ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA

 

Piše: Nihad Filipović

 3.

 Ovdje moramo napraviti jedan mali iskorak i ponešto se naizgled udaljiti od predmeta izlaganja u našem tekstu, u kratkom pokušaju osvrta i objašnjenja otkud taj mrak i sumnja koja se svih ovih godina plete oko imena Fikreta Abdića. Koliko god to moglo na prvi pogled izgledati da nije u vezi sa predmetom kojim se bavimo u našem tekstu, a to je politički identitet Alije Izetbegovića, pokazaće se kako ipak i jeste; jer razvoj političke situacije i tok događaja, dovodi ovu dvojicu istaknutih ličnosti bh. novije povijesti u direktan kontakt, koji na kraju završava kao konflikt, sa smrtnim ishodom za hiljade ljudi historijskim hirom uvučenih u, uvjetno kazano, njihov politički sukob. Plus, u političkoj karijeri i jednog i drugog prisutni su neki tamni, nedovoljno ili nikako osvjetljeni momenti vezani za njihova hapšenja, suđenja, zatvaranja, političku putanju i ponašanje nakon osobađanja itd.

Općepoznato je, u bh. javnosti je svih ovih godina prisutna sumnja da je Fikret Abdić bio na vezi Službe državne bezbjednosti (dalje, SDB ili naprosto Služba), preciznije rečeno, na vezi Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije (KOS), da je dakle bio vrbovan kao saradnik Službe. A da li je li to istina? Dakle, nemoguće je izričito tvrditi ni jedno ni drugo, ni da jeste ni da nije, jer nema izričitog očitanja o tome, koliko je poznato, čak ni sa strane Abdića, a kamo li sa strane Službe. Ali ako ćemo vjerovati sopstvenim moćima logičkog rasuđivanja, onda je nemoguće oteti se dojmu kako u političkom angažmanu Fikreta Abdića postoje neki magloviti, nikada uvjerljivo razjašnjeni, pa prema tome, opravdano se može kazati,  konspirativni elementi. Sve što javnost zna o Abdiću političaru i njegovoj političkoj putanji, ukazuje kako je on mora biti u nekoj vrsti odnosa sa Službom. Naprijed smo vidjeli kako se Abdić čudno ponašao nakon što je dobivši najviše glasova birača, pobijedio na izborima članova Predsjedništva SRBiH 1990. g. Iako ubjedljiv pobjednik, on ustupa mandat predsjedavajućeg Izetbegoviću, a da nikada nakon toga nije ponudio razložno i ubjedljivo argumentirano obrazloženje takvog postupka. To je već tada izgledalo upitno, a daljnji razvoj događaja će tu upitanost još samo dodatno pojačati, ozbiljnom sumnjom da je on u saradničkom odnosu sa jugoslavenskom (tada već srpskom) tajnom službom.

Postoje čak i neka konkretna očitanja u tom pravcu. Tako npr. Abdića kao agenta KOS-a, plus ime Čede Kneževića, kao operativca koji je radio na obradi Abdića, te operativnu akciju „Proboj 1.“, pominju Medina Delalić i Suzana Šačić, u knjizi „Balkan Bluz: bosanska hronika, 1975.-1995.“; citat:

Mustafa Čandić koji je bio dugogodišnji oficir KOS-a, sa posljednjim radnim mjestom u Kontraobavještajnoj grupi (KOG) RV i PVO se sjeća:

-Vozio sam se u autu i slušao na radiju vijesti. Jedan dio je bio stranačka hronika. Dan prije zvao me major Čedo Knežević, kolega koga sam znao dok smo zajedno radili u KOS-u i oduševljeno rekao:

-Dobili smo ga!

Pitam, koga smo dobili?

Kaže:

-Abdića. Babo je legao na rudu.

Dva puta je ponovio kako je Babo legao na rudu“.

 Čandić svom kolegi  nije vjerovao.

 „Znam da je KOS nekoliko mjeseci pleo mrežu oko Fikreta u sklopu operativne  akcije „Proboj 1“, ali mu nisu mogli prići  blizu. Kada sam u stranačkoj hronici na vijestima čuo kako je na velikom skupu u Velikoj Kladuši, Abdić ušao u SDA, onda sam se ukočio. Zaustavio sam auto i izašao da pripalim cigaretu. Ništa mi više nije bilo jasno“.

 Napomena: Čandićeva izjava, manje pažljivog posmatrača i analitičara tih zbivanja može zbuniti, jer iz nje izlazi kako KOS vrbuje Abdića tek nakon njegovog izlaska iz zatvora, pošto je afera “Agrokomerc”, vidjećemo kako i zašto, naglo kako je i otpočela privedena kraju, obustavom sudskog progona Fikreta Abdića. Međutim, ono o čemu u izjavi govori Čamdžić, tiče se političkog angažmana agenta Fikreta Abdića. Abdić je vjerujemo još ranije vrbovan, tokom suđenja u aferi “Agrokomerc”, a ovo Čamdžićevo se odnosi na pritisak na njega da se te 1990. g. priključi Stranci demokratske akcije, a ne nekoj građanskoj opciji, što je bila njegova inklinacija.

 I Nihad Krupić, u tekstu pod naslovom “Deset najvećih srpskih podvala”, objavljenom 2005. g. na internet portalu bošnjaci.net, piše o Abdićevom vrbovanju i pored već pomenutog Čede Kneževića kao agenta koji je radio na operativnoj obradi Abdića, pominje još neka imena. Krupić piše:

“Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba. U operativnoj akciji “Proboj 1”, pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić.

Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću pristao da radi za KOS. Njegove kasnije aktivnosti su bile zajednički dogovarane sa srbijanskim agentima”, piše Krupić…

 Napomena: Krupić ne navodi izvor  ovog podatka, ali činjenica da  imenuje  operativace  koji su radili na vrbovanju Abdića, daje posebnu težinu njegovom iskazu. Ono što izaziva upitanost, jeste međutim ta Krupićeva tvrdnja kako Abdić pristaje da radi za KOS, „poslije puštanja iz zatvora“. Pa valjda ga ne bi ni pustili iz zatvora, da nije pristao na saradnju. Suđenje bi u tom slučaju bilo nastavljeno i bez obzira što je to vrijeme kada se primjećuju novi svježiji vjetrovi političkog otvaranja i demokratizacije u Jugoslaviji (pa je i samo suđenje bilo netipično, sa prisustvom tv kamera u sudnici i faktički odsustvom cenzure u informiranju javnosti), ne treba uopće sumnjati da bi u tom slučaju Abdić zaglavio na višegodišnjoj robiji. Ako tada pada takav jedan moćan kalibar političara kakav je bio Hamdija Pozderac, ko bi pri zdravoj pameti mogao tvrditi da i Abdić neće biti žrtvovan. Zapravo, vidjećemo dalje u tekstu, KOS-u je u aferi “Agrokomerc” bilo najvažnije da Abdić kompromitira Pozderca, pa kada je Abdić, možda tek u namjeri da zaštiti sebe, a možda je već tada bio na zadatku, izjavio da su braća Pozderci, Hakija i Hamdija, znali za sve u vezi poslovanja “Agrokomerca” (negdje na internet izvorima nalazimo i da je izjavio kako posjeduje magnetofonske trake koje impliciraju Pozderce u aferu), ta je već izjava moglo biti dovoljno da se afera obustavi, a on pusti iz zatvora. U svakom slučaju, bez neke vrste kooperativnosti sa Službom, nemoguće je zamisliti obustavu sudskog postupka i Abdićevo puštanje iz zatvora tek onako, od nečije dobre volje. Konačno i Krupić piše da je KOS stupio u kontakt sa Abdićem, “već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru”, što je i logično. Kao što je logično da je upravo tada, dok je Abdić još u pritvoru, pazar ugovoren. Inače do puštanja Abdića na slobodu i sastanka u  restoranu “Lovačka kuća”, ne bi ni došlo.

 No najprije, zašto je uopće pokrenuta afera „Agrokomerc“?

 Bez ulaženja u detalje koji bi samo opteretili tekst ovdje ćemo samo kazati kako se danas manje-više pouzdano zna da je afera „Agrokomerc“ orkestrirana iz Beograda, pod paskom generala Nikola Ljubičić, bivšeg Titovog favorita, jakog čovjeka partije i vojska (za kojega će se ispostaviti da je također u pozadini uspona Slobodana Miloševića na vlast). U Bosni pak njegova desna ruka je bio Duška Zgonjanina, šefa bh. policije. Afera je pokrenuta zbog izdavanja mjenica bez pokrića. Pojednostavljeno kazano Abdić i saradnici u „Agrokomercu“ su ulazili u poslovne obaveze, a nisu imali svježeg novca i pokrića u ukupnom kapitalu (mada je Abdić na suđenju tvrdio suprotno), pa su radi pokrivanja obaveza i u potrazi za kreditima, krenuli sa izdavanjem mjenica, kaukulirajući kako će u međuvremenu, proizvodnjom i obrtom kapitala, namicati svježi novac i biti u stanju pokriti obaveze. Navodno je jugoslavenskim bankama, negdje 60-tak banaka je pominjano, u traganju za kreditima, „Agrokomerc“ izdao takvih mjenica u vrijednosti od 400 miliona američkih dolara.

Vic je ovdje u činjenici da je, sa jedne strane posmatrano, doista bilo elemenata za krivično gonjenje koje je i uslijedilo, a sa druge strane je nepobitna činjenica da je tu na djelu način na koji je jugoslavenska privreda tog doba funkcionirala. Tako su naime radila preduzeća širom Jugoslavije, na hiljade ih je tako radilo, pa je jednako kao afera sa izdavanjem mjenica bez pokrića u “Agrokomercu”, mogla biti pokrenuti ista takva afera manje više u bilo kojem preduzeću u Srbiji ili bilo gdje u Jugoslaviji. A nije. Taj način poslovanja u to doba bio je moda među jugoslavenskim privrednicima: novopronađena finta za premošćavanje problema likvidnosti, “korisna malvarizacija”, kako se to u političko-privrednom žargonu tada nazivalo, koju su koristile hiljade i hiljade firmi i direktora, a da niti jednom nije falila dlaka sa glave, a kamoli da je suđen zbog toga. Samo je, eto, kompanija “Agrokomerc”, bh. gigant i firma koja je bila ogledni primjerak uspješnosti jugoslavenskog ekonomskog modela, došla pod udar zakona. Naravno logično pitanje je onda zašto?

Danas i to znamo, da sada ni tu ne ulazimo u analitiku i razvlačenje teksta jer to nije predmet onoga čime se ovdje bavimo, naprosto danas se zna da je afera orkestrirana kao dio kampanje koja se već dulje vrijeme vodila protiv Hamdije Pozderca, moćnog političara iz Bosne i Hercegovine, člana Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), budućeg predsjednika Predsjedništva SFRJ (1988. g. trebao je preuzeti tu funkciju) i predsjednika Ustavne komisije Skupštine SFRJ, koja je imala zadatak raditi na pripremi izmjena Ustava SFRJ. Bilo je to vrijeme nakom čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (o krizi jugoslavenske privrede i društva i o položaju Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji), vrijeme uspona Slobodana Miloševića na vlast i vrijeme orkestrirane političke kampanje, sa jakim nacionalističkim natruhama, za izmjenu, kako Ustava SFRJ, tako posebno ustavne pozicije dviju autonomnih pokrajina u sastavu Socijalističke Republike Srbije. Pozderac se protivio radikalnim zahtjevima klike oko Slobodana Miloševića za izmjenu ustavne pozicije autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine (uostalom kao i Ivan Stambolić, tada predsjednik Predsjedništva SR Srbije; inače Stambolić je i u aferi “Agrokomerc” stajao na Pozderčevoj strani i smatrao da je sve to montirano iz političkih razloga). Slobodan Milošević tada još nije bio osvojio vlast, ali su u Savezu komunista Srbije već trajala krupna kadrovska previranja i pomijeranja koja završavaju čuvenom VIII sjednicom CKSKS (Centralni komitet Saveza komunista Srbije), prevladavanjem  tvrde srpske nacionalističke linije  i konačnim usponom Miloševića i klike na vlast u Srbiji. Iz tih razloga i Pozderca i Stambolića je dakle valjalo uklanjati iz politike, što se na kraju i desilo: oba su uklonjeni. Pozderac je ubrzo, nakon podnošenja ostavke na sve državne i partijske funkcije, preminuo u Sarajevu (kod nas se u Bosni za takve slučajeve kaže nazor crk’o), a Stambolića je oteo i ubio KOS; naprosto je znao previše (ubijen je metkom u potiljak, negdje na Fruškoj gori, bačen u iskopanu rupu, preliven krečom, da bi sve tek godinama poslije, nakon pada Miloševića sa vlasti, bilo (polu) rasvijetljeno.

Postoji mnoštvo detalja koji upućuju na logičan, znači zdravorazumski zaključak, kako je u Aferi “Agrokomerc” stvarni cilj zapravo bila kompromitacija i uklanjanje iz politike Hamdije Pozderca. Evo dva zapažanja u tom pravcu:

Prvo, interesantno je ali valja nam znati da su to već tada, kada je afera pokretana, osjećali, mislili i znali, i neki visokopozicionirani bh. političari; npr. ostala je zabilježena izjava Branka Mikulića sa sjednice CKSKJ (Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije), od 08.09.1987. g.: Ne treba biti naivan i misliti da je “Agrokomerc” glavna stvar, već su vrlo ozbiljna pitanja na dnevnom redu”. Mikulić je dakle osjećao, znao ili mislio da zna, ali u svakom slučaju bio je u pravu: iza afere “Agrokomerc” u igri su bila druga, kako Mikulić kaže, “vrlo ozbiljna pitanja na dnevnom redu”.

Drugo zapažanje: Nihad Krupić u već pomenutom tekstu “Deset najvećih srpskih podvala”, piše i ovo:

“Nekoliko mjeseci prije otkrivanja ove afere Manojlo Budisavljević, srpski član Ustavne komisije u jednom usputnom privatnom razgovoru je upitao svog bosanskog kolegu Abdulaha Konjicija:

-Kako Hamdija stoji u Bosni?

Kada nije dobio odgovor sam je nastavio:

-Srbi ga neće! Predsjednik je Ustavne komisije, a ne da mijenjati AVNOJ. Samo traže način kako će ga se bezbolno riješiti.

Ovaj razgovor je bio uvod u Aferu Agrokomerc i preko nje političku likvidaciju Hamdije Pozderca”, zaključuje Krupić.

Postoji još jedan element koji se mora znati u priči o aferi “Agrokomerc”. I taj je vezan uz braću Pozderce, Hakiju i Hamdiju; naime, uspona ovog Krajiškog giganta, u najužoj je vezi sa moćnim Krajiškim klanom Pozderaca na čelu sa Hamdijom i bratom mu Hakijom. Bila je to oprobana formula kojom su moćni političari za komunizma pomagali svoj rodni kraj. Uprošćeno kazano to je funkcioniralo po šemi: našao si se u vrhu vlast i onda neupitnim partijskim autoritetom s vrha piramide vlasti i moći, jednim telefonskim pozivom rješavaš sve, i gdje će se investirati i ko će investirati, sazivaš sjednicu Kreditne komisije u toj i toj banci i preko noći eto do tada nepostojeći novaca za tu i tu investiciju, za taj i taj projekt… itd. Tako je i Fikret Abdić preko braće Pozderaca gradio karijeru uspješnog privrednika. Poslije će ovo skupo koštati Pozderce, naročito Hamdiju: nakon pokretanja afere “Agrokomerc”, Abdić će prema nekim izvorima na internetu izjaviti kako posjeduje magnetofonske trake koje impliciraju uključenost Hamdije u mjeničnu aferu. I mada se sa tim trakama nikada nije izašlo u javnost, izgleda da su te trake stvarno i postojale, ali je teško zamisliti da je Abdić snimao svoje razgovore sa braćom Pozderac; prije će biti da je KOS snimao njihove razgovore.

Napomena: Da su trake postojale i da je afera Agrokomerc orkestrirana sa strane KOS-a, saznajemo iz svjedočenje Hakije Pozderca, koji je Senadu Avdiću za “Slobodnu Bosnu”, neposredno pred rat ispričao. Radi se o bizarnom razgovoru između Milana Uzelca, tada predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista BiH (CKSKBiH) i Hamdije Pozderca, u pauzi sjednice CKSKBiH, iz kojega saznajemo da je Hamdija doista bio prisluškivan. Nakon tog razgovora koji završava jednom legendarnom i za Krajiški mentalitet, tipičnom prkosnom reakcijom čovjeka koji se našao pred zidom i nema kuda dalje uzmicati, Hamdija podnosi ostavku na sve partijske i državne funkcije; citat:

“Toga dana sam bio kod Hamdije kući i dogovorili smo se da idemo ručati na Stojčevcu. Hamdija je rekao da će na petnaestak minuta skoknuti do Milana Uzelca. Bio je prilično veseo kada je otišao. Ali, nije se vratio ni za petnaest minuta, ni za sat, ni za dva, ni za tri. Nakon pet-šest sati vratio se sav skršen. Trebalo mu je pola sata da se sabere i ispriča šta se desilo. A desilo se to da ga je Uzelac optuživao za Agrokomercove mućke i vezu sa Fikretom. Kada bi Hamdo rekao da to nije tačno, Uzelac mu je puštao snimke razgovora.

– Pa bolan, Milane, jeste li vi to mene svugdje prisluškivali, i u kući, i u kabinetu u Beogradu, i u kafani?

– Jesmo, svugdje smo te prisluškivali, odgovorio je Uzelac.

– I u hali, pitao je Hamdo.

– I u hali, kazao mu je Uzelac.

– E pa nađi tu traku iz hale da čuješ kako pravi Krajišnik prdi!, rekao je Hamdija i napustio zgradu Centralnog Komiteta.” (“Bošnjački Kenedijevi: čudesna historija porodice Pozderac”, “Slobodna Bosna”, od 04.07.2012.).

Ako je pak tačno da je Abdić na sudu izjavio kako on posjeduje pomenute magnetofonske trake koje impliciraju Pozderce u aferu, onda bi to bio prvi jasan znak Abdićeve kooperativnosti sa Kontraobavještajnom službom. U svakom slučaju, Abdić se jeste na sudu pozivao na braću Pozderce, a već to je značila dodatni pritisak na Hamdiju Pozderca, koji se ubrzo nakon toga povlači sa svih partijskih i državnih funkcija.

Dakle, uspon “Agrokomerca” je u najužoj vezi sa braćom Pozderci: bez njih teško da bi sve to skupa išlo tokom kojim je išlo. Hakija Pozderac je, kazali smo, tada već bio u penziji, pa nije bio problem, kratko pritvoren (doduše nakon Hamdijine ostavke), ubrzo je i pušten, ali se i preko njega i njegovog tretmana vršio pritisak na Hamdiju. Jer Hamdija, vidimo iz kojih razloga, jeste bio problem. Valjalo ga je stoga skidati sa pozicija moći i odlučivanja, tim prije, jer se on i kao dokazani bosanski patriota, nije “uklapao” u nacionalističke planove srpske komunističke i nacionalističke elite o Bosni, koji tada ponovo, nakon što su držani pod kakvom-takvom kontrolom dok je predsjednik Josip Broz Tito bio živ, iskrsavaju na površinu i postaju srpski politički mainstream (engl. termin za glavni tok misli, političke akcije isl.)

Napad na “Agrokomerc” dakle, bio je napad (jedan u nizu) na Hamdiju Pozderca. Njega je trebalo uklanjati iz politike, a “Agrokomerc” je ocijenjen kao njegov mehki trbuh: ako ga tu mlatnemo, konačno je gotov, tako su računali ogranizatori kampanje u Beogradu. Tako je Fikret Abdić postao kolateralna (uzgredna, sporedna, popratna) šteta u kampanji protiv Hamdije Pozderca, a jednom unutra (u Abdićevom slučaju i bukvalno unutra, tj. u pritvoru sa izgledima na decenijski dugogodišnje robijanje), njega uopće nije bilo teško vrbovati, staviti pod kontrolu organizatora kampanje i poslije koristiti u skladu sa njihovim planovima. Njegova linija razmišljanje, čini se čak i logičnom; ide ovako: Hamdija Pozderac  je politički mrtav, a ja samo kooperativan (spreman na saradnju)  preživljavam. Obećali su obustavu postupka, slobodu, moj povratak u Poslovodni odbor „Agrokomerca“ i nove  kredite za „Agrokomerc“ radi prevazilaženja stvorene krize. Oni mogu sve. Pokrenuli su aferu, mogu je i zaustaviti, ako pristanem na saradnju. A ako ne pristanem, šta mi slijedi? Višegodišnji zatvor! I to zašto? Nizašto!

AMK.png

 Pristao sam, biću sve što hoće: Fikret Abdić, Slobodan Milošević i Radovan Karadžić

 I doista, daljnji tok događaja potvrda je prednje spekulativne linije razmišljanja Fikreta Abdića, što logički upućuje na zaključak kako je KOS-ova operativna obrada Abdića na kraju dala željeni rezultat:  Abdić je znači „legao na rudu“, još dok su ga gonili u aferi „Agrokomerc“, nakon čega je afera, kako počela, tako naprasno i završila, naglom obustavom sudskog postupka, mimo pravne logike i procedure; naprosto, postupak je obustavljen, jer im se tako moglo, takva vremena bila. Moćni Milošević, koji se u međuvremenu uspentrao u sam vrh partije i vlasti u Srbiji, preko JTN (Jugoslavensko tržište novca) uspijeva obezbjediti 80% otpisa duga “Agrokomercu“ i ujedno obezbjeđenje novih kreditnih linija, Abdića puštaju iz zatvora i vraćaju u „Agrokomerc“; mjenična kriza je tako prevaziđena i sve je kao zaboravljeno, kao da nikada nije ni bilo…

 Napomena: Interesantno, ali sa naprasnom obustavom afere “Agrokomerc i sudskog progona Fikreta Abdića, dolazi i do naprasnog oslobađanja Alije Izetbegovića iz zatvora gdje je bio strpan nakon montiranog političkog suđenja 1983. godine. Izetbegović je na tom procesu osuđen na 14 godina robije, a otpušten je na slobodu nakon izdržanih pet godina, 1988. godine.

 Opisani scenario događanja u aferi “Agrokomerc”, potvrđen je slijedom zbivanja i u najužoj je vezi sa sumnjama koje od tog doba prate Fikreta Abdića. Da li je Abdić i prije toga imao dodira sa Službom, jer on je bio jedna od poznatijih komunističkih faca u režimu tzv. samoupravnog socijalizma, to ostaje otvoreno pitanje. “Agrokomerc” je izgleda i krenuo kao dio vojnog projekta, obzirom da je za obližnji podzemni aerodrom na Plješevici kod Bihaća, tačnije na bosanskohercegovačko-hrvatskoj granici, i značajan kontigent vojske i oficira koji su bili stacionirani u regionu, trebalo obezbjediti ekonomsko-prehrambenu potporu, i to u regionalnom okviru, što bliže to bolje, jer se  sa razmišljalo u vojnim relacijama i o potrebama u slučaju rata. Razumljivo, na rukovodeću poziciju u takvom jednom preduzeću nije mogao doći svako: podrazumijevalo se da takav mora biti član Saveza komunista, a da li je u Abdićevom slučaju, obzirom na značaj preduzeća, bilo i dodatnih momenata, za nas ostaje tajna. U svakom slučaju bio ili ne i prije u dodiru sa Službom, Abdić je, prema našoj analizi i najboljim procjenama, vrbovan za agenta Službe nakon pokretanja afere “Agrokomerc”.

 Ranije smo pomenuli agenta MustafuČamdžića i njegovu izjavu o tome da je KOS radio na vrbovanju Abdića, da je agent Čedo Knežević bio operativac zadužen za obradu Abdića, te da je on, Čamdžić bio iznenađen kada je čuo preko radija na vijestima da je Abdić pristupio Stranci demokratske akcije. Čamdžić nam zapravo u izjavi koju smo naprijed citirali preuzimajući je iz pomenute knjige Medine Delalić i Suzane Šačić, “Balkan bluz: bosanska hronika 1975.1995.”, profesionalno vrlo dobro odrađeno, konspirativno poručuje da je Abdić zavrbovan od KOS-a i kao takav ubačen u Stranku demokratske akcije. Čamdžićevi motive da istupi sa takvom izjavom u javnosti, nisu nam poznati, ali činjenica jeste, da je agent Čamdžić u javnosti istupio i kazao šta je kazao. Dok ovaj tekst pišemo, decembra 2015. godine, internetom kola još jedan zapis sa Čamdžićem u glavnoj ulozi, gdje nam on direktno, bez uvijanja i zavlačenja, kaže da je Fahrudin Radončić, posljeratni jako uspješan tranzicijski mag i  poznati bh. političar, bio saradnik Službe i da mu je konspirativno ime bilo Šćepo.

Opet ostaje pitanje, zašto to Čamdžić radi, ali da radi, radi. Naime, očito je da Čamdžić dosta (ili nešto) zna i ako ovdje ondje prozove ovog ili onog, a ćuti o ostalim, kojih sigurno još ima, koji su bili ili moguće još uvijek jesu “na rudi” Službe, postavlja se onda pitanje zašto to radi, da li to neko od njega tako traži, a on, jer je moguće ucijenjen, onda odrađuje što se od njega traži. Manje je vjerovatno da to Čamdžić radi iz uvjerenja i patriotske potrebe da kaže istinu. Jer da je taj motiv na djelu, onda bi onda rekao sve što zna i o ostalim bh. kadrovima saradnicima Službe, a ne selekcionirao, pa o nekim govorio, a o drugim šutio. Kako god bilo međutim, što se Abdića tiče, činjenica je da postoje, ne samo indicije, nego i konkretni svjedoci, dakle pravnički kazano dokazi, koji terete Abdića za saradnju sa Službom.

Konačno, kada sve ovo znamo, onda, znajući i da su sve tri prekodrinske tzv. narodne stranke i Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica, kako ona u Hrvatskoj tako i ona u Bosni, plus Srpska demokratska stranka za Hrvatsku i ona za Bosnu, projekti Službe i njenih ljudi, KOS-a i čitave te palete tajne policijske i vojne operative (i ovo se može uspješno argumentirati, no time se ne bavimo u ovome radu), onda se kažem, znajući sva prednje, slažu neke sličice koje objašnjavaju Abdićevo ponašanje u osvit rata i kasnije u ratu: od epizode sa posjetom Bijeljini (nakon upada Arkanovih plaćenika i masakra nad civilima, a po nalogu Predsjedništva Republike BiH, kako bih se na licu mjesta i iz prve ruke Predsjedništvo obavijestilo šta se tamo zaista događa), i demonstrirane hrabrosti Abdića u susretu sa Arkanovim ubicama (koji su čitavu Republičku delegaciju Predsjedništva, nakon zaustavljanja njihovog automobile na prilazima Bijeljini, natjerali da legne u blato; samo je Abdić odbio riječima da je on član Predsjedništva Republike BiH i da neće leći), preko hapšenja predsjednika Izetbegovića na Butmirskom aerodromu po povratku sa političkih pregovora u Lisabonu, Portugal, i Abdićevog nepozvanog upada u studio bh. televizije koja je u živom prenosu pratila dramatična zbivanja na samom početku rata (za koje danas u bh. javnosti vlada široko rasprostranjeno uvjerenje kako je Abdić zapravo bahnuo po zadatku Službe, ne bi li preuzeo prerogative predsjednika čija je sudbina u tom trenutku bila neizvjesna); ni dan danas Abdić nije u stanju objasniti kako je ušao u već tada blokirani grad Sarajevo, zašto nije, kada je već ušao u grad, išao u Predsjedništvo nego je došao u studio tv. Sarajevo, (a onda uglavnom šutio), kako je nakon toga izašao iz grada koji je već bio u neprijateljskom okruženju, pa do njegovog ponašanja kod osnivanja tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.

Dakle, što se Abdića tiče, manje-više osnovano i potkrijepljeno stanovitim izvorima i dokaznom građom, a zdravorazumskim rasuđivanjem (povezivanjem nekih činjenica i elemenata spoznaje u koherentnu logičku cjelinu), može se tvrditi da je bio saradnik Službe i peta kolona u političkom rukovodstvu Republike BiH. Na temelju svega što nam je poznato, naša procjena je, da je on kao takav, kao agent Službe, koja ga je prethodno, u aferi “Agrokomerc, i strpala i izbavila iz zatvora, zapravo:

–      Prvo, pristupio Stranci demokratske akcije, jer je Služba željela preko njega pojačati dotok informacija iz tog političkog kruga za kojega je bilo izvjesno da pobjeđuje na predstojećim izborima, i tako nastojati usmjeravati političke tokove.

–      Drugo, povukao se i ustupio funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva SRBiH, jer je tadašnja procjena Službe bila da je Izetbegović kao kandidat na toj funkciji za njih oportuniji.

–      Treće, na vezi sa Službom i po njenom nalogu, pokušao se instalirati kao Izetbegovićev zamjenik u situaciji neizvijesnosti stvorenom aferom zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu; (primjećujete paradoks: čovjek koji je odbio iskoristiti historijsku priliku i preuzeti demokratski osvojeni mandate predsjednika Predsjedništva Republike, jer mu je bilo inkompatibilno obavljatu dužnost prema domovini i dužnost generalnog direktora tamo nekog preduzeća, pa se on ispred domovine, odlučio za preduzeće, odjednom je vruć kandidat i gura se na najvišu domovinsku funkciju, jer kao patriotski razlozi i  obaveza prema domovini mu to nalaže).

–      I četvrto, u koordinaciji sa Službom odradio tzv. autonomiju Zapadne Bosne, izazvao bratoubilački sukob u Bihaćkoj enklavi, politički otvoreno kolaborirao sa neprijateljima Republike BiH i izdavajući se za “bijelog”, građanski orijentiranog Muslimana, konfrontirao se sa “zelenim” fundamentalistima u Sarajevu; (u čemu ima elemenata istine, ali trenutak koji Abdić bira za svoj politički obračun sa službenim Sarajevom, govori sve što o tome treba znati u vremenu kada se to dešava).

 Napomena: Vezano za drugu procjenu iz gornjeg slijeda, valja se prisjetiti kako je Srpska demokratska stranka, preko svojih članova u Predsjedništvu SRBiH, zahtijevala da predsjednik bude ne Abdić, za kojega se to očekivalo prema broju osvojenih glasova na izborima 1990.g., nego da funkciju preuzme Izetbegović. U jednom razgovoru iz 2000. godine, za Radio slobodna Evropa i njenu televiziju Liberty, na pitanje u vezi sa tim, Izetbegović je kratko kazao:  “Ja ne znam šta se događalo iza kulisa. Međutim, mene je formalno za predsjednika predložio pokojni Nikola Koljević. Jer, svakako je trebao doći Musliman za predsjednika, a ja sam bio predsjednik najjače muslimanske stranke i to je bilo logično rješenje”.

Vezano pak uz ovo zapažanje i našu treću procjenu iz gornjeg slijeda, prisjećamo se jednog od brojnih javnih istupa akademika, profesora dr Muhameda Filipovića, gdje govoreći o tzv. historijskom Sporazumu Muslimana i Srba (do kojega nije došlo jer je Izetbegović  u toku pregovora, uskratio podršku koju je najprije dao Adilu Zulfikarpašiću i Filipoviću da obave razgovor sa Slobodanom Miloševićem i nacionalističkim liderimam bh. Srba; na stranu sada da je došlo do tog Sporazuma, da li bi to zaista značilo trajan održiv mir, ali činjenica je da je te razgovore prekinuo Izetbegović); dakle s tom mirovnom inicijativom u vezi, profesor navodi kako je u pripremi kontakta sa Miloševićem obavljen razgovor sa Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem, Biljanom Plavšić i Momčilom Krajišnikom, gdje je Koljević, kao i ostali, iznenađeni, ali naklonjeni ideji, ipak sumnjičavo primjetio, kako na kraju od svega neće biti ništa jer će Izetbegović prevariti…

Iz ovoga primjera se vidi kako je za manje od godinu dana kod srpskog rukovodstva došlo do pomijeranja mišljenje o Izetbegoviću: dok su u predizbornoj kampanji 1990. g., istupali na tragu one Karadžićeve – ako pobjedi Duraković biće rata, ako pobjedi Izetbegović, dogovorićemo se, a u novenbru 1990. godine, nakon izbora, insistirali da Izetbegović bude predsjedavajući Predsjedništva SRBiH, sada, takorekuć u osvit rata, sumnjaju u Izetbegovićevu kooperativnost. Smatramo kako u ovome svjetlu treba posmatrati i Abdićevo pojavljivanje u studio tv. Sarajevo, u vrijeme Izetbegovićevog hapšenja 1992. g., na sarajevskom aerodromu po povratku sa pregovora u Lisabonu; naprosto u tom trenutku neizvjesnosti gdje je sve moglo u svakom trenutku krenuti neočekivanim slijedom, on se sa strane nalogodavca, a to je KOS i srpski politički vrh, ubacuje u tok zbivanja kao  oportuno rješenje i za svaku eventualnost.  

 Ništa možda transparentnije ne govori o Abdiću kao političaru do činjenica da tu kvislinšku “autonomiju” proglašava na dan kada slavi sopstveni rođendan, 29.09.1993. godine; provincijalna arogancija tipa carevo novo ruho. On nije zagovarao nikakvu opciju, nije imao nikakve ideje koja bi ga vodila u političkom radu i pristajao je na sve, na svako rješenje koje mu je diktiralo moćno okruženje; tipičan kroki čovjeka koji nije svoj u politici. Za Abdića bi najbolje bilo, još dok ga ima, da javno istupi i kaže istinu. Na taj način bi ušao u historiju našeg prostora na velika vrata. Bez obzira na sve kroz šta su prošli i on i ljudi koji su ga slijedili kao i oni koji su se borili protiv njega i njegove tzv. autonomije, žali bože ubijenih i nastradalih u totalno nepotrebnom bratoubilačkom sukobu, ali čak i unatoč tako tragičnoj prošlosti i ulozi koji je Abdić imao u njenom, da tako kažem proizvođenju, on bi, takvim jednim iskrenim postupkom, vjerujemo, stvarno na velika vrata ušao u našu nacionalnu povijest i u povijest Regiona općenito.

Šanse da tako postupi Fikret Abdić su male ili radije nikakve. U nas je politika uvijek, manje-više razumijevana kao egoističko iživljavanje, bez kajanja, pa onda jasno i bez oprosta. Sem Nikole Kilibarde, onog nesretnog zubara Milana Babića i možda još par političara pokajnika, teško se prisjetiti još kojeg makar i malo poznatijeg političara koji je izrazio iskreno kajanje za neke svoje postupke iz prošlosti; a kod Bošnjaka ih definitivno nema ni koliko bi minimalno bilo potrebno već iz razloga nacionalne opće kulturološke i političke higijene. Abdić je, po svemu onome što smo svjedočili u njegovom političkom usponu i padu, tipičan primjer tog našeg političara egoiste, koji nalazi da je bogom dat i nepogrešiv. Stoga od njega teško, a rekao bih i ne treba, očekivati takav naglašeno etički gest, te će on ostati i u Region, a posebno među Bošnjacima, upamćen kao lakmus papir, mali čovjek u političkoj utakmici kojoj nije bio dorastao.

 Ali, u kakvoj je vezi naprijed rečeno o Fikretu Abdiću, sa Alijom Izetbegovićem?

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s