Nedžad Imamović

KUDA IDU BOSNA I BOŠNJACI    

 

Uvod

 

Zašto u naslovu Bošnjaci “sami”, a ne i druga dva “konstitutivca”. Jednostavno zato što je (zadnjih dvadesetak godina) toliko rečeno ili napisano o Velikosrpskoj/hrvatskoj ideologiji nacionalizma i fašizma, dvostrukoj agresiji (uz pomoć dijela Srba i Hrvata iz BiH) na BiH, da i “ptice na grani pjevaju” o tome. Ovdje je riječ o novijoj ideologiji koja se rodila zadnjih decenija i potekla, porodila se, upravo iz ove dvije gore spomenute, a to je – bošnjačka/islamska ideologija! Naravno, ovdje se ne misli na ideologiju Bošnjaka (većina nije za to!) kao naroda, nego se misli na ideologiju lidera/elite i pojedinog klera u Bošnjaka. Prije svega želim reći, i konstatovati, činjenicu da su državljani BiH definitivno “ucementirani” u tri naroda/etnije: Srbe, Hrvate i Bošnjake. Ostali, kako se nepopularno zovu, kao politički faktor ne igraju važnu ulogu zbog svoje malobrojnosti i ustavne diskriminacije. Dakle, ova tri naroda (ne nacije, kako se pogrešno predstavljaju) u političkom smislu predstavljaju ključ, i polaznu tačku, za sva buduća preustrojenja Bosne i Hercegovine. Kratak povijesni osvrt na zbivanja sa Bošnjacima od pada Osmanske carevine pa do Dejtona Za Bošnjake možemo reći da su imali težak period u zadnjih sto godina, nalazeći se u “kliještima” srpsko-hrvatskih nacionalnih ideologija, koje su dolazile iz centara, Beograda i Zagreba. Razlog tome je bio u jačanju srpske države s početkom 20. vijeka, tj. njeno oslobađanja od Osmanskog carstva, potom u Prvom Svjetskom ratu Srbija izlazi kao pobjednik, stvara Kraljevinu SHS/Jugoslaviju pod krunom Karađorđevića. Ovo sve, dovelo je Bošnjake u vrlo nezavidnu poziciju u BiH. U to vrijeme, još, od Berlinskog kongresa iz 1878. i porazom Osmanskog carstva, Bošnjaci nisu bili bitan politički faktor, te su bili na margini društvenih i političkih zbivanja. Bez obzira na poseban identitet Bošnjaka u odnosu na ’’Turke’’, oni su za Hrvata i Srba bili viđeni kao “ostatak” neprijatelja i okupatora, te zbog toga su trebali platiti sve cehove za petovjekovne nevolje koje je azijski okupator proizveo. Bošnjaci kroz to vrijeme prolaze težak put. Uz pomoć ’’Turskog paragrafa’’ (narodni naziv za dio ustava SHS (član. 135) ) u Vidovdanskom ustavu iz 1921. godine, su uspjeli sačuvati sebe i Bosnu. Dolazi i Drugi svjetski rat, okupacija NDH-a, 1943. i ZAVNOBIH-, pa onda Ustav iz 1974. kada se malo (m) pretvara u veliko (M), referendum o nezavisnosti BiH, i naravno, zadnji rat i raspad SFRJ. Bošnjaci su ipak uspjeli da kako-tako u zadnjem ratu očuvaju kontinuitet BiH, što je potvrđeno Dejtonom. I tako, u dvadesetom vijeku, Bošnjaci uspijevaju opstati, sve do danas. Bošnjaci u Dejtonskoj Bosna i Hercegovina Za razliku od prošlog vijeka, današnji Bošnjaci (Muslimani/muslimani postaju Bošnjaci, na bošnjačkom Kongresu 1993.) su u mnogo povoljnijoj situaciji. Oni su danas u međunarodno priznatoj državi BiH i glavni faktor za opstanak BiH, za čiji opstanak su i zaslužni (i ostali, naravno), jer su Srbi i Hrvati (ne svi!) stali na stranu dva agresora, i zajedno, išli na ’’cijepanje’’ Bosne, a koje im nije uspjelo. Danas, Bošnjaci čine između 50 – 55% stanovništva BiH (neslužbeno, po zadnjem popisu) i naseljeni su na ključnim geopolitičkim područjima u BiH. To znači da nasuprot bošnjačkoj povoljnoj geopolitici, s druge strane stoji vrlo nepovoljna i “jalova” srpska geopolitika, koja je i jedini razlog zašto se otcjepljenje RS-a ne može sprovesti u djelo. Ako se RS ne otcjepi, onda to ne može ni paradržava “Herceg Bosna”. Zapravo, bošnjačka područja (i distrikt Brčko) presjecaju vezu između zapadne i istočne Republike Srpske, što znači da bi RS bez Bosne uvijek bila u pat poziciji. Da zaključim, Republika Srpska može postojati jedino u BiH, jer bez BiH njeno postojanje nije moguće. Dakle, danas se vidi da su bošnjački politički “geodeti” razmišljali o geopolitici i geografiji kao ključnim pretpostavkama za neku buduću podjelu BiH, te se mora odati priznanje tadašnjim “projektantima” da su jako dobro znali šta rade (iako je svaka podjela besmislena, p.a.). To jest, da je kojim slučajem Tuzla pripala RS-u, a Banja Luka Federaciji (šire regije), BiH bi se raspala prvi dan nakon nezavisnosti Kosova, jer bi se vrlo jednostavno ta istočna polovica države odvojila od zapadne najobičnijom odlukom/referendumom Narodne Skupštine RS-a (npr. danas, Odluka i referendum o Sudu BiH). Ne postoji mirovni sporazum, međunarodno pravo i nikakva garancija Svijeta/EU koja bi spriječila takvu RS da se otcijepi. Dakle, BiH opstaje i opstaće samo iz razloga nemoguće geopolitike i geografije R.S-a.    Kakva je danas ideologija i politika lidera/elite u Bošnjaka Nema potrebe pisati o politikama, ideologijama i namjerama elita/naroda: bos. Hrvata, i Srba, preuzete iz Zagreba i Beograda. Mislim, da je dovoljno, već, rečeno ili pisano ovih dvadesetak godina i to su opštepoznate stvari, a nije niti tema ovog teksta. Ovdje ću se samo osvrnuti na politiku i ideologiju lidera/elita/ Bošnjaka. Kakva je njihova ideologija? Danas imamo drugačiju situaciju u BiH, koja ide u korist Bošnjaka u odnosu na zadnjih 100 godina. Zašto? Pa, nekoliko je razloga. Kao prvo, prisutna je volja Bošnjaka da BiH opstane i postoji. Kao drugo, broj Bošnjaka, veliki natalitet i geopolitička rasprostranjenost populacije. Treće, bosanskohercegovačka geografija (rijeke i planine), koje su prirodni čuvari bosanskih granica i koje same po sebi proizvode mogućnost opstanka jedinstvene države, zajednice na BH tlu. I, na kraju, kao četvrti razlog jeste loša geopolitička situacija srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, što onda apsolutno onemogućava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja ’’Herceg Bosne’’. Dakle, ’’Herceg Bosna’’ bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspije Republici Srpskoj, a RS-u to onemogućava volja Bošnjaka, njihov broj, populaciona politika, geopolitika… Dakle, Bošnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateške prednosti i učinio volju Bošnjaka presudnijom za buduću BiH, od volje bos. Srba i Hrvata. Kako sam gore naveo, pretpostavljam da postoje tri moguće varijante budućnosti BiH, ako isključimo neki , eventualni, rat: 1. BiH, kao multietnička i multikulturalna država, zajednica.2. BiH, kao nacionalna država Bošnjaka. 3. BiH, kao građanska nacionalna država Bosanaca (i Hercegovaca). Mi, Bosanci, smo za treću opciju, međutim, realnost govori da je to danas puka utopija. Dakle, Bošnjacima u BiH odgovaraju sve tri opcije i bilo kakvo vođenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo prva varijanta (pošto ne žele treću). Dakle, srpske i hrvatske političke elite svojom politikom mogu utjecati na stvaranje BiH kao: multietničke zemlje ili nacionalne države Bošnjaka. Proizilazi da u interesu stvaranja BiH kao multietničke zajednice predstoje radikalni zaokreti bh. hrvatske (ona to već i čini) i srpske politike spram BiH kao vlastite države, dok Bošnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku “igru”: deklarativno zalaganje za multietničku BiH, a u stvari, faktično pretvaraju BiH u nacionalnu državu Bošnjaka-muslimana. Nacionalna (muslimanska?) država u Bošnjaka Kao što znamo, moderna građanska društva su nastajala tokom 19. vijeka kao rezultat konstituisanja nacionalnih/etničkih država (Evropa) ili samo na građanskom principu kao što su nastale SAD i Francuska. Kako je Hrvatska država/nacija Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna država Srba i ostalih, tako bi u ovoj opciji bilo da BiH postane država/nacija Bošnjaka i ostalih. Ova opcija je nastala i postala kao ideja, još, od Dejtona i traje do danas. Zanimljivo, ali ovakvoj ideologiji ide na ruku i političko savezništvo sve tri nacionalističke politike u BiH; i srpska i hrvatska aktuelna politika pomažu (nesvjesno) bošnjačke nacionalističke ciljeve u ovom pravcu. A, vidjećemo i zašto. Koncept nacionalnih država je, u biti, u korelaciji sa populacionom/ demografskom politikom, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj državi padne ispod kritične tačke to predstavlja veliku prijetnju po budućnost te zemlje. Zasigurno, Francuska ne bi bila to što jeste, kada bi etnički Francuzi sa 70/80% spali na 20/30%, a etnički Arapi/Alžirci sa sadašnjih (oko 10/20%) porasli na 70%. Bez obzira na državljanstvo i jednaka građanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio taj novi većinski narod u Francuskoj. Ili, kad bi Mađari u Vojvodini porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 60%, itd. Zbog toga je i populaciona/ demografska politika bitan faktor i u BiH, gdje će se u narednih dvadesetak godina pokazati da li se radi o jedno/dvo/tro-etnonacionalnoj državi. Još u 19.vijeku niko u BiH nije imao natpolovičnu većinu, što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46% pravoslavnih, 30% muslimana i 23% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od čega: pravoslavci – 571.250 ili 43%, muslimani – 492.710 ili 37%, rimokatolici – 265.788 ili 20%, židovi – 5.805 ili 0.40%, ostali – 538 ili 0.04%. Sličan odnos u okviru etničke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji 1910. godine (43% pravoslavnih, 32% muslimana i 23% katolika). Većinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu između dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnička struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna većina (39% muslimana, 37% Srbi i 20% Hrvati). Popis 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani – 44%, Srbi – 31%, Hrvati 17%. Međutim, šta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se natpolovična većina jednog naroda. Ako uzmemo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.791,.000. Po entitetima: Federacija 2.371.000, RS 1.326.000, Brčko 93.000. Ako su tačni podaci neobjavljenog popisa 2013., broj Bošnjaka je 1.850.000 ili 50 – 52%. Hrvata u BiH negdje do 550.000 ili 14%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.230.000 ili ~33%. Ako se ove činjenice uzmu u obzir i gore već pomenutoj strateškoj geopolitičkoj rasprostranjenosti Bošnjaka (koja onemogućava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvještaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska područja takođe pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih područja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kažemo da teče stalni proces doseljavanja Bošnjaka/muslimana iz Sandžaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoća, nego da će za dvadesetak godina jedan narod dostići dvotrećinsku većinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2030. godine, što i nije tako daleko. Kakva je bošnjačka strategija u ostvarenju nacionalne države Bošnjaka? Dominantna politika kod Bošnjaka, koja pobjeđuje unazad 25 godina, tj. ona koja zastupa isključivo interese Bošnjaka-muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Dejtona, vrlo uspješno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promoviše multietničku BiH, pa čak i građansku, dok s druge strane povlači mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotrećinsko-većinske bošnjačko-muslimanske države. Etničko razgraničenje u BiH, gdje se Srbi i Hrvati koncentrišu na periferne dijelove BiH, uglavnom ruralna područja, za razliku od Bošnjaka koji se koncentrišu u centralnim djelovima BiH sa više povezanih urbanih cjelina. Poznato je da u veliki i glavni gradovi nose rast i razvoj. Posebno, mržnja elite u Hrvata i Srba prema Sarajevu i okretanje ka Beogradu i Zagrebu (i njihovo nacionalno poistovjećivanje sa Srbijom i Hrvatskom) pogoduje liderima Bošnjaka, jer poznato je da svagdje u svijetu glavni grad pruža najviše mogućnosti za ličnu afirmaciju u bilo kojem smislu. Za Srbe, i RS, Sarajevo je od presudne važnosti, a pogotovo za istočni dio RS-a koji se veže za Sarajevo (ili se veže za Srbiju). Trećeg izbora nema. Tako da istok RS-a, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, onda neizostavno moraju ekonomski propasti (danas se to i dešava). Ne postoji ni teorijska mogućnost da se istočna RS počne razvijati bez Federacije. Tako Republika Srpska, stvara paradoks da u praksi “sama” ugrožava srpske nacionalne interese, jer onemogućava ekonomski razvoj, a to na kraju dovodi do nestanka Srba sa ovih prostora. Ova nacionalistička igra i farsa u koju je upala srpska politička elita je dovela RS da se ne može ekonomski razvijati bez Federacije i bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguć bez prenosa nadležnosti s entiteta na državu, a nadležnosti se ne daju ni po cijenu života. Zbog toga se onda narodu obećavaju dva cilj: očuvanje nadležnosti RS-a i ekonomski razvoj. Pošto jedan cilj mora stradati, onda se aktuelna vlada odlučila da čuva nadležnosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih medija stvori lažnu sliku i uvjerenje da RS doživljava ekonomski procvat i “ljudi se ubjeđuju da dobro žive”. · Slična je situacija i sa Hrvatima, bez orijentacije na Sarajevo, ne postoji mogućnost da uglavnom ruralna i pusta Hercegovina zadrži mlade. Uzima ih Zagreb sebi. Zato se lideri grčevito i bore za Mostar (bez Bošnjaka i Srba) kao budući hrvatski politički, ekonomski i kulturni centar. Hrvatska, a naročito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju budućnost vide u Sarajevu (i dr. mjestima) je etiketirala kao izdajnike, a one koji odlaze/EU za Srbiju/Hrvatsku smatraju za patriote?! S tim u vezi se primjećuje mnogo veće zalaganje bošnjačke politike povratka u RS, gdje se recimo promoviše taj “lažni” BiH patriotizam kod Bošnjaka za razliku recimo od srpske politike, koja pokazuje veliku aroganciju i prezir prema ideji da se jača srpska pozicija u Sarajevu i drugim, za njih izgubljenim “vjekovnim srpskim ognjištima’’- po ideologiji srpskih nacionalista iz 1990-ih. Uslijed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, što potpomaže stvaranju dvotrećinske bošnjačke većine u BiH. Takođe, u RS-u je veći mortalitet od nataliteta, u Federaciji pretežno hrvatska područja takođe su negativna, što još povećava natalitet u Federaciji u korist Bošnjaka. Bošnjačka politika je svjesna da je BiH preživjela zadnji rat i da je BiH zbog niza faktora postala neupitna, a naročito zbog geopolitike o kojoj je gore bilo riječi. Svjesna je da unutrašnja dejtonska struktura države može biti opasnost samo u varijanti mogućeg otcjepljenja RS-a, a pošto otcjepljenje nije moguće, bošnjačka politika ima vrijeme (u povijesti decenije ne znače ništa) pred sobom da polako stvara dvotrećinsku većinu u BiH. Takođe je svjesna da je jedini pravi garant očuvanja nacionalnih interesa Srba i Hrvata u BiH njihov natalitet i ekonomski prosperitet, a da je njihova borba za ustavno-pravni položaj promašena priča u ovakvoj BiH. Najbolji dokaz ovome je Kosovo, jer su Srbi u trajanju od oko 100 godina imali ustavno-pravnu nadležnost nad Kosovom, a ono je ipak postalo albansko u potpunosti, kako u formalnom smislu, tako i u ustavnopravnom. Iz ove perspektive gledano, usmjerenost Srba i Hrvata na očuvanje nadležnosti RS-a i formiranje trećeg entiteta je obično gubljenje vremena i promašaj, što će se Srbima i Hrvatima “opucati” o glavu, kada se za dvadesetak godina utvrde stanje o dvotrećinskom udjelu Bošnjaka u BH državi. Tada će biti nemoguće podijeliti BiH, jer ako Milošević i Tuđman nisu uspjeli tokom rata 92 – 95., pa kad nije uspio Dodik nakon kosovske nezavisnosti pa sve do danas, vjerovatnoća da se to uradi za 20 godina, u zemlji u kojoj će Bošnjaci imati 60 – 70% stanovništva, se čini utopijskom. Dakle, ništa Srbima ne znači postojanje Republike Srpske kada budu činili mali udio u procentu stanovništva. Kada je bio referendum za nezavisnost BiH 1992., on je uspio zbog politike nataliteta, a ne neke međunarodne zavjere. Da su Srbi od popisa, recimo iz 1921. ili 1931., kada su imali 40 – 45% i da su do 1991. godine porasli barem 10%, onda se 1992. ne bi održavao referendum o nezavisnosti BiH, već bi bio referendum o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji (u zajednici sa Srbijom). Bošnjačka politika zna da je zabluda srpskih elita o vječnoj zaštiti nadležnosti RS-a promašaj, jer srpski narod curi u Srbiju i njegov broj se smanjuje. Razmišljajući na ovaj način, Bošnjaci će imati, dugoročno, korist od postojanja Republike Srpske, jer im nedovršeni Miloševićev projekat (a dovršen je jedino otcjepljen) pomaže da ostvare dvotrećinsku većinu. A kad je ostvare, onda se napravi kampanja među Bošnjacima (po uzoru na “važno je biti Bošnjak”) da 300.000 – 500.000 Bošnjaka izvadi ličnu kartu u RS-u (i žive tu, ako treba godinu, dvije…) i onda potpuno legitimno izaberu vladu, predsjednika, naprave skupštinsku većinu i donesu odluke koje se tiču postojanja RS-a. Zbog ovoga su amandmani o konstitutivnosti naroda i u RS-u veoma, veoma bitni! Ovo šalje jasnu poruku da onaj koji ima natalitet, ne mora imati tenkove. Takođe, zabluda je mišljenje srpskih elita da je važno što su se narodi razdvojili i što RS ima preko 90% Srba. Naime, to bi bilo veoma važno jedino u varijanti otcjepljenja, ali pošto je otcjepljenje nemoguće iz više razloga i bilo bi pogubno po same Srbe, onda je potpuno nevažno ko gdje ima kuću i ko se gdje homogenizirao. S tim u vezi su jasni deklarativni i politički smišljeni napadi na Republiku Srpsku od strane bošnjačkih nacionalističkih lidera, sa jednim ciljem a to je stvaranje uvjerenja i zablude kod Srba da njihov opstanak zavisi samo od očuvanja nadležnosti. Trebali bolji primjer za ovo od toga da su vijekovima u vrijeme Osmanlija opstajali kao narod (bez ikakvih nadležnosti), a da zadnjih dvadeset godina u borbi za nadležnosti nestaju, ili su nestali, sa “vjekovnih ognjišta”: Hrvatska, Kosovo, a sada i BiH.   Rušenje Aprilskog paketa 2006. kao dio strategije Tek danas je puno jasnije, zašto je srušen Aprilski paket i kakva je uloga bošnjačke elite (H. Silajdžiča) bila u tome. Vidimo da “neislamizirani” Bošnjak, S.Tihić, nije bio dio te elite i da je, ipak, bio borac za multietničku BiH. Dan-danas čujete Dodika kako likuje i slavi Harisa zato što je srušio tzv. Aprilski paket (i nekapacitirani Ljubić, ali onto nije shvatao). I, mnogi bošnjački lideri “navodno” žaluju za propuštenom prilikom prenosa nadležnosti sa entiteta na BiH i jačanja njenih institucija. Međutim, ako ste pažljivo čitali ovaj tekst, vidjeli ste, da je rušenje paketa upravo odgovaralo bošnjačkoj eliti u cilju ostvarenja nacionalne države Bošnjaka. Mnogo se o tome pričalo da li je Silajdžić ovakav-onakav, a zapravo se radilo o strategiji islamizacije BiH. Aprilskim paketom, tada, su Srbi bili spremni da naprave odlučujući korak ka prihvatanju BiH kao svoje države, što bi vremenom rezultiralo strateškim okretanjem srpskog naroda ka BiH, njegovom borbom za BiH i ostajanjem, a samim tim i snaženje srpske pozicije u BiH. Ovo bi djelovalo pozitivno i na bosanske Hrvate, što bi definitivno bila prekretnica politike u BiH, tri zajednice bi gradile BiH i borile se za svoju poziciju, što bi rezultiralo stvaranjem moderne multietničke države ravnopravnih naroda i građana. Međutim, to bi pomutilo planove bošnjačke elite da realizuje bošnjački nacionalistički projekat – državu Bošnjaka. Tako da je rušenjem Aprilskog paketa, Haris, uspio u čak da radikalizuje Dodika, koji je tada bio spreman da vodi umjerenu srpsku politiku. Međutim, on je uspio i da kod stotina hiljada Srba uništi i zadnju priliku prihvatanja BiH kao svoje države, uspori napredak BiH na evropskom putu, a to neminovno znači i ekonomsko propadanje, a koji je jedan bitan dio strategije realizacije dvotrećinske većine i nacionalne države BošnjakaŽalosno je da lider u Srba mislio da je pobjednik u ovoj igri, a nije vidio da je bio dio plana da od socijaldemokrate postane radikalni nacionalista i bude glavni realizator stvaranja danas nadpolovične većine, a sutra, možda, i dvotrećinske većine bošnjačkog naroda u BiH. Ovako je odveo bh. srpski narod u totalnu izolaciju i ekonomsku bijedu. Bilo bi dobro kad bi se, još, koliko danas Dodik vratio na bh. kursu, da postane promotor integracije BiH u EU, da vrati Srbe svojoj BiH, da vrati Srbe svom Sarajevu, kako bi pomogao i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima i svim građanima ove napaćene i jadne zemlje. Ako to shvati na pravi način, BiH ima šansu da postane podnošljiva za život svim građanima. A, ako ne , sebe će, najvjerovatnije, odvesti umjesto u EU u zatvor, a srpski narod u nestanak (Karadžićeve riječi 92.). Strategija uništenja multietničnosti/kulturalnosti u Sarajevu Tadašnja bošnjačka politička elita je već nakon Dejtona shvatila geopolitičke i populacione prednosti Bošnjaka i to prihvatila ga kao osnovu za formiranje ideje o nacionalnoj državi Bošnjaka muslimanske vjeroispovjesti. Shvatajući da je Sarajevo centar multietničke/kulturalne i građanske ideje o BiH i da ta ideja uspijeva ili pada u Sarajevu, dali su se na posao da unište ideju građanstva i višenarodnosti na samom izvoru, izvoru Bosne, u Sarajevu. Koristeći potpuno istu politiku elita u Srba i Hrvata koji se odriču Sarajeva, odmah nakon rata postupno su počeli radikalizaciju i islamizaciju Sarajeva, kroz obrazovanje, kulturu, medije, diskriminaciju svega što je nebošnjačko… Kao posljedicu imali smo masovan odlazak nebošnjaka, a koji su cijeli rat živjeli i proveli u Sarajevu. Sarajevo je tokom rata bilo mnogo više multietničnije/kulturalnije i “građanskije” nego ovo danas, nažalostŠta se postiže/postiglo ovom politikom? Prvo, želi se uništiti (ili uništilo se) građanska svijest i tradicija u Sarajevu, koja još uvijek postoji, koliko-toliko, među građanima Sarajeva, a drugo, želi se (još) isprovocirati ionako već mrzilačka politika elite Srba i Hrvata prema Sarajeva, ne bi li se ista dodatno udaljila od spoznaje da Srbima i Hrvatima nema opstanka u BiH bez Sarajeva. Bošnjačke nacionalističke lidere ne zanima i nije im važno što je Sarajevo i BiH već zaostalo na putu napretka i boljitka – jer upravo suprotno – što je stanje u Sarajevu i BiH teže to će se plan o dvotrećinskoj većini ubrzati, jer će se Srbi i Hrvati okretati od Sarajeva i koristiti prednosti Srbije i Hrvatske koje “debelo” bježe ispred Bosne. Sa stajališta nacionalizma i radikalizma, kojima sadašnjost nije bitna kao ni narednih dvadesetak, tridesetak godina ekonomskog zaostajanje građana/države, ako to sve vodi stvaranju nacionalne države u Bošnjaka (tako i drugi). Na kraju, ja ih itekako razumijem, pošto svaki nacionalizam/tiranizam “rađa” lidere/tirane koji uporedo sa nacionalizmom jako dobro žive (i može im se) od opljačkanog naroda/građane. Ali, ne razumijem te opljačkane i ponižene Bošnjake! 

 

Nedžad Imamović

12.1.2016.

Fojnica

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s