ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA

 

Piše: Nihad Filipović

 

11.

 

Pitanje trgovine drogom, pranja novca, putevi droge i ljudi Službe upetljani u te poslove, pored pitanja trgovine oružjem i tajnovitih i nikada do kraja razjašnjenih političkih ubistava (što je izgleda takođe jedan od momenata na koji u svojoj informaciji predsjedniku ukazuje Alibabić), najmisterioznije je pitanje sa kojim se susreće svaki onaj koji krene sa istraživanjem fenomena i načina djelovanja tajnih službi u BiH tokom rata. Tu je svakako ključni novac, odnosno njegovo pranje. Na djelu je čitava jedna konspirativna industrija gdje se ostvaruju dva cilja: na jednoj strani, kao kada se korov ubaci u zdrav zasad, podriva se humus (sociološka osnova) ciljane zajednice, a na drugoj strani, na lak i ekstremno profitabilan način stiče se brza zarada, koji se novac zatim plasira na različitim projektima financiranja aktivnosti tajnih službi, političkih partija i pokreta, ratova, revolucija, kontrarevolucija itd. Pitanje upletenosti tajnih službi i njenih agenata u trgovinu drogom nikada u postjugoslavenskom periodu nije regionalno temeljito ispitano, ali postoje ozbiljne indicije o upletenosti, neodgovorno bi bilo kazati cijelih službi, ali sasma sigurno dijelova službi i nekih ljudi u te nečasne poslove. Posebno je mračna i nejasna slika u vezi sa ovim pitanjem u Bosni i Hercegovini gdje uopće nema specijalizirane agencije koja bi se bavila suzbijanjem kriminalne trgovine drogom, a niti takve agencije postoje na entitetskim nivoima, te je sve prepušteno carinskoj službi, općinskoj i kantonalnoj policiji, koje prije svega kadrovski, a onda i u svakom drugom smislu nisu osposobljene za taj posao. Ako je takva situacija danas 2016. godine, onda nije teško domisliti kakva je situacija bila ranije, u ratu i godinama neposredno iza rata. U cijeloj toj priči posebno je misteriozno, faktički istini nedokučivo, toliko je malo i nimalo informacija o putevima droge kroz naš Region i BiH specifično, kao i o upletenosti stranih tajnih službi u nazovimo ga tajni rat drogom. Konsultirajući izvore na internetu, ipak nešto se o tom ratu drogom i putevima droge, u širim relacijama, znači Srednji istok, Evropa i dalje preko Atlantika do SAD, nešto se o tome i u tim relacijama i da saznati. Sjedinjene Američke Države preko svoje tajne službe prisutne su na terenu i vladaju određenim informacijama i spoznajama s tim u vezi, a povremeno nešto od toga procuri i do medija. Što se međutim bivšeg jugoslavenskog  prostora i posebno Bosne i Hercegovine tiče, tu je gotovo pa totalni informativni mrak: nema informacija, a ako neki slobodni strijelac ponešto i sazna ili nasluti (kao što je izgleda nešto otkrio ili naslutio Alibabić), sve se brzo zataška, poklopi autoritetom vlast tako da i dalje sve ostaje ovijeno tajnom koju je trenutno nemoguće probiti i doći do istine. Ipak zahvaljujući stranim izvorima informacija, prikupljajući građu za ispisivanje ovog teksta, naišao sam na neke informacije koje upućuju na iransku vezu u trgovini drogom koja se proteže od Afganistana pa preko Irana, Turske i našeg Regiona do Zapadne Evrope, Holandije i vjerovatno i dalje, preko okeana; zatim na tvrdnje o Aliji Izetbegoviću kao agentu iranske obavještajne službe koja ga je izdašno financijski podupirala. Prema jednom izvještaju američke obavještajne službe, koji je “procurio” do novinara Džejms Risena (James Risen), tvrdi se da je, doslovice, Izetbegović bio na “platnom spisku Irana” i da je Iran isfinancirao pobjedu Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije na izborima 1996. g. doznačivši mu u dvije torbe najmanje 500.000 dolara kao potpora u financiranju izborne kampanje; (vidjeti Gordon N. Barods, “World Affairs: Iran in the Balkans, a History and a Forecast”, 2013., balkaninside.com i “Al Kaida u BiH: Mit ili stvarna opasnost”, slobodnaevropa. org, 2007. g.; više o ovome: James Risen, “Iran Gave Bosnia Leader $500,000, CIA Alleges: Classified Report Says Izetbegovic Has Been ‘Co-opted,’ Contradicting U.S. Public Assertion of Rift,” Los Angeles Times, 31.12.1996. godine).

Napomena: Iransko društvo ima ogroman problem sa trgovinom i raširenom konzumacijom droge. Prema izjavi iranskog ministra unutrašnjih poslova Abdolreza Rahmani Fazlija iz 2014. godine, u Iranu je oko milion i tri stotine hiljada ovisnika o drogi, a čak šest miliona Iranaca je na ovaj ili onaj način afektirano problemom konzumacije odnosno trgovine drogom (globalpost.com, Amerika’s world news site, „Iran says  drugs seizures up over past year“, 18. mart 2014. godine). „U Teheranu droga ima kud god se okrenete. Na jednom popularnom okupljalištu u sjevernom dijelu grada, ispod jednog nadvožnjaka, konzumenti sa automobilima parkiranim u redove čekaju da budu usluženi. Prodavači trguju na parkiralištu sa osmatračima i osiguranjem oko njih“ (“Breaking bad in Teheran: how Iran got a taste for crystal meth“, The Guardian,13. 05. 2014. godine). Fazli i službeni Iran, naravno, optužuje Zapad za probleme koje imaju sa drogom, jedno, zbog pojačanje potražnje na tom tržištu, što onda povratno utiče ne povećanje proizvodnje u Afganistanu, a drugo, zbog sankcija koje je Zapad nametnuo Iranu pa nisu u mogućnosti nabaviti potrebnu opremu za borbu protiv trgovaca i proizvođača droge. U takvoj situaciji nije teško domisliti i iranska tajna služba „vraća udarac“, pa plasira dio zaplijenjene droge na tržište Zapada. Zapravo, Američka obavještajna služba vlada podatcima o upletenosti iranske Revolucionarne garde i nekih njenih visoko pozicioniranih funkcionera u, kako se to na Zapadu doživljava, iranski rat drogom protiv SAD i političkog zapada. Budući putevi afganistanske i iranske droge vode na zapad Evrope preko našeg Regiona i Bosne i Hercegovine specifično, onda se otkriće, nalaz ili spoznaja do koje je došao ili ono što je naslutio Alibabić (o čemu nam on međutim ne daje više informacija), nužno mora posmatrati u naznačenim širim relacijama puteva droge, koje relacije, vrlo je moguće, nama se čini čak izvjesno, podrazumjevaju iransku vezu i upletenost ili uvezanost domaćeg faktora u tu vezu.

Inače, veza Izetbegovića sa iranskim političkim i obavještajnim krugovima se proteže još od 1982. g. kada je preko iranskih veza u Jugoslaviji i Teufika Velagića i iranske Ambasade u Beču, Izetbegovićeva “Islamska deklaracija” proslijeđena iranskim relevantnim političkim kontaktima. Izetbegovića se snažno dojmio ajatolah Rusolah Homeini, njegov svjetonazor, iranska revolucija i Iran nakon revolucije 1978. na 1979. godinu; toliko snažno da je prema spostvenom priznanju koje je u istrazi 1983. g. dao Muniru Alibabiću u istrazi 1983., napisao poseban predgovor Deklaraciji koji je naslovio „Predgovor izdanju iz 1982. godine“. Tim predgovorom, impresioniran Homeinijem i pod dojmom uloge koju je klerikalni stalež odigrao u islamskom preporodu u Iranu, on je korigirao neke svoje ranije stavove o islamskoj ulemi. Homeinijeva politička filozofija može se svesti na dva ključna stava; prvi je antisekularizam: “Sva sekularna vlast, bez obzira u kojoj formi, djelo je Sotone i muslimani se moraju boriti da se ona zaustavi” (Angus Deming, “The Khomeini Enigma”, Newsweek, 31.12.1979. godina), a drugi je njegov panislamizam, što je našlo izraza u iranskom ustavu iz oktobra 1979. godine, gdje se u preambuli izjavljuje kako se tim ustavom “obezbjeđuje nastavak Revolucije u domovini i inozemstvu, a u članu 11 izričito stipulira kako svi muslimani čine (jesu) jedan narod. Dakle oba ta ključna stava Homeinijevog viđenja muslimana, politike i islama u politici potpuno su na liniji Izetbegovićevog razumijevanja muslimana, politike i islama kako je on to izrazio u “Islamskoj deklaraciji” iz 1970. g.

I onda takvom jednom Iranu i iranskom političkom vođstvu, iz srca Evrope, od jednog evropskog muslimana, u ruke dolazi uradak upravo usmjeren u tom antisekularističkom i panislamističkom smislu, koji je vidimo i znamo to, esencija, bit, osnova, osovina, ruda, temelj, kako god hoćete, kolektivnog političkog identiteta Irana nakon revolucije, i specifično ajatolaha Homeinija i cjelokupne islamističke revolucionarne avangarde Irana. Irancima se dopalo ono što su pročitali u Izetbegovićevoj Deklaraciji i od tada, traje taj iranski kontakt sa Izetbegovićem i njihova uzajamna politička ljubav, što se zatim razvija i održava i kroz 1990-te, traje tokom rata 1992.-1995., sve do 1996., kada nakon slučaja u Centru MUP BiH u Pogorelici, februar 1996. g. (upad snaga IFOR- Implementation Force u taj Centar u kojemu su djelovali iranski obavještajci i vojni i policijski instruktori), krajem iste te godine, Amerikancima pada mrak na oči, odustaju od prećutnog toleriranja Izetbegovićeve političke ljubavi sa iranskom tajnom službom i kao američki uslov za otpočinjanje 100 miliona dolara vrijednog plana naoružavanja i obuke oružanih snaga BiH, nazvanog “Opremi i obuči” (koji je plan za jedan od ciljeva imao upravo potiskivanje i smanjenje iranskog uticaja u BiH), zahtjevaju smjenu nekih proiranskih kadrova u sistemu bezbjednosti. 

Priča o iranskom uticaju u BiH i vezi Izetbegovića sa iranskim političkim i obavještajnim vrhom mogla bi se nastaviti i argumentirano razvijati i dalje, od Izetbegovićevih učestalih putovanja u Iran pa do uloge koju je Iran imao u naoružavanju Armije BiH (za koju, da se razumijemo, Bosna, Bosanci i Bošnjaci specifično, i pored svega nepoželjnog vezanog uz obavještajne aktivnosti, duguju Iranu iskrenu i najdublju zahvalnost; ali je već naznačeno, dovoljno da se stekne slika o kako dubokoj uvezanosti dvaju islamistički politika je ovdje riječ.

Napomena: Radi pravilnijeg sagledavanja i procjene cjelokupne situacije s tim u vezi, ovdje međutim valja znati dvije stvari, i to, prvo: iranska vojna pomoć bila je moguće samo uz prećutnu saglasnost i faktički američki mig predsjedniku Tuđmanu i Hrvatskoj kao tranzitnoj državi da se krene u taj projekt pošto SAD zbog UN embargo na oružje nije bila neposredno spremna angažirati se u tom smislu. Ipak, administracija predsjednika Clintona, nakon što je sve vrijeme odbijala čak i inicijative sopstvene tajne službe da se neposrednije angažira u dostavi oružja bosanskoj vladi, procjenjujući da, ako je uvjet da bi se osigurao opstanak Bosne i naroda Bošnjaka, kršenje UN embarga na dostavu oružja vladi u Sarajevu, onda je za američku administraciju oportunije da embargo prekrši Iran nego SAD, na temelju takve procjene američka diplomatija prećutno daje saglasnost predsjedniku Tuđmanu i faktički Iranu, da se krene u posao doturanja naoružanja Armiji BiH. Posao međutim nije prošao i bez neposrednijeg uključivanja SAD. Prema tvrdnji njemačkog publiciste Juergena Elsassera, posredovanjem tvrtke Military Professional Resources koja je u tom smislu zaključila ugovor sa Pentagonom, avionima iz Zagreba dio te pomoći iz Irana i drugih islamskih zemalja, dopreman je u američku bazu u Tuzlu i otuda distribuiran Armiji BiH; (vidjeti – “Al Kaida u BiH: Mit ili stvarna opasnost”, slobodnaevropa. org, 2007. godina). Hrvatski interes u cijeloj ovoj priči je zadovoljen sporazumom sa Iranom o zadržavanju dijela pošiljki za hrvatsku vojsku koja se pripremala za oslobađanje Istočne Slavonije i Kninske Krajine. I drugo moment koji ovdje valja znati: Saudijska Arabija i Turska bili voljni ukloniti se između Irana i Bosne, pomoći isporukom oružja i tako potisnuti Iran i njihov uticaj na Izetbegovića, ali to kod Izetbegovića nije prolazilo. Sve do slučaja Pogorelica 1996. i američkog odlučnog insistiranja na prekidanju iranske veze, Izetbegović ostaje uporan u oslanjanju na Iran. Nakon toga, teška srca (Izetbegović je upravo u to vrijeme doživio srčani udar, poslije čega njegovo zdravlje rapidno kreće silaznom putanjom), htio-nehtio, Izetbegović se pragmatski izravnije oslanja odnosno, preciznije kazano, slijedi miris novca i diktat neuporedivo moćnijih SAD; uostalom ovo je i tipično za Izetbegovičevo političko ponašanje: on je sve vrijeme svoje političke putanje, što bi se kazalo, svoja uvjerenja za sebe zadržavao i potiho ih nastojao provoditi, ali je i uvijek, „vezao konja đe gazda kaže“.

U svjetlu priče o elementima političkog portreta Alije Izetbegovića, za nas je iranska veza značajna, jer i to je detalj koji nas upućuje na pravu adresu u traganju za onim što je  sam duhovni epicentre političke lojalnosti Alije Izetbegovića. Već smo u  četvrtom nastavku ovog rada povukli nekoliko paralela u političkoj putanji i sudbini J.B. Tita i Alije Izetbegovića. Evo još jedne. Gdje je komunista J.B. Tito (i to tih godina itekako, nazovimo to pankomunista; internacionalizam je uostalom u osnovi komunističke ideje), gdje je dakle Tito, u godinama ilegalnog rada, a i kasnije, sve do Informbirovske “porodične svađe” 1948. g., gdje je putovao, na koga se oslanjao i od koga je tražio i očekivao podršku i zaštitu? Odgovor je: naravno Moskva i Sovjetski Savez kao ideološki centar ideje pri kojoj je počivala politička lojalnost komuniste J.B.Tita. A gdje putuje, i prije, u godinama „ilegalnog rada“ i kasnije, kada dospijeva u vrh vlasti, na koga se oslanja i od koga traži i očekuje podršku i zaštitu (pan)islamista Alija Izetbegović? Odgovor je: naravno Teheran i Islamska Republika Iran, kao ideološki centar ideje pri kojoj je počivala politička lojalnost (pan)islamiste Alije Izetbegovića. Izetbegović, i najuže političko jezgro vladajuće Stranke demokratske akcije oko Izetbegovića, su bili fascinirani iranskom islamskom revolucijom. Iranska revolucija ajatolaha Homeinija iz 1977. na 1979. godinu, ideološka osnova na kojoj je provedena i onaj društveni ustroj koji je nakon toga u Iranu uspostavljen kao vladajući odnos, jeste transparentna, in vivo (lat. u značenju u živo) interpretacija Izetbegovićevih političkih snova i ideala izraženih u njegovoj “Islamskoj deklaraciji” iz 1970. g.

 

 2016-04-15_0802

Carevo novo ruho; iranska revolucija, 1977.-1979. kao bh. paradigma  (primjer za ugled) 

 Ko god pažljivo pročita Izetbegovićevu „Islamsku deklaraciju“ zapaža da on preferira radikalniji Pakistan (prva ikada u svijetu osnovana islamska republika, godina 1956.) u odnosu na znatno umjereniju, sekularnu Republiku Tursku, za koju Izetbegović ima samo riječi kritike. Iran nakon islamske revolucije, u tom je smislu još radikalniji i sa komponentom približavanja sunitskog i šiitskog islama još bliži Izetbegovićevom srcu i otuda ide prvo duhovna, a onda, nakon uspostavljanja veza preko Behmena i iranske Ambasade u Beogradu i Beču i konkretna saradnička linija i veza sada već ocvalih i zrelih Mladobosanaca Izetbegovića, Behmena, Čengića, Bičakčića, junoše Latića…, plus saradnička potporna mreža njima pridošlih ljudi spremnih služiti svakoj vlasti, među njima neki provjereno Kosovci, poput Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Rasima Delića ili već pominjanog beskrupuloznog oportuniste i kriminalca Bakira Alispahić npr. i njima sličnih.

Ali da zaključimo dio koji se odnosi na Alibabića: mada ostaje nejasno (jer nam on to ne saopćava) u kojoj je mjeri on doista bio svjestan iranske veze u cijeloj toj priči, ipak ono što je otkrio o prodoru stranih obavještajnih službi u bosanski sistem bezbjednosti, ono što je znao o političkim ubistvima i nestanku nekih ljudi plus trag koji je otkrio o putevima droge i nekim bosanskim funkcionerima umiješanim u te prljave poslove, i način na koji je nakon toga hitno ukonjen iz službe, odnosno smijenjen sa funkcije načelnika Centra službi bezbjednosti Sarajevo, ukazuje na elemente vrlo izvjesne debele istine u cijeloj toj zavjereničkoj, prljavoj i misterioznoj priči o političkim ubistvima, drogi, novcu, tajnim službama i političkim interesima koji se dodiruju, sučeljavaju, prepliću i konfrontiraju u Bosni nakon “demokratske revolucije” i prvih “slobodnih” izbora 1990. godine.

Interesantno je, ali iranska veza i uticaj Irana na Izetbegovićevu politiku i bosanske (ne)prilike i pored očitih “znakova pored puta” pa i dokaza u tom pravcu, konstantno se previđa i sa strane najžešćih kritičara Alije Izetbegovića i njegove politike. Kod takvih prevladava teza da je Izetbegović bio politički, (a medijskim spinovanjem javnost se navodi na misao i nacionalni), Srbin, da je privid Muslimanije za koju se navodno borio samo to, tj. privid, politička magla i varka dok je stvarni epicentar njegove političke lojalnosti zapravo nacionalno srpstvo i rad protiv stvarnih interesa bosanskih muslimana, a za proširenu srpsku nacionalnu državu; dakle, likvidacija bosanske republike i kreacija Velike Srbije što je navodno krajnji cilj njegove politike. Dobar dio te priče je politički marketing, u osnovi politički trač, jer nema dokaza npr. da Izetbegović nije bio musliman, ili da je srpska nacionalna država u centru njegove političke lojalnosti, kako mu se između ostalog pakuje. Ima znakova, vrlo snažnih indicija, čak i dokaza, da je bio u nekoj vrsti odnosa ili veze sa velikosrpskom politikom, jer se zbilja, kroz cijeli slijed zbivanja, od uspona na vlast pa dalje, može se kazati gotovo do silaska sa pozicija vlasti i moći, javlja više kao partner velikosrpskoj politici u Bosni, nego kao istinski protivnik te politike i beskompromisni borac za interese Bosne i njenih ljudi. Izvlačiti iz toga zaključak međutim da nije bio musliman (on, koga Saudijska Arabija, u jeku rata u Bosni, odlikuje za doprinos koji je dao u bobi za islam) i da je radio prvenstveno vođen interesima velikosrpskog nacionalizma, pa to je ništa drugo do radikalna politička fikcija i ja sam je uvijek takvom doživljavao; fikcija je ovdje naracija ili pretpostavka čija se nevjerovatnost uviđa, ali je važna kao pomoć u pravilnom sagledavanju predmeta naracije. Uostalom ko bi zaista dokazao da Alija Izetbegović nije bio musliman, zasigurno bi žaslužio priznanje i nagradu ravnu onoj koju je Izetbegoviću dodijelila Saudijska Arabija za doprinos jačanju islama u svijetu.

Alija Izetbegović je naravno bio musliman i to svjedoči čitav njegov život. Za islam i svoja islamistička uvjerenja on je bio spreman žrtvovati i osobnu slobodu. U završnoj riječi na Sarajevskom procesu on izjavljuje:- Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i me za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju, za sve ono za što je, po mom uvjerenju, bilo vrijedno živjeti.

Nema čvrste faktografije ni u potpori teze o Izetbegovićevom etničkom osjećanju srpstvu. Da je bio saradnik, da je bio informator, da je bio agent Službe u Beogradu, to je izvjesno; da je međutim sve što je u politici odrađivao radio najprije kao Srbin, to je nategnuta propagandna politička teza. Njegovo srpsko očitanje čak i na popisu iz 1971. godine, kada je postojala mogućnost muslimanskog očitanja (narodnog, etničkog i nacionalnog, jer se to kod nas nikada nije precizno definiralo i razumijevalo kao separatno nego je uvijek doživljavano kao jedno), prema našem razumijevanju više je inercija čovjeka koji nema razvijen poseban etnički i nacionalni osjećaj, nego što je izričito etničko ili nacionalno očitanje. Dakako da je tada mogao deklarirati se Muslimanom, ako je već muslimanstvo u centru njegove duhovnosti, ali u tome što nije tako optirao moguće je nalaziti i elemente, za Izetbegovića, pokazaće se naročito kasnije u njegovom političkom radu, tipičnog kameleonskog ponašanja i lukave strategije za koju je bio vrlo nadaren. On je tih godina, to se danas može smatrati dokazanim, on je dakle tih godina pod paskom (pažnja, briga, staranje o kome), kontrolom i da tako kažemo kišobranom Službi u Beogradu i Srbiji, pa se srpsko narodno očitanje može razumijevati i kao zametanje tragova i deklaracija lojalnosti Službi. A Srbin. Hrvat, ovaj ili onaj u etničkom i nacionalnom smislu, za anacionalnog Izetbegovića je bilo: ha pilav, ha talašika; njemu svejedno. Sem toga, politički identitet se definira ne samo u odnosu na ono što osjećaš nego i u odnosu na druge političke identitete. U tom smislu Izetbegović je bio blizak, jako blizak srpstvu: politički ciljevi su im bili paralelni, interesno su se približavali i dodirivali i to je linija na kojoj valja, po našem mišljenju, iščitavati politiku Alije Izetbegovića. On je mogao biti komforan i u nacionalnom srpstvu ili hrvatstvu, samo mu ne dirajte njegovo muslimansko osjećanje. A prema onome što bih naznačili kao porodična tradicija Izetbegovića (Alija je rođen u B. Šamcu, ali je tek prva generacija njegovog ogranka Izetbegovića – Bosanaca) on jeste bio blizak srpstvu. U tom smislu kvalificirati ga kao političkog Srbina i nije pogrešno, jer zbillja njegova politika etnički podijeljene, a kokano (u značenju kao, k’o biva, k'o đoja) cjelovite Bosne, bila je poput nabačenog voleja velikosrpskim državnim planovima.

Naravno da je Izetbegović kakvog prepoznajemo i u našem radu, anacionalan i sa infantilnim političkim idejama, realistično gledano apsolutno neostvarivim u balkanskom i evropskom okruženju (i što je vrlo važno, rano, još 1945./1946. g., on je kao takav prepoznat sa strane velikosrpskog Udbaškog elementa), naravno kažem, da se on takav i sa takvim idejama uklapao u dugoročnije projekcije velikosrpskog nacionalizma. Ljudi se varaju, a mnogi čak i obavještani previđaju, žilavost i samoživost velikosrpskog (i velikohrvatskog, da ne bude zabune) nacionalizma, koji traje i za vrijeme tvrdog titoizma i bratstvojedinstvujušćeg jugoslavenskog komunizma. I ne samo da traje, nego je infiltriran u komunističku nomenklaturu i tu pritajen vreba i očekuje historijsko postjugoslavensko vrijeme, za koje svi, od Slovenaca do Crnogoraca (koji to znaju preko velikosrpskog faktora), vjerujemo čak i Makedonaca koji su u pubertetskom vremenu nacionalnog osvješćavanja, ali eto i oni znaju; svi dakle znaju da postjugoslavensko vrijeme historijski neminovno kuca na vrata. Svi znaju, samo “veliki” muslimanski intelektualci tj. anacionalistička, klerikalna i naglašeno islamistička frakcija koja na čelu sa Izetbegovićem u konačnici osvaja srca bosanskih Muslimana i postaje vodeća politička organizacija tog naroda početkom 1990-tih, samo eto oni kao biva perjanica narodne kolektivne pameti, nisu svjesni i nemaju to osjećanje, makar u pričuvi (rezervi) kao alternativna svijest o mogućem ograničenom trajanju Jugoslavije i pitanjima koja će se otvoriti nakon mogućeg ili tada već izvjesnog, jugoslavenskog potrošenog roka trajanja. U tom svjetlu treba sagledavati velikosrpski interes za jednom detektiranog Izetbegovića, njegovo vrbovanje (najvjerovatnije prećutno, bez pisanog traga, kao neka vrsta podrazumijevajuće interesne političke saglasnosti) i zamrzavanje ili održavanje politički svježim, u nekom imaginarnom političkom frižideru, gdje zajedno iščekuje vremena kada će biti upotrebljen. To vrijeme otpočinje još i prije, a ubrzanje dobiva nakon Titove smrti. Tada se, slijedom historijski poznatih zbivanja, na velikoj političkoj sceni pojavljuje Alija Izetbegović i njegova kamuflirana demokratska i kokano građanska politička stranka, a zapravo islamistički pokret u perfektnoj koordinaciji sa interesima velikosrpskog nacionalizma. Rat koji nakon toga slijedi u BiH, žali Bože žrtava i narodne patnje, ali taj je rat bio najprije historijska farsa, geostrategijska igra tzv. realpolitika preseljenja naroda i uspostavljanja dogovorenih tzv. prirodnih državnih granica, uz podršku obavještajnih službi u opsluživanju tih i takvih politika. Alija Izetbegović je po našem uvjerenju, bio dio te geostrategijske igre ljudima, narodima i njihovim sudbinama.

Kao što je u ideološkom smislu bio blizak Iranu Ajatolaha Homeinija, pa je na toj osnovi ostvario savez i podršku iranskog faktora, tako su se njegove ideje, njegovo razumijevanje konačnog rješenja muslimanskog pitanja u BiH i Jugoslaviji, našle u dodiru sa idejama velikosrpskog nacionalizma o konačnom rješenju tzv. srpskog pitanja. Druga je stvar što su ovo “konačno”, velikosrpski nacionalisti, da se poslužimo Alibabićevim konspirativnim riječnikom, razne Dede (Dobrica Ćosić), Kasapini (Slobodan Milošević), Vojke (Vojislav Šešelj), Monstrumi (Radovan Karadžić) i brojni ostali slični, uvijek iščitavali kao postjugoslavensko rješenje, a Izetbegović i njegova ocvala klika Mladomuslimanskih visibaba potpomognuta novopridošlim političkim, Kosovskim i Udbaškim hijenama, za osobni interes spremnih i sopstvenu majku prodati, dugo svako rješenje za bosanske (i sandžačke) muslimane, sagledavaju u jugoslavenskom okviru (uz priželjkivanu nekakvu muslimansku ko'biva autonomiju). Međutim, tu, u tom dodiru, moguće je, i po našem uvjerenju ispravno je, iščitavati komplementarnost velikosrpske politike i politike Alije Izetbegovića u postupku disolucije zajedničke jugoslavenske države muslimanskog i srpskog naroda.

Što se pak iranske veze tiče, ta je veza, to smo kratko i informativno pokušali ilustrirati u desetom nastavku našeg rada, prirodan slijed ideološke bliskosti, čak duhovne jednoznačnosti Izetbegovićevih i Homeinijevih političkih ideala i stvarnosti realnog života koji živi Iran nakon revolucije 1978.-1979. godine. Ta se veza može smatrati definitivno dokazanom. Na kraju krajeva, vidjeli smo Izetbegović je “uhvaćen” in flagrante (lat. na djelu) gdje od Irana prima novac u potporu svoje i izborne kampanje svoje političke stranke 1996. godine. U svakoj uređenoj i demokratskoj državi akcenat je, među ostalim, na transparentnosti puteva novca, a svako strano financiranje u izbornoj političkoj kampanji je s onu stranu zakona i prema tome kažnjivo. Jer novac se nikada ne daje na lijepe oči. Tu se uvijek podrazumijeva obostrani interes partnera u razmjeni.

A koji je to interes postrevolucionarnog Irana u Bosni turbulentnih hiljadu devestotina devedesetih?

                     

 2016-04-15_0800

Šiitski mezheb – bosansko ukorjenjivanje; fotografije i komentar između, preuzeto sa sandžakpress.net, članak:  “Treba li nam se desiti Sudan, pa  da shvatimo ozbiljnost šiitskih prozelitističkih namjera u BiH“.

Odgovor na to pitanje već je skiciran u desetom nastavku ovoga teksta, a svodi se na  ideološku bliskost, čiji bitan sadržaj čine antisekularizam, panislamizam sa izmiriteljskom sunitsko-šijitskom prozelitističkom komponentom, plus političkog islama kao idealna (božanska) forma organizacije društva. Poput Saudijske Arabije, Iran ima pretenzije i vidi se liderom u islamskom svijetu. Saudijska feudalna despotija njima nije trn u oku zbog dogmatskih teoloških razlika između suni i šia muslimana i načina na koji jedni odnosno drugi prakticiraju istu vjeru, nego u saudijskoj dinastiji i režimu, Iran vide antislamski proamerički pudlica režim otuđen od islama i stvarnih interesa muslimana. A što se Bosne tiče, ideološko razumijevanje sa Izetbegovićem i muslimani Bosne, bili su idealna prilika i platforma za prodor iranskih interesa u taj dio Evrope. Plus, Iran je, uostalom najvećim dijelom pravilno, rat u Bosni doživljavao kao pogrom na muslimane, kao križarsku težnju za iskorjenjivanjem jednog malog, nenaoružanog i za rat nespremnog muslimanskog naroda na koji se digla ne samo pravoslavna četnička kama, nego i cijela diplomatska kuka i motika križarske Evrope potpomognuta Velikim prekookeanskim Satanom. Na ovoj osnovi dolazi do razvijanja kontakata Izetbegovića i iranskog političkog vrha što izbijanjem i razvojem agresije na Republiku BiH i bosanske muslimane dobiva na ubrzanju, a eskalira od 1994. godine. Smatra se da je kanalima otvorenim za dotok oružja od maja 1994. do januara 1996. u BiH, osim 14.000 tona naoružanja, vrijednog između 100 i 200 miliona dolara, ušlo i preko 400 pasderana (pripadnici elitne iranske Revolucionarne garde) i pripadnika iranskog Ministarstva za obavještajnu djelatnost i nacionalnu sigurnost, VEVAK, faktički iranska tajna služba).

Dalji razvoj događaja s tim u vezi smo već kratko opisali. Nakon afere Pogorelica, slabi direktan politički uticaj Irana na bosanske prilike i neprilike, ali se jako iransko prisustvo i dalje osjeti u Bosni. Iran je naime, ne samo u užem političkom smislu, nego i u širem kulturološkom smislu, gdje za nas naročito interesantna i važna šiitska komponenta i njihova interpretacija vjere islama, preko različitih humanitarnih organizacija, edukativnih institute, kulturnih centara, izdavačkih kuća i slično prodro u, da tako kažemo, bosansko tlo, primio se i preko istih širi se i nailazi na pristalice poruka koje se otuda iz tih centara plasiraju. Šta u tom smislu budućnost nosi Bosni i bosanskim muslimanima otvoreno je pitanje? Jer doista, mada u svom revolucionarnom sveislamističkom zanosu, iranska revolucionarna (politička) avangarda umanjuje razlike između šijitskog i sunitskog mezheba (način prakticiranja vjere), a naglašavaju potrebu jedinstva svih muslimana svijeta, koji su jedan narod i jedna vjera, objektivno te razlike postoje, a onako kako se doživljavaju među muslimanima, posebno onim radikalnim koji uvijek nalaze načina da budu najglasniji i naturaju svoje mišljenje i viđenje (a i jedni i drugi, i radikalne sunije tzv. vehabije i radikalne šije, koji se mrze do nepodnošljivosti, prisutni su i aktivni su u Bosni); dakle u takvoj situaciji i takvim prilikama, nema garancije da se i Bosna i posebno Islamska zajednica u BiH, u budućnosti, neće suočiti sa teškim iskušenjima u tom smislu. To se zapravo već i osjeti na terenu gdje se već osnivaju kojekakvi separatni džemati i otkazuje se poslušnost IZBiH. S tim u vezi oglasio se i rejsul-ulema mr Husejn efendija Kavazović, u jednom od svojih saopćenja, naglasivši da IZ neće trpjeti aktivnosti stranih organizacija koje „podstiču sumnju u islamsku tradiciju Bošnjaka i institucije Islamske zajednice“ i da će, ukoliko se nastavi odbacivanje njenih uputa u tom pravcu, Islamska Zajednica BiH biti primorana preispitati „nastavak i oblike saradnje sa svima koji ignoriraju bošnjačku islamsku tradiciju i jedinstvo muslimana“; (citirano prema sandžakpress.net, članak pod naslovom „Treba li nam se desiti Sudan pa da shvatimo ozbiljnost šijiskih prozelitističkih namjera u BiH“, 12.03.2015. godine). 

Dakle reis Kavazović, želi situaciju prikazati kao da je pod kontrolom, ali je to ono što bi se najbolje dalo izraziti frazom frazom iz engleskog jezika – damage control situation (situacija gdje se već pričinjena šteta kao drži pod kontrolom); prodorom radikalnih, bilo suni bilo šija ekstrema, šteta je dakle već u startu pričinjena. Njihov prodor je bio moguć u novostvorenoj političkoj situaciji nastaloj dolaskom Izetbegovića, njegovih ljudi i politike koju su zagovarali na vlast. Način na koji je to odrađeno u skladu je sa Izetbegovićevim razumijevanjem slobode i istine, a vjerovatno je dijelom i cjena ljubavi i političke trgovine u koju se upustio ulazeći pod iranski politički i agenturni kišobran. Taj prodor je izvršen pod plaštom otvorenosti, demokratizacije odnosa u bh. društvu i slobode ispovijedanja vjere za sve, pa i za tradicionalne i tzv. nove muslimane. Naravno, sloboda je apsolutna ili nije sloboda. Ograničena sloboda je nesloboda. Sa druge strane ljudske istine su relativne veličine i podložne su različitim interpretacijama. Zato što nema konačnih ljudskih istina, valja nam se navikavati na mnoštvo istina jer dijalog različitih istina je put slobode. Valja međutim uočiti razliku između istine kao činjenice i istine kao mišljenja odnosno predodžbe ili uvjerenja. Ovdje se suočavamo sa Istinom Svemogućeg, dakle onim što vjernici doživljavaju kao neupitnu činjenicu, a sa druge strane na djelu je ljudska interpretacija te (duhovne) činjenice. Ljudske istine se pak u interesu društvene stabilnosti sintetiziraju i tako socijaliziraju, postajući opće mjesto prepoznavanja ljudi. Nijedna zajednica ne može funkcionirati na bazi sukobljenih socijalnih istina; dakle, potrebno je u tragaju za istinom, postići socijalni konsenzus i konstruirati istinu oko ključnih pretpostavki funkcioniranja zajednice. Pitanje je da li Islamska zajednica, u duhovnoj situaciji kakva jeste u BiH među bosanskim muslimanima danas, ima tu integrativnu i kohezionu moć? Šta god u tom smislu donijela budućnost Bosni i bosanskim muslimanima, uloga islamiste Alije Izetbegovića, njegovog poimanja slobode i istine, i njegovih političkih procjena u toj priči, neće moći biti zaobiđena.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s