Piše: Nihad Filipović

ZAGRLJAJ

 

Nakon pobjede na teniskom turniru u Wimbldonu, zagrlili se Zlatan Ibrahimović i Novak Đoković. I neka su. Zlatan je švedski državljanin, a ne bi bio da neko ne htjede i njega i familiju mu likvidirati u Biljeljini 1992. g., pa je jedanaestogodišnji Zlatan morao čak do Švedske da bi ostao živ i poslije postao jedan od najboljih nogometaša na svijetu.

Nole i Zlaja

What a champion, my friend Djokovic! Another Grand Slam. Idemoooo

Đokovićev put je drugačiji, ali obojica su se izdigli sopstvenim talentom i radom u sam svjetski vrh posla kojim se bave.

Pitam se samo koliko smo mogli imati nekih mogućih budućih šampiona, nekih malih nepoznatih Zlatana i Đokovića, ko zna možda i neki budući Tesla, neki novi Duško Vukotić, neki novi Pupin, Prelog, Dizdar… ko zna, svašta veliko i vrijedno je moglo izrasti iz tih malih stvorenja rođenih da žive, a ubijenih na kućnom pragu, u majčinom zagrljaju, neki čaki i utrobi majke… I dan danas tražimo kosti tih malih stvorenja u kojima smo mogli imati buduće šampione nauke, zvijezde umjetnosti, sporta…Tražimo ih zajedno sa posljednjim ostatcima njihovih najmilijih, majki, očeva, sestara, braće, daidža, tetki….Tražimo ih 20 godina već i još ih nismo sve našli.

Zašto?

Zašto se mogu ovako lijepo zagrliti komšije Zlatan Ibrahimović i Nole Đoković, a ne mogu komšije Vučić i Izetbegović?

A kako i da se zagrle kada majke evo i dvadeset godina otkako im ubiše dijete u Potočarima ukopavaju ono što je od njih pronađeno u nekoj primarnoj, sekunradnoj, tercijarnoj rupi u kojij su ih viljuškarima bacali i bagerima zatrpavali? 
Majke, sestre, preživjeli rođaci ukopavaju, a komšija preko plota pružio ruku i tiho u bradu govori izvinjavam se, oprostite, žao mi je, nije do ovoga smjelo doći, eto MOŽDA ima i moje krivice, AKO ima oprostite, ali znate ubijalo se na sve strane, bilo takvo, ludo vrijeme, ljudi pogubili pamet, svega je bilo, samo da znate koliko je mojih pobijeno, pa opet ne kažem genocid kao ti komšija…

Neki kažu neka svako u svom dvorištu počisti. A ja kažem: Šta ako si ti komšija upao u moje dvorište pa uneredio ga? Je li ja sada sam to trebam u red dovoditi ili si i ti dužan pomoći mi?

Budimo iskreni: Nema pružene ruke i nema saosjećanja, spremnosti na prevazilaženje tragične bliže (i dalje prošlosti), sve dok nam komšija ne kaže gdje su ostatci nažih dragih koje evo i dvadeset godina tražimo po bosanskim gudurama, vrletima, gorama, i dolinama suza.

Ćamil Duraković je pao ovih dana na ispitu političke zrelosti, ali kažu da je rekao, kada, gdje, nije poznato, ali kažu reko je, ako jeste aferim Ćamile, ako neće komšija Vučić, “neka nam oni koji su prenosili te leševe u kamionima, bageristi, oni koji su te leševe bacali u masovne grobnice, neka nam komšije koje su to gledale kažu gdje su pokopane, sklonjene, sakrivene ostale žrtve”.

Tako je Ćamile, to je pružena ruka.

Nakon toga možda se i komšije Bakir i Vučić zagrle u nekom stvarno iskrenom zagrljaju uvažavanja. Kao ovo gore Zlatan i Đole što su se zagrlili.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s