Ljubica Šaran

Europsko bogatstvo počiva na mučenju, ubijanju i krađi

 

 

Stari kontinent se smatra centrom zapadnjačkog društva, kolijevkom demokracije, pismenosti i znanosti, pa ipak malo tko od Europljana je spreman razmišljati kako je Europa došla do velebnih spomenika, bogatih banka, supermoćnih kompanija i svekolikog bogatstva. Ovaj tekst je svojevrsni “in memoriam” svim prošlim, sadašnjim i budućim žrtvama psihopatskog imperijalizma i neokolonijalizma ‘vodećih’ demokracija. 

Kako bismo mogli razumjeti s čim se Europa obogatila u zadnjih 400-njak godina potrebno je savladati određene definicije, poput značenja riječi GENOCID.

Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine

član II opisuje dva elementa zločina genocida:

1) mentalni element, znači “namjera da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, i

2) fizički element koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b, c, d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da bi se zvao “genocid”.

član III opisan sa pet kažnjivih oblika zločina genocida: genocid, konspiracija, podsticaj, pokušaj i sudioništvo.

Dijelovi Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida

“član II: U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih za namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:

(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);
(b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelomično uništenje;
(d) Uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru grupe;
(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

član III:

(a) Genocid;
(b) Plan za izvršenje genocida;
(c) Direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida
(d) Pokušaj genocida;
(e) Sudioništvo u genocidu.”

Zločin je planirati ili poticati na genocid, čak i prije nego što ubijanje počne ili prije samog izvršenje genocida: djela zločina uključuju planiranje, direktno i javno poticanje, pokušaj izvršenja genocida i sudioništvo u genocidu.

Sljedeće su genocidna djela ako su počinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe (naroda):

Ubijanje pripadnika grupe uključuje direktna ubistva i djela koja izazivaju smrt.

Uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda uključuje izazivajući traumu pripadnika grupe kroz široko rašireno mučenje, silovanje, seksualno nasilje, prinuđivanje na konzumiranje droge i sakaćenje.

Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima računajući da će uzrokovati uništenje tog naroda uključuje namjerno uskraćivanje izvora potrebnih za fizički opstanak grupe takvih kao što je čista voda, hrana, odjeća, stambeni prostor ili medicinske usluge. Uskraćivanje onoga što život znači može biti kroz oduzimanje žetve, blokiranja isporuke hrane, zatvaranja u logore, prinudno raseljavanje ili protjerivanje. ili

Sprječavanje rađanja uključuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoće, zabranu brakova, dugotrajna odvojenost muškaraca i žena s namjerom sprječavanja rađanja.

Nasilno premještanje djece može biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja, psihološkog maltretiranja ili drugih vidova mučenja. Konvencija o pravima djeteta definira se djecom kao osobe ispod 18 godina.

Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokujući teške tjelesne i mentalne povrede, sprječavanje rađanja i premještanje djece su djela genocida učinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe.

A sada se možemo baciti na najupečatljivije i najsramotnije primjere bogaćenja Europe uz pomoć genocida.

ŠPANJOLSKA

Godine 1492. Kristofor Kolumbo (tal.: Cristoforo Colombo, špa.: Cristóbal Colón) uspijeva osigurati kraljevu podršku, nakon što su vojne snage Ferdinanda II. i Izabele I. osvojile grad Granadu, posljednje muslimansko-maursko uporište na španjolskom tlu. U biti kraljica Izabela je nagovorila svog muža na potporu Kolumbu osigurajući brodove, ljude i opskrbu te prihvaćajući sve njegove uvjete o otvaranju “zapadnog puta u Indiju”. Španjolska kruna je smatrala kako treba proširiti evanđelje u prekomorske divljačke i bezbožne zemlje uz obvezatno punjenje prazne kraljeve blagajne sa zlatom i srebrom koje će se uzeti od “divljaka”. Ugovor je svečano potpisan 17. travnja 1492. godine. Kolumbo uz admiralski čin dobiva flotu od tri broda, titulu potkralja novih područja i trećinu plijena koju otme pronađe u bezbožnim zemljama. Naoružan pohlepom Kolumbo se otisnuo na more da bi 12. listopada 1492. stupio na tlo “Novog svijeta”.

Papa Aleksandar VI je izdao nekoliko papinskih bula u kojima se otvoreno zagovara i opravdava porobljavanje domorodačkih naroda Kariba i Amerike, sve to u korist španjolskih monarha, u bulama Eximiae Devotionis, Inter Caetera i Dudum Siquidem iz 1493., Španjolska dobiva svako pravo za porobljavanje i prodaju naroda iz zemlja koje otkrije, uz ekskluzivno bogom dano pravo na prisvajanje svog blaga koje se tijekom otkrivanja “nađe”.

S time je utrt put genocidu nad desetcima milijuna Indijanaca i Indiosa Amerika i Kariba.

Prikaz flamanskog protestanta Theodor de Bry for Las Casas's Brevisima relación de la destrucción de las Indias španjolski genocid nad indiosima Kube

Prikaz flamanskog protestanta Theodora de Bry knjigu Las Casas’s Brevisima relación de la destrucción de las Indias u kojoj je podrobno opisan španjolski genocid nad indiosima Kube

Španjolska je u samo 10 godina uspjela stvoriti prvu veliku devalvaciju zlata jer je od ugrabljenih prekomorskih teritorija ukrala toliko zlata da je ono izgubilo gotovo polovicu svoje vrijednosti. Već 1503. Bartolomé de Las Casas opisuje zvjerstva koje su Španjolci počinili na Kubi, 90% stanovništva je u prvih nekoliko godina ubijeno na sve moguće načine, od robovskog rada u rudnicima, masovnog ubijanja nakon tjedana mučenja i silovanja. Las Casas je opisao kako je prisutvovao “terminaciji” barem šest tisuća domorodačke djece koja su bila premala i preslaba za rad u rudnicima. Konkvistadori su razbijali njihove glave o stijene dok su neposlušne roditelje spaljivali na lomačama ili ih polagano davili na posebno pripremljenim stratištima. Španjolci su genocidom i mučenjem spriječili svaki otpor miroljubivih Kubanaca.

Unatoč ovakvim izvješćima tek 1560. nastaje prvi interni dogovor unutar španjolskog kraljevstva s kojima se navodno trebalo prestati s bezrazložnim ubijanjem Indijanaca i Indiosa, no do tada je već ubijeno oko 15 milijuna ljudi. Ova brojka dan danas stvara prijepor, najviše se naravno brani Španjolska koja smatra da je u pitanju tek “deset milijuna ljudskih života” no njihove vlastite arhive pokazuju puno veću brojku, s tim da se ta brojka povezuje isključivo s domorocima koji nisu nasilno prebačeni iz jedne teritorije na drugu, broj umrlih i prodanih domorodaca na teritoriji Europe za vrijeme konkvistadora je nepoznat.

De las Casas je uvidio kako su Španjolci prerevno uništavali domaće stanovništvo u prekomorskim kolonijama te je kruni predložio da Indijance i Indiose zamjene s afričkim robovima “kojih ima u nemjerljivom broju”. Nakon što su Španjolci počeli “uvoziti” Afrikance 1501., kupujući ih od Portugalaca koji su se specijalizirali za lov i preprodaju slobodnih Afrikanaca, De las Casas je shvatio da nije problem u lijenosti Indiosa, Kariba i Indijanaca već je pohlepa Španjolaca bila prevelika, a robovske plantaže su nicale kao gljive poslije kiše te je potreba za zdravim i snažnim robovima bila sve veća. S obzirom da je domaće stanovništvo Amerika i Kariba gotovo nestalo do 1510. (90% stanovništva uništeno genocidom, robovskim radom i namjernim prenošenjem boginja, sifilisa, kuge, difterije, tifusa, kolere i drugih bolesti koje su širili bijelci), u posao s afričkim robljem su se ubacili i Britanci i Francuzi. Do 1700. u roblje je prodano preko 15 milijuna Afrikanaca, no čini se da su brojke puno više jer su se često krivotvorile knjige ili ih se preprodavalo na crno kako se ne bi trebao plaćati porez “po glavi” roba.

BRITANIJA

Britanija je počinila niz genocida koji su joj osigurali bogatstvo i kolonijalnu nadmoć nakon što se iz Virdžinije i dijelova Kariba proširila na tlo Sjeverne Amerike, glavni cilj im je bio uništavanje lokalnih plemena koja su im smetala u teritorijalnom širenju. Iako je jako teško napisati sve zločine Britanaca, činjenica je da su naučili nešto od Španjolaca te su, napade na domorodačko stanovništvo radili u malim grupama ubijajući po 50-100 ljudi u jednoj akciji kako ne bi privukli neželjenu pozornost javnosti. 1623. namamili su sve mirne poglavice u svoju utvrdu te su ih javno pogubili, nakon toga su uništili okolna plemena. Taj masakr je poznat kao događaj iz Wessagusseta. 1623. su namamili 200 poglavica u Pamunkey kako bi s njima imali mirovne pegovore, nakon što su poglavice Powhatana stigle u englesku bazu, pobijeno je 250 Indijanaca.

"Rat protiv Pequota" je zapravio bio masakr koji su Britanci počinili nad plemenom ovih Indijanaca. Pa ipak, propaganda je činila svoje, a zločinci su postajali heroji i mučenici.

“Rat protiv Pequota” je zapravio bio masakr koji su Britanci počinili nad plemenom ovih Indijanaca. Pa ipak, propaganda je činila svoje, a zločinci su postajali heroji i mučenici

Britanci su na rijeci Mystic 1637. ubili najmanje 700 indijanaca iz plemena Pequota, među ubijenima su bile žene i djeca. 1664. Britanci su ubili preko 100 nenaoružanih Indijanaca u Massapequi, kako bi demoralizirali ostale domoroce. Te iste godine Britanci osiguravaju četu nizozemskih plaćenika kako bi za primjer spalili selo Lenapa u gluho doba noći. Živo je spaljeno 500 muškaraca, žena i djece. Događaj je poznat kako masakr iz Pound Ridgea. 1675. kolonijalna milicija napada selo Narragansetta, ubijajući 40 ratnika i žive spaljujući 300 indijanskih žena i djece. Iste godine Britanci napadaju Indijance u Turners Falls, Massachusetts, ubijajući barem 100 žena i djece. Kolonijalni guverner Karoline je okupio vojsku napadajući okolna indijanska sela ubijajući pri tome 1000 Indijanaca, pri tome porobljavajući barem 2000 domorodaca plemena Apalachees. 1704. Kanadsko-francuska milicija napada selo u Deerfield, Massachusetts, ubijajući pri tom 50 Indijanaca, porobljavajući preko 100 ljudi. 1712. milicija Sjeverne Karoline je napala selo Tuscarora, ubijajući pri tome 300 Indijanaca, dok je nekoliko stotina prodano u roblje. Iste godine Britanci napadaju Neoheroku, glavni grad Tuscarora, spaljujući na lomači 200 Indijanaca, dok je oko tisuću ubijeno na druge načine i porobljeno. 1759. Britanci ubijaju 50 žena i djece Abenaki Indijanaca u St. Francisu. Interesantno je da nemamo podrobne podatke o ubijanju domorodaca od strane Britanaca po Karibima, dok su izvješća o ubijanju Indijanaca u Sjevernoj Americi poprilično “mršava”.

Lov na ljude u Africi je tijekom tri i pol stoljeća donosio ogroman profit.

Lov na ljude u Africi je tijekom tri i pol stoljeća donosio ogroman profit

Britanci su najveće bogatstvo, jednako kao i Španjolci, osigurali preprodajom i prijevozom robova iz Afrike. Poznato je kako je prvi oficijelni tovar robova za Britansku krunu napravljem pod vodstvom kapetana Johna Hawkinsa 1562. za vrijeme kraljice Elizabete I. Hawkins je u periodu od šest godina napravo tri takva “pothvata” prodajući 1200 Afrikanaca, no prodao ih je u Španjolske kolonije jer je tamo cijena bila bolja. Isprva su Britanci punili kraljevsku riznicu s preprodajom robova Portugalcima u Brazilu i Španjolcima na Karibima i Amerikama, no ubrzo se pojavila potreba za robovima na sve većim i brojnijim britanskim plantažama, te su se morali obratiti Nizozemcima za dodatnu pomoć u ‘nabavci’ radne snage. U 245 godina trgovanja robljem od Hawkinsa do britanske abolicije trgovine robljem u 1807., psihopati iz Londona su napravili sveukupno 10 tisuća putovanja u Afriku, dok je za roblje za istočne kolonije bilo osigurano s 1500 putovanja. Profesor David Richardson je izračunao kako su Britanci samo za svoje potrebe na Karibima i Americi prenijeli 3,4 milijuna afričkih robova, no smatramo kako bi ova brojka (zbog skrivanja i utaje poreza) mogla biti puno veća. Dok su Španjolci trgovali s robljem direktno u ime svojega kralja i pod nadzorom njegovog kancelara i lokalnih guvernera.

Royal African Company je prva institucionalizirana kompanija sa zadatkom lova, prijevoza, prodaje i preprodaje robova, na njezinoj zaradi počivaju sva britanska bogatstva.

Royal African Company je prva institucionalizirana kompanija sa zadatkom lova, prijevoza, prodaje i preprodaje robova, na njezinoj zaradi počivaju sva britanska bogatstva

Britanci su prvi institucionalizirali preprodaju i zaradu s robljem ustanovivši Royal African Company 1672. godine s čim Londonska luka dobija monopol za preprodajom roblja. Zbog činjenice da je jedan zdravi rob ponekad mogao vrijediti više novca negoli su od poreza prisvajale druge luke u Britaniji, Bristol i Liverpool prisiljavaju krunu na promjenu zakona, te se 1698. ove dvije luke dobivaju iste ovlasti kao i London.

Kratki prikaz trgovine robljem.

Prikaz trgovine robljem

Već 1670. Britanija postaje glavna preprodavačica robova, smatra se da je tada preko njihovih luka preprodano u Ameriku preko 80 tisuća robova na godinu. Oko 42 tisuće je, na godinu, preveženo isključivo britanskim brodovima. Ogromni profit koji je generirala preprodaja roblja je osigurala širenje Britanskih kolonijalnih terotorija i bogaćenje nekolicine robovlasnika, uključujući i samu kraljevsku obitelj. Zlato osigurano prodajom robova je omogućilo stvaranje industrijske revolucije, najvećih banaka, investicijskih kompanija, brodograditelja, privatnih vojski i trgovinu s drugim robama, poput opijuma, čaja, vune, pamuka, svile i naravno šećera i šećerne melase. Do kraja XVIII. stolijeća zapadne britanske kolonije su osigurale četiri milijuna funti u zlatu, koje su se slile u džepove nekolicine Britanaca. Tada je James Houston, namještenik kompanije za trgovinu robljem zapisao sljedeće:

“Kakva je ovo veličanstvena i avanturistička trgovina. Ona je os oko koje se vrti sva druga trgovina na planeti.”

Između 1750. i 1780. 70% zarade britanske vlade je dolazilo iz poreza na trgovinu robljem i samu trgovinu koju su direktno obavljali kraljevi trgovci, te iz prihoda iz prekomorskih kolonija. Bank of England je nastala isključivo s novcem koji je došao iz prekomorskih kolonija i trgovine robljem. Manji dio novca je nastao s gusarenjem u ime krune.

Britanski prokaz "pravilnog utovara roblja".

Britanski prikaz “pravilnog utovara roblja”

Svaki vlasnik broda za prijevoz roblja je ostvarivao 20-50% profita po jednom putovanju. Velike sume novca su direktno išle brodovlasnicima koji nikada nisu napustili Englesku niti su imali prilike vidjeti pod kakvim se uvjetima hvataju, prevoze i prodaju robovi. Naime često se znalo dogoditi da pohlepni kapetani natrpaju brodove te im tijekom putovanja nestane hrane i vode, tada se višak “robe” bacao u more s okovima kako bi što brže potonuli.

Tijekom tri vijeka trgovine robljem, Britanija se naglo obogatila, brojni plantažeri i robovlasnici, te trgovci robljem su postali ministri, premijeri i savjetnici krune. Bristol i Liverpool su od siromašnih luka s 5000 stanovnika postali bogati trgovački centri s populacijom od 75 tisuća ljudi.

Prvotni preprodavači roblja su postali bogati bankari koji su svoj novac posuđivali uz velike kamate novim robovlasnicima i trgovcima robljem. Birmingham je zahvaljujući roblju dobio 4000 novih oružarnica i tvornica oružjem, svo oružje se prodavalo trgovcima robljem, privatnim vojskama i plantažerima. Neposredno prije abolicije ropstva, tvornice oružjem su proizvodile više od 100 tisuća komada oružja na godinu.

Burski dječak u logoru umire od gladi.

Burski dječak u logoru umire od gladi

Nakon što je Britanija bacila oko na Južnu Afriku, nastaje Burski rat koji je tajao od 1899. do 1902. tijekom tog krvavog sukoba, Britanija je zatočila većinu Holanđana u konc-logore te ih je puštala da umru od gladi i bolesti. 10% kompletne burske populacije je umrlo u konc-logorima, od toga su 22 tisuće bila djeca mlađa od 14 godina. 20.000 Bura je umrlo u radnim logorima smrti, sveukupno je terminirano 48.000 Bura, što je zapravo 18.000 više od vojnih gubitaka na obje strane. Nakon što su Buri izgubili rat, Britanija je mogla mirno opljačkati ogromne zemne rezerve dijamanata, bakra, zlata i drugih plemenitih metala.

Prikaz pokolja u Amristaru.

Prikaz pokolja u Amristaru

Na 13.04.1919. muškarci, žene i djeca Amritsara okupili su se u parku Jallianwala okruženi zidovima kako bi se čuo njihov glas zbog gladi, nedostatka posla i ugnjetavanja od strane Britanaca. U 16:30 Britanci su zablokirali sve ulaze u park te su otvorili vatru iz svog raspoloživog oružja, nakon deset minuta neprekidne vatre ostali su bez municije, ubli su gotovo tisuću ljudi, ranili još 1100 ljudi. Oko 100 žena i djece se spustilo u centralni bunar, tamo su se utopili. Unatoč prvotnoj osudi, brigadir Reginald Dyer je proglašen junakom, britanska javnost mu je skupila 26.000 ondašnjih funti, što je gotovo miljun današnjih dolara, s motom “zahvalnost čovjeku koji je spasio Indiju”. Reginald Dyer je mirno umro u dubokoj starosti, smatrajući kako je napravio junački čin zbog kojeg je osjećao ponos.

Rijetka fotografija konc logora koje su Britanci stvorili kako bi spriječili pobunu Kenijaca.

Rijetka fotografija konc logora koje su Britanci stvorili kako bi spriječili pobunu Kenijaca

Ne tako davne 1950. Kenijci su odlučili da se žele osamostaliti. Britanci su smatrali kako je bolje “spriječiti pobunu, nego vidati ratne rane” te su su otvorili konc-logore, strpavši u njih 1,5 milijuna Kenijaca. Pod sloganom “Rad oslobađa” gotovo nalik na nacistički “Arbeit Macht Frei” logoraši su ubijani teškom radom, smaknućima za pokaz i mučenjem, poput otkidanja genitalija, guljenja kože živim ljudima, sječe dojki ženama i druge užase koje je teško opisati. Oficijelna brojka ubijenih je 2000 Kenijaca, no zapravo je riječ o nekoliko desetaka tisuća mrtvih na što ukazuju masovne grobnice koje se i dan danas otkrivaju. Kenija je bila iznimno važna zbog uzgoja kave, banana, i velikih plantaža u rukama Britanaca, u biti Kenijci su mogli raspolagati samo malim vrtovima ili su morali uzimati zakup zemljišta od bijelaca kako bi prehranili sebe i svoje obitelji.

Bengalska glad tijekom 1943.

Bengalska glad tijekom 1943.

Nakon što su Britanci 1765. poslije teških borbi s lokalnim patriotima i otkupili indijsku provinciju Bengal-Bihar-Orissa za 26 rupija, željeli su pokazati ostatku potkontineta da se moraju predati. Pripadnici kraljevske privatne vojske East India Company, nametnuli su porez od 50% lokalnom stanovništvu. 1769 iscrpljeni Bengalci postaju logoraši na vlastitom tlu, ostaju bez hrane i vode, te nastaje jedan od najvećih democida (mirnodopskih genocida) u novijoj povijesti. Tijekom velike gladi u Bengali Britanci su iz ove provincije iznijeli svu rižu, stoku i druge prehrambene namirnice, te su ih prodali izvan Indije. Britanci su na poljima riže i žitarica nakon toga zasadili opijum da bi namaknuli još veću zaradu, tada je od gladi umrlo 10 miljuna Indijaca, točnije jedna četvrtina stanovništva. Zbog gladi su izbili nemiri, no Britanci su stvarali kaznene odrede, te su za pokaz ubijali ljude, najpopularniji način ubijanja neposlušnika je bio tako da se čovjeka sveže za vrh topa, te ga se raznese s hicem. Tek 1780. Britanci osiguravaju pokornost Bengalaca i uništavaju svaki otpor.

Izladnjeli Bengalci tijekom gladi iz 1943.

Izladnjeli Bengalci tijekom gladi iz 1943.

Bengal je prošao sličnu situaciju 1943. kada je tri milijuna ljudi umrlo od gladi iako se takav ishod mogao spriječiti bez ikakvog problema. Naime, po naredbi britanske vlade pod vodstvom Winstona Churchilla, sva se hrana iz ove provincije podijelila britanskim trupama po ratištima, no u isto vrijeme kada je glad već počela ubijati Bengalce u velikim brojevima, zabranjeno je da kanadski i američki brodovi dostave pomoć izgladnjelom stanovništvu jer se smatralo da su životi britanskih vojnika puno važniji od bengalskih seljaka koji su ostavljeni bez ičega.

Ovaj tekst nije ni blizu svim zločinima koje je Europa načinila u zadnjih 500 godina kada se najviše razvila i ojačala, Brojne beneficije, kulturna i povijesna bogatstva koje mi danas uživamo na starom kontinentu su nastale zahvaljujući leševima nedužnih ljudi druge boje kože i druge vjere. Razmislimo malo o tome, ako je šačica zemalja odgovorna za najgora zvjerstva i genocide u povijesti, mogu li nas ugnjetavani i ubijani ljudi imalo poštovati, a kamo li voljeti? Europa stalno pokazuje kako je jedan Europljanin važniji od desetaka, pa čak i tisuća ljudi izvan Sjeverne Amerike i starog kontinenta. Svo bogatstvo koje je Europa stekla leži na otimačini i psihopatiji. Pa ipak, po nama je Europa kolijevka demokracije.

Koje licemjerje!

U sljedećem dijelu teksta nastavljamo s grozotama Europe i njezinim imperijalističkim zlodjelima.

 _____________________

Izvori:

10 Evil Crimes Of The British Empire

Great Bengal famine of 1770

Denied Truth: Know How 10 Million People Killed In Bengal For Profits By Capitalist British

British Involvement in the Transatlantic Slave Trade

Indian massacre

Atrocities Against Native Americans

Slavery in the Spanish New World colonies

Genocide of indigenous peoples

Bartolomé de las Casas on the Spanish Atrocities

Selected Death Tolls for Wars, Massacres and Atrocities Before the 20th Century

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s