Rade Dragojević

Šovinizam kao nesvjesno liberalizma

http://www.impulsportal.net/index.php/kolumne/politika/1362-sovinizam-kao-nesvjesno-liberalizma

Hrvatski premijer Zoran Milanović vjerojatno ni ne zna koga je izjavom ‘mi volimo svoju domovinu deset tisuća puta više nego ta lažna domoljubna koalicija koja radi za svakog profitera, Cincara i prevaranta samo da napakosti hrvatskoj vladi’, zapravo povrijedio, da ne zna ili da slabo zna tko su Branko Gavella, Dimitrije Demetar, Milton Manaki i ostali poznati Cincari: Nikola Pašić, Agnesa Gondža Bojadži (Majka Tereza), Mihajlo Pupin, Jovan Sterija Popović, Branislav Nušić (Alkibijad Nuša), Filota Fila, Borislav Pekić, Konstantin Koča Popović

Cincari

Cincari

Nakon Bizantinaca, ne premijerovoj meti našli se Cincari: antibalkanistički i antiorijentalistički diskurs opstaje kao dominanta javnog govora u nas i danas.

Kako bi se mobilizirali tzv. proevropski nastrojeni birači, premijer Zoran Milanović rado se i često koristi antibalkanističkom retorikom. Imidž proevropskog političara gradi i tako što nerijetko inzistira na stvaranju animoziteta prema tzv. istočnim vrijednostima. U tu je kašu, osim jadnog Balkana koji povlači praktički u svakom svom istupu, premijer odnedavno utrpao i cincare. Dobro, mislio je vjerojatno na drugo značenje tog pojma, na cincare kao cicije, i vjerujemo da nije htio uvrijediti narod Cincara. Međutim, zagrebačka štampa mu je promptno zamjerila tu netaktičnost, štoviše taj, kako kažu, šovinistički ispad kojim pokazuje i svoje elementarno neznanje. Pa mu se onda nabraja da vjerojatno ni ne zna koga je izjavom ‘mi volimo svoju domovinu deset tisuća puta više nego ta lažna domoljubna koalicija koja radi za svakog profitera, cincara i prevaranta samo da napakosti hrvatskoj vladi’, zapravo povrijedio, da ne zna ili da slabo zna tko su Branko Gavella, Dimitrije Demetar, Milton Manaki, Branislav Nušić, Toše Proeski i ostali poznati Cincari. Te da je svog prijestupa, vrlo vjerojatno, nesvjestan. I tu Inoslav Bešker, novinar ‘Jutarnjeg lista’ koji ga je prozvao, zapravo pogađa bit stvari, iako je još ne zna imenovati.

Parafrazirajući znanu tezu slovenskog filozofa Mladena Dolara s kraja 1980-ih godina, koji je ustanovio da je ‘Jugoslavija nesvjesno Evrope’, možemo ustanoviti da je rasizam/šovinizam nesvjesno liberalizma. Milanović je liberalni političar par excellence i neumjesna rasistoidna retorika nije nikakav eksces, ona je upravo pravilo. Posrijedi je dakle unutarobiteljska svađa jednih liberalnih novina i jednog liberalnog političara. Ovome potonjem se zamjera retorički ispad, iako ne i sama politika koja na takvoj premisi počiva – na premisi isključivanja. Podsjetimo, liberalni govor po definiciji nije oslobodilački, on nije emancipatoran, on je regulatoran, selektirajući, to je govor-filter, gdje se uvijek pazi da se jasno diferenciraju ‘naši’ od ‘njihovih’. Milanović tu nije nikakva iznimka.

Kad bismo nastavili kritiku u tom smjeru, mogli bismo reći da od Milanovića vrlo skoro možemo očekivati nove varijacije na orijentalističke teme, da nešto kaže recimo o uvijek ‘lažljivim bizantincima’ koji su, baš kao i cincari, ‘premazani svim mastima’. Uostalom, uoči ulaska u EU prozvao je ‘sve one koji hoće ići u Bizant, neka idu u Bizant’. Međutim, nema potrebe za cenzurom premijerovih istupa s naše strane – za to su zaduženi liberali poput Beškera ili Dejana Jovića i mediji u kojima oni participiraju.

No probajmo barem donekle ekskulpirati Milanovića. On je, naime, samo dijete svog vremena i ništa više. Stasao je intelektualno u osamdesetima, pogotovo u drugom dijelu tih, navodno, slavnih godina, kad se rađala liberalna štampa, koja je formirala svakoga, pa i njega. Jedna od važnih štaka na koju se oslanjalo tadašnje novo novinarstvo bio je izraziti antibalkanistički i, generalno govoreći, antiorijentalistički diskurs. To se prenijelo i u devedesete i opstaje kao dominanta javnog govora u nas i danas. Tako Slaven Letica krajem osamdesetih u tjedniku ‘Danas’ dijeli Jugoslaviju hantingtonovski na zapadnu demokratsku i istočnu monističku političku kulturu. Taras Kermauner u slavnom ‘Pismu srpskom prijatelju’, objavljenom u NIN-u 1987., kaže: ‘Mi Slovenci imamo problem da se identificiramo s proazijskom i proafričkom Jugoslavijom.’

Jesu li premijerovi američki savjetnici pogodili kad su mu preporučili da se u kampanji potpomogne ofanzivnom i napadačkom retorikom ukotvljenom u ksenofobiji prema ‘divljim istočnjacima’, pokazat će rezultati izbora. A da od ‘divljaka’ valja zazirati stari je liberalni truizam. Znamo ga još od Johna Lockea, prvog liberalnog rasista, prema kojem bi jednakost šansi prema društvenom ugovoru trebala biti zagarantirana svakome osim ‘lunaticima, idiotima, ženama i divljacima’.

_________________

Jedan od najpoznatijih suvremenih Cincara je poznati glumac Taško Načić, a po riječima predsjedništva društva ‘Lunjina’ , Dimitrije Nikolajević, to je bio i tragično poginuli makedonski pjevač Todor Proja, poznatiji kao Toše Proeski. Otac Majke Terezije, Nikollë Bojaxhiu imao je cincarsko podrijetlo.

Najpoznatiji Cincari: Nikola Pašić, Agnesa Gondža Bojadži (Majka Tereza), Mihajlo Pupin, Jovan Sterija Popović, Branislav Nušić (Alkibijad Nuša), Filota Fila, Borislav Pekić, Konstantin Koča Popović.

 Cincari (sami sebe nazivaju Armânji odnosno Makedonarmânji), jedna od najpoznatijih skupina Vlaha ili Aromuna nastanjena na području Srbije, Makedonije i Grčke. Potomci su romaniziranih tračkih skupina koja se do danas uspjela donekle sačuvati na istočnom Balkanu. Cincari su izvorno polunomadski ili nomadski stočari koji su posjedovali velika stada ovaca. Cincari su jedna od skupina koja pripada Vlasima, a na području Srbije postoje najmanje 3 ili 4 skupine Vlaha koje ne treba brkati s Cincarima. Cincari su porijeklom iz područja Grčke i Makedonije, a njihovo glavno gradsko središte bilo je planinski grad Moskopolje (Μοσχόπολις; vlaški Moscopole) osnovan početkom 14. stoljeća kao zimsko prebivalište ‘čobana’ na 1,200 metara visine, a održao se sve do njegovog uništenja od strane Turaka 1788. i ponovno 1821. Cincari su se razbježali iz svoga grada za koji se kaže da je imao 12,000 kuća. Iz cijelog ovog područja na granici Albanije, Makedonije i Grčke izbjeglo je oko 300,000 Cincara i nastanilo se po Grčkoj, Makedoniji i Srbiji. Cinacari su danas narod koji nestaje. Na području Grčke su helenizirani, a polako nestaju i u drugim dijelovima Balkana. Nešto malo preostalo ih je danas u Srbiji gdje su veoma aktivni u očuvanju svoga identiteta.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s