ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA

Piše: Nihad Filipović

 

6.

 

Iz opisa epizode u sarajevskom kinu i poslijeratnog nastupa Izetbegovića na osnivačkoj skupštini “Preporoda”, sagledavamo sliku mladog buntovnog čovjeka, sa osjećajem za pravično i kuraži da javno kaže ono što osjeća i misli čak i uslovima sasma izvjesne reakcije vlasti i mogućih štetnih posljedica po sama sebe. Valja nam znati da je to vrijeme kada glave nekih, koje je komunistička partija procijenila neprijateljskim spram njihove vlasti, lete poput glavica kupusa na prisicalu. Neki bivaju ubijeni i bez suđenja, a suđenja i kada ima, čista je farsa; tako npr. biva ubijen profesor Šerijetske Gimnazije u Sarajevu Mustafa Busaldžić, 29. 04. 1945. godine, nakon kratkog, tridesetominutnog režiranog suđenja.  A bilo je još ubistava. I onda, u takvim političkim prilikama, dešava se onaj istup „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića na osnivačkom skupu “Preporoda” u jesen 1945. godine. Ovo nam govori o osobnoj hrabrosti i snazi karaktera i uvjerenja koja pokreću mladog Izetbegovića. Tu se već manifestira Izetbegovićevo osjećanje misije, posvećenosti višim ciljevima za koje vrijedi riskirati čak i osobnu sigurnost. Te dvije karakterne osobine dio su karizme, one nužno idu uz svakog  uspješnog vođu, posebno ako je riječ o historijskim pojavama odnosno ličnostima koje obilježavaju jedno vrijeme, a u regionalnim okvirima, Izetbegović je bio takva ličnost i lider. Kao takav prepoznat je i u svijetu.

Napomena: Mjereno priznanjima koje je dobio u svijetu u kratkom trajanju njegove državničke političke karijere od svega desetak godina, Izetbegović je bio cijenjen lider. I tu međutim Izetbegovića, njegovo ime i postupke prate kontroverze. Tako, još u toku rata, dok nad bosanskim muslimanima traje pogrom genocidnih razmjera, u Saudijskoj Arabiji, Izetbegović prima Odlikovanju kralja Fejsala za doprinos širenju islama. Jednako tako kontraverzno je i njegovo primanje Odrena Republike Hrvatske, “Velered kraljice Jelene”, koje mu dodjeljuje pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čovjek koji je radio na podjeli Republike BiH, čovjek koji je vodio rat protiv RBiH i na kraju čovjek sa kojim Izetbegović u „političkom braku iz nužde“, sklapa pakt radi zajedničkog djelovanja na potiskivanju srpske paravojske sa teritorije BiH… Izetbegović je dobitnik  i priznanja Američkog centra za demokratiju iz Washingtona, priznanja Foruma Krans Montana za razvoj demokratije, nosilac je Katarskog “Ordena Nezavisnosti”, dobitnik je priznanja Ujedinjenih Arapskih Emirata za islamsku ličnost godine, nosilac je “Ordena Slobode” Republike Turske… itd.

No ostavimo po strani Izetbegovićevu karizmu i liderske kvalitete; vratimo se pokušaju skiciranja onoga što je njegov duhovni profil u godinama Drugog svjetskog rata i neposredno nakon završetka rata. U vrijeme opisanog Izetbegovićevog i Šaćirbegovićevog antifašistički istupa u sarajevskom kinu, neposredno nakon okupacije 1941. godine. ili kasnije, svejedno, Izetbegović je bio mlad, 1941. imao je nepunih šesnaest godina, te je teško od njega bilo očekivati da u narednim godinama rata, do završetka 1945. godine, kao deklarirani antifašista, uzme neposredno učešće u narodnooslobodilačkoj borbi i priključi se komunistima i partizanskim jedinicama. Usput kazano, moj otac je upravo u tim godinama, sa petnaest godina života, 1943. godine, završio u partizanima, ali to je već druga, građanska i revolucionarna linija političkog mišljenja kod bosanskih Muslimana-Bošnjaka toga doba, a osim toga, takvi su primjeri, pretpostavljam, izuzeci i u svakom slučaju neočekivani od osoba tog uzrasta. Pretpostavilo bi se, za Izetbegovića ovo vrijedi tim prije, jer je kod kod njega, uostalom kao i općenito kod pripadnika pokreta “Mladi muslimani”, osim fašizma, gdje su ustaški pokret i nacizam za njih bio apsolutnio neprihvatljivi, bezbožnički komunizam bio još i neprihvatljiviji. On će sam s tim u vezi, u razgovoru sa Seadom Trhuljom kojega nalazimo u Trhuljevoj knjizi “Mladi Muslimani”, izjaviti: “Dakle neće moći izdržati kritički prilaz i istorijsku kritiku tvrdnja da su “Mladi Muslimani” bili profašistički pokret. Za to nema nikakvih osnova. Međutim, takvu etiketu je bilo prilično lako nalijepiti na nas upravo zbog našeg antikomunizma, jer mi smo se našli onda u jednoj nesretnoj situaciji u tom smislu što smo na izvjestan način izražavali tragediju muslimanskog naroda koji nije moga da priđe ni jednoj ni drugoj strani. Sam nije mogao da opstane: ako ide u partizane daće dušu, a na drugoj strani prijetila je opasnost fizičkog istrebljenja. Muslimanski narod je bio razapet. Mi smo osjećali čitavu tu situaciju i bili smo izraz tragike u kojoj se naš narod bio našao, ali i izraz težnje tog naroda da iz te očajne situacije nađe nekakav izlaz”.

Ali gle čuda, kao rana indikacija manira koji kasnije prepoznajemo kao tipično izetbegovićevsko-kameleonsko ponašanje u političkom radu, vidjeli smo u petom odjeljku ovoga rada, Izetbegović, suprotno navodno tvrdom antikomunizmu koji mu je još i neprihvatljiviji od fašizma, jer ne priznaje Boga, u novembru 1944. g. pristupa narodnooslobodilačkom pokretu i partizanskim jedinicama pod vođstvom jugoslavenskih komunista. Njegov sin Bakir puno godina nakon toga, i to je ranije opisano, u petom nastavku ovog teksta, kazuje da je pristup njegovog oca partizanskim jedinicama bila regrutacija, što će treći da je morao odazvati se pozivu i pristupiti u vojsku. Međutim, morao je svojevremeno pristupiti i u domobransku vojsku kao regularnu vosku tzv. NDH, pa je to izbjegao bijegom u rodni Bosanski Šamac, skrivanjem itd. A ovdje ne bježi. Ne skriva se. Ne izbjegava pristup u partizansku vojsku. Zato nam se čini puno izvjesnijim da je pristup Izetbegovića starijeg partizanskom pokretu ipak bio dobrovoljan, i da u tome nije bilo, a i ne vidimo  kako je moglo biti državne stege i prisile; jer ponavljam, regrutacije provodi država, a komunističke države tada nema. Ne postoji.

Kako god bilo, u nedostatku relevantnih dokaza, kako se to doista desilo te je Izetbegović pristupio partizanima, taj njegov potez se nama više čini kao nalaženje nekog osobnog izlaza iz očajne situacije koju pominje u potonjoj izjavi Trhulju, nego kao navodno prisilno slanje u vojsku kako to njegov sin Bakir nastoji, šezdeset i osam godina nakon tih zbivanja, predstaviti javnosti. Pri tome, stvarni motivi njegovog priključenja partizanskim jedinicama, ostaju nepoznati. Mogao je to biti iskreni izraz one njegove inklinacije idejama socijalne pravde i jednakosti koje su zagovarali komunisti, mogao je to bit i proračunati oportunizam tj. pozicioniranje sopstvene situacije u nadolazećem vremenu u kojemu će izvjesno dominirati odnosi u društvu kreirani pod dominacijom pobjedničkih komunista, a moglo je bit i nešto treće, ali nama se čini da je to najmanje mogla biti regrutacija koju naprijed pominje njegov sin Bakir. U svakom slučaju ima tu mnoštvo momenata koje bi, u interesu istine, trebalo osvijetliti, ukoliko nije već kasno jer Izetbegović, koji je najpozvaniji da o tome kaže svoju istinu, nije više među živim. Dakle, što se fašistoidnosti, i pripadnika Mladomuslimanskog pokreta i osobno Alije Izetbegovića tiče, to je zaista propagandno mlaćenje prazne slame; nema dokaza da su pripadnici te organizacije, učestvovali u ustaškom ili općenito govoreći nekom izdajničkom pokretu na strani okupatora. Internet je pun insinuacija i optužbi na račun organizacije “Mladi muslimani” i naročito Alije Izetbegovića, kao simpatizera nacizma i ustaške, kokano Nezavisne Države Hrvatske, o Aliji kao pripadniku “Handžar divizije”, kao osobi koja je ustašama potkazivala Srbe i Jevreje koji su potom slati u logor Jasenovac itd. Međutim, zato nema nikakvih dokaza, jer da ima, do sada bi se pojavili.

Napomena:  Ono na šta se po medijima naleće s tim u vezi kao nekakav dokaz fašistoidnosti “Mladih muslimana” i napose Alije Izetbegovića, toliko je plitko da već i površnom posmatraču ukazuje na konstrukcijsku grešku: naprosto radi se o podmetačinama tajnih službi u propagandnom antibosanskom i antibošnjačkom ratu koji još itekako traje; srpski  tabloidi su u tom ratu udarna propagandna pesnica, a svi su – “Kurir”, “Balkan”, “Nacional”, “Svedok”, “Evropa”, “Revija 92”, “NIN”, “Politika”, “Prst”, “Blic news”, ”Reporter”, “Centar”, ama baš svi, svi su pod kontrolom srpske tajne službe kako je to svojevremeno u fascinantnom i obimnom intervju iz aprila 2006. godine, sa novinarkom Mirjanom Kusmuk, za “Nezavisne novine” iz Banja Luke svjedočio Vladimir Popović, Beba, šef Biroa za komunikacije u Vladi Zorana Đinđića, njegov intimni prijatelj i “čovjek iz sjenke” u njegovom kabinetu.

Na osnovu svega što znamo o organizaciji “Mladi muslimani” i njenim aktivistima, te o Aliji Izetbegoviću i njegovom ponašanju u toku Drugog svjetskog rata, može se kazati kako je sva ta priča o njihovom fašizmu u osnovi neutemeljena ideološka propaganda protivnika Izetbegovića i njegove politike na jednoj strani i jasno, neprijatelja bosanske državnosti i bošnjačkog naroda, na drugoj strani, koji takođe “sviraju” u iste te propagandne političke. Što se nas tiče, već sa stajališta onovremene političke misli, a pogotovo posmatrano sa historijske distance, mladomuslimanski pokret jeste bio retrogradna historijska pojava: dovoljno je znati da su bili protiv ideje sekularizma (bez koje je svaka priča o građanskom društvu i demokratiji šuplja) i da bili su protiv emancipacije i društvene jednakosti žena (npr. isti taj, 1945. godine tragično ubijeni Mustafa Busaldžić, u tekstu “Kult golotinje” piše: „Muslimanska žena neka se povrati svom prirodnom pozivu majke i odgajateljice…  Nama kao i svim narodima, uvijek je više potrebno žena-majki, koje će odgajati čovjeka, nego liječnica i učiteljica. Nakon teških i skupo plaćenih iskustava prošlosti ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtijeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke duševne razlike koje je dijele od muškarca); dovoljno je dakle znati ova dva ključna momenta iz duhovnog i političkog svjetonazora pripadnika i simpatizera Mladomuslimanskog pokreta, tj. odnos prema sekularističkom pitanju i odnos prema ženskom pitanju, pa da taj pokret ne može pretegnuti pozitivno na imaginarnoj historijskoj vagi duhovnosti i ljudskih postignuća. U njhovom historijskom paketu, da to slikovito kažem, previše je demode i jeftine bofl robe, da bi bilo potrebno izmišljati i dodavati im ono što nije istina. Međutim, u praksi se to radi. Taj diskurs traje evo i sedamdeset godina od kraja Drugog svjetskog rata. I dalje, čak i kod ozbiljnijih autora, nailazimo na te politikantske i činjenično neutemeljene floskule o fašističkoj orijentaciji “Mladih muslimana”, gdje se, direktno ili posredno cilja i na samog Aliju Izetbegovića. Tako, uz izvjesnu ogradu, jer knjigu još nisam uspio nabaviti i pročitati, ali prema internet izvorima u koje imam povjerenja, Mustafa Čengić u svojoj knjizi “Alija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira”, piše:

“I dok drugi krvare u borbi protiv fašizma, “Mladi muslimani” raspravljaju o moralu i islamskim dužnostima. Moralna i intelektualna hipokrizija ovih mladih ljudi, njihova potpuna dehumanizacija i otuđenje, mogu da imaju jedino objašnjenje u tome da u fašizmu i fašističkoj NDH nisu vidjeli nikakvu opasnost po islam i zbog toga im je taj režim bio prihvatljiv, pa ga nisu osporavali, niti mu se odupirali… Kada je 1943. godine Bosnu i Hercegovinu posjetio Hitlerov izaslanik Veliki muftija jerusalemski El-Huseini da agituje za fašističku Njemačku kao ‘prirodnu saveznicu hrvatskih muslimana’… u Sarajevu i Goraždu su ga sa posebnim oduševljenjem dočekali pripadnici “Mladih muslimana” koji su pomagali organizaciju njegove posjete.”

Dakle i Čengić, opterećen ideologijom, ostaje slijep za činjenice i ne vidi ih onakvim kakve jesu, nego ih sagledava i interpretira kroz rigidnu ideološku optiku. Ono što se zna o aktivistima organizacije u toku Drugog svjetskog rata u startu diskvalificira Čengićeve tvrdnje o fašizmu “Mladih muslimana”. Zato, vrijedi ponoviti, obzirom da se laž uporno potura pod istinu, čak i sa strane ideološki opterećenih Bošnjaka, što onda koriste neprijatelji Bosne i bošnjačkog naroda: nema dokaza da je organizacija “Mladi muslimani”, programski i po ciljevima za koje se zalagala, a može se kazati, nema dokaza ni da su njeni članovi općenito bili simpatizeri NDH, da su podržavali fašizam, da su učestvovali kao dobrovoljci u nekim oružanim fašističkim formacijama i slično. Ako je istina da se nisu aktivno borili protiv ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske, iz toga ne može izvlačiti zaključak kako im je ustaški režim ili nacionalno hrvatstvo bilo prihvatljivo. Pomaganje u organizaciji dočeka Velikog muftije jerusalemskog, Muhameda Amina al Huseinija, u Sarajevu i Goraždu, nije takođe dokaz o njihovom naglašenim fašističkim simpatijama. Prije svega, Huseini dolazi u aprilu 1943. u posjet NDH i Bosni, a to je vrijeme kada su iza bosanskih muslimana, ne samo poznate Rezolucije iz 1941. g., gdje njihovi vjerski prvaci i ugledni građani Sarajeva, Mostara, Prijedora, Banja Luke, Tuzle (a postoje indicije da su iste donesene i u Bosanskoj Dubici i Visokom), kao reprezenti prevlađujućeg muslimanskog osjećanja tog vremena, traže od ustaških vlasti obustavu pokolja nad Srbima (plus pozivaju na slogu i bratstvo i ukazuju na zločine koji se rade nad muslimanima), nego su se do tog vremena već dogodili brojni pokolji genocidnih razmjera nad muslimana sa strane četničkog pokreta širom BiH, od Istočne Bosne i Hercegovine do Bosanske Krajine. U tim očajnim uvjetima posvemašnje pomutnje, raspamećenosti, informacija i dezinformacija, straha, životne ugroženosti ljudi pa i opstanka muslimanskog naroda, Huseiniju i nije bilo osobito teško mobilizirati ljudstvo za SS „Handžar diviziju“, koja se tada osnivala, a što je bio i glavni razlog njegove posjete tzv. NDH; usput rečeno agitacija je vršena uz obećanje da će novosnovana dobrovoljačka jedinica djelovati isključivo u Bosni i na odbrani porodica dobrovoljaca i muslimana općenito, što je jasno od početka bila laž, mada je uistinu kasnije ta vojna formacija vraćena u Bosnu, gdje su počinili neke teške zločine.

 al-Husayni-Bosnian-SS

Govor tijela: jerusalemski muftija Muhamed Amin al Huseini

To jedno, a drugo, za Huseinija, simpatizer hitlerizma i nacističke Njemačke (u kojoj je video palestinskog i arapskog saveznika u borbi protiv zajedničkih neprijatelja, britanskog imperijalizma i bezbožničkog sovjetskog komunizma), i čovjeka koji je bogohulio pozivajući muslimane na ubijanje Jevreja, jer da je to boguugodno djelo, da to tako sam Svevišnji želi, dakle za takvog se tipa,  zaista s pravom može kazati, kako je jedna odvratna i mračna historijska pojava. Ali poznavajući osnovu i intencije nastanka pokreta bosanskih „Mladih muslimana“, za koje se opet može kazati kako najprije nastaju kao islamski edukativni pokret, sa doduše od početka prisutnom, ali nejasnom, marginalnom i konfuznom (pan)islamističkom političkom komponentom, koja se kao centralni tok javlja dosta kasnije, nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1949. godine, sa planovima za dizanje na bunu protiv komunističke vlasti (a i to tek kao reakcija na represivan odnos vlasti prema religioznoj duhovnosti); poznavajući dakle prednji back ground (engl. porijeklo, pozadina neke pojave, fenomena isl.)  vremena u kojemu Huseini dolazi u posjetu tzv. NDH, ali historijske uzroke i ciljeve pojave organizacije „Mladi muslimani“, prije će biti da pripadnici te organizacije, dočekujući Huseinija, u njemu vide visokog i poštovanog vjerskog lidera, nego političkog operativca ovog ili onog političkog uvjerenja. Uz to, vjerovatno je i činjenica da je Huseini imao konekciju sa “Muslimanskom braćom” u Egiptu, uticala na njegovu popularnost kod “Mladih muslimana”. Jer, ideološki “Mladi muslimani” su bili pod uticajem egipatske organizacije “Muslimanska braća”, samo što su, za razliku od egipatske Braće, koji su bili revolucionarna politička organizacija, prema svemu što se zna, iz historijske građe u vezi sa njima, a i prema kazivanjima aktivista organizacije iz tog perioda i kasnijih istaknutih ljudi organizacije, bosanski “Mladi muslimani” bili edukativno nastrojena organizacija. Bio je to prije svega islamsko-moralni i islamsko-obrazovni pokret, a što se državotvorne i nacionalističke svijesti tiče, ti su mladi ljudi imali posve nejasne, konfuzne, zbrčkane i nezrele predstave i o naciji i o državi. Nacionalizam su držali nespojivim sa općehumanističkim islamom i u njemu su najprije vidjeli šovinizam i mržnju; to uvjerenje je još i više bilo pojačano strahovitim srpsko-hrvatskim pokoljima genocidnih proporcija kojemu su svjedočili tokom rata. A što se države i državnog statusa Bosne tiče, ni tu nisu imali do kraja razvijenu ideju i svijest, osim da bi poželjna bila nekakva autonomija Bosne (uključujući i Sandžak) i to po direktnom njemačkom zaštitom, gdje će eto, kao muslimani, biti svoji na svome.

Odbojnost “Mladih muslimana”, prema konceptu građanstva i evropskom konceptu nacije, može se uspješno zagovarati i intelektualno argumentirati, ali još jednom, nema dokaza da su “Mladi muslimani” bili simpatizer tzv. NDH, ustaškog pokreta ili nacizma, niti se iz njihove odbojnosti prema civilnom konceptu društva i konceptu nacije, može paušalno izvlačiti zaključak o njihovom “dehumanizmu i moralnoj i intelektualnoj hipokriziji”. Da su takvi amoralni i dehumanizirani bili, ne bi se bavili humanitarnim radom na pomoći i zbrinjavanju muhadžira (izbjeglica) u tom vremenu. Da su zaista simpatizirali i podupirali fašizam i ustašku paradržavu, nema apsolutno nikakve sumnje da bi se komunistička vlast odmah po preuzimanju kontrole u Jugoslaviji 1945. godine, krvavo sa njima obračunala, kako se i obračunavala u tom period sa saradnicima okupatora i kvislinških vlasti. Naprotiv, iako je bilo ubistava nekih ljudi koji su izgleda bili, na ovaj ili onaj način, vezani uz organizaciju “Mladih muslimana”, bilo kao aktivisti ili simpatizeri (npr. ubistvo Asafa Serdarevića, jednog od osnivača pokreta, već pomenuto ubistvo profesora Šerijetske Gimnazije  u Sarajevu, Mustafe Busaldžića, ubistvo Esada Karadžozovića, doduše on je ubijen u pokušaju bijega preko državne granice, novembra mjeseca 1945. godina…); iako je dakle bilo represije i zločina prema nekim ljudima bliskim organizaciji, općenito se može kazati kako 1945. godine, odmah nakon završetka rata, znači maj mjesec 1945. godine pa dalje, komunisti ne diraju “Mlade muslimane” i ne sprovode organiziranu kampanju protiv njih.  Komunisti u njima niti su vidjeli saradnike fašizma, jer to naprosto nisu ni bili, niti su vidjeli političku građansku ili bilo kakvu ozbiljnu opozicionu prijetnju njihovoj vlasti. Stoga ih u tom vremenu i ne progone. Zaoštravanje kursa prema njima počinje od jeseni 1945. godine, kada su se na osnivačkom skupu muslimanskog društva “Preporod”, simpatizeri i aktivisti pokreta deklarirali kao tvrđi orah, koji se ne da tako lako podvesti pod komunističku apsolutnu kontrolu. Na tom je skupu otvoreno, i za vrijeme i uslove u vremenu hrabro, istupio i Alija Izetbegović. Kako razumjeti taj njegov tadašnji buntovni istup?

Najprije, istupio je na liniji svog uvjerenja i to nije sporno. Činjenica da  su i  on i ostali došli na skup i aktivno se uključili u rad skupa moguće nam kazuje da je nekakvo, makar i zrnce uvjerenja, da je kod nove vlasti moguće istupiti i iskreno kazati što misliš, postojalo kod tih mladih ljudi. Konačno, komunisti su pobijedili u ratu, oni su ti koji ustrojavaju vlast, pa u novoj situaciji, da kažemo na tragu Izetbegovićevog naprijed citiranog razmišljanja iznesenog u razgovoru sa Seadom Trhuljem, treba tražiti “nekakav izlaz” tj. nekakvo rješenje u pozicioniranju muslimana. Naravno Mladomuslimanski iluzionizam i naivnost će ubrzo biti skrhani u represiji sa kojim su komunisti krenuli na njihov pokret, ali ako razmišljamo na liniji onog 1941.-1945. godina manifestiranog Izetbegovićevog antifašizma, ako se ovdje vratimo na onaj detalji iz životopisa Alije Izetbegovića zabilježen na internet stranici “Muzej Alije Izetbegovića”, gdje se pominje Izetbegovićevo “kolebanje u vjeri”, konačno, ako se u tom nizu osvrnemo još jednom na naprijed pomenuti tekst sekretara udruženja Anesa Džunuzovića pročitan na tribini “Alija Izetbegović i Mladi Muslimani”, u Konjicu 2014. g., pa se još jednom zadržimo na onoj lapidarnoj konstataciji iz tog teksta o Izetbegoviću koji je, citirajmo taj dio još jednom:  “… jedno vrijeme, pred Drugi svjetski rat, kada su jačale ideje komunizma i fašizma, sebe pronašao u idejama pravde koju je propagirao komunizam”, ako sve ovo dakle apsolviramo i imamo u vidu, onda smo blizu mišljenju, koji je naravno samo spekulacija, ali se može potvrditi i nekim izjavama tadašnjih aktivista u pokretu “Mladi Muslimani”, a naime, da usprkos ideoloških omraza i protivljenja komunizmu, pripadnici pokreta u to doba, možda je prejako kazati, nisu zazirali od komunista, jer sigurno je da se nisu osjećali komotnim i slobodnim, ali ne u toj mjeri da ne bi ipak pokušali javno plasirati neke svoje stavove. Znali su da je režim represivan, da se okolo provode drastične mjere prema nekim ljudima, istinski ili navodno kompromitiranim u ratu, da ima ubistava i da nema tolerancije prema drugačijem mišljenju od onoga službenog, ali znali su i to, da su u ratu bili čisti, da nisu kompromitirani, da niko od njih nije bio pristupio ustaškom ili kojim čudom četničkom pokretu i fašističkim postrojbama, odnosno općenito kazano, koliko znamo, niko od aktivista “Mladih muslimana” nije bio kolaboracionista. Izetbegović osobno je imao i “kredit” učešća u narodnooslobodilačkom ratu; vidjeli smo od novembra 1944. g. do kraja rata učestvovao je borbama protiv fašista, pa je i to mogao biti razlog više da se osjeća pozvanim i sigurnijim kazati šta misli.

Dakle, činjenica je da prvih mjeseci nakon završetka rata, vlast tolerira “Mlade muslimane”, ne progoni ih. To je period kada se vršim obračun sa saradnicima okupator u toku Drugog svjetskog rata, a kako, prema onome što se zna iz historijskih izvora, niko od “Mladih muslimana” nije bio taj, niti je pokret imao pronacističke,  proustaške ili pročetničke simpatije, namjere i aktivnosti, to se i ne provodi represivna akcija prema toj organizaciji i njenim aktivistima. Odmah po osobođenju i završetku rata, pripadnici organizacije se slobodno kreću, sastaju, razgovaraju, dogovaraju i vlasti ih u tome ne ometaju. Možda najilustrativniji pokazatelj njihove pozicije u to vrijeme obračuna sa narodnim izdajnicima, klasnim neprijateljima i ratnim profiterima, jeste postupak nove vlasti kod ovjeravanja svjedočanstava stečenih školovanjem u vremenu trajanja tzv. NDH. Svi takvi građani su bili podvrgavani kontroli njihovog ponašanja za vrijeme rata pa su svima, kojima je bilo šta zamjereno na ponašanju iz tog perioda, vlasti odbijale ovjeriti svjedočanstvo: takvi su morali ponovo u školu. Alija Izetbegović u tom period bez problema ovjerava svjedočanstvo stečeno u vrijeme trajanja NDH (naravno, i ovo treba posmatrati i cijeniti u vezi sa njegovim učešćem u jedinicama narodno-oslobodilačkog pokreta krajem rata).

U takvoj političkoj klimi dolazi do sazivanja opisanog skupa za osnivanje “Preporoda”, muslimanskog  društva za kulturu, na koji masovno dolaze pripadnici pokreta “Mladi muslimani”. Prema riječima pripadnika pokreta Ismeta Serdarevića, kazanim u razgovoru sa Trhuljem kojega nalazimo u pominjanoj Trhuljevoj knjizi “Mladi Muslimani”, nakon završetka rata aktivisti i simpatizeri pokreta, nisu imali straha pred partizanima ili kako to Serdarević kaže: “Kada se završio rat došli su partizani. Nismo ih primili ni sa kakvim opterećenjem: nije bilo ni straha ni panike iako smo čuli o boljševičkom teroru. Bilo bi sigurno strašnije da su došli četnici”.

Tako se dakle desilo, pa je u tim okolnostima, odnosima, razumijevanju i iščitavanju aktuelne društvene i političke situacije, održan osnivački skup za utemeljenje muslimanskog društva “Preporod”. To je vidjeli smo završeno hapšenjem Izetbegovića, i to odmah po okončanju skupa, ali njegovim promptnom puštanjem odmah sutradan. Nakon toga Izetbegović odlazi na odsluženje vojnog roka, vlasti prikupljaju informacije i dokaze za obračun sa “Mladim muslimanima”, Izetbegovića u vojsci hapse, sude na tri godine robije i on nakon izdržane kazne, tri godine poslije, 01.03.1949. godine, biva pušten iz zatvora na slobodu.

 Tako dolazimo do slijedećeg, moguće ključnog Izetbegovićevog biografskog momenta obavijenog tajnom, a to je: Izetbegović u vojsci odnosno na odsluženju trogodišnje kazne zatvora..

 

 

 

 

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s