Govor dr.sci. Esada Bajtala sa promocije knjige “Jugoslavenstvo poslije svega” autora Dragana Markovine

 

http://www.tacno.net/naslovnica/bajtal-ovo-je-knjiga-koja-jezikom-moralne-pobune-autora-razbija-projektovano-zadanu-sutnju-etno-ideologa/

Ovo je knjiga o prešutno zabranjenom. O šutnji koja govori. I lažnom etno-ideološkom kodu koji svojim neistinama kazuje čisto ništa. Odnosno, i bolje rečeno, govoreći o Jugoslaviji i jugoslovenstvu, tako kako govori, taj etno-ideološki govor puno priča a ništa ne kazuje. Osim falsifikata i neistina na koje ukazuje ova knjiga.

Dakle, ne mora se biti nikakav jugonostalgičar da bi se složilo sa ovom knjigom i njenim autorom. Dovoljno je biti medicinski normalan i ljudski moralan, da bi se reklo kako je Jugoslavija, uz sve njene mane, nedostatke i moguće prigovore, a kojih nije bilo malo, bila ono mnogo bolje.

U tom smislu ovo je jedna subverzivna knjiga koja, jezikom moralne pobune autora razbija, ne samo zadanu šutnju etno-ideologa i besmisao njihovih laži, nego uz dodatno skidanje maski gorke slatkorječivosti postjugoslovenskih ljevica i pseudoljevičara, pokazuje svo licemjerje i moralnu bijedu vremena u kome živimo.

Ukratko:

Markovina, ovom knjigom, upire prstom na dvije politikantske konstante postjugoslovenskih, etno-ideologija, odnosno, etno-mitologija. To su prešućivanje i falsificiranje koje idu ruku pod ruku i ne mogu jedna bez druge.

Ako ovu prvu, prešućivanje, sagledamo u simboličkoj ravni, dolazimo do toga da šutnja kao prešućivanje, nije isto što i puka tišina. Njihova značenja se debelo razlikuju. Tišina je uvod u otkrivenje i nadlozak nečeg (novog). Šutnja je zatvaranje prema otkrivenju i otkrivanju očiglednih istina i drugačijih mogućnosti. Tišina nagovještava izlaz. Prešućivanje ga (u formi ispraznog govora), svejsno i namjenski skriva falsifikuje ili degradira.

Odnosno, u tišini duše, kažu simbolisti, stanuje Bog, i ona na svoj način kazuje ono neizgovoreno. Kao što govor namjenski stilizovanmog brbljanja, prešućuje istinu. U tom smislu, prešućivanje je način potiskivanja nečega iz stvarnosti postojanja u imaginarnost njegovog ishodišta. Sasijecanje stvari do korijena.

A pravi život svake stvari, kao i svake biljke, skriva se, baš tu, u njenom korijenu. Iskustveno znamo da dio biljke iznad zemlje, u svojoj prolaznosti, traje samo jednu sezonu. Sezonu vegetacije. A zatim nestaje, kao da ga nije ni bilo. Isto tako je i sa civlizacijama, društvima i državama. Kad nestanu s površine ostaje ono ispod na čemu su bile i na čemu će, s proljeća, opet bivati.

Kad sve sasiječete, prešutite i falsifikujete, korijen je ono što ostaje.

I traje.

U slučaju knjige Dragana Markovine, taj korijen je jugoslovenstvo. Kao još uvijek živi osećaj pripadnosti jednom imaginariju neiskorjenjive jučerašnjice koja, jedne pritiska poput mòre, sklanjajući ih na falsifikate, laži i prešućivanja, a druge hrabri na Istrajavanje stalnog prisjećanja i podsjećanja. Autor taj korijen (jugoslovenstva), prepoznaje i opservira kao emancipatorski potencijal poražene ideje i neku vrstu luke mentalnog spasa na bespuću aktualne ideološke etno-pomrčine.

1918610_10206584707511000_6028657261212302993_n

Sve se odvija po principu ogledala.

Budući da ništa nisu stvorili, Rušitelji (etno-vlastodršci i njihovi dobro plaćeni ideolozi), u nepotkupljivom ogledalu Jugoslavije, nalaze dežurnog krivca za svoje državotvorne poraze i neuspjehe. Ali, i neprijatnog svjedoka koji ih podsjeća na znatno bolja vremena od današnjeg, etno-vremena.

Anuliranje te neprijatnosti, automatizmom logike loše savjesti, podrazumijeva razbijanje ogledala (krivca za vlastiti ružan lik), stalnim bacanjem drvlja i kamenja na njega.

Ali ogledalo je čudna stvarčica.

Koliko god ga razbijate, u svakoj njegovoj krhotini rađa se novo. I svaka od tih krhotina održava u sebi sve ono što se razbijanjem nastoji sakriti. U tom razbijačkom smislu ogledalo je simbol straha od suočavanja sa sobom samim i svojim nedostacima i manama, koji ruše idealiziranu sliku koju razbijač širi o sebi.

Politički govoreći, ono unutrašnje, ideološki pažljivo, falsifikatima skrivano od svijeta, biva prokazano i nepobitno osvjetovljeno u mrskom ogledalu.

Konkretno:

Ogromna nezaposlenost, pljačka, loše plaće, sirotinja, bijeda, i prevare, tek u ogledalu Jugoslavije, logikom komparacije poprima dramatičnu dimenziju egzistencijalnog besmisla današnjih etno-državica koje (u svijetu), ne znače nikom ništa. Tek u usporedbi (u ogledalu), ono unutrašnje (falsifikatima lažirano), postaje spoljašnje i ne da se više ničim sakriti. Jer, istina jedne stvarnosti i njene stvarne vrijednosti mjeri se kantarom ideala, a ne pukim opserviranjem i retoričkim ubjeđivanjem da je (ono što jeste), bolje nego što jeste. Upravo zato, svaka bezvrijednost (razbijanjem ogledala), mora da ruši ono što je demistificira u njenoj ništavnosti.

Otuda, da citiram autora, onaj odium prema bilo čemu  vezanom za Jugoslaviju, razvijao se i ostao na snazi sve do danas, kako to piše na str. 67 ove knjige.

Stoga neskriveni imperativ kontinuiranog razbijanja Ogledala.

I tu počinje drama dijalektike životnog prokletstva bezvrijednih etno-tvorevina.

Pojavljujući se u svakoj krhotini razbijenog ogledala, njihov ružan lik se nemilice umnožava. Stalno negiranje, falsificiranje i prešućivanje Jugoslavije i svega što podsjeća na nju, prerasta u ružnu beskonačnost jedne neizbježnosti, kako bi se verbalnim zatrpavanjem istine sakrila sva poraznost realnosti u kojoj živimo.

Preciznije:

Opstanak lošeg, moguć je samo stalnim rušenjem o obrušavanjem na ono bolje, koje mu je prethodilo i koje ga denuncira u njegovoj životnoj i moralnoj lošosti.

Taj sudar oficijelno-institucionalnog, s jedne, i vaninstitucionalno-vrijednosnog, s druge strane, autor prati zahvaljujući malobrojnim snagama koje prepoznaje na kulturnoj i javnoj sceni. A to su civilno društvo, malobrojni nezavisni intelektualci i novinari, koji istrajno i bezuspješno (str.76)  njeguju antiratni narativ i kulturu dijaloga.

Otuda i neizrečeno pitanje ove knjige: da li ta (dosadašnja) bezuspješnost, znači i perspektivistički krah tih ljudskih nastojanja?, u svojoj retoričnosti postaje suvišno.

Baš kao i autorov neizgovoreni, ali logički dokučen, kratak i jasan odgovor – Ne!

12359847_10206584708751031_5925027802207332528_n

Naime, Markovina u rečenom sukobu vidi i prepoznaje, kako sam kaže, sukob modernizma i antimodernizma, čiji je ishod determiniran povijesno-logičkom nuždom, a ne željama jedne ili druge strane. Jer, kako sam zaključuje: niko nije zaustavio vrijeme pa neće ni institucije nemoćnih i beznačajnih država nastalih raspadom Jugoslavije.

Njihovom naporu i snu o zaboravu, njihovom falsifkovanju i prešućivanju, opire se upravo logika „emancipatorskog potencijala“: A to je logika EU u koju se etno-vlastodršci verbalno zaklinju, a praktično je izbjegavaju.

Zašto?

Pa zato Što ih u EU čeka baš ono što su ovdje rušili, razbijali, blatili i blate sve do danas.

Čeka ih pravna država i građani (umjesto etno-podanika), ljudska prava (umjesto voluntarizma i samovolje vlasti), te logika preuzetih obaveza i odgovornosti za propuste i neurađeno, kao modus i način vladanja koji su oni odavde nasilno protjerali i čijem povratku se tako žestoko opiru.

Dakle, umjesto Velikih, etnički čistih, nacionalnih država (koje su projektovali, i u ime kojih su silovali, pljačkali i ubijali nedužne ljude, žene i djecu), pod imenom Evropske Unije, čeka ih, zapravo, strukturalno gledano, upravo proskribirani model, višenacionalne, tj. Velike, Jugoslavije. Jer, EU se, na njihovu žalost, gradi na jedino mogućim – jugoslovenskim – multi principima.

Čije je rušenje i sama Evropa mirno gledala.

U tom paradoksalnom momentu je ona neizbježnost pobjede modernizma o kojoj govori ova knjiga. I to je životno-strukturalna pobjeda „emancipatorskog potencijala“ Jugoslavije, ali sada pod imenom  EU.

Istovremeno, to je simbolička kazna i jednima i drugima.

I ovdašnjim  etno-bandama i evropskim  licemjerima koji su im devedesetih prešutno dopuštali da ruše ono što danas moraju da izgrađuju, jer im to logika Svijeta i civiliziranog življenja sama sobom imperativno – nameće.

Dakle, da zaključim, ponovljajući, na početku već rečeno:

Ovo je jedna subverzivna knjiga koja jezikom moralne pobune autora razbija projektovano zadanu šutnju etno-ideologa i besmisao njihovih laži, pokazujući svo licemjerje i moralnu bijedu vremena i svijeta u kome živimo.

U tome je prosvjetiteljska vrijednost ovog, obimom (i naoko) – tako malog spisa.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s