Dr. Midhat Riđanović

ZLOUPOTREBE ISLAMA

(Iz knjige RIĐANOVIĆ O JEZIKU i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta

Organizovana religija nanijela je ljudima više zla nego sve ostale sile zla uzete zajedno. Sigurno su bar dvije trećine ratova u ljudskoj istoriji bili vjerski ratovi, a ni jedna religija ne zagovara rat kao sredstvo borbe za bolji život. U svetim Hrišćanskim, Jevrejskim i Muslimanskim knjigama (u Islamu je to i Hadis) nigdje ne piše da se čovjek mora obraćati Bogu preko posrednika, pa ipak su se, u okviru sve tri ove religije, iskotile čitave armije, a unutar njih i kaste, raznih sorti sveštenih lica, koja žive na račun Boga, što praktično znači na račun naivnih vjernika.

Gledao sam dvosatni program o Islamu na Nešnal Džiogrefiku i saznao da u toj vjeri nije bilo nikakvog sveštenstva tokom šest i po stoljeća od Objave! To je, u stvari, u skladu sa temeljnim učenjima Islama, u kojem nema pape, svetaca, “Božijih” ljudi, niti bilo kakvog sveštenstva; i sam Muhamed a.s. je govorio da je on običan čovjek kojeg je Allah izabrao za Poslanika (v. link (41)). U Islamu ne postoji autoritativni izvor za tumačenje vjerske doktrine. Musliman komunicira direktno sa Allahom, i svaki vjernik ima pravo da tumači Kur’an i ostale svete spise kako on smatra da ih treba tumačiti. Na žalost, loša strana ove slobode u tumačenju Kur’ana je krivo tumačenje kojem su pribjegavale neke Islamske “vođe” da bi ostvarili svoje nedolične ciljeve. Oni su uspijevali da “operu” mozgove nekih mladih ljudi do tog stepena da su ovi dragovoljno ginuli i istovremeno ubijali hiljade nevinih ljudi u ime Islama, mada je i samoubistvo i ubijanje nevinih kardinalan grijeh u Islamu. Evo šta kaže Kur’anski ajet 5: 32 o ubijanju nevinih:

Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.103

Negdje u sedmom stoljeću nakon Objave neki Musliman, sklon džabaluku i lendohanluku, opaža da u Hrišćanstvu i Judaizmu ima ljudi koji žive kao paraziti na račun vjere, i počinje pričat da tako treba biti i u Islamu, u kojem danas vjerovatno ima više raznih imama, muftiija, hodža, mula i muderisa po glavi vjernika nego u drugim dvjema monoteističkim religijama. Ja smatram da su svi ti imami, muftiije i hodže – ćafiri (bezvjernici), jer se po Islamu pada u kufur (bezvjerstvo) svakom “reformom” Kur’ana i Hadisa.

Drugu veliku grupu parazita u Islamu čini tzv. ulema. To su ljudi koji su sebi uzeli za pravo da tumače Kur’an i Hadis. Potrudiću se da pokažem da su njihova tumačenja u najvećoj mjeri izvitoperenja Kur’ana i Hadisa prema ukusu samih tumača. Dok je možda potrebno protumačiti neke ajete iz Kur’ana, naročito one koji sadrže aluzije na konkretne ljude i događaje u Arabiji onog vremena, nije Kur’an baš tako nejasan da nam je potrebna čitava kasta ljudi koja će živjeti od tumačenja Islamske Svete Knjige. Da su to barem radili “nakon radnog vremena” na njivi ili u dućanu, hajde hajde, ali živjeti od tumačenja Kur’ana po meni je živjeti parazitski i anti-islamski.

Evo jednog hadisa u kojem Božiji Poslanik govori o primanju materijalne naknade za službu Islamu (v. link (42)):

Ashab Božijeg Poslanika Ubaadah Ibn Saamit priča: “Obavijestio sam Poslanika da mi je jedan čovjek kojeg sam poučavao Kur’anu dao lûk na dar. Taj lûk nije neko bogatstvo. Moći ću ga upotrijebiti kao oružje na Allahovom putu.“ Na ovo je Poslanik odgovorio: “Ako želiš da budeš ukrašen ogrlicom od džehenemske vatre, uzmi ga.” (Miškat, str. 285).

Na osnovu ovog Hadisa, zabranjeno je uzimanje bilo kakve naknade za poučavanje Kur’anu.104

Ali sad dolazi najgore: pošto nema nikakve kontrole nad njihovim radom, ulema tumači Kur’an kako njoj odgovora, a pošto ulemu čine isključivo muškarci (zašto, Bože, nikad nije bilo ni jedne značajne “ulemanke”?!), oni donose propise kojima se, u ekstremnim slučajevima, žena srozava na status muževe robinje. Lično sam se, u mladim danima, osvjedočio o takvom statusu žene u nekim Sarajevskim porodicama, a jednom i boraveći u Albanskoj porodici u Ulcinju. Ja znam da će mnogi poletit da mi kažu da, prema Kur’anu, žena uživa mnoga prava; slažem se, to stoji i u brojnim knjigama koje pišu učeni Muslimani, a našao sam potvrdu toga i na Internetu (v. link (43)): u Kur’anskim ajetima 4: 1,7 i 60: 12 govori se o jednakosti polova potrebnoj da bi se postigao adl (pravda) i qist (fer odnos). Međutim, mene ne interesuje đe šta piše, mene interesuje šta se dešava na terenu. A “teren” je vrlo raznolik, od Turske, u kojoj je zabranjeno pokrivanje studentikinjama i ženama zaposlenim u javnim ustanovama, preko Saudijske Arabije, u kojoj ne postoje zvanični propisi o odijevanju žena mada se hidžab105 vrlo rijetko krši, do Irana i Sudana, gdje nepokrivena žena može biti bičevana ili završiti u zatvoru. U suri 24: 31 Kur’an kaže ženama vjernicama da „ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i da svoja vela spuste na grudi svoje; da ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim…”

Tačno je da se ove riječi mogu različito tumačiti, ali je tačno i to da ih je ljubomorna muška ulema uglavnom tumačila na način koji je ženi ograničavao kretanje i vidokrug. Ali evo i ja ću sada upotrebiti svoj Bogom dani mozak: ako Kur’an govori ženama da ne pokazuju svoje ukrase, da li bi se ohanđale starice smežuranog lica trebale i dalje kuhati pod “čadorom” da pokriju svoju “ukrase”? A ima i mlađih žena koje vala nemaju šta pokrit – hoće li i one čitav život hodat pod feredžom? Ja lično mislim da sve što u Kur’anu piše u vezi sa pokrivanjem žene samo upućuje lijepi pol (a i nas ružne muškarce) na pristojno i skromno oblačenje, a da su kojekakva “zamotavanja” žena izmislili ljubomorni muškarci i to sad lansiraju pod firmom Islama.106

Ima jedan hadis u kojem Božiji Poslanik predviđa ovo što danas čini ulema (v. link (44)):

Islamska ulema postaće najgori ljudi na svijetu. Oni će posijati Fitnah (smutnje, intrige, spletke) među ljude, a onda će se Fitnah vratiti njima samima.

Moje je čvrsto stanovnište da Islamski svijet neće napredovati dok se ne vrati prvobitnom Islamu bez sveštenstva i dok se ne oslobodi samozvane uleme, koja tumači Islam kako joj odgovara, često bez ikakve osnove u Kur’anu i Hadisu. To pokazuje i revolucija u Egiptu: na vlast su došla “Muslimanska Braća”, koji koriste Islam da bi vladali kako odgovara njihovim interesima. A da nova vlast radi protiv interesa naroda pokazuju protesti na Trgu Tahrir, u kojima Muslimanska Braća čak i ubijaju svoju Muslimansku braću107 (v. linkove (45) i (46)).

Svi oni koji uzimaju pare za službu Islamu “grebu se” o Allaha, a to je za mene kufur da veći ne može biti. Zato ja smatram da su imami, hodže i muftije svi odreda ćafiri, a najveći ćafir među njima je naravno Reis, jer najviše uzima, a najmanje daje. Svi bi oni trebali, radi sebe samih (ako se boje Boga), da se prihvate nekih korisnih poslova i da puste vjernicima da se direktno obraćaju Bogu.

U Sarajevu je jula 2011. održan kolokvij Islamska scena u BiH. Dobro uhranjena ulema, uključujući debelog reisa, razglabali su o tome kakve sve Muslimanske sorte šervane po BiH, dok su mnogi gladni Muslimani rovili po kontejnerima da nađu komad kruha. Dobro, to nije ništa novo, to rade svi naši “uglednici”, i vjerski i svjetovni. Ali ovaj će kolokvij ući u istoriju Islama po tome što je na njemu izrečena najveća laž vezana za ovu vjeru: u svom referatu “Religija i politika u sekularnom društvu” Docent Doktor Dževad Hodžić, iz sela Pokrivenik podaleko od Rogatice, izjavljuje: SEKULARNOST JE IZVORNA PORUKA ISLAMA. Tokom života sam čuo od ljudi koji zaista dobro poznaju Islam – a među njima je i moj rahmetli otac Hafiz Ibrahim ef. Riđanović, jedan od naših najboljih poznavalaca Islama – da Islam nije samo vjera, da je on, u stvari, kompletan životni putokaz. Sekularnost ne može ni postojati kao pojam u Islamu, jer Islam obuhvata cijeli život, pa tako i ono što se izvan Islama naziva sekularnim životom. Pregledao sam desetak definicija Islama u raznim leksikonima i enciklopedijama na Engleskom jeziku – sve one naglašavaju neodvojivost vjere od ostalih aspekata ljudskog života u Islamu; evo šta kaže najbolji onlajn Engleski Rječnik: „Under Islamic law there is no separation of church and state” (Prema Islamskom zakonu, nema odvajanja crkve od države). Teško je naći i jedan važan aspekt ljudskog života koji nije regulisan Islamskim propisima. Na strani 246 govorim kako Islam reguliše ponašanje vjernika u zahodu, što znači da Musliman ne može biti “sekularan” ni u hali. Ali u ovom našem vremenu sve veće sekularizacije vascijelog dunjaluka, ne “prolaze” najbolje religije koje ti određuju kako ćeš se prati u zahodu, šta ćeš jest i kad ćeš se kupat, pa Dževdo izvrće Islam da bi ga ubacio u savremenu sekularnu kolotečinu. E ne mere to tako moj Dževdo, ti si ovom izjavom sebi osigurao džehenem, dobro bi ti bilo da pođekad sjediš na vatri da se pripremiš za džehenemsku vatru na kojoj ćeš vječno gorit.108

Prije dvadeset i više godina moj otac je napisao Vodič za Obavljanje Hadža. Ostalo mi je to u sjećanju i zbog toga što sam ja lektorisao taj Vodič. Otac je odnio rukopis u Rijaset i izrazio želju da se knjiga objavi. Ne znam ko je primio rukopis, ali ko god da je bio, rekao je mom ocu da će njegov Vodič svakako biti objavljen čim bude odobren sljedeći budžet Islamske Zajednice SFRJ. Prolaze mjeseci, prolaze godine, a mog oca ne zovu iz Rijaseta. Onda on zove Rijaset i pita kada će mu objaviti knjigu, a oni odgovaraju nema još para. Kad evo ti jednog dana ugleda on u jednoj knjižari gdje se prodaju Islamske knjige neki vodič za obavljanje hadža. Prelista ga malo i vidje da ima puno njegovih rečenica, baš onako kako ih je on ispisao! Ime mog oca nigdje se ne spominje – plagijat sto posto. Taj ko je ukrao knjigu mog oca dovoljno ga je poznavao da je mogao očekivati da ga otac neće tjerati sudski, i imao je pravo: hafiz Ibrahim ef. Riđanović je čvrsto vjerovao da se za nedjela plaća ili na ovom ili na onom svijetu.

Nije to jedini dokaz pokvarenosti ljudi iz Islamskog vrha u BiH o koji se osvjedočio moj otac. On je tokom više godina bio predsjednik Odbora Islamske Zajednice za grad Sarajevo (za taj svoj rad nije nikad uzeo dinara). Angažovao se na popravku trošnih Sarajevskih džamija, formirao komisiju koja je svako jutro brojila novce ubačene u turbe Sedmero Braće (mada je uvijek govorio „U Islamu mrtvi ne pomažu“) i uveo “taksi redoslijed” za odlazak hodža na mezar radi učenja Kur’ana mehrumu (umrlom), za šta se dobijaju podebele “koverte”. Jednog dana zvoni telefon u njegovoj kancelariji i neki tamo Salihefendija javlja mom ocu da je, recimo, Mehmedefendija, koji tog dana treba da ide na mezar, hasta, pa bi li ga on mogo zamijenit. Naivan ko i sin mu, moj otac kaže: „Može, kako ne.“ Ispostavilo se da je Mehmedefendija zdrav ko dren, da je došao na mezar, proučio svoj dio iz Kur’ana, i otišao. A onda uči Salihefendija, i neupućena mehrumova rodbina i njemu daje kovertu. Kad je to otkrio, moj otac je uzviknuo: „E baš je narod dobro rekao: Hodže i popovi su najveći lopovi“ (on je sam bio šerijatski sudija i kraće vrijeme vjeoučitelj i profesor Arapskog u medresi).

Od svih mojih kritika u prvom izdanju ove knjige možda je najgrđa bila ona u kojoj sam rekao da je Docent Doktor Dževad Hodžić sa Fakulteta Islamskih Nauka pao u kufur (nevjerstvo) time što je rekao da je sekularnost izvorna poruka Islama. Kad sam pročito tu kritiku u štampanom vidu (štampanō uvijek izgleda nekako ubjedljvije, jel de), pomislio sam da sam ipak malo prećero – govorim da je profesor na jednom teološkom fakultetu ateista! – pa sam poslao mejl dotičnom da mu kažem kako sam spreman izostaviti tu kritiku u drugom izdanju pod uslovom da se on iskreno pokaje; molim ga i da požuri sa odgovorom jer je rukopis drugog izdanja spreman za štampu. Citiram ja njemu ajet iz Kur’ana (66: 8) koji govori o pokajanju kao velikoj ljudskoj vrlini. On mi u odgovoru kaže da sam mu bio profesor jedno vrijeme i završava rečenicom “Ja Vas jako volim i nikako ne mogu s Vama polemizirati.” Ključna rečenica u mom odgovoru njemu je ova: “Vaša poruka meni ‘Ja nikako ne mogu s vama polemizirati’ ne znači i da prihvatate moje mišljenje da je vaša javna izjava na Kolokviju 2011. o sekularnosti kao izvornoj poruci Islama i netačna i neodgovorna, jer je štetna i za Islam i za vaš ugled.” On na to odgovara mejlom koji završava ovako (drž’te se za stolicu da ne padnete): “Nemam ništa protiv da Vaša knjiga ide u štampu. Što se mene tiče, Vama je sve oprošteno.” Vjerujte da je ova izjava grmalja iz sela Pokrivenik podaleko od Rogatice jedan od najvećih šokova mog života: docent na Bosanskom Islamskom Fakultetu prihvata moju ocjenu da je ćafir, i preuzima funkciju v.d. Allaha kako bi mi oprostio!!! Šta sam ja to pogriješio u prepisci sa njim da mi treba oprost? Umjesto da me pohvali što sam na Allahovom putu jer ukazujem jednom lažnom Muslimanu da nije na Allahovom putu, on govori Bogu da ide na pauzu dok on oprosti grijehe robu Midhatu! Nema naš ljakse ni ono malo pameti koliko je potrebno da se zna da greške opraštaju drugi ljudi, a grijehe samo Bog!

…iz sela Pokrivenik podaleko od Rogatice.

___________

103 Svi Bosanski citati iz Kur’ana uzeti su iz prevoda Besima Korkuta.

104 Što je u ono doba bio jedini vid službe Islamu.

105 Hidžab ima dva značenja: 1) Marama koju Muslimanke nose preko glave, 2) Propisi o odijevanju žena u Islamu.

106 Bože, Bože, šta sve nema na Internetu! Evo naletih na jednu vijest iz Irana (v. link (47)), koju ću prepričat radi uštede prostora. Vlada je formirala spolno miješovitu Policiju za Moral, koja je zatvorila 53 kafane i 87 restorana u Teheranu, jer su služili mušterije koje nisu poštovale hidžab ili su dozvoljavali ženama da puše nargilu. Prekidani su koncerti zbog neodgovarajuće ženske odjeće ili zato što su muškarci i žene bili suviše blizu jedni drugih. Zatvoreno je oko 80 štandova na jednom međunarodnom sajmu hrane jer su žene na tim štandovima kršile pravila hidžaba i bile previše našminkane. Iranski policajci zaduženi za moral vjeruju da nepokrivena ženska kosa ispušta “seksualne zrake”, od kojih muškarci polude. U slučajevima muške seksualne agresije na žene ne optužuju se muškarci već žene koje su ih “namamile”!!! Kad bi se Božiji Poslanik digo iz groba, siguran sam da bi, i prije nego što bi streso prašinu sa sebe, reko nešto poput: „Deder, organizujte mi jedan ekspres džihad da odmah kaznim one ćafire Irance, niko nije ukaljao imidž Islama kao oni.“ Ali ipak, vrhunac vrhunaca anti-islamskog ponašanja desio se u Saudijskoj Arabiji: četrnaest mladih djevojaka su našle smrt u požaru koji je zadesio njihovu školu u Meki u martu 2002; članovi Saudijskog Komiteta za Promicanje Vrline i Sprečavanje Poroka, zvanog Mutavei’n, blokirali su izlaze iz zgrade u plamenu jer djevojke nisu bile propisno odjevene (milion uskličnika). Ovo ćete naći u knjizi Uspon i Pad Arapskog Carstva i Nastanak Zapadne Nadmoći, koju spominjem i u bilješci 40 na strani 164.

107 Nije li ovo divan primjer koji pokazuje da svaku ‘krupnu’ riječ u nazivima organizacija, kao i naslovima knjiga, sastavljenim od dvije ili više riječi, treba pisati velikim početnim slovom, kao šte se to radi u Engleskom. Taj pravopisni propis mi je omogućio da razlikujem organizaciju Muslimansku Braću od Muslimanske braće, što ne bih mogao uraditi slijedeći naš Krivopis. Uostalom, već sam rekao da Englezi imaju najbolji pravopis jer nikad nisu imali Pravopis.

108 Bosanski Muslimani često govore kako niko ne zna ko će od nas u dženet a ko u džehenem. Podtekst takve priče je da se i najboljem Muslimanu može desiti da završi u džehenemu, a najgori može otići u dženet. Žalosno je da ovakve priče pothranjuju i hodže, jer one podrazumijevaju da je naš zagrobni život čista lutrija. Pa čemu se onda truditi da živimo kreposno i da se ponašamo prema Islamskim propisima? Da je zagrobni život lutrija, to bi pisalo u Kur’anu ili Hadisu. Takav stav je suprotan svakoj logici. U Kur’anu se džehenem spominje u 500 ajeta iz 87 sura, i to uvijek kao kazna za kršenje Islamskih propisa i nemoralan život. Tačno je da mi ne možemo znati u nekim “graničnim” slučajevima ko će gdje poslije smrti, ali je sigurno da će veliki griješnici, poput Dževada Hodžića koji se drznuo da oskrnavi temeljni smisao Islama, završiti u džehenemu. Ja mislim da on treba platiti za svoju anti-Islamsku izjavu i na ovom svijetu, i pravi vjernici bi ga trebali barem premlatit. (Ja se samo nadam da se u džehenemu ljudi neće nacionalno identifikovat, jer je Dževdin grijeh tako užasan da ne bih volio da se i tamo sazna da ga je počinio Bosanac jer bi tako pala bruka na cijeli Bosanski narod, u koji se i ja ubrajam.)

_____________

Napomena autora bloga: Nikakvi komentari neće biti objavljeni, ali se čitatelji mogu obratiti direktno Profesoru Riđanoviću na njegovu email adresu: r.midhat@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s