Dr. Branislav Mikulić

 

PUČANSTVO, TAJKUNI I MIGRANTSKA KRIZA

‘Poplava izbjeglica’, ‘Najezda azilanata’, ‘Bujica tudjinaca pred našim vratima’, ‘Prijeti li nam potop migrantski?’, to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo ovih dana.  Čitamo da Evropa hoće zidove betonske i barijere svakojake na granicama svojim graditi, Madjarska se njima već opasala na granici prema Srbiji, pa Hrvatskoj. Slovenija je, kako upravo javljaju, poručila silne kaleme žice bodljikave, neprolazne. Rumunjska to isto priželjkuje. I druge države evropske počinju razmišljati ‘orbanovski i hungarski’:  zidovi visoki, straže, kule osmatračke, žice bodljikave, potkopi i kanali. Baš kao u Srednjem vijeku.

Raste broj pobornika zatvaranja evropskih granica za strance. Sve brojniji su zagovornici krajnje restriktivne, takozvane ‘nulte imigracijske politike’. I broj takvih stalno raste, brže nego li plima siromaha i nesrećnika koji čekaju pred granicama evropskim, pod zidovima betonskim njenim – ta plima ljudska, plima braće nam i sestara koji očajnički stoje i vape pred bedemima sŕca naših. Pred srcima našim koja zaboraviše da smo stvoreni da budemo jednaki, da budemo jedno, da budemo isto. Da jesmo isti.

More je onih koji priželjkuju reprizu ‘madjarskih rješenja bodljikavih’, bezbroj je žitelja evropskih koji to javno kazuju i propovijedaju. Srećom, ima i drugačijih pogleda. Za takve je svako pitanje zatvaranja nacionalnih granica za azilante i ‘nedobrodošle’ doseljenike sasvim pogrešno pitanje, pitanje koje pred sobom ima vrlo limitiranu viziju, nikako viziju dugoročnog rješavanja problema migracija iz trećih, siromašni(ji)h  zemalja. Zatvaranje granica oni vide i kao duboko nehuman pristup rješavanju problema nejednakog razvoja u svijetu, to je zatvaranje očiju za nepravdu u raspodjeli stvorenog bogatstva, ‘našeg’ bogatstva koje je (velikim) dijelom nastalo zahvaljujući eksploataciji siromašnih u sada siromaškim zemljama, blaga koje se kumuliralo na Zapadu po osnovu pljačke prirodnih resursa i znoja ljudi u zemljama Trećeg svijeta, na pljački i grabežu kroz vjekovima dugu  kolonizaciju. Na otimačini koja se i danas nastavlja kroz brojne forme neokolonijalizma, kroz sveprisutan ekonomski, financijski i svaki drugi liberalizam.

Srećom, ima i vizionara. Ima pobornika dugoročnog, trajnog i sveobuhvatnog rješavanja migrantske krize, onog na principima socijalne pravde, na bazi humanog pristupa i solidarnosti sa ubogima. Takva rješenja imaju budućnost i nude budućnost. Sva takva rješenja polaze od politike otvorenih granica.

Otvorimo granice za sve, baš kao što su granice danas postale otvorene robama i kapitalu, otvorimo ih i ljudima, radnoj snazi iz svih krajeva ove nam zajedničke domovine koja se planeta Zemlja zove – poručuju nam protivnici zidova betonskih.Učinimo sve da liberalni kapitalizam dobije još jednu  odrednicu liberalnosti – podarimo slobodu rada i nastanjivanja svim ljudima. Baš kao što smo i svjetskom kapitalu dali slobodu  da se slobodno nastanjuje svuda gdje zaželi.

Da, reći će mnogi odmah: To je katastrofa za Evropu i sve visokorazvijene zemlje, desetine miliona migranata bi tada  nagrnulo u Njemačku i Britaniju, još više u SAD. Istina je, to bi se zbilo ako bi otvaranje granica državnih bila jedina mjera. No, ako je ona – politika slobode naseljavanja svih nas – dio jednog globalnog koncepta socijalnog i ekonomskog prosperiteta, ako je ona dio humane strategije sveljudske budućnosti, strategije koja  je prožeta osjećajem pravde i solidarnosti, onda ta mjera koja bi garantovala slobodu kretanja ljudi po cijeloj planeti ne bi bila nimalo katastrofična. Nego bi bila dobrodošla.

Ima načina da tako bude, da se dobrodošlica svima ukaže. Ima načina da se izbjegne podizanje zidova na našim državnim granicama, da se okanimo postavljanja žica bodljikavih onih kroz koje struja visokog napona teče. Jedno takvo rješenje, a koje danas žustro zagovara prominentni ekonomist Thomas Piketty, jeda otvorimo naša srca, probudimo našu svijest da smo jedan rod, jedna vrsta, da smo jedno. I da se ujedinimo. Pa da,  umjesto da se svi, i mi imigranti, tiskamo u zemljama Evrope oko ‘kolača’ koji nam je na stolu, učinimo hrabar korak da, odlučni u namjeri i ujedinjeni oko iste ideje, primoramo naše vlade, nacionalne i nadnacionalne, da ulažu u razvoj zemalja Trećeg svijeta, da tamo za izvjesno vrijeme investiraju bar nekoliko procenata BDP, najradije čitavih pet, što je tek dvadesetina od bogatstva kojeg u Evropi i na Zapadu imamo. Da ih prinudimo da lavovski dio toga novca porezima namaknu od najbogatijih, od onih 200 superbogatih koji posjeduju jednaka bogatstva kao polovina stanovništva ove planete, isto koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih ljudi na Zemlji, onih što žive na rubu egzistencije. Da te novce namaknu od tajkuna koji nam svima krv sisaju i namet uzimaju, a kojima poreske i sve druge vlasti dobrano kroz prste gledaju.

Tajkuni kao bogovi – van zakona, bez poreza i nameta

“Warren Buffett(američki poslovni magnat i mega-investitor, danas treći najbogatiji čovjek na svijetu, odmah iza Carlosa Helua i Bill Gatesa – opaska B.M.) plaća porez na zaradjene milijarde po mnogo nižoj stopi nego li njegova čistačica.”– Eric Alterman, američki publicist i profesor

izvor:  http://izquotes.com/quote/4036

 

Znanstvenici-humanisti, svi oni što misle kao Piketty, nas pozivaju da obavežemo vlasti naše da udare ‘ljute’ poreze na dohotke milionera i multimilionera, a takvih ima na hiljade u svim zemljama svijeta, pa da taj novac ulažu u obrazovanje stotina miliona djece i omladine po Africi, Aziji i Latinskoj Americi, da ulažu u tamošnju zdravstvenu zaštitu, da kreiraju milione novih radnih mjesta, da grade stanove, puteve, škole i bolnice. Da ulažu, znalački, istinski i obilato i, dakako, s osjećajem za pravdu, za solidarnost. A ne da udjeljuju  milostinju kao što sada čine: naime, veċ desetljećima se niti 0,7% od bruto nacionalnog dohotka najrazvijenijih zemalja ne izdvaja za pomoć  Trećem svijetu, za pomoć razvitku i prevazilaženju jaza u razvijenosti izmedju njega i ‘Prvog svijeta’, svih nas koji sebe prvo i jedino u viziru imamo. A ne zaboravimo da su se bogate zemlje još prije nekoliko decenija (i pod kišobranom UN) dogovorile i obavezale kako će davati mnogo više.

Za ovako jedno, dugoročno, a temeljito rješenje migrantske krize i svjetskog siromaštva nije potreban beskonačno dugi rok. Za njega sigurno ne treba 30 godina za koliko računaju da se sva Evropa može opasati zidom betonskim. Za njega ne treba ni 20 godina, možda tek pola toga. Za samo jedno desetljeće bi već bili vidljivi rezultati svjesne i ciljane, globalno provedene  preraspodjele svjetskog bogatstva u korist siromašnih zemalja  i siromaha u svim zemljama svijeta, baš svim. Jaz u dohocima bi se relativno brzo smanjio, tako pokazuju računice mnoge. A kada se taj jaz jednom smanji ili skoro pa premosti, neće više biti najezde na tudje granice, ljudi će uglavnom ostajati tamo gdje im je porodica, gdje su navikli biti, gdje najviše pripadaju i gdje će, što je najbitnije, dostojanstveno moći živjeti od svoga rada.

 

Prosperitet za sve nakon što je srušen zid: primjer njemački

Nakon pada berlinskog zida i ujedinjenja, Nijemci su ‘kao jedan’ odlučili pomoći  istočnoj sabraći. Njemačka je  ulagala oko 150 milijardi DM godišnje t.j. izmedju 3 i 4 posto  svog GDP u izgradnju istočnih pokrajina (bivša DDR), mahom u fizičku i socijalnu infrasturukturu i otvaranje novih radnih mjesta. Pri tome je Njemačka kao cjelina zadržala relativno stabilnu stopu ekonomskog rasta, koja je u prosjeku bila oko 2 procenta godišnje za period 1990-2000. I što je ovdje posebno interesantno, jaz u nivou razvijenosti i zivotnog standarda izmedju, nekad dvaju Njemačkih država se dramatično smanjio. Dok je 1990 zaposlenik u istočnoj Njemačkoj zaradjivao tek 57% onoga sto je imao radnik na zapadu zemlje, ni dvadeset godina kasnije je taj procenat porastao na 83. Prosječan neto dohodak domaćinstva u istočnoj Njemačkoj u vrijeme pada berlinskog zida bio 10.900 eura, tek 35 procenata od onoga na zapadnom dijelu zemlje. U 2008-oj je on u istočnim dijelovima porastao na 19.500 eura ili na 53 pošto od onoga čime su raspolagala domaćinstva u zapadnim dijelovima Njemačke.Kao rezultat potpomognutog brzog razvitka istočnih pokrajina, preseljavanja stanovništva na zapad zemlje, koja su neposredno nakon ujedinjenja bila masovna, su postepeno jenjavala. Već u razdoblju 2000-2005 su neto demografski gubici istočne Njemačke bili ispod 60.000 godišnje.  Zadnjih godina (2012) su oni jedva zamjetni, i kreću se na nivou od oko 2000. Odljeva sa istoka zemlje gotovo da nema.

(korišteni izvori: http://www.wachstumsstudien.de/Inhalt/Papiere/IWS-Papier1.pdf https://en.wikipedia.org/wiki/Economic_history_of_the_German_reunificationhttp://www.spiegel.de/international/germany/20-years-after-reunification-eastern-germany-on-the-road-to-western-prosperity-a-717136.html).

 

Protivnici zidova na državnim međama nam jasno kazuju da iz ove krize postoji izlaz. Oni imaju viziju, nude rješenje. Pozivaju nas, čovječanstvo svo, da se, ujedinjeni i odlučni  kao bratstvo jedno, založimo da države i vlasti koje mi biramo uvedu visoke takse i namete, pa njima liše tajkune, sultane, kraljeve i sve multimilionere ‘naše’ dijela bogatstva kojeg svojataju. Da ih vlasti oglobe porezima koji će biti mnogostruko viši od postojećih, pa i od tobože zagovarane ‘Robin Hood tax’ (0,5%) ili ‘Tobin tax’(0,5%).I da potom svo eksproprisano bogatstvo bude vraćeno tamo gdje je stvoreno, gdje prirodno pripada, da ga se pošalje nazad siromašnima i tlačenima u zemljama koje je tajkunski kapital pokorio. Na taj način ćemo učiniti da sva planeta Zemlja postane jedan dom, širom otvoren za sve, a mnogo bolji. I kazuju nam da još protivnici zidova da bismo na taj način kroz dogledno vrijeme svi bili na dobitku. I tajkuni čak.

Filantropi iz nužde

I sami tajkuni i milijarderi  postaju sve svjesniji neodrživosti postojećeg nepravednog sistema raspodjele bogatstva u modernom kapitalizmu. On ovakav kakav je i njima ugrožava opstanak. Zato nas ne iznenadjuju njihove kritičke riječi, kao na primjer ove, koje je nedavno izrekao Warren Buffett, američki super-bogataš: “ … ja mislim da bi ljudi na vrhu dohodovne piramide  -ljudi kao što sam ja- trebali plaćati mnogo veće poreze. Nama je danas bolje nego ikada do sada.”

Izvor:  http://izquotes/quote/26783

 

Protivnici gradnje ograda betonskih kazuju i  ovo: od tih zidina nećemo ništa dobroga vidjeti. Jednom kada počne gradnja bedema na granicama našim, teško da će se tu ksenofobi zaustaviti. Taj proces neće stati sve dok zidovi betonski ne niknu u glavama našim i u srcima. Ali,  ni to pomoći neće. Ni ti trostruki zidovi neće spriječiti da nas zadesi poplava migrantska, da nas zadesi potop. Možda se desi samo malo kasnije, sa nekoliko godina odgode. Zidovi ugnjetene i gnjev njihov ne zaustavljaju, istorija nam to jasno kazuje.

Zid su gradili stanovnici Jerusalema prije tri hiljade godina, pa je sedam puta grad opsjedan, osvajan i razaran, a bogatstvo mu oteto i otimano. Drevni Rim je gradio Hadrianove zidove i mnoge druge još, pa je ipak osvojen i pokoren, blago mu oteto i razdijeljeno medju osvajačima, ‘barbarskim narodima’ i siromasima što živješe izvan zidina. Ni kineski zid, ni dubrovačke utvrde, ni berlinske žice bodljikave nisu za vječnost mogli odoljeti najezdi i osveti gladnih ili gladnijih, siromašnih ili siromašnijih, potlačenih, usužnjenih.

Istorija nam kazuje da nema smisla zidove graditi, s njima budućnosti nema. Ni nama s ovu stranu zida, ni njima, koji su sada izvan zidina. Nego, rušimo ih. Sve. One na granicama medjudržavnim kao i one u glavama i u srcima našim. Tako ćemo jedino zakoračiti u bolju budućnost, donijet je svima, i njima, braći našoj migrantskoj, i nama.

U protivnom će nas golemo zlo zadesiti i sudbina Rima antičkog.

(U Amsterdamu, novembra 2015)

——————————

O autoru:

Dr. Branislav Mikulić, dugogodišnji naučni saradnik Ekonomskog instituta Univerziteta u Sarajevu (1975-1990) je veliki dio svoje akademske karijere posvetio  istraživanju uzroka, prirode i posljedica  masovnih vanjskih migracija. Poseban interes je pokazivao za pitanja medjuzavisnosti vanjskih migracija i razvoja – ekonomskog, socijalnog, demografskog.Niz je Mikulićevih naučnih radova – članaka, studija, knjiga  i monografija- na ovu temu.

Kasnije(1991-2005) se, kao expert nizozemske vlade nastavio baviti sličnim temama, no ponajviše istraživanjima socijalnog položaja ranjivih grupa, kao i pitanjima siromaštva i ekonomske nejednakosti. Potom je u Irskoj (2005-2012), radeći za Evropsku komisiju, (Eurofound) osmišljavao i vodio znanstvene projekte u domenu socijalne isključenosti, nejednakosti u kvalitetu (i standardu) života medju različitim socijalnim grupama unutar zemalja Unije ali  i razlikama koje postoje medju zemljama Unije.

Od 2013. Branislav živi i radi u Amsterdamu, gdje  djeluje kao freelance publicist i spisatelj.

Komentari su isključeni.