Marjan Hajnal

ZAŠTO INTELEKTUALCI ĆUTE?

1 – Opravdano ćutanje

Ako sada ne govorim, poslije je najbolje samo da ćutim. Sada je važno da kažem ono što mi danonoćno šapuće moja savjest. Lako je post festum biti dubokoumni blagoglagoljivi analitičar, kada je sve već kasno. Kako znamo da je kasno? Kada uprkos svemu probudimo se i shvatimo da nas nikakva slika nije noću dotakla, ni misao, nikakav glas, ni san u kom nam se objavljuje mudrost samog postojanja. Savjest je urođena mudrost. Oglušena o tu mudrost i najvidovitija duša oslijepi.

Iščezavanje kulturnih i umjetničkih djela osuđuje čovjeka na ćutanje i nemogućnost sjećanja. Iracionalizam petrolejsko-nuklearne civilizacije odraz je tragičnog pomanjkanja humanizma i obilja prividne slobode. Jedini preostali jezik umnog i tragičkog egzistata je ćutanje. Egzistat ćuti i obavezuje na sućut. U ćutanju nosi zbijenu snagu tragičkog trenutka i povijesni zov za lom mostova koji ga spajaju s vizionarskom mitotvornom intuicijom. U ćutanju ga više ništa ne može obrušiti u smrvljenu poopštenost sopstva. On nadilazi uzroke svoje osame i postaje demijurg samorealizacije: ne treba mu Tvorac, ljude je ukinuo u sveprisutnoj sumnji, preostali tragovi prirode ukazuju mu da je sjedinjujući se sa njima samo logički živ. On prkosno istrajava kao relikt prostora kog odavno već nema. Takav, budućstven u bivšem prostoru, okajava svekoliki Adamov grijeh i na putu je da okameni sam grijeh kao besprizoran, bespotreban, groteskan. Egzistat, trajotvornik, samoubilački sabire bol svijeta u sebi – da ne bi pukao od smijeha. Srodni su luđački smijeh i krik onjemjelog stradalnika. 

Živa jezička forma, podređena razumu, anticipirala je pobunu egzistencije. U svom ratobornom pohodu kroz vjekove ona će više ćutati no izricati, ali će opstati. Najsavršenija njena poruka je u ostvarenom jedinstvu života i umjetničkog djela. Povijesnost je moguća jedino kad je kroz obruč tragičkog bačen herojski očajnik, to je sudbina bitka s kojom se umjetnici kao humanisti lako mire u pogledu svog života, ali ne i u svojim djelima za koja žele da ih nadžive, da u njima i kroz njih traju. U tome leži skrivena suština opstanka kao nadvladanog pesimizma. Volja i nada, ironija i prkos, moraju preduhitriti ćutanje što će neminovno, prije ili kasnije uslijediti, ali za koje nije nevažno da li je ispunjeno prethodno dosegnutim smislom.

Ono što ipak progoni tminu pesimizma jesu materijalizovani snovi u kojima je dominantno prisutan strah za druge. Ti drugi nikada nisu shvatili niti će moći shvatiti da se volja za životom ne dosiže kontemplacijama iza kojih vrebaju pomama i nesvjesnost. Umjetnost je iskonski protest protiv nesvjesnosti i bezvremenosti. Ali da bi se stekla jasna i logička vrednosna dimenzija aktualiteta sjecišta svijesti i Univerzuma, bitno je da se razgraniči domen kulturnog djelovanja od kolekcionarskog i saprofitskog mentaliteta. Svakom protestu pred moralnom i estetičkom smrću, imanentan je skriven impuls novog svijeta. Umjetnost je, na sreću, ipak najmoćnije vrelo ćutanja u kom počiva nirvana rađanja slobode. O onom najdubljem, najskrovitijem i najuzvišenijem smislu ljudske egzistencije ne govori riječ nego estetska predstava, fenomen ili pojavna forma ideje. Utoliko umjetnički otisak stvarnosti nije slika realnog nego sama ima svoj svijet realnosti. Neizrecivost vremena je nadvladana u umjetničkim formama eksteriorizacije mišljenja, a sama umjetnost je sveaspektno janusovskim licima okrenuta prema pustinji objektivnog svijeta.

2 – Oportuno-destruktivno ćutanje

Za razliku od umjetničkog protesta ćutanjem (kao neverbalnog gesta kojim se saopštava stav protivljenja prema represivnom i agresivnom aktu), postoji i druga vrsta ćutanja. Ono može biti čak i verbalno ispoljeno, kroz govor koji namjerno prikriva istinu, kroz razne forme demagoškog odlaženja u suprotnom pravcu od istine, a može se manifestovati i kao grubo krivotvorenje istine. U svakom slučaju ova druga vrsta ima svoje apsolutno negativne posljedice. Takva vrsta ćutanja nije uvijek spontanog karaktera, može biti rezultat straha, uslovljeno odsustvom volje da se učestvuje u nečemu što nije u domenu lične zainteresovanosti, ili je plod ranije smišljenog plana kojim se nastoje ostvariti preduslovi za sticanje vlastite koristi i samoafirmacije.

Kada u teškim, kritičnim situacijama, prestanu da funkcionišu sistemi makro-socijalne odbrane i društvo se prepusti lošim braniocima istine, to društvo pada u nemilost oluje koja nije mala, obična i kratkotrajna. U takvim slučajevima socijalna struktura ostaje bez originalne sinapse, ona se raspada a njeni elementi ponašaju kao napušteni brodovi usred divljeg okeana.

Tome doprinose prije svega intelektualci, subjekti najviše samosvijesti.

Prirodno je i svima zajedničko praosjećanje straha, pa se mogu razumjeti intelektualci koji se ne usuđuju da se javno suprotstave tamnim silama koje su im vjerovatno ranije bile Damoklov mač nad glavom. Inteligentne i neagresivne ljude nije teško zaplašiti. Kada se o prijatelju sazna da je zlostavljan, da se prijeti i članovima njegove porodice, ili da je iznenada nestao, gotovo po pravilu izostaje reakcija. Intelektualci ili su u stanju šoka, prividno ili stvarno indiferentni, ili, što je najgore, poput Pilata nastoje sprati sa sebe bilo kakvu odgovornost ako lično stoje iza onoga što se događa.

Ako je riječ samo o strahu za sebe, radi očuvanja ekonomskog i socijalnog statusa, moglo bi se govoriti o oportunom tipu ćutanja u kom osnovu predstavljaju biološki zakoni. Ali, ako ćute na taj način što svjesno izostavljaju i krivotvore istinu, moglo bi se postaviti pitanje o njihovoj intelektualnosti.

Da se govori o potrebi za redefinicijom intelektualnosti nakon rata u Bosni imalo bi puno smisla. Taj rat je djelo “intelektualaca”.

Pseudointelektualci, uzimajući pohlepno sve što im je mogla ponuditi trpeza komunističke demokratije (koja je, mora se priznati, imala atribute apsolutne slobode upravo za njih jer su se služili svim najbeskompromisnijim sredstvima da dođu do akademskih titula), pojaviće se u ulozi prvih destruktora yu-političkog sistema. Jedni su na tome radili planski i sistematski, drugi su pak postajali njihovi nesvjesni podčinjeni izvršitelji. Nacionalističke indoktrinacije provođene su suptilnim privilegovanjem članova istog nacionalnog ili religijskog plemena. To je bilo prisutno u prikrivenoj formi u cijelom post-ratnom periodu (nakon 1945. god.) a kasnije, posebno poslije Tita, poprimilo je fatalne razmjere. Sam Tito, favorizujući radničku klasu i provodeći legalni teror nad njom lijepim riječima, potisnuo je u drugi plan vrijednost svake istinski vrijedne intelektualnosti. Tim putem stvarala se podjela društva na dvije velike grupe: radnike i političare. Za većinu seoskih zemljoradničkih porodica bilo je pitanje časti da se pošalje neko od djece na visoke škole. Pojedinci su tako postajali intelektualizovani spasioci svoga plemena jer su dospijevali do pozicija sa kojih su se daleko lakše mogli popeti na društvenoj ljestvici. Istovremeno, nisu postojali nikakvi mehanizmi koji bi ih oslobodili represivnog istorijskog naslijeđa. To naslijeđe je bilo opterećeno bliskim sjećanjem na nasilje koje je vršeno u toku petovjekovne turske imperije, zatim u austro-ugarskom periodu, Prvom i Drugom svjetskom ratu, a kasnije i u periodu komunističke diktature. U toku svih tih perioda stvarala se specifična forma intelektualnog prilagođavanja nametnutim kriterijumima ponašanja, jer se svaka samovolja surovo kažnjavala. Prirodna selekcija bila je maksimalno izražena, ali je imala i svoj neprevladivi unutrašnji problem: bila je deformisana vjekovnim taloženjem straha i podmukle lukavosti. Stvoren je specifičan tip vitalne i gramzive ličnosti iz dinaridskog područja. Nije slučajno što su u posljednjim ratovima njihovi tvorci, izvršioci najtežih povreda čovječnosti mahom bili porijeklom vispreni dinaridci. Niko nije tako hrabro i toliko uvjerljivo prikazao u slici, u pokretu, u brutalnoj svireposti, karaktere počinitelja zločina nad “stranim elementom”, kao što je to uspio Lordan Zafranović, u svoja dva filma “Okupacija u 26 slika” (1978.) i “Pad Italije” (1981). Svi bogati stranci koji danas za basnoslovne cijene “kupuju” imanja duž jadranske obale, ne znaju čije sjeni dodiruju. Zemlja je zemlja i nije zaboravna kao ljudi. Svaki stručak lavande ili list masline zrače neuništivim sjećanjem na nedužne žrtve. Mir duša nikada neće biti kupljen, otkupljen ili potkupljen prividnim i zlosrećnim “rajem”.  

Inspiratori međusobne mržnje vodili su rat perima i papirima (činovničkim priborom, zaštitnim znakom onih koji su se domogli činovničkog položaja), a stvarna ratna zlodjela činila su njihova plemena iz kojih su i sami poticali. Tako je posljednji rat u Bosni bio rat naučnika, pisaca, pravnika, psihologa i neuropsihijatara, filozofa, akademika, univerzitetskih profesora, kao i “učenih i poniznih slugu Božjih”. Zavesti ostale strukture društva nije predstavljao veći problem, a one koji se nisu mogli pridobiti ni za jednu stranu bilo je lako eliminisati ili držati u strahu i na distanci. Oni koji su u svojim genima nosili samo sjećanje na teror i strah, sada u poziciji da vladaju u intelektualnim krugovima mogli su i sami jedino da opstanu putem terora, sa bitnim nacionalističkim predznakom. Nije više bilo dovoljno biti intelektualac, bilo je važno znati koga on zastupa i za koju stranu se bori.

Jasno je da u takvim uslovima više se nije moglo govoriti o inelektualnosti. Na površinu se probilo prirodno pravo grupe, ili čopora, ili plemena, ili horde, zaodjeveno u ruho pameti. Taj rat je bio rat loših učenika i loših radnika, jer ne treba gubiti iz vida primarne motive: napustiti položaj teškog fizičkog rada i po svaku cijenu postati političar tj. činovnik, lider. Vezanost za kulučki mentalitet (kuluk, izraz iz turskog perioda za teški poluropski rad na zemlji) izrodila je još jedno specifično dinaridsko psihološko obilježje: tradicionalni stočarski žargon, rječnik goniča stoke, preoblikovao se u politički žargon. Jugo-političari su se odnosili prema narodu kao prema stoci, utjerivali su ih u torove. Ritualno religijsko ubijanje stoke, uslovilo je hiperprodukciju adrenalina. Pored toga, način nemilosrdnog ubijanja, uticao je i na krajnje destruktivan odnos prema civilima i ratnim zarobljenicama. Magnetizam krvi, naviknutost na bol i patnju žrtve, vodili su ka ponorima šizoidne neosjetljivosti. U karmičkom sistemu, ubiti jednu osobu znači spriječiti razvoj njene evolucije do potpune samosvijesti. Kao što historija tehnike argumentuje potrebu za progresom, od prostih ka savršenijim formama, tako istorija nudi šansu pojedincu da u budućnosti bude iskupljen grijeh njegovih predaka. Čovjek nije rođen bez grijeha ali grijeh ne mora biti produžen i produbljen. Religijski ritual i revnost u ubijanju prikrivali su drevni strah da se ne bude ubijen. Prevagnulo je atavističko praosjećanje straha koji se namjeravao potisnuti istim surovim metodama provođenim tokom povijesti.

Ne treba zaboraviti fenomen zanemarivanja sela u srednjoj Bosni. Niko nije htio ostati “seljak”, u seoskim školama je bilo sve manje djece i one su ostajale prazne… Gradovi su tako izrastali u centre isfrustriranog stanovništva koje je masovno u podsvijesti čeznulo za seoskom idilom (zato je svako nastojao da podigne vikend-kuću na selu). Međutim, malo je bilo onih koji bi se odrekli stečenog položaja u društvu i koji bi se sasvim vratili seoskom načinu života. Ako bi se nekom htjela izreći uvreda reklo bi mu se da je seljak. To bi značilo da je bolje biti “obrazovani gradski intelektualac”. No, samo napuštanje sela nije označavao čin pauperizacije i prekid sa tradicijom. Čak i nakon školovanja na nekim od europskih koledža i univerziteta nisu iščezavali sindromi duboke nostalgije. S druge strane, one tamne, rastao je urbani primitivizim: gradovi su postajali deformisana vertikalna sela, bez prirodnog ambijenta, bez šuma vjetra u krošnjama stabala, bez klokotanja potočara, bez mirisa pokošenog sijena, bez pjesme kosaca i prosaca… Osjećanja širine i prostorne slobode na selima rasterećivala su od nagomilanih frustracionih energija).

U gradovima su se koncentrisale grupe prema afinitetu za alkoholizam, vulgarnost, sklonost aroganciji i vandalizmu. Ako se tome doda komunistička ideologija jednaka onoj “Poslije mene potop” može se steći cjelovit dojam o hordi koja se nikada nije izdigla do nivoa društva sa jedinstvenom i dovršenom kulturom.

Druga osobenost pseudointelektualnosti bilo je dobrovoljno uklapanje u relacije indoktrinacije, liderstva i podrške liderima. Takvi intelektualci su psihološki stub sistema oko čijih su se centara kretale mase. A u tim centrima ležali su niski porivi, pohlepa, razbuđena mesijanska osjećanja, ksenofobija, korupcija i opšti nemoral. Ako je to tip “yu-intelektualca” (koji je “danju pisao pjesme, a noću ubijao djecu”, onda se s pravom mora konstatovati da je zaboravljen najbitniji kvalitet intelekta – humanost. Tek za human i stvaralaštvu orjentisan um može se reći da je uman i intelektualan um) (lat.: Intelectus = um). Što nije humano nije ni umno ni inteligentno ni intelektualno, pa se prema tome ne može ni objaviti u pozitivnoj formi. Ono se objavljuje u dvostrukoj negativnoj formi ćutanja: o izvanjskoj pozitivnosti (protiv koje nastupa opstruktivno-destruktivno) i o unutrašnjoj negativnosti.

Human um ne ćuti, on aktivno govori, objavljuje se kroz jednostavne i jasne forme i svoje prisustvo ne prikriva. Pikasova Gernika je i u kubističkom anti-sistemu sasvim jasna poruka: glasno i patetično Ne, upućeno zločinu i zločincima.

3 – Potreba za redefinicijom intelektualnosti

“Kriv sam za zlo koje se u svijetu zbiva ako ne učinim sve, do žrtvovanja svoga života, da to spriječim”

(Karl Jaspers)

Iskupljenje ne postoji, skrivanje ne oslobađa. Jedini put bi bio da se krivci jave sami, kao Žan Valžan iz “Jadnika” Viktora Hugoa, priznaju svojim sugrađanima svaki svoj skriveni grijeh, da se slobodne svijesti ispovjede istoriji, suočeni sa svim mogućim posljedicama. Tek tada otvorili bi, možda, put božanskom oprostu, ili, bar, boljoj karmi. Zavodnički govor pseudointelektualaca je ćutanje o istini.

Oni često mnogo govore, verbalno i još više postupcima, kako bi kompenzovali nesposobnost da se otrgnu od vrtloga laži u koje su upali i čiju moć često nesvjesno podržavaju i proširuju. Njihova naučna zvanja treba opozvati i to preko međunarodnog centra za proučavanje humanosti.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s