Marjan Hajnal

A ŠTA DA SAM JA ON? 

Znanost je okosnica fizičkog nasilja nad životom i pretvorena je u specifičnu moć za proizvodnju drugih moći.

Humanistička kultura koja pretpostavlja moral prije upotrebe znanstvenih rezultata suprotstavljena je takvoj pogrešnoj ulozi znanosti

(Einstein)

Zavirimo nakratko u sferu međusobnog uticaja sub-atomskih čestica na politiku da bismo pokušali bar teorijski promisliti neku skrivenu sponu dekonstrukcije uma i realne kemijsko-fizičke destrukcije.

Nikada nećemo čuti da se za nekog kaže da je elektron, ali se može čuti o izvjesnim pojedincima da su „kapaciteti“. Među fizikalnim i intelektualno-psihološkim kategorijama postoji visoki stepen kompatibilnosti. Inteligencija osrednjeg kapaciteta ponaša se poput elektrona, ili vode, kreće se putem manjeg otpora, prema zakonu negativne entropije ima tendenciju da oteče, prenese se na okolinu veće provodljivosti i absorpcije. Što je pozitivna humana inteligencija veća, pročišćenija i konstruktivnija, više će se ponašati kao kondenzator, akumuliraće i čuvaće svoju energiju, usmjeravajući je racionalno prema određenim ciljevima. Kao takva, ona će se ponašati i kao generator, neće samo konzumirati tuđu energiju već će proizvoditi vlastitu, stavljajući je u službu stvaranja. Svakako, i generatori koriste neki izvor izvanjske energije, a u ovom slučaju akcenat je na energiji hegelijanske slobode kao spoznate nužnosti i definirane uzročnosti povijesnih događanja. U domenu elektrofizike su i transformatori. Trans-formiranje, mijenjanje oblika, Grci su poimali kao metemsomatosis (grč. soma – tijelo), što je u osnovi promjena tijela. Neko bi to povezao i sa re-inkarnacijom.

Da se moje generacije pripadnik iz ‘58. pop-zvijezda Michael Jackson rodio u Gazi i u njoj proveo cijeli život, gotovo je sigurno da mu ne bi palo na pamet da mengeleovski mijenja sve vidljivo i nevidljivo na svom tijelu i u tijelu. Naravno, sve kemijske i fizičke, medikamentozne i narko-metamorfozne intervencije nisu mogle ostati bez uticaja u preformiranju duha, od blagog ka nasilnom, i protuprirodnom. Bez mnogo patetike i sentimentalnosti, priznaćemo da je veliki nesretnik bio žrtva mafijaške show-industrije, od koje su stradali skoro svi poznati velikani (suptilno politizirane) estrade: Billie Holiday, Marilyn Monroe, Elvis Presley, John Lennon, Whitney Houston…

Šta je to što navodi čovjeka da ne želi biti to što jeste, stalno težeći nečemu što nije on? Odgovor je: lažno ja. Identificirajući se sa svojom pojavnom formom, individua pada u zamku zaborava svoje duševnosti. Pridruži li se tome novac, poneki porok, propast je neizbježna.

U suprotnom smislu, koliko se ljudi spremno identificirati sa bratom u nevolji? Zaboravljena ili nikada upoznata vedska formula humanističke kulture Tat twam asi – to si ti, prethodi samospoznaji: Tat aham asmi – to sam ja. Ako ne shvatim biće drugoga, kako bih ikada mogao upoznati vlastito biće? Da li se zapitamo: A šta da sam ja on? Odgovor bi mogao biti jednoznačan: Ti ćeš biti ja.

Nažalost, pristrasnosti pomućuju mogućnost identifikacije i Biće uvijek iznova pada u prostor bilosti, bez sagledavanja budućstvenosti.

IZRAEL, BOG I RAT

Trebalo bi se podrediti tradiciji i obavezi vjerovanja u smisao stare izreke „Kad topovi grme, Muze ćute“. Ali, zar je preostalo još nešto osim riječi kad ginu djeca? Razumljivo je, tad umire um i prije nego sagori povlači se u sjenu još jedinog mira svog iščeznuća. Ipak, i tada on se obznanjuje, simbolom, mimikom, krikom, crtežom, jekom u stiješnjenom procjepu bezizlaznosti.

Tisućama godina u “Svetoj zemlji”, oko nje i zbog nje vode se teški ratovi, i još im se ne nazire završnica, osim ako prorečeni harmagedonski Kraj ne obznani sam sebe i ne ozbilji nevidljivu svrhu naizgled promašenog svijeta.

Neobaviješteni, a njih nije malo, Izrael i rat promatraju kao sinonimne pojmove. Duga je to i ozbiljna tema, puna opore aporijske razložnosti. Okeanski su nepregledne i vulkanski kobne teme o ratovima vođenim za to sićušno parče oplemenjenog plodnog tla, na međi afro-azijskih pustinja. Nezahvalno bi bilo i počinjati diskurs o Babilonu, Asiru, Mediji, Grčkoj, Rimu, Bizantu, Otomaniji, Napoleonu, Elizabeti, Pentagonu.

Svi su protutnjali, nešto ostavili, više odnijeli i pregazili.

No, Neko je čuvao i još čuva svoj nezahvalni neposlušni puk. A taj puk, pun vlastitog grijeha, okrivljuje ne sebe, već svog čuvara. Dokle će trajati Njegova zaboravljiva milost? Čini se, ipak, do Kraja.

Izraelci misle da ih je Bog napustio i zaboravio. Ustvari, oni znaju da je obratno. Stvoritelj je uvijek u blizini, ali, kao i sva ostala, nevjerna djeca često svoje oči pokrivaju neprovidnom koprenom. Misle da im je tako lakše ploviti kroz mrklu noć svoga egocentrizma.

Na Kotelu, “Zidu plača”, plačući, moleći se Tvorcu, raspravljaju se sa Njim, kunu mu se i proklinju ga, odriču ga se u suzama, i sa suzama opet mu se vraćaju. Čudan ritual. Odveć ljudski.

Izrael, Isra-el, dobi ime prema borbi Jakova sa Bogom, kojeg Jakov, iako povrijeđene noge, ne pusti dok ga ovaj ne blagoslovi. (“Sarita im Elohim”, “Borio si se sa Bogom, i ljudima, i moći ćeš”, Prva Mojsijeva, 32.28). Ambivalentna su tumačenja ishoda te borbe. Bog je kušao Jakova da li će odustati, i uvjerivši se u njegovu čvrstinu i odlučnost, podario mu je moć voditeljstva. Međutim, pogrešna viđenja snoviđenja mogu zavesti na krivi trag i vjerovanje da će Bog voditi svaku borbu do pobjede.

Jakov dobi blagoslov, ali ostade hrom.

Prastar je taj motiv hromosti u mitologiji (Ahil i Edip kod Grka, Hromi Daba kod Slavena). Mitovi su riznice kozmopolitstva. Posebno je dragocjena verzija o Dabi (hipokoristik od Dabog) u kojoj je sačuvana spona čovjekove polubožanske prirode s podzemnim carstvom sjena, Sotonom i njegovim riznicama zlata, dušama predvođenim hromim vukom, i svirkom kojom pastiri čuvaju ovce od duša što pretvorene u vukove ne pronalaze svoj mir.

Nije teško uočiti paralelu mitske predaje sa stvarnošću: hromost je beskućništvo, lutanje nakon pada iz Raja i gubitka bliskosti božanskim idealima, tamnjenje svijetlih obeliska slobode, pretvaranje sjaja zlata u krv, prelazak u onostranost kojom vladaju strah i užas. Jakov, sin Ytzhaka i Rivke (pogr. Rebeka), rodio se kao brat-blizanac Esava, držeći ga za petu. Osnov imena Jakovljeva je hebrejska riječ ekev, peta, prema čemu je Jakov pratilac, čuvar i nasljednik. Kao sposobniji i inteligentniji, poslužio se svojim darom. To mu zavidljivci neće oprostiti, pripisujući mu krivokletstvo i zavjereništvo (obmanuo je oca i preoteo prvenstvo nad svojim bratom). No, nisu li svi vladari isti?

Naravno da pri interpretaciji mitova i legendi treba imati u vidu zodijačku astrološku simboliku. Biti velik, poznat, odabran za nasljednika, podrazumijeva strast hrvanja sa metafizičkim silama.

Hrvanje sa Bogom je pobuna i trijumfalna igra, što je kod Grka definirano kao eleutheros (ελεύθερος) ili onaj koji se uspravio i odvojio od zemlje. Kosmonautika je kvintesencija te pobune, ili, možda, spasa humane civilizacije.

S imenom Israel, Jakovu je prorečena i sudbina njegovog naroda. Povijest Izraela je borba, rat kao metaforički skupni izraz težnje za opstankom Čovjeka na Planeti.

Nadmetanje sa samim Bogom je izazov, ali ima i cijenu u hromosti cijele civilizacije. Svojim kulama (sve su babilonske) čovjek pokušava i uspijeva da prkosi, ali kratkotrajno. Kontriran glasu razuma, ljubi svoju gordost i taštinu, ne slušajući opomene proroka, ne znajući da će pasti u ponore i razbiti se o luciferovske zamke-hridi bespovratnog ništavila bilosti.

Trijumf Kontrasta? Ako je od Boga, morao bi trijumfovati humani um.

PALESTINA

Dvostruki bol zvani Palestina, bol kojim neprebolno pati cijeli svijet. Pred kamerama i očima čovječanstva događa se početak kraja posljednjih ostataka svetosti „svete zemlje“. A mene zadesilo da sam tu, upravo iznad moje glave jedni projektili presreću i pogađaju druge. Općenito osuđujem nasilje, okupacije, opsade, genocide i upotrebu bilo kog oružja, posebno razornih projektila ispaljenih naslijepo na urbana područja. Ma koliko bile „pametne“, bombe ne razlikuju nevine žrtve od političara krivih za rat. Izrael je razvio superiornu protiv-raketnu tehnologiju, ali ne stoprocentno pouzdanu. Izbor nije velik: ako se protiv-raketama ne presretnu rakete ispaljene iz Gaze ove padaju, ubijaju i razaraju. Tako već dvanaest godina. Kao što se moglo i očekivati, „Hamas“ (podržavan od egipatskog „Muslimanskog bratstva“) i „Islamski džihad“ (podržavan od Irana), koje Izrael naziva terorističkim organizacijama, nakon četverogodišnjeg varljivog primirja ponovo su u Gazu dovukli arsenal raketa, još većih i moćnijih od onih što su korišćene u posljednjem ratu 2008. koji je donio katastrofalno razaranje Gaze i gubitak 1400 života (na dušu tadašnjem premijeru Ehudu Olmertu). Pri tome se ne vodi računa da će većina tih ubojnih sredstava eksplodirati u samoj Gazi, i da će „privući“ ne mnogo manju količinu eksploziva sa izraelskih položaja. Prema pouzdanim informacijama koje dolaze od strane samih Palestinaca koji ne podržavaju pomenute militantne frakcije, u Gazi je stacionirano 12.000 raketa dopremljenih mahom preko Sinaja. Ukupan broj raketa namijenjenih ciljevima u Izraelu, usmjerenih iz Irana, Sirije, Libana kreće se oko 200.000 (procjenjuje se da ih samo „Hezbolah“ ima oko 60.000). Tokom osmodnevne eskalacije obračuna između zaraćenih strana iz Gaze je ispaljeno 1500 raketa. Bilo je direktnih pogodaka u školske učionice koje su na svu sreću u to vrijeme bile bez učenika, veliki broj društvenih, privrednih i privatnih objekata je uništen ili znatno oštećen, turizam je pao na nulu. Koeficijent učinka raketnih napada je ipak relativno mali s obzirom da je izraelska anti-raketna odbrana dosta efikasno uspjela neutralizirati već u vazduhu skoro trećinu tih projektila. Jedna trećina je pala na nenaseljene površine, a jedna trećina je pala po urbanim područjima, od toga je 58 pogodilo stambene objekte. Izraelska ratna avijacija je uništila veliki broj podzemnih raketnih silosa u operativnom stanju, kao i skladišta raketa i lansera, ali to je bilo nedovoljno da bi se Palestinci spriječili da iskoriste pogodan trenutak i ispale nove salve prema izraelskim naseljima i gradovima. Uporedo, eskalirao je talas terorističkih napada unutar samog Izraela: u Tel-Avivu je eksplodirao autobus pun putnika, kamenuju se izraelska putnička vozila, a na sjeveroistoku povremeno dolijeću zalutali projektili iz Sirije, u kojoj se nastavlja bratoubilački pokolj, a i „Hezbolah“ se oglasio sa nekoliko granata na krajnjem sjeveru. Dok su se u Kairu vodili pregovori, očekivalo se, ukoliko međunarodni pritisci na obje strane ne bi urodili plodom, da bi mogla početi i druga faza izraelske intervencije, ulaskom u Pojas Gaze kopnenih trupa sa 75.000 rezervista, predvođenih redovnim sastavom, što je tražila domaća izraelska javnost, a čega su se plašili Palestinci koji nisu lojalni ekstremnom vojnom rukovodstvu „Hamasa“. Do kopnene intervencije nije došlo (prevladala je i bojazan Izraelaca od teških gubitaka u ljudstvu i tehnici, pa je ovom prilikom sve bilo prepušteno avijaciji), iako takva opcija uvijek postoji, a ona podrazumijeva mnogo veće ljudske žrtve i veća razaranja. Upravo ti nelojalni Palestinci, a oni predstavljaju većinu stanovnika Gaze, u poziciji su dvostrukih zatočenika: s jedne strane su pod konstantnim državnim terorom izraelskih jastrebova i politike aparthejada, a s druge strane su pod neobuzdanim pritiskom hamasovaca i džihadista za koje Izrael ne postoji i ne može postojati. Tako se nedužni pripadnici palestinskog naroda u Gazi pojavljuju u ulozi dvostrukih talaca. Sigurno je da svi oni ne žele biti šehidi, niti podržavaju nerealnu opciju uništenja Izraela. Ta opcija je nerealna, jer je Izrael nemoguće tretirati kao običan pojam. I u pogledu vojne tehnologije riječ je o jednoj od vodećih supersila. U takvoj situaciji, mnogi nonkonformisti među Palestincima svjesno rizikuju život (nije mali broj koji su otkriveni i linčovani zbog suradnje sa „okupatorskim cionističkim režimom“) i u ime nekog mogućeg budućeg suživota stupaju u kontakt sa izraelskim subjektima informiranja povezanim direktno ili indirektno sa Mossadom i Shabakom, koji na taj način dolaze do svih relevantnih podataka o taktičkim planovima, lokacijama vojnih resursa i kretanjem vojnih čelnika „Hamasa“ i „Islamskog Džihada“. Tako su likvidirani Adnan-al-Ghoul, Jamal Smahdana, Imad Murnie, Sayd Syam, Yahi Ayash, Ryad-al-Karmi, Salah Shahada, Ahmad Yassin (1987. osnovao „Hamas“ – „Palestinsko krilo mulimanskog bratstva“), Abed-i-Rantisi, i posljednji Ahmad Jabari (konstruktor raketa, realizator brojnih terorističkih akcija, učesnik u otmici i petogodišnjem zatočenju vojnika Gilada Šalita). Bez tih „ostalih“ Palestinaca koji razmišljaju drugačije, izraelska odmazda za raketiranje bila bi još neproporcionalnija i još surovija.

Bez obzira koliku je štetu u stanju proizvesti Izraelu, palestinska strana je veliki gubitnik, i pored apsurdnih izjava da su pobjednici. Zar je to pobjeda ako su uspjeli dobaciti raketu skoro do Jerusalima ili lansirati tri-četiri prema Tel-Avivu (presretnute su i nisu pale, a da kojim slučajem jesu i da su izazvale ljudske žrtve, zar bi nakon još žešće reakcije ionako srditih Izraelaca stanovnicima Gaze bilo bolje)? Kakva je to pobjeda kad je Gaza opet porušena, a ni od prethodne vojne akcije nije se oporavila, mnogo nedužnih ljudi su ili stradali ili ostali bez imovine, a nije postignut nikakav politički pomak, naprotiv, zapadne zemlje će raketiranje izraelske teritorije dočekati kao argument više u prilog tezi o ekstremnom islamskom terorizmu. Štaviše, i stanovnici Gaze postaju svjesni da je preotimanje vlasti od „Fatah“-a pokazalo kako je Arafat volio Palestinu, za razliku od lidera „Islamskog džihada“ kojima je Gaza samo poluga za eventualni pokušaj rušenja židovske države označene u oficijelnoj nomenklaturi zvaničnika Teherena kao „maligni tumor“.

Ko god da govori o nestanku bilo kog naroda, on govori o besmislu vlastitog postojanja. Rat koji se trenutno vodi ujedno je i put sigurnog razdora između pro-egipatskih hamasovaca i pro-iranskih džihadista, kao što je došlo do razdora između „Hamasa“ i „Fatah“-a.

Lomni momenat u odnosima između Palestinaca i Izraelaca nastao je ubistvom Ytzhaka Rabina. Nevjerovatno je do koje mjere su bili ostrašćeni u uroti, neovisno jedni od drugih, izraelski i palestinski ekstremisti protiv tog mirotvorca. Izraelce je predvodio Benyamin Netanyahu, a Palestinci-samoubice su upravo u vrijeme najvećih ustupaka koji su im napravljeni izvršili najveći broj terorističkih napada na autobuse, pijace, restorane, na „Hybrew University“ u Jerusalimu… Događalo se to u vrijeme procvata Pojasa Gaze, dobila je moderan međunarodni aerodrom, univerzitet, veliki broj službenika, biznismena i pacijenata imali su povlastice pri prelasku granice. Arafatu je dopušteno da se vrati u Palestinu, ali nije bio dobrodošao među predstavnicima „Hamasa“ koji su mu radili iza leđa. On za njih jednostavno nije bio autoritet. Bio je to početak anarhije koja je podijelila Palestince na nekoliko frakcija i rezultat sadašnjeg stanja u Gazi je velikim dijelom „zasluga“ raspalog bratstva. Jasno je zašto je bio nepoželjan mir: iranska direktiva nije dopuštala „Islamskom Džihadu“, niti blagoslovila „Hamasu“ nikakvo sklapanje mira sa Izraelom, jer bi to automatski podrazumijevalo priznavanje jevrejske države. Uz forsiranje Prve i Druge „Intifade“, glavni je cilj bio na jugu Libana naoružavanje „Hezbolaha“ i održavanje visoke tenzije neprekidnim raketiranjem izraelskih naselja. Drugim riječima, mir je uvijek bio samo kratkotrajna epizoda varljivog zatišja između dva bombardovanja.

Trenutna izraelska nemilosrdna intervencija u Gazi morala bi biti snažna poruka palestinskim ekstremistima da im teroristički nastup raketama u ime svih Palestinaca i izbor takve borbe za palestinsku nezavisnost nije dobar. Sadašnji rat se vodi raketama i protiv-raketama, a nastavak ratovanja samo će doprinijeti usavršavanju ratne tehnologije, kao što su se umjesto minobacačkih granata pojavile „Kaćuše“, rakete „Kassam“, do sadašnjih raketa koje nose sto kilograma eksploziva i prelijeću rastojanja veća od sedamdeset km. Za očekivati je da će uskoro domet raketa novog tipa pokrivati teritorij cijelog Izraela, a da će ih izraelske odbrambene snage presretati laserskim topovima. O uzvratnoj reakciji trebala bi razmišljati vojna i politička rukovodstva u Teheranu, Kairu, Amanu, Sani, Kartumu.

Krizi je pogodovalo i katastrofalno negativno struktuirano izraelsko političko rukovodstvo. Dok je Rabin zagovarao mir, Netanyahu nije bio ni za kakve kompromise i teritorijalne ustupke. Štaviše, udružio se sa ruskim fašistom i kriminalcem Libermanom, a Shimon Peres ne prestaje koketirati sa Miloradom Dodikom. Ukratko, genocidna garnitura podupire sebi sličnu.

Izraelsko rukovodstvo je znalo da se ogromna količina oružja doprema u Gazu s egipatske teritorije. Javnost zna za tunele kojima se ne krijumčare samo rakete. Njima je prethodio dolazak instruktora. Kad su u pitanju i saznanja o krijumčarenju narkotika i trgovini ljudima, nije li posve jasno da je u pitanju prljavi biznis započet još sa Mubarakom? Da je Izrael htio spriječiti taj transfer mogao je, ali očigledno nije htio. Jer, kada bi presjekao linije kriminala, ugrozio bi vitalne interese svoje političke mafije koja onda više ne bi imala izgovor o ugroženosti od strane terorista. Jedan od dokaza je i nedodirljivost Mossada. Što god da spektakularno pogodi arapske interesne krugove okrivljuju se mosadovci, a oni „mudro“ ćute. Da nije tragično, bilo bi infantilno. Npr.: kada se pojavi morski pas koji rastjera kupače i ronioce u poznatom egipatskom ljetovalištu Sharm-el-Sheik na Crvenom moru, možda humoru skloni Egipćani kažu da je to Mossadov morski pas. Ili, ako u Jordanu u toku dugog perioda nema kiše, kažu da Izrael krade oblake…

SOLIDARNOST

Neprijatelji humanosti ne znaju da opredijeljenost za humanost liči na biranje zanata. Svako ko želi može biti i može se potpisivati kao humanist, ako je u duši stoprocentno siguran da su mu svi dobri, časni, pošteni, karakterni, prirodni ljudi – braća. Ovom prilikom važno je naglasiti ovo posljednje, prirodni, jer postoje i protuprirodni ljudi, a oni nažalost nisu humani prvo prema sebi, a ni prema okolini. Ko doista drži do bratstva mora znati šta se pod njim može, a šta se ni u kom slučaju ne smije podrazumijevati. Sa poimanjem bratstva u vezi su krupni etički i spoznajni problemi. Jedan od njih je problem lažne solidarnosti. Nema dvojbe da ponajmanje humanist obavezno mora biti blagonaklon prema bratu, ma šta on činio. Posao humaniste je da pokuša spriječiti ili bar glasno osuditi svaki gest degradacije drugog bića, kao dijela prirode. Ne učini li nijedno od to dvoje, nije humanist. I humanisti imaju svoje moralne dileme, kao i svaki majstor svog zanata, kao ljekar kojem je prema Hipokratovoj zakletvi (Corpus Hipocraticum) ljudski život svet i neprikosnoven, ali u izvjesnim slučajevima ipak mora prekinuti tek začet život, ili opredijeliti se za eutanaziju (u nekim zemljama su ove djelatnosti dopuštene, u drugim su nemoralne i nezakonite).

Kao potpisnik ovih redova, profesionalno i privatno ljudski opredijeljen za humanost, radije bih izabrao da budem žrtva genocida, nego da podržim genocid i na taj način učestvujem u njemu. Prozvan ili samozvan humanistom, nije uopće bitno (bitno je samo onima koji neće da shvate i prihvate da je humanitet zanat, uistinu uzvišen, ali ipak samo tehnika, modus vivendi, stil, kategorički imperativ, profesija, volonterstvo, čovjekoljublje, dobročinstvo i sl.), specijalno sam i ranije najoštrije osuđivao izraelsku stranu za nasilje nad Palestincima. Činim to i sada: moje je mišljenje podudarno sa stavom Noama Čomskog (ugledni ekspert i humanofil je „slučajno“ Židov), da je sadašnje bombardovanje Gaze posljednja faza etničkog čišćenja. Istini za volju, ja se ne bih ograničio samo na to i dodao bih da je u korijenu getoizacije Palestinaca i politike aparthejda prisutno ne samo etničko čišćenje, već je eksplicitno riječ o zločinu prema čovječnosti, tj, genocidu.

Ne treba apstrahovati ni od činjenice da se suprotstavljam bilo kom obliku i stepenu nasumičnog ispaljivanja raketa protiv izraelskih civilnih ciljeva, podrazumijeva se da osuđujem tu neciviliziranu vrstu ratovanja protiv nevidljivog „protivnika, okupatora“, iako su u pogođenim školama mogla biti samo djeca, ali i izraelsko bombardovanje svodi se na isto – ratni potencijal „Hamasovih“ ratnika ne može ni približno pretrpjeti tolike materijalne i ljudske žrtve u poređenju s tim kolike će biti civilne žrtve. Posebno treba imati u vidu psihičke posljedice koje ostaju doživotno. Kada se kažnjava cijeli jedan već zatočen narod, onda je to – genocid. Ali koga obavezuje definicija genocida? Zar one lažne saveznike koji su bacili atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki? Nisu to prijatelji, već lažni prijatelji, dušebrižnici. Ima li boljeg primjera lažne solidarnosti?

S druge strane, u situaciji kad muslimani u Siriji ubijaju muslimane drugačijih uvjerenja, također postoje višeformne manifestacije lažne solidarnnosti. Neke frakcije Palestinaca prognanih u Siriju sada podržavaju sirijske pobunjenike, a istovremeno nisu solidarni sa Kurdima. Može li biti većeg apsurda? Kao što Palestinci teže svojoj nezavisnoj državi, tako i Kurdi streme istom cilju. Ima li tu bratstva, kad u samoj Gazi vlada totalna anarhija? Arafat nije dopuštao policentrizam, imao je harizmu i njega se poštovalo i pitalo. Njegovim odlaskom (špekuliše se da je trovan i da je upetljan Mossad, što je moguće, ali bi to, ako je tačno, bio samo argument više o lažnoj solidarnosti između samih Palestinaca, bez kojih bi Mossad bio slijep i nemoćan).

Izrael je možda doista više od povijesnog i geopolitičkog pojma, možda je metafizička kategorija i stvarno zaštićen Davidovim štitom, ali je krucijalno pitanje: kako ubijediti hrišćane, muslimane i jevreje (malo slovo “j”, riječ je o vjernicima, ne o Jevrejima kao narodu)  da su samo ljudi, isti pred Bogom, ako su ljudi, i ako su dostojni da se nazovu Božjom djecom? I kako uvjeriti jevreje da nisu ni povlašteni ni superiorni, da su, naprotiv, najpodložniji milenijumskim zabludama u kojima su zabludjeli, obmanuli sami sebe i mase drugih zaveli na put krvi i doveli povijest do njenog kraja?

Sve dok i formalno doista svi ne prihvate istog Boga, ratovaće međusobno vođeni mišlju o istrebljenju nevjernika, ne videći vlastito nevjerstvo. U simbiozi mržnje i smrti, ponegdje se događa i ljubav. Ali, na nju dogmatici ili gledaju sa sažaljenjem, ili je poput neprijatelja humanosti prekidaju, kao što je 18. maja 1993. u Sarajevu na mostu „Vrbanja“ (sada „Most Suade i Olge“), prekinuta ljubav Admire Ismić i Boška Brkića.

Ono što dopire iz Gaze stvara strašne asocijacije na opsjednuto Sarajevo, pa je djelimično i razumljiva solidarnost Bošnjaka sa Palestincima. Ko može opravdati rušenje gradova? Osim ljudi, grad čine objekti, društveni i privatni, kuće, stanovi, i sve je to svim žiteljima važno i drago, svaki detalj je na svoj način nenadoknadiv, slika, vaza, knjiga sa posvetom, očeva čaša, majčin goblen, sestrin album…

Gaza iz nekih srećnijih dana

Svi koji su izgubili to svoje bogatstvo (da se ne govori o ljudskim gubicima) znaju koliko im je značilo i razumljivo je da duboko suosjećaju sa drugima kojima užas rata otima to isto. Grad čine ulice i parkovi, fontane, škole, šetališta, porodilišta, odmorišta, zabavišta za djecu, sportski centri, muzeji… Zar oku normalnog čovjeka slike ruševina mogu pružiti zadovoljstvo? Prirodno je solidarisati se sa gubitnicima i gubicima njihovih najvećih dragocjenosti, uspomena, i njima najdražih osoba. To je prava prirodna humana solidarnost. Ali, solidarnost mora biti univerzalna, neselektivna, planetarna, globalno-altruistička. Kako postići taj kvalitet? Opiranjem izazovima zabluda i egoizma, aktivnim suprotstavljanjem bolesnim pretendentima na istinu, uzurpiranu i „bogomdano“ rezerviranu samo za njih.

IZRAEL – PALESTINA – BOSNA

Savjetujem oprez kod poređenja palestinske i bošnjačke tragedije. Nema čovjeka, makar on bio i humanist, za kojeg pitanje palestinsko-izraelskih odnosa nije jako klizav i nepredvidljiv teren. Zato je potreban izuzetno visok osjećaj za pavdu pri donošenju sudova i kvalifikacija. Postoje velike razlike zbog kojih bi se, da ne bi pale u zamku lažne solidarnosti u bratstvu, savjesne i samosvjesne individue trebale držati podalje od zaključka da su ta dva slučaja slična. Na prvi pogled bilo bi humanistički dosljedno podržati tezu o sličnosti, međutim, ako se uzme u obzir opsada Sarajeva, postojao je samo jedan tunel ispod Butmira, „Tunel života“. Gazu je sa Egiptom do početka izraelske intervencije povezivalo 1300 tunela sa kompletnom infrastrukturom. Protiv naoružavanja Armije RBiH uveden je embargo, a Palestince bez ikakvih zapreka naoružavaju: Iranci, Sirijci, Egipćani, Libijci, Pakistanci, Jemeničani, Sudanci, Rusi, Kinezi, Sjeverno-Koreanci, čak i neki Izraelci. Palestinska plemena nikada tokom povijesti nisu bili pod krovom jedne zajedničke države niti su imali svoj zvanični državotvorni dokument – ustav, uvijek su bili samo podstanari i „gastarbajteri“ neke od sila koje su vladale područjem nekadašnjeg antičkog Izraela. Bosna ima iza sebe hiljudogodišnju tradiciju države, i u UN je priznata kao samostalna država. Bosna je ipak podijeljena, iako država sa zvaničnim Ustavom. Itd… Ono što, pak, povezuje dio Palestinaca sa dijelom Bošnjaka je religija, pa i ta je analogija uslovna i proizvoljnija je nego što se čini. Sami među sobom Palestinci su podijeljeni na sub-religijske formacije, selefije, al-qaidovce, sunite, šijite, beduine, skoro petina su hrišćani, a o političkim podjelama, frakcijama i pravim malim zavjereničkim sektama koje surađuju sa Izraelom mogla bi se napisati posebna studija. Zato, solidarnost, da, ali ne nekritička, generalna, diskriminirajuća, neobjektivno pristrasna, utemeljena na paušalnim procjenama, emocijama i podsvjesnim identifikacijama. Lažna solidarnost nosi potenciju impliciranja subjektivnih frustracija, pseudo-naučnosti i vulgarne trivijalnosti. Ta je solidarnost nalik Judinom poljupcu.

Ma koliko bio mali u geografskom pogledu, Izrael je nepregledan u povijesnom smislu i apsolutno je iluzorno razmišljati da ga je moguće uništiti oružjem stvorenim ljudskom rukom.

Iako bi se na prvi pogled sljedeća teza trebala činiti spornom, o njoj bi se moralo ozbiljno i sveaspektno razmišljati i dobro je proanalizirati prije nego se odbaci (iz razloga lažne solidarnosti sa palestinskom „braćom“):

– veća je sličnost (sudbinska) između Bošnjaka i Izraelaca, nego između Bošnjaka i Palestinaca.

Objašnjenje nude povijesne analogije: Izraelci su nesumnjivo bili najizloženiji velikim pogromima. Bošnjaci su bili žrtve više uzastopnih genocida (povijesničari govore o jedanaest). Bošnjaci su 1992. ostali bez svoje države, Izraelci su svoju gubili desetak puta. I na Izrael i na Bosnu izvršena je totalna i brutalna agresija odmah po proglašenju nezavisnosti. Bošnjaci su ratom morali braniti svoj opstanak, Izraelci također. Bošnjaci su bili napadnuti sa svih strana, bombardovani, izgladnjivani, snajperisani, zatvarani, mučeni, izloženi genocidu, a o tragediji Jevreja u Holokaustu zna se dovoljno. Bošnjaci su danas razjureni po cijelom svijetu, životare ne zaboravljajući svoju Bosnu, Jevreji su u fazi mukotrpnog povratka nakon dvomilenijumskog izgnanstva.

Nažalost, gotovo da nema Bošnjaka koji razmišlja na ovaj način, zbog uticaja stereotipnih predrasuda o genocidnim Jevrejima kao kolovođama svjetske zavjere protiv čovječanstva. Pristrasni i solidarni neće i ne žele da znaju kroz šta su sve morali proći prognani Izraelci da bi se vratili u zemlju praoca Abrahama i pramajke Sare. S druge strane, gotovo da nema Izraelca koji će se solidarisati sa tragedijom Bošnjaka. Glavni krivac za to je Glavni muftija jerusalimski Hadž-Amin koji je u Drugom svjetskom ratu organizirao zloglasnu „Handžar diviziju“ i udružio se sa Hitlerom. Ne zaboravlja se ni Titova zaštita Hadž-Amina, i Titov jednostrani prekid diplomatskih odnosa sa Izraelom i podrška Egiptu i Iraku. Taj vakuum vješto i perfidno je iskoristila srbijanska strana i njena filijala u Banja Luci. Ni danas se niti iz jedne jevrejske općine na teritoriji bivše Jugoslavije niti iz Saveza jevrejskih općina ne čuje niti jedan glas oporbe i decidne osude genocida nad Bošnjacima, ali se, apsurda li, iz mračnih kuloara ime autora ovih redova pominje u kontekstu antisemitizma i antisrpstva!?, što mogu plasirati samo maliciozni genocidni antihumanisti, manipulatori koji u ime svoje „ortodoksne“ religije ne pominju Srebrenicu, ne osuđuju spaljivanje Kur'ana i vrijeđanje Poslanika Muhammeda. Ali postoji dokument iz septembra 1995, pismo sućuti patrijarhu Pavlu, s potpisom dva rabina. Srceparajuće se oplakuje egzodus „bratskog nam i milog srpskog naroda“. Samo mjesec dana ranije dogodila se Srebrenica, a o njoj ni pomena. Da li se to zove religija? Da li će se i ovo moje drsko podsjećanje na „propust“ u viđenju pravde označiti kao antisemitizam?

U jednom stanu u Gazi „pogrešno“ upućen projektil usmrtio je jedanaestočlanu porodicu. Onaj ko je navikao da bombarduje gradove i da ubija čitave porodice, kao što su četničke granate ubijale nedužne građane u Sarajevu, jasno je da će se solidarisati sa ubicama, a ne sa žrtvama. Ima li bolje potvrde teze o lažnoj solidarnosti?

Dok se u Federaciji BiH iskazuje podrška Palestincima, iz „rs“ se upućuju glasovi podrške izraelskoj strani.

Apsurdno je i jedno i drugo, posebno od strane Bošnjaka, jer, iskazati solidarnost sa snagama i ideologijama (religijskim i političkim) koje ne žele da Izrael uopće postoji, znači direktno dati povoda za negaciju postojanja jedinstvene RBiH. Ko ima malo „filinga“ i filosofskog erosa razumjeće ove paradigme, ma koliko se one u prvi mah učinile kontradiktornim. Pomanjkanje sluha za diplomatiju, i preuranjena, neodmjerena i lažna, ili, preciznije formulirano, pogrešno usmjerena solidarnost ostavlja prostor za ogoljene blic-informacije na koje Izraelci nekritički lakomisleno nasjedaju: Bosna je puna mudžahedina, selefija, vehabija, džihadista, koji ne samo da negiriju Holokaust, već će se i ponovo solidarisati sa tom mega-katastrofom jevrejskom, prizivajući i grdeći Hitlera što „ne dovrši svoje djelo“. Morbidno i užasno, ako je tako, a postoje pouzdane indicije o krugovima u kojima se reciklira i reafirmira Hadž-Aminova nacistička antijevrejska retorika. Nije ni potrebno naglašavati da je Bosna dospjela na tako loš glas zaslugom istih onih koji su je izdali u Daytonu. Sljedbenicima nacističkih ideologija odgovara haotično stanje „što gore-to bolje“. Njima u suštini, niko nije potreban niti važan, za njih su i Jevreji i Palestinci isti, unaprijed otpisani, tek tuđa muka i sredstvo za mlaćenje gloginja u korist svoje okrvavljene demonske trpeze.

Jedino pravilno razmišljanje je da i Izraelci i Palestinci imaju pravo na svoju državu, da se Bliski istok nužno mora razoružati i odvratiti sve namjere da se preko Palestinaca, kao unaprijed žrtvovanih i otpisanih, u ime lažne iransko-egipatske solidarnosti isti taj narod gura u katastrofu, proporcionalno uvećavanom sa dometom dostavljenih raketa. Ko istinski voli Palestince i želi im dobro i svijetlu budućnost, neće im slati TNT „poklone“. Sotonski su to pokloni. A nedostatak diplomatskog sluha nosi posljedice kao kod neznalačke upotrebe bumeranga.

OPET TAJ NOBEL!

Da li ćemo se ikada riješiti dinamita, izuma kog se sam pronalazač nije odrekao, iako se pokajnički ogradio od njegove zloupotrebe. To pokajanje nije dovoljno strastvenim pobornicima kemijske reakcije i fizičke transformacije materije u krv, bol, vatru i krš. Po glavi stanovnika ojađene i ogaravljene naše Planete dođe toliko kilograma eksploziva da i nije potrebno aktiviranje nuklearnih arsenala da bi se uništila kompletna ljudska populacija na njoj. Osim toga, poseban je pakleni naum da se trinitrotoluolen, ili kraće, TNT, tokom posljednjih decenija miješa sa osiromašenim uranijumom, tako da je ipak riječ o nuklearnom bombardovanju Iraka, Bosne, Kosova, Srbije, Crne Gore, Afganistana, a vjerovatno tog „osiromašenog uranijuma ima i u bombama koje padaju po „svetoj zemlji“. Zlurado trijumfovati u tom beščašću može samo onaj kome u glavi čuči notorni manijak.

I kome sam ja kriv? Meni nije bitno da li me gađaju četnici u Sarajevu velikim „lunama“ i „krmačama“ ili budući šehidi iz Gaze svojim „Fadžr 5“ i „M-75“. Znam samo da ne volim ni običan vatromet, čak više ni grmljavinu gromova poslije svega, kao ni Nobela i Komitet za dodjelu nagrade nazvane njegovim imenom, a posebno ne volim ove druge koji razbacuju te nagrade i novac iz njegove fondacije za nepostojeći mir, pa tu nagradu dobiše Begin, Kissinger, Arafat, Peres. Ne bi me čudilo da udovolje peticiji grupi umjetnika i lizantropskih članova SANU i dodijele istu Dobrici Ćosiću (među potpisnicima, jasno, ko bi drugi, Nemanja Kusturica, ali, zašto i Pero Zubac? Zašto je u taj krug uhvaćen i slavni Noam Čomski koji je prije mjesec dana posjetio Gazu?). Kakva je ironija da dobitnica Nobelove nagrade Jody Williams, protivnica upotrebe nagaznih mina, ne doživi satisfakciju da njena zemlja SAD (uz Kinu i Rusiju) prihvati Konvenciju o zabrani nagaznih mina, potpisanu 1999. u Ottawi? I na tom primjeru Nobel negira sam sebe.

JEVREJI I KUR'AN

Korijen neprijateljstva jevreja prema muslimanima leži u nepomirljivom stavu – prema jevrejskom pitanju. Razumijevanju i prevazilaženju ovog prastarog problema moglo bi pomoći izvanredno vrijedno razmatranje u preuzetom linku:

http://www.mullasadra.ba/pitanja-i-odgovori/Pitanja%20/1032-pitanje-o-jevrejima#

*

Pitanje o jevrejima                                                                                                           

Es-selamu alejkum,

zanima me zasto je bas drvo Garkad jevrejsko drvo koje jedino nece otkriti polozaj židova u ratu, kako je objasnjeno u hadisu: ”Neće nastupiti Sudnji dan dok muslimani ne povedu bitku protiv jevreja, kada će ih muslimani tako pobiti, da će se jevreji sakrivati za drvo i kamen, ali će svako drvo i kamen progovoriti: O muslimane, Božiji robe, evo jevreja sakrio se iza mene, dođi pa ga ubij, izuzev drveta Garkkad, jer je ono jevrejsko drvo.” I ko je Uzejr kojeg su jevreji smatrali Bozijim ”sinom”, kako se u Kur'anu pominje, neka je Allah uzvisen od onoga sto mu pripisuju. Jer danas oni tako ne smatraju????

Emir                                                                                                                                                         

Odgovor

U ime Boga Svemilosnog , Samilosnog

Es-selamu alejkum

Kakav je zapravo taj hadis? Da li je on ispravan i vjerodostojan hadis prenesen od Božijeg Poslanika? Kakvi su bili cilj i namjera Poslanika ukoliko je to ispravna, a ne lažna predaja? Da bismo ustanovili šta je od navedenog tačno potrebno nam je jedno opširno istraživanje.

S druge strane, nemoguće je da se jedno materijalno drvo odbije pokoriti Božijoj naredbi. Sam Kur'an kaže:

وَالنَّجْمُ وَالشَّجَرُ‌ يَسْجُدَانِ

…[I]I trava i drveće se pokorava..[/I]. (Er-Rahman, 6)

أَلَمْ تَرَ‌ أَنَّ اللَّـهَ يَسْجُدُ لَهُ مَن فِى السَّمَاوَاتِ وَمَن فِى الْأَرْ‌ضِ وَالشَّمْسُ وَالْقَمَرُ‌ وَالنُّجُومُ وَالْجِبَالُ وَالشَّجَرُ‌ وَالدَّوَابُّ وَكَثِيرٌ‌ مِّنَ النَّاسِ

[I]Zar ne znaš da se i oni na Nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi…[/I] (El-Hadždž, 18).

Dakle, nemoguće je povjerovati da je Poslanik izrekao hadis koji je jasno suprotstavljen Kur'anu.

Hazreti Uzejr je jedan od Božijih poslanika. Jednoga dana upitao je Uzvišenog Boga u vezi sa mrtvima i načinom njihova proživljenja. Bog mu je uzeo dušu i proživio ga nakon sto godina te mu je rekao: Pogledaj u hranu koju si imao sa sobom i magarca na kojem si jahao! Nakon toga Bog mu je pokazao način i kakvoću proživljenja njegova magarca, a pored toga ni hrana koju je imao uza se nije se bila pokvarila, pa mu je zatim rekao:

 “O dragi Poslaniče, ti si upravo sada proživljen nakon što si stotinu godina bio mrtav.”

Uzvišeni Bog je htio ovim primjerom pokazati svoju moć u oživljavanju mrtvih na Sudnjem danu kako bi ljudi povjerovali u sve što Božiji poslanici govore. U 259. ajetu sure [I]Bekare[/I] nalazi se opširna pripovijest o ovom Božijem Poslaniku.

Međutim, kao što je jedna skupina hazreti Isaa, a.s., smatrala sinom Božijim, tako je i jedna skupina hazreti Uzejra smatrala sinom Božijim.

Naravno, obje ove tvrdnje su neutemeljene i besmislene.

Kur'an u suri [I]Tevbe[/I] kaže da je ovo vjerovanje koje ne može poduprijeti nikakva logika, nego oni ovim nelogičnim govorom i tvrdnjama samo srca svoja zabavljaju i zavaravaju.

Da, Bog Koji je stvoritelj stvorenog, Koji je stvorio sva bića, čist je od bilo kakvih nedostojnih pojava koje mu se pripisuju i daleko od bilo kakvih nelogičnih vjerovanja i riječi. Zato ne treba vjerovati riječima koju nemaju osnove ni uporišta.

Es-selamu alejkum

*

Kada bi sa ovako briljantnom, dosljednom i egzaktnom egzegezom (tumačenjem) Kur'ana bili podjednako upoznati svi muslimani i jevreji, vjerovatno je da bi se na najmanju mjeru svela međusobna netrpeljivost.

MRŽNJA I NADA 

U prosjeku djeca pamte od svoje treće godine. Ona koja su zapamtila bombardovanje Gaze 2008/2009. sada su sedmogodišnjaci. Čime je obilježeno njihovo djetinjstvo? Treba li se čuditi ako pojedini među njima po napuštanju vrtića izjavljuju da im je cilj kada porastu kao samoubice detonirati autobus sa Izraelcima? Ona rastu sa generalnom mržnjom prema svima koji su sa druge strane ograde. U njihovim očima zauvijek će ostati samo i jedino bljesak mržnje, tvorene u sintezi osjećanja očaja, beznađa, neslobode, potcijenjenosti, drugorazrednosti, gubitka bližnjih. Nema većeg i opakijeg zla od mržnje, osim jednog: zla mržnje na religijskoj osnovi. Klero-mržnja razara psihosferu poput eksploziva što lomi i najtvrđu stijenu. U toj mržnji je i najveći paradoks: pod njom se k nebu izvija navodna ljubav prema Bogu. Kako ljubav prema Tvorcu Univerzuma može ići uporedo s mržnjom prema bratu?

Ipak, postoji jedan spasonosni put izbavljenja iz lavirinta uzastopne nesreće: kreativna neposlušnost, ili epikurejska sloboda izbora. Neposlušnost u pogledu izvršenja zla rađa nadu. Možda je i najjača kušnja privrženosti Bogu, upravo odbijanje poslušnosti. Jer, vedantinska Maya, kao privid, predstavlja vječiti ispit čovječnosti i provjeru samosvjesnosti. Progovor vlastite savjesti i humanosti upravo potvrđuje, iako se čini paradoksalnim, da Istina nije jedino što je „od Boga“. Čovjek ima priviligiju da misli i sam i da preuzima na sebe svu odgovornost za svoje postupke. Upravo ta sloboda samomišljenja je najozbiljniji udarac dogmatskom viđenju Tvorčeve apodiktičnosti. Ujedno, ta kreativna neposlušnost, supstancija je humaniteta. Niko nema alibi u izgovoru: „samo sam izvršavao naređenja“. Neposlušnost otvara čitav spektar dilema o smislenosti ateizma koji se u izvjesnim aspektima pokazuje humanijim od teološke pragme slijepe poslušnosti i bespogovornog izvršenja.

Ako Mojsijevo „Petoknjižje“ vrvi primjerima surovosti, onda je bar ovaj izuzetak dragocjen: „Kad pređete preko Jordana u zemlju Kna'ansku (Četvrta knjiga Mojsijeva 33.52) otjerajte od sebe sve koji žive u onoj zemlji, i zatrite sve slike njihove rezane, i sve slike njihove livene potrite, i sve hramove njihove oborite. A kad ih istjerate iz zemlje, naselite se u njoj; jer sam vama dao onu zemlju da je vaša. Ako li ne otjerate od sebe one koji žive u onoj zemlji, onda će oni koje ostavite biti trnje očima vašima i vašim slabinama, i pakostiće vam u zemlji u kojoj ćete živjeti. I što sam mislio učiniti njima, učiniću vama.“ Biblijski izvori (Prva knjiga Šmuelova, gl.15.) govore o nedosljednosti jevrejskog kralja Šaula kad nije izvršio naređenje da pobije sve Amaleke. „Idi, i pobij Amalake, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ih, nego pobij i ljude i žene i djecu i dojenčad i volove i ovce i kamile i magarce“. Šaul poštedi cara amalečkog Agaga i stoku, a ostale pobi. Nije riječ čak niti o simboličnoj velikodušnosti, već o neprincipijelnosti i otporu totalitarizmu, makar poticao od samoga Boga. U drugom primjeru je slična situacija: Bog je naredio Jehošui Nunovom da pobije sve mnogobožce, ali je oprostio onima koji su se zakleli iako su lagali da bi preživjeli. (Knjiga Nunova, gl.9,18) „I ne pobiše ih sinovi Izraelovi, jer im se knezovi zakleše Gospodinom Bogom Izraelovim.“

Nada ne umire, ni prva, ni posljednja, ona samo mijenja aksiološki uslovljenu formu.

PERSPEKTIVE

Palestinci, Plištim, Filisteji, Falestinaim, prolaze kroz fazu duboke krize. Već treći milenijum ratuju protiv Jehudim (Izraelaca), i ni ovi, ni oni, ne pronalaze odgovor na pitanje: zašto su međusobno uvijek bili i ostali ekstremno konfrontirani? U pogledu krize identiteta i duhovne kompaktnosti, ni Izrelci ne prolaze kroz ništa manju krizu.

Nema nikakve sumnje da je riječ o mržnji proistekle iz osporavanja identiteta i prioriteta. U suštini, riječ je o nesložnoj braći. Ali, gledano ontološki, problem nesloge nadilazi horizonte pojavnog svijeta.

Jedino rješenje bliskoistočnog Gordijevog čvora je denuklearizacija Izraela, potpuno razoružanje svih strana, zabrana i rigidno sankcioniranje terorizma, aparthejda, prijetnji uništenjem, rasne i religijske diskriminacije, ataka na život i privatno vlasništvo iz nacionalističkih pobuda.

Umjesto raketama i politiziranim avetima-apologetima smrti, prednost se bezuvjetno mora pružiti uzgoju maslina, koza, grožđa, mandarina, očuvanju resursa pitke vode, spasavanju Mrtvog mora…

Kapacitet za koegzistenciju postoji, samo je elektronima za protok životne energije potrebna normalna rehumanizirana sinapsa.

22.11.2012.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s