Marjan Hajnal

METAFIZIKA NOŽA

Nož

Nož. Njegova namjena i suština nikada neće prerasti okvire predstave o suvišnosti postojanja najsurovijeg i najodanijeg svjedoka boje krvi. Kao i svi ostali iz njega izvedeni oblici hladnog oružja. Već hiljadama godina prisutni su strah i posljedice od dejstva jednog od najstrašnjih ljudskih izuma, a nema sumnje da će oni pratiti čovjeka do kraja njegovog trajanja.

Zar se može razumjeti kako to da čelik, svi predmeti sačinjeni od tog materijala, mogu biti toliko presudni za život čovjeka? Zar od sile jednog metala zavisi pravda?

Ti su problemi poznati iz ravni kosmičkog konflikta,  u svijetu u svim ostalim kulturama, njegovale su se upravo mitske teme o prakarmi, nad-duši, o principima svjetlosti i tame, dobra i zla, raja i pakla – razlike su samo u imenima i interpretacijama,  u uzdržanom govoru od sudova kojima bi se afirmisala neka anti-metafizička (a samim tim u osnovi ipak metafizička) teorija krivice, bola, grijeha, kazne…

Činjenice se moraju promatrati u njihovom sazviježđu. Čak i kada bi se pretpostavilo da vrijeme ne postoji, ne bismo mogli negirati prolaznost. Istina, prolaznost za ljude i zvijezde nije ista, ali, ko ne vjeruje zvijezdama, ne vjeruje ni genima. Između zvjezdanog Univerzuma i genskog univerzuma postoji duboka povezanost. Astrofizika je nauka, ne bavi se proricanjem sudbine (o tome govore astrologija i svako drugo sujevjerje), ona se bavi hladnim konstatacijama. U kosmosu se događaju fizički procesi koji se obnavljaju putem hemijskih promjena. Jedna od tih prolaznih faza u promjenama atomarnih sustava, smo i mi, ljudi. Hranimo se plodovima prirode, za naš tjelesni razvoj dugujemo materijama koje su dio našeg Planeta, a on je sastavni djelić materije Univerzuma. Univerzum nas hrani raznovrsnim elementima i kombinacijama među njima. Ipak, svrha života nije u biološkom opstanku. Ne hranimo se samo zato da bismo se fizički održali, već da bismo kao bića postali samosvjesna bića, da bismo postali svjesni odgovornosti koju imamo. Ukratko, rađamo se i hranimo se Univerzumom da bismo mislili o njemu, jer drugim bićima ta sposobnost najvjerovatnije nije data. Nažalost, većina ljudi samo djelomično sagledavaju svrhu i cilj života, ili ih oni uopšte ne zanimaju. Negiraju značaj pozitivnih autoriteta, odbacuju ulogu savjesti, morala, tradicije, ne obaziru se na istoriju, ne misle na žrtve koje drugi plaćaju za njih, umjesto njih, ne brinu se za budućnost, – poslije mene potop – čuvena po svojoj dekadentnosti misao Luja XV – najviša im je idelogija. Njihova boja je crvena, a oružje nož/mač.

Mač je samo stvar, proizvod kao i svaki drugi. Ono što mu daje funkciju to je ljudska misao. Može stajati na zidu poput slike kao ukras, sve dok ga ruke ne dotaknu, a tada poprima jedno nedvosmisleno određenje. Govor tog metala je poziv ili odgovor na najdublju mržnju koja svoj smiraj može naći samo u smrti, pa i to možda samo privremeno. Obično do tog sloma, kada se poseže za tim strašnim svjedokom zova krvi, dolazi u trenucima napuštanja svega što je humano. A to se događa kada se čovjek prepusti stihiji koja navire iz najskrivenijih kutaka njegove podsvjesti, kada se pretvara u antitezu samome sebi, u postulat ništavila, ništavilo individue što dovedena do krajnjeg stadija apsurda svodi sebe na ništa, na ništavnu kreaturu bez istorije. To “ništa”, ako samo preživi, izvodi posve netačan, jedan apsolutno nemoguć, u potpunosti jedan lakrdijaški zaključak: da je povijesni (ljudski) diskontinuum, sa svim što je u njemu pozitivno, zapravo isječak iz negativnog karmičkog kosmičkog kontinuuma, te da je ljudski dio kosmosa izgrađivan mačem, dakle, nasiljem, jer je nasilje to koje generira povijesnost. Neutješno djeluje činjenica da se protiv mača mora podići mač. Bilo da se radi o samoodbrani ili osveti, stvari su poprilično bliske.

Ubijanje je tragična posljedica nerazumijevanja prostih činjenica. Nismo stvoreni za nasilje, nego za milost, pomaganje, pravičnost, ljubav. Oni koji napadaju ove vrijednosti najčešće su u prednosti, jer osim što se verbalno ne mogu razuvjeriti, skloni su da praktičnim primjerima upotrebe sile dokažu da su sila, moć, vlast, jedini principi na kojima počivaju svi zakoni prirode, uključujući i njihovu protuprirodnost, koju proglašavaju opštim zakonom prirode. Ali, nasilje koje je u stanju provesti čovjek, ne može se uporediti sa nasiljem u prirodi, jer ovo drugo nije svjesno ni plansko, sve što čine životinje u ravni je nagona za opstankom i produženjem vrste. Iako i   čovjekovim postupcima ponekada upravljaju animalni porivi njegova nasilnost ne može se izjednačiti sa životinjskim instinktima. Malo je ljudi koji vladaju oružjem, najčešće ono vlada njima. Krajnja je ironija do koje mjere čovjek može robovati vlastitom izumu.

Zato je funkcija noža/mača iracionalna. Mala braća i sestre koji su pogubljeni pod lažnom optužbom silnika, nikome nisu bili krivi. Bili su slobodni i željeli su to i ostati, slobodni i nezavisni, ne pripadajući i ne podređujući se nikome. Nikome nisu htjeli poslužiti kao kratkotrajno sredstvo za očuvanje vlasti.

Zlo nema granice, bolesna mašta zločinaca je neiscrpna.

Metafizika mača je jedna od najmračnijih i najneprohodnijih metafizika smrti. Jer, ko ubija mačem gleda smrti u oči, videći istovremeno svoj vlastiti lik u tim očima. Ko i koliko u tom žalosnom činu gubi ili trijumfuje? Svijet je prekriven rijekom suza i krvi. Zbog vlastoljublja podržavanog nožem. Ruka ratnika zarobljena na dršci oružja, koje ga magičnom snagom drži, a da ga nikada nije napustilo. Jednom ratnik – zauvijek ratnik.

Fenomenološki gledano, neizbježan je pogled na prastari kult oružja. Princip poznavanja tog kulta ne razlikuje se bitnije od principa svih onih koji su se priklanjali zovu duha pravde, sa kojim su komunicirali kovači dok su iz ognja vadili užareni metal, unoseći sa svakim zvonkim udarom čekića u taj metal svoju viziju života i života poslije života. Osjećajući da su na poseban način odgovorni za tokove civilizacije, svi ti majstori su bili uključeni u muzički oblikovan scenarij, sačinjen od zvukova pijuka iz rudarskih okana iz kojih se iznosila metalna ruda, do zvukova mijehova i reskog pucketanja vatre što željno iščekuje dodir sa gvozdenom masom, u koju će on, glavni sudionik, kovač, sa svojim znojem, uzvicima i pjesmom, ukovati misao što je poštuju svi istinski sljedbenici vještine kovanja, kod drevnih Grka posvećene Hefestovim likom. Ta misao je:    

“Ime mi je smrt, ali iskovan sam za život i pravdu”.

Onog trenutka kada se bivši ratnik okrenuo prema nezaštićenoj ženi s nožem u ruci, nije ni naslutio da će iz oštrice tog noža vrisnuti i bijesno iskočiti srditi duh zemaljskog ognja, koji će mu zauvijek na vratu utisnuti žig, da ga podsjeća da se oružje ne iskiva da bi se njime napao neko nedužan, nevičan borbi, neko čije je biće nespojivo sa kosmičkom silinom sabijenom u brid ošrice metala, stvorenog da siječe i iskorjenjuje zlo.

Treba poznavati svu protivrječnost vezanu za hladnoću metala oblikovanog za smrt, da je o tom blistavom i u isto vrijeme mračnom glasniku bola zapisano mnoštvo oda, ali i da iza ljudske čežnje za slavom i bliskošću božanskom tronu, postoji ponor strašne dileme: čemu dodir metala i krvi? Da li mi trebamo da vaspitavamo instinkte, ili instinkti nas? Da li je zaista prvo bratoubistvo opisano na pravilan način? Šta ako su teze zamijenjene od strane onih koji su pisali istoriju nasilja da bi opravdali sebe? Nije li zlo pripisano Kainu mitska predstava za publiku što aplaudira vlastitoj krvožednosti? A istina je bila posve suprotna? Zar iko razuman može povjerovati u to da je Bog stvorio čovjeka zato da bi ovaj samo klao? Bez razlike: životinje, divlje i pripitomljene, ptice, ribe, foke, kitove, ali i pripadnike vlastite vrste.

Nisu li ljudi privrženi vegetarijanstvu u pravu, užasnuti prizorima tradicionalnog svetkovanja ritualnog klanja životinja? U spomen izbavljenja sina kojeg je trebao, navodno, žrtvovati njegov otac, da bi Bog provjerio odanost tog čovjeka, njemu, Bogu. Uz ta mjesta gdje su prinošene žrtve, rijeka je do sredine njena toka bila obojena u crveno.

Beskrajno žrtvovanje kao univerzalno opravdanje za mit. I to nevjerovatno ružan i loš mit:

Nećemo sami žrtvovati svoje sinove i kćeri, to će učiniti neko drugi, kao što ćemo i mi njima uzvratiti istom mjerom. U međuvremenu, da ne bi otupjela naša bezosjećajnost, svi ćemo je uvježbavati na nedužnim životinjama.

Zaključak bi mogao biti nedvosmislen – sljepilo za boje. Daltonizam podsvijesti. Čovjek je reprogramirao svoj um, prilagodivši ga zavodljivim potrebama razmaženih osjetila. Prometejska iluzija o vatri. Zavladala je crvena bezosjećajnost, potiskujući i razarajući neprocjenjivu ulogu zelenog hlorofila; caruju neobuzdane animalne strasti, umjesto da se predano oponaša i slijedi pastoralna smirenost livada i šuma; plamti grimizna šizofrenost, umjesto da dominira sfera tirkizne tolerantnosti. Zar je čovjek dobio mandat da pobije sve životinje? Pedeset milijardi svake godine! Da od zelenog raja u kosmosu učini pustinju bez šuma? Otrovao je vazduh i zemlju, rijeke i jezera. Ko ga je ovlastio da vrši fisione eksplozije u okeanu pretvarajajući ga u radioaktivnu kiselu baruštinu u kojoj uskoro neće ostati ništa?

U svakom slučaju, civilizacija je za nevjerovatno moćnu i raznovrsnu industriju smrti stvorila besmrtni samohvalospjev i simbol, hladno sječivo, što mami sa zastava i grbova, iz svih javnih i privatnih kolekcija oružja, a ono koje nije spremljeno u vitrine, doziva iz grobnica da bude “pronađeno”. 

Čini se da će se, ako agonija Planeta ikad prođe, novi Wilhelm Tell okačiti oružje o klin i zauvijek se odreći lova… Neka se razlika mora uspostaviti da bi prevladala bilo kakva sličnost…    

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s