ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA

Piše: Nihad Filipović

2.

 

Sve što je uradio u politici Alija Izetbegović je uradio jer su mu sa jedne strane okolnosti i prilike, u čijem proizvođenju je i sam učestvovao, išle u prilog, a sa druge strane, jer je imao većinsku podršku naroda, Muslimana-Bošnjaka naravno, u prvom redu, ali, posebno u godinama rata, i podršku najvećeg dijela patriotski orijentiranih građana koji su živjeli na prostorima pod kontrolom Armije Republike BiH. Usput kazano, narodu iscrpljenim dugogodišnjim ratom, na kraju je bilo stalo samo da se osvoji mir, pa sad, kakav bio da bio, makar i nepravedan, samo neka je mir; tako da je i ta okolnost išla u prilog Izetbegoviću i onome što je, vidjećemo kasnije u ovome tekstu, bio strateški cilj njegove politike…

Ali, kako ništa u životu, da se malo i našalimo na oporoj temi kojom se ovdje bavimo, sem poreza i smrti, nije apsolutno izvjesno, tako nam i ovdje kod konstatacije o ljubavi naroda prema predsjedniku Izetbegoviću, valja biti oprezan. Ljubav je slijepa kod očiju, a istinu, koliko god trebala biti jedno, ljudi vide samo sopstvenim očima i razumom. Statističke veličine su međutim egzaktni brojevi, a brojevi ne lažu. Pokušajmo stoga već u startu zadržati našu pažnju nešto podrobnije na rezultatima prvih demokratskih izbora članova Predsjedništva SRBiH.

Kazali smo već da je muslimanski-bošnjački narod volio Izetbegovića. Ako ljubav prevedemo u popularnost, onda nam pažljivija analiza rezultata izbora za Predsjedništvo SRBiH 1990. g., ponešto relativizira ovakvu ocjenu. Neka stoga analiza rezultata tih izbora bude onaj prvi, polazni napor u našem skromnom pokušaju demistificiranja nekih teških opsjena, zabluda, istina, pseudoistina i laži koje prate politički karijeru rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića.

 Tabela

Pregled osvojenih glasova na izvorima za Predsjedništvo SRBiH 1990.g.

Analizom gornje tabele, preuzete sa bs.wikipedia.org., dolazi se do interesantnih spoznaja. U javnosti je prisutno uvjerenje kako se na tim izbroma uglavnom glasalo po etničkim linijama, što je u osnovi tačno. Ali ako se pažljivije osmotri i analizira osvojeni broj glasova i uporedi procenat sa nacionalnih lista sa procenatom osvojenih glasova ukupnog biračkog tijela, pa to sve skupa posmatra u vezi sa rezultatima Popisa stanovništva iz 1991. godine, onda izlazi da to i nije baš u cjelosti tako kako se pretežno čini da jeste. Jer kako inače objasniti da je dr Ejup Ganić, koji je se na izborima pojavljuje kao Jugoslaven u nacionalnom smislu, dobiva 43,11% glasova ukupnog biračkog tijela, dočim je broj Jugoslavena u nacionalnom smislu u SRBiH, prema popisu iz 1991.g., bio 242.682 ili 5,54% od ukupnog broja stanovnika republike.

Do istog zaključka se dolazi analizom osvojenih glasova ostalih kandidata, npr. Stjepan Kljujić i Franjo Boras, osvajaju, prvi 473.002 glasova ili 22,23% glasova ukupnog biračkog tijela, a drugi osvaja 416.629 glasova ili 19.58% glasova ukupnog biračkog tijela, dok je broj Hrvata u SRBiH tog doba, prema popisu iz 1991.g., bio 760.852 ili 17,38% od ukupnog broja stanovnika Republike. Dakle dva kandidata sa hrvatske nacionalne liste dobivaju više glasova nego što je ukupan udio Hrvata u strukturi stanovništva BiH.

Iz tabele je takođe uočljivo da je kandidat Fikret Abdić, dobio više glasova od kandidata Alije Izetbegovića i to prvi 1.045.539 glasova, što je bilo 47.4% glasova sa nacionalnih lista ili 32,69% glasova ukupnog biračkog tijela, a drugi je dobio 879.266 glasova, što je bilo 39,9% glasova sa nacionalnih lista ili 27,49% glasova ukupnog biračkog tijela. Broj Muslimana kako su tada nacionalno nominirani Bošnjaci prema popisu iz 1991.g. je bio 1.902.956 ili 43,47% od ukupnog broja stanovnika republike. Ovako posmatrano i analizirano, Jugoslaven dr Ejup Ganić, procentualno je osvojio najviše glasova ukupnog biračkog tijela (43,11%), što je daleko iznad procenta Jugoslavena u ukupnom broju stanovnika SRBiH tog vremena. Drugi u tom smislu je Fikret Abdić koji je osvojio najviše glasova, 1.902.956 što je 32,69% glasova ukupnog biračkog tijela. Iza njih je prvi slijedeći Alija Izetbegović koji je procentualno osvojio znatno manje, 27,49% glasova ukupnog biračkog tijela u odnosu Ganaćevih 43,11%, te 39,9% glasova sa nacionalne liste, što je više od Ganićevih 32,2% i veoma blizu procentualnom odnosu Muslimana u ukupnom broju stanovnika republike tog doba, ali je još uvjek daleko ispod Fikreta Abdića i njegovih 47,4% osvojenih glasova sa nacionalne liste.

Prednji tabelarni pregled rezultata izbora za člana Predsjedništva SRBiH na izborima 1991. godine i naša kratka analiza tih rezultata posmatrano kroz prizmu i odnos nacionalne strukture stanovništva SRBiH prema rezultatima popisa iz 1991. godine, kazuje nam da su na izborima, iako pretežno po nacionalnim linijama, građani glasali i preko etničkih ograda. Tzv. narodne stranke su doduše bile pozvale svoje pristaše da glasaju i preko etničkih linija za kandidate drugih narodnih stranaka (pa je tako Franjo Boras, kandidat Hrvatske demokratske zajednice, čovjek o kome se uoči izbora govorilo kao o ustaškom oficiru iz Drugog svjetskog rata, u većinskom srpskom Titovom Drvaru, gdje Hrvata nije bilo ni za ikebanu, na sastavne dijelove rastavio reformisanog komunistu Ivu Komšića, a Biljana Plavšić, kandidatkinja Srpske demokratke stranke, monarhistkinja ravnogorske tradicije, u većinskom hrvatskom Širokom Brijegu, gdje Srba nije bilo ni na recept da ih tražite, totalno je razvalila čestitog Mirka Pejanovića); naravno da i taj moment u razumijevanju prednje tabele, treba imati u vidu, ali svejedno, broj osvojenih glasova pojedinih kandidata jasno ukazuje da je takvo glasanje išlo znatno preko utvrđenog brojčanog odnosno procentualnog učešća glasača u etničkoj odnosno ukupnoj građanskoj masi u RBiH.

Konačno, i ono što nas posebno u ovome radu zanima, naša analiza kazuje kako je u to vrijeme, daleko najpopularniji političar u Republici među građanima bio, paradoksalno za neke, ali prema našoj analizi istinito, dr Ejup Ganić, kandidat u to doba deklariran nacionalno kao Jugoslaven, a potom, Fikret Abdić, kandidat koji je, takorekuć u posljednjem predizbornom trenutku, pristupio narodnjačkoj stranci Muslimana, Stranci demokratske akcije, ali koji je u narodu imao snažan građanski pedigre i prepoznatljivost. Za ovu dvojicu su u značajnom broju, glasali građani preko etničkih linija.

Dakle, mjereno građanskim mjerilom, tj. procentom dobivenih glasova ukupnog biračkog tjela, izbore je, dobio dr Ejup Ganić i on je, tako mjereno i gledano, trebao biti prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva SRBiH, a mjereno etničkim mjerilom, tj. procentom dobivenih glasova sa nacionalnih lista, izbore je dobio Fikret Abdić i on je tako gledano i mjereno, a to je bio i službeni pristup, trebao biti prvi demokratskim izabrani predsjednik Predsjedništva SRBiH. U svakom slučaju, Alija Izetbegović, brojevi i statistički pokazatelji govor, nije u to vrijeme bio najpopularniji bh. političar. Čak nije dobio izbore ni kao kandidat sa nacionalne liste; i tu ga je Abdić pobijedio sa svojih ubjedljivih 47,4% osvojenih glasova u odnosu na Izetbegovićevih 39,9%. Iz ovoga opet procjenjujemo:

Ono gdje je Izetbegović pridobio masovnu podršku Muslimana-Bošnjaka i uistinu postao politički lider naroda, jeste rat, u kojemu su građani, ali prvenstveno, i to ciljano i sa ogavnom genocidnom namjerom, napadnuti Muslimani-Bošnjaci i Republika BiH, pa je već po odbrambenom refleksu, došlo do, da tako kažem, zbijanja narodnih redova i svrstavanje uz aktuelno političko rukovodstvo odnosno lidera na čelu države.

Drugačije kazano, Izetbegovićeva karizma se razvila i poprimila većinsku podršku Muslimana-Bošnjaka tokom rata. Iako je, zahvaljujući političkom inženjeringu tj. načinu na koji operira vlast i razvoju političkih odnosa i situacije u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, utisak da Izetbegovićeva popularnost raste nakon rata ili makar da se održava kao nasljeđe rata, i tu nam statistički pokazatelji kazuju nešto drugo: njegova popularnost nakon rata pada. Dok je na prvim demokratskim izborima 1990. godine, Izetbegović, u jakoj utakmici, gdje je za konkurenta imao tada popularne Fikreta Abdića i Ejupa Ganića, ipak dobio podršku 879.266 birača, na prvim poslijeratnim izborima za Predsjedništvo BiH, kao nedvojbeno lider Bošnjaka bez ozbiljne konkurencije, dobiva, obzirom na protekli rat, ubijanje i raseljenje Bošnjaka, i dalje vrlo visokih 730.592 glasa, dok na izborima za isto državno tijelo 1988. godine, dobiva podršku 511.541 birača; usput, interesantno je u kojoj je mjeri u međuvremenu pala popularnost prijeratnog favorita sa nacionalne liste Muslimana, Fikreta Abdića: on na izborima 1988. g., dobiva podršku tek 33.687 birača.

A._Izetbegović

Članovi Predsjedništva SRBiH polažu zakletvu nakon izbora 1990. godine.

Izetbegović se 2000. godine povlači iz javnog života i sa funkcije u Predsjedništvu BiH, a 2003., nakon kraće bolesti umire, tako da nismo u stanju pratiti nakon toga njegovu popularnost u narodu mjereno podrškom birača na izborima. Ipak, jak utisak je kako, naročito u novije vrijeme, zadnjih četiri do pet godina, sa produbljivanjem krize političkih odnosa i ukupne situacije u društvu, točak njegove posthumne popularnosti izgleda krenuo u suprotnom smjeru, pa nije pretjerano zaključiti kako kod Bošnjaka, što se više udaljavamo od rata, pada njegova popularnost. Uostalom tako se mora razumijevati i pojavljivanje sve više osvrta, napisa, novinskih i Internet zapisa, feljtona i knjiga kojima se pod kritičku lupu postavlja i on i njegova politika i njegov politički legat. Do juče, dr Muhamed Borogovac, čovjek koji je prvi uknjižio i razvio kritiku Alije Izetbegovića, i to još 1995. g., nigdje u BiH nije mogao naći izdavača za njegovu knjige “Rat u Bosni i Hercegovini, politički aspekti” (iako je istini za volju, prema Internet izvorima, magazin Senada Avdića, “Slobodna Bosna”, odmah po pojavi prvog izdanja, u cjelini objavio Borogovčev tekst, kao specijalni prilog uz jedan broj magazine), a 2015. godine, ovdje već pomenuta knjiga Mustafe Čengića “Alija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira”, doživljava javnu promociju u zgradi Akademije nauka i umjetnosti BiH. To je najbolji znak mijenjanja duhovne situacije u BiH kada je riječ o pitanjima kojim se ovdje bavimo.

Napomena: Dalje u ovome radu, umjesto fusnota, koristi ćemo ovaj način intervencije u tekstu, radi komentara koji odstupaju od narativnog toka, ali su vezani uz naraciju, odnosno predmet kojim se bavimo u tekstu.

Dakle, kada smo kod dr Borogovca i njegove knjige “Rat u Bosni i Hercegovini, plitički aspekti”, bez namjere povlađivanja sujeti doktoru Borogovcu, nego kao doprinos slobodi javnog kazivanja, kao mala, ali nužna digresija uz narativni tok ovog rada, prilika je da se kaže: pojava knjige Mustafe Čengića “Alija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira”, izazvala je reagiranja u bosanskoj javnosti kao rijetko koja knjiga sa političkom temom, ali je začuđujuća činjenica, i istovremeno vrlo transparentan pokazatelj stanja političkih duhova i narodne svijesti u tom vremenu, da je ta knjiga, iako se pojavila u vremenu kada su se i mogle poduzeti stanovite intervencije na preispitivanju i eventualnom preusmjeravanju političkog toka, ne bih kazao prešućena je, ali jeste doživjela politički bojkot i arogantnu ignoranciju, manje-više kompletnog kulturološkog društvenog bh. vrha: znači kako politike i političara tako i žurnalistike, odnosno medijske i općenito kulturološke potpore vladajućem političkom trendu. Začuđujuće, ali to stanje snishodljive javne svijesti čak i nekih uticajnih imena bh. kulture, političkog i javnog života, traje i danas. Tako naš cijenjeni novinar-kolumnista, Vlastimir Mijović, povodom Čengićeve knjige na svom blogu objavljuje komentar gdje kaže:

“Nakon 25 godina, stvoreni su uslovi da se pokuša osvijetliti istorijska uloga Alije Izetbegovica, njegov politički profil i ponašanje, državnička i liderska sposobnost, mudrost i pragmatizam, vizije i utopije, vještina i umijeće vođenja Bosne i Hercegovine u najburnijim trenucima njene povijesti.

Prošle godine sam u jednom televizijskom istupu rekao da nam nedostaje takav, što cjelovitiji pogled na najvažniju političku figuru nezavisne i samostalne BiH. Imali smo još 1995. godine jedan takav pokušaj, preuranjen i zlonamjeran, navijački obojen”.

Iznenađujuće je ovakvo pisanje takvog jednog žurnalističkog kalibra kakav je Mijović (a držimo ga među tri naša najjača kolumnistička pera). Tim prije jer je riječ o obavještenom profesionalcu. Na kraju krajeva, da je obaviješten i on sam “priznaje”, kada kaže “imali smo još 1995. g. takav jedan pokušaj”, ciljajući na Borogovčevu knjigu o Izetbegoviću i njegovoj ulozi u novijoj bosanskoj povijesti.

Mijović mora da ima svoje razloge zašto tako piše. Ne ulazimo u to, mada slutimo da se oni kriju u agresivnom riječniku kojim je dr Borogovac popratio neke Mijovićeve komentare. Nego, zaista je moguće da bh. javnost, posebno Bošnjaci, izluđena ratom i tek preživljenim genocidom, i nisu bili spremni za takvu jednu knjigu u ono doba, 1995. godine, ali je totalno neutemeljeno tvrditi, posebno kada se posmatra sa današnje distance od dvadeset godina, da je Borogovčeva knjiga bila preuranjena. Naprotiv, može se kazati da se je Borogovčeva knjiga, posebno posmatrana iz ovog vremena, sa distance dvadesetogodišnjeg teškog političkog mrcvarenja Bosne i njenih ljudi, itekako na vrijeme pojavila. Nije jasno ni u čemu je ta zla namjera Borogovčeve knjige; slagali se ili ne sa onim šta je i kako je u knjizi rečeno, kritika, pa makar i navijačka, uz upotrebu agresivnog vokabulara, legitimno je sredstvo političke borbe, a na javnosti je da cijeni, opredjeljuje se, podržava ili odbacuje.

No, vraćajući se narativnom toku našeg teksta, iz prezentiranog tabelarnog pregleda osvojenih glasova na izborima za člana Predsjedništva SRBiH, vidjeli smo, mjereno brojem osvojenih glasova, kandidat Fikret Abdić, sa osvojenih 1.045.539, što je bilo ubjedljivo najviše, trebao je ući u Predsjedništvo kao prvi demokratski izabran predsjednik Predsjedništva SRBiH. Fikret Abdić je na tragu montirane afere “Agrokomerc”, ostvario široku prepoznatljivost i popularnost patriotski nastrojenih građana BIH, a posebno je postao popularan među muslimanskim-bošnjačkim narodom koji je intuitivno osjetio da se laže, da se petlja i jednom uspješnom privredniku pakuje afera iz Beograda, a sve radi postizanja tada još mnogima nejasnih političkih ciljeva. Na tragu te popularnosti u onome vremenu tzv. demokratskog otvaranja, negdje 1989.-1990., traje prava utrka među političkim strankama za pridobijanje lojalnosti Fikreta Abdića; u utakmici su Savez reformista jugoslavenskog premijera Ante Markovića, Socijaldemokratska partija BiH i jasno Stranka demokratske akcije, kao novoosnovana stranka “muslimanskog povijesno civilizacijskog kruga”, kako su se proklamatorski definirali. Dugo vremena oklijevajući, mudrujući, ostavljajući javnost da nagađa, Abdić na kraju pristupa Stranci demokratske akcije koja na prvim slobodnim, demokratskim izborima u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, 1990. godine, dijelom sigurno zahvaljujući i Fikretu Abdiću i njegovoj popularnosti u narodu, ubjedljivo osvaja najviše glasova Muslimana, a sam Abdić, vidjeli smo osvaja naviše glasova u trci za člana Predsjedništva SRBiH iz reda muslimanskog naroda.

Tako dolazimo do još jednog maglovitog, povijesno nerasvijetljenog momenta u novijoj historiji BiH. Poznato je, Fikret Abdić je ustupio svoj predsjednički mandat Aliji Izetbegoviću, lideru Stranke demokratske akcije i prema broju dobivenih glasova, drugopozicioniranom kandidatu za člana Predsjedništva SRBiH iz reda muslimanskog naroda. Ono što nije do kraja poznato, pa stoga u svijetlu kasnijeg razvoja događaja koji će ubrzo uslijediti, otvara brojne nedoumice i pitanja jeste, zašto je Abdić postupio kako je postupio, povukao se i svoj osvojeni mandat ustupio Aliji Izetbegoviću?

Naime, mizanscen je, po svim mjerilima, historijski: radi se o prvom čovjeku kolektivnog predsjedništva republike, izabranom na prvim slobodnim, demokratskim izborima; izabrani ulaze u povijest već po činjenici načina na koji su izabrani, a da se i ne govori o povijesnim događajima za koje je bilo jasno da su pred nama, da dolaze, neminovno slijede i da će oni koji se nađu na vrhu tadašnje republičke piramide moći, u tome imati odlučujuću, povijesu ulogu i značaj. Ko bi u takvoj situaciji halalio demokratski osvojeni mandat, odrekao se onoga što mu legitimno i legalno pripada, a šansu da uđe u povijest, prepustio onome kojega je pobjedio u utrci?

Sam Abdić nikada nije dao koherentan odgovor na to pitanje, a javno je pitan i istupao je u javnosti s tim u vezi. Njegova interpretacije koju je iznio u intervju za televiziji tzv. Republike Srpske (može se naći na internetu), nevjerovatna je i neubjedljiva, tim prije što on tu kaže kako su njegove izjave s tim u vezi do sada prenošene samo parcijalno, a evo, kaže Abdić, došao je trenutak da se kaže cijela istina s tim u vezi. Pozabavimo se stoga malo pobliže tom izjavom, jer je to, prema Abdiću, njegova konačna riječ i istina u vezi sa pitanjem njegovog ustupanja predsjedničkog mandata Aliji Izetbegoviću.

U toj izjavi, Abdić svoje razloge za povlačenje odnosno ustupanje predsjedničkog mandata, izlaže konfuzno, spetljano, naprosto u svojoj banalnosti demaskirajuće, a da toga izgleda nije ni svjestan. Jak utisak je da on naprosto ne govori istinu, a ako je istina ono što govori, onda je on, tako, jedna ahistorijska, prizemna ličnost bez vizije i sposobnosti sagledavanje pririteta u vremenu, kako sa stajališta šireg, društvenog, tako i sa stajališta osobnog interesa.

Abdić naime objašnjava da je on tada, po izlasku iz zatvora u koji je biio strpan pokretanjem afere “Agrokomerc”, pa pušten, pošto je proces misteriozno i mimo svakle pravne logike i procedure prekinut, da je tada dakle, paralelno sa pobjedom na izborima za člana Predsjedništva SRBiH, bio u postupku transferiranja “Agrokomerca” iz statusa društvenog preduzeća u dioničko društvo, da je bio formiran Upravni odbor na čijem je čelu bio on kao predsjednik, jer, kako kaže, “niko nije htio da se prihvati te funkcije”, a koji je odbor imao zadatak provesti tu pretvorbu “Agrokomerca” iz društvenog u dioničko društvo, dalje, da je tada biran za generalnog direktora “Agrokomerca”, te da su prema tome, izlaže dalje Abdić, “te dvije funkcije bile inkopatibilne”, a onda kaže, kako je on želio dokazati da “Agrokomerc” ne treba propast, pa nastavlja u jednom dahu:

“…Ne mogu, ja mogu biti volonter i član Predsjedništva i morao sam radi građana koji su dali toliko glasova ući u Predsjedništvo; da budem predsjednik Predsjedništva i da budem direktor “Agrokomerca”, to je nespojivo. Prema tome, a ima i puno drugih razloga o kojima sam govorio, ali da se ne ponavljam, mislim da je ljudima dosadilo slušati”.

Koliko god nastojali biti izbalansirani u ispisivanju ovog teksta, nemoguće je ostati ravnodušan pred ovakvo nebuloznom izjavom! Jesu bila vremena u kojima su svakakva društvena i politička “čuda” bila moguća, ali nije li previše i u takvim vremenima, od kandidata za predsjednika jednog državnog entiteta, čuti izjavu o volunterskom obavljanju funkcije člana državnog Predsjedništva! Da li je uopće taj čovjek svjestan gluposti koje izgovara? Kakva plošnost, kakav amaterizam, kakvo odsustvo osjećanja historijskog sluha za povijest koja se dešava i u čijem je centru on osobno. Konačno, kakav nedopustiv odnosi i poigravanjem sa mandatom koji su mu narod i građani povjerili; ušao u utakmicu, pobjedio i sada kada treba da primi pehar u ruke, ne želi, inkompatibilno mu to sa pobjedom koju je postigao pa hoće da mijenja pravila: evo sam u Predsjedništvo jer tako hoće građani i narod koji me birao, ali pehar u ruke ne primam, jer znate, imam ja i previše posla u “Agrokomercu”. Odjednom dakle dvije funkcije, one u “Agrokomercu” nisu više inkompatibilne, ali su inkompatibilne (kao što i jesu) funkcije generalnog direktora i predsjednika Predsjedništva države, pa se on odlučuje za funkciju generalnog direktora, iako je jasno da kao predsjednik Predsjedništva država iz kabineta u Sarajevu, i kada nije na funkciji generalnog direktora, može na različite načine, a opet sve legalno, više pomoći Agrokomercu, nego kao njegov direktor iz kabineta u Velikoj Kladuši.

Izetbegović naravno, galantno preuzima funkciju koje se Abdić odrekao, te tako postaje prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva SRBiH i paralelno, neopterećen Abdićevskom inkompatibilnošću, nastavlja obavljatii funkciju predsjednika Stranke demokratske akcije! Ostalo je historija, na razini činjenica poznati slijed zbivanja, ali manje više sve iza toga je konspirativni mrak, baš kao što i dalje ostaje taj Abdićevski mrak u vezi sa njegovim povlačenjem iz utrke koju je već dobio.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s