Marjan Hajnal

SOLOMONSKA BOSNA, ILI, PRIMJER KRAĐE DJETETA

Legenda potekla sa brda Cion u Jerusalimu kaže da su kralju Solomonu, koji bijaše mudar čovjek, doveli dvije usplahirene žene. Jedna je bila nerotkinja i ukrala je dijete drugoj. Svađale su se, svaka svojom pričom dokazujući da je dijete baš njeno. Videći da se ne mogu dogovoriti, inače miroljubivi Solomon koji se razlikovao od prethodnih izraelskih kraljeva upravo po svojoj nesklonosti nasilju (ali i po sklonosti ženama kojih je na svom dvoru imao puno), donese odluku koja je zaprepastila porotnike i sve prisutne: da se dijete podijeli. Svakoj ženi po jedna polovina djeteta.

„Da se podijeli!“, prihvati bez razmišljanja jedna od žena.

„Ne čerečite dijete! Nije moje, ukrala sam ga!“, povika druga žena.

Nije teško pretpostaviti koja je od te dvije žene bila prava majka, a koja je od njih dvije završila u zatvoru.

Ružan primjer, ružna priča, a ko zna, možda je istinita. No, ipak, poučna.

U prirodi su poznati primjeri usvajanja mladunaca, čak i iz druge vrste, ali i primjeri otmice mladunaca. Npr. ženka Kraljevskog pingvina kojoj se smrzlo jaje ili već izleženi ptić, pokušaće od druge ženke oteti potomka. Pingvini su za čitavog svog vijeka odani sve do smrti partneru/ki, a zbog ekstremnih  hladnoća koje se na Antarktiku spuštaju na -80 stepeni C, te veličanstvene požrtvovane ptice legu samo jednog mladunca, u toku jedne godine mogu snijeti samo jedno jaje. Zato je svaki gubitak za roditelje velika tragedija.

Priroda je darežljiva i neumoljiva, ima svoje zakonitosti koje same svojom imanentnom logikom selekcije odlučuju o realnosti – upravo solomonski.

Nažalost, ne uviđajući da se ljudska logika razlikuje od dijalektike prirode i zakona jačeg, mnogi ljudi zanemaruju civilizacijsku tekovinu zvanu pozitivno pravo i zato se olako otiskuju u sve forme bezakonja, pa i spremnost da se čereči nečije dijete. Nije bitno koliko je tom djetetu godina, čak i ako mu je 50, i tada je možda još uvijek nečije dijete. Svaki neprirodan gubitak daleko više boli od prirodne smrti.

Problem je u desenzibilizaciji, gubitku osjećaja za duševni bol, što se posebno manifestira za vrijeme velikih lomova kao što su ratovi, masovne epidemije, ekocid… i sl.

Bosna je danas lobotimizirana žrtva bezosjećajnih ljudi. Za slavu, za moć, za novac, za položaj, tražili su, i, što je najtragičnije, dobili presudu u svoju korist: čerečenje Bosne među četiri konja. Na jednom piše Srbija/Crna Gora, na drugom Hrvatska, na trećem Bošnjakistan, na četvrtom lažni Bosanac.

Bol kojeg Bosni počini četvrti egzekutor još je najveći. Za prva tri je jasno, njegova su pravila: otkini, pokradi, rastjeraj, zastraši, uništi… A četvrti se ponaša po uzoru na dvije vrste od kojih nema gorih u čitavom Univerzumu: osa potajnica, i ptica kukavica.

Iskreni Bosanac se nikada, ni po cijenu života ne bi odrekao svoje majke, niti svoga čeda. Ali, ako poznaje priču o Solomonovoj odluci da se podijeli dijete, nije teško pretpostaviti da će na sebe preuzeti svu odgovornost i krivicu, samo da bi spriječio besramnu podjelu.

A lažni Bosanac/potajnica/kukavica viče oratorsko-grlatorskim glasom: Razapni! Čereči! I srce joj podijeli!… Nije ona majka, ni on nije otac. A Solomon je i sam „samo otpad s Ciona, i njega među četiri bijesna luda ata…!“

Pouka (na prvi pogled čudan savjet):

Bosanci, odrecite se Bosne kojoj su svoj žig ugravirali lažni Bosanci. Vaše vrijeme još nije došlo. Ili, ne ostajte ovdje. Ta, i njegovu su bistu (Šantićevu) bacili u Neretvu, Vrelo Bosne zagadili, izvor Bune kao bludnicu iznajmili u bescijenje, zemlju posijali minama, u jame natrpali čitave mučki umorene porodice, u rudarska okna za silne devize natrpali nuklearni otpad. I onda, pitanja, otkud tolike bolesti?

Da, pravi Bosanci, ne dođite nikad. Vi ste samo mrske pobjegulje za koje je najveća kazna što ste ostali živi. Neka onih drugih „pravih“ što čereče djecu po školama, što kolju zajedništvo i još slave svoje slave lijući krokodilske suze od silne ljubavi za one koji ne slave danas, ali sutra će, pa će krokodilski svi slaviti sve, samo, neka su oni „svoji na svom“.

A raščerečena mater? Pa kome je ona u  pokradenom i od kukavice i potajnice rasturenom gnijezdu uopšte i trebala?  A tek djeca? Pa zna se kako ih zovu, od nepoznatih otaca. Neka ih daleko, što dalje. Svojom lučom drugima neka svijetle, a mi ćemo svetkovati „naše“ paganske “svece“. Divićemo se tamo njima, također „pravima“ što kastriraju žensku djecu i ruše im škole. Šta će ženskom biću pamet, šta će roblju prirodni poriv i znanje? Dozvoljeno ih je kamenovati do smrti, čak ako treba i pojesti. Divićemo se raskoši bludnice na Tibru, Crvenom trgu, Bundestagu, Kipu pobjede… A tamaneći svaki posebno čitav voz životinja, hroptavo ćemo uzdisati nad stećcima.

E, pa, po Bosanski… j. ga malo!  Ne može žena biti „malo“ trudna. I kolika god da joj zadnjica, ne može njome sjediti na tri stolice.

Ali, kod endemskih „pravih“ sve može.  Zato, „Da se podijeli!“ uzvikuju „pravi“. A svi „rasni“, ortodoksni, domaći, makar podrumaši/trezoraši.

Nisu oni još čitali „Knjigu o džungli, o podlom Širkanu, ili, naprotiv, suviše je dobro poznaju, imaju je u svoj korteks ugrađenu, i taj famozni poriv da čereče.  

Toliko priželjkujući da utihne i sam Cion, ljube ga toliko da ni ne prepoznaju čija duša s njega prhnu Gospodaru svom. A kad utihnu svi anđeli i sveci cionski, čija li će onda ostat’ „vjera“?

Vidimo u Siriji.

Sutra…? Pitaju se u košmarnom noćnom bunilu.

Sa „pravima“ se ne vidi ni u vedro podne dalje od nosa, kamoli da se nazire sutra. A hoće sve.

E, pa, po Bosanski…

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s