Vlastimir Mijović

vlastimirmijovic

Žrtve u rodnom mjestu svoje nesreće

http://www.impulsportal.net/index.php/kolumne/drustvo/598-zrtve-u-rodnom-mjestu-svoje-nesrece

Mnoštvo tananih dušica otišlo je na vječiti počinak, tokom milenijumske historije čovjekoljubivih sanjarenja, a da nikad nisu doživjeli ispunjenje svojih ideala i svoje brige za opšte dobro, za poredak u kojem niko neće biti na gubitku.

Još će bar toliko tankoćutnih duša počinuti bez ispunjenog sna koji nije stvar osobnog probitka nego saosjećanja za svoju epohu i ljudsku sudbinu u tom dobu.

Jednom će ti snovi, vjerovatno, pjevati onako kako su generacije idealista i čovjekoljuba pjevale o njoj. A pjevaće kad gungulom zvanom svijet bude vladala tablica dijeljenja, uzajamnost, humanizam i osjećaj da nema lične sreće bez sreće kompletnog ambijenta u kojem se bitiše.

Ka tom cilju pokretana su mnoga putovanja, od kojih su gotovo sva završila u ćorsokaku. Hoće li i ovo, u medijima nazvano “izbjegličkom krizom”, koju je možda bolje posmatrati kao novu veliku seobu naroda, skončati u džungli sebičnosti, surovosti, političke cjelishodnosti i nadmetanja, na željezničkoj stanici Budimpešte na kojoj su dvije bebe rođene u uvjetima čovjekovih pećinskih početaka?

Ne sumnjam u odgovor: Hoće! Ovo čemu danas svjedočimo samo je prvi u nizu talasa koji navještavaju novu veliku revoluciju i pokušaj da se stoljetne neravnine nekako ispeglaju. Po svojoj snazi, seoba miliona Sirijaca, Iračana, Libanaca… prevazilazi sve dosadašnje zemljotrese poput Lenjinove komunističke pobune, Gandijevog buntovnog pacifizma, Mandeline tihe i dugotrajne borbe protiv rasne nejednakosti.

Ubice imaju običaj da se vraćaju na mjesto zločina, ali i žrtve počinju da dolaze na izvorište svoje nesreće. Evo ih kako bezumno hrle ka srcu Evrope, koja bi, i bez ugnjetavanja slabijih, bila bogata, uređena i moćna. Sa blagom odnešenim iz raznih kolonija, poput Sirije i Iraka, da druge ne pominjem, postali su još imućniji, puni osjećaja nadmoćnosti. Ali ne vjerujem da su ikad i pomislili na bumerang, koji se zna vratiti onome ko ga baca. A vraća im se.

Izbjegličko more zasad se želi dograbiti okeana zvanog Njemačka, simbola urednog, čak i bajkovitog života. Mađarska vlast pri tome razmišlja glupo, gradeći zidove i pretvarajući svoja prometna čvorišta u savremene konc-logore. Ona nije cilj, ona je svakom nenadanom “gostu” samo prolazna stanica. Prošla su vremena bogate dvoglave monarhije koja je dominirala polovicom Evrope, u njoj jedno vrijeme i našom zemljom.

S ovom plimom Evropa će se teško iznijeti na kraj. Plašim se da će na mađarskom zidu, koji se užurbano gradi, uskoro osvanuti i mitraljeska gnijezda. Pa, za ta četiri metra visokog betona dovoljne su oveće merdevine da ih se prekorači. Bojim se da su ti zidovi samo u funkciji usporavanja naroda pokrenutog ka boljem životu, kako bi ih se lakše okrenulo natrag, čak i usmrtilo da ne narušavaju mir onih koji su im na putu.

Svuda je u svijetu bilo podjednako dobrih uslova za život. Vremenom su, međutim, jaki naučili kako da sa pohoda sebi donesu što više tuđega, sebično se ne obazirući šta će tamo da ostane. Još su im, opljačkanim, poticali unutarnje sukobe, da se međusobno glože ne bili smetnuli s uma gdje je pravi uzrok njihove nevolje. A on je tamo kud sada idu, na moćnom Zapadu.

Ne, ni tu, u Njemačkoj, nije njihova krajnja stanica: ona je daleko preko velike vode, prvo u Britaniji, potom u Americi. Tamo sjede veliki majstori nepravedne raspodjele svjetskih dobara, podstrekači i izvoznici golemih nesreća, bijede, ratova…

Ovaj talas gubitnika do njih sigurno neće stići, možda ni naredni. Ali jedan sigurno hoće, kad nas današnjih više odavno ne bude. Masa siromašnih i obespravljenih jednom će postati jača i od svih arsenala nuklearnih bombi i raketa. Kratkovidi su oni koji misle da se to neće dogoditi, da će uvijek imati dovoljno metaka da ućutkaju bijes planetarnih gubitnika. Samo neka razumiju simboličku dimenziju bombaša-samoubice, koji se odriče vlastitog života samo da bi kaznio ugnjetača, i razumjeće sve što je potrebno.

Vlast to teško uočava. Ona razmišljaju od danas do sutra: neka je lijepo dok oni dijele (ne)milost i baškare se u moru novca, koji prevazilazi svaku razumnu potrebu. Za novu generaciju nije ih briga.

Ključeve pravog odgovora drže ljudi, građani, masa koja tvori države u kojim je nakupljeno sto puta više sredstava za život nego u tri četvrtine čovječanstva. Oni treba da osjete potrebu za pravednijom raspodjelom i da svoju vlast pripitome i uvjere da je tako bolje. A već osjećaju ti građani država punih perja da im nije udobno kao prije.

Unezvjereno se okreću oko sebe, jer i u Čikagu i u Torontu i u Londonu osjećaju da nisu zaštićeni od bijesa nakupljenog negdje jako daleko, a koji u nečijim zažagrenim očima vreba neposredno pored njih, sa eksplozivom ili nečim sličnim u rukama. Bogati svijet odavno ne spava mirno, barem ne od 11. 9. 2001-e.

Uostalom, šta govori rezultat jedne prošlogodišnje ankete provedene u SAD. Pitalo građane: Ko je najopasniji lider na svijetu? A oni umno odgovorili, ubjedljivom većinom: Barak Obama! Zapravo, sistem i politička filozofija koju on simbolizira.

Događaji kojim svjedočimo sigurno će biti poticaj i drugim nevoljnicima. Šta bi tek bilo da čitava Afrika, sva od bola i bijede, sutra krene ovom stazom? Mislite da je to nezamislivo? Plašim se da griješite. Još mi nismo ni blizu spoznaje šta sve može ojađeni čovjek, osuđen da vazda bude kusur u tuđim velikim računima.

Sumnjam da vlasti moćnih država o ovome uopšte razmišljaju. Humanitarci, državne službe, kao i obični građani (poput Berlinaca) brinu kako da napoje i najedu bespovratno pristigle ljude sa uzavrelog Istoka. No, neke druge službe još užurbanije pokušavaju da odijele žito od kukolja. Znaju oni dobro da je u masi pridošlica stigla i dosad najveća grupa specijalno obučenih i bešćutnih zloradnika, koji će par godina “spavati”, a onda pokušati da izvedu dosad najveće terorističke i slične akcije. Zbog takvih su pod uvećalom i obične izbjeglice, koje ne znaju ni izgovoriti riječ politika.

U svakom slučaju, ova velika seoba meni liči na početak Trećeg svjetskog rata. Ne znam da li će nakon njega uslijediti i Četvrti ili će ovo dovoljno razdrmati razmažene moćnike koji misle da su jednom zanavjek čvrsto zasjeli na piramidu podignutu od ljudi prvog, drugog, trećeg i još nižih redova.

Ako pitate za prognozu, mislim da će najveći problem svijeta, nejednakost i ljubav ka dominaciji, zamrijeti tek nakon još nekoliko velikih ratova. No, mislim daće u njima brojno stanje sirotinje postajati sve nadmoćnije nad danas superiornom vojnom, ekonomskom i sličnom nadmoći trenutnih gospodara svjetske sudbine.

Vlastimir Mijović blog

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s