ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA

 

 

Piše: Nihad Filipović

 

8.

U našem tekstu, tragajući za korijenom političkog identiteta Alije Izetbegovića, u nekoliko navrata smo se pozvali na knjigu Seada Trhulja “Mladi Muslimani”. To je stoga što je to knjiga koja se bavi fenomenom bosanskog mladomuslimanskog pokreta, a taj je pokret i njihov program, ideološki okvir u kojemu se formira politička osjećajnost mladog Izetbegovića. Stoga, prije nego što dalje krenemo sa razvijanjem elemenata političkog portreta rahm. Izetbegovića, potrebno je vidjeti kako su “Mladi muslimani” tretirali etničko i nacionalno pitanje, jer su to bitni elementi u političkoj konstrukciji bilo čijeg političkog identiteta, pa razumljivo i političkog identiteta Alije Izetbegovića.

S tim u vezi najprije zapažanje: Trhulj dosljedno u tekstu velikim slovima, počev od naslova pa dalje, ispisuje “Mladi Muslimani”, čime sugerira da se u tekstu riječ i pojam musliman razumijeva u narodnom ili preciznije u etničkom smislu. Kako su se stvarno u etničkom smislu aktivisti tog pokreta osjećali u vrijeme osnivanja pred Drugi svjetski rat, tokom rata i poslije rata, to ostaje nejasno i nakon svih tih proteklih godina; da su imali narodnu svijest u to nema sumnje, ali jednako tako ni u to da je nisu znali politički artikulirati. Poznato je: ideja nacije je bila strana mladomuslimanskim aktivistima; oni su muslimane radije vidjeli, da, kao narod, ali ne, kao naciju, već najprije kao kulturološku skupinu i dio ummeta tj. šire svjetske zajednice muslimanskog naroda. Pri tome, teško da su oni posebnu narodnu svijest bosanskih (i sandžačkih) muslimana razumijevali u etničkom smislu, a o posebnoj nacionalnoj, bosanskoj državotvornoj svijesti nema ni govora. Najdalje do čega su oni u tom državotvornom idejnom smislu dobacivali bilo je njihovo bosansko automaštvo; nisu bili konforni u situiranju bosanskih muslimana u nacionalno hrvatstvo i u novoformiranu tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku, ali nisu narodnu specifiku i političke osjećaje i težnje bosanskih muslimana znali autentično državotvorno izraziti. Stoga, iako Trhulj u knjizi donosi i tekst zakletve “Mladih muslimana” kao i tekst brošure “Kako ćemo se boriti” i još neka izvorna dokumenta, u kojima se riječ musliman takođe ispisuje sa velikim početnim slovom M, svejedno, smatramo Trhuljevu etničku nominaciju pokreta „Mladih muslimana“, naglašenu već u naslovu velikim slovom M, pogrešnom interpretacijom, jer prema svemu što znamo, nacionalne svijesti na koju se aludira ispisivanjem zajedničke imenice muslimani velikim početnim slovom, kod tih mladića nije bilo. Ti mladi ljudi su imali narodnu, ali ne i nacionalnu svijest. U fokusu “Mladih muslimana” je bio islam i muslimani kao vjernici islama, a ne kao specifična etnička skupine. Bez obzira, koristili veliko ili malo slovo “m”, nacionalnost i nacionalno prepoznavanje i razumijevanje naroda je “Mladim muslimanima” bilo strano. U nacionalnom oni su vidjeli isključivo negativno konotirani nacionalizam. To je uvjerenje još bilo i pojačano strahovitim spsko-hrvatskim pokoljima koji na tragu nacionalističkih mržnji otpočinju sa Drugim svjetskim ratom. Da nacionalizam nije u fokusu interesa “Mladih muslimana” vidi se iz onoga što je kao pisani trag ostalo iza njih, to se vidi iz njihove Zakletve, iz pomenute brošure “Kako ćemo se boriti, i to se vidi i iz ostalih pisanih tragova i izjava preživjelih pripadnika organizacije; tako npr., Esad Karadžozović, u ratnim godinama, objavljuje letak sa naslovom Podignimo glave” koji je objavljen u časopisu “El Hidaja”, gdje lamentira o stanju muslimanske omladina, pa piše:

“Ko je nosilac ideala, izvor energije i borbenosti? Omladina. A kakvo je stanje naše omladine? Da se na to odgovori treba obići kafane i birtije. Omladina luta, traži, i propada. A mi. Šutimo, stojimo, čekamo, ništa ne poduzimamo. Mi smo na najdonjoj tački propadanja. A ko je kriv? Krivi su o­ni koji treba da izgrađuju omladinu. Krivi su naši roditelji, kriva je stara generacija, naši odgojitelji. Ukoliko bi produžili sa dosadašnjim metodama odgoja, u tom slučaju mi u najskorije vrijeme možemo očekivati svoju potpunu propast… Zato omladina mora pronaći svoj ideal koji će veličinom i uzvišenošću sve nas ujediniti i spasiti od bijede i ćorsokaka. A taj ideal, to je Islam. Islam Kur'ana i Hadisa. Islam je socijalni, politički, ekonomski, državni, a nadasve moralno-etički sistem. Kad ga svesrdno prihvatimo, riješit ćemo probleme duhovnog i materijalnog života našeg”.

Dakle, Karadžozović ovdje spominje “socijalni, politički, ekonomski, državni i nadasve moralno-etički” (nije li ovo posljednje pleonazam, op. NF) značaj islama, ali nigdje ne spominje nacionalnost i nacionalizam. Kasnije će Izetbegović to mladomuslimansko poimanje nacije u “Islamskoj deklaraciji” izraziti riječima kako muslimanski narodi nemaju dara za nacionalizam i kako “Islam nije nacionalnost, ali jeste nadnacionalnost ove zajednice”; interesantno, ali i Izetbegović u Deklaraciji, onako kako nam je prezentirana i kako do nje dolazimo putem interneta, konstantno ispisuje musliman sa velikim početnim slovom (o tome ćemo poslije u ovome radu reći nešto više).

O anacionalizmu „Mladih muslimana“ svjedoči i Teufik Velagić, jedan od poznatijih njihovih aktivista, osuđenik na 14 godina robije u procesu 1949. g., i jedan od prvih, ako ne i prvi među njima, koji je počeo zagovarati nacionalno bošnjaštvo (pošto je nakon odležane kazne emigrirao u Austriju); u izlaganju koje je imao  zagrebačkom Islamskom kulturnom centru, 1994. godine, Velagić kaže:  “Politiziralo se i o svemu govorilo, ali taj naš nacionalni identitet nije bio tema razgovora. Autonomija, podjela Bosne i Hercegovine od banovine Hrvatske, Mačeka, Cvetkovića, svašta je bilo, ali tu riječ (Bošnjak, op. NF) to ime nije nam bilo u prometu… Sjećam se, na jednom  sastanku Mladih muslimana, prije zatvora, u kući rahmetli Hasana Bibera, bilo je govora i o tome. Ja obično kažem, od mene je poteklo, nisam siguran, ali mislim, od mene (je) potekao prijedlog da mi sebe počnemo imenovati Bošnjacima. Ja mislim da sam ja to bio. Kakav je odgovor bio? Pa kud ćemo mi sada dolijevati ulje na vatru, pa vidimo li mi šta je bilo sa srpstvom, hrvatstvom, evo prošlo tek krvno klanje, krvno kolo prošlo zbog srpstva i hrvatstva. I to je ad acta stavljeno, nikada ga više nismo spomenuli”. (“Behar”, br.19-20, 1995. (Izvadak iz izlaganje Teufika Velagića u zagrebačkom Islamskom Kulturnom Centru, 27.06.1994., objavljeno pod naslovom “Problemi bošnjaštva”; takođe preneseno na internet blogu Ibrahima Kajana).

Kada je riječ o “Mladim muslimanima”, nacionalizaciji muslimana i bošnjaštvu, ovo valja imati na umu, jer su sa nacionalističkim valom i renesansom bošnjaštva od devedesetih godina dvadesetog stoljeća na ovamo, po bh. medijima prisutne teze o nacionaloj osviješćenosti “Mladih muslimana”, još tamo od početka, od njihovog osnovanja pa nadalje, što nije istina. Ovo je značajno i u kontekstu naše teme jer nas indirektno upućuje na stanje svijesti u tom podgledu kod Alije Izetbegovića. Mislim da se i za njega u tom vremenu može kazati kako i on bosanske muslimane vidi samo i isključivo u islamu; nacionalno bošnjaštvo za njega tada, a ni poslije, sve do rata hiljadu devetstotina devedesetih, ne postoji.

U Trhuljevoj knjizi nalazimo i ovo pitanje i Izetbegovićev odgovor : 

Da li je u tome (aktivnosti i politička uvjerenja “Mladih muslimana”, op. NF), vjera bila značajan oslonac, Izetbegović kaže:

Apsolutno. Bio sam, a i danas sam siguran da je islam osnova muslimanskog identiteta na ovim prostorima. Ako vi izvučete  taj identitet, muslimanski narod će postojati još izvjesno vrijeme. Ali, to je isto kao što bi biljka čiji ste korjen podsjekli, stajala, ali bi se poslije izvjesnog vremena osušila, jer nema odakle da prima sokove. Jedino islam može dati sadržaj muslimanskom narodu, to je moje čvrsto uvjerenje.

U koju intelektualno apsurdnu poziciju Izetbegović uvodi sebe zbog svog anacionalizma gdje Bošnjake vidi isključivo kao muslimane, ovdje je demonstrirano ovim pleonastičkim preklapanjem pojma islam i musliman: naravno da je za muslimane islam osnova muslimanskog identiteta- ta nije valjda kršćanstvo; tako da čim za nekoga kažete da je musliman, kazali ste da je pripadnik vjere islama i obratno, čim za nekoga kažete da ispovjeda islam, kazali ste da je musliman. Za nas je međutim ovdje, pored demonstriranog Izetbegovićevog anacionalizma i islamskog prozelitizma, značajno i njegovo uvjerenje da sadržaj bošnjačkom narodu jedino može dati islam. Izetbegović doduše, umjesto bošnjačkom narodu, upotrebljava termin musimanskom narodu, pa bi se moglo pomisliti da je riječ o muslimanima općenito, ali da misli na izričito na bosanske muslimane, svjedoči već uvodna rečenica gdje govori o islamu kao “osnovi muslimanskog identiteta na ovim prostorima.

 

 Safet Zec 06

Safet Zec, Srebrenički ciklus, 6.

Tradicionalista Izetbegović dakle, i kao zreo čovjek i formiran intelektualac, na bh. narodno, i da se razumijemo nacionalno pitanje, jer u našem slučaju, danas, historijski tok nas je doveo u takav položaj, svaki govor o narodu, eo ipso (lat. u značenju samim tim, u isto vrijeme) jeste govor o naciji, obzirom na razvijenu separatnu nacionalističku (državotvornu) svijest tri narodna tzv. konstitutivna bh. elementa; on dakle to pitanje vidi svojom naglašenom konzervativnom optikom. Svoditi etnogenezu, odnosno narodno (i nacionalno), na izričito vjersko, ili u našem slučaju, narodno i nacionalno  bošnjaštvo (ili bosanstvo što je za nas isto), samo na vjerski moment, jeste konzervativan model političkog mišljenja u sukobu sa modernom državotvornom svješću. Religijska svijest (namjerno ovdje kažem religijska, a ne vjerska svijest: jer vjerovanje je duhovnost, tj. stanje duha svakog od nas ponaosob, a religija je institunacionalizorano vjerovanje – dakle politika); helem religijska svijest jeste ključni moment u separatnom nacionaliziranju bosanskog puka (naroda razumijevanog u političkom smislu), ali nije i jedini. Pogotovo to nije danas, kada u bošnjačkoj narodnoj masi, sasma sigurno, jer je to rezultanta historijskog toka koji traje kroz čitava dvadeseto stoljeća, gdje se i kod bošnjačkog naroda, jednako kao i kod drugih etničkih zajednica u Regionu, kroz recepciju laicizma i sekularazima, javlja odgovarajući procenat ateista i agnostika u narodnoj masi. Takvim ljudima je stran, odbojan, i neprihvatljiv kleronacionalizam ili preciznije klerikalizam u političkoj sferi i odnosima, ali im nije stran, naprotiv, često je kod takvih naglašen, domovinski, građanski nacionalizam ili patriotizam. Tako da Izetbegovićev tradicionalistički model mišljenja, začinjen sa njegovom političkom vizijom islama, neobjašnjava kako je moguće da je etnogeneza vjerski podijeljenih naroda, vodila formiranju njihovih modernih nacija; npr., albanski narod je vjerski podijeljen pa ipak ima svoje nacionalne države (Albanija i Kosovo), njemački narod je vjerski podijeljen, a Njemačka je nacionalna država njemačkog naroda, pa onda francuski narod i nacija… itd.

Ali, da sada ne ulazimo u razvlačenje teksta na pitanju značaja religije u etnogeneze Bošnjaka. Vraćajući se bliže našoj temi, ono što nalazimo posebno interesantnim u vezi sa Trhuljevom knjigom, jeste podatak da je Trhulj, u prikupljanju građe za ispisivanje te knjige, ostvario uvid u zapisnike sa policijskih saslušanja uhapšenih aktivista organizacije “Mladi muslimani”. Ta knjiga je, vidjeli smo, izdata 1992. godine. Sa druge strane, u knjizi dr Muhameda Borogovca, “Rat u BiH, politički aspekti”, izdatoj 1995. godine, nalazimo ovaj interesantan detalj, citat izjave dr Nijaza Durakovića prenesen iz novine “Ljiljan” od 09.augusta 1995. godine:

Muhamed Abadžić je bio direktor “Oslobođenja” i jedne prilike mi kaže: najveća enigma su “Mladi Muslimani”, ko su, šta su bili njihovi ciljevi i da li bi ti mogao napisati knjigu o njima? Još mi je rekao da smo svi mi djeca u toj problematici. Upitao me je da li bih eto ja, “za velike pare”, napisao jednu takvu knjigu? Može, odgovorio sam, znajući da arhivu o njima i svim tim nesretnim procesima drži UDB-a, čiji je šef tada bio Duško Zgonjanin. A kako su dali Dervišu Sušiću da napiše onaj nesretni “Parergon”, tako što je koristio arhive UDB-e, rekao sam mu neka se i meni da arhiva pa da to napišem. Mi smo tada dogovorili sve i krenuli u posao, ali odjednom, vrlo misteriozno, propada cijeli projekat, jer se na svemu tome angažirala UDB-a i sve je zatvorila. I danas je to za mene najveća tajna: arhiva je misteriozno nestala. Da li negdje još postoji ne znam? To bi trebalo pitati Aliju Delimustafića jer mislim da ju je on naslijedio. Da li je uništena u onim ključnim momentima? Mislim da su tu prsti KOS-a i svih tajnih službi kojima je bio cilj razaranje naše države”.

Dakle, Trhulj u svojoj knjizi, koju izdaje 1992. g., tvrdi da je imao uvid u zapisnike sa saslušanja pohapšenih  mladomuslimanskih aktivista; dapače, Trhulj u posebnom odjeljku svoje knjige prenosi te zapisnike. Dr Duraković, sa druge strane, u izjavi za novine “Ljiljan” od 09. augusta 1995. g., tvrdi da je još ranije ta dokumentacija “misteriozno nestala” i da nije jasno da li ona još negdje postoji ili ne, te da zbog toga, jer nije imao relevantnu građu, on nije ni ušao u planirano pisanje knjige o “Mladim muslimanima”. Dr Duraković spominje i Duška Zgonjanina te Aliju Delimustafića, kao ljude koji bi, po položaju na kojemu su se nalazili u nekim kritičnim momentima, mogli znati kakva je sudbina arhive o „Mladim muslimanima“. Da bi Zgonjanin (koji je međutim u međuvremenu vjerujemo preminuo) moga znati, to je vjerovatno, jer je arhiva i „misteriozno nestala“, kako kaže Duraković, dok je ovaj bio šef Službe državne bezbjednosti BiH. A što se Delimustafića tiče, do vremena njegovog preuzimanja Službe nakon izbora 1991. g., ta je arhivska građa, ono što je od toga bilo u Sarajevu, sasma sigurno povučeno i tako na vrijeme sklonjeno iz Sarajeva.  

Dalje, iz kazivanja Trhulja i iskaza dr Durakovića, očita je: prvo, Trhulj se u svojoj knjizi fokusira na procese “Mladim muslimanima” iz 1949. godine, i to na sarajevsko suđenje, pa kada govori da je je ostvario uvid u zapisnike sa suđenja “Mladim muslimanima”, misli na zapisnike u vezi sa tim procesom,  a drugo, dr Duraković tvrdi da je ta građa, misleći na kompletnu građu o “Mladim muslimanima”, dakle počevši od 1945. godine pa dalje, misteriozno nestala, taman kada se on pripremao da uđe u posao pisanja knjige s njima u vezi. Iz ovoga možemo zaključiti da revizija Udbinih dosije koja je izvršena nakon Brionskog plenuma 1966. godine (o čemu će više biti riječi u slijedećem nastavku ovog serijala),  nije rezultirala ili bar nije rezultirala potpunim (ako i jeste moguće djelimičnim) uništenjem građe o “Mladim muslimanima”. Nema razloga da se ovdje ne vjeruje i Trhulju i dr Durakoviću, mada ostaje pitanje, ako je ta građa nestala, još tamo negdje osamdesetih, kada je Abadžić sugerirao Durakoviću da se prihvati pisanja na temu “Mladih muslimana”, kako je onda u kasnijem periodu, pripremajući građu za svoju knjigu o “Mladim muslimanima”, Trhulj ostvario uvid u zapisnike sa suđenja “Mladim muslimanima”? I gdje je nestala preostala građa? Da li to još negdje postoji ili je moguće potpuno uništeno? Sve to ostaje upitno i teško je da ćemo skoro odgovor na ova pitanja dobiti, ako ih ikada i dobijemo?

U slijedu pitanja i pretpostavki u vezi sa pitanjima koja nam se ovdje otvaraju, logična je i spekulacija o mogućem otuđenju te građe iz Sarajeva u Zagreb i Beograd, jer i to ćemo vidjeti poslije u ovome radu, Sarajevo i zemljica Bosnica su konstantno bili na oku i predmet špijuniranja srpskih i hrvatskih agenata. Ako je naša pretpostavka tačna, onda je sasma izvjesno da dio građe bh. MUP-a (Ministarstvo unutarnjih poslova) moguće još uvijek nalazi u tim centrima izvan BiH. Konačno, da je ta građa ili pak dio te građe ipak ostao i nakon revizije i reorganiziranja Udbe 1966. i njenog novog organizacionog ustroja, sada pod imenom Služba državne bezbjednosti, može se posredno zaključiti i iz činjenice da je nakon povratka Adila Zulfikarpašića iz dugogodišnje emigracije, u Bosnu  1988. godine, njegov policijski dosije (dio ili cijeli?), a koji se povlači još od 1946. godine, kada je on pobjegao u inozemstvo, misteriozno nestao iz MUP-a BiH, da bi onda Zulfikarpašić, ko zna kojim kanalima i kontaktima, došao u priliku da to otkupi, što je i učinio. Neko je dakle na vrijeme digao te spise te ih potom, računajući na ogromno bogatstvo Zulfikarpašića i videći u tim spisima mogućnost brze i lake zarade, ponudio ovome na otkup.

 __________

Napomena: Poslije će se pojaviti i nova ponuda za otkup Zulfikarpašićevog dosijea, jer kao onaj prvi nije kompletan, pa je i to Zulfikarpašić otkupio, da bi potom uslijedila i treća ponuda, na šta je on odustao od dalje trgovine, jer je shvatio da su neki ljudi Službe vidjeli priliku brze i lake zarade na trgovini sa tom građom.

Poznato je, i u kontekstu našeg izlaganja interesantno, da je Zulfikarpašić preko svog advokata Faruka Balijagića otkupio i policijski dosije Salima Šabića uticajnog čovjeka Islamske zajednice u Zagrebu i jednog od osnivača Stranke demokratske akcije. Dosije je otkupljen, prema izjavi Balijagića, za 40.000 švicarskih franaka i to od agenta KOS-a Mileta Babića. Do otkupa je došlo nakon što je Zulfikarpašić javno pred Izetbegovićem i još nekim ljudima, saopćio ono šta je saznao preko Dalibora Brozovića i Josipa Manolića u Zagrebu, ko je zapravo Šabići, (a bio je agent KOS-a) i sa kim to on, Izetbegović, ulazi u osnivanje stranke. Nakon toga Šabić je ustao sa tužbom protiv Zulfikarpašića. Međutim, pošto je Zulfikarpašić uspio kupiti Šabićev dosije te je tako imao neoboriv dokaz da je istina ono što mu je Manolić saopćio za Šabića, Salim Šabić povlači tužbu.

 

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s