Marjan Hajnal

MOLI LI SE BOG SAM SEBI, ZA MIR?

Na današnji dan, 4. 11. 1995, prije dvadeset godina, ubijen je predsjednik Vlade Izraela, Ytzhak Rabin. Trenutno, opet, čitavim Izraelom vlada kneginja straha. Iako neozvaničena, i utoliko gora i opasnija, vodi se treća intifada, krvavija od prethodnih. Na teror se odgovara terorom, državnim prema pojedincu, i pojedinačnim terorom protiv “cionističkog režima” u ime željene, a nepostojeće države Palestine. Bumerang obesvećenja Brda Hrama na kom su džamije “Al-Aqsa” i “Džamija na Stijeni”  vraća se svima. Jevreji bi se željeli moliti na mjestu nekadašnjih svojih hramova, Prvog i Drugog, na mjestu svetom za njih, gdje je ponikla religija i država njihovih praotaca. Ne odustaju, što Palestinci doživljavaju kao prijetnju njihovim hramovima, džamijama svetim svim muslimanima. Bumerang se slomio na Siriji preko koje su se iranskim oružjem naoružavali Hamas i Islamski Džihad. Instaliranjem ISIL-a, ulaskom Rusije u taj krvavi pir, bez milosti po sirijski narod, ne slučajno aktualizira se  i pitanje ugroženosti Palestinaca, a njih se tretira kao sinonim sudbine islama, spram povampirenja krstaškog pohoda na Istok. Ugroženim se smatraju i protagonisti ekstremnog judaizma, koji u zakrilju molitve imaju dalekosežniju strategiju, povratak Brda Hrama pod svoju jurisdikciju i izgradnju Trećeg hrama. Kao reakcija, sjevnulo je prastaro oružje – nož. Najmlađi napadač je trinaestogodišnjak. Napao je nožem vršnjaka dok je ovaj vozio bickl. Napadi se vrše na svakom mjestu, u autobusnim stanicama, u supermarketima, na ulicama, šetalištima, parkovima… Nisu pošteđene ni starice. Kamenuju se putnička vozila, vozovi, puca se po nedužnim putnicima. Stradaju djeca. Kao sredstva napada koriste se i vozila usmjerena punom brzinom na grupe građana. Izraelci uzvraćaju poznatim sredstvima represije, likvidacijama, hapšenjima, rušenjem kuća, oduzimanjem izraelskih legitimacija (što povlači i gubitak posla i socijalnih povlastica), uskraćivanjem raznih fondova. Sve podsjeća na vrijeme pregovora koji su bili krenuli u dobrom pravcu, međutim, realnost se pretvorila u brutalnu suprotnost. 

Najodgovorniji za trenutno stanje, Peress i Netanyahu, stari su znanci, a posebno ih povezuje ubistvo Ytzhaka Rabina 1995.

Uvučen u Peressov mit o arapsko-izraelskom pomirenju, američki predsjednik Bill Clinton vršio je bezrezervni pritisak na Rabina da sa Yasserom Arafatom uspostavi dugo sanjani suživot dva naroda. (27. jula 1982.  Arafat je zvanično priznao Izrael. Lider PLO potpisao je dokument kojim prihvata sve rezolucije UN o palestinskom pitanju, što prema američkom tumačenju znači i priznanje izraelske države.)

Kada su prvi koraci učinjeni, Netanyahu je učinio sve, angažirajući do posljednjeg atoma svoj perfidni utjecaj da pokrene orkestriranu hajku ultra-ortodoksnih Židova da bi se domogao vlasti. Jedini način je bio da se Rabin, popularni general, komandant generalštaba izraelske armije i ministar odbrane, proglasi izdajnikom. Jednom prilikom desničarski ekstremisti su uspjeli napisati gafit na Rabinovom automobilu: “Došli smo do tvog službenog vozila, naredni put doći ćemo i do tebe”. Od crnih slutnji do stvarnosti nije trebalo proći mnogo vremena. Svega tri mjeseca kasnije, 4. 11. 1995., tada 25-godišnji atentator Igal Amir, religiozni desničar, neometen je mogao prići predsjedniku Vlade i pucati iz neposredne blizine. Nije zatajilo obezbjeđenje, ono nije ni postojalo, neko se za to pobrinuo. U Izraelu, inače, ni u običnu robnu kuću ne može se ući bez detektorskog pregleda. Kukavičluk ne dopušta da se ni danas javno prizna da za Rabinovu smrt direktnu odgovornost snosi Benjamin Netanyahu. Nakon nesankcioniranog prikrivenog puča, beskrupulozno se dograbio mjesta šefa Vlade, koju će i napustiti kao policijski isljeđivan korumpirani iskompromitirani lovac na ličnu korist. No, ubrzo se i vratio. Još perfidniji, višestruko opasniji, ojačan besprimjernom podrškom u Kongresu SAD. Međutim, daleko veći krivac je Poljak iz porodice Perske (modifikovano u Peress) izraelski Rishelieu. Njegovo licemjerno, prozirno, napadno-kontroverzno “mirotvorstvo” završilo se fijaskom, ali nikada, ni u jednom trenutku, nije pomislio da abdicira. Preko leševa do zvijezda. Pitanje: “Likud”, ili “Kadima”, i nije toliko sporno, budući da je Ariel Sharon stvorio liberalniju partiju “Kadima” istupajući iz “Likuda”, ali je nevjerovatno da se Netanyhuu, kao najneomiljenijem političaru, obraća jedan dobitnik Nobelove nagrade za mir, nakon što se “Likudu” pridružila stranka krajnje desnice “Yisrael Beiteinu” (hebr. – Izrael naš dom) pod vodstvom okorjelog fašiste i kriminalca Avigdora Liebermana, onog istog koji je dao izjavu da na Gazu treba baciti atomsku bombu. S obzirom da je Gaza već toliko porušena, a s njene teritorije se sporadično i dalje ispaljuju rakete i minobacačke granate, izgledno je da će ta oblast i biti kao nakon nuklearne kataklizme. Od Peressa, ništa novo, stupao je on u nemogući savez i sa Arielom Sharonom. O čemu jedan misli, drugi se prećutno saglašavao, treći je govor provodio u djelo. A narod, iako mu se na svakom koraku isprečava teokratska diktatura, vjeruje da ima demokratsku vlast.

Dvadeset godina od ubistva pokušaja da se uspostavi trajan mir. Od tada, bol, strah, krv, sprovodi/dženaze, kletve, prizivanje prokletstva i osvete. Sve u ime Boga. Ne dopuštaju mir ni sebi ni njemu. Moli li se Bog za mir? Ili je digao ruke i od mira i od mirotvoraca? Sudeći po nezaustavljivosti sirijske kalvarije, ljudski autoriteti razuma i humanosti ne znače ništa. Pucajući nebu u lice, mrveći sve na zemlji što je trag drevne kulture, dovija se rasprsnuti um posljednjem lukavstvu: kako da dokrajči sam sebe. A sve zato što lažno bogobojažljiva troglava „monoteistička“ hidra pretvorena u idole i ikone, presvučene mantijama dobro obložene petro i narko-dolarima, kamuflira svoje osnovno oružje, ono kojim je najlakše – u činu patološke manijakalne sladostrasti – ugledati krv. Nož.

Gdje li je pogriješio Abraham/Avram/Ibrahim? U žigošućoj stvarnosti, ili, mitotvornom snu?

Dok to ljudi ne razaznaju, u međuvremenu, noževima i njihovom sofisticiranom zamjenom, raketama, ubjedljivo „tumače“ onim „bezbožnima“ realno značenje svojih noćnih košmara po kojima su jedni suvišni. Čak i u molitvi.

Možda bi se, odlutao u svojoj nirvani, Bog i umilostivio, kada bi mu super-bučni „vjerni“ dopustili. No, ima li i on svoju vjeru? Vjeruje li u bratsku ljubav? Moli li se Bog sam sebi, za mir? Plače li nad leševima male djece mučki pogubljene u antičkom Jerusalimu, Persepolisu, Treblinki, Nagasakiju, Sajgonu, Jasenovcu, Sarajevu, Tripoliju, Bagdadu, Gazi, Homsu… Da li je on ikada tražio kap krvi bilo kojeg stvorenja? Ili su svem zlu i jadu sami sebe „prepametni“, „odabrani“, „ljudi knjige“ priveli kao žrtve, kroz svoj ljudski neposluh i puke halucinantne snove? Ako je tako, ne treba im Bog. To i dokazuju. U njegovo ime, za njega i zbog njega, negiraju ga, kao veći i dosljedniji ateisti i od najvećih ateista. Najgori su pobožni a-Teisti. Zbog njih su sociolozi religije sve više bez posla. Da je iracionalno razumljivo, ne bi bilo iracionalno. 

Sikstina - Strašni sud - Michelangelo-Buonarroti

 “Strašni sud” – Michelangelo Buonarroti

(fragment, Sikstina)

    

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s