Piše Edin Urjan Kukavica

 

Crkva bosanska (1,2,3) 

 

http://behar.hr/crkva-bosanska-13/

 

 
crkva-1

 

ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetč­nost nadživio.

1377. , kad Kralj naš bješe Tvrtko

Crkva bosanska (1)

Preskupo nas košta iscjepkani i fra­gmentirani pristup našoj historiji što za posljedicu ima epizodiranu historiju prepunu “historiografskih bjelina“, “za­tamnjene prošlosti“ i “sivih područja“ u kojima su sva važnija historiografska pitanja podložna i podložena ostrašće­noj reviziji s jedne i nekritičkom glori­ficiranju, s druge strane. U najmanjem, košta nas kontinuiteta – slike historijske stvarnosti u kojoj epizode, ako je serija scenatristički dotjerana i dobro režira­na, imaju smisla i svaka za sebe, ali tek u kontekstu cjeline dobivaju pravu vri­jednost. Bez namjere kritiziranja, želi­mo samo istaknuti činjenicu da smo u ovom prelaznom, recimo tranzicijskom periodu zgusnute, zbijene historije na djelu, neka krupna historijska pitanja usljed, pretpostavljam, političkih i dru­gih pritisaka, bespotrebno reaktualizira­li, druga stereotipizirali, a treća nepra­vedno zametnuli “za leđa“ uskraćujući svima pravo na korektnu, nepristrasnu i znanstveno vjerodostojnu ocjenu zna­čajnih historijskih događanja i procesa.

Utvrđivanju istine ne idu u prilog ni kada življi velikodržavni projekti, kao ni nedvojbene teritorijalne pretenzije, čiji nosioci i zagovornici svaku historij­sku sumnju tumače u kontekstu vla­stitih političkih nazora. Mnoštvo je i slučajeva pritvrđivanja – krivotvorenja – historijskih podataka i ranije neupit­no utvrđenih činjenica, poput (ne)posto­janja sakralnog objekta (bogomolje) na nekom kritičnom, graničnom, rubnom ili okupiranom području, nadgradnje jedne na temeljima druge bogomolje (najčešće, džamije na temeljima pret­hodno postojeće crkve), (ne)postojanje groblja iz željenog ili ciljanog historij­skog perioda ponovo na interesantnom području… starobosansko pismo može se “čitati“ i kao ćirilica, i kao glagoljica, ali i kao bosančica… U iscjepkanoj, isklju­čivoj i epizodiranoj historiji kakva nam se prezentira, nema mjesta produžetku, nastavku, kontinuitetu historijskih to­kova, logičnoj ili, makar, nužnoj smjeni historijskih – ukupnost društvenih, po­litičkih, kulturnih – epoha; sve se pred­stavlja kao više-manje nasilan prekid jednog od strane drugog historijskog pe­rioda što, u biti, nije istina. Rani srednji vijek nije nasilno smijenio prahistoriju, feudalizam robovlasništvo, niti je rene­sansa prevratom zbacila Srednji vijek i uspostavila svoju “vladavinu“. Naravno da je u tom procesu bilo nasilnih epizo­da, ratova, krvavih izleta i ekspedicija poput, naprimjer, Križarskih pohoda ali, i ti nemili događaji bili su dio procesa te se, u cilju sagledavanja šire, ukupne slike, mogu posmatrati samo kao dio kontinuiteta. Diskontinuirani prikaz historije otvara prostor opasnim igra­ma koje, često počinju kontroverzama, traju svojatanjima, uzajamnim optužba­ma, krivotvorinama i podmetanjima, a završavaju ratovima.

Zajedljivi će dakako, primijetiti da je sve u Bosni i Hercegovini, naročito njena historija, predmetom neke kontroverze i sporenja, te da je cijela bosanskohercego­vačka historija niz tvrdnji bez dovoljno podataka i pokazatelja koji bi omogući­li definitivan zaključak. No, činjenica je da se u velikom broju slučajeva nađeni historijski ostaci i tragovi mogu se tuma­čiti i ovako i onako. Programirani smo stvari uklapati u postojeće ili obrasce koje osobno, iskustveno ili edukacijski, poznajemo. Iznimno nam je teško zami­sliti bilo šta izvan sistemskog okruženja koje poznajemo. Oni koji to uspiju u sa­vremenoj civilizaciji nazivaju se geniji­ma i ponekad postanu dobitnici Nobelo­ve nagrade ili nekog drugog prestižnog priznanja; ostali, uglavnom zbog nemoći da priznaju da može postojati nešto što oni ne znaju, ostaju zarobljeni u mulju vlastite prosječnosti i uvjerenja.

Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda.
I vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam.

Človjek mojže vidjeti ono što nije vi­dio, čuti ono što nije čuo,
okusti ono što nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al’ uvijek i svagdi,
samo sebe može najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi,
a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Človjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

Radimlja, Stolac

Crkva bosanska je, zasigurno, tema koja ponajbolje potvrđuje sve gore spomenute tvrdnje. Sve donedavno aka­demski najargumentiranije historio­grafsko mišljenje je da Crkva bosanska pripada(la) pokretu neomanihejskog du­alizma, koji se povezuje sa bugarsko-ma­kedonskim bogumilstvom, odnosno, radi­je s paulikanstvom, izvorno armenskom neomanehejskom dualističkom sektom koju je u 10. stoljeću bizantski car Ivan I. prisilno naselio u Trakiji. Kako nema vjerodostojnih historijskih podataka ni o porijeklu ni o sadržini “vjere bosanske“, teorija o bogumilskom porijeklu bosanske hereze temelji se isključivo na vještom kombiniranju onovremenih izvjestitelj­skih i optužujućih objeda protiv Crkve bosanske i njenog načina ispovijedanja kršćanstva i vlastitih zamisli koje su predstavljani kao pouzdani i vjerodo­stojni historijski nalazi.

Prosto je nevjerovatno kako su i zašto vodeći bosanskohercegovački i bošnjački historičari i teoretičari religije, znajući sve ove stvari obuhvatnije i dublje nego što za njih ovdje imamo prostora, te da za “vjeru bosansku“ doista, ne postoje prihvatljivi dokazi, čak ni pokazatelji za njen dualistički i bogumilski karakter, prihvatili nesuvislu teoriju o heretičkom, dualističkom, bogumilskom porijeklu Crkve bosanske!? Jesu li zaista na pot­puno krivom putu ili su pak, naivnim falsificiranjem historije i pripisivanjem hereze, dualizma i bogumilstva “nastoje transformirati u bošnjački hegemonijal­ni mit, s tezom o Bošnjacima kao temelj­nom narodu Bosne i Hercegovine“ kao što to tvrde neki? Doista, ne vidim ni­kakve dodirne tačke između navedenih referenci, a pogotovo između kršćanske hereze i bošnjačke državotvornosti osim ako se kao poveznica uzme islam, ali i tada je to moguće samo u kontekstu Bo­žanstvene komedije (Divina Commedia) u kojoj u devetom prokopu, osmog kruga Pakla, Dante Alighieri smješta poslanika islama Muhammeda (mir neka je s njim i njegovima) kao šizmatika, očevidno smatra islam izdankom kršćanstva. Po istom osnovu Dante osuđuje na pakle­ne muke i četvrtog pravovjernog halifu i prvog imama, hazreti Alija, zbog šizme muslimana na sunnite i ši’ite.

U istom kontekstu treba spomenu­ti i besmislicu o masovnom prelasku, prihvatanju islama od strane domaćeg stanovništva u Bosni i Hercegovini po­vodom dolaska osmanskog sultana Fa­tiha, Mehmed-hana II. koju su u javnost plasirali uglavnom etno-romantičarski književnici, ali i neki historičari. I tu tezu, kod nekih čak tvrdnju, treba odba­citi sa jednakom rezignacijom kao i sve prethodno navedene. Zašto? Zato što je, doista, samo ni na čemu utemeljen plod mašte i spisateljske slobode koji nema čak ni dodirnih tačaka sa stvarnošću.

Šta nam je, doista, poznato o Crkvi bosanskoj, vjeri koju njeni vjernici na­zivaju “narodnom“, o njenom porijeklu, prirodi, karakteru, učenjima, praksama i obredima… a da su saznanja autentič­na, da se oslanjaju na manje-više ido­loško-teološke rasprave i hereziološke spise u kojima se ova vjera naziva (neo) manihejskom (zapadni izvori) ili kutu­gerskom, babunskom i bogumilskom (istočni izvori), ali ni na one koli slo­ve kao normativni kojima se zabludjeli vraćaju u okrilje majke Crkve poput bi­lonopoljskog dokumenta o abjuraciji iz 1203. godine? S jedne strane, vrlo malo ili, da budemo iskreni, gotovo ništa. Sa druge, pak, reklo bi se puno. Drugim riječima, prisiljeni smo vjerovati pri­strasnim optužiteljima, crkvenim istra­žiteljima i inkvizitorima, braniteljima i apologetama ili pak nacionalno i vjerski netom osviještenim historičarima u čije pobude nismo sigurni?

A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne.
Tugdje na njegovoj plemenitoj basti­ni uz kameni biljeg

otca mu i djeda i djedovog djede dje­da, lezi samo biljeg njegov,
jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji, tamor gdji je i Sonce drugatcije
i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i dusi mojoj strani.
Kulinu, maču i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal.
I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih.
Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi.
Blagosloven ko procita i zmisli se, a lud koji privali.
Ljeta 1205, godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin.

Očevlje, Ilijaš

Prije svega Crkva bosanska se na historijskoj sceni pojavljuje na vjerovat­no najosjetljivijem području, precizno na granici podjelje Istočnog i Zapad­nog rimskog carstva, odnosno šizme iz­među ortodoksne i rimokatoličke crkve te, u iznimno osjetljivo vrijeme slablje­nja dominacije Bizanta i pokušaja ja­čanja Rima.

Prvu vijest o postojanju heretičke cr­kve u Bosni poslao je 1199. godine zetski despot, knez Vukan, stariji sin srpskog vladara Stefana Nemanje i brat Stefana Nemanjića, kasnije Prvovenčanog, koji je obavijestio papu Inocenta III. da se ”…u zemlji Bosni razvija hereza ne ma­lih razmjera i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom humskog kneza Miroslava i sa više svojih srod­nika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada hrišćana”. U tom pismu, u kojem se Crkva bosanska osli­kava sa svim značajkama posvećenog i organiziranog reda koji uživa dobar glas u narodu i povjerenje bosanskih vladara i velikaša, čime se obrazlaže opasnost od njihovog učenja i djelovanja koje se toli­ko raširilo u Bosni, da predstavlja ozbilj­nu opasnost po interese Crkve u Rimu. Papa Inocent III., najpoznatiji po osni­vanju Inkvizicije, reagira pismom svom vazalu, ugarskom kralju Emeriku, tra­žeći od njega vojnu intervenciju u Bosni.

Opasnost od križarskog pohoda i rata ban Kulin (1180.-1204.) pokušava izbjeći pismom papi u kojem poziva papu da po­šalje svog emisara koji će provjeriti navode iz Vukanovog pisma. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris dolazi već 1202., i o herezi – i zbog hereze – ispituje dvojicu slikara, Matiju i Aristodija. De Casamaris u Bo­snu stiže početkom aprila 1203. godine i sa starješinama Crkve bosanske, u prisu­stvu samoga bana, na Bilinom polju kod Visokog, utvrđuje da je učenje bosanskih krstjana u bitnim odrednicama suprotno učenju katoličke crkve. Casamaris traži i dobija potpisanu izjavu bosanskih cr­kvenih starješina i bana Kulina o odri­canju od heretičkog učenja čemu svojim potpisom svjedoči dubrovački arhiđakon Marin. Nakon obavljenog zadatka papski legat odlazi u Ugarsku vodeći sobom Ku­linovog sina i dvojicu heretičkih učitelja, Ljubina i Bragetu, koji su pred ugarskim kraljem, kaločkim nadbiskupom i ugar­skim velikašima ponovili zakletvu da će se pridržavati datih obaveza. Dvadesetak godina kasnije, pokazat će se da je akt o abjuraciji bio tek diplomatski i taktički potez u cilju izbjegavanja rata. Poslije de Casamarisa, u periodu izmedu 1202.- 1339. godine, pape Inocent III., Hono­rij III., Grgur IX., Inocent IV., Bonifacij VIII., Ivan XXII., Benedikt XII., Urban V., Inocent VI., sa mnoštvom kardinala i biskupa iz doktrinarno najučenijih i utjecajno najjačih i najbrojnijih crkvenih redova (dominikanaca, kartuzijanaca i male braće), pokušati da se u Bosni za­tru patarenski heretici. U međuvremenu Crkva bosanska jača.

U pismu kardinala Konrada, papin­skog legata za Francusku, napisanog godine 1223. kojim saziva francuske bi­skupe na sinod, poglavar Crkve bosanske promovira se kao “papa zapadnoeurop­skih heretika“ kojemu odlaze albižanski heretici, te ga pitaju za savjete i usvaja­ju njegove nazore. Papina tvrdnja o po­stojanju bosanskog protupape je malo vjerojatna mada se u pismu Inocenta IV iz 1244. ili 1245. ugarskim prelati­ma, navodi da heretici svoga hereziarha nazivaju papom (papam nominant). En­gleski kroničar Roger de Wendover (u. 1236.) također govori o heretičkom papi u Bosni, a Jakob Bech još 1387. godine na inkvizicijskom sudu u Torinu govo­ri da talijanski heretici odlaze u Bosnu na naukovanje i biskupsko posvećenje.

Godine 1232. bosansko bansko prije­stolje preuzima Matej Ninoslav, sljedbe­nik “vjere bosanske“ te Crkva bosanska postaje dominantna crkva u Bosni, Usori i Soli. Na to rimska kurija oštro reagi­ra: u Bosnu stiže papski emisar Jakov Pekorari, smjenjuje bosanskog katolič­kog biskupa i tad se (1233.) za biskupa postavlja energični dominikanac Joha­nes Wildhausen, Nijemac, a bosanska biskupija se izuzima iz jurisdikcije du­brovačke nadbiskupije i direktno potči­njava Rimu. Od godine 1233. rimska kurija postavlja strance za bosanske biskupe, dominikanci kao inkvizitori počinju progon pripadnika i sljedbeni­ka Crkve bosanske po Bosni a Ugarska dobiva papinsko ovlaštenje da štiti ka­toličke pozicije. Pod krinkom borbe pro­tiv heretika, ugarski kraljevi nameću svoju vlast u Bosni i Humu. No, bosan­ski i humski velikaši, kao i bosanski vladari, pružaju vrlo čvrst otpor, prije svega braneći vlastite feudalne posjede i zemlju, u čemu ih, naravno, duhovno i materijalno podržavaju i prvaci Crkve bosanske. Zauzvrat, Crkva bosanska će sve do propasti bosanske države biti pot­puno pod zaštitom bosanskih feudalnih velikaša i gotovo svih bosanskih vladara.

A se lezi Prijezda Viganj, na svojini, na plemenitoj ukraj Jajca.
Hodih, al’ ne dojdoh. Gradih, al’ ne zgradih. Sadih, al’ ne znjeh.

Govorih, al’ ne iskazah. Voljeh, al’ ne bijah voljen.
Sad odoh, a ne pise mi se za vratit. A stio bih, jer nist ne zavrsih.
Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit.
Ni ti nisi zavrsil sve sto si zmislil. 1303. po vremenu Gospodina,
a Stjepana bana trinaesta v Bosni.

Ravanjska Vrata, Kupres

Godine 1323. u povelji bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića izdatoj u Moštrima kod Visokog bosanskom veli­kašu Vukoslavu Hrvatiniću “prid didom velikim Radoslavom“ je prvi dokumenti­rani spomen i dokaz postojanja institu­cije dida kao vrhovnog poglavara Crkve bosanske. Nešto kasnije bosanski ban Tvrtko I. Kotromanić u povelji izdatoj 1370./1371. godine, Stjepanu Rajkoviću kojom se ovom velikašu predaju u “veru dedinja i vse Crkve Bosanske i vse kr­stjane da mu je ruka i da mi se ne mora vera krstjanska ni za jedini uzrok, ali ni hamo hodil… i što ga ne sudi Did i dva strajnika njim i tri vlastelja župani… i da ne sužanj nikadar dokle je korjen u Bosni crkve Božije da o tome ima crkva stati“. Godine 1405. Dubrovčani vojvodi Sandalju predlažu posredovanje “djeda, koji je gospodin i duhovni otac vaše Cr­kve bosanske“, a iste godine parafirani tekst mirovnog ugovora pohranjuje se kod dida Crkve bosanske. Znakovito je da se u latinskim dokumentima i ispra­vama izraz did prevodi se kao magister ili abbas (opat).

Crkvenu hijerarhiju ispod dida čine strojnici gosti i starci, nešto niže ali ipak vrlo visoko svećenstvo koji su se, pret­postavlja se, bavili vjerskim poslovima budući da je vrhovni starješina, ipak, bio više politička figura. Gosti i starci se u dokumentima, osim kao vjerske starješi­ne, pojavljuju i kao savjetnici te pisari ili notari, koji su prepisivali knjige i sudje­lovali u društvenom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države. Iako njihova konkretna vjerska funkcija još uvijek nije poznata, a po svemu sudeći, teško da će ikada biti poznatija, zna se da je Crkva Bosanska imala istovreme­no po nekoliko staraca i gosta. Na hije­rarhijskoj ljestvici gosti su bili ispred staraca. Na nadgrobnom stećku gosta Milutina iz Humskog kod Foče urezan je njegov lik u kratkoj odjeći sa štapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci. Prema poznatim historijskim izvorima did, gost i starac su živjeli u zajedničkim domo­vima – hižama; spominje se postojanje hiža u području Ljuboskova, u okolini Goražda, župi Neredvi kod Konjica, Moš­trama kod Visokog. Pripadnici odnosno sljedbenici Crkve se nazivaju krstjanima i krstajnicama, a dijele se na čiste i mr­sne ljude pri čemu su se čisti od mrsnih razlikuju po tome što su se odrekli većine svjetovnog, žive u celibatu (i muškarci i žene), te cijelim nizom obreda kojima je bio ispunjen njihov dan. Dovoljno iro­nično, napose, ono protiv čega su se rani oci/didovi Crkve bosanske bunili i što je, prema nekim, bio osnov njihove hereze, postat će strast njihovih nasljednika iz kasnijih generacija i, moguće, jedan od uzroka propasti i nestanka ove Crkve.

Između 1235. i 1237.godine Ugarska je, pod hercegom Kolomanom, pod izgovo­rom križarskog pohoda zauzela Humske zemlje. No, upravo taj pohod je znakovito otežao položaj katoličkih biskupa u Bo­sni, premda su ugarski vladari katolič­koj crkvi prepisali velike zemljišne po­sjede u Slavoniji, Usori, Humu i Bosni. U konačnici, sjedište bosanske biskupi­je je, godine 1250. izmješteno iz Bosne u Đakovo, a pravoslavni episkop Humske zemlje napušta svoje sjedište u Stonu i seli u manastir sv. Petra na Limu. Crkva bosanska dovršava ustrojstvo vlastite cr­kvene organizacije i ujedinjava bosanske vladare i plemstva u borbi protiv Ugara u cilju zaštite ne samo Crkve nego i bo­sanske samostalnosti.

Krajem 13. stoljeća u Ugarskoj jačaju pretenzije i moć krupnih feudalaca; hr­vatski valikaš Pavle Šubić stavlja i Bosnu pod svoju vlast, koju će uskoro prepustiti svom bratu Mladenu I. Šubiću. No, 1304. godine Mladen je, u jednom sukobu protiv bosanskih krstjana, ubijen. Godine 1322. bosanski velikaš Stjepan II. Kotromanić podržava Mladena II. Šubića i učvršćuje svoju političku vlast nad Bosnom. To je početak najsjajnijeg sjajnog perioda bo­sanske države, okrunjen izuzetnim vojnim i političkim uspjesima Tvrtka I. Kotro­manića, koji će 1377. godine izdići državu u rang kraljevstva. Treba spomenuti da od 1291. godine u Bosni, katoličanstvo predstavljaju franjevci potpuno istisku­jući rigidne dominikance. Franjevačka politika se znakovito razlikovala od svih prethodnih predstavnika rimskog kato­ličanstva čime nastoje stanovništvo Bo­sne odvojiti od učenja i Crkve bosanske. Tvrtko II. Kotromanić je 1436. godine franjevce uzeo pod svoju ličnu zaštitu, čime su oni utjecajno praktično izjedna­čeni sa Crkvom bosanskom.

A se leži Dobri Gost Mišljen, prave vjere Bosanske.
Biljeg postavi ksći Korija i na mi i na mojim milu kućnicu Badaču.

Ti, koji prolaziš, projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše.
Zalud ti je taj posao.
Naši su dani izbrojani, naše notci potrošene, naši grijesi dim.
Svojih koraka se plaši, oni tće ti gla­ve dojći, na putu kojim hodiš.
I da znaš, više vrijedi crv koji se sad kretje,
no sva dobra djela koja zajedno uči­nismo za života svojih i Badaca i ja.
Kam nam usjećen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini, na plemenitoj ze­mji, a piše Dabiša. .

Banjevici, Bratunac

Polovinom 15. stoljeća bosansko kra­ljevstvo, a s njom i Crkva bosanska, ulaze u najteži period svoga postojanja. Razor­nije od izvanjskih napada osmanskih Tu­raka djeluje unutarnje urušavanje cijelog državnog i društvenog sistema: crkvene starješine koji su od druge polovine 14. postepeno, a tokom 15. stoljeća potpuno pristali uz državnu vlast, preuzimaju dr­žavne poslove i stiču zemljišne posjede i bogatstva, odnosno po svemu počinju sli­čiti feudalnoj vlasteli. Oni koji su dotad prednjačili u skromnostima i preziranju materijalnih bogatstava, sada su postajali bogati članovi vladajući društvene klase, okruženi slugama i poslugom, brinući se puno više o svojim porodicama i imetku nego o Crkvi i pastvi. Naporedo sa ma­terijalnim bogaćenjem, moralno učenje crkvenih starješina gubilo je na ugledu kod vjernika. Može se lahko zaključiti da je upravo rezigniranost vjernika Crkvom bila jednim od glavnih uzroka propasti bosanskog kraljevstva ali i popularizaciji islama. Dva posljednja bosanska vladara Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević već su bili otvoreni saveznici katoličke crkve i progonitelji Crkve bosanske, pokušava­jući se i time umiliti Crkvi u Rimu i do­biti pomoć od evropskih kršćanskih dr­žava za odbranu od nadirućeg i moćnog Osmanskog sultanata. Posljednji spomen Crkve bosanske je iz vremena hercega Stjepana Vukčića Kosače, u čijoj službi je bio gost Radin, više kao diplomata nego kao crkveni starješina. Lišena vlastite crkvene organizacije, a ostavši bez svojih moćnih zaštitnika – bosanskog feudalnog plemstva, čija je moć bila slomljena – Cr­kva bosanska je, nakon propasti Bosan­skog kraljevstva i nakon osvojenja Her­cegove zemlje – Huma, prestala postojati.

Vrijedi još spomenuti da ogromna većina historičara – svjesno! – zaobila­zi vrlo značajnu činjenicu o srednjovje­kovnoj Bosni, ovdje u kontekstu Crkve bosanske, a to je da je većina duhovni­ka bila pismena i to ne samo muškarci nego i žene. U jednom izvoru navode se riječi nekog vjernika Crkve bosanske koji kaže da svećenici katoličke crkve “hoće sami da budu učitelji, a kod nas uče i ljudi i žene; jedan učenik poučava drugog sedam dana. Kod njih je rijedak učitelj koji zna napamet tri glave iz No­vog zavjeta, a kod nas je rijedak čovjek ili žena koja ne zna napamet, i to na narodnom jeziku (vulgariter) cio Novi zavjet.“ “Središnja južnoslavenska ze­mlja može da se ponosi da je njena Cr­kva bosanska pripadala jednoj i jedinoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji čiji je pokret išao za tim da sruši misterij države i njene vlasti u kojoj je carevala strahovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala crkvena hijerarhija Cari­grada i Rima. U sklopu tog borbenog za­datka demistifikacije razvijala se i njena apokrifna i heretička književnost, zacr­tana pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta, u knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda zla nad dobrim i da se zlo savlada pravednim životom i radom“, pisao je Mak Dizdar u svome djelu O starim bosanskim tekstovima.

 

Komentari su isključeni.