Esad Bajtal

Esad Bajtal portret 1

ZABORAVLJENO BLAGO BH BLAGDANA

Dobro i Zlo nisu isto [1].

I to bi svi ljudi trebalo da znaju. Vjernici prije svega. Jer, nema ni vjere ni vjernika ako se ta razlika ne zna. Nema ni vjere ni vjernika ako se ta razlika ne poštuje. Bez znanja te razlike nema ljudi i nema Dobra. Postoje samo neljudi i postoji samo Zlo koje vodi novom zlu. Tako jedno Zlo izaziva drugo i pakleni krug se zatvara.

Kako izaći iz kruga?

Gdje je izlaz?

Izlaz je u neuzvraćanju!

I upravo to, nezvraćanje zla, traže sve ovdašnje vjere. Kršćanstvo je u tom traženju potpuno transparentno i samo pokvarenjaci i maloumnici mogu da ne vide i ne shvate aksiomatsku jasnost sljedećih kršćanskih imperativa: ne prihvatajte zlo; ko tebe kamenom ti njega hljebom; ili, ako te ko ošamari po desnom okreni mu i lijevi obraz.

Islam u tom pogledu nije ništa manje rigorozan i, sasvim nedvosmisleno, poručuje: na zlo uzvrati dobrim pa će ti dušmanin tvoj prijatelj prisni postati Kršćanstvo kao da uzvraća: ko tvoju košulju otima daj mu i kabanicu / Mt. 5; 39-4o / Pa onda opet islam: neuznemiravati susjeda nije dobročinstvo to je tvoja obaveza ti si dužan tako postupati. Sve vjere traže da drugome poželiš samo ono što želiš samome sebi. Kršćanstvo traži da ljubiš bližnjeg svoga! A islam da ne uznemiravaš ljude svojim jezikom i svojim postupcima. Itd. itd.

Koje bližnje, i koje ljude?

Sve ljude!

Jer, ljudi su Božija djeca, i kao takvi braća, tj. bližnji.

Kršćansko-islamska priča o Adamu i Evi, Ademu i Havi, govori upravo o tome. O zajedničkom porijeklu svih ljudi – o ljudskom bratstvu. I sam Allah kaže: O ljudi, mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo. Dakle, Allah kaže: O, ljudi!, a ne: O, muslimani! Isto tako, Isus je umro za spas čovječanstva, dakle za sve ljude, a ne samo za kršćane, a Muhammed je, istom logikom zagovaranog zajedništva – poslan svima: “Mi smo tebe poslali svim ljudima

Tako to piše.

Pa u čemu je onda razlika?

Nema je!

Sve je isto.

Razlika je laž!

Svaka priča o razlici je lažna priča.

Istina je da nema razlike.

I samo zato je moguća sljedeća islamska misao: “… i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’ zato što među njima ima  svećenika i monaha i što se oni ne ohole“. (El-maide, 827). ili: «Sa sljedbenicima knjige raspravljajte na najbolji način». (El-ankebut, 46).

Sveti Franjo Asiški, na svoj način, govori upravo to isto:

Savjetujem svoj svojoj braći, opominjem ih u Gospodu Isusu Kristu da se kad idu svijetom ne prepiru riječima, i druge da ne osuđuju, nego da budu blagi, miroljubivi i čedni, da budu krotki i ponizni i neka sa svakim uljudno govore.

A Muhammed, o drugima, o komšiji, o susjedu, imperativno nalaže:

Ako te zamoli da mu daš – daj mu! Ako te zamoli da mu pozajmiš – pozajmi mu! Ako te pozove sebi – otiđi mu! Ako se razboli – obiđi ga! Ako ga zadesi žalost i nesreća – razgovori ga! Ako umre – isprati ga do groba!

Dakle, sve je isto: ista logika iste dobre volje; ista priča; ista melodija.

Pa kako to da ne prepoznajemo tu melodiju u njenoj istosti?

Zašto se onda gložimo?

U čemu je problem?

U sviračima, možda?

Ne, svirači nisu problem; znaju oni svirati.

Problem su dirigenti!

Svirači sviraju kako im dirigenti diriguju. Zato istu melodiju sviraju različito. Različito do neprepoznatljivosti. A kad se to dogodi nastaju problemi. Nastaju nesporazumi. Gubimo se. Svađamo se. Svetimo se. Ne praštamo jedni drugima. A to nije po Božijoj volji! Jer, Bog zapovijeda ljudima da praštaju. Istovremeno, upravo Bog propisuje društvu, i traži od društva, da kažnjava krivce i zlikovce. Društvenom kaznom se suzbija nered i samovolja.

Tako se namiče Pravda.

Nema vjere bez pravde.

Ni pravde bez vjere u pravdu.

A tamo gdje ima pravde, manje je zla. jer, Zlo je izraz nepravde i izraz nevjere. Kao kombinacija jednog i drugog, rat je najveće ljudsko zlo! A naročito onda kad se ratuje u ime Vjere. Vjera i vjernici ne bi smjeli da ratuju.

Da je bilo više vjernika, a manje religiozusa (pseudovjernika), ne bi bilo ovog rata. Ovaj rat ne bio moguć. Nažalost, većina ne vjeruje. Oni samo vjeruju da vjeruju. A svoju nevjeru skrivaju lažno se vukući po crkvama i džamijama. Da bi prevara uspjela, novokomponovani su nahrupili u prve redove, i prve safove bogomolja. Pravi vjernici su potisnuti do samih vrata. Do izlaza.

Došli divlji – istjerali pitome, kaže narod.

I nije to samo danas; i ne samo ovdje. Koliko istinski vjerujemo najbolje svjedoči jedna židovska narodna poslovica koja, aludirajući na apsurd lažne vjere, slikovito opisuje sav besmisao čovjekove nedozvanosti:

Kad bi Bog slučajno živio na zemlji ljudi bi mu sigurno

porazbijali sve prozore“!

Srećom, Bog ne živi na zemlji.

Zato, mi, u svojoj neljudskoj zlovolji, prozore razbijamo jedni drugima. A to nije ni vjerski,  ni ljudski. Vjerski gledano, mi jedni drugima, kao Božija djeca, nismo, i ne smijemo biti, neprijatelji.

Zato, činìmo samo ono što vjera traži od nas.

Pozovimo komšije na radost predstojećih blagdana. I odazovimo se kad nas pozovu. Kao što je Isus umro za sve ljude, kao što je Muhammed poslan svim ljudima, tako su i svi Blagdani Blagdani svih ljudi. Blagdani  zajedničke radosti. Bol se može pobrinuti sama za sebe,  ali radost uvijek traži nekoga s kim će biti podijeljena. Stoga Blagdani moraju biti dani dobrote kojom se uzajamno obasipamo.

Zato i postoje.

Blagdani su najveće ljudsko blago. Ali, do blaga se oduvijek teško dolazilo. Put do blaga je put iskušenja i odricanja. Za podsjećanje: u bajkama i narodnim pričama, blago je uvijek skriveno duboko negdje pod zemljom, negdje na dnu neke mračne, studene pečine. U dubini neke tamne strašne spilje čiji ulaz čuvaju najstrašnija čudovišta. Goleme zmije, zmajevi i krilate aždahe. Napor da se dođe do blaga nije malen, i podrazumijeva velika iskušenja i teške borbe s tim strašnim čudovištima.

Konačno, tragom implicitne moralne logike, «blago» o kome je riječ nije nikakvo materijalno blago? Ni srebro ni zlato, kako je to zgodno imenovano u bajkama. To duboko skriveno blago samo je jedan aksiološki simbol. Simbol duhovnih i moralnih vrijednosti čovjeka za kojima mu valja tragati, i za koje se mora boriti i izboriti. A čuvari blaga, ta strašna čudovišta, zmijurine, ale i zmajevi, samo su psihološki aspekti nas samih.

To smo mi sami.

Naše ružne naravi.

Naše slabosti.

Naše pogubno loše navike.

Stoga, pobijediti ta čuda i čudovišta, znači – pobijediti sebe samog; uzdići se nad svoje slabosti, oduprijeti se iskušenju i dokopati se blaga u sebi i uljuditi se. Tek tako uljuđeni, bez zavisti i sebičnosti, ulazimo moralno čisti u blagdane. I to blago, kao blago vlastite blagosti, blago smirenosti, blago revnosti, poštovanja i samopoštovanja, treba da podijelimo sa  drugima. Sa bližnjima, sa komšijama, sa susjedima sa poznatima i nepoznatima, ukratko: sa ljudima. Sa  svim ljudima. I oni s nama isto tako. Sve je, dakle, tako jednostavno. Kao u onom stihu jednog bosanskog pjesnika koji kaže:

Bog je život uistinu

jednostavno skov'o

 kad shvatiš jedan tren

ništa ti više nije novo.

 

A taj ključni tren koji treba shvatiti našao sam kod jednog arapskog pjesnika iz X stoljeća koji, kao da govori onima iz prvih redova i prvih safova, kao da govori novokomponovanim balkanskim vjernicima,  neodžamijašima i neocrkvenjacima, kaže:

                        Premda usta vaša Boga slave važno,

                        Srca vam i duše veličaju ga lažno

                        ….

 

                        Mogu bit ljudi muslimani il’ kršćani,

                        Židovi mogu biti, ili pagani –

                        Al’ samo dvije su sekte zbilja prave:

                        Pametni bez vjere, i s vjerom al’ prazne glave!

.

.

Iz knjige: Esad Bajtal, DUPLO GOLO, izd. Rabic, Sarajevo 2010.

.

[1] Tekst je nastao davne 2003. godine, i izgovoren je uoči katoličkog Božića i bliskog nadolaska čitavog niza vjerskih blagdana, a na molbu  tadašnjeg direktora Biblioteke grada Sarajeva, Muhameda Zlatana Hrenovice da, zajedno sa fra Markom Oršolićem kažem neku riječ tim povodom, tj. u okviru manifestacije pod naslovom Blagdanske svijetle noći koju je M.Z. Hrenovica upriličio u Multimedijalnom centru Mak u Sarajevu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s