LOGIKA PRAVNOG I REZON POLITIČKOG MIŠLJENJA

*Povodom policijskog privođenja generala Mahmuljina

Piše: Nihad Filipović

nihad-filipovic fotografija

 

Logika pravnog mišljenja vidi pravo ni po babu ni po stričevima. Ako pravo nije takvo, već je selektivno, onda i nije pravo, nego je surogat, nešto što bi trebalo biti pravo, glumi pravo, a nije pravo pravo, nego je kokano pravo tj. za nekoga je pravo, a za druge je nepravo.

Ako se slože elementi osnovane sumnje, onda se osumnjičeni procesuira, pa sada bio on predsjednik Milošević, general Tolimir ili Mahmuljin, tamo neki kapetan Dragan ili šta ja znam koji sve ne. Svako odstupanje od pravila ni po babu ni po stričevima gdje se recimo procesuira general Tolimir, a ne general Mahmuljin, iako i u jednom i u drugom slučaju postoje elementi osovane sumnje da je izvršeno krivično djelo, direktno vodi ono naprijed pominjano pravo u nepravo.

Idemo dalje; na osnovu prijave ili neposrednog saznanja, policija istražuje, prikuplja dokaze, tužiteljstvo tuži, a u sudskom postupku se utvrđuje krivica, izvode se dokazi i na osnovu utvrđenog izriče presuda: osuđujuća, ako se utvrdi krivica, a oslobađajuća ako se krivica ne dokaže.

Ako je u izvršenju nekog krivičnog djela učestvovalo više lica, SVA podliježu krivičnoj odgovornosti, kako onaj koji je inicirao izvršenje, tako i onaj koji je omogućio izvršenje odnosno neposredno učestvovao u izvršenju. Stepen izrečene kazne učesnicima u izvršenju krivičnog djela zavisi od stepena involviranosti u izvršenje djela i okolnosti u kojima je djelo izvršeno.

 Lijepo, idemo sada logikom političkog mišljenja.

 Jedno od kokano kompleksnijih pitanja postratnog saniranja bh. društvenog stanja je pitanje odgovornosti komandnog kadra vojske i policije za zločine počinjene sa strane vojnih i policijskih jedinica odnosno pojedinaca u tim jedinicama, tokom bh. rata 1992.-1995. Kažem kokano kompleksnijih pitanja, jer slijedeći logiku pravnog mišljenja kako je naprijed sažeto izneseno, sve je savšeno jasno, ali, kako se radi o zainteresitranim moćnim pojedincima iz samog vrha političkog i vojno-policijskog establišmenta, e onda se logika pravnog mišljenja intoksicira političkim špekulacijama, poteže se ovaj ili onaj izvanpravni argument, uvodi se u kokano argumentaciju viši nacionalni interes, nepravda i zločini učinjena mom narodu i boga pitaj šta sve ne…

Sve je to na liniji političkog mišljenja, a linija političkog mišljenja slijedi politički instinkt i interest, te je utoliko logika tog načina mišljenja, udaljenija od istine.

 Dobro, idemo sada konkretno.

 Dakle, ovih dana policijski je priveden general Sakib Mahmuljin. Protiv njega se vodim istraga zbog zločina koje je počinila El Mudžahid jedinice, formalno u sastavu Trećeg korpusa kojim je komandovao gen. Mahmuljin. Tu su jedinicu koliko se zna popunjavali isključivo stranci (a da li i koliko je bilo naših ljudi to ostaje za utvrditi i javno kazati). A da su počinili gnusne zločine, jesu! O tome nema dvojbe. To je nešto što se danas naprosto ZNA. Pitanje je da li se znalo i u onome vremenu i da li su to znale osobe kojima se nakon rata to po komandnoj odgovornosti, stavlja na teret.

Rahm. gen. Rasim Delić, komandant Armije BiH je suđen u Hagu, i to upravo za zločine El Mudžahid jedinice. Konkretno, optužnica je teretila generala po komandnoj odgovornosti za zločine počinjene od strane ove jedinice, npr. ubojstva zarobljenih srpskih vojnika, mučenje i tortura zarobljenika, silovanje žena (navedena se tri takva slučaja). Tim povodom londonski “The Times”, je pisao:

“Jednom prilikom, jula 1995. godine, vojnici ove jedinice su, tvrdi se, otsjekli glavu jednom zarobljenom srpskom vojniku i natjerali ostale zarobljene Srbe da ljube otsječenu glavu prije nego su je objesili na kuku na zidu u prostoriji u kojoj su držani zatvorenici.”

Komandant Armije BiH, gen. Delić je znamo, po komandnoj odgovornosti, osuđen, iako nije nađeno da je igdje ikada izdavao kakve naredbe u smislu tužbe. Međutim, nađeno je kako nije ništa poduzeo da se krivci kazne.

Pitanje je naravno, a šta je uopće u onim okolnostima mogao poduzeti protiv jedinice koju je sačinjavalo 500 dobro naoružanih fanatika kova ovih današnjih DAEŠ-ovaca? Žalio se na presudu, ali je u međuvremnu umro. Ostala je ta nepravosnažna, navodno nakon njegove smrti potvrđena presuda.

Svojevremeno, tim povodom, pustio samm jedan tekst koji se u osnovi svodio na zaključak: ako je general Delić kriv, neka odgovara, iako je notorna činjenica da ti El Mudžahidovci NIKOGa, ali baš NIKOGA nisu bendali do rahm. prs. Izetbegovića. Tako su izjavljivali i koliko se zna, tako su se i ponašali: njima faktički niko od bosanskih generala nije komandovao.

Ja ovim ne želim kazati da je rahm. prs. Izetbegović odgovoran za zločine tih boraca. Ali, logika pravnog mišljenja kaže: neko jeste i neko naprosto u ime istine i pravde mora na sud. Predsjednik je na vrijeme preselio na ahiret. Ostaju njegovi generali.

 Sada se vidimo vodi istraga u vezi gen. Mahmuljina i njegove eventualne odgovornosti za zločine te jedinice. General Rasim Delić je svojevremeno bio komandant Armije BiH, a general Mahmuljin je komandovao Trećim korpusom u čijem su sastavu bila jedinica El Mudžahid. Sve što ovdje vrijedi za Delića, vrijedi i za Mahmuljina: nema teorije da je on, iako su formalno bili pod njegovom komandom, imao bilo kakav stvarni uticaj na tu jedinicu. El Mudžahid jedinica je de facto bila samostalna. Niti je na nju kakav uticaj imao gen. Delić, niti gen. Mahmuljin. Moguće je da je ta jedinica djelovala u okviru širih strategijskih planova Armije BiH, ali se lanac povezanosti sa vojnom strukturom Armije tu završava: jednom u akciji, djelovali su na svoju ruku i po svojim mjerilima.

 Zločine međutim radili jesu!

 Nakon saznanja za zločine (Mirsad Kebo je javnosti podastro dokumenta kojima se diokazuje da je gen. Mahmuljin znao za neke zločina te jedinice), eventualni vojni obračun sa jedinicom te snage, u onom vremenu, u onim okolnostima, ne vidim kako je uopće bio moguć. Ovo nekome ko sa strane ovio iščitava može izgledati odbranaški: kako komandant korpusa da nema kontrolu nad jedinicama u sastavu korpusa!? Oni koji su preživjeli bosanski rat devedesetih i znaju odnose u vremenu, znaju i o čemu govorim, i znaju da je to zaista tako i bilo! Moguće je pa da je El Mudžahid jedinica djelovala u okviru širih strategijskih planova Armije BiH, ali se lanac povezanosti sa vojnom strukturom Armije tu završava: jednom u akciji, djelovali su na svoju ruku i po svojim mjerilima.

Sve je ovo naravno na liniji logike političkog mišljenja. Logika pravnog mišljenja je opet neumoljivo nepristrasna: organizaciono El Mudžahid jedinica je bila pod komandom gen. Mahmuljina, a je li on znao ili nije za zločine te jedinice i ako jeste, da li je poduzeo šta da se zločinci kazne, to ostaje da se utvrdi.

 I na koncu, budući pravi nikada nije daleko od politike (koja ga konačno i stvara), evo par referenci za razmišljanje na temu: pravo i politički interes velikih, manje velikih i onih manjih i najmanjih.

Helem, spomenuli smo naprijed generalu Deliću je suđeno i presuđeno 3 godine zatvora, zbog odgovornosti za zločine što su mu stavljeni na teret po komandnoj odgovornosti, tj. zbog nepoduzimanja potrebnih mjera da se počinioci inkriminiranih djela kazne. U međuvremenu desila su se suđenja i novembra 2012. godine, preinačenja prvostepenih presuda od 24 i 18 godina zatvora te oslobađanje od odgovornosti hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, za zločine počinjene u oslobodilačkoj akciji hrvatske vojske “Oluja”, 1995. godine, a potom je bilo suđenje i marta 2013. godine oslobađanje načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, Momčila Perišića, odgovornosti za zločine počinjene nad Bošnjacima u periodu 1993.-1995. godina i granatiranja Zagreba 1995. godine.

Potom su u maju 2013. godine, oslobođeni i Jovica Stanišić, bivši šef Državne bezbijednosri Republike Srbije i njegov pomoćnik Franko Simatović – Frenki. Njima je presuđeno kako nisu odgovornosti da su na bilo koji način bili učesnici zločinančkog pothvata nad nesrpskim stanovništvom BiH i Hrvatske, u ratovima 1991.-1995.

Izrečene oslobađajuće presude navedenim srpskim i hrvatskim oficirima i visokim funkcionerima državne bezbijednosti Republike Srbije, zbog toga što se nije mogla utvrditi komandna odgovornost optuženih odnosno neposredno učešće optuženih u zločinima koji su im stavljani na teret, ozbiljno dovodi u pitanje presudu generalu Deliću, jer ni u njegovom slučaju, nije bilo dokaza o neposrednom ušešću u izvršenju zločina za koje je terećen, pa ipak je oglašen krivim i kažnjen po komandnoj odgovornosti za nekažnjavanje počinilaca zločina.

Polovinom juna 2013. godine, oglasio se i jedan od sudaca Haškog tribunal, Frederik Harhof (Harhoff), podastirući javnosti neke nepoznate detalje iz rada suda i implicirajući politički pritisak koji je vršen na kolege suce, sa strane predsjedavajućeg suda Amerikanca Teodora Merona (Theodora Meron).

Slijedom prednjeg, advokati na svojevremenom suđenju generalu Deliću, Vasvija Vidović i Džon Džons (John Jones), po ovlašćenju porodice u međuvremenu preminulog generala, krajem juna 2013. godine, podnjeli su Haškom tribunalu Zahtjev za reviziju postupka i ukidanje presude o odgovornosti generala Delića.

 Sagledavajući prednje, očito je dakle da se i u Hagu i u Bosni igraju neke političke igre sa sudovima i pravom. Ako je tako sa najvišom internacionalnom sudskom instancom, možemo misliti kako je to u dejtonski podjeljenoj Bosni. U dejtonskoj BiH pravo je u direktnoj podređenosti politici: to i vrapci na grani već znaju.

Ali, šta nam ostaje na kraju nego se nadati kako će u konačnici ipak prevladati pravo i logika pravnog mišljenja.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s