Marjan Hajnal

Nema oprosta moralnom dekadentu ni ako je genije

Januar 2010.

ROCK’N’ROLL EGZORCIZAM

Bosanski sentiment je kriv što nisam uništio arhiv svoje disko-prošlosti, pa vjerovatno neću ni ono što pripada “Bijelom dugmetu”. Razlog što to neću učiniti nije sadržan u nekom obliku poštovanja prema legendama Yu-rocka, već zbog sentimentalnih spona sa vlastitim tinejdžerskim pogledom na svijet, u kom je jedno od bitnijih mjesta zauzimala mala diskoteka, smještena u Domu kulture u Visokom, do koje sam u dva minuta od stana u Novom naselju, nekadašnja ulica “7. aprila” br. 5, dolazio čak i za najvećih mrazeva u tankoj jakni, s “komsomolkom” na tek osušenoj kosi, da bih susreo svoju generaciju romantičara. Bizarno smo svi izgledali, jedva nazirući jedni druge u oblaku duvanskog dima. Badava prethodno kupanje, vraćali bismo se kući nagluvi i smrdljivi od nikotina čije kancerogene „čari” su se nemilice širile svuda oko nas, ostajući još dugo u odjeći, sinusima, očima, mislima. Izgubljen u buci i gužvi silueta što su pokušavale da prepoznaju svoju sudbinu, da dožive neku svoju prvu slobodu i iskažu osjećanja, razmišljao sam o budućoj slavnoj ništariji iz grupe “Jutro” dok je debitovala upravo u toj visočkoj diskoteci. Neko će bolje znati koje godine to bijaše. Možda 1972. Nismo ni slutili, učestvovali smo u egzorcizmu na svoj način, za nekoga ko će svoje lice pokazati tridesetak godina kasnije.

DA TE MRZE, A DA TI SE DIVE

Ovdje nije riječ o kritici pojedinca i njegovom pravu na lični izbor stila života. On je osoba za sebe, ali, ako se već radi o pretendentu na zvanje umjetnika, koji javno utječe na mase, aktivno oblikujući stavove, stremljenja, pogled na društvenu realnost, onda snosi ogromnu moralnu odgovornost. “Previdjeti” socijalni momentum da se osudi zlo, znači ne zasluživati povjerenje i počasti.

Idealno je biti zvijezda kojoj se dive, tada ta zvijezda gomile najlakše može sakriti svoj prezir prema njoj. Zavist je ta koja prijeti čovjeku više od plutonijuma i deuterijuma. „Šta bi dao da si na mom mjestu…da te mrze, a da ti se dive?…“ Stupidno i banalno. I, nažalost, bolno istinito. Gomila se divi svemu što poistovjećuje sa sobom, multiplicirajući sebe u figuri vrijednoj jedino žaljenja. Istovremeno je i mrzi i obogotvoruje. Ali, taman posla da se javno progovori protiv idola. Odmah bi takav bio proglašen snobom i zavidljivcem. Osporavati nekome „uspjeh“ znači navući na sebe odium mržnje što vodi do linča. Zar se neko usuđuje progovoriti ma i jednu lošu riječ protiv zemaljskih bogova!? Uvijek spreman, mediokritet skida svoju odoru i u nju oblači svoju žrtvu, kao kada pauk hitro i neumoljivo paučinom obmotava svoj plijen.

Ne želim da ispadnem veći Bošnjak od svojih Visočana, ali sam danas siguran da su sevdalinke i ilahije bolje od bilo kog folk-rocka. Njihova vrijednost se, u stvari, ni po čemu ne može ni samjeriti sa bregovićevskim alkoholičarskim banalnostima. Zato danas žalim za svakim trenutkom koji mi je sagorio uludo slušajući ne samo muziku “Bijelog dugmeta”, već i muziku daleko poznatijih grupa koje sam volio, posebno “Deep purple” i “Pink floyd”. Od svih njih jedini je do kraja pošten bio George Harrison, kada je izjavio da je sve što su napravili “Beatlesi” bilo sotonsko. 

CRNE RUPE NA CRNOM DUGMETU

Kosmos ne bi bio toliko beskonačan da u njemu nema crnih rupa. Izlišno je pitanje da li su ljudi-crne rupe pozitivni za kosmos. S njima je kosmos kritično sužen. Za iracionalnu sebičnost svog bivstva oni odnose svu zdravu energiju svoje okoline. Eksploatiraju poeziju kosmosa, prevode je na neki svoj pojednostavljeni kodni sistem, misle da je pisana samo za njih. Kada se dekodira njihov doživljaj, vidi se da od simfonije nije sačuvano ništa drugo do šum koji gradacijski raste, koji iz dubina okeana mami delfine do plićaka da u njima u agoniji umru, ne mogući zbog težine svojih tijela udahnuti vazduh. Takvom gušenju je nalik smrt malih atlasa na čijim leđima je prevelik tuđi grijeh.    

I kao što Bregović kaže za trebevićkog krvnika da bi bio samo pjesnik da nije bilo rata, moram se zapitati: da nije bilo Duška Trifunovića, Bebeka, Alena, sarajevskih Roma, Bugarki, neslavnog visočkog zeta-filmadžije, i svih drugih gitarista od kojih je vještinom sarajevskog džeparoša krao akorde, ko bi bio Bregović?

Ne želim obezvrjeđivati čast nekog ko bi se trebao zvati čovjekom, sve mogu razumjeti, ali nikako ne mogu prihvatiti da za proslavljenog muzičara jedan paljanski komandant-krvnik može biti pjesnik. Možda je pisao nešto što je ličilo na stihovanu bakhanaliju neliječene šizoidne osobe u tijelu psihijatra, ali to se ni u kom slučaju ne može okvalificirati kao poezija, kao što se ni Hitlerovi crteži ne mogu nazvati drugačije: infantilne hladne crtarije bez duše.

Ako se umjetnost često rađa iz tragedije, to još ne znači da mora postati tragedijom umjetnika. Istinski umjetnik, ako je prinuđen da truje svoj um ratom, mirisom baruta i blizinom krvi, ne mora sam prouzrokovati žrtve pokošene njegovim bezumljem, jer, kako bi on kao sudionik u zločinu mogao biti umjetnik? Zar se nečovjek može zvati pjesnikom? Istinski pjesnik ne nanosi nijednom živom biću bol i patnju. Pjesnik ne truje svoje tijelo alkoholom, osim ako to nije izuzetni Jesenjin, ili sam Omar Hajjam:

Vrč moga vina leži raskomadan,
Mome si veselju ti zavidan, Bože!
Ti po zemlji prosu moje rujno vino,
U ustima mi zemlja – jesi l’ pijan, Bože?

Omar je bio jedan. Neponovljiv. Jedan od najvećih Perzijaca. Ako je pio, pio je sam, prikriven, da ne bi opijen žarom svoje prevelike ljubavi prema svijetu, sagorio sam svijet.

A Bregović otvoreno i nekažnjeno već nekoliko decenija na sceni javno popularizira nemoral, intoksikaciju, i tu svoju “vrlinu” još licencira organizatorskim ugovorima. “Moja muzika je muzika za alkohol”, izjavljuje Bregović. Na njegove niske, vulgarne, ojkačke, uvredljive nebuloze o pogledu na Sarajevo, bolje je ne davati nikakav komentar.

Čini se tačnim da se zločinci uvijek vraćaju na mjesto zločina. I prema gradu Visokom je počinjen višestruk zločin. Ovo poređenje sa zločinom u nekoj drugoj prilici i u nekom normalnom kontekstu bilo bi pretjerano, ali poslije agresije 1991. koju nije osudio šef “Dugmića”, šta je ćutanje do saučesništvo? Da sam bio prisutan, sigurno je da bih se bučno usprotivio njegovom nedavnom boravku u Visokom. Ali, moji Visočani gaje uspješno sintetizovanu orijentalno-europsku kulturu. Praštajući prećutno, ili ne, ugostiće svakog gosta, kako dolikuje, makar i hulju koja to ne zaslužuje. No, bolje je i civilizovanije tako, nego hulji dati dodatni razlog da laje. Može neko živjeti i u Parizu i da zauvijek ostane primitivni duhovni provincijalac.    

Prošli rat je bio rat bivših osuđenika, loših đaka i rehabilitiranih lopova. Ne poseban talennt za nauku, u svemu dvojkaš, Bregović nije mogao proći kod strogog, ali pravednog profesora Šefkije Žuljevića. Da bi se osvetio “kiselom grožđu”, spjeva samo njemu grandiozan stih: “Pa ni Aristotel nije rekao Bog zna šta.” Plitko samoodbrambeno stihoklepanije minornog alkosa. Ako je dvojka prolazna ocjena, čak i iz vladanja, posve je bliska neprolaznoj. Nažalost, na Balkanu sve prolazi. Sponzore zaokuplja istovrsna lukava misao, kao i sponzoriranog: kako udruženi, u moru novih naivnih loviti lovu, kao i ranije, od njihovih roditelja?

Iako sam i sam lično mjesecima bio opčinjen taktovima kompozicija “Požurite konji moji”, “Selma”, “Kad zaboraviš juli”, “Sanjao sam noćas da te nema”, “Loše vino”… do danas više volim Alisine stihove o Sanji: “najgori su božiji čuvari”, ili, riječi Zrinka Tutića posvećene Doris: “oduvijek je pamet srcu bila nepoznata, i dalje će biti budala i rata”…

Budale ništa ne može promijeniti. I poslije takvog rata, za koji mnogi tvrde da je bio gori od onog koji se vodio protiv nacista, zar još neko može, bez pomisli o bojkotu, slijediti dekadenta po čijem je bolećivom uvjerenju, psihijatar-ekspert za genezu kolektivnog zločina, bio jadan?

U ratu se najbolje vidi ko je anđeo, a ko đavo. Da nije bilo rata, on bi ostao jedan pjesnik, psihijatar, kao što je bio i do tad. To su bili mali ljudi i političari u središtu velikih historijskih događanja. Jadni ljudi. On nije bio Tito da bi se mogao nositi s tom situacijom.

Delirium tremens! Na jednom mjestu toliki kalambur: đavo, mali ljudi, jadni ljudi, Tito. Vidi se da je i za isprazno brbljanje neophodno bar elementarno poznavanje Aristotelove formalne logike.

S druge, manje stroge strane, moraju se ispoštovati kriterijumi koje formira masa. Prema tim kriterijumima, Bregović je muzički genij. No, što je genij? Genij naroda rađa svoje superiorne dekadente. Mogu se ignorisati, ali mase, ovisne o duhovnom narkotiku, ne mogu bez njih. Slava je kao zamajac, a Goranova sreća je u tome što je pored sebe imao pravi emotivni zamajac grupe, drugog genija, Željka Bebeka. A oni zajedno, imali su sreću da ih je otkrio, i u najprimjerenijem pravcu uputio, pjesnik Duško Trifunović, koji je također, kao recitator, posjećivao salu Doma kulture u Visokom.

OBMANA KOLEKTIVNE PODSVIJESTI

Naše duše upravljaju našim tijelima, ali šta odlučuje o njihovim putanjama, kad će i gdje obući koju masku, to je pitanje u nadležnosti nauke koja ima odgovore, a od nas zavisi da li ćemo ih prihvatiti kao istinite, ili ne. Lična karma je pitanje slobode izbora. Toliko je banalnosti sadržano u vijesti da je neki poznati glumac imao 12.750 ljubavnica. Holivudska zvijezda, zapravo, prevareni jadnik. Nauka o karmi kaže: birali ste, imaćete. U narednom životu daće vam se sva pogodnost da budete isključivo seksualno biće, a najseksualnija bića su glodari. Inteligentno ljudsko biće ostvaruje jedinstvo duhovne i fizičke prirodnosti čuvajući brižno svoju energetsku auru, čijim se potencijalom napaja humanost, okrenutost porodici, prijateljima i društvu na način graditelja, a to može i zna jedino potpun čovjek, koji za svojim animalnim identitetom ne luta kroz košmare tuđih tjelesnih pakovanja.

Da li je to trijumf morala, okupiti hiljade poklonika, i ponavljati slične „uspjehe“ trideset i više godina, konzumirajući pred neiskvarenim mladima alkohol, podsticati ih na glodarsku „ljubav“, sadomazohistički pripremajući kaos za divlju rušilačku lavinu razularene horde kojoj ništa nije sveto? Nije čak neophodna upotreba halucinogenih sredstava da bi se manipuliralo masama. U muzici, posebne frekvencije, već odavno su otkriveni agensi koji djeluju stimulativno poput droge. Umjesto da se zabavi, učesniku neke mega-manifestacije može se dogoditi da bude trostruko drogiran: muzikom, narkotikom, i skrivenom političkom idejom. Čak je i apolitičnost štetna, jer izdvaja ljude u bezvazdušni prostor u kom lelujaju bez cilja i orijentacije, što nekome i jeste cilj, naravno, prevashodno politički.

Metafizičko je pitanje: kako sagledati kraj bijede ludosti? Među svim bijedama najveća je bijeda onog što zovemo moralom mase. Mitinzi, histerične ovacije, demonstracije, „događanje naroda“, bune, lomovi, hajke, bestijalni revanšizam… Dekadentnost postaje vrlinom, a svako ponovno okupljanje na stadionima, nije bitno da li je u pitanju obogotvorenje vulgarnog hedonizma Brene ili Madone, tragično, ali neodoljivo, asocira na Berlin 1939. i nenadmašne mitinge najvećeg “genija” zla.

Dok je povlađivanja ukusima idola i ideologa alkoholizirane glodarski popaljene gomile, nažalost, i dalje će biti budala i rata.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s