Esad BAJTAL

2013-06-27_1631

.

UJED ZMIJE SJEĆANJA – Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice

.

U Srebrenici, od 6. do 19. jula 1995. ubijeno je 8.372 nedužnih ljudi. Od toga, prema nalazima suda u Haagu, najmanje 48 žena, među kojima su i djevojčice od 8 i 9 godina. I čak 76 dječaka ispod 16 godina, te 629 staraca preko 60 godina.

Upravo ta spolno-starosna struktura žrtava otkriva sistematičnost i genocidno zacrtanu namjeru koja je sudski dokazana i kvalifikovana. Sve je rađeno planski: od Karadžićeve „Direktive vojsci“ (08. 03. 1995.), da u Srebrenici stvara „nemoguće uslove življenja“, uključujući i onemogućavanje UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći, ali sve to sofisterijski zakamuflirano da se „izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja“.

uzs1

Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV prenosa Mladićevog davanja čokoladica djeci Srebrenice. Sve se odvija u trenutku dok dječije očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno, deportuju na već pripremljena stratišta. Na sceni je cinizam mimikrijske, medijski osmišljene reinterpretacije tekuće zločinačke aktivnosti srpske vojske s ciljem njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma.

Radi se o licemjerno-ciničnoj zloupotrebi naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije. Neljudskost i jeftinost te marketing mimikrije, ogleda se u činjenici da njen dvostruki cinizam leži kako u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, tako (i još više), u TV slici tog davanja planski namijenjenog obmani Svijeta. Odnosno, marketinški tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog “koda poricanja” istine o genocidu na djelu.

Tako se crna slika nemorala, bijede i vojnog beščašća, pokušava prikriti licemjernom gestom tobožnje dobrote. Koliko je lažna sva ta ideološki osmišljena mimikrija, najbolje svjedoči činjenica da, i dan danas, na javnim manifestacijama i velikim sportskim priredbama, ogromni transaparenti „NOŽ. ŽICA, SREBERNICA“, širom Srbije i manjeg bh. entiteta, slove kao neupitni etno-patriotski slogan za koji nikad niko nije pozvan na odgovornost.

Uprkos davnoj sudskoj presudi, genocid se službeno-politički još uvijek negira. I ne samo to. Kolektivnim pjevanjem na javnim mjestima i skupovima, sreberenički genocid se gromoglasno i nekažnjeno slavi, a prijeteći najavljuje čak i novi:

Oj, Pazaru novi Vukovaru

A Sjenice, nova Srebrenice

Pri tome, međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995.

uzs2

Smrt je u zaboravu,

a ne u faktu smrti.

Čovjek je mrtav tek onda

 kad ga se više niko ne sjeća.

(F. Alfirević)

uzs3

uzs4

U bezrazložnoj nasilnosti osionih ubica,

smrt nevinih uvijek je više nego okrutna.

.

Ali,

u dramatičnoj odiseji neizvjesnog traganja

za planski i dobro skrivanim posmrtnim ostacima,

i konačno suočavanje s istinom njihovog nalaženja,

postaje i bolnije i okrutnije čak

i od same smrti.[1]

uzs5

Priča o jednoj potresnoj filmskoj priči,

svjedoči o neizrecivom bolu tih nemuštih susreta.

.

O bolu suočavanja majki sa

konačno pronađenim ostacima

zločinački pogubljenih sinova.

.

O paklu beznadežnog suočavanja

iz koga nikakav bijeg nije moguć.

Pa ni onaj neizbježni.

.

Jer,

ima i očiglednih istina u koje se ne može vjerovati.

.

Baš kao što se počinioci tih zločina,

uprkos svoj njihovoj očiglednosti,

čak ni notornih laži negiranja svojih zločina

ne žele odreći.

.

U tome je porazna dijalektika bola izgubljenih nada.

.

Dijalektika sjećanja koje

Zmijski smrtonosno

ujeda.

.

Traženje koje duše smiruje,

naziv je dokumentarnog filma

o petnaestogodišnjem poratnom i bolnom traganju bosanskih majki za

zemnim ostacima svojih bezočno pobijenih sinova.

.

Nenadomjestivo uvjerljivim jezikom slike i tona,

film nam prikazuje i pokazuje

upravo taj potresni nemir – živih.

.

Odnosno,

u svojoj dvadestominutnoj

dokumentaristički temporalnoj svedenosti,

ovaj film se, uglavnom,

odvija na centripetalnoj orbiti momenta

šokantnog suočavanja majki s

konačno (pro)nađenim skeletnim ostacima svojih sinova.

 .

Zemnim ostacima života

reduciranog na puko Ništa.

.

Ništa  skršenih, i

skrivajućim premještanjem podobro deformiranih kostura.

.

Paradoksalno Ništa nepotpunih i pokidanih skeleta,

u čije se nepojmljivo postojanje ne može više

ni sumnjati ni vjerovati.

.

Stjerana uza zid opore

i opipljive nestvarnosti hladne kosturnice;

.

suočena s konačnim ishodom

odurno bemislenog nasilja njegovih ubica;

izgubljeno zagledana u zdrobljene sinovlje kosti pred sobom,

.

jedna od neutješno ojađenih majki,

mehanički slušajući stručna objašnjenja ljekara-forenzičara,

u najdramatičnijoj i emotivno šokantnoj sceni filma,

kratko i poluodsutno izgovara:

.

Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!

.

Taj refleksni bijeg u nevjericu vlastitih očiju,

najteža je optužba bezumlja i zločina s kojim je

ta izgubljena majka,

sudbinski tako nestvarno-tragično,

a realistički krajnje surovo

suočena.

.

Oporost njenog iskaza:

Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!

bolni je gest ljudskog odbijanja te izmučene žene

da se suoči upravo sa onim za čim je godinama

tako istrajno i neumorno tragala.

.

A tragala je za posljednjom istinom svog života.

.

Teškom istinom koju sad, konačno, ima pred sobom.

.

Ali, koju, u njenoj racionalnoj neshvatljivosti

i svojoj majčinskoj nepomirljivosti,

nije ni spremna ni kadra prihvatiti.

.

Jer,

htjeti je jedno,

imati je – drugo,

a prihvatiti

sudbinski

nepojmljivo okrutnu spoznaju,

nešto je

– sasvim treće.

.

Kad rezignirano kaže da

“vjeruje nauci”, a ne vjeruje “svojim očima”,

ta bolno ucvijeljena majka samo

vjeruje da – ne vjeruje.

.

Odnosno,

ona bi samo htjela

da – ne vjeruje.

.

U beznađu tog egzistencijalno poraznog suočenja,

ona dobro zna da je sve to baš tako.

.

Tako kako joj vlastite oči

kazuju i po-kazuju.

.

Ali,

realno stiješnjena između

potresnog Bola Istine,

i konačno Izgubljene Nade,

ona naprosto ne želi vjerovati

da vidi to što vidi.

.

I da jest – to što jest.

.

Evidentnu i najzad pronađenu istinu

(za kojom je svim srcem majčinski istrajno tragala),

njen razoreni um sada

odbija da prihvati.

.

Pod presijom te

tako nestvarne stvarnosti,

elementarni pojmovi školski uobičajenog

reda i poretka stvari,

u njenoj se glavi refleksno obrću

u svoju logičku suprotnost.

.

U tom emotivno prisilnom obrtanju,

ona svoju bolnu Nevjeru

izriče glasom Razuma,

dok racionalnu Nauku

reducira na unutranji glas čiste Vjere.

 .

Ona sada “vjeruje” u nevjerovatno,

samo zato, jer joj tako

hladna Nauka kaže.

.

Istovremeno,

ona “ne vjeruje” u ono očigledno i

opipljivo-prisutno,

jer,

njeno skrhanošću pobunjeno srce,

tu očiglednost odbija da  prihvati.

.

Izgubljena u svojoj nevjerici,

ona,

s tim suhim,

ogoljelim i deformisanim kostima,

– “kao da” nema ništa.

.

U krajnje nepojmljivoj nestvarnosti

iracionalnog trenutka suočavanja,

te su joj beživotne kosti – u isti mah

i nešto tuđe,

i nešto – sveto.

.

Svojom tuđošću one je apsolutno odbijaju,

a svojom uzvišenom svetošću bolno i

neodoljivo privlače.

.

Pokrenuto

tom užasno svetom nedodirljivošću,

tonom neviđenog strahopoštovanja,

uslijediće njeno majčinski-skrušeno pitanje,

upućeno doktoru-forenzičaru:

.

“Mogu li Ovo dirnuti”?

.

Mogu li “Ovo dirnuti”,

na jeziku

ambivalentne majčinske nevjerice, znači:

 .

Smijem li dirnuti to tako moje,

a idejnom bahatošću mi – tako sablasno otuđeno.

.

Odnosno,

to Božanski nedodirljivo i Sveto,

a majčinski, ipak moje,

i – samo moje.

.

Tražene i konačno nađene,

te gole, suhe kosti,

DNK-ovski sabrane, tu,

pred njenim presahlim očima,

u koje sada

niti želi niti može da vjeruje,

.

ogledalo su prizemnog inata i bahate bezumnosti

osionih čuvara naciona!

.

Odraz su pomamne okrutnosti

idejnog fanatizma

i netrpeljivosti

besmisleno nepotrebne i

planski kovane mržnje

dokonih etno-spisatelja i

etno-“spasitelja”.

.

Mržnje koja bezdušno

laže,

bije i

ubija!

.

U ime čega?

I zašto?

.

U ime Politike!

U ime Nacije!

U ime Vjere!

.

Čije Politike?

Čije Nacije?

I čije Vjere?

.

I šta su

ta Politika,

ta Nacija

i

ta Vjera

uzs6

u odnosu na bolnu Nevjeru

ove jadom skrhane žene?

.

Nevjeru njene nespremnosti

da povjeruje u

okrutnost i idejno bezumlje

strahobnog povijesnog zločina,

što se,

u gomili skršenih kostiju,

zrcali,

tu, pred njenim

usahlim očima.

.

Njena svijest

o besmisleno krvavom krojenju istorije,

čini tu istoriju neljudskom i

ljudski neprihvatljivom.

.

Za nju,

ta histerična historija

nema više nikakvog smisla.

.

I nikada ga više neće imati.

.

Uprkos očiglednosti

opipljive gomile požutjelih kostiju,

u tako bezočni ishod jednog

smišljenog zločina

ne može se povjerovati.

.

Niti se,

tim kostima očigledno potvrđeni,

a razumu neshvatljivi zločin,

može majčinski ikad prihvatiti.

.

I zato,

ova bolom skrhana majka,

niti želi,

niti može,

niti hoće

da – povjeruje u ono

što vidi.

.

U trenutku kad ga je konačno našla,

ona sumnjičavo odbija

upravo To za čim je,

godinama,

tako uporno,

majčinski strasno

tragala.

.

Budimo realni.

.

Ne vjeruje ona više ni

Nauci na koju se

u svojoj bolnoj nevjerici

poziva.

.

U tom gorkom,

spoznajno pogubnom momentu

nadrealne scene suočenja

.

Nauka je za nju

samo častan izgovor

“zdravog razuma”.

.

Vid odbrane pred neshvatljivim i

majčinski neprihvatljivim

tragovima ratnog užasa

i idejno-planski osmišljenog

nasilja.

.

Ona,

više Nikada,

više Nikome,

i više Ništa,

neće,

.

niti može,

niti želi vjerovati.

.

Sve što je imala

za nju je definitivno,

nepovratno, i

za sva vremena –

izgubljeno!

.

Pred njenim očima plutaju još

samo sablasne Sjenke Privida.

.

I Privid Svijeta

oličen tim Sjenkama.

.

U hipu tog

tragično-potresnog suočenja,

njen stvarni svijet

stropoštava se u

mračni ambis

Idejnog Ništavila.

.

A u pomrčini tog Ništavila,

njene presahle oči

nemaju više šta da traže.

.

Niti imaju šta da vide.

.

I sve što je još preostalo,

tim,

iracionalnom nadom

iznevjerenim očima,

jeste samo to

– da zaplaču

i plaču.

.

Tiho.

Nijemo.

Bez glasa.

 .

I bez suza.

.

Posljednja scena tog

ljudski poraznog,

psihološki slojevitog i

filmski uvjerljivog kazivanja,

govori nam upravo o tome.

.

Budi nas za

potresnu istinu jedne

ljudski i civilizacijski

porazne stvarnosti.

.

Naglo suočena

s gomilom pronađenih kostiju,

u hipu te neshvatljive istine,

umire majčina

Posljednja Nada.

.

Njeno iracionalno htijenje

da bi,

uprkos svemu što

zna i vidi,

ipak,

moglo biti i – drugačije.

.

Drugačije od

tragičnog ishoda koji,

tim nijemim kostima

na stolu polumračne kosturnice,

potvrđuje sve one crne slutnje

od kojih je –

svjesno se nadajući

– nesvjesno bježala.

.

Ali,

nisu samo te suhe i

nepomične kosti – mrtve.

.

Prije nego ih sahrani,

one su nju – živu

 – već sahranile.

.

Definitivno srušen,

i zajedno

s njom živom pokopan,

nestaje svaki smisao ostatka

njenog života.

uzs7

Od tog trenutka,

on nepovratno pripada

još samo nestvarnom sjećanju

nekog davno prohujalog

vremena.

.

I zato,

na samom kraju,

ljudski postiđeno, i

s dužnim poštovanjem

koje im pripada,

.

valja odlučno stati i

pokloniti se

pred

porazno neizrecivim bolom

tih hrabrih

Žena-Majki.

.

Majki koje to više nisu.

.

Tih povijesno-nasilno i

moralno-tragično

razmajčenih majki.

.

Kao živi mrtvaci

sumorno-poratne bosanske zbilje,

.

one su jedini istinski svjedoci

užasno neljudskog, i

ogavno suludog zločina.

.

Zločina

koji leži na savjesti jednog

bezočno poganog vremena,

kome,

nažalost,

.

i sami pripadamo.

.

I čijoj poganosti

mnogi od nas,

ako ničim drugim,

a ono

svojom kukavnom ratnom i

poratnom šutnjom,

.

podosta toga

bar – moralno

duguju.

..

 uzs8

.

Upravo zato,

zbog neizmjernog  bola

ovih Dostojanstvenih

i

Uspravnih Žena,

.

svako od nas

.

umjesto lažnih molitvi

 iza kojih se krijemo

.

pokajnički ponizno

i mantrički uporno

iz dana u dan

iz sata u sat, i

“šezdeset puta u minuti”

.

Svako od nas

.

treba da ponavlja one

uzvišene riječi,

etički sabrane

i

cioranovski pobunjene

savjesti:

 .

Nikada više neću reći:

“Postojim”

a da se pri tom

ne zastidim.

___________________________

[1] Osnovu priče čini ekspresija impresije tokom promotivne projekcije dokumentarnog filma “Traženje koje duše smiruje“, autora F. Sokolovića , u Domu kulture Kakanj 06. 07 .2009.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s