Nedžad Imamović

NACIJA BOSANACA, REALNOST ILI NE?

KRATKO O POVIJESTI BOSNE I O PORIJEKLU BOSANACA

Mi, Bosanci, imamo jednu povijest, dijelimo zajedničku teritoriju više od 2.000 godina, još, iz vremena Batona i ustanka na rijeci Bosni (6.-9. n. e.) istog smo roda(!) i porijekla (većim dijelom), govorimo jedan te isti jezik b/h/s.

O povijesti jezika, vjere i naroda (sing.) Bosanaca

Mit o dolasku Srba i Hrvata u Bosnu

I dan-danas, kada se piše o povijesti Bosne ili Srbije, Hrvatske ili se uči u našim školama, “naši” historici pišu i sve počinju sa “mitom” o dolaska Slavena ili Hrvata i Srba u “stoljeću 7-om”. I Povijest Evrope je pisana u duhu negiranja i prešućivanja povijesti Balkana i Ilira kao civilizacije. Učili ste o Rimskom, Makedoskom ili Grčkom carstvu ali nikada o civilizaciji Ilira. Često ste pitali: Ko su ti Iliri?

E, pa ti Iliri naši preci (ne, Slaveni!) su imali Kraljevinu, Kralja i Kraljice: kralja Bardileja (4.st. pr.n.e.); kraljicu Teuta (3.st. pr.n.e.)… Car Konstantin Veliki, Dioklecijan i Aleksandar Makedonski su bili Iliri.

Dakle, ovi naši “bosanski preci”, Iliri, potječu iz sličnih plemena/naroda ili popularno etnosa. U našim venama teče krv Ilira, usto i Kelta, Gota, Tračana i ponešto, vrlo malo, Sklabenoa (Grk, Prokopije ih tako po prvi put naziva i prepoznaje u 6.st.) ili Sklavina (rim. izvori) ili Slavena, kako ih mi danas zovemo. Slaveni su, dakle, jedna mješavina Gota, Skita, Sarmata, Vara… koji su se kao plemena ili narod formirali tek dolaskom na Balkan, a kao podanaci, prvo Bizantije i Gota (Germana) u 4. i 5. st., potom i moćnih Avara (Turka) u 6/7. stoljeću.

To da smo mi (Bosanci) Slaveni, ili pogotovo, da su na Balkan i u današnju Bosnu došli “nekakvi” formirani narodi tipa Hrvata i Srba je čista “slavenska” mitologija. Pa i sami Rusi su se formirali kao narod tek u 9. st. Ta mitologija, ne tako stara (po izvorima), nastala je tek u pokretu “panslavizma” u 19. st.

Dakle, nikakvi Bosanci ili Srbi ili Hrvati, mislim na susjede, nisu došli na Balkan u “stoljeću 7-om”, nego su se (ovdje na Balkanu) stvarali ili stvorili kao narodi, ili državice, tada zvane “Sklavinije”(grčki i rimski pisani izvori), tek krajem 8. st. i početkom 9. st., poslije propasti avarskog Kaganata (Avari su vladali 200. g., (573. – 800.) prostorima Bosne i šire, a ne Bizantija kao to pogrešno navodi car Porfirogenet) uzrokovan pobjedom Franaka. Dakle, nema govora o nekim srpskim i hrvatskim državama za vrijeme kaganata, a pogotovo da su se te “države” prostirale prostorima današnje Bosne. Ovi srpskohrvatski mitovi su proistekli iz djela “DAI” od biznatskog cara Porfirogeneta (945.), a ovo djelo je čista careva konstrukcija pisana 300. godina poslije o “navodnom” dolasku Srba i Hrvata u “stoljeću 7-om. Drugih izvora o ovome nema!

Ko smo mi Bosanci? Odakle potječemo?

Bosanci kao narod (svi stanovnici Bosne), po novijim genetičkim istraživanjima (preporučujem dom. genetičara D. Marjanovića, IGENEA i dr.) – a to su ranija antropološka, arheološka i historijska istraživanja “govorila” – potječu najvećim dijelom od Ilira (skupno zvana brojna plemena), tako da Bosanci u sebi “nose” preko 50% “gena” Ilira. Malo gena imamo i od Kelta (Gali, današnji Francuzi, Englezi, ako se tako može reći), malo od Gota (Germani, uslovno rečeno Njemci) a najmanje od Slavena, svega 15-ak procenata (Albanci, čak više sa 20%, Srbi 25%, Hrvati 30%…!). Dakle, mi nismo Slaveni (samo nam je jezik (Ilira) slaveniziran!), a nisu ni Srbijanci, kako to oni vole reći da su Ruska “braća”! I Srbijanci imaju tek oko 20-ak% “slavenske” krvi, dakle kao i Albanci, pa po toj logici i Albanci bi trebali biti “braća” Rusima. Proizilazi da su Srbijanci bliži Albancima po biološkom porijeklu, nego što su Rusima. Jedina razlika je u jeziku. Ko ne vjeruje ili se ne razumije u ovu priču, neka samo pogleda kako izgleda (fenotip) većina Bosanaca, Albanaca, Hrvata, Srba ili Rusa – samo će vam se kazati.

Ukratko, imamo u pisanim grčkim, poslije i rimskim izvorima (Herodot, Strabon, Apijan…), spominjanje (2.700.) raznih plemena, nazvana Ilirima, a koja su naseljavala prostor današnje Bosne i šire. Spominju se tu: Desijati, Mezeji, Dicioni (Butmirska kultura, Gornja Bosna, rijeka), Autarijati (Glasinačka kultura, Podrinje), Breuci (Brčko), Delmati (Hercegovina), Narensi (dolina Neretve), Daorsi (Nevesinje, Stolac), Ardijeji (Herceg Novi i zaleđe), Japodi (Bihać, Krajina) i mnogi drugi.

Kada bi smo uzeli današnju kartu Bosne i to uporedili sa srednjovjekovnim župama, banovinama i gore navedenih plemena, vidjeli bi da tu nema velike razlike.

Rim poslije 200. godina ratovanja sa Ilirima osvaja današnju Bosnu i Balkan (18. prije naše ere). Vlada ovim prostorima, romanizira starosjedioce, njihov ilirski jezik (sličan baskijskom, albanskom danas) i kulturu. To traje sve do dolaska Ostrogota u 5. st., kada oni stvaraju Gotsko kraljevstvo (Bosna kao centar), dolaze Avari sa Slavenima u 6/7.st., stvara moćan Kaganat, a koji opet avariziraju (u manjoj mjeri, riječi ban i župan su njih. porijekla). Poslije odlaska Avara, ostaju Slaveni (još, ne Hrvati i Srbi) koji slaveniziraju narod, jezik i kulturu. U 9/10. st. stvaraju su brojne “Sklavinije/državice”: Raška/Serbija, Bosna, Dalmacija, Slavonija, Duklja, Zahumlje (današnja Hercegovina), Travunje, Neretljanija, uža Hrvatske (oko Knina, Lika…), Moravija, Timoćani, Braničevci…

Bosna se prvi put spominje kao i ostale zemlje/državice u dijelima Porfirogeneta (950.), Popa Duklje (12. st.). Drugi izvori iz ovog vremena “šute”, dakle nema ih, pa se ovo vrijeme i zove “doba mraka”. Iz ovih dijela neki će historičari falsifikovati činjenice te proizvesti neke mitove, a koje Srbi i Hrvati, dan-danas prihvataju za istinu, nažalost.

Otkud ime Bosna?

Dakle, Rimljani su ratovali 200. godina sa Ilirima da bi ih porazili tek 20-ak godina prije rođenja Hrista. Potom su formirali rimsku pokrajinu Ilirik u koju je ušla i današnja Bosna. Iliri nisu bili podanici Rima, nego saveznici ili federati. Tako, kada je Rim pokrenuo rat protiv Germana 6. godine n.e., došlo je do pobune u Iliriku zbog regrutacije naroda. Na čelu te pobune, ustanka, u rimskim izvorima poznat kao “Bellum Batonum” – a oslikan u “Gemi Augusti” – stajala su dva Batona: desijatski i breučki. Ovaj događaj su opisali učesnici, Rimljani, Velaj Paterkul i Kasije Dio. Velaj (8. n.e.) piše kako se predaje Baton Breuka na na rijeci Bosni – “ad flumen Bathinus”. Batina ili Basina je prvo spominjanje imena Bosne, za rijeku, po kojoj će se nazvati narod i jezik Bosne!

Drugo spominjanje Bosne/Basine je na solinskom (Salona kod Splita) kamenom natpisu iz 18. g. n.e. iz vremena vojnog namjesnika Dolabele. Na njemu stoji oznaka puta od Salone, preko Heduma Desijata (Breza), rijeke Bosne – ad flumen Bathinum – do Breuka (Brčko). Ovo nam govori da mi, Bosanci, nismo odnukud “došli” nego smo ovdje bili, još, prije 2.000 godina. Dakle, od ovih Batonovih plemena ili naroda u dolini rijeke Bosne počinje istorija Bosne i njenog naroda.

Kojim jezikom mi, Bosanci govorimo?

Dakle, jezik je postao dominatno “južnoslavenski” a nazivan bosanskim (koji se sve do 19. st. nazivao i Ilirskim), jer se širio kroz crkveno bogoslužje (staroslavjanski crkveni jezik i pismo – Čirilova glagoljica iz 9. st.) koji će evo potrajati do današnjeg dana. Ovaj jezik, i pismo glagoljica, će se vremenom “podržaviti” te će nazvati bosanskim (tako i srpski hrvatski, van Bosne), a pismo glagoljica (ne bugarska ćirilica, a poslije i “srpska” i ruska i poljska…) će se modificirati u bosančicu, u Hrvatskoj u “hrvaticu” a u Srba, preko Bugara, u ćirilicu. Prvi poznati pisani dokument na bosanskom jeziku i pismu bosančici jeste Povelja Bana Kulina iz 1189. (sramota, još se nalazi u muzeju u St. Petersburgu a kopija u Dubrovniku!). To je ujedno i najstariji pisani “slavenski” dokument, zato ga Rusi i čuvaju. Upotreba, naziv jezika i pisma potrajaće sve do dolaska Austrougara.

U Beču 1850. na poznatom dogovoru, Vuk Karadžić sa još sedam kolega Hrvata i Srba bez Bošnjaka. Tadašnji Bošnjaci nisu bili na tom skupu jer da su bili ne bi se složili oko naziva jezika, pošto je za standard tog “novog jezika” – srpsko-hrvatski uzet ,baš, njihov – bosanski jezik, odnosno istočnohercegovački dijalekt – (i)jekavski(!) Tu su se dogovorili oko zajedničkog jezika Srba i Hrvata.

AU 1908. ukida službeni naziv – bosanski jezik (naravno, samo naziv, jer evo ga tu, još ga govorimo) i uvodi po prvi put u povijesti Bosne naziv – Srpsko-hrvatski. Sa stvaranjem kraljevine SHS/Jugoslavije 1918. jezik će se nazivati u Ustavu “slovenačko-srpsko-hrvatski”. U Titovoj Jugoslaviji, Novosadskim dogovorom 1954., jezik će se nazvati Srpsko-hrvatski koji će potrajati sa ovim imenom do raspada SFRJ, a u Bosni do Dejtonskog ugovora 1995. Tada će ex-jugoslovenske “državice” nazvati taj isti jezik po svojim novim državicama, osim Bosne, gdje će se jedan te isti jezik početi nazivati drugačijim imenima: srpskim/hrvatskim/bosanskim!

Dakle, ako ste pažljivo čitali radi se o jednom te istom standardnom jeziku, sa malim varijacijama (ije/je/i) koji se govorio vjekovima na prostorima Bosne i šire, a danas su postali “tobože” različiti jezici! Ovim jezicima se 2006. pridodao i crnogorski jezik.

Da zaključim: Ne samo da se u BiH radi o jednom te istom jeziku, čak što više, radi se o istom jeziku i u slučaju Srbije, Hrvatske, Crne Gore, ako isključimo kajkavski, čakavski i torlački dijalekt! Tako da danas, u Svijetu, ovaj naš bivši “srpskohrvatski jezik” ozbiljniji filolozi/lingvisti nazivaju ili pišu jednostavno kao b/h/s ili b/h/s/c.

Kako su religije dolazile, prolazile i ostajale u Bosni?

Do dolaska hrišćanstva na prostore Bosne u 8/9 stoljeću, Iliri su vjerovali u “zmiju”, Dijanu i Silvana, potom u rimske Jupitere, Venere… Dolaskom Gota došlo je arijanstvo, sa Slavenima došli su Perun, Svarog, Triglav… Bizant i Rim krajem 8. st. pokrštavaju narode Balkana; u 11. st Rim i Bizant stvaraju dvije Crkve i nastaje pravoslavlje i rimokatoličanstvo. Paralelno sa ove dvije Crkve u Bosni opstaje i Crkva Bosanska. U Bosnu dolaze i Bogumili. U 13. st, dolaze Dominikanci, a krajem 13. st. i Franjevci, koji uspijevaju pokatoličiti većinu stanovnika do dolaske Osmanlija. Oni donose novu vjeru – Islam. Takođe, dovođenjem Vlaha, Srba i Crnogoraca kao sebi potčinjenim u Bosnu dolazi i pravoslavlje… Kroz cijeli Osmanlijski period trajaće izgradnja tri vjerska identiteta: muslimana, katolika i pravoslavaca.

Propašću Osmanlija, i dolaskom Austrougara u 19. st., od dotada jednog naroda Bošnjana/Bošnjaka/Bosanaca – a uz pomoć nacionalnih ideologija od naših susjeda Hrvata i Srbijanaca – nastaće “nova” tri naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Dakle, po “balkanskom difoltu” tri vjere jesu i “tri naroda”! Trebao je tu, još, i jezik, pa će se posegnuti za izmišljanjem, te će od Bosanskog, nastati tri , samo u nazivu, različita jezika!

Dolazi do dvostruke agresije na Bosnu, Dejtona i potvrđivanje takvih ideologija i nastanka današnjeg stanja: tri naroda i tri jezika, iako ostaje jedna i zajednička povijest i istina. Nacije (?) još nema, a šta će biti vidjećemo, pred nama je…

Dakle, problem Bosne, jeste što su se narodi/nacije, za razliku od modernih zapadnih nacija, formirale kultorološki – po jeziku (izmišljena tri jezika!) i religiji. Dakle, ova tri naroda i nacije u Bosni su praktično i znanstveno čiste apstrakcije, dakle političke kostrukcije ili izmišljotine koje su proizvod “pseudonacionalizma” jer u Bosni Srbi, Hrvati i Bošnjaci nisu različit narod – a pogotovo ne, nacija.

 

 

 

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s