RIĐANOVIĆ O JEZIKU, O POTAMNJELOJ BOSNI, I … O NAMA

 Foto 1

Prikaz sljedećih knjiga Profesora Midhata Riđanovića:

 

O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i … o vama, izd. Zalihica, Sarajevo 2009.

Riđanović o jeziku : i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta, drugo prošireno autorsko izdanje, Sarajevo 2014.

*   *   *

O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i … o vama

Ovu knjigu autor je posvetio svojim prijateljima Avdi i Vladi, uspješnim Bosancima koji su „voljeli svoju domovinu, ali domovina nije voljela njih.“ Otišli su i stekli slavu izvan Bosne, i bili bi zaboravljeni da ih Profesor Riđanović nije spasio od zaborava svojom posvetom i kratkim osvrtom na njihov životni i profesionalni put. Ali njih dvojica su samo primjeri općeg stradanja svih darovitih i obrazovanih bosanskih patriota koji su morali napustiti Bosnu – ili napustiti ili pristati na aparthejd koji besprizorni tirani provode nad vlastitim narodom. Zbog takvih veleizdajnika, koji se prodaju za predstavnike naroda, razorena je i opustošena naša prelijepa i bogata Bosna, a njeni žitelji pobijeni, raspamećeni, osiromašeni i razjureni po cijelom svijetu.

Riđanovićev stil pisanja varira od žovijalnog do krajnje strogog, ali je uvijek sjajno primjeren kontekstu. Njegovo pisanje spada u rijetke primjere literarnog izraza koji oživljava mrtvo slovo na papiru, njegova slova pjevaju kad on pjeva, ljute se kad se on ljuti, smiju se kad se on smije. Novinarima koji ga intervjuišu kaže da on ne piše svoje knjige već ih govori.

Profesor Riđanović je istinski zaljubljen u lingvistiku; evo odlomka u kojem objašnjava svoju ljubav prema lingvistici:

Lingvistici nisu potrebne skupe laboratorije, ona je vjerovatno najjeftinija nauka; potrebni su joj samo veoma pametni ljudi neopterećeni nacionalizmom ili bilo kojim drugim ‘-izmom’. Čovjek je najinteresantnije biće na Zemlji, jezik mu je najljudskije svojstvo, pa je i lingvistika najinteresantnija nauka. (str. 13)

Riđanović nas upozorava da lingvistika nije samo akademska disciplina, da ona nije sama sebi svrha, već je nauka koja nam može otkriti mnoge tajne o čovjeku. Navodi primjer Hitlera i drugih moćnika koji su jezikom osvojili neuke narodne mase i nerijetko ih vodili u kolektivno samoubistvo. Interesantno je da je moć jezika, o kojoj često govori Riđanović, prepoznata još prije četiri hiljada godina. Naime, u Uputama za kralja Merikerea, zabilježenim u periodu međuvlašća između Starog i Srednjeg kraljevstva u drevnom Egiptu, stoji i ovo: Budi vješt u govoru, tako da možeš prevladati, jer snaga je u jeziku i govor je moćniji od bitke.

U prašumi petrolejsko-nuklearne civilizacije, s kojom je došla pošast trovanja tijela i uma, skoro je logično da se emocionalna neobuzdanost apsorbuje u jeziku. A jezik kao ogledalo humanizma ne samo da se udaljuje od mito-poetičkog i etičko-estetičkog iskona, on postepeno postaje masovna grobnica ovom vremenu neprimjerenih simbola, zaboravlja se prvi panteon slobode. Vratiti jeziku slobodu i dostojanstvo kulturne, ideološki nesputane komunikacije, značilo bi naći se na putu prevladavanja krize humanizma. Jezik kao prvobitak kulture sam je u krizi, jer se gubi u naplavama i surogatima otuđenih moći, koje su se odvojile od visoko-organizirane i visoko-specijalizirane sfere mehaniziranih tehnoloških struktura, za koje je nebitna posljednja instanca sudbine anonimnih žrtava.

Pravopise u Bosni pišu režimski lingvisti prema željama nacional-šovinističkih političara; zato ih Riđanović naziva krivopisima. To praktično znači da se putem lažne lingvistike, koja je prije svega služavka nacionalističke politike, vrši nasilje nad jezikom, što Profesora Riđanovića, svjetski poznatog lingvistu, opravdano dovodi do ponekad dramatskih izliva srdžbe. Jer, upozorava on, nasilje nad jezikom, često vodi i u druge vrste nasilja.

A evo njegove ocjene jezika kojim se govori na beha medijima:

Ono što se čuje na elektronskim medijima u dijelu BiH koji će za relativno kratko vrijeme postati Jugoistočna Hrvatska neki je bućkuriš bosanskog, hrvatskog i engleskog, koji ni na šta ne liči. Hrvatski dio tog bućkuriša više njeguju bosanski Muslimani nego bosanski Hrvati – mnogi od njih, recimo, govore „hrvatskije“ od samih Hrvata […] Na televiziji se toliko čuje hrvatski (u stvari bosanski sa hrvatskim riječima, a to je lingvističko kopile koje nije ničiji maternji jezik) a tako malo Bosanski da bi neutralan posmatrač koji zaluta u ovu zemlju a ne zna gdje je zalutao vjerovatno rekao da je u Hrvatskoj. (str. 28-9)

Služeći se svojim nenadmašnim sarkazmom, Profesor nudi sljedeće „rješenje“ jezičke problematike u BiH:

Ja mislim da bi najpametnije bilo već sada obaviti i državno-pravne formalnosti potrebne da se ugasi Federacija BiH i pripoji Hrvatskoj. Uostalom, svaka federacija koja izgubi federe postaje pederacija, a nije baš prijatno živjeti u zemlji sa takvim nazivom. (str. 28)

Govoreći o imenu jezika kojim govori narod u Bosni, Profesor Riđanović kaže:

Ostaje, dakle, da zajednički jezik svih ljudi u ovoj zemlji, bez obzira na vjeru i naciju, možemo zvati samo bosanski. Ovaj naziv je izveden od imenice Bosna i prosto znači da je u pitanju jezik kojim govore svi stanovnici na teritoriji Bosne i Hercegovine (preko 300 jezika u svijetu naziva se prema teritoriji na kojoj se govore). Nacija kao politički pojam nastaje tek krajem 18. vijeka, pa ako bi ime jezika trebalo izvoditi iz imena nacije kojoj pripada dati jezik, svi jezici svijeta ostali bi bezimeni tokom najvećeg dijela svoje istorije. (str. 27)

Na više mjesta u svojim knjigama Prof. Riđanović ističe da je u prvoj polovini 20. vijeka došlo do prave revolucije u lingvistici i da je moderna lingvistika bukvalno obrnula glavne postavke tradicionalnog jezikoslovlja o ljudskom jeziku. Jedna od tih postavki je odnos prema tzv. „stranim“ riječima. Moderni lingvisti tvrde da ni u jednom jeziku nema stranih riječi jer onog trenutka kad se riječ preuzme iz drugog jezika, ona se prilagodi fonetici i gramatici jezika primaoca i prestaje biti strana. Naravno, riječi mogu biti stranog porijekla, ali ako bismo takve riječi protjerivali iz jezika, najveći broj svjetskih jezika izgubio bi više od polovine svog leksičkog blaga (između 60 i 80 posto engleskih riječi je romanskog porijekla, najviše francuskog, u bosanskom ima više hiljada tzv. turcizama (među njima su i tako obične riječi kao boja, čamac, kat, majmun, šamar, tavan, kutija, sanduk)). Prof. Riđanović bravurozno koristi njemu tipičnu ironiju da bi ukazao na glupost koju neki tradicionalni jezičari ispoljavaju kad „čiste“ jezik od stranih riječi: prepjevao je poznatu Šantićevu Eminu tako što ju je „očistio“ od turcizama; evo tog prepjeva sa njegovom uvodnom rečenicom:

Ima pojedinaca u ovoj zemlji, čak i među „lingvistima“, koji smatraju da su turcizmi u našem jeziku trag nemile strane okupacije pa ih treba izbjegavati. Evo kako bi oni pjevali prelijepu Šantićevu Eminu:

Sinoć kad se vratih iz toplog javnog kupatila,

Prođoh pokraj vrta starog voditelja islamske molitve.

Kad tamo, u vrtu, u hladu jasmina,

Sa vrčom u ruci stajaše Emina. 

 

Isuse što je lijepa! Tako mi islamske vjere,

Stid je ne bi bilo da je kod imperatora!

Pa još kada šeće i plećima kreće…

Ni zapis učitelja islamske škole više mi pomoć’ neće! 

 

Ja je uljudno pozdravih, al’ moje mi islamske vjere

Nije htjela ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren vrč zahitila vode

Pa po vrtu ruže zalivati ode; 

 

S grana vjetar zapuhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa k’o Hyacinthus orientalis plavi,

A ja doživjeh blaži vertigo u glavi!

 

Malo ne posrnuh, islamske mi vjere,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti mari, bezobraznica jedna, što za njome crkoh!…

 

Profesor je „prepjevao“ još jednu poznatu pjesmu Alekse Šantića, koju je naš veliki pjesnik spjevao daleke 1896. godine i uputio bosanskim Muslimanima koji su masovno selili u Tursku da bi pobjegli od kršćanske austro-ugarske vladavine. Riđanović je naslov Šantićeve pjesme Ostajte ovdje zamijenio naslovom Ne ostajte ovdje, koji odgovara današnjem teškom vremenu u Bosni, i izmijenio sadržaj pjesme tako da odgovara novom naslovu, ali je vrlo vješto zadržao Šantićev pjesnički stil, rimu i metriku. Evo tog prepjeva:

 

NE OSTAJTE OVDJE…

 

Ne ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba

Grijaće vas bolje neg’ što ovo grije,

Slatki su tamo zalogaji hljeba

Gdje Harisa nema i gdje Milorada nije.

 

Od svoje majke nećete naći bolju

A zemlja ova maćeha je vaša;

Bacite pogled po kršu i polju,

Svuda su groblja vaših sapatnika.

 

Za ovu zemlju oni bjehu divi,

Uzori svijetli, što je branit znaše,

Ne ostajte zato u ovoj zemlji

Ne zaslužuje ona ni kapi krvi vaše.

 

Ostanete li ovdje, bićete k’o pusta grana

Kad jesenja krila trgnu joj lišće i pokose je ledom

Bez vas će vam maćeha bit’ k’o obasjana

Ona ne tuguje za tuđim čedom.

 

Odlaskom svojim razveselite majku svoju

Otiđite daleko preko bijela svijeta;

Živite tamo k’o bubreg u loju

U nekoj zemlji gdje vas slava sreta!

 

Ovdje vas niko ne šljivi i ne voli,

A tamo vas niko vrijeđati neće;

Bolji su tuđi i krševi goli

No cvijetna polja kud se tiranin kreće.

 

Ovdje vam se od jada grlo steže

U tuđem svijetu za vas cvijeće cvjeta;

Za ove krše ništa vas ne veže,

Sve vas ovdje po džepu reže.

 

Ne ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba

Grijaće vas bolje neg’ što ovo grije,

Slatki su tamo zalogaji hljeba

Gdje Harisa nema i gdje Milorada nije.

Fenomenalno!!! Naravno, kontekst je negativan, pristup je karikaturalan, ali Riđanović je sa mnogo fine ironije ovim svojim prepjevima ilustrovao, na najefektniji način, bedastoću „novogovora“ nastalog nasiljem nad prirodnim narodskim govorom.

Riđanović ne preza od imenovanja i osude vinovnika za nakaradni jezik koji čujemo i čitamo u medijima, pa jednom od njih nadijeva i novo ime – Ivan Pavelić-Lovrenović.

Tvorac novog promuslimanskog pravopisa, Senaid Halilović, za kojeg Riđanović kaže da nema pojma o lingvistici, napravio je „reformu“ bosanskog jezika time što je uveo glas h tamo gdje ga upotrebljavaju još samo teški đuturumi u zabačenim muslimanskim selima. Evo šta Profesor kaže o „h-izaciji“ bosanskog:

Ono h u kahvi zaista je tipično za govor Muslimana, ali to ne znači da ga izgovaraju svi naši Muslimani (prije posljeratne ‘h-izacije’ bosanskog, malo je gradskih Muslimana govorilo kahva). Da bi se bilo šta naučno potvrdilo, treba otići na teren i ispitati kako ljudi zaista govore, ali na terenu je često hladno i tamo nema kućnog komfora, pa naši lingvistički lendohani ne idu na teren. Naša današnja lingvistička „nauka“ uglavnom se svodi na uvođenje glasa h svugdje gdje ga neke naše stare nane i dede iz zabačenih sela još upotrebljavaju, a i tamo gdje ga više niko ne upotrebljava (kao hudovica). Poslije promocije mog Totalnog Promašaja imao sam intervju na TV 99. Voditeljica koja me je intervjuisala rekla mi je da je studirala bosanski jezik u Sarajevu i da ju je Halilović jednom oborio jer je napisala naivan. Koji je „pravilan“ oblik te riječi po Haliloviću? Drž’te se za stolicu: nahivan!!! (str. 57)

U naknadnom osvrtu na problem „h-izacije“ bosanskog, Profesor govori kako se on postavlja kada je suočen sa dva ili više oblika iste riječi:

Neosporno je da bosanski Muslimani imaju neke specifičnosti u svom govoru (kao što ih imaju i Pravoslavci i Katolici) i da je jedna od tih specifičnosti već spomenuta upotreba h u nekim riječima u kojima ostali nemaju h. Međutim, ta jezička razlika između dvije beha populacije nije crno-bijela, ona zavisi od konteksta situacije, koji često diktira upotrebu drukčijeg stila ili registra.. Ja, na primjer, kažem kahva kad govorim kolokvijalnim bosanskim, ali govorim i pišem kafa kad se izražavam standardnim jezikom. Ja se ravnam po diktatu svojih lingvističkih intuicija, koje mi uvijek jasno kažu koji oblik trebam upotrijebiti u kojoj prilici. Zašto onda ne kažem lagahno i Lahku noć? Zato što se na „Muslimanskom“ lagano ‘kaže’ polahko, a Laku noć – Alahemanet! Jeste li ikad vidjeli pobuljenu Šerifehanumu u dimijama koja se pozdravlja sa komišincom s kojom je popila kahvu, govoreći joj: “Baš ti je bila plaha kahva, hajde Laku noć.” U istom stilu naš Kladanjski pravopisac nudi mahramicu kao prvi, bolji oblik od oblika bez h, maramica. Svim Bosancima mahrama još uvijek sasvim dobro zvuči, ali mahramica je smiješna. Zašto? Kad sam ja bio mlad, civilizacijski artefakt koji se danas zove maramica nije još bio stigao na bosansko selo, a to znači na nekih 90% bosanske teritorije. „Slinavi problemi“ rješavali su se na meraji prstom (u Kladnju rukom), a u kući na česmi. Ovaj metod otklanjanja slina bio je „međunarodnog karaktera“, jer su se svi naši narodi i narodnosti oseknivali na isti način. Onda sa urbanizacijom stiže maramica, bez h, i narod je prima u obliku u kojem je čuje, dakle bez h. (str. 59)

Ako je jezik riznica kulture, onda je barbarizacija jezika prvi pokazatelj pustošenja kulture. Antihumanizam se sekundarno reflektira kroz masovnu manipulaciju mišljenjem putem tehničke standardizacije intelekta. Jezička sputanost i nesloboda samo su odraz izgubljene raznorodnosti, individualnosti i autonomije. Bogatstvo poznavanja prakorijena svih jezika, ili polilingvizam s druge strane, mogu se u svakom slučaju cijeniti kao dio lične kulture modernog čovjeka, ali ako je jezik odraz ekonomskog, tehničkog ili političkog monopola, tada je on zloupotrijebljen kao najmoćniji instrument primitivne politokratije.

No, pored sveg jada koji je zadesio Bosnu, njen pravi sin ne bi bio to što jeste kada ne bi, uprkos crnilu beznađa, uspijevao održati smisao za humor. Profesor je humoru posvetio čitavo kraće poglavlje, koje je naslovio Đe ode bosanski humor?. Evo šta on kaže o bosanskom humoru:

Moja je procjena da su Bosanci do skora bili najduhovitiji narod na Balkanu. Tipičan Bosanac bio je kompulzivni šaldžija (nije mogao a da se ne šali) i znao se šaliti i sa najvećim svetinjama. Neosporno je da narod smatra poslovice, naročito one starinske, polusvetom baštinom, ali naš šeret ni njih nije ostavio na miru, pa danas imamo Ko rano rani, il’ je lud il’ je pekar, Ko drugom jamu kopa, il’ je nadničar il’ grobar, a može i Ko drugom jamu kopa, dvije sreće grabi. (str. 101)

Na žalost, humor u Bosni iščezava. Evo jednog odlomka iz ove knjige u kojem Riđanović pokazuje zašto Bosancima nije više ni do šale:

Gdje je danas bosanski humor? Ja ga rijetko čujem. Ja se, istina, i dalje šalim kao u dobra stara vremena, ali malo ko „trza“ na moje šale. Neki dan sjedoh u taksi na štandu kod Studentskih domova i „provalih“ nešto što bi trebalo biti smiješno. Taksista je jedva razvukao usne u nešto nalik na osmijeh. Rekao je da mu je u teškoj životnoj situaciji u kojoj se nalazi ubijen svaki smisao za humor. Pred rastanak mi kaže: “Neko je mudar rekao da će doći vrijeme kad će živi zavidjeti mrtvima. E ja sam već u tom vremenu.” A taksisti sigurno nisu na dnu naše socijalne ljestvice. (str. 109)

I kao lingvistu i kao pravog Bosanca, Riđanovića užasno ljuti primitivno pomodarstvo koje se ogleda u izbjegavanju lijepih naših tradicionalnih muslimanskih imena i u nadijevanju rogobatnih imena kojima roditelji žele, često i nesvjesno, prikriti svoj „mahalski“ identitet:

Mnogim našim gradskim Muslimanima – u dubini duše – smeta što su Muslimani, oni se potajno stide svog muslimanstva. Naravno, pošto nikom ne piše na čelu koje je vjere, muslimanski identitet se većinom nije javno iskazivao pa su „stidljivi“ Muslimani ostajali maskirani. Ali pošto često moramo reći svoje ime, trebalo je djeci dati imena iz kojih se neće odmah vidjeti da su Muslimani. Kako drukčije objasniti da babo Murat nadijeva kćerci ime Elzana? Sada je pravilo da se ne daju tradicionalna muslimanska imena kao što su Hasan, Derviš, Muradif, Nazif, Mehmed, Hanifa, Munevera, Dževahira, Mubera, Sabaha, iako neka od njih i lijepo zvuče i imaju lijepa značenja. Hasan je u prevodu ‘ljepotan’, Muradif je ‘prijatelj’, Hanifa je ‘vjeri privržena’, Munevera je Svjetlana, Dževahira je ‘dragulj’, Mubera je ‘čista, nevina’, a Sabaha je Zora(na). U želji da prekinu sa tom „sramnom“ tradicijom, naši Muslimani danas obično sastave dva sloga koja im zvuče Muslimanski i nadjenu djetetu ime koje niti šta znači niti lijepo zvuči. Tako smo dobili brojne Almire, Eldare, Eldine, Esmire, Elme, Emre, Elze, i Elzane. Naš poznati slikar Ismet Mujezinović imao je ženu koja se zvala Marija. Kad im se rodio sin, nadjeli su mu ime Ismar, sastavljeno od prvih slogova imena njegovih roditelja. To ime je postalo jako popularno, pa je danas Bosna puna Ismara. Neosporno je da je Ismet Mujezinović bio veliki slikar, ali je neosporno i to da nije bio nikakav lingvista. Spajanje prvih slogova dviju riječi u novu, treću riječ radi se ponekad u svijetu kad se integrišu dvije banke ili slične institucije, da bi se signaliziralo porijeklo nove, integrisane banke. Ali djeca nisu banke, djeca će postati ljudi, a ljudi vole da imaju lijepa imena, imena koja nešto znače.

Danas se često daju imena Sarah i Farah. Jednom sam šetao sa jednom slatkom Sarah i njenim roditeljima i „drznuo se“ da djevojčicu zovnem Sára, sa dugouzlaznim a u prvom slogu i bez završnog h. Čim me je čula, mamica je požurila da me upozori: “Nije ona Sára, ona je Sarah.” U najnovije vrijeme plaho  je popularno „žensko“ ime Iman. Na stranu to što je iman na Arapskom ‘vjerovanje’ (što u stvari znači da kad babo kaže “Gdje nam ode Iman?”, on je rekao “Gdje nam ode vjerovanje?”), nego što je nezgodno dodavati nastavak toj svetoj riječi (dva glavna stuba Islama su iman i ibadet, očitovanje imana vršenjem islamskih obreda). Ali pošto je sigurno da će biti problema u komuniciranju ako se insistira na obliku Iman, djevojčica će vremenom morati postati, neuzubillah, „Imanka“ ili „Imana“! Ženske osobe koje nose imena sa završnim suglasnikom ponekad doživljavaju razne neprijatnosti (baš juče mi reče jedna Iris kako joj užasno smeta kad neko kaže da je nešto „Irisino“) zbog svojih „muških“ imena. Jer, da se iz groba digne Bosanac koji je umro prije nekih sto godina i koji ništa ne zna o novoj modi da se ženskoj djeci daju imena sa suglasnikom na kraju, mislio bi da su Ines, Iris i njima slične – muškarci! U Americi ima crnaca koji se zovu Sifilis. Neuki i nepismeni roditelji čuli tu riječ na televiziji, dopala im se i djetetu nadjenuli ime Sifilis. Kod nas još ima ljudi koji nisu sigurni šta znači WC (Vece), pa me ne bi iznenadilo da i neko naše dijete dobije ime Vece. Uostalom, priča se da je jedan obožavatelj glumca Džejmsa Dina (James Dean) nadio sinu ime JaMEzdin (valjda mu se učinilo nalik na SejFUdin). (str. 140)

Neka poglavlja iz ove knjige prvobitno su objavljena u sarajevskom časopisu Dani. Na njih su reagovali Željko Ivanković i Lukša Šoljan tumačeći neke dijelove iz Profesorovog teksta kao napade na Hrvate i hrvatski jezik u BiH. Profesor im je replicirao svojim britkim satiričkim perom, razotkrivajući njihovu nepismenost, inferiorni intelekt i nacionalizam. Cijela ta polemika je prenesena u knjigu koju ovde prikazujemo. Sada dajemo uvodni dio Profesorove replike na reagovanje Lukše Šoljana na njegov članak u Danima, koji bi mogao konkurisati za najbolji satirični tekst u povijesti tog književnog žanra (u naslovu svoje replike Profesor je Šoljanovo ime ‘Lukša’ promijenio u ‘Lukšija’):

Prvo da objasnim ono ‘Lukšija’. Luka je divno Biblijsko ime, vrlo često kod Hrvata, koje su Lukšiji dali njegovi fini roditelji (lično sam ih poznavao). Kada je porastao i postao zadrti mrzitelj Biblije i zakleti dušmanin hrvatskog naroda, Luka je riješio da promijeni ime u Lukša da bi se izbrisala svaka moguća asocijacija sa Biblijom i Hrvatima. Pošto ‘Lukša’ ni na šta ne liči, ja sam ga prekrstio u Lukšiju jer ima nekih osobina sličnih pravoj lukšiji – oboje malo tuknu i štete kod upotrebe. A otkud magarac u naslovu? Pa znate da naša fašistoidna vlada mora raditi sve po nacionalnom ključu. Na primjer, kad treba da se popuni upražnjeno mjesto ambasadora u Italiji, prvo se gleda da li to ‘po redu vožnje’ treba biti Srbin, Hrvat ili Musliman. Tu se nikad ne griješi – svaki naš fašistoidni vladar nosi u džepu nacionalni ‘red vožnje’. I, recimo, ustanovi se da sljedeći ambasador u Italiji treba biti Hrvat. Ali Hrvata nema ni od korova! Šta sad? Pošto taj položaj ni slučajno ne može pripasti Srbinu ili Muslimanu, traži se neko sa atributom ‘hrvatski’ pa makar i ne bio insan. I, srećom, nađe se jedan zgodan hrvatski magarac i promoviše za ambasadora. Eto tako je Lukšija postao ambasador. (str. 278)

Profesor Riđanović često naglašava značaj poznavanja engleskog jezika. Jedno poglavlje je naslovljeno NEKAD: Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš; SAD: Koliko engleskog znaš, toliko vrijediš. On ukazuje na brojne greške u prevođenju sa engleskog, nekad tako grube da potpuno mijenjaju značenje engleskog originala. To i ne iznenađuje puno ako se zna da se na našim prostorima skoro svaki posao, uključujući posao prevodioca na nekom TV kanalu, dobija ili mitom, ili stranačkom pripadnošću, ili rodbinskim ili drugim vezama, dok stručne sposobnosti prevodioca nisu skoro nikakav faktor. Šire govoreći, možemo reći da je ovakav tipično balkanski pristup izboru važnih kadrova doveo do „diktature mediokriteta“, koja sigurno i nezaustavljivo vodi Balkan u totalnu propast. Evo jednog od odlomaka u kojem Profesor ukazuje na grube greške u prevođenju filmova sa engleskog:

U jednom programu na kanalu Viasat History engleska rečenica Many photographs were shot prevedena je kao Mnogi fotografi su ubijeni, iako znači Snimljeno je mnogo fotografija!!! Hajde, velim ja, trenutak nepažnje, ne treba biti prestrog (iako je u slučaju ove rečenice razlika u značenju pitanje života i smrti!). Međutim, ono što najviše smeta jeste pogrešno prevođenje pojedinih riječi (rjeđe sintagmi) koje se često javljaju u programima ovog kanala i koje se stalno naopako prevode. Takva riječ je beach, koju svi balkanski prevodioci prevode kao ‘plaža’, iako se beach odnosi na svaku šljunkovitu ili pjeskovitu obalu mora, jezera ili rijeke. Čovjek koji ne zna engleski i, u emisiji o iskrcavanju savezničkih trupa u Normandiji juna 1944, pročita na titlu da saveznička vojska treba da izađe iz svojih amfibijskih plovila na “plaže“ u Normandiji, može očekivati da vidi američke vojnike u kupaćim gaćicama! U jednoj drugoj emisiji o Drugom svjetskom ratu kaže se da su Nijemci pristali brodom i izašli na “plažu“ na samom sjeveru Norveške! Upitao sam se da li se ista greška javlja i na Internetu i ustanovio da se javlja – u (ekavskom) tekstu Vikipedije o savezničkom iskrcavanju u Normandiji “plaže“ se čak i imenuju, pa čitamo o “plaži Omaha“, o “plaži Sord“ – ma nema, sve plaža do plaže, rivijera kojoj nije ravna ni Azurna obala!

 A sada se spremite za možda najveći šok svog života. Rekao mi je jedan bivši student (sada asistent na sarajevskoj Anglistici) da je gledao jedan engleski film, u kojem je bila i scena u kojoj neko tjera kokoši vičući Shoo, shoo (izgovara se ‘šu’). To je prevedeno kao Cipela, cipela (!!!!!!!!!!!!) Može se, naravno, ne znati kako se tjeraju kokoši na engleskom, može se čak i ne potražiti u rječniku šta znači shoo, ali samo ptičiji balkanski mozak može u titl napisati cipela, i to dva puta, „prevodeći“ scenu u kojoj nema ni traga od traga od cipele! (str. 152)

U svim svojim knjigama Profesor žari i pali po svemu što njemu izgleda naopako, antinarodno, rušilačko, ali najžešće udara po nacionalizmu, koji naziva kugom Balkana. Citirajući američke istoričare, kao i našeg istoričara i osmanistu Ahmeta Aličića, on iznosi nepobitne dokaze da su bosanski Srbi i Hrvati u stvari autohtoni Bosanci pravoslavne i katoličke vjere. Krajem 18. vijeka popovi i učitelji dolaze iz Srbije u Bosnu da bi privolili bosanske Pravoslavce da se počnu zvati Srbima. Analogan proces odvija se i u odnosu na katoličko stanovništo u Bosni. Nakon više od dva stoljeća ovaj proces, bez presedana u pisanoj istoriji, dovodi do današnje situacije u kojoj se većina bosanskih Pravoslavaca i Katolika izjašnjava kao Srbi i Hrvati, iako to u stvari nisu. Evo šta o tome kažu američki istoričari Robert Donia i Džon Fajn (Fine) u svojoj knjizi Bosnia and Hercegovina : A Tradition Betrayed (Bosna i Hercegovina : Iznevjerena tradicija) objavljenoj 1994. godine:

„Zaustavimo se na kratko da razmotrimo nazive kojima je iskazivan grupni identitet u srednjevjekovnoj Bosni. Ako isključimo neke grupe na periferiji ove proširene Bosne (neke na sjeveru i zapadu koji su se mogli identifikovati kao Hrvati i neke na Humu koji su se mogli zvati Srbima ili pripadnicima Srpske Crkve), ne nailazimo na Bosance koji sebe zovu Srbima ili Hrvatima. Ako im je trebao obuhvatniji naziv, zvali su se Bosancima.

Do vremena kad Turci osvajaju Bosnu u drugoj polovini 15. vijeka, Bosna je bila nezavisna država sa posebnim tradicijama koje su ih jasno razlikovale od njenih srpskih i hrvatskih susjeda, iako su Bosanci i ovi njihovi susjedi govorili istim jezikom.

Srbija i Hrvatska polažu pravo na pojedine dijelove Bosne po etničkoj osnovi. Međutim, u raznim periodima kada su ovi susjedi Bosne egzistirali kao nezavisne države ili kao regije unutar većih državnih zajednica, oni su kontrolisali samo djeliće Bosne, i to samo na kratko. Osim toga, izuzimajući četiri godine ustaškog terora za vrijeme Drugog Svjetskog Rata, ti kratki periodi njihove dominacije desili su se prije više od 500 godina. Prema tome, ni Srbija ni Hrvatska ne mogu ozbiljno polagati istorijsko pravo na Bosnu. Bosna postoji stoljećima kao koherentna cjelina.

Onda, u 19. vijeku, pod uticajem ideja koje su lansirane iz Srbije i Hrvatske, Pravoslavci i Katolici u Bosni počinju, postepeno i neujednačeno, dobijati etničke nazive ‘Srbin’ odnosno ‘Hrvat’. (219-20)

Naš istoričar i osmanista, Ahmed Aličić, istraživao je zvanične dokumente iz vremena Osmanlija, najviše njihove “deftere”, u kojima su pedantno zapisivani svi podatci o poreskim obveznicima. Oni su identifikovani na osnovu vjerske pripadnosti, ali niko nije upisan kao Srbin ili Hrvat; evo šta o tome kaže Aličić u svojo knjizi Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, koju je napisao nakon višegodišnjeg istraživanja autentičnih osmanskih dokumenata:

Današnji Srbi u Bosni nisu povjesni Srbi, niti su današnji Hrvati u Bosni povjesni Hrvati. Dakle i jedni i drugi su oktroirani u današnje nacije. Za ove naše tvrdnje ne postoje nikakvi valjani protivargumenti.

Od dolaska Osmanlija na područje Bosne, ni u zvaničnim ni u nezvaničnim dokumentima turske provenijencije, uopće se ne spominje ni ime Srbin ni ime Hrvat, u smislu pripadnosti tim narodima.” (str. 218-9).

Profesor Riđanović s prvom ističe da je sve sukobe u Bosni donijela vještačka podjela njenog naroda na tri nacionalne skupine, koja je stvorila mogućnost i ispriku Srbiji i Hrvatskoj da se miješa u politički život Bosne, pa i da vojno interveniše, kako bi, navodno, zaštitila „svoj“ narod. On često citira jednu rečenicu iz pomenute knjige američkih istoričara Donije i Fajna, u kojoj autori kažu da nije poznato da je, prije srbizacije i kroatizacije bosanskih Pravoslavaca i Katolika, Bosanac digao ruku na drugog Bosanca zbog drukčije vjere. On završava knjigu sljedećim gnjevnim apelom bosanskom narodu:

Dragi narode i drage narodnosti, dajte već jednom otvorite oči da vidite ko vas izrabljuje, ko vas vuče za nos, ko vas pravi hajvanom. Da su to bar kakvi ljudi, hajde hajde, ali to je sve goli lopov, sve je to od zla oca od gore matere. Ja sam siguran da bi temeljita istraga njihovog (političkog) rada i ponašanja uopšte otkrila da su naši politički, vjerski i ostali moćnici, uz rijetke izuzetke, pravi pravcati kriminalci. Pa u mačku piterinu, dokle ćete trpit’ njihov “demokratski“ zulum? Je li dok vam ti lešinari ne počnu i kosti glođat’? Ja ne znam kako ih oćerat’ s položaja, ali znam da moramo početi od svijesti o tome ko upravlja našim sudbinama. Ne može se više samo kukat’ po kafanama i vikat’ “Lopovi!”, mora se uradit’ nekog vraga, jer ako ništa ne uradimo, odosmo skroz u vražiju mater bez ikakve nade za spas.

Zvali su vas u boj da ginete za slobodu i ravnopravnost svog “naroda“, a sad vidite da ste ginuli za njihovih pet do devet tisuća mjesečno, za njihove vile, farme, rančeve, za skupe bunde i skupocijene ogrlice njihovih ljubavnica. Kad potroše sadašnji mal, opet će apelovati na vas i na vaš “nacionalni“ ponos i opet vas zvati da ginete za još skuplje bunde, za još skupocjeniji nakit. Nemojte slučajno oklijevati, trčite da ubijate svoju braću, da žrtvujete svoje mlade živote na oltaru njihovog hedonizma. (str. 364-5)

 

*    *   *

 

Riđanović o jeziku : i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta

SAMSUNG

SAMSUNG

Ovu knjigu dobio sam na poklon od Profesora Riđanovića početkom 2015. sa sljedećom posvetom:

Dragom Marjanu, najhumanijem humanisti i najljepšem Bosancu kojeg sam ikad upoznao.

I ranije mi je Profesor u našoj prepisci upućivao slične riječi, a jednom prilikom me je nazvao najvećim emotivnim Bosancem. Poslije mi je objasnio da je to rekao jer osjeća da iskreno volim Bosnu sa njenim ljudima, prirodnim ljepotama i kulturnim blagom, ali ne i današnju državu Bosnu, koju su uzurpirali najveći bjelosvjetski lopovi da bi se bogatili na račun naroda.

Takve pohvale se mogu dobiti samo jednom u pola milenija, i zapravo mislim da ih Dr. Riđanović zaslužuje daleko više od mene. Zato bih se rado odrekao tih pohvala i prepustio ih onome ko mi ih je uputio. Zar ih ne zaslužuje neko ko je za sebe rekao ovo: Kao humanista, ja se držim principa: najveće dobro za najveći broj ljudi na svijetu i svaku svoju misao, svaku svoju akciju mjerim samo tim principom. (str. 193)

Ako za trenutak zanemarimo relacije, status, životnu dob, geografsku udaljenost, stil življenja, modalitete mišljenja, duhovnu orijentaciju, reputaciju, ličnu suprotstavljenost socijalnim anomalijama i njihovim nositeljima, mogu reći da su zanemarljive sve te razlike u poređenju sa onim što predstavlja najintimnije biće čovjeka. Do danas se nisu bitno promijenili kriteriji vrednovanja lijepog utemeljeni u antičko-grčkim kanonima ljepote koju čini harmonija – sklad, mjera, vrlina, dobrota, pravičnost, fizička sposobnost, kultivisana forma, svrsishodno znanje, odanost otadžbini, i posljednje i najvažnije – humanost, bez koje je sve prethodno spomenuto samo prazna riječ.

I običnom čovjeku morao je izgledati predapokaliptičan užas paljevine sarajevske Vijećnice, pa nije teško pretpostaviti kakav je užas obuzimao ljude vezane čitavog života za knjigu. Paljevina Reihstaga je ništa u poređenju s tim barbarskim činom četničke maloumne invazije na kulturno blago Bosne, koje je bilo i njihovo. Nije li Meša Selimović „njihov“ pisac? Nije li u Vijećnici bio i Gorski Vijenac? A sam Njegoš rekao je i ovo: Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom! To je najizravniji put shvatanja sopstvenog prokletstva – klin se klinom izbija. Nečovjek, crnogorski topuždžija Crni-(kara)-Adžić, sam je sebe matirao, odnosno, topuzirao svojim smrdljivim nečovještvom.

Na koricama knjige Riđanović o jeziku nalazi se zanimljiva ilustracija vrsnog sarajevskog slikara Mirze Ibrahimpašića: geografske konture Bosne čiju unutrašnjost ispunjavaju tri „suverena“ kontejnera, u koja su bačeni (skupa sa uobičajenim smećem) školstvo, publicistika, nauka, kultura, univerziteti, a preko svega toga skaču jedina zadovoljna stvorenja u ovoj zemlji – štakori; doduše, mala je vjerovatnoća da će i oni preživjeti smrtonosnu dozu trulosti kojom zrači „država“ Bosna. Doista originalno viđenje ružne i žalosne bosanske sadašnjice.

Zašto je Profesor Riđanović napisao jednu ovakvu knjigu? Po profesiji lingvist, njemu kao ni mnogim drugim stručnjacima u svom „zanatu“ nije neophodno baviti se temama koje su više vezane za političku sociologiju. Ali Prof. Riđanović je jedan od onih intelektualaca koji se ne želi zatvoriti u svoju kulu od slonovače i baviti se isključivo svojim poslom, zanemarujući sve ostalo što se oko njega dešava, zanemarujući tužnu činjenicu da njegov narod strašno pati. On voli kad ga zovu „narodnim lingvistom“ i ističe da u ovoj teškoj situaciji svako treba da se angažuje, u okviru svojih profesionalnih i intelektualnih mogućnosti, da pomogne u razotkrivanju gorostasne pljačke bosanskog naroda, najveće u njegovoj istoriji. Zato on piše:

Nezaposlenost je preko 50% i dalje raste, svaki peti Bosanac ide gladan na spavanje, preko 20.000 ljudi godišnje napušta BiH, stopa nataliteta opada i bijela kuga nam kuca na vrata, zaduženja su tolika da ih sa današnjom stopom privrednog propadanja ne možemo vratiti ni za 300-400 godina, sve više ljudi se razvodi, brakovi se sve manje sklapaju, imamo sve više samoubistava, ljudska prava nam nisu ni na nivou onih iz prvobitne povelje UN-a iz 1948. godine, obrazovanje je postalo jedna velika smijurija pa djeca uče da vukovi savijaju gnijezda na grani, smanjuje se međunarodna pomoć, strane investicije stalno padaju i sada teže ka nuli. U BiH ima blizu 5.840 formalnih političkih funkcija na raznim nivoima političke vlasti; njihove mjesečne plaće kreću se od 4 do 8 hiljada maraka. Ovom zemljom „upravlja“ armija od 19.940 jako dobro plaćenih birokrata unutar tzv. javnog sektora. Javna je tajna da se velika većina ovih funkcija smatraju stranačkim, izbornim plijenom, pri čemu se to više i ne pokušava prikriti. Vanjski dug BiH povećao se sa prošlogodišnje 4 milijarde maraka na 7 milijardi. 75% javnih nabavki nije javno (siguran sam da dobar dio javne potrošnje ide na javne kuće i privatne ljubavnice političara). Bosanski zakonodavci usvojili su deset puta manje zakona nego hrvatski. I pored obećanja da će se ukinuti tzv. „bijeli hljeb”, svaki političar dobija punu plaću punih 12 mjeseci poslije isteka njegovog mandata. Ima ovog još, ima čak i goreg od ovog, ali jelte da treba prestati, jer ovo nije samo slika nezapamćenog kriminala beha političara nego i naše gluposti i samoubilačke pasivnosti. U stvari, sa stanovišta lopovskog morala koji danas dominira Bosnom, političari su pametni, a mi budale. (str. 340-1)

Ali Profesor ne govori o našim političarima samo u trećem licu, on im se ponekad direktno obraća u nadi da će u njima probuditi bar trunku griže savjesti zbog zločina osiromašenja koji su počinili nad nevinim narodom. Svojom šutnjom na ovakva Profesorova obraćanja, političari najelokventnije govore da su ušli u politiku samo radi ličnog bogaćenja, a da im narod nije ni na kraj pameti; evo jednog odlomka u kojem se Profesor direktno obraća našim vrhunskim političarima:

Sad bih se obratio direktno političarima, posebno Izetbegoviću, Lagumdžiji i  Željku Komšiću. Raznim manipulacijama i smicalicama uspjeli ste se održati na vlasti skoro 20 godina. A šta ste “ostvarili” za to vrijeme? Najveću bijedu u novijoj istoriji Bosne. Stvorili ste armiju od više stotina hiljada gladnih (20% ukupnog stanovništva), još veću armiju od 553.000 nezaposlenih, napunili ste ulice psima i prosjacima kao niko prije vas. Ovo jezivo stanje ne može biti rezultat samo vašeg nemara, ono je moralo nastati svjesnim rabotama u saradnji sa “elementima” u našem geografskom komšiluku, kojima je krajnji cilj razgradnja i podjela Bosne. A zemlju je lako razgraditi ako je prije toga bacite na koljena. Vi niste nikakvi Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, vi ste ološ koji će sutra postat Mongoli za dobru lovu. Ali umijete lijepo zborit, reko bi čovjek ginuli bi za ovu zemlju. Kad bi postojala Nobelova nagrada za licemjerstvo, vi biste je dobili ko od šale. A tek kako lažete – najveći svjetski lažovi nisu vam ni do koljena. Tokom februarskih protesta demonstranti su tražili hitan odlazak Nikšićeve vlade i ostavke Bakira Izetbegovića i Zlatka Lagumdžije. Nikšić je izjavio “Spreman sam dati ostavku”, a prema jednom izvoru, to su obećali i Izetbegović i Lagumdžija. Jeste li izvršili ta obećanja? Jeste krc. Ali narod vas je prokužio, niko pametan vam više ne vjeruje. Svi samo proklinju sudbinu koja ih je bacila u ovakvu Bosnu u ovo vrijeme. (str. 97-8)

Riđanović ukazuje na latentnu a ponekad i otvorenu „muslimanizaciju“ Bosne, pa upozorava:

Ljudi sa muslimanskim imenima promiču se na rukovodeća mjesta (mada oni mogu u duši biti Muslimani koliko je i papa Musliman), pa je danas izgleda važnije biti obrezan nego obrazovan. […]  Po meni je favorizovanje jedne od tri narodne skupine koje se tradicionalno zovu Hrvati, Srbi i Muslimani, daleko NAJveći udar na Bosnu – manje bi zla ovoj zemlji nanijela atomska bomba nego bilo kakav udarac na njeno temeljno tkivo, njeno sveto etničko trojstvo. (str. 187)

Govoreći o muslimanizaciji bosanskog jezika, Prof. Riđanović kaže da u tome glavnu riječ vode profesori bosanskog jezika sa muslimanskim imenima na Filozofskom fakultetu Sarajevu. Ni jedan od tih „hlingvista“ ne poznaje elemente naučne lingvistike, ne čita engleski kako bi mogao pratiti svjetsku lingvističku literaturu, neki pokazuju u svojim „radovima“ da ne razlikuju vrste riječi (što znači da nisu trebali završiti ni osnovnu školu), ni jedan od njih nije izlagao na nekom međunarodnom skupu jer se tamo ne ide bez engleskog, ni jedan od njih nije citiran u nekom radu objavljenom izvan BiH. Može se bez imalo pretjerivanja reći da „akademski“ protagonisti naše jezičke politike i obrazovanja u oblasti jezika spadaju među najveće lingvističke neznalice na svijetu. Evo jednog odlomka u kojem Profesor govori o njima:

Da je meni nekim slučajem ime Mitar a ne Midhat, ja bih se samo zbog jezičke diskriminacije sutra spakovao i otišao iz ove zemlje. Naši jezikoslovci sa muslimanskim imenima promukoše vičući da su za multikulturalnu Bosnu, da bi, kad se povuku na svoj lingvistički ćepenak, radili svim raspoloživim sredstvima na muslimanizaciji jezika u Bosni. Po mom mišljenju u “radovima” bosanskih jezikoslovaca nema ni prave lingvistike ni prave sociolingvistike. Najveći dio onog što je dosad objavljeno mogao bi napisati pametan vodoinstalater. I to bi vjerovatno bilo čitkije od njihovih tekstova, punih glomaznih, polupismenih i ponekad nejasnih rečenica. Naš pametni i pošteni vodoinstalater sigurno ne bi napisao neke riječi koje koristi profesorica Vajzović, kao što je “brčkizam” uznati (??) na strani 13 njenog Jezika i nacionalnih identiteta (te riječi nema ni u izvrsnom Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika Matice hrvatske i Matice srpske, ni na Internetu), ili kao što je izmišljena riječ panoramiks (str. 17 iste knjige), koju sam našao samo na Internetu, i to kao englesku/francusku riječ za firmu koja prodaje čaršafe! (str. 72)

Posebnu vrijednost ove Profesorove knjige čini i to što ona ne sadrži samo oštre kritike negativnosti u jeziku i društvu uopšte, već i segmente u kojima se govori kako prevazići ono negativno što on kritikuje. Tako, na primjer, nakon kritike naših vajnih lingvista i njihovog uzurpiranja pojma lingvistike za stvari koje nemaju nikakve veze sa naukom o jeziku, on nam daje sljedeće jezgrovito određenje lingvističke nauke:

Ako ono o čemu pišu bosanski jezikoslovci nije lingvistika, šta je onda lingvistika? Njena centralna disciplina je gramatika, ta magična i misteriozna algebra kojom ostvarujemo najveće čudo ljudskog mozga: od malog broja glasova pravimo bezbroj rečenica pomoću kojih opet stvaramo bezbroj ljudskih čuda. Bez gramatike ne bi bilo čovjeka ovakvog kakav jest, bez gramatike bismo bili hajvani. Zato je najvažniji posao svakog lingviste, i profesonalni i patriotski, da opisuje gramatiku svog jezika. Ali za taj posao treba znati i opštu lingvistiku, po mogućnosti modernu (koja je radikalno unaprijedila gramatičku teoriju), i imati puno više mozga nego što ga ima prosječan bosanski “lingvista”. Nekom se može učiniti da je ova kvalifikacija intelektualnih sposobnosti naših jezičara uvredljiva. Okej, hajmo dokazati da nije tako. U našem jeziku se od nekih pridjeva može izvesti drugi pridjev nastavkom –cat, npr. pun – puncat, prav – pravcat, go – golcat, sam – samcat, a od nekih ne može: trom – *tromcat, sklon – *skloncat, bos – *boscat, dug – *dugcat, visok – *visokcat (‘*’označava negramatičan oblik). Po kojem pravilu se prave pridjevi na –cat? Pravilo, očito, postoji jer ga djeca, već nakon pete-šeste godine savršeno primjenjuju – ni debilno dijete neće reći da mu je cuko „trom tromcat”. Eto, to je skontalo svako debilno dijete, ali nije ni jedan naš Halilović. Ja sad pozivam naše vajne gramatičare da pronađu pravilo o kojem je riječ (možete ga poslati redakciji Starta) i ako bude ispravno, ja ću se ponizno izviniti svim bosanskim “hlingvistima” koje sam na bilo koji način kritikovao. (str. 72-3)

Riđanović ukazuje na moguće načine borbe protiv lopovske bande koja sebe naziva vladom:

U svom epohalnom eseju “Civil Disobedience” (Građanska neposlušnost) objavljenom 1848. godine, Američki pisac i filozof Henri D. Toro (Thoreau) iznosi svoje ideje o političkoj borbi bez upotrebe sile. U međuvremenu je stvoren čitav “arsenal” raznih načina građanske neposlušnosti, a najuspješniju primjenu ovog nenasilnog metoda otpora političkom establišmentu nalazimo u višegodišnjoj uspješnoj borbi indijskog naroda protiv britanske kolonijalne vlasti, koju je predvodio legendarni Mahatma Gandi. Prije par godina Amerikanac Bil Stubner (Stuebner) objavio je članak u Oslobođenju kojim poziva mlade u Bosni na revoluciju. Naši mladi su na taj apel reagovali “revolucijom” u kahvenisanju, jer su upravo u to vrijeme u mom komšiluku otvorena još tri kafića, pored deset postojećih (da, dođite da se i sami uvjerite: u zoni Šopinga na Grbavici ima 13 (slovima trinaest) kafića, sve jedan do drugog!). Ja sam, naravno, znao da je revolucija u Bosni utopijska ideja, jer polumrtvi Bosanski narod ne ide u bunt ni kad mu se radi o glavi. Ovo malo bunā što smo ih dosad imali ne izražava ni stoti dio narodnog nezadovljstva, ogromna većina bosanskog stanovništva trpi i ne buni se. Osim toga, te grupice buntovnika bježe kući čim dobiju nekakvu crkavicu zbog koje su se pobunili. Ponekad i uljudno kažu “hvala”, kao da se radi o nečem što im ne pripada. Ono što meni najteže pada je odsustvo svake solidarnosti sa sapatnicima – (polu)gladnim, nezaposlenim, penzionerima s penzijom koja im more bit heftu dana u vrh glave, ljudima sa uvredljivo malim plaćama ili onima koji rade a ne dobivaju nikakvu plaću, itd. itd. (str. 167)

Riđanović iznosi i u detalje opisuje neke metode građanske neposlušnosti koji bi se kod nas mogli primijeniti – neplaćanje poreza, opšti štrajk, sabotaža, urbana gerila, ali iako je dosad prodano skoro hiljadu primjeraka njegove knjige, niko nije ni prstom maknuo da popravi grozno stanje u današnjoj Bosni. On zaključuje da je bosanski narod toliko umrtvljen ratnim i posljeratnim traumama da i ne želi popraviti svoje stanje. Time taj narod priziva novi genocid, koji bi svakako značio njegov definitivan kraj.

Ako strada narod, strada i njegov jezik, pa je utoliko razumljivija Riđanovićeva briga za tim najvećim kulturnim blagom, bez kojeg narod ne može opstati. To najbolje znaju svi Bosanci kojima se negira pravo na njihov jezik, a to još bolje znaju Bosanci u egzilu čija djeca uče neki drugi jezik, a svoj maternji koriste kao drugi jezik, kojeg ne uče aktivno i pod stručnim voditeljstvom kao što su učili u redovnoj školi. Šta je Bosanac bez bosanskog jezika? Šta ostaje od Bosne i od bosanstva kad njen građanin ode van svoje zemlje, kao što je otišlo milion i po protjeranih?

Profesor često iznosi primjere poslovične bosanske gluposti. (Da sintagmu „glupi Bosanac“ nisu smislili neprijatelji Bosne, Profesor dokazuje činjenicom da ne postoji sintagma „glupi Slovenac“ ili „glupi Hrvat“ iako i ovi narodi imaju neprijatelje.) Jedan od brojnih primjera bosanske gluposti koje Profesor navodi je masovno pristajanje Bosanaca uz novu stranku Demokratska fronta, koju je osnovao Željko Komšić, jedan od najvećih političkih pehlivana u posljeratnoj Bosni. Zauzimao je visoke položaje u Socijaldemokratskoj partiji, bio član Predsjedništva BiH kao član te partije. Ali to mu je bilo malo pa je izmislio novu partiju, u kojoj će on biti vječni predsjednik. Tu svoju novu partiju nazvao je Demokratska fronta. Zašto ne Demokratski front, otkud sad fronta? Eee, to je hrvatski oblik naše riječi ‘front’, za koji mnogi Bosanci što su pristali uz Komšića nisu ranije ni znali. Nije on izabrao hrvatski oblik zato što se deklariše kao Hrvat, jer Riđanović tvrdi da nijedan bosanski političar nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, po njemu svi oni pripadaju naciji koju Profesor zove nacija Šićardžija. Komšić je svoju stranku nazvao Demokratska fronta jer je skužio da glupi i pokondireni Bosanci pate od užasnog kolektivnog kompleksa inferiornosti, pa bježe od svega što je bosansko – nadijevaju djeci neka čudna imena koja više liče na indijanska nego na bosanska, osnivaju firme sa engleskim nazivima ili kraticma koje niko živ ne razumije, pozdravljaju se sa ‘Kako ste?’ da ne bi upotrijebili neki tradicionalni bosanski pozdrav. U njima se prosto stvorio neki anti-bosanski refleks, zbog kojeg bez imalo razmišljanja hrle u sve što nije bosansko. Evo šta Riđanović kaže o Bosancima koji su ušli u Komšićevu stranku:

Gledajte kako Željko vješto koristi bosanski primitivizam za svoju političku karijeru. Znajući da je današnjim Bosancima najveći seks (odmah poslije pravog seksa) sve što nije tradicionalno bosansko – što dokazuju imenima kao što su Erdal, Serdal i Prdal te firmama kao Second hand – on osniva novu stranku koju naziva Demokratska fronta, što u prevodu na bosanski znači Demokratski front. Zašto svoju bosansku stranku naziva hrvatskim imenom? Ne, ne zato što je nominalno Hrvat (ovo mu pomaže samo da se uvali u fotelju u kojoj po ključu može da sjedi samo “Hrvat”). On je cijelim bićem pripadnik najmoćnije bosanske nacije – nacije Šićardžija. Ali je vidio da bosanski hajvani lete na sve što je novo i što nije bosansko, a bio je i siguran da se glupi Bosanci neće sjetiti da su oni koji su ih ubijali u Ahmićima, Stupnom Dolu i Dretelju govorili „fronta“ a ne „front”. Da i ne govorimo o ustaškoj fronti, koja je za Drugog svjetskog rata vršila teror nad nevinim narodom koji se može porediti sa najgorim Hitlerovim zločinima (vrhunac tog terora bio je vješanje 55 mladih antifašista u noći između 27. i 28. marta 1945. na sarajevskom Marindvoru). Jeste vidjeli kako je jednostavno glupe Bosance prevesti u tabor njihovog krvnih neprijatelja? (str. 98-9)

Knjigu čini zanimljivom upravo to što je njena tematska konstrukcija bazirana na raznovrsnosti, kakvu nameće sama životna realnost. Iz nje se čitalac može informisati i učiti lingvističkim pojmovima, gramatičkim pravilima, ili se bar podsjetiti na mnoge važne stvari koje smo zaboravili. Fascinira raznovrsnost tema kojima se autor bavi – one idu od nepoštenih tramvajskih revizora do izdaje Ali Paše Rizvanbegovića, kojom je ova zemlja preimenovana od Bosne u Bosnu i Hercegovinu. Okretanje stranica knjige Riđanović o jeziku pomalo liči na okretanje lijepog kaleidoskopa,  kojim se otkriva sjajan spektar slika, slika što fasciniraju kako svojim sadržajem i raznovrsnošću tako i ljepotom svojih stilskih boja. Zaista je to knjiga koja se teško ostavlja. Sa Dr. Riđanovićem se neko može ne slagati, ali niko ne može reći da njegovi tekstovi nisu zanimljivi, poučni i provokativni. Po meni je to i jedna od onih knjiga za koje se ne može reći da su ikad definitivno pročitane, jer imamo potrebu da im se iznova vraćamo, da s njima živimo kao sa dijelom stvarnosti koja je u njima opisana. Svako ko bježi od te stvarnosti neuspješno pokušava pobjeći od sebe samoga.

Ova knjiga je posvećana našim političarima; evo te posvete:

Bosanskim političarima, za izvanredan uspjeh u posvemašnoj pljački

naroda jedne od najbogatijih zemalja na svijetu

Ova posveta ukazuje na to da za okosnicu tematskog izbora autor Riđanović uzima pljačku izvršenu nad Bosnom od strane političara. Naravno, nisu oni nikakvi političari, već obični špekulanti-politikanti, lopovi, trabanti, probisvijeti, jajare, nacistički revanšisti i neliječeni kompleksaši.

U prvom izdanju ove knjige, iz 2013. godine, objavljeno je pismo koje je Profesor uputio Predsjedniku Obami da ga obavijesti o katastrofalnoj situaciji u našoj zemlji, i pozvao ga da interveniše kako bi se spriječio novi sukob u ovom dijelu Evrope. Profesor je očekivao da bar neki čitaoci budu zaintrigirani njegovim pismom Obami i da mu se obrate s pitanjem da li je dobio nekakav odgovor. Ali se to nikom nije „omaklo“. Evo kako to Profesor komentariše:

Skoro je nevjerovatno da me niko nije upitao jesam li dobio odgovor od Obame, iako je možda jedina nada za Bosnu neka intervencija najveće sile na svijetu. Svojim ignorisanjem vjerovatno jedine šanse da preživi, Novi Bosanac pokazuje da je potpuno obamro, da nije kadar razmišljati o vlastitoj budućnosti, da živi od danas do sutra, od kafe do kafe. On stoički podnosi ovaj “demokratski zulum” i jedva ga preživljava. Bosanac je postao nalik na davljenika koji odbija pomoć. Takvom čovjeku i ne treba pomagati, jer on sam u podsvijesti želi da nestane i tako skrati svoje muke (ovaj sindrom je poznat u psihijatriji).

Veliki dio ove knjige, onaj koji govori o našem političkom jadu i belaju, pisan je kolokvijalnim stilom; evo zašto se Profesor odlučio za taj stil:

To je stil kojim se govori u porodici i sa prisnim prijateljima, a ja želim uspostaviti prisan odnos sa čitaocima, želim da muhabetim s njima k’o uz kahvu. Osim toga, mene užasno ljuti ovaj naš demokratski zulum pa hoću nekad i da se derem pa i da psujem, a to ne mere na “književnom”.

Vjerovatno je da su pokretački motivi za knjigu ove vrste knjige locirani u Riđanovićevom kritičkom osvrtu na proces akulturacije u Bosni, koji se sistematski provodi kroz atak na bosanski jezik, čemu su posebno doprinijeli beha „hlingvisti“, kako ih on zove. Zatim, ono što posebno iritira Profesora je nedostatak uvažavanja autoriteta. Nije u pitanju samo njegova osjetljivost, u pitanju je nesporna činjenica da je Bosna u većini segmenata poprište antikultura uvezenih rogobatnom pornografijom, tradicionalnim vidovima intoksikacije (alkohol, cigarete), a i onim težim (droga), prema kojima se policijski i pravosudni organi odnose blago jer imaju lični interes u prometu takvih supstanci. Zato se događa da Dr. Riđanović ostane bez odgovora na kritiku koja bi razumnu osobu trebala bar djelomično osvijestiti, ako već ne postidjeti i izazvati u njoj potrebu za radikalnom promjenom u poimanju neposrednog okruženja i svijeta u cjelini.

Ponekad doveden na ivicu pravog bijesa besramnim činovima „istaknutih“ pojedinaca u politici, novinarstvu i kulturi uopšte, Riđanović naziva takve pojedince pogrdnim imenima – lopovima, ološem, fašistima, razbojnicima, sadistima, fekalijama, pa čak i ljudožderima. On se nadao da će takvim uvredama potaknuti njihovo urođeno ljudsko dostojanstvo, Bogom dano svakom ljudskom biću. Ali niko od kritikovanih se nije oglasio ni na koji način; to jasno pokazuje da glavnu riječ u ovoj zemlji imaju odvratne neljudske spodobe koje samo anatomijom podsjećaju na ljude. Evo šta o tome kaže Riđanović:

Šutnja je najveća uvreda jer ona implicira da osoba koja vam se javila nije ni ljudsko biće, jer se samo hajvanu ne odgovara na mukanje, gukanje i groktanje. Po meni su ti “šutljivci” stavili do znanja i meni i cijeloj bosanskoj čaršiji da su na nižem evolutivnom nivou od hajvana, jer i hajvan dâ neki znak od sebe kad ga vikneš ili muneš. Najgore mi je od svega kad poslije kažu „Nisam imao vremena”, jer me prave budalom koja treba da vjeruje da normalan insan nema vremena kolko treba da se napišu dvije kraće rečenice, recimo „Profesore, primio sam vaš mejl. Neću da vam odgovorim.“ Mjerio sam vrijeme potrebno da se napišu ove dvije rečenice – minut i 12 sekundi, otprilike kolko i mala nužda. Šutnja je najveća uvreda, veća i od psovke. (str. 167)

Šutnja je inače tipična “odbrana” Novih Bosanaca, kojoj oni pribjegavaju kad nemaju pravu odbranu. Ali šutnja je i odobravanje, a to, u stvari, znači da onaj ko šuti priznaje da druga strana ima pravo. E to je najgore od svega: Novi Bosanci hodaju “svijetla obraza” i pored toga što nemaju ni ‘o’ od obraza. (str. 275)

Riđanović tvrdi da u kulturi Balkana – izuzev rijetkih pojedinaca – nema pravih vrijednosti koje bi se mogle nazvati kulturom; zato kaže:

Po meni Balkan nije u kulturi dao ništa od značaja, a kultura je kod nas, u praksi, više kurtura nego kultura. “Kulturnjaci” su pretežno, a često isključivo, muškarci okruženi zgođušnim sekretaricama (nema muške sekretarice ni za lijeka), a glavna im je briga da neđe ture kuru. Dakle, prava riječ za bosansku kulturu trebala bi biti kurtura. (str. 234)

Bosna je danas među najnerazvijenijim zemljama u svijetu. Privreda opustošena, Bosanac tone u sve veću bijedu i opsesivno traga za načinom da izađe iz Bosne. Oni koji su otišli ili su protjerani čeznu da se vrate, a nemaju gdje. Oni koji imaju rođake u inostranstvu uglavnom žive od njihove pomoći, ali ipak je glad sve češći gost u kućama, roditelji mole da im se bar djeci omogući kakva-takva ishrana. Ubijanje glađu spada u najteže vidove zlostavljanja. A zlostavljanje se, prema onome što je zapisano u Kur'anu, smatra većim zločinom od ubistva. Profesor Riđanović kaže: Veći je zločin ubijati narod glađu nego metkom.

Na žalost, realnost je okrutna, pa mahom poštenim masama vladaju okrutne i bezosjećajne kreature, poklonjene svom najdražem božanstvu i gospodaru – novcu. Pred tim gospodarom svi su drugi autoriteti sporedni i beznačajni. Pošto postepeno gube sve ljudske osobine, nije daleko dan kada će njihovo pravo ime biti „mašine za proizvodnju novca“, kojima je čovjek samo daleki predak.

Još jedan problem kojim se bavi M. Riđanović je pitanje novokomponovane „nacije“ Bošnjaka. Niko kao on nije tako objektivno i bespoštedno razotkrio skrivenu suštinu Bošnjaštva i njegovu implicitnu prijetnju opstanku Bosne. Ovaj prikaz bio bi nepotpun kada bismo pokušali prepričati šta je M. Riđanović napisao na tu temu. Zato prenosimo „udarni“ dio segmenta ove knjige posvećenog bošnjaštvu:

Bošnjaštvo je najveće zlo koje je ikad pogodilo bosanske Muslimane. To je kukavičije jaje koje nam je podmetnuo Tunjo i njemu slični jer im je trebao nacionalni naziv u kojem neće figurirati riječ Musliman, jer je nezgodno biti i ateista i Musliman. Prije nego što je naš akademik lansirao termin Bošnjak, veliki broj bosanskih ateista ponosno su isticali svoju pripadnost naciji bosanskih Muslimana i time iskazivali svoj pijetet prema svojim pretcima, koji su tokom četiristo i više godina ponosno ispovijedali vjeru Islam.

Ja imam više razloga zbog kojih smatram da će naziv Bošnjak doprinijeti raspadu Bosne; evo dva glavna:

1) Prihvatajući nacionalno ime Bošnjak, mi pravimo budale od svojih predaka, za koje implicitno kažemo da nisu znali svoje nacionalno ime, jer su, osim u početku Osmanske vladavine, Bošnjaci bili SVI stanovnici Bosne (dok nije počela srbizacija Pravoslavnih krajem 18. vijeka).

2) Naziv Bošnjak je najkorisniji Srpskim i Hrvatskim nacionalistima; to se vidi i po tome kako su ga rado prihvatili i dosljedno upotrebljavaju (a nije isključeno i da su ga naručili od Tunje). Ako u Bosni žive tri naroda od kojih se ni jedan zvanično ne zove Bosanci, zašto bi onda Bosna uopšte trebala postojati?! Srbi imaju svoju Srbiju, Hrvati svoju Hrvatsku, a Bošnjaci postaju dijaspora nepostojeće zemlje, kao nekakvi balkanski Kurdi. Srbi i Hrvati već odbacuju atribut bosanski za oznaku našeg jezika – napravili su pridjev od Tunjinog Bošnjaka pa stvorili fantomski „bošnjački“ jezik, da nema Bošnjaka ne bi bilo ni tog jezika. S druge strane, logično je upitati zašto Bošnjaci ne zovu svoj jezik svojim „nacionalnim“ imenom; Francuzi govore francuski, Mađari mađarski, ali Bošnjaci ne govore Bošnjački! Kuku lele – prvi put u ljudskoj istoriji ime jezika jednog naroda nije izvedeno od njegovog nacionalnog imena! Naravno, sve postaje logično kad odbacimo izmišljene Bošnjake i prihvatimo istorijske činjenice: u zemlji Bosni žive Bosanci, koji govore bosanski.

Nacionalisti među Bosancima koji za sebe kažu da su Srbi i Hrvati negiraju pridjev bosanski za bilo šta što pripada svim autohtonim stanovnicima ove zemlje, pa nije daleko dan kada će bosanski konj i bosanski lonac postati „bošnjački konj” i „bošnjački lonac“! To je po meni samo jedan korak od negiranja Bosne kao države, tako da nije uopšte nerealno očekivati da se ova zemlja počne zvati Republika Srba, Hrvata i Bošnjaka po modelu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. A to je definitivan kraj Bosne.

Teško je pisati prikaze knjiga Prof. Riđanovića. Kad vam se učini da ste prikazali sve što je važno i zanimljivo u jednoj knjizi, daljim listanjem naiđete na segmente koji, čini vam se, plijene više nego bilo šta što ste već prikazali. Zato ozbiljnim čitaocima savjetujem da se late samih knjiga – po mogućnosti u vrijeme kad nemaju drugih važnih poslova jer je teško ostaviti knjigu Prof. Riđanovića – i prepuste intelektualnom ugođaju kojem je teško naći ravnog.

 

Prikazao Marjan Hajnal

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s