Veliki muftija El-Huseini i njegova misija u NDH

Piše Nada Kisić Kolanović

http://behar.hr/veliki-muftija-el-huseini-i-njegova-misija-u-ndh/#

muftija-huseini

 

Za muslimansku elitu koja se uklopila u NDH, Njemačka je predstavljala svjetsku silu koja se suprotstavlja ideološkim protivnicima islama – boljševičkom SSSR-u i britanskom “imperijalizmu”. Sarajevski Osvit u nizu napisa upozorava na dodirne točke islamskoga svijeta s politikom Osovine te je muslimansko mnijenje nastojao senzibilizirati na činjenicu da se „danas mnogi islamski narodi nalaze još uvijek u engleskom ropstvu“. Njemačka se vidi kao “prirodna saveznica hrvatskih muslimana” i zemlja koja pokušava izgraditi “Novi islamski svijet”. [1]

Najvećim zagovornikom toga svijeta proglašava se veliki muftija jeruzalemski Muhamed Emin El-Huseini, iskusan borac za prava Arapa u borbi protiv britanskoga kolonijalizma, koji je tijekom rata nastavio djelovati iz Berlina i Rima. EI-Huseini rođen je 1893. U Jeruzalemu za vrijeme osmanske vladavine. Pohađao je El-Azhar u Kairu, ali je završio je tursku vojnu akademiju. Između 1914. i 1917. bio je osmanski vojni časnik u Smirni i sudjelovao je u gušenju ustanka u Armeniji, a potom se potpuno posvetio borbi za arapsku neovisnost.

EI-Huseini bio je pripadnik prve palestinske elite koja je bila arapska i koja je započela masovniji otpor protiv cionista, ali se ubrzo razjedinila. Na jednoj su strani bili nacionalisti koji su 1918. stvorili muslimansko-kršćanski savez protiv Židova i pridružili se sirijskom nacionalnom gibanju i viziji jedinstvene velike sirijske-arapske države. Na drugoj su strani bili palestinski politički aktivisti koji su se 1920. odvojili od generalnoga pokreta. El-Huseini dobio je masovnu podršku u otporu cionistima, ali i rivale, udružene vlasnike zemlje i trgovce koji su 1923. osnovali Nacionalnu stranku pa je frakcijska borba onemogućila zajedničku palestinsku akciju. EI-Huseini imenovan je palestinskim velikim muftijom 1921. premda nije imao dublje vjersko obrazovanje ni jaču potporu uleme. Nakon protubritanskog ustanka bio je osuđen na 10 godina zatvora, ali spasio se bijegom.

Poslije opće amnestije, 1926. vratio se na javnu scenu. Njegove veze s egipatskom Muslimanskom braćom Hassana al Banna datiraju od 1928. godine. EI-Huseini suutemeljitelj je i predsjednik Svjetskog islamskog kongresa 1931. godine. Nakon novih nemira u Palestini 1936., Britanci su ga pokušali uhititi, ali pravodobno se sklonio u Irak, a potom u Siriju. Godine 1937. uspostavio je vezu s Njemačkom preko njemačkoga konzulata u Jeruzalemu. Godine 1941. El-Huseini se pridružio Rashidu Ali al-Gajlaniju koji je izveo puč u Iraku. Nakon britanskog zauzimanja Iraka prebacio se u Italiju, gdje ga je štitio fašistički režim. Koncem 1941. preselio se u Berlin, a njemačka vlada tretira ga kao istinskog predstavnika arapskoga svijeta. U studenome 1942. vlada je financirala otvaranje Islamskog centralnog instituta (Islamisch Zentralinstitut) u Drezdenu, koji je naizgled pojačao naučni okvir za njezinu proislamsku politiku. [2] El-Huseini uklapao se u ideološki diskurs Osovine, osobito svojim predodžbama o Drugom svjetskom ratu kao “hrvanju ideologija” i “borbi protiv ugnjetavača” koju vode “pomlađeni narodi, iznad svega Njemačka, za jedan pravedniji poredak”. Britaniju je smatrao “tamnicom naroda”, a boljševički SSSR “stoljetnim neprijateljem muslimana”. [3]

EI-Huseini bio je osobito blagonaklon prema bosansko-hercegovačkim muslimanima, držeći da su kao spona sa Zapadom nešto iznimno u islamskom svijetu. Prema njegovim mjerilima muslimani u BiH bili su dobro organizirani te su imali izgrađenu elitu. U razgovoru s M. Fišterom, suradnikom Spremnosti u Berlinu 1943., El-Huseini je izjavio da su “hrvatski muslimani izvrsno organizirani na svakom području javnog života”, te da ih krasi “visoki stupanj obrazovanosti svih slojeva” i “intenzivan vjerski život”. Zatim, njihovi “vjerski obredi nalaze se na visokoj razini”, vlada “posebno poznavanje Korana, obrednog pjevanja kao i poznavanja arapskog jezika”. Iznad svega njihov je moral na “zavidnoj visini” premda su izloženi ratnom divljaštvu. [4]

Sarajevska ulema iznimno je cijenila EI-Huseinija te je pratila njegovu međunarodnu aktivnosti. Reis-ul-ulema F. Spaho napisao mu je pismo podrške prilikom sretnoga bijega iz Perzije u Italiju. Kada se preselio u Berlin, izmijenili su čestitke za Bajram. Sredinom siječnja 1942. EI-Huseini je u pismu zahvale Spahi naglasio da se moli za sve muslimane da ih “spasi od njihovog najvećeg neprijatelja Engleza” te da se nada prilici da uzmogne osobno upoznati vjerskog poglavara muslimana u BiH. El-Huseini je “hrvatskim muslimanima” poželio “svaku sreću i napredak u njihovoj domovini”. [5]

Salih Hadžialić, predsjednik “Muslimanske zajednice” u Beču, održavao je redovni kontakt s velikim muftijom podnoseći mu pismene izvještaje o događajima u BiH.

U kolovozu 1942. sarajevski Osvit predstavio je El-Huseinija u vrlo pozitivnom svjetlu kroz razgovor koji je s njim vodio M. Busuladžić u Rimu. Busuladžić je pun naklonosti prema velikom muftiji i svrstava ga uz bok islamskih intelektualaca poput Džemaluddina el-Afganija i Muhameda Abduhua. EI-Huseini govori proosovinskim političkim rječnikom, prema njegovu mišljenju islamski svijet nalazi se pod “jarmom Velike Britanije i boljševičke Rusije” pa je prirodno da se u ratu svrstao na stranu Njemačke. On vjeruje da “njemački narod zaslužuje pobjedu”. Palestina je za njega “mučilište” u “unakrsnoj vatri između Židova i Engleza”. Za boljševizam je kazao da je “sam po sebi opasnost, jer niječe Boga i sve vrednote na kojima se temelji uljudba i civilizacija”. Kada je u razgovoru dotaknuto pitanje obnavljanja hilafeta, El-Huseini je komentirao: “Prije svega politička sloboda. Nakon ishođenja političke slobode muslimani će i to pitanje riješiti, kako to najbolje odgovara njihovim općim potrebama. Poslije rata treba što više ojačati i produbiti i duhovne veze između islamskih zajednica u Europi, poglavito s islamskom zajednicom u NDH.”

El-Huseini je za muslimane u BiH kazao da imaju odlike predstraže islama: “Vi ste spona između Istoka i Zapada, zato je i vaša uloga velika. Vi ste predstraža islama u – Europi. Radi toga islamski svijet gaji najiskrenije i najživlje naklonosti prema hrvatskim muslimanima.” [6]

U nizu drugih prilika El-Huseini je nastojao uvjeriti bosanskohercegovačke muslimane da islamski svijet shvaća “njihovu veliku povijesnu ulogu” i da će njihova povijest krenuti uzlaznom putanjom. [7]

El-Huseini je više puta izjavio da je NDH dobro rješenje za muslimane. Za Hrvatski narod izjavio je 1942.: “Radujem se što su se hrvatski muslimani konačno našli u svojoj vlastitoj nezavisnoj Državi Hrvatskoj ( … ), da su jednakopravni, da uživaju sva prava i da su njihovi životni probitci u najvišoj mjeri zaštićeni.” [8]

Pozivajući se na domaće izvore, njemačka je obavještajna služba u Zagrebu potvrdila da El-Huseini uživa jednaku popularnost kod “muslimanskih velikodostojnika” kao i u “konzervativnim slojevima muslimanskog stanovništva u Bosni”. [9] Međutim, sarajevski tisak naglasak je stavljao na političku ulogu velikog muftije, a Osvit 1942. proglasio je El-Huseinija “dušom suvremenog arapskog nacionalizma” i “borcem za spas islama”. [10]

Stoga odmah valja naglasiti da boravak El-Huseinija u NDH u ožujku 1943. nije imao vjersku nego političku svrhu. Štoviše, njegov dolazak odvijao se u režiji Himmlerove službe sigurnosti, a u njegovoj pratnji bili su časnici SS-a. Hrvatska vlada i Pavelić reagirali su “odbojno” na njemački prijedlog da vlada na takav način ugosti velikog muftiju, ali popustili su nakon izravnog njemačkoga pritiska na M. Budaka, hrvatskoga poslanika u Berlinu. [11]

Njemački poslanik Kasche također je potvrdio je da je dolazak velikoga muftije u NDH “bio proveden protiv volje hrvatske vlade, protiv mojega i protiv shvaćanja AA (Auswärtiges Amt – njemačkog Ministarstva vanjskih poslova)”. On tvrdi da je El-Huseini došao u režiji “ustanova SS-a koje su se bavile vrbovanjem za muslimansku diviziju Handžar i tadašnjeg hrvatskog poslanika u Berlinu dr. M. Budaka”. [12]

Prvobitna zamisao vlade bila je da ugosti velikog muftiju prilikom otvaranja zagrebačke džamije. Ministar Lorković već je u travnju 1942. s tim u vezi kazao talijanskom poslaniku da je zadužio poslanstvo NDH u Rimu da “uspostavi kontakt s velikim muftijom kojega se dolazak u Hrvatsku predviđa prilikom inauguracije muslimanske džamije koja se gradi u Zagrebu.” [13]

Važno je istaknuti da je muslimanska grupacija oko Dž. Kulenovića iskazala veliku suzdržanost glede političkog angažmana velikog muftije u BiH. M. Alajbegović, koji je tada bio konzul u Münchenu, izričito je odbio molbu M. Lorkovića, ministra vanjskih poslova, da bude u pratnji velikog muftije. Lorković je početkom ožujka 1943. kazao Alajbegoviću da veliki muftija dolazi “na inicijativu poslanika u Berlinu Dr. Mile Budaka”, ali ga je Alajbegović odmah upozorio da bi njegov dolazak mogao biti iskorišten za manipulaciju “sirotinje u Bosni” u njemačkom interesu te da s obzirom na “opću situaciju muslimani mogu samo stradati”.

Prema njegovu mišljenju bilo bi mnogo primjerenije da se veliki muftija pozove na otvaranje džamije jer je on za muslimane u Bosni u prvom redu vjerski autoritet. Lorković je bio “osupnut” razmišljanjem Alajbegovića, ali preporučio mu je da “stvar ne uzima tako skeptično”. [14] Da Alajbegović nije podržavao formiranje muslimanske SS-divizije, potvrdio je i njemački poslanik Kasche, rekavši da je on “veoma oštro zastupao hrvatska shvaćanja protiv regrutiranja i nastupa muslimanske divizije Handžar”. [15]

Simptomatično je da ni potpredsjednik vlade Dž. Kulenović nije sudjelovao u događajima vezanim uz formiranje muslimanske SS-divizije. On je izjavio da je ta akcija zakašnjela te da se ne može očekivati znatniji priliv muslimanskih dobrovoljaca. Da je SS-divizija primjerice osnovana 1941., za nju bi se prijavilo između 20 do 100 tisuća dobrovoljaca, komentirao je Kulenović. [16]

Distanca vlade, pa tako i njezinih muslimanskih članova, razumljiva je imamo li u vidu da se dolazak El-Huseinija u NDH odvijao u režiji Njemačkog Glavnog ureda za državnu sigurnost (RSHA – Reichssicherheitshauptamt ). Ured njemačkog policijskog atašea u Zagrebu zabilježio je 24. ožujka 1943. da se veliki muftija odazvao hrvatskom “zvaničnom pozivu” da posjeti Zagreb, ali “nezvanično, on će vjerojatno ispuniti molbu SS-Gruppenhührera Bergera da otputuje u Sarajevo, da bi tamo sa istaknutim ličnostima propagirao među Bosancima vrbovanje za SS-oružane odrede”. Hans Helm, njemački policijski ataše u Zagrebu, iznio je procjenu da će “put velikog muftije u Sarajevo, muslimanima dati jak poticaj i ojačati ih u njihovim težnjama za autonomijom, što će sigurno hrvatskom državnom vodstvu činiti teškoće”. On predmnijeva da će vrbovanje za muslimansku SS-postrojbu kod Talijana izazvati stanovite rezerve. [17]

El-Huseini je iz Berlina krenuo avionom 31. ožujka 1943. u pratnji SS vojnih časnika Wilhelma Luetkemayera i Hansa Hermanna te poslanika Mile Budaka. U Zagreb je stigao 1. travnja, a dočekala ga je službena delegacija (Dž. Kulenović, potpredsjednik vlade, Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova, Mirko Puk, ministar pravosuđa i bogoštovlja, te predstavnici ministarstva vanjskih poslova, među kojima i O. Kulenović te predstavnici muslimanske zajednice). Iste večeri Pavelić je za visokoga gosta organizirao svečanu večeru s 40-ak uzvanika. Vjekoslav Vrančić također je ugostio El-Huseinija, a na privatnu večeru bili su pozvani Dž. Kulenović i I. Muftić. [18]

Zagrebački tisak predstavio je EI-Huseinija kao najuzornijega arapskog “vjerskog i političkog prvaka” ali prešutio je pravi razlog njegova dolaska. Uskršnji broj Spremnosti iz travnja 1943. objavio je da je Poglavnik primio EI-Huseinija “istaknutog prvoborca arapskog naroda i visokog dostojanstvenika islamske vjere”. Naglašeno je da je njegova uža domovina Palestina, pa je on vrlo dobro znao da se “Arapi – muslimani i kršćani” mogu protiv zajedničkog neprijatelja uspješno othrvati tek “zajedničkim snagama”. EI-Huseini dijeli mišljenje hrvatske vlade da se u NDH može izgraditi zajedništvo “muslimanskih i katoličkih Hrvata” i pun je blagonakionih sudova o NDH i Hrvatima. Vrhunac takva raspoloženja iskazao je u govoru u Banjoj Luci kad je evocirao junaštvo Gazi Džezar Ahmet-paše koji je “potukao Napoleona i pronio slavu hrvatskog imena i na Iztok”. [19]

Napise o El-Huseiniju zagrebački je tisak koristio za pozitivne komentare o arapskom nacionalizmu kao i za kritičke osvrte na cionizam i kolonijalnu britansku politiku u Palestini. Ustaški list Spremnost ističe da je El-Huseini ušao u “obrambenu borbu protiv židovskih težnji” nakon Balfourove deklaracije” iz 1917. [20] To je dokument u kojemu konzervativni britanski političar Arthur James Belfour iznosi mišljenje da se Židovima mora osigurati domovina u Palestini.

U Zagrebu je velikom muftiji bilo omogućeno da se 2. travnja susretne s muslimanskom studentskom delegacijom, a razgovor na turskom i arapskom jeziku prevodio je bojnik Akif Handžić. El-Huseini je sukladno ratnom vremenu izrazio zabrinutost za islam i muslimane cijeloga svijeta. O muslimanima u BiH stekao je utisak da su “kulturno daleko izmakli svim ostalim muslimanima u svijetu i predstavljaju ponos islama”. Jedno od glavnih pitanja koje mu je postavljeno bilo je stradanje muslimana (u Sandžaku, Čajniču i Goradžu i drugdje) za koje je intervenirao kod Mussolinija, dobivši njegovu garanciju da će talijanska vojska zaštiti muslimane od četnika. Muftija je apostrofirao Britaniju i SSSR kao glavne ideološke neprijatelje islama i muslimana. Zabilježeno je da je veliki muftija darovao Merhametu pola milijuna kuna. [21]

Vremenske neprilike prisilile su velikog muftiju da 3. travnja 1943. najprije posjeti Banju Luku gdje je u vladinoj zgradi primio nekoliko muslimanskih delegacija. Sutradan je odletio u Sarajevo gdje je ostao do 10. travnja. Muslimansko vjerski krugovi priredili su mu svečani banket (7. travnja) u vladinoj zgradi. EI-Huseini se vratio 11. travnja u Zagreb, odakle je odletio za Berlin.

Tijekom boravka u Sarajevu El-Huseini je izmijenio misli s ljudima iz političkoga, kulturnoga i vojnoga miljea. U euforiji i nadi dolazili su mu brojni odličnici, gradski upravljači i vjerski uglednici. Osvit je zabilježio da je EI-Huseini primio Hamdiju Kreševljakovića, Aliju Nametka, Hasana Hadžiosmanovića, izdavača Osvita kojemu se “zahvalio na pažnji koju Osvit posvećuje muslimanima i islamskom svijetu”. Primao je i predstavnike gradskog i seoskog puka iz Tuzle, Gračanice, Doboja, Teslića, Foče, Žepča, Maglaja, Visokog, Fojnice, Mostara, Travnika i Sandžaka.

EI-Huseiniju priređena je javna dobrodošlica pred Begovom džamijom nakon čega se obratio građanima na arapskom jeziku, a govor je prevodio Kasim Dobrača. El-Huseini je nastupio kao duhovni poglavar te je uputio muslimane da iz islama crpe svoje pouzdanje i svoju legitimaciju. M. Handžić zabilježit će da je u njemu “svaki musliman gledao svog vjerskog predstavnika, muftiju Palestine, koja trpi kao što i mi trpimo”, a njegov ih je govor u Sarajevu na džumi u Gazi-Husrevbegovoj džamiji toliko ganuo da su “mnogi skoro glasno plakali”. Muftija je kazao: “Veza vjerskog bratstva jedna je od najjačih veza među ljudima, islam je sve muslimane učinio braćom ma na kom kraju svijeta oni živjeli ( … ). Ja sam došao među vas da vas posjetim, da osobno vidim vaše stanje i da o istom izvijestim islamski svijet i sva mjesta gdje bude trebalo. U ovim teškim prilikama ja vam preporučam u prvom redu da se oslonite na Boga i da u sebi razvijete vjeru i pouzdanje u njega i njegovu moć. Muslimani su i prije u svojoj prošlosti padali u težko stanje, ali su uvijek ostali čvrsti i stalni u svojoj vjeri, pak ih je on pomogao i spašavao.” [22]

Nad susretom velikog muftije i muslimanskih prvaka bdio je U. Hadžihasanović koji je osobno upoznao velikog muftiju 1932. na sveislamskom kongresu u Jeruzalemu. Hadžihasanović je igrao ulogu glavnog unutrašnjeg informatora o političkom položaju muslimana te je nastojao uvjeriti velikog muftiju da su u NDH jednako ugroženi od srpskoga i od hrvatskoga nacionalizma. Jedino rješenje vidio je u “autonomiji Bosne”, što je uostalom “opća želja stanovništva” i “cilj o kojemu ovdje ne postoje nikakva razmimoilaženja među muslimanima”. Njemačka obavještajna služba potvrdila je da je Hadžihasanović uz dužno poštovanje ipak kritizirao Nijemce jer su muslimanima “nametnuli ovu hrvatsku državu, koju mi nikada nismo htjeli. Sada gledajte kako ćete s time izići na kraj”. On ih je upozorio da ne ispuštaju iz vida da se “Bosna nalazi između Save i Drine, tj. između Hrvatske i Srbije” te da je “sudbina muslimana na ovom prostoru čvrsto povezana sa pravoslavnima i katolicima, mada oni nisu ni Hrvati ni Srbi”. Dakle, BiH trebala je ostati zasebna oblast jer su se njezinim priključenjem NDH odnosi muslimana i katolika zaoštrili toliko da prijeti unutrašnji ustanak. Ukratko, Njemačka mora poduzeti odgovarajuće mjere da bi to spriječila. [23]

Hadžihasanović je 9. travnja 1943. s EI-Huseinijem vodio povjerljiv razgovor u svom domu. Složio se s osnivanjem muslimanske SS-divizije rekavši da ta “sretna zamisao mnogo obećava i ona će naići na punu podršku muslimana, koji su uvijek bili prijatelji Njemačke”. Međutim, Hadžihasanović se pribojavao da se “nova SS-divizija ne izopači u neku ustašku stvar”, stoga je zahtijevao da se iz pripreme i razgovora izričito isključi Alija Šuljak, koji bi mogao poslužiti za “hrvatske spletke”. Nema dvojbe o tome da je Hadžihasanović pretpostavljao da bi ustrojavanje muslimanske SS-divizije mogao biti prvi korak k uspostavljanju autonomije BiH. Stoga je želio saznati kakve su mogućnosti realizacije autonomije s obzirom na politiku Njemačke. Međutim, EI-Huseini taktički je izbjegavao “direktan odgovor”, da ne pobudi sumnju kod njemačkih pratilaca. [24]

Talijanska diplomacija u Zagrebu diskretno je pratila misiju velikog muftije u NDH. Rafaele Casertano, talijanski poslanik, susreo se s El-Huseinijem u Zagrebu, a Vittorio Castelani, savjetnik talijanskoga poslanstva bio je u njegovoj pratnji u Bosni. U Banjoj Luci u blizini muftije viđen je neimenovani predstavnik talijanskog Ministarstva vanjskih poslova, Odsjeka za arapske zemlje. U svom javnom nastupu EI-Huseini nastojao je biti taktičan prema Talijanima, naglasak je stavljao na vjernost muslimana Osovini kao jedinstvenom ideološkom i vojnom bloku. Veliki muftija posjetio je u Sarajevu talijanski i njemački konzulat. Njemačka obavještajna služba zabilježila je da je veliki muftija u razgovoru s članovima Ulema medžlisa u Sarajevu potvrdio da mu je u Rimu obećano da će Italija naoružati 12 000 muslimana u Hercegovini i 7000 u Sandžaku. [25]

Međutim, Italija je u okupacijskim područjima NDH surađivala s četnicima da bi štedjela vlastito ljudstvo u borbi s partizanskim pokretom. Ta je situacija stajala muslimane mnogo žrtava. Stoga je U. Hadžihasanović pokušavao upozoriti EI-Huseinija na dvostruku igru talijanskih zapovjednika koji su davali slobodne ruke četnicima. Štoviše, aludirajući na prisne odnose muftije s MussoIinijem, otvoreno se izjasnio protiv Italije: “Talijanska politika u ovom prostoru najveća je opasnost i neprijatelj za muslimane ( … ). Vi ste Duceu podarili mač Islama, da nas s njim iskorieni.” [26]

Činjenica je da su se predstavnici NDH prema EI-Huseiniju držali na ljubaznoj distanci. U pratnji velikog muftije bio je M. Budak, tada poslanik u Berlinu, Pavao Canki, opunomoćenik hrvatske vlade u Sarajevu i Akif Handžić, muftija Ustaške vojnice i Poglavnikova tjelesnoga zdruga. El-Husein i susreo se s hrvatskim generalom M. Lukićem, zapovjednikom 3. domobranskog korpusa i njegovim časnicima.

Međutim, nazočnost vladinih predstavnika u Sarajevu protumačena je kao želja da se EI-Huseini izolira i da mu se servira vlastito viđenje. Nedvojbeno je da su se vladini dužnosnici pribojavali da će boravak velikoga muftije u NDH dati polet muslimanskoj skupini koja se zalaže za autonomiju BiH. Prema saznanjima njemačke obavještajne policije u Zagrebu, ti su krugovi predmnijevali da se “formiranjem muslimanske divizije znatno približavaju cilju autonomije”. Štoviše, sarajevski krugovi predimenzionirali su događaje pa su krenule glasine da boravak EI-Huseinija označava “prvi korak k raspadanju hrvatske države”. Stoga je njemačka obavještajna služba u Zagrebu prognozirala da će se “suprotnosti između muslimana i Hrvata, formiranjem muslimanske divizije znatno pooštriti”. Policijski ataše, H. Helm, iznio je opservaciju da boravak EI-Huseinija nije bio “naročito prijatan hrvatskom vodstvu, pošto se sa te strane s pravom plaše da je time muslimanstvu dat jak poticaj, koji se nužno mora okrenuti protiv interesa Hrvatske države”.[27]

Ako je suditi prema diplomatskim izvješćima bugarskoga poslanstva u Zagrebu, glavna svrha posjeta velikog muftije NDH bila je potpuno suprotna, tj. on je trebao “razuvjeriti neke muslimanske krugove, koji su zahtijevali teritorijalnu autonomiju Bosne i koji su za to tražili očitovanje i potporu Nijemaca – u pogledu autonomne Bosne pod njemačkim protektoratom”. Budući da Nijemci nisu bili “suglasni s takvim lomljenjem hrvatske države”, oni su uputili velikog muftiju u NDH sa zadaćom da uvjeri “svoje inovjernike u Hrvatskoj da surađuju s novom državom”. Petar Lungov, ataše za tisak bugarskoga poslanstva, od njemačkih je kolega također saznao da Berlin od EI-Huseinija očekuje da uvjeri bosanske muslimane da je arapski svijet na strani Osovine. To je bilo osobito važno s obzirom da je bosansko mnijenje bilo tradicionalno vezano uz Tursku koja je zauzela neutralni položaj.

Muftija se u razgovoru s bosanskim delegacijama rado pozivao na suradnju muslimana i katolika u Palestini i Siriji. Kada je velikom muftiji postavljeno pitanje: Što stavlja na prvo mjesto – vjeru ili narodnost, on je veoma diplomatski odgovorio: “Vjera mi daje snagu, da se borim za svoj narod.” Teodor Uzorinac, glavni urednik zagrebačkog izdanja Neue Ordnung, koji je bio u pratnji muftije, kazao je Mečkarovu da EI-Huseini, zapravo, nije imao priliku sresti lidere koje bi morao razuvjeravati da bosanska autonomija nije dobra ideja. Ako su se njemački krugovi interesirali za autonomističke tendencije, to je bila služba sigurnosti i Gestapo, zaključio je Uzorinac.[28]

Što se tiče njemačke obavještajne službe u Zagrebu, ona je ocijenila da je posjet velikog muftije NDH bio “pozitivan u najvećoj mjeri”, da je “Bosancima dat i jedan stvaran značaj” te da se očekuje “da će muslimanstvo jače nego do sada, zauzeti negativan stav prema došaptavanjima sa četničke i partizanske strane, i time ono predstavlja znatan zaštitni bedem protiv prodiranja destruktivnih utjecaja u Hrvatsku državu”. [29]

Međutim, njemački poslanik Kasche nije dijelio to mišljenje, štoviše on je procijenio da će događaj zaoštriti odnose između Berlina i hrvatske vlade na koju će bosanski autonomisti vršiti još jači pritisak. Dolazak EI-Huseinija sasvim sigurno nije bio po volji Paveliću premda se odvijao u prijateljskoj atmosferi. Pavelić je zapravo bio stavljen pred gotov čin od RSHA i Himmlera. Kasche iznosi da je Pavelić u trosatnom razgovoru s EI-Huseinijem pokušavao zaobići politička pitanja te da su najviše razgovarali o zbrinjavanju muslimanskih izbjeglica. Govorilo se o uređenju autonomije IVZ-a te su obojica bili suglasni da uprava vakufa mora ostati u rukama vjerskih predstavnika. [30]

Bilo kako bilo, postojala je izravna veza između dolaska velikog muftije u Bosnu i ideološke agitacije za Osovinu. To je potvrdio i Osman Kulenović u istrazi pred jugoslavenskom vlastima u ožujku 1947. Upitan s “kakvim zadacima i po čijoj želji je došao jeruzalemski muftija u Zagreb i Bosnu”, Kulenović je izjavio: “Držim da je jeruzalemski muftija ( … ) imao poslužiti na angažiranju muslimana uz Nijemce, da ih drži povezane i da utječe na muslimane svoje pristalice u domovini (Palestini). Po tim zadacima držim da je on došao i u Bosnu, tj. da bi se pokazalo bosanskim muslimanima kako su i ostali muslimani uz sile Osovine. Druge zadaće po mom mišljenju, osim ove da politički pridobije muslimane, nije mogao imati jer smo mi muslimani imali višeg vjerskog poglavicu Reisa u Sarajevu”. [31]

Nakon povratka iz Bosne, EI-Huseini je sastavio izvješće za potrebe Glavne uprave SS-a koja će primiti na znanje njegove sugestije o formiranju SS-divizije. Nema dvojbe da su izvješća o stradanju muslimana u četničkim napadima, poslužila EI-Huseiniju kao glavni argument za osnivanje SS-divizije. On je inzistirao da se najveća briga posveti postradalima. Istodobno, pred Nijemcima nije krio razočaranje činjenicom da Talijani pomažu četnike. Kod El-Huseinija prevladalo je uvjerenje da SS muslimanska divizija mora biti isključivo angažirana u odbrani muslimana te da ne smije napuštati područje Bosne. Zatim, smatrao je da časnici moraju biti muslimani te da vojnici moraju zadržati oružje do konca rata. U diviziju ne moraju biti uključene postrojbe Hadžiefendića koje su angažirane na odbrani tuzlanskoga kraja. S obzirom da je smatrao da su za pogrom muslimana najodgovorniji četnici, on je od Njemačke i Italije zatražio da prekinu sve oblike suradnje i da razoružaju njihove postrojbe. Međutim, El-Huseini također je stekao dojam da je BiH izložena prodoru djelatnoga katoličanstva, stoga je predložio da se ograniči politički utjecaj Katoličke crkve. [32]

U političkim pripremama za osnivanje SS-divizije njemački čimbenici bili su spremni prihvatiti sugestije velikog muftije. To je značilo sljedeće: da divizija štiti bosanski zavičaj i porodice; da se časnici regrutiraju iz redova muslimana; da pripadnici divizije zadrže oružje do kraja rata; da se raspušta Hadžiefendićeva legija; da Nijemci prekinu suradnju s četnicima; da se ograniči utjecaj Katoličke crkve. [33]

Posjet El-Huseinija Bosni može se dovesti i u panislamski kontekst, zapravo u svom obraćanju muslimanima on je poglavito uzimao u obzir da se moraju uključiti u borbu protiv boljševizma kao “neprijatelja islama na svjetskoj razini”. Za vrijeme svog boravka u Zagrebu i Sarajevu u travnju 1943. El-Huseini je govorio kao Hitler zaogrnut islamskim plaštem: „Boljševizam je sam po sebi opasnost, jer niječe Boga i sve vrednote na kojima se temelji uljudba i civilizacija.” Konstatiravši da je “duh komunizma nespojiv s islamom”, on je ustvrdio da je “borba protiv komunizma sveta dužnost muslimana”. [34] Zanimljivo je da je prva posada hrvatskih dragovoljaca koja je bila odlikovana na Istočnom bojištu bila upravo posada muslimanskog poručnika Asima Nožića iz Mostara. [35]

Muslimanska elita dijelila je s velikim muftijom mišljenje da su komunizam i boljševizam strani i heretični islamskom svijetu, štoviše, da je sila koja onesposobljava islam. U članku Islamski svijet protiv boijševizma (1942.) sarajevski Osvit pokušava odgovoriti zašto marksizam ne nalazi plodno tlo u islamskim zemljama, a glavni argument koji navodi jest da je komunizam protivan samoj naravi islama. Komunizam se, naime, poima kao “pobuna materije protiv živomu, odricanje najvišeg načela i Njegovih zakona”, a islam je “duboko aktivan, nosilac napora, gradilac na zdravim ciglama koje su već umetnute u zgradu napretka”. [36]

Osvit objašnjava da “boljševička Rusija nije mogla osvojiti srca hrvatskih muslimana” zbog niza “praktičnih i političkih” i “čisto ideoloških razloga”. Muslimani su “fanatično privrženi svojoj vjeri” koja je dinamička pokretačka snaga njihove “akcije”. Nadalje, među njima je “snažno razvijen kult obitelji i kućnog ognjišta, kojemu islam pridaje ogromnu važnost, a s tim u vezi i osjećaj islamskim učenjem prilično ograničene privatne svojine”. To što je dio mladog muslimanskog naraštaja ipak prihvatio marksističke gledanje, može se zahvaliti velikoj društvenoj bijedi i promidžbi. Međutim, to još “nikako ne znači da mišljenje ovih mladića dijeli i muslimanski puk, pa ne znam kako bio iscrpljen i osiromašen”, zaključuje Osvit. [37]

Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Školska knjiga i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009., str. 360.-372.


  1. Takve naznake možemo naći u članku Kasima HADŽIĆA, “Veliki Njemački Reich i muslimani”, Osvit, 10. travnja 1942., ili u članku anonimnoga autora “Arapski pokret za slobodu u Novoj Europi”, Osvit, 20. ožujka 1942.
  2.  Godine 1946. jugoslavenska je vlada zatražila od Egipta izručenje El-Huseinija kao “ratnog zločinca”, što je odbijeno. Veliki muftija prešao je u Siriju, gdje je umro 1974.
  3. “Razgovor s velikim jeruzalemskm muftijom El Huseinijom”, Osvit, 9. kolovoza 1942.
  4.  M. FIŠTER, “Arapski sviet i Hrvati muslimani, Razgovor suradnika Spremnosti s velikim muftijom Jeruzalemskim, Berlin potkraj travnja”, Spremnost, 9. svibnja 1943.
  5.  “Veliki jeruzalemski muftija pozdravlja Hrvatske muslimane, Pismo velikog muftije vjerskom poglavici hrvatskih muslimana”, Novi list, 5. siječnja 1942.
  6. M. BUSULADŽIĆ, “Pobjeda sila trojnog saveza je neumitna, Veseli me, da su se Hrvati našli u svojoj slobodnoj i nezavisnoj državi”, Osvit, 9. kolovoza, 1942.
  7. “Razgovor s velikim jeruzalemskm muftijorn El Huseinijorn”, Osvit, 9. kolovoza 1942.
  8. Hrvatski narod, 12. studenoga 1942.
  9. HDA 1521: AHH, Hadžiosmanović Hasan. Zabilješka policijskog atašea njemačkoga poslanstva u Zagrebu, lipanj 1944. U izvješću se tvrdi da je El Huseini bio dobro informiran o četničkim zlodjelima pa je zapravo želio odvratiti Nijemce od suradnje s četnicima Draže Mihailovića.
  10. Osvit, 26. lipnja 1942.
  11. Usp. L. HORI – M. BROSZAT, Ustaška država Hrvatska 1941. -1945, Beograd, 1994., 245. Knjiga je izvorno objavjena na njemačkom jeziku: Ladislaus HORY, Martin BROSZAT, Der Kroatische Ustascha Staat 1941. – 1945, Stutgart, 1965.
  12. HDA 1561: RSUP SRH, SDS, 013.1.4, S. Kasche, Dr M. Alajbegović, hrvatski ministar vanjskih poslova.
  13. MAE; APC, Izvještaj talijanskog poslanstva u Zagrebu Ministarstvu vanjskih poslova od 30. travnja 1942., telegram br. 15 375.
  14. HDA 1561: RSUP SRH, SDS 013.0.50, M. Alajbegović, Izjava od 16. studenoga 1946.
  15. HDA 1561: RSUP SRH, SDS 013.14, Siegfried Kasche, Dr. Mehmed Alajbegović, hrvatski ministar vanjskih poslova, Zagreb, 3. ožujka 1947.
  16. E. REDŽIĆ, Muslimansko autonomaštvo…, 82.
  17. HDA 1521: AHH, Posjet velikog muftije, Izvješće H. Helma upućeno Njemačkom Glavnom uredu za državnu sigurnost (RSHA – Reichssicherheitshauptamt) 27. ožujka 1943.
  18. V. VRANČIĆ, Branili smo državu, 359.
  19. Spremnost je zabilježila El Huseinijev emotivan doživljaj Hrvatske: “Jest, liepa je vaša domovina. To sam osjetio već prvu večer po dolasku u Zagreb, kada sam izašao na balkon vile u Tuškancu i promatrao hrvatsko nebo. Tada sam upravo osjetio sjaj i bistrinu arapske noći, jer je vaše nebo isto kao i arapsko, puno jasnoće i sjaja.” Veliki muftija izjavio je da se domovina “može jedino sačuvati slogom i zajedničkim radom svih vas Hrvata bez razlike”. M. H., “Muhamed Emin El-Huseini, Veliki muftija palestinski o Hrvatima”, Spremnost, Uskrs, 1943., br. 61.
  20. M. FIŠTER, “Arapski sviet i Hrvati muslimani”, Spremnost, 9. svibnja 1943.
  21. “Posjet velikog muftije Hrvatskoj”, Osvit, 25. travnja 1943.
  22. M. Handžić, “Palestinski veliki muftija u Sarajevu”, El-Hidaje 9., 1942., 250.-252.
  23. HDA 1521: AHH, Bilješka o izjavi U. Hadžihasanovića u razgovoru s velikim muftijom E. El Huseinijem od 9. travnja 1943.
  24. Isti izvor.
  25. HDA 1521: AHH, Posjet velikog muftije, Izvješće H. Helma upućeno Njemačkom Glavnom uredu za državnu sigurnost (RSHA – Reichssicherheitshauptamt), 10. travnja 1943.
  26. HDA 1521: AHH, Bilješka o izjavi U. Hadžihasanovića u razgovoru s velikim muftijom El Huseinijem od 9. travnja 1943.
  27. HDA 1521: AHH, Posjet velikog muftije, Izvješće H. Helma Njemačkom Glavnom uredu za državnu sigurnost (RSHA – Reichssicherheitshauptamt), 10. travnja 1943.
  28. M. TODORAKOVA (priredila), Bulgarija i Nezavisimata Hrvatska Država (1941.-1944.)…, 289.- 283., Izvješće Petra Lingova Georgiju Serafimovu, direktoru odjela za tisak bugarskoga Ministarstva vanjskih poslova o boravku u NDH velikog jeruzalemskoga muftije, Zagreb, 22. travnja 1943.
  29. HDA 1521: AHH, Posjet velikog muftije, Zabilješka od 12. travnja 1943.
  30. E. REDŽIĆ, Muslimansko autonomaštvo…, 98.
  31. HDA 1561: RSUP SRH, SDS 013.0/54, Dr. Osman Kulenović, Zapisnik saslušanja kod Udbe Hrvatske, dovršeno 10. ožujka 1947.
  32. E. REDŽIĆ, Muslimansko autonomaštvo , 100.-102.
  33. R. HUREM, “Pokušaj nekih građanskih…”, 211.-212.
  34. “Razgovor s velikim jeruzalemskim muftijom El-Huseinijom”, Osvit, 9. kolovoza 1942.
  35. Osvit, 19. travnja 1942.
  36. SADI, „Islamski svijet protiv boljševizma“, Osvit, 26. travnja 1942.
  37. “Hrvatski muslimani i boljševizam”, Osvit, 15. ožujka 1942.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s