskog jezika, ne piše velikim, nego se piše malim slovom. U pravopisu znaju griješiti i najobavješteniji, ali ovdje Izetbegović ne griješi, nego svjesno koristi veliko slovo umjesto malog. Da je to tako vidi se iz jedne epizode tokom suđenja 1983. g., gdje je upravo „Islamska Deklaracija“ bila glavna inkriminacija koja ga je na sud dovela. Evo tog kratkog dijaloga između zastupnice Tužbe, Edine Rešidović i optuženog Izetbegovića:

Tužiteljice Rešidović:

Koga ubrajate u onih sedamsto miliona muslimana u svijetu? Da li i mene ubrajate u taj islamski svijet?

Optuženi Izetbegović: 

-Ubrajam države gdje su muslimani većina stanovništva, od Maroka do Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, Vi ste možda Muslimanka sa velikim M.

Dakle Izetbegović ovdje pravi jasnu razliku između etničkog muslimanstva (kada se Musliman, kako su tada, u vrijeme tog suđenja još uvjek bili nominirani Bošnjaci, piše velikim slovom) i muslimanstva kao vjerske odrednice (kada se musliman ispisuje malim slovom). Termin etničko muslimanstvo je van racionalne pameti (za šta naravno nije kriv Izetbegović jer je to još jedna komunistička eufemistička izmišljotina kojom je maskiran stvarni sadržaj ideje o narodnoj emancipaciji bosanskih muslimana; no da sada ne ulazimo u ta razmatranja), ali, nije li ovo još jedna potvrda, direktno iz usta Izetbegovića da je njemu ta razlika bila savršeno jasna kao i zaključci koji se iz toga mogu izvlačiti.

Slijedom prednjeg, ako je, makar i u perspektivi, Izetbegović involvirao Bosnu u svoju islamističku viziju, a nama logika kazuje da jeste (vidimo to se može ne samo intelektualno argumentirati, nego to posredno potvrđuje i sam Izetbegović na procesu 1983. g.), onda su sva to silna umovanje kako nije, i kako ta Deklaracija nema dodirnih tačaka sa bosanskim muslimanima, zapravo ne samo alogična verbalna gimnastika, nego je to naprosto šašavo, jer je van racionalne pameti, kao kada bih za nekoga tvrdili da je go bio u vodi, a ostao suh. 

A ako je to tako, znači li onda to da su poruke Izetbegovićeve Deklaracije danas, 2015.-2016. godine, kada muslimani najvjerovatnije (jer evo rezultate Popisa stanovništva iz 2013., kriju kao zmija noge) jesu apsolutna većina u Bosni, znači li to da su onda te Izetbegovićeve poruke primjenljive na našu društvenu situaciju?

Zato je pogrešno, nije tačno i ne odgovara istini, zaključivati kako se Deklaracija ne odnosi na Bosnu i bosanske muslimane.

Tačno primjećuje profesor Malcom: Izetbegović polazi od dva osnovna elementa, islamskog društva i islamske vlasti. Islamska vlast se ne može uspostaviti ako nema islamskog društva; islamsko društvo čine većinski muslimani u društvu, i to muslimani deklarirani vjernici, a u Bosni, smatra profesor, opovragavajući tezu o Izetbegovićevom fundamentalizmu, nakon decenija komunističke vlasti, apsolutna većina Muslimana su sekularni. Islamsku vlast u takvom društvu moguće je uspostaviti samo odozgo, nametanjem, a Izetbegović je izričito protiv takve ideje. „Njegova je misao vodilja, da se islamsko društvo može stvoriti (u narodu koji je bar nominalno u većini muslimanski), samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja“, parafrazira profesor Malcom, Izetbegovića i njegovu Deklaraciju (str. 293).

Međutim, dugotrajni procesi završavaju stanjem kojemu se teži, pa tako i dugotrajan proces islamske vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja, nužno završava islamskim duhovnim preporodom, a to onda u kombinaciji sa većinskim stanjem muslimana u nekoj zajednici, u našem slučaju u Bosni, stvara pretpostavku sa islamsko društvo odnosno islamsku vlast u društvu, koja se opet prema Izetbegoviću, ne može osvojiti bez političke (islamske) revolucije.

Pravo govoreći, Izetbegovićeva Deklaracija je poput duhovnog švedskog stola: tu se može naći i izdvojiti kako zagovaranje obrazovne i vjersko-moralne, tako i zagovaranje političke revolucije. A politička revolucija je sila odnosno nasilje. Tako, u drugom odjeljku Deklaracije, Islamski poredak, tačke 10. i 11. Izetbegović navodi kako islamski preporod započinje obrazovanjem i moralno-vjerskim uvjeravanjem. „Naš put ne počinje osvajanjem vlasti nego osvajanjem ljudi“, piše Izetbegović. Ali samo rečenicu naprijed, Izetbegović piše da se islamski preporod „ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez političke revolucije“. A politička revolucija je, vrijedi to ponoviti, sila odnosno nasilje. Zagovarajući unutarnji džihad, Izetbegović polazi od Ku’ranske poruke: “Zaista, Allah neće izmijeniti ništa u (sudbini) jednog naroda, dok (se taj) narod ne izmijeni u svojoj biti” (Ku’ran, Poglavlje 13/12), pa u tom smislu piše da je  unutrašnji preporod pretpostavka svake izmjene i poboljšanja stanja jednog naroda (Odjeljak treći: Problemi islamskog poretka danas, Islamski preporod vjerska ili politička revolucija).

Drugim riječima kazano, i Izetbegović je tu jasan, vjerskomoralna obnova, ima prioritet, što uočava i prof. Malcom, ali to ne znači da se islamski poredak može ostvariti bez islamske revolucije i islamske vlasti, što izgleda prof. Malcom ne uviđa, ili radije, u svojoj dobronamjernosti, previđa. Piše Izetbegović:

Moramo dakle prvo biti propovjednici, a zatim vojnici. Naša sredstva su osobni primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila? Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prći preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtijeva podjednak stupanj psihološke i materijalne pripremljenosti. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti”.

Prema tome, u sadržaju Izetbegovićeve ideje islamskog društva, vlasti i poretka, jeste ne samo islamska edukacija i moralno uvjeravanje, nego je tu i sila (odnosno mi to razumijevamo nasilje, jer sila je legalna moć, a nasilje može biti legitimna sila, ali je u svakom slučaju je izvansistemska, dakle nelegalna moć, a to je ono na šta poziva Izetbegović razmišljajući o trenutku upotrebe sile u preuzimanju vlasti).

Dalje, kako smo već pokušali argumentirati, u sadržaju Izetbegovićeve ideje islamskog poretka jeste ideja okupljanja. Riječ je o brojevima i njihovoj veličini; tek sa okupljenim, brojčano većinskim muslimanima u nekoj zajednici, moguće je efikasno privođenje edukativnog pristupa i vjersko-moralne akcije njihovom cilju, a to je politička akcija odnosno islamska politička revolucija i preuzimanje vlasti. Jer, čim okupljeni muslimani predstavljaju većinu na nekom prostoru, u nekom društvu, njihova je obaveza uspostavljanje islamskog poretka.

U knjizi Seada Trhulja, „Mladi Muslimani”, citira se Izetbegović, gdje govoreći o mladomuslimanskim početcima, kaže: – Još prije formiranja udruženja, mi smo se sastali u kući Tarika Muftića i donijeli program pokreta Mladih Muslimana. Taj program je bio vrlo kratak, u njemu je bilo svega pet tačaka… Jedna od tih tačaka, dobro se sjećam, bila je da hodže ne mogu biti nosioci preporoda… A sjećam se da je jedna tačka govorila o jedinstvu muslimana čitavog svijeta, mislim je to bila tačka četiri. Tačka pet glasila je: Praktično ostvarenje islama, ispod teksta stajala je za nas jedna tajanstvena formula: nema komentara. Mi smo to uvijek iščitavali kao stvaranje jedne velike muslimanske države. Za nas je ta tačka značila upravo to. Dok su sve druge tačke uz sav princip imale i obrazloženje, duže ili kraće, ovdje je stajalo samo to: Praktično ostvarenje Islama i – nema komentara.

– Je li to, između ostalog, označilo i zahtjev za određenom disciplinom, za poslušnošću.

– Da. Ja znam da sam i ja tako razumio ovu petu tačku. Mi je nismo komentirali jer smo smatrali da je to na neki način tajna, zavjerenička tačka, da ona predstavlja nešto što ne bi bilo oportuno da se kaže u tom trenutku. Ja sam tu tačku uvijek tumačio kao zahtjev za  političkim ostvarenjem islama”.

Program koji u gornjoj izjavi spominje Izetbegović je brošura Emila Granova pod naslovom “Kako ćemo se boriti”. Izetbegovića ovdje odlično služi memorije. Tačka četiri i pet te brošure koja postaje Program “Mladih Muslimana” su upravo to o čemu govori Izetbegović; citat: “Ciljevi borbe, tačka 4. Političko i ekonomsko oslobađanje i ujedinjenje islamskog svijeta. Kada bude stvar duhovno i politički dozrela, dolazi političko i duhovno oslobađanje i ujedinjenje islamskog svijeta u jednu ogromnu državu ili savez država. Tačka 5. Uspostava islamskog poretka. Politička sloboda i vlast nam je najviše potrebna radi nesmetane uspostave islamskog poretka. Tek kada imamo političku vlast možemo nesmetano sprovesti sve odredbe Islama u islamskom društvu, javnom i privatnom životu, tek tada možemo nesmetano uspostaviti islamski duhovni i socijalni sistem”.

Tako je dakle razmišljao mladi Alija Izetbegović. Isti tok misli međutim, nalazimo i kod zrelog Izetbegovića, u njegovoj “Islamskoj Deklaraciji”, traktatu koji završava 1969.-1970. Deklaracijom se zapravo razvijaju programska načela Granovljeve brošure „kako ćemo se boriti“, tačke 4. i 5. Iako se kasnije, u pomenutom sudskom postupku iz 1983. g., branio kako je tekst Deklaracije analiza stanja muslimana u svijetu sa prijedlogom mjera kako to stanje mijenjati odnosno popraviti, i da kao takva Deklaracija nije usmjerena na Bosnu, ipak, za svakog onoga koji nastoji objektivno i sa odmakom iščitavati to štivo, nema sumnje da se isto odnosi i na bosanske muslimane. Naravno, da je Izetbegović izričito spomenuo Bosnu, bio bi smjesta uhapšen još 1970. g. kada štampa taj tekst. Otuda taj privid kako Bosne i bosanskih muslimana nema u njegovoj Deklaraciji, kako su to teze i opća mjesta teorijskog značaja i slično.

Islamistički vizionar Izetbegović je zapravo ovdje vrlo racionalan jer je svjestan političke stvarnosti i geopolitičkog okruženja Bosne i bosanskih muslimana; na više mjesta se može naći kako je on, iz vizure kraja 1960-tih i početka 1970-tih, kada piše (ili konačno redigira ideju islamskog društva i islamskog poretka) i objavljuje Deklaraciju, doživljavao Jugoslaviju i komunistički poredak, te kako mu se i jedno i drugo činilo stameno kao stijena i da će trajati ko zna još koliko dugo. Već iz tog razloga, Izetbegovićev prioritet nije konfrontacija sa jugoslavenskim komunističkim vlastima, rušenje komunizma i islamistička revolucija u Bosni, jer zato naprosto nema pretpostavki, niti ih je čak i on, sa bujnom maštom kakvu je već imao, mogao u tom vremenu zamisliti; konačno, komunisti su priznavajući Muslimanima narodnost, nesumnjivo stvorili pretpostavke za slobodniji rast muslimanske sveukupne, pa tako i narodne osvješćenosti, a to je prvi stepenik na putu, kako Izetbegović kaže „islamiziranja muslimana“. Stoga je Deklaracija i pisana tako da je zbilja duhovno, veoma  delikatno pozicionirati Bosnu i bosanske muslimane u njegovo panislamističko maštanje. Međutim, izvlačiti iz toga zaključak kako bosanskih muslimana uopće nema u njegovoj Deklaraciji, pogrešno je, iz razloga koje smo pokušali osvijetliti u ovome tekstu.

Rečenom valja dodati kako se politička situacija u Jugoslaviji tokom 1980-tih nepredvidljivo brzo i dramatično mijenja, a svaka analiza Izetbegovićeve politike i njegovog političkog legata mora ići paralelno sa tim promjenama. Jer jedno je iščitavati i razumijevati Izetbegovića prije iranske revolucije i jedno je slika Jugoslavije i Bosne 1983. godine, kada izetbegović i grupa tzv. „muslimanskih intelektualaca“, bivaju uhapšeni, suđeni i osuđeni, a druga je situacija 1988. godine, kada bivaju oslobođeni, izlaze u slobodu i zatiču jednu sasma drugačiju političku situaciji i duhovno stanje i u Bosni i u Jugoslaviji. U tom slijedu, politička situacija u godinama rata 1992.–1995. je opet sasma nešto treće. U međuvremenu uspješno provedena iranska revolucija, genocidna agresija na Bosnu i bosanske muslimane, planetarni odjek njihove tragedije, simpatije cijelog progresivnog svijeta i naročito islamskih zemalja, rivalitet koji se na toj osnovi razvija između Irana i Saudijske Arabije u težnji da pomognu i tako osvoje srca bosanskih muslimana…, sve to skupa, Izetbegoviću i njegovoj viziji islamskog društva, političkog islama i vlasti  u takvom društvu, otvara nove mogućnosti. On i njegova islamistička Stranka demokratske akcije, preplavljeni novcem, materijalnom i moralnom podrškom cijelog, a posebno islamskog svijeta, osvajaju podršku i među, inače politički vrlo podijeljenim bosanskim Muslimanima, a to je onda jedna sasma nova dimenzija u kojoj se imaju iščitavati i razumijevati zbivanja, Izetbegovićevo političko pozicioniranje i nastojanje u tim zbivanjima i svjedočenja s tim u vezi, poput naprijed pominjanog svjedočenja generala Halilovića.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s