K. Kešmer

Asmir Penđa: Država mi nikad ništa nije dala, to me najviše boli!

Ponosan sam što sam se borio za svoju državu, što sam zdravlje svoje za nju dao. Ali kada vidim kako mi se to vraća, znam da nikada više to ne bih učinio, pobjegao bih što dalje!

http://www.avaz.ba/clanak/200244/asmir-penda-ponosan-sam-sto-sam-se-borio-za-bih-ali-ne-bih-vise-nikada

Asmir Penđa: Država mi nikad ništa nije dala, to me najviše boli!

Asmir Penđa
.
Ponosan sam što sam se borio za svoju državu, što sam zdravlje svoje za nju dao. Ali kada vidim kako mi se to vraća, znam da nikada više to ne bih učinio, pobjegao bih što dalje! Ovako nam je svoju životnu priču počeo Asmir Penđa iz Prijedora, bivši borac 17. krajiške brigade, s kojim smo razgovarali u Ankari.
.

Poželjeli pitu 

 U glavni grad Turske Penđu nisu naveli turistički razlozi, već teška bolest. Oba bubrega su mu otkazala, mjesecima je bio na dijalizi. Imao je donora – svoju sestru, međutim, nije imao novca da uradi transplantaciju.

– Bilo mi je potrebno 100.000 KM. Otkud mi?! Sreća pa ima dobrih ljudi koji su sakupljali i, hvala Bogu, sakupili. Od države nikad ništa nisam dobio niti me ko pitao kako sam. To me najviše boli, a bio sam spreman život dati za nju, faktički sam ga i dao – ogorčeno govori Penđa.

U ankarskoj bolnici nalazi se već mjesec. Transplantacija mu je izvršena prije nekoliko dana i već se osjeća bolje.

– Malo me rana boli, ali to je normalno. Ipak, i dalje, kada mi doktor uđe u sobu, osjetim onu nelagodu, strah i mučninu jer mislim “evo ga, opet ću na dijalizu”. Smirim se kad skontam da je s tim gotovo – priča Penđa.

Njegovi problemi s bubrezima počeli su na samom početku rata. Krenulo je sa začepljenjima bubrežnih kanala.

– Doktori su mi rekli da je to sve od stresa. To utječe ili na srce ili na bubrege, šta je kod koga slabije. Svašta se izdeveralo u ratu, nije ni čudo – kaže on.

Kao pripadnik 17. krajiške brigade Penđa je sa svojom četom bio zadužen za probijanje neprijateljskih linija. Gdje niko nije mogao ili smio, išli su oni.

– Oslobodili smo Travnik, Gornji Vakuf, Vlašić… Borili smo se na Igmanu, u Goraždu, Sanskom Mostu… Tako smo hodali, obilazili sva ratišta. Sjećam se kada smo se borili u Travniku. Zauzeli smo liniju i čekali travničke brigade da je preuzmu od nas. Mi idemo dalje. Kada su stigli, donijeli su nam pite i cigara. Onda je počelo granatiranje. Oni su se razbježali, a mi smo ostali na istom mjestu. Nismo pitu dugo vidjeli – kroz smijeh, koji presijeca bol, priča Penđa anegdotu.

Kako kaže, odmah po završetku rata on je sa saborcima odlučio da se vrati u rodni Prijedor.

Četiri mine 

– Naša odluka bila je tada za mnoge ludost. Kada se to čulo u Prijedoru, odmah je izdata naredba da nam miniraju kuće. Na četiri ćoška četiri mine. Detonacije smo čuli do Sanskog Mosta. Ipak smo se vratili, to je naše – kaže Penđa.

Na kraju razgovora pitao nas je šta ima u Bosni te je kazao da je poželio bosanski zrak i ljude.

– Jedva čekam da se vratim. Kakva je da je, naša je – poručuje Penđa.

Imamo sve, ali nam je politika truhla

– Bosna ima pametne mlade ljude. Gdje god da odu u svijet, hvale ih kao inteligentne, a nama izgleda ne valjaju, čim ih tjeramo. Imamo vodu, planine, šume… sve što treba da budemo jaka i normalna država. Ali politika nam je truhla. Nadam se da ćemo i mi nekad krenuti naprijed – ističe Penđa.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s