Marjan Hajnal

BOŠNJAČKI DŽUGAŠVILI IZETBEGOVIĆ

CroppedStalin1943  =  Alija

Teza – Između Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina i Alije Izetbegovića stoji znak jednakosti.

Dokazi: Staljin je u početku svoje boljševičke karijere bio Kominternin povjerenik za nacionalna pitanja (komesar za nacionalnosti, od 1917. do 1923). Lenjinovu naklonost  „kupovao“ je opljačkanim novcem. U Tbilisiju je 1907. organizirao pljačku banke kad je ubijeno četrdesetak ljudi i ukraden novac u vrijednosti 3,5 miliona US$. Porijeklom Iranac (s majčine strane), Gruzin (po ocu) u podsvijesti je nosio vješto prikrivanu patološku mržnju prema Rusima i svemu slavenskom.

Alija Izetbegović je bio opsesivno vezan za ideju jednonacionalne islamske države s kombiniranim tursko-iranskim predznakom. Naizgled, obojica „očevi nacije“, Koba i Babo. Iza obojice ostale su porušene države, masovni progoni i pogibije, rasulo. Suštinu tragedije naroda biblijskih razmjera u oba slučaja predstavlja veleizdaja.

Iako slavenomizantropi, vezani su za slavenstvo kao moćnu polugu realizacije svoje mega-nastranosti umotane celofanom lažne brige za „svoju“ naciju. Ta nacija u oba slučaja je imaginarna, nepostojeća osim u fikcijama svojih „otaca“.

Rusi su genetski i mentalitetni konglomerat, u vječitim antagonizmima monarhista, boljara, belogardejaca, kontrarevolucionara s jedne strane i seljaka, proletera, slobodoumne inteligencije s druge strane, nikada nisu postali nacija po sebi i za sebe. Staljin se svojski trudio da to i ne postanu. Raseljavanjem Tatara sa Krima pravio je prostor budućem svjetskom okršaju. Ruse nije izmislio Staljin, ali ih je nastojao, i u tom nastojanju uspio, uništiti u većem broju nego što bi to Hitler ikada mogao sam. Imao je u rukama četiri neoboriva argumenta da će Njemačka napasti Rusiju, tačan datum, sat, informacije o pravcima prodiranja neprijateljskih snaga, njihovim raspoloživim efektivama. Prethodno je obezglavio vojno rukovodstvo s maršalom Tuhačevskim na čelu. Osnivača Crvene armije Trockog prognao, kasnije i ubio. Angažirao je prave demone među kojima se posebno isticao Vasilij Blokhin, odgovoran za likvidaciju 7000 poljskih oficira 1940. u Katinskoj šumi. Navodno je na svirep način ubijao i po 300 ljudi dnevno. Kuriozitet „slavenske duše“: Blokhinov grob je i danas prekriven cvijećem i slavljen je kao heroj. Sve se to dogodilo slučajno? Jadni mali naivni povjerljivi Staljin!

Ono što fascinira je uspon i krah Staljinovih glavnih policajaca. Bili su glavni maštoviti nalogodavci masovnih pogroma i najsvirepijih mučenja. Odlazili su jedan za drugim i sami u smrt, ali, ipak, ništa ih nije moglo zaustaviti da poučeni krajem prethodnika odustanu od vlasti nad životom i smrću miliona nedužnih sužnja. Ubijali su i skoro svi ubijeni, Jagoda, Ježov, Berija… Ni kraj rata nije spriječio Staljina da nastavi uništavati „svoj“ ruski narod. Psihobiografi Visarionoviča Staljina nalaze podatke da je njegov otac bio Jevrejin. Gruzijci za Jevrejina kažu „džuga“ (-švili, jedan od četiri uobičajena nastavka u prezimenima tih Kavkazaca).

Novokomponovanjem bošnjaštva kao supstituta za islamsku skupinu stanovništva u Bosni Alija postaje bošnjački Staljin. Znao je da će Bosna biti napadnuta, imao je nedvosmislene procjene političko-vojnih eksperata. Ne samo da je znao, još je i drsko lagao i obmanjivao „svoj“ narod, iza kog su „stali“ Turska i Iran, da „može mirno spavati“. Da li su Iran i Turska prstom pomjerili da se osujeti sama namjera agresije na Bosnu? Šta je tokom povijesti predstavljala Turska za narod Bosne, poznata je priča na čiju činjeničnu utemeljenost ne pristaju samo korumpirani i krajnje sentimentalni turkofili. A među činjenicama koje svjesno bukoglavo „previđaju“ su one koje se odnose na vezu turskih sultana i Izraelki. Ta moćna genetska spona na kratko je potamnjela pokušajem neosultana Erdogana da odglumi prijatelja Palestinaca prilikom dramatičnog okršaja na brodu „Marmara“, a danas već opet juri za Netanyahuom i vuče ga za rukav, predosjećajući da ga degradirani i pohapšeni generali turske armije nisu zaboravili. Izetbegović je dobio veliku pomoć od Turske i Irana, ali, dopušta saudizaciju i bošnjakizaciju Bosne, što ide u prilog jedino onim silama kojima je stalo da Bosne nema, a to su: Vatikan, Engleska, Austrija, Njemačka, SAD, Izrael i Rusija. Turska toliko vješto igra na kartu malignog vazalstva prema EU i NATO, da je skoro neprimjetno da istovremeno ispunjava sve „porodične“ obaveze prema židovskoj državi.

http://www.orbus.be/mario/Jevrejke-turski-sultani.pdf

Zato, kada progresivni i nezavedeni Muslimani Bosne pripisuju Aliji epitet „srbalija“, trebali bi imati u vidu da je on prije svega Džug-A-lija. Njegov odnos prema Bosni bio je lažno pokroviteljski. U suštini, bio je taj odnos planski uništiteljski, s tim, što jednog dijela tog plana nije bio ni on sam svjestan, ali, je za račun vlastitog računa dopustio da se podigne monstrum od staljinistički dominirajućeg slavensko-šćepimirskog tornja u potpuno neadekvatnom okolišu i unakazi urbani ambijent starog Sarajeva. Sve za slavu prastarog babilonsko-jevrejskog božanstva Novca. Pošast izgradnje novih džamija mahom saudijskim novcem u Sarajevu samo je providan dekor za mentalni krah obezboženog naroda koji se u znak osvete jevrejskog boga prema naumu da se Jevreji iskorijene, moli tom istom bogu, koji se preodjenuo od babilonskog Vala, Baala, u talmudskog Elohima. Ekscentrični islamisti su opsjednuti idejama arijevstva, u potaji se oduševljavaju „djelima“ pripadnika zloglasne Handžar divizije, ekstremno su vulgarni, agresivni, a nisu svjesni da su svojim antijevrejstvom najveći čuvari i akceleratori cionizma.

U Iranu žene ne nose zar na licu. A sve je više Bošnjakinja „upakovanih“ od glave do pete. Još jedan od dokaza da se u proces stvaranja Bošnjakistana upleo razorni talibansko-vehabijsko-ISIL-ovski saudijski faktor koji revnosno mešetari sa istim onim silama koje su omogućavale da Alija šetucka svijetom u vrijeme opsade Sarajeva. Da mu to nisu omogućile mecene rata nigdje on ne bio mogao otići ni vratiti se, a i sopstvenu otmicu je inscenirao, doduše, u krajnje providnoj akciji dostojnoj kakvog jeftinog trilera. Iste te sile sa kojima je on šurovao financiraju ISIL. Nikada ne bi njegov nasljednik, „genije“ čuvanja trezora, ovladao tolikim basnoslovnim kapitalom da Bosna nije planirana kao stacionarni bastion otpora nadirućem antislavenstvu i antisovjetizmu, čemu je i sam Putin pomrsio konce, zbunivši zapadnjake postavši jednim od najvećih kapitalista. Jadni mali naivni Staljin, koliko li se on tek jede i prevrće u zemlji? Ili, ludo zabavlja? Ispada da nije počinio genocid nad Rusima, kao ni Turska nad Armenima, kao ni združena ustaško-četnička bratija nad bosanskim Muslimanima.

Tragika bošnjaštva izronila je ispod iluzije da ih je Babo htio zaštititi. A svjesno ih je lišio imena Muslimani, izdvojio ih iz korpusa Islama da bih ih asimilirao i lakše uništio. Proporcionalno ukupnom broju stanovništva Bosne, doprinio je većem broju pobijenih i raseljenih novo-Bošnjaka nego što su to skupa Hitler i Staljin učinili Rusima. Kao da nikada nije čuo za povijesno „Ne!“ on je rekao antipovijesno „Da!“ Na sve je bio spreman pristati, samo ne na to da se „njegov narod“ adekvatno naoruža, prethodno dislocira vojni i politički vrh, kako bi se spasio glavni grad i njegovo stanovništvo strašnog stradanja.

Takvi „islamisti“ dali su svoj izravan doprinos ispunjenju proročanstva o nestanku Islama („Doći će vrijeme kada ništa osim imena neće ostati od Islama; ništa od Kur'ana do pukih riječi, mnoge će džamije biti sjajno uređene, ali neće biti vjernika u njima. Duhovna suština Islama će biti izgubljena, a ostat će samo tjelesni rituali. Imami će biti izvor korupcije i nepravde. Pojaviti će se grupe mladih ljudi koji su psihički nezreli i glupi. Pričat će na najljepši način, ali će im djela biti loša. Molit će se i postiti u tolikoj količini da će se djela ostalih muslimana činiti beznačajnim. Oni će pozivati ljude da uče Kur'an, ali neće imati nikakve veze sa Kur'anom, jer oni ne razumiju riječi iz Kur'ana. Poslanik je onda opisao ove ljude kao ‘najgore od svih stvorenja.’ Kao da ovo nije bilo dovoljno jasno, halifa Alija, četvrti nasljednik Poslanika Muhameda, opisuje te ljude da imaju dugu kosu, i da nose crne zastave. Njihova ‘srca će biti teška kao gvožđe’, a oni će se smatrati državom (Islamska država“).

Proporcionalno veličini teritorije i ukupnom broju žitelja Bosne, može se slobodno zaključiti da je Babo u svojoj ćosić-slobo-perverznoj legalizaciji zločina nad sugrađanima koje je predstavljao nadmašio i samog Staljina. Ono što ih povezuje je diletantizam. Staljin nije bio stručnjak ni u čemu, osim u kavkaskom smislu za perfidnost i surov teror. Nezgrapno je revidirao marksizam, u politiku i ratne operacije razumio se kao slon u prodavnici kristala. Da nije strahom i ucjenama od pogubljenja njihovih porodica zastrašio vrhunske inženjere u sovjetskim fabrikama, da se sama od sebe nije reorganizirala slavenska inteligencija, da nije bilo heroja-mužika i proletera koji su rukama preko močvara prenosili tenkove, nikada Crvena armija ne bi ušla u Berlin. Pripisati tu zaslugu samo jednom uvijek pijanom monstrumu može samo neko ko nikada nije čak ni čuo za Ahmatovu, Ljermontova, Cvetajevu, Pelermana…

Lijoliki Babo, Džug-A-lija, bio je diletant i za politiku i za vojna pitanja. Svjesno je upropastio zanos boraca Armije RBiH, koja je sve do sredine 1993. bila bosanska. Samo onaj ko je svjesno pristao na suludu ideju da se u Bosnu pozovu mudžahedini mogao je znati da će takav korak imati za posljedicu samoizolaciju. Ako je četiri puta pomilovao ubice franjevačkih svećenika u fojničkom samostanu, da li se tim činom može osporiti njegova zasluga za širenje ratnog konflikata i sa bosanskim katolicima? Ne, on je polazio od principa, što gore-to-bolje. Bolje za njegovog nasljednika iz trezora, bolje za Zlobu i Arkana, bolje za Karadžića, Mladića, Bobana, Kordića, Čovića…

Potpuno identičan sindrom autodestrukcije prenesen na nacionalni plan uočljiv je kod Miloševića i Tuđmana. Riječ je o manijakalno-genocidnim teroristima i kriminalcima koji su se bogatili paleći, rušeći i prolijevajući krv nedužnih ljudi. Za kalvariju Hrvatske 90.tih niko nije krivlji od slugana katoličke imperije Tuđmana, i za sijanje osiromašenog uranijumskog otpada po Kosovu, Bosni i samoj Srbiji i njihovo razaranje niko nije krivlji od balkanskog führera – Miloševića.

Američka vojska je potvrdila da je tokom operacija u okolini Sarajeva, ispaljeno 10.800 projektila s osiromašenim uranijumom. Ne može se sa sigurnošću utvrditi broj civilnih žrtava, ali na strani NATO-a dosad je od posljedica zračenja preminulo pedeset vojnika, dok je oko 200 ozbiljno oboljelo. Od “Hodgkinsove” bolesti, kako je službeno nazvana, umro je značajan broj vojnika koji su služili u mirovnim misijama u Bosni. Ozračili su se ili prilikom prenošenja ili korišćenja projektila ili prilikom kasnijeg čišćenja terena. Mnogim oboljelim vojnicima, od kojih su brojni i umrli, dijagnosticirana su kancerogena oboljenja, a u najviše slučajeva leukemija. Kakva je situacija među civilnim žrtvama u Bosni, na Kosovu, Srbiji, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji… to je za sada teško utvrditi, ali se predviđa da će broj biti veći od žrtava direktnog ratnog dejstva. Zemlje-proizvođači nuklearnog otpada, da ga ne bi odlagale i pod skupim uslovima čuvale u matičnim lagerima i deponijama na svojoj teritoriji, odlučuju se da ga prepakuju u smrtonosnu ratnu ambalažu. U preko 40.000 zastarjelih kasetnih projektila bačenih na Bosnu, Kosovo i Srbiju bilo je 11.000 tona osiromašenog uranijuma.

Njih trojica glupaka (Milošević, Izetbegović, Tuđman ) školski su odradili sve što je zacrtao na svojoj šahovskoj tabli poljski jezuit i bilderbergovac Zbigniew Brzezinski. Ipak, udarni ešalon sotonske garde činili su četnici koji počiniše zvjerstva za koja se mislilo da su u „civiliziranoj“ Europi nemoguća nakon Drugog svjetskog rata. Milion godina da gore u paklu, čak i da su samo kamen bacili preko Drine.

Međutim, vezano za Ali-Babu, mora se dovesti u sumnju slučaj Markale. „Potpis“ detonacije suviše je klasičan – talibanski. To potvrđuju i britanski balističari. Eksploziv je instaliran na zemlji. Kao i onaj na terasi Sefera Halilovića. A ko je iza toga mogao stajati, nije teško odgonetnuti. Kao što nije teško razumjeti da se odmah nakon detonacije stvorila tv ekipa. Spremna, čekala je u blizini. Isti potpisnik talibanoterorizma je potpisao i pad Srebrenice, odnosno, likvidaciju najmanje 5000 građana da bi se ispunio preduvjet za NATO intervenciju. „Poklon“ generalu Mladiću i Holanđanima je uvećan za više od 3000 Srebreničana i dostigao je cifru od 8500 koja neprekidno raste s pronalaskom novih posmrtnih ostataka pobijenih Muslimana.

Pri ovome se mora naglasiti da su se u Bosni na Popisu 1991. kao Muslimani izjasnili 1,902.959 građana,  a tek 12.048 kao Bošnjaci. O razini pogubnosti politikantskog falsificiranja i nasilja nad istinom ovi podaci dovoljno ilustrativno govore.

Bio bi potreban čitav semestar da se do kraja principijelno i naučno elaborira ova teza o bošnjačkom Ališviliju. Kad ga već mrze dojučerašnji obožavatelji, morali bi znati da je i on neki Džuga, tj. Juda. Staljinov SSSR je bar neko vrijeme funkcionirao, a Babin Bošnjakistan se raspao još pod njegovom vladavinom i, što je najgore, s njegovim potpisom. Rusija je i danas supersila, a Bosni prijeti nestanak, jer, Alijini politikanti-paraziti ne daju da se ospore entiteti, da se ukine daytonski ustav, da se zvanično glasno govori o genocidu.  

Ove tek sekundarne refleksije možda bi mogle biti podsticaj za analizu koja bi išla u pravcu razjašnjavanja psihogeneze autoimune samodestrukcije.

Involviranost jevrejskog lobija u bosansku tragediju posebno je bolna, jer, Jevreji rođeni u Bosni su najviše zahvaljujući bosanskim Muslimanima bili pošteđeni progona kakvi su se njihovim sunarodnicima dešavali širom Europe. Jedno je nedvojbeno: u plimi psovanja i neobuzdane mržnje svega što je izraelsko, strše najveći pojedini ekstremi kao najpredaniji graditelji bedema između Jevreja i Palestinaca. Te mržnje nije bilo dok u Bosnu nije došao muftija Hadž Amin jerusalimski. Njega već odavno nema, ali, ostala je mržnja, i to u ime Džug-A-lije kojeg njegovi poklonici i obožavaju i anatemišu u isto vrijeme. Nikada oni nisu poštovali ni Tita, po tradiciji NOB pljuju kad god im se ukaže prilika. To može samo duboko nesrećna psiha, izgubljena, već napola izbrisana duša. Posljedice su nezacijeljene, država Bosna pred nestankom. Babin hairlija-dvojkaš-podrumaš poklanja Sutorinu, blagosilja podjelu Mostara, u Srebrenicu poziva njene krvnike, od njih ne očekuje ratne reparacije. Pa, i kako bi? Zar protiv rođenog oca da ustane i njegovog staljinskog sado-mazohističkog zavjeta odanosti uništiteljima? Malo je pričepio šćepižbira, ali, to je samo igra za publiku u lutkarskom kazalištu.

Nevjerovatno je čudan taj fenomen moći. Zavodljiv, sladunjav, neodoljiv, čak i kad je jasno da će privučenog sljedbenika odvesti u smrt. Ni pred kakvom cijenom i količinom žrtava prinešenih odru njegove prolazne slave neće prezati omamljeni predvodnik da se dočepa trona. Još je intrigantniji fenomen očitovan u mazohizmu sljedbeništva. Povijest tiranije obiluje primjerima pristalosti članova porodice, prijatelja, poltrona i čitavog puka uz svog izabranog i podržanog karizmatika kojeg će idealizirati sve do njegovog pada, a nerijetko i poslije njega.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s