Josip Supić

Pismo Domoljubu

http://david-udruga.hr/novosti/2016/03/01/pismo-domoljubu/#more-9081

01.03.2016.

Ne znam ništa o tebi; ne znam tvoju dob, tvoje obrazovanje i tvoj društveni položaj: znam samo da ljubiš domovinu Hrvatsku, da si domoljub i da to stalno ističeš i pokazuješ: pokazuješ to i sudjelovanjem u sramotnoj povorci koja je izvrijeđala jednu divnu, otmjenu i dostojanstvenu gospođu, čiji je životni vijek ispunjen radom u korist Hrvatske, siguran sam, daleko više nego svih vas koji ste u povorci sudjelovali i koja je ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj dokazala svojim dostojanstvenim držanjem prema vama, rulji, i svojim životnim djelom, ali, eto, njezino je podrijetlo povezuje sa mrskim ti pravoslavljem. Sigurno si katolik i dobar vjernik; ideš svake nedjelje na misu, povremeno i na ispovijed i pričest, možda tu i tamo čitaš Glas Koncila, ljutiš se na papu Franju što nikako ne proglašava svetim mučenika našega, velikog Hrvata, blaženog Alojzija Stepinca, sve u stilu izreke kako samo katolik može biti dobar Hrvat, a ti dodaješ: i domoljub. Proširili su to neki raniji gorljivi domoljubi i, u silnoj želji da se Hrvatskoj pripoji Bosna, proglasili Hrvatima i muslimane: ne samo to, proglasili su muslimane cvijetom hrvatstva. Ipak, čini mi se da te moram podsjetit na logor Dretelj, na rušenje mosta u Mostaru i na selo Stupni Dol, u kojemu su se iskazali vrli hrvatski vitezovi, veliki rodoljubi i domoljubi, posebno miljenik biskupa Košića Ivica Raić, i u nastupu domoljubno-rodoljubnog žara izmasakrirali tamošnje stanovnike muslimane.

 O nama koji ne idemo nedjeljom na misu, koji ne slušamo propovijedi omiljenih ti biskupa Košića i Pozaića, niti shvaćamo ozbiljno poruke nadbiskupa i kardinala Bozanića, ne čitamo Glas Koncila i nije nas briga hoće li blaženi Alojzije Stepinac ikada biti proglašen svetim, ne glasamo za Domoljubnu koaliciju i koji smo, Bože sačuvaj, čak i ateisti, misliš da smo protunarodni elementi, prodane duše, da smo komunjare i jugonostalgičari, da smo neprijatelji i mrzitelji domovine Hrvatske, te da ne prihvaćamo Hrvatsku kao samostalnu državu, da smo nacionalni izdajnici: zato smo s pravom dospjeli u Registar nacionalnih izdajnika, neka budemo obilježeni, neka se zna!

Pokušavate ali ne uspijevate, dragi moj Domoljube, oteti nam domovinu: i mi volimo svoj dom, svoju domovinu, samo o tome ne govorimo, to ne oglašavamo. Ljubav prema domovini je, kao i svaka ljubav, intimni doživljaj, ne iskazuje se i ne izlaže se javno; sve što se javno izlaže može biti stvar kupnje i prodaje, pa tako i domoljublje. Iskazujući javno svoje domoljublje, busajući se pri tome u junačka prsa i uzvikujući neprimjerene pozdrave, ne držeći se one međimurske „ljubav se ne trži niti ne kupuje“, ti svoju ljubav prema domovini, svoje domoljublje, tržiš i nastojiš naplatiti, bilo radnim mjestom, bilo mirovinom ili stanom, nekim položajem ili barem pukim očekivanjem neke koristi.

Neki su od vas, tvoji sumišljenici i vođe, išli i korak dalje: formirali su političku grupaciju, i, kao da imaju isključivo pravo na domoljublje, monopolizirali su ga i, na svoju sramotu, nazvali svoju grupu Domoljubna koalicija; lišavajući tako nas ostale prava na ljubav prema domovini, dali su domoljublju značaj kojega ono nema: učinili su od domoljublja politički pokret, i, ugradivši u taj pokret svjetonazor nabijen nepovjerenjem, nesnošljivošću čak i mržnjom prema drugima, prema različitima, prema manjinama, pretvorili ga u ideologiju.

Osnova ideologije jedne grupe i jeste u sijanju nepovjerenja i sumnje prema onome koji je izvan grupe, širenju uvjerenja u ispravnost vlastitog mišljenja i svjetonazora, te u odricanju ispravnosti mišljenja i svjetonazora svakome tko je izvan grupe. Ideologija znači potpuno zaokružen sustav mišljenja kojega odlikuje isključivost; sljedbenici svake ideologije nalaze se u njezinu kavezu, oslobođeni su potrebe da misle: za njih misle ideolozi.

Jasno i pregnantno je to kazao Vrhovni domoljub i prvak Domoljubne koalicije: „Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći“.

Vrhovni domoljub najavljuje i novu ulogu škole: umjesto da iz škole izlaze mladi ljudi obrazovani i osposobljeni da se uključe u suvremenu znanost i tehnologiju, mladi će iz škole, po njegovu nalogu, izlaziti sa znanjem što je to domoljublje. To, naravno predviđa i osposobljavanje škole za pranje mozgova mladim ljudima.

Treba li trošiti riječi o pranju mozgova u povijesti ideologija? Vođe veoma lako motiviraju i organiziraju rulju sljedbenika opranih mozgova: iskustvo iz Zagreba o sramotnim istupima rulje fanatiziranih domoljuba prošle godine, a osobito o onom od prije dva tjedna kada su uz neprimjerene povike nepristojno napali cijenjenu gospođu Mirjanu Rakić, živo podsjeća na jedan događaj iz davne 415. godine, kada je u Aleksandriji slična rulja fanatiziranih sljedbenika jedne druge ideologije, one koja već dvadeset stoljeća daje biljeg zapadnoj kulturi, kršćanske ideologije, iz silne ljubavi prema Bogu i njegovu sinu Isusu, mrzeći one druge, Židove i pogane, teško na ulici zlostavljala i na kraju zvjerski ubila Hipatiju, uzvišenu ženu filozofkinju, posljednju upraviteljicu glasovite Aleksandrijşke biblioteke. Hipatija je bila Grkinja poganka. Inspirator zločina bio je aleksandrijski patrijarha Kiril, poznat po antisemitizmu i organiziranju pogroma aleksandrijskih Židova, inače jedan od najistaknutijih crkvenih dostojanstvenika toga vremena. Propovjednici ljubavi i širitelji nesnošljivosti, biskupi Košić i Pozaić te nadbiskup i kardinal Bozanić i nisu veliki usamljenici i izuzetne pojave u povijesti kršćanstva: imaju veoma mnogo uzora. Zar mogu izbjeći a da ne spomenem kako je Aleksandrija, prijestolnica kulture toga doba, vrlo brzo nakon sličnih zbivanja izgubila i Biblioteku i ulogu vodećeg lučkog i trgovačkog centra antike i postala provincijalna zabit?

Naravno, u svrhu pranja mozga mladim ljudima, Vrhovni domoljub najavljuje i novu paradigmu učenja povijesti: izmjenu povijesnih udžbenika i valorizaciju suvremene hrvatske povijesti. Je li, u slobodnome društvu, posao podpredsjednika vlade izmjena i podešavanje povijesnih udžbenika? Obično se u diktatorskim režimima, sa svrhom pranja mozga, vlast miješa u odgoj i obrazovanje mladih. Zar nam Vrhovni domoljub najavljuje ideološku, stranačku i osobnu diktaturu?

Pisanu povijest razne ideologije koriste u svrhu pranja mozga: prešućuju se nezgodna zbivanja i pojave ili im se daje ona tumačenja koja odgovaraju paradigmi koju nameće ideološki sustav koji je u moći da ih nametne. Na primjer, pisana povijest kršćanstva, poglavito onog našeg, katoličkog, toliko je puna krivotvorina, dodataka, umetaka i praznina da svima falsifikatorima povijesti služi kao uzor.

Štogod Vrhovni Domoljub misli pod valorizacijom suvremene hrvatske povijesti, on, kao povjesničar po obrazovanju, vjerojatno zna da se povijest odvija u kontinuitetu, te da se bilo koji segment povijesti jednog naroda, pa i Hrvatskog, ne može izolirati i promatrati izdvojeno od drugih segmenata povijesti toga naroda. Suvremenu hrvatsku povijest jednostavno ne možemo izdvojiti iz zbivanja u devetnaestom stoljeću a ta zbivanja treba promatrati i ocijeniti nakon saznanja o zbivanjima u prethodnim stoljećima.

Ne znači li valorizacija suvremene hrvatske povijesti njezino podređivanje viziji Vrhovnog domoljuba? Njegova su stajališta poznata; sigurno će na Institutu Ivo Pilar i Hrvatskom institutu za povijest lako naći pisce povijesnih udžbenika koji će odgovarati njegovim gledištima. Kako će pisci povijesti po narudžbi valorizirati sramotno ponašanje hrvatske nacionalističke, domoljubne i rodoljubne desnice u Drugom svjetskom ratu, kada je ona počinila nacionalnu izdaju prodajom nacionalnog teritorija i kada je planski i na zvjerski način pokušala likvidirati dio svojih građana, onih građana čiji su preci, kao krajišnici, nekoliko stoljeća branili i obranili Hrvatsku u njenim sadašnjim granicama i, na ponos domoljuba, pronosili zapadnom i srednjom Europom slavu hrvatskog oružja? Nikako! Neće to ni pokušati; valorizacija novije hrvatske povijesti prema zamisli Vrhovnog domoljuba neće se obazirati na te dosadne sitnice, te će se još jednom izbjeći pravo i osnovno pitanje suvremene hrvatske povijesti, pitanje koje stalno zaobilazi hrvatska historiografija: koja je uloga kršćanskih crkava, one Katoličke i one Pravoslavne, u formiranju hrvatske nacije. Upravo određivanje te uloge daje odgovor na pitanje zašto i kako je došlo do Jasenovca i Jadovna s jedne strane, te Vukovara i Škabrnje s druge strane.

Želim ti pomoći, Domoljube, kako bi se snašao u labirintu povijesti.

Tražeći odgovor na pitanje o ulozi Katoličke i Pravoslavne crkve u formiranju hrvatske nacije, moramo zakoračiti u nešto raniju povijest i utvrditi korijene zbivanjima koja su dovela do suvremenih pojava u Hrvatskoj i odredila im i oblik i sadržaj.

To su:

  1. Provala Osmanlija na Balkan, njihovo osvajanje Bosne i Hercegovine, i, s tim u vezi, teritorijalno prekrajanje Hrvatske, naseljavanje pravoslavnih Vlaha na područje Hrvatske i promjena njezine etničke strukture. Pod Vlasima podrazumijevam romanizirane ostatke i potomke starih balkanskih naroda, Tračana, Dačana i Ilira.
  2. Izbor Ferdinanda Habsburga za hrvatskoga kralja 1527. Hrvatska tim izborom osigurava pomoć u obrani od Osmanlija i ulazi u krug rigidnih katoličkih zemalja; formiranje Hrvatsko-slavonske vojne granice sredinom 16. stoljeća.
  3. Prodaja Dalmacije Mletačkoj republici godine 1409. Kolikogod osuđivali prodaju, moramo zaključiti da je zahvaljujući toj prodaji Dalmacija obranjena od Osmanlija: Mletačka republika je uz velike napore suzbila sve pokušaje Osmanlija da osvoje dalmatinsku obalu.
  4. Crkveni raskol 1054.; osvajanje i pljačkanje Konstantinopola 1203. od strane Križara i formiranje Latinskog kraljevstva; proglašenje Raške (Srpske) episkopije autokefalnom 1219. godine.

 

Nešto više o Vlasima:

Kao ostaci starobalkanskih naroda, Vlasi su bili disperzirani na širem balkanskom prostoru južno od Dunava. Nisu predstavljali jedinstvenu etničku skupinu: jezik im je bio iskrivljeni vulgarni latinski, živjeli su u većim rodovskim skupinama; osnovno zanimanje bilo im je stočarstvo: pretežno ovčarstvo i uzgoj konja. Zbog takva zanimanja, najvećim su dijelom provodili nomadski način života: lako pokretljivi živjeli su u katunima. U traženju ispaše za stoku, kretali su se slobodno prostranstvima Balkana; pored svog jezika usvajali bi i jezik sredina u kojima bi se duže zadržavali, ali se nisu stapali s ljudima tih sredina. Kao kršćani, oni koji su živjeli pod jurisdikcijom Carigrada postali su pravoslavci, dok oni pod jurisdikcijom Rima postadoše katolicima.

Kada su Turci provalili na Balkan i počeli prodirati prema njegovu sjeverozapadu, mnogi su Vlasi, kao izvrsni poznavatelji terena, spretni uzgajivači i jahači konja, služili kao martolozi Osmanlijama u osvajačkim i pljačkaškim pothvatima. Masovno su se kretali s osmanlijskom vojskom, stupali u nju, išli ispred ili iza nje; lako i bezobzirno mijenjali su stranu kojoj su služili; tijekom petnaestog, šesnaestog i sedamnaestog stoljeća na razne načine, ispred Turaka, s Turcima i iza njih, pravoslavni Vlasi masovno su se naselili u Hrvatsku. Najvećim dijelom bi ih dočekala prazna, napuštena naselja: iz straha pred Turcima stanovništvo Hrvatske i Slavonije bježalo je u sigurnija područja na sjeveru ili, u Dalmaciji, na otoke. Kako je sredinom 16. stoljeća formirana Vojna granica, Hrvatsko-slavonska vojna krajina, kao zaštitni pojas prema Osmanlijama, carske su vlasti prebjegle Vlahe naselile na to područje, obvezavši ih pri tome na stalnu vojnu službu.

U Dalmaciji, gdje su Vlasi bili poznati kao Morlaci, mletačke su vlasti Vlahe dijelom naselile na otoke, dijelom u Istru; glavnina Vlaha ostala je uz granicu: branili su granicu kao uskoci ili u mletačkim vojnim postrojbama Fanti oltremarini (pješaci) i Croati a cavallo (konjanici).

S vremenom su Vlasi izgubili etnički identitet: kako su se krajem 18. stoljeća počele formirati suvremene europske nacije, i, kako su se, uz to, na Balkanu tijekom 19. stoljeća osnovale nacionalne države sa državnim granicama, nomadski način života Vlasima više nije bio moguć; Vlasi su postali sesilnim stanovništvom, uključili se u život mladih nacija i postali Grcima, Bugarima, Turcima, Srbima. Ne i Hrvatima!

Iako su stoljećima čuvali hrvatsku granicu; iako su u sastavu austrijskih elitnih vojnih postrojbi, kao hrvatski vojnici, sudjelovali u svim ratovima koje je vodila Austrija u Europi (Trideset godišnji rat, Sedmogodišnji rat, Rat za španjolsku baštinu); iako su nosili rubac oko vrata poznat kao kravata, bili osnovna sila Jelačićevim postrojbama u ratu s Mađarskom i sudionici naivno zamišljene Kvaternikove Rakovičke bune; iako su aktivno stvarali hrvatsku povijest, pravoslavni Vlasi ostali su van te povijesti: bili su šizmatici i zato stranci u rigidnoj katoličkoj sredini.

Slično je bilo i u Dalmaciji: pravoslavni su Vlasi, Morlaci, aktivno sudjelovali u obrani dalmatinskih gradova, aktivno su sudjelovali u sprečavanju osmanlijskih pokušaja probijanja ka obali; s ponosom se govori o senjskim uskocima, zaboravljajući pri tome da su uskoci bili pravoslavni Vlasi; s ponosom se govori o Sinjskoj bitci, ali se ne kaže ništa o sudjelovanju pravoslavnih Vlaha u toj bitci.

Kada je početkom 19. stoljeća počelo nacionalno buđenje u Hrvatskoj, kada je Ljudevit Gaj pokrenuo nacionalni preporod, mnogi su Vlasi, poglavito mladi krajiški oficiri, s oduševljenjem u njemu sudjelovali; jedan od krajiških oficira, Josif Runjanin, skladao je i hrvatsku nacionalnu himnu. Pravoslavni Vlasi u Hrvatskoj, prihvaćajući Hrvatsku svojom domovinom, bili su uključeni u početni proces hrvatske nacionalne integracije. Tu je stalo! Iako je riječ o kršćanima, pravoslavci su ipak različiti, te za njih nije bilo mjesta u hrvatskom nacionalnom korpusu: čuvajući poziciju općeg društvenog regulatora i bojeći se gubitka takvoga položaja, Katolička Crkva u Hrvatskoj nije bila spremna pomiriti se s time da se pravoslavci, raskolnici i šizmatici, integriraju u hrvatsku naciju, da postanu Hrvati. Zato je i lansirana krilatica: samo katolik može biti Hrvat!

Oni pravoslavni Vlasi, koji su tijekom vremena postali katolici, pretežno na otocima i u Istri, postali su Hrvatima; Hrvatima su postali i oni koji su prethodno postali grko-katolici.

Nije došlo do potresa kada su se 1054. godine međusobno ekskomunicirali rimski papa i carigradski patrijarha: raskol je nastao zbog pitanja prestiža. Kršćanske dogme nisu povrijeđene, a puk i nije zapazio, vjerojatno ni znao, da je došlo do raskola. U Bizantu se uhodana praksa pune crkvene podređenosti državnoj vlasti nastavila, dok se je papa u Rimu, ne imajući nikoga iznad sebe, uživio u ulogu rimskih careva. Puk u Bizantu je osjetio raskol tek kada su Križari 1203. godine osvojili i opljačkali Carigrad i osnovali Latinsko kraljevstvo: u pravoslavnome se puku rodilo nepovjerenje i mržnja prema katolicima, prema „nevjernim Latinima“.

U to vrijeme, 1219. godine, pada i proglašenje autokefalnom Raške (Srpske) episkopije sa sjedištem u Peći. Car Dušan 1346. godine, mimo svih crkvenih pravila, učinio je arhiepiskopa Joakinija srpskim patrijarhom: Pećka patrijaršija je samostalna u odnosu na onu carigradsku. Nastavljajući bizantsku tradiciju, Pećka patrijaršija je podređena vlasti; izvrsno to opisuje Jovan Cvijić: »Pravoslavna vera je gotovo izgubila svoj dogmatički i crkveni i uzimala sve više etnički karakter i tako postala „Srpska Crkva“«. Nakon pada Srbije pod Turke važnu su ulogu u održanju i razvoju Srpske Crkve igrali grčki kaluđeri; neki srpski patrijarsi bili su također Grci. Kaluđeri, ne samo što su nosili sobom kvasac mržnje protiv „nevjernih Latina“: mržnju su promicali i poticali.

Jedan od postulata djelovanja Srpske Crkve bio je: svi pravoslavni vjernici na području njezine jurisdikcije su Srbi; taj je postulat u dinamici povijesnog razvoja postao temeljem agresivnosti, kako srpske države tako i Crkve.

Pećkog patrijarha Arsenija III. Crnojevića, pod čijim su se vodstvom Srbi iz Raške naselili u Ugarsku, imenovao je car Leopold 1690. godine vjerskim starješinom svih Srba na području Carstva. Tada je i počelo posrbljivanja pravoslavnih Vlaha.

Odbačeni kao šizmatici od hrvatske katoličke sredine kojoj su stoljećima pripadali, i, zbog različite vjerske pripadnosti, onemogućeni da postanu dijelom suvremene hrvatske nacije, Vlasi u Hrvatskoj se priklanjaju pritisku pravoslavlja: postaju Srbi.

I tako, u vrijeme formiranja modernih nacija, početkom 19. stoljeća, vjerska pripadnost postaje odrednicom nacionalne pripadnosti: na hrvatskom državnom području formiraju se dvije nacije sa svim oznakama ideološke isključivosti, nepovjerenja i, na kraju, mržnje.

Obje crkve, i ona Katolička, i ona Pravoslavna, ideološki zatvorene i isključive, svoju vjersku zatvorenost, isključivost i višestoljetnu međusobnu mržnju unose u jedan drugi ideološki okvir, u onaj nacionalni: nacionalna ideologija hrvatstva i nacionalna ideologija srpstva u jednom svom dijelu postaju suvremene maske za prikrivanje prastare nesnošljivosti između katoličanstva i pravoslavlja.

Ekscesna ponašanja ekstremista na hrvatskoj i srpskoj strani samo su tvorno pokazala i potvrdila kako se zatvoreni ideološki sustavi, jednom kada iza njih stoji moć, nastoje međusobno istrijebiti: spomenuti već Jasenovac i Jadovno, te Vukovar i Škabrnja, ali i Srebrenica i Dretelj, su finalne slike ideologizirane mržnje.

Dodajem (1):

Ne želim te zamarati, Domoljube, opisivanjem položaja Katoličke Crkve u Europi, pa i u Hrvatskoj; spomenut ću samo da je Crkva grčevito nastojala sačuvati monopolni položaj u društvu i privilegije koje je vjekovima uživala.

Kada je francuski kralj Henrik IV. godine 1598. donio ukaz poznat kao Nantski edikt, kojim je francuskim hugenotima (protestantima) dao značajna vjerska prava, kojim se protestanti u Francuskoj više ne tretiraju kao šizmatici, kao heretici, kojim je otvoren u Francuskoj put prema sekularizmu i vjerskoj toleranciji, Katolička Crkva je veoma oštro reagirala. Kralja Henrika IV. je jedan od katoličkih vjerskih fanatika u atentatu ubio 1609.godine.

Austrijski car Josip II. je Patentima br. 6983 i 6984 izdanima 29. listopada 1781. dozvolio nekatoličkim kršćanskim vjeroispovijestima slobodu obavljanja vjerskih dužnosti, a naročito krštenja, vjenčanja i pokopa. Također je bio dozvolio obavljanje službe božje u privatnim kućama.

U Zagrebu je krajem osamnaestog stoljeća živjela manja grupa pravoslavaca, ili, kako se tada govorilo, grčko-nesjedinjenih kršćana. Ti su se ljudi mahom predstavljali Grcima, iako su vjerojatno bili Vlasi-Cincari. Bili su ugledni građani; bavili su se trgovinom ili zanatima i stanovali u vlastitim kućama. Od njih potiču i neka poznata imena zagrebačke i hrvatske povijesti: Dimitrije Demeter, Josip Kallin i drugi.

Pravoslavci su u veljači 1785. zamolili zagrebačku upravu da im se, u smislu carskog patenta, dozvoli urediti kućnu kapelicu. Gradske su vlasti dozvolile otvaranje kućne kapelice s obzirom i na to što je u gradu bilo i pravoslavnih vojnika, a k tome su mnogi pravoslavci o sajmovima dolazili u Zagreb. Kapelica je bila uređena u jednoj prostranoj sobi u kući Ivana Mikloušića na trgu Manduševcu. Pobrinuli su se pravoslavci i za svećenika.

Zagrebački župnik grof Josip Sermage prigovorio je zbog toga gradskim vlastima, a one su mu odgovorile da je dozvola izdana u smislu carske odredbe. Kada je, pak, zagrebački biskup Josip Galjuf saznao da je gradska uprava dopustila pravoslavnima da urede kućnu kapelicu, pisao je toj upravi predbacujući joj da je to učinila na svoju ruku, te da se je o tome trebala s njime dogovoriti. Gradske su mu vlasti odgovorile da su postupile prema carskim odredbama. Biskup Galjuf uspio je ipak postići da se zabrani privatno vršenje pravoslavnog kulta u Zagrebu, kao i to da se njihov svećenik odstrani iz Zagreba.

Tek je na žalbu pakračkog episkopa izravno caru u Beč dopuštena Zagrebačkoj pravoslavnoj crkvenoj općini sloboda privatnog bogoslužja, te je zagrebačka gradska uprava dana 21. veljače 1876. to primila na znanje i prihvatila.

 Dodajem (2):

Ne priznajući im etničku posebnost, na tragu stajališta Crkve, srpska historiografija Vlahe smatra Srbima; riječ vlah (sa malim slovom!) za tu historiografiju ima sociološko značenje: znači stočara.

Usprkos okolnosti da je 40% Hrvata vlaškog podrijetla (N. Moačanin) hrvatska historiografija i lingvistika, ne snalazeći se u pitanju Vlaha, najčešće to pitanje zaobilazi. Tako imamo slučaj da govor Vlaha naseljenih oko Učke lingvistika (Augustin Kovačec) naziva istrorumunjskim, dok veliki romanista i etimolog Petar Skok vlaški govor naziva rumunjskim. Tek je svjetski poznati balkanolog, profesor Zef Mirdita, inače Albanac, uz puno pregalačkog rada temeljito i iscrpno u knjizi VLASI starobalkanski narod ispisao sagu o Vlasima, čime je zadužio ne samo hrvatsku, već i europsku historiografiju.

Dodajem (3):

Na veliko, uz pompu i busajući se u prsa, povremeno pokazujući neprimjerne znakove i uzvikujući također neprimjerne povike, ti i tvoji ističete kako ste vi stvorili državu i usput tu državu svojatate, kao da je ona vaša stečevina! Pogrešno, Domoljube!

Nažalost, hrvatska nacionalistička desnica, koja prisvaja pravo da se naziva domoljubnom, toliko je sramote nanijela i Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a bogme nanosi i danas, da će se teško oprati pred poviješću. Hrvatskoj nacionalističkoj desnici nije stalo niti do Hrvatske niti do hrvatskog naroda: stalo joj je do vlasti, do moći, kako bi preko svoje ideologije, potpuno izgubljene u vremenu, ograničila hrvatskom narodu pravo na slobodu mišljenja i pravo na neometani duhovni razvoj pojedinaca.

Ma što o tome mislila hrvatska nacionalistička desnica, treba jasno i glasno reći: hrvatska država kao i sama opstojnost hrvatskoga naroda djelo je hrvatske ljevice.

Razmisli kako i zašto!

U Zagrebu, 1. ožujka 2016. godine

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s