ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA

 Piše: Nihad Filipović

 

12.

 

Od kraja „jugoslavenskih“ ratova 1990-tih do danas, u našem Regionu se pojavilo, pa slobodno se može kazati mnoštvo knjiga, nalaza istraživačkog novinarstva, a sa prodorom interneta zabilježeno je i mnoštvo nastupa i izjava ljudi koji su imali dodira sa Službom, koji su radili kao profesionalci za Službu ili su se bavili istraživanjem fenomena tajnih službi i politika koje su opsluživale. Pojavile su se i neke knjige, političke studije i nalazi istraživačkog novinarstva koje se fokusirane na raspad Jugoslavije i ulogom Službe u toj kriminalno-političkoj priči. A pojavili su se i autori sa knjigama koje se dotiču, u kojima se neposrednije zahvata ili nastoji osvjetliti uloga Alije Izetbegovića u tim zbivanjima. Specifično o Službi, eventualnoj vezi Alije Izetbegovića i ljudi iz njegovog najbližeg političkog okruženja sa Službom, i javnim očitanjima s tim u vezi ako je riječ, sve skupa, ni te izjave, ni nalazi istraživačkog novinarstva, ni tvrdnje i građa izožena u knjigama, sve to nikada nije, prvo demantirano od bilo koga, pa ni od ljudi koji se prozivaju, a drugo, nema ni govora o tome da je to ozbiljno analitički isprevrtano, podvrgnuto istrazi, sabiranju i obradi podataka. Preko takvih nalaza, izjava i faktografije se uglavnom prećutno prelazi, medijski se to zabilježi i sve se na tome i završava.

U principu, sve te knjige i javna očitanja koje su se pojavile iza jugoslavenskih ratova 1990-tih, a imaju za temu ili su u dodiru sa temom jugoslavenskih državnih tajnih službi i politika koje su te službe opsluživale, njenih agenta, saradnika i žrtva, a posebno knjige i javne istupe bivših profesionalni radnika Službe, sve to treba primate ne samo sa podrazumjevajućom kritičkom distancom, nego i sa nužnim oprezom, a u nekim slučajevima i sa dozom skepse. Uvjek naime valja voditi računa o tom, kako smo ga ranije u ovome tekstu označili, “čehoslovačkom sindromu”, sa jedne strane, dakle o mogućnosti da je ono što se u tim knjigama i nistupima izlaže već prošlo kroz sito Službe, a sa druge strane moguće je da se takvi uratci i takvi istupi javljaju kao nastavak rada Službe, samo u novom maskirnom odjelu. Neke od objavljenih knjiga na temu Službe i njenih saradnika, su i naglašeno politički agresivne i javljaju se više kao platforma za obračun sa političkim neistomišljenicima, nego kao ozbiljna studija o radu Službe, njenim metodama, organizaciji, kadrovima, saradnicima i žrtvama; npr. jedna od knjiga koje su se do sada pojavile na ovu temu jeste knjiga Marka Lopušine “Ubij bližnjeg svoja, jugoslovenska tajna policija 1945.-1992.” Međutim, tu knjigu, koja se može naći i čitati i putem internet, primamo s oprezom, jer se doima kao štivo pisano sa naglašeno prosrpske pozicije (što moguće i nije pretjerano za začuditi se jer Lopušina svoj rad posvećuje svom ocu, bivšem policajcu, kao i svim radnicima službe bezbijednosti – naravno, srpski ogranak). Dakle, iščitavajući tu knjigu, stiče se slijedeći utisak: da, jesu u SDB Jugoslavije dominirali srpski kadrovi, ali sve je to bila slovensko-hrvatska ujudurma gdje su slovenski, hrvatski i komunisti ostalih republika, preko, valjda ubačenih, srpskih kadrova u SDB, zapravo vodili rat protiv Srbije i srpskog naroda. A što se BiH tiče, nakon Brionskog plenuma i decentralizacije SDB Jugoslavije, prema Lopušini, Sarajevo i SDB BiH, vode špijunski i politički rat protiv Beograda i Srbije, a ni slučajno obrnuto, da bi, ne dao dragi Bog, Beograd i Srbija špijunirali i špijunski pripremali teren za političke obračune sa probosanskim kadrovima; i tako dalje i tome slično. Šteta. Jer je to vrlo informativno štivo sa obiljem imena i dubokim zahvatom u način rada Službe.

Realna sliku komunističke službe državne bezbjednosti međutim, steče se, koliko je to god moguće više, odstupanjem od političkog, a koncentriranjem isključivo na činjenično. Tek na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja moguće je ulaziti u političku analitiku- zašto, kako, da li je moralo tako… i slično. I jasno, na osnovu utvrđenih činjenica moguće je politički procjenjivati i čitaocima sugerirati određene zaključke. Činjenice su te koje kompromitiraju ili afirmiraju neku politiku, a obrnut pristup, gdje se činjenice prilagođavaju politici, da bi se neka politika ili aktuelno stanje političke svijesti odbranaški legitimiralo, toksičan je i vodi u pogrešne zaključke. Drugim riječima iz činjenica valja izvlačiti političke prosudbe, a ne činjenice prilagođavati svom političkom viđenju. Zato smo u desetom nastavku ovog rada i izdvojili i posebno se osvrnuli pa pisanje Munira Alibabića; jer njegova javna očitaje i knjige koje smo pomenuli čini se upravo idu tim putem: Alibabić oprezno, prilagođeno vremenu pojavljivanja njegovih knjiga i njegovoj procjeni šta može, a šta ne može saopćiti javnosti, iznosi neke činjenice, na osnovu činjenica sugerira svoj stav i mišljenje, ali upravo stoga što ne saopćava sve što zna, (a možda i ne vlada svim elemntima „slike“ koju nam oslikava), neinsistira, nego u konačnici ostavlja čitaocu da na osnovu onoga što im je saopćio, formira sopstveno viđenje.

Sa druge strane, regionalna i bh. javnost je suočena i sa nekim knjigama koje su čista faktrografija, ali za koje je u startu jasno da je ono što je u njima saopćeno javnosti, prethodno prošlo filter Službe. Primjera radi, iza rata pojavile su se i neke faktografske knjige koje je priredio Božo Vukšić (negdje na internet nalazimo da je koautor i Vice Vukojević), na istu temu, jugoslavenska tajna služba, njeni operativci i prognanici. To su knjige “Čuvari Jugoslavije” (tu se kao ime priređivača pojavljuje i Ivan Bešlić, ali svejedno, sam Bešlić se poziva na Vukšića kao “stručnog konsultanta”), te “Djelovodnik šefova bosanskohercegovačke UDB-e 1970.-1992.” (za koju osobno meni ostaje nejasno je li to jedna od knjiga iz trotomnog djela “Čuvari Jugoslavije” ili je separatno djelo): no svejedno, prema internet izvorima (gdje nalazimo dosta informacija o ovim knjigama) te su knige zapravo faktografija, kopije zapisnika jugoslavenske tajne službe sa imenima saradnika, doušnika i žrtava, progonjenih i osoba osumnjačenih za djelovanje s pozicije neprijateljske propaganda. Priređivač sigurno nije mogao doći do te građe, bez da mu je to omogućeno sa strane Službe. I jasno onda da je ono što je tu isneseno filtrirano, tj. neka su imena skinuta, a neka moguće i dodata.

Uostalom ko je Vukšić? Kada se malo pročačka njegova “lična karta”, dolazi se do interesantnih podataka; tako prema Božidara Spasića (i ovo se može kojekuda naći na internet – na youtube.com postoji čak vidio zapis o tome), a Spasić je, valja znati, bio šef operacija SDB Jugoslavije prema neprijateljskoj emigraciji; dakle prema izjavi Spasića, Vukšić je bio dupli agent: ustaški ekstrem i agent SDB Jugoslavije. On je svojevremeno, navodno izbjegavajući služenje vojnog roka (a zapravo sve je bilo u organizaciji SDB), pobjegao iz Splita u inozemstvo, u Njemačku, zajedno sa izvjesnom Dragicom Dujmović, novinarkom “Slobodne Dalmacije”, a tamo, da bi dobio njemačku vizu, deklarira se kao politički emigrant i priključuje se hrvatskoj ustaškoj emigraciji, sve vrijeme međutim radeći za SDB Jugoslavije. Nakon što mu je rečeno sa strane sumnjičavih ustaša da ga izvjesni Jusuf Tartar navodno tereti da je dupli agent, prema izjavi Spasića, Vukšić ubija nesretnog Tartara i tako u očima ustaške emigracije postaje dokazani ustaša. Zato je bio suđen u Njemačkoj, nakon čega mu je izrečena kazna doživotnog zatvora. Međutim, po sticanja nezavisnosti Hrvatske, Nijemci Vukšića, nakon izdržanih devet godina zatvora, puštaju i šalju u Hrvatsku. Nova hrvatska vlast, uz pomoć Njemačke, organizira sopstvenu službu državne siguirnosti, i to je razlog zašto Nijemci Vukšića puštaju iz zatvora, a hrvatske vlastri ga odmah zapošljavaju u Ministrstvu unutarnjih poslova, gdje je, prema Spasiću, “oprao arhivu”. Spasić smatra kako je Vukšić iz dokumentacije kojom je raspolagao izbacio 20 do 30% saradnika i to zato što su u međuvremeno prevrbovani i sada rade za hrvatsku sigurnosnu službu.

Spasić, što je posebno za nas zanimljivo, tvrdi da je u Zagreb preneseno dosta građe iz policijskih arhiva u Sarajevu, da je Sarajevo, “uvjek bilo predmet špijuniranja Zagreba i Beograda”, te dodaje: “Hrvati su to radili zbog Hercegovine, a ovi iz Beograda zbog Srba u BiH. Uvijek smo špijunirali jedne druge i praktično nije postojalo veliko međusobno povjerenje. Kad se radilo u emigraciji, radilo se timski, međutim, kada je bio u pitanju unutrašnji neprijatelj, stvari su izgledale sasvim drugačije. Uvijek se recimo postavljalo pitanje, da li je Vojislav Šešelj veći neprijatelj od Alije Izetbegovića. Ovdje u Beogradu se pitalo, zar je moguće da je Šešelj uhapšen zbog sedam strana teksta? Dok se u Bosni govorilo, zar je moguće da je Alija uhapšen zbog toga što je trebao putovati kod Homeinija? Dakle, dokumentacija o bh. saradnicima dugo se skupljala u Zagrebu. Dalje znam da je  za vrijeme rata veliki dio dokumentacije iz Sarajeva prebačen  u Mostar a potom u Zagreb.

Znači, presuđeni ubica Božo Vukšić, bivši dupli agent, Udbaš i ustaški ekstremist, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, biva pušten iz zatvora u Njemačkoj, hrvatska nova vlast ga zapošljava u Ministarstvu unutarnjih poslova, i onda takav čovjek dobiva zadatak da odradi posao, da tako kažemo, knjiške lustracije. Naravno da je on imao zadatak u startu selektirati šta će biti pušteno u javnost, šta će biti uništeno, šta dodato, šta falsificirano itd. I naravno da to nije mogao odraditi samostalno. Neko je to koordinirao, valjda onaj koji mu je i otvorio vrata i omogućio mu uposlenje u Ministarstvu, ili onaj kome je Vukšić hijerarhijski odgovarao… Dakle primjer „rehabilitiranog“ dvostrukog agenta Vukšića, jasno nam kazuje u kojoj mjeri valja biti oprezan kada su na djelu javna oglašavanja bivših agenata Službe; jer ma koliko to u Vukšićevom slučaju, bila najprije faktografija, bez nekog osobnog komentatorskog upuštanja u izloženu građu, i taj faktografski dio biva “opran” prije nego se pojavi u javnosti. Međutim, bez obzira na prednje ograde, korisno je da su se te knjige pojavile, jer omogućavaju sagledavanje dubine prodora Službe u društveno tkivo, što nam onda pomaže u formiranju pravilnije slike o kako kompleksnom fenomenu je tu riječ.

Za nas u Bosni, prednja izjava Spasića interesantna je iz još jednog aspekta: ta nam izjava otkriva kako su sve vrijeme komunizma u Jugoslaviji Beograd i Zagreb špijunirali Sarajevo i da je to nastavljeno i uoči i za vrijeme rata razvlačenjem arhivske građe iz Sarajeva, prema izjavi Spasića u Mostar, odnosno Zagreb (nema sumnje da je to išlo i prema Beogradu, samo što nam to Spasić nesaopćava). Pojava Vukšićevih faktografskih uradaka je potvrda Spasićevog kazivanja o razvlačenju dokumentacije bh. Službe uoči agresije na RBiH 1992. g., jer ono što Vukšić saopćava javnosti, a u vezi je sa Službom, njenim agentima, saradnicima i žrtvama u BiH, on sigurno najvećim dijelom saopćava na osnovu građe bh. Službe otuđene u arhive hrvatske policije.

Inače, Božidar Spasić je jedna od koloritnijih pojava postjugoslavenske agenturne scene. Mediji su ga puni, a on priča li ga priča. I mada ono što nam saopćava razumljivo valja kritički vagati i primate sa oprezom, ipak, on je čovjek koji je, zbog svog iskrenog jugoslavenskog opredjeljenja (pa i onda kada je bilo jasno da su svi jugoslavenski vozovi već odavno prošli kroz regionalnu historijsku stanicu), bio u sukobo sa politikom Slobodana Miloševića, bivao hapšen, da bi na kraju kao takav ostao i bez posla. Iz tog razloga, njegova priča je ipak vjerodostojnija nego priča nekih “rehabilitiranih” agenata koji su samo promjenili ćurak (turcizam u značenju kaput), pa su se od opsluživanja jugoslavenskih komunista, „prešaltali“ na opsluživanje antijugoslavenskih nacionalista. Znači u slučaju njegovog svjedočenja o Vukšiću, srpskom i hrvatskom špijuniranju Sarajeva i otuđenju građe bh. SDB u Zagreb, tu iz prve ruke, sa strane čovjeka koji zna, jer je bio u samom epicentre jugoslavenske SDB, i nema interesa da ovdje laže (uz to je i Srbin, ako je to već važno, a nije da nije), imamo svjedočenje koje do kraja razobličuje prosrpsko pisanje naprijed pomenutog Marka Lopušine u njegovoj knjizi “Ubij bližnjeg svog, jugoslavenska tajna policija 1945.-1992.”: velikosrpska komponenta Službe, i u vrijeme stabilnog i tvrdog jugoslavenskog komunizma, itekako špijunira Sarajevo i vodi rat protiv probosanskih kadrova. Tako da se ovo Spasićevo svjedočenje, i to je ono što mu dodatno daje na uvjerljivost, savršeno uklapa u historijsku potvrđenu etnonacionalističku srpsko-hrvatsku sliku i viđenje Bosne kao poligona srpsko-hrvatske diobe. Jer, retrospektivno posmatrano, valjada i posljednjoj budali je već jasno, kako je špijuniranje ovdje, u funkciji pripreme terena za ono što je uslijedilo hiljadu devetstotina devedesetih godina. Dakle, mir je, socijalizam je i komunisti su na vlasti, Jugoslavija je punom parom na pruzi bratsva i jedinstva, a paralelno traje nacionalistička podzrivost i srpsko-hrvatsko špijuniranje i mjerkanje Sarajeva i Bosne. Naravno, akcija izaziva reakciju, pa i sa druge strane, posebno u vremenu snažnije ukupne duhovne emancipacije bh. komunističke komponente, s početka hiljadu devetstotina sedamdesetih pa dalje, traje podozrivost i opreznost prema takvoj pritajenoj, ali svejedno uočenoj politici i namjerama Službi u Beogradu i Zagrebu. U tom kontekstu, bez obzira na „čehoslovački sindrom“, bilo bi stvarno interesantno, kada bi se kojim čudom sva preostala građa tih tajnih arhiva učinila dostupnom javnosti. Tek tada bi crno na bijelo vidjeli kako se organizirao i vodio specijalni rat protiv Bosne i Bošnjaka i to sve vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije, sve do posljednje faze hiljadu devetstotina osamdesetih i devedesetih, vidjelo bi se i ko je koga naoružavao, organizirao, kontrolirao, financijski, kadrovski, materijalno-tehnički podržavao, podsticao paravojne formacije u Hrvatskoj i Bosni, itd. Ma koliko se sakrivalo i dokazi uništavali i krivotvorili, ipak toliko je tog historijskog smrada da se sve ne može sakriti: uvjek bi ostao neki trag, nešto poput tanke vrpce koju potegnete, a čitav paket se u trenu raspakuje. Tek tada bi svjetlo istine osvjetlilo i kako su te paravojne jedinice regrutirane i ko ih je organizirao i kako su iz zatvora vađeni najteži kriminalci i okorjele ubojice radi popunjavanja tih jedinica za specijalne zadatke, i kako su zatim iste ubacivane u Bosnu i kako su tamo “branili” narod i borili se „za Jugoslaviju“ i kako se politički ubijalo, trgovalo i ratovalo drogom, švercovalo gorivom, cigaretama pa čak i naoružanjem. I onda bi se vidjelo jasno i ko je napadnut i ko se branio; valjda bi se onda konačno stvorila pretpostavka da se na temelju nepobitnih činjenica usvoji kao opće mjesto fakat da u srpsko-hrvatskom-bosanskom ratovanju jedino Bošnjaci, odnosno službena vlast u Sarajevu, nisu nikoga van svog teritorija podsticali, naoružavali, organizirali, ubacivali na teritorij susjednih zemlja, napadali itd.

Spasić takođe kaže kako je najveći dio arhivske građe Službe uništen 1991. godine, kada je započeo rat u Zalivu (napad SAD na Irak zbog agresije Iraka na Kuvajt). Kaže Spasić: Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka donio je tada naredbu da se uništi sva dokumentacija savezne Službe koju je imala o republikama i pokrajinama jer je došlo do invazije na Irak i postojao je strah da ne dodje do invazije na našu zemlju. SFRJ je tada bila u vrlo dobrim odnosima za Irakom, postojale su informacije da mi naoružavamo Irak, da su naši piloti i vojni instruktori tamo i tada je Buš senior zaprijetio da će se vrlo oštro obračunati sa svom logističkom podrškom Iraku. Sjećam se da je dokumentacija uništavana danima. Potom je pakovana u zelene platnene džakove koji su zapečaćeni odvezeni u fabriku hartije u Ostružnicu gdje su zapaljeni. Savezni SUP bio je zadužen da vodi evidenciju koliko kojih dokumenata je uništeno, svi su bili šifrovani. Sekretar savjeta koji je doneo odluku o uništenju arhive bio je baš čovjek iz Sarajeva Anđelko Maslić”.

Služba državne bezbednosti imala je posebno odeljenje za saradnju sa oslobodilačkim pokretima i stranim plaćenicima, koji su vodili borbu protiv “zapadnog imperijalizma”. Služba je radila na obučavanju palestinskih terorista u tajnom kampu u Jastrepcu, a danas je javna tajna kako je u tom kampu, hiljadu devetstotina sedamdesetih godina, boravio, faktički tu se skrivao, čuveni terorista, službeno agent istočnonjemačke tajne policije zvane Štazi, beskrupulozni ubica Karlos Ramirez Sančez, nadimak Iljič, Šakal itd. Naravno da su o tome postojali dokumenti u arhivu Službe i naravno da su oni bili kompromitirajući za jugoslavensku vladu, te ima logike da su se takvi dokumenti početkom devedesetih godina uništavali. Međutim, koja je to građa, na koji se period odnosi, šta je konkretno uništeno… itd., Spasić ne pominje, ali ipak značajno je da kaže kako je, prvo, naređeno “da se uništi sva dokumentacija savezne Službe, koju je imala o republikama i pokrajinama” i drugo, da je Savezni SUP (Sekreterijat unutrašnjih poslova) bio “zadužen da vodi evidenciju koliko kojih dokumenata je uništeno”.

Ovdje je za primjetiti: Spasić govori o građi savezne Službe koja se odnosila na republike i pokrajine; i govori o pedantno vođenenoj evidenciji građe koja je uništavana, pa ako je recimo u kontekstu predmeta našeg interesa, a to je politički identitet rahm. predsjednika Izetbegovića, uništena i građa o “Mladim muslimanima”, organizaciji kojoj je pripadao mladi Izetbegović i u okviru koje je formiran i jasno eksponiran (lat. u značenju izražen) njegov primarni politički interes, te smo se stoga u traganju za političkom lojalnošću rahm. predsjednika, nešto opširnije bavili i pisali o tome u prethodnim nastavcima ovog teksta, nastojeći osvjetliti njenu ideološku osnovu i programske ciljeve, onda bi dakle o tome, o tom uništenju građe tajne policije, trebala postojati evidencija. U kontekstu našeg interesa, ne bi to bio neki dokaz specifične težine, ali bi makar definitivno bilo zatvoreno pitanje oko te građe, ima li je još ili je nema. U svakom slučaju, jasno je kako postoje adrese na koje bi se znatiželni istraživač arhivske građe Službe mogao obratiti, kada bi takvo što društvena klima odnosno opće stanje svijesti u društvu dozvoljavalo. Onda bi i vrata na tim adresama bila otvorena za takve znatiželjnike, a društveno stanje svijesti i demokratski instituti kontrole unaprijed bi onemogućili manipuliranje takvom građom. Nažalost, nigdje na bivšim jugoslavenskim prostorima, pa ni u Republikama Sloveniji i Hrvatskoj koje su tome najbliže (obe su čak i primljene u Evropsku Zajednicu), sem formalno deklariranog evropejstva (preko forsiranog usvajanja odnosno prilagođavanja domaće legislative evropskim standardima), nije prethodno u društvu, dakle u narodu, zaista došlo do duhovnog preloma i prelaska sa matrica i obrazaca mišljenja i ponašanja karakterističnih za totalitarnu duhovnost, na evropsku pravno-pozitivističku i demokratsku matricu mišljenja i ponašanja. Bivši jugoslavenski region je još uvjek u duhovnoj tranziciji i to će stanje sigurno još potrajati. A dok traje takvo stanje arhivi bivše komunističke političke policije ostaju zatvoreni.

Spasićevo javno očitranje o srpsko-hrvatskom špijuniranju službenog Sarajeva za nas je interesantno i u kontekstu priče o Aliji izetbegoviću? Prvo, Izetbegović je i sam bio dio te agenturne priče, tj. kako smo to već pokušali u ovome tekstu skicirati, čovjek koji je dugo bio pod kontrolom velikosrpske komponente Službi u Beogradu i Srbiji (i prema Spasiću, Izetbegović je bio pod kontrolom Službe, ali ih je onda, u jednom trenutku iznenadio i oteo se kontroli; tv. emisija „Goli život“, 29.04.2014.). A drugo, Izetbegović je duboko bio svjestan ovog teškog historijskog nasljeđa Bosne i njenih ljudi, njenih složenih etničkih odnosa i pretenzija koje na njen prostor postoje; nakon hapšenja, u njegovom stanu, 1983. godine, gdje mu je tom prilikom, policija podmetnula neke ustaške novine, on piše izjavu i obraća se inspektoru Muniru Alibabiću, gdje se žali na takav postupak i kaže kako ni jedna činjenica u njegovom životu ne upućuje na to da je mogao biti simpatizer onoga što piše ustaška ili proustaška štampa, pa dodaje: “Naprotiv, sve činjenice govore protiv toga. Kao mladić sam malo strbovao, do prije petnaest godinana pisao sam se Srbinom (po narodnosti), sva moja porodica tradicionalno je srpska, strica su mi ubile ustaše,, dvojicu daidža (ujaka) moje djece ubile su ustaše, sam sam kao đak VII razreda guimnazije bio pretučen od ustaše Radoša, čitavu 1944. i period 1945. godine skrivao sam se i bježao od njih, moja djeca su vaspitana antiustaški, u mojoj kući se sa gnušanjem i prezirom spominjalo sve što je u vezi sa NDH jkednako kao i u vašoj kući…Nisam komunista, ali sam uvjek bio antifašista. Siguran sam da vam je ovo poznato“.(M. Alibabić „Deda, Dedo i Babo Bosnu KOS-ili“, str.33).

Ovdje ćemo najprije primijetiti kako Izetbegović pozivajući se na svoj antifašizam konspirativno i iz njemu poznatih razloga, uopće ne spominje svoje učešće u narodno-oslobodilačkoj borbi, period novembar 1994. do kraja rata, maj 1945. godine (što se danas može smatrati dokazanim, vidjeti peti nastavak ovog teksta; on samo na kraju žalbenog podneska oprezno kaže „siguran sam da vam je ovo (njegov antifašizam, op. NF) poznato“, očito ispipavajući šta i koliko SDB u Sarajevu zna s tim u vezi, jer je to linija koja njega direktno dovodi u vezu sa Udbom odnosno Kontraobavještajnom službom JNA); a nešto je „pobrkao“ i sa onih petnaest godina od kako se zadnji put izjasnio na popisu kao Srbin. Ali sve to u stranu, činjenica je, a to i iz ovakvih sitnih detalja spoznajemo, kako je Izetbegović bio duboko svjestan tog nazovimo ga jugoslavenskog i bh. srpsko-hrvatskog političkog faktora, njihovih nacionalističkih pretenzija na Bosnu i s tim u vezi špijuniranja, podmetanja itd.

Ima jedan citat Izetbegovićev koji se povlači kojekuda po internetu, i poteže se kao argument i sa strane onih koji nekritički podržavaju Izetbegovića, kao i sa strane onih koji ga difamiraju (od lat. defamare, klevetati, sramotiti, širiti glasine…); nigdje se pri tome na žalost ne navodi izvor tog citata. Sagledavajući Izetbegovićevu politiku i njene rezultate, vjerujemo da je ta izjava autentična, jer se javlja u korelaciji sa onim što je učinak te politike. Ta izjava glasi: “Bosna je komplicirana zemlja: tri religije, tri nacije i ostali. Nacionalizam je jak među sve tri nacije. Dvije od njih imaju puno rasizma, šovinizma, separatizma; i mi bi sada trebali da napravimo državu od svega toga”.

Na temelju takve svijesti Izetbegović je formirao svoje uvjerenje o nužnosti nekakvog izbalansiranog rješenja u Bosni koje bi se, u bilo kojoj varijanti, svodilo na neki vid podjele, administrativno-teritorijalne podjele unutar Bosne, ili pak u krajnjem, ako nema druge, konačne teritorijalne podjele države, gdje bi onda konačno i muslimanski narod dobio svoj dio Bosne. Kada se tačno formirala ova svijest kod Izetbegovića, kako se ta ideja u njegovoj svijesti razvijala, da li je to od početka bila ideja konačne podjele, gdje bi i eto i muslimani znali šta je njihovo, gdje bi bili većina, pa bi mogli urediti život samostalno i po svojim mjerilima, da li je u tom smislu Izetbegovićevo jugoslavenstvo na koje se on poziva u završnoj riječi na suđenju 1983. godine, gdje izjavljuje da je volio Jugoslaviju, „kao što se voli svoja zemlja“, da li je to bila njegova taktika, dok se strateški cilj nazire iz Mladomuslimanskih proklamacija i njegove „Islamske deklaracije“, kada je jugoslavenska tajna služba (odnosno njen dominirajući velikosrpske element), zapazila Izetbegovićeva politička shvaćanja kao potencijalno korisna u njihovim planovima, kakav vid kooperacije, podudarnosti u shvaćanjima i interesima je tu registriran… itd.? Na sva ova pitanja odgovori ostaju i dalje izvan činjenično dokazivog i u domeni intelektualnog zaključivanja. Stoga je sve ovo lako za upitati se i lako za kazati, a teže za dokazivati (i da se ne zavaravamo, prosječnom građaninu teže za razumjeti; intelektualna argumentacija zahtjeva određeni stepen šire obaviještenosti o predmetu interesa i sposobnost konzumiranja informacija u relacijama apstraktnog, a u prosjeku ljudi niti imaju taj dubinski uvid niti vladaju sposobnošću razmišljanja u relacijama apstraktnog). Pa ipak, koristeći se logikom zdravog razuma ponešto se i dokazivati može.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s