http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13514:mit-o-nebeskoj-srbiji-kao-uzrok-krvavih-ratova-zloina-i-mrnje&catid=73:nove-mlade-snage&Itemid=347

28.04.2011.

Pred nekoliko tjedana iz tiska je izišla knjiga kulturnog povjesničara i bivšeg profesora književne teorije na Sveučilištu u Indiani i Arizoni dr. Branimira Anzulovića pod naslovom “Mit o nebeskoj Srbiji. Polazište osvajačkih ratova i zločina u 20 st.”. Riječ je, zapravo, o prijevodu knjige koja je još 1999. u New Yorku i Londonu objavljena pod naslovom “Heavenly Serbia: From Myth to Genocide”. Prijevod je prije smrti 2001. uradio sam autor, a knjiga je objavljena u nakladi Večernjeg lista pod uredničkom palicom Zvonimira Despota.

Knjiga je podijeljena na šest poglavlja sa sljedećim naslovima: 1. “Nebeska Srbija” 2. “Susret s Turcima” 3. “Život i pjesme Dinaraca” 4. “Raskol u modernome srpskom nacionalnom identitetu” 5. “Začarani krug laži i straha” 6. “Svijet i srpski mitovi”.

U prvome poglavlju autor piše o postanku i genezi mita o “nebeskoj Srbiji”. Mit je nastao u doba turskog prodora u Srbiju krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća, a pripisivao je poraz Srba u kosovskoj bitci njihovom opredjeljenju za kraljevsko nebesko odnosno “pretpostavljanju moralne čistoće vojnoj pobjedi”. Mit je ispočetka imao korisnu ulogu jer je pomagao Srbima da lakše podnose poniženje uzrokovano porazom i višestoljetnom podložnošću Turcima, no nakon nakon što je Srbija ponovno uspostavila svoju državnost u devetnaestom stoljeću, mit je postao opasan za Srbe i njihove susjede jer je u njemu sadržano obećanje da će Srbija uskrsnuti kao moćno carstvo. Razrađujući genezu mita autor donosi kratke portrete srpskih narodnih junaka kao što su knez Lazar, Miloš Obilić (ubojica turskog sultana Murata I), kraljević Marko (inače kolaborator i suradnik Turaka, što Srbe nije spriječilo da ga, posebice, nakon pobune protiv Turaka 1815., glorificiraju kao simbol otpora Turcima) i Sveti Sava (utemeljitelj autokefalne Srpske pravoslavne crkve).

Formiranju mita o “nebeskoj Srbiji” uvelike je pridonio bliski odnos između carske i nebeske sfere u bizantskoj kulturi, kojoj je Srbija pripadala. No, dok su Bizantinci smatrali samo cara i njegov dvor nebeskim, Srbi su kroz pojam “nebeske Srbije” udijelili nebeski status čitavom narodu. Ne iznenađuje stoga da su brojni srpski vladari bili proglašeni svetcima: od 59 srpskih pravoslavnih svetaca čak 26 njih bili su vladari. Među svetcima se može  pronaći i kralj Milutin (1282.-1381). koji je dao oslijepiti vlastitog sina, kao i despot Stefan Lazarević, koji je kao turski vazal dao značajan doprinos širenju Osmanskog Carstva. U širenju mita važnu je ulogu odigrala i Srpska pravoslavna crkva, koja je, posebice nakon gubitka državnosti Srbije, postala čisto politička institucija. Povjesničar Michael Petrovich ističe da je “uloga srpske crkve imala malo veze s religijom bilo kao teologijom ili kao skupom vjerovanja i uvjerenja. Umjesto toga, srpska crkva je bila kulturna i kvazipolitička ustanova, koja je utjelovljavala i izražavala etos srpskoga naroda u tolikoj mjeri, da su se nacionalnost i religija stopili u izrazitu ‘srpsku vjeru’”. Ne iznenađuju stoga rezultati istraživanja javnog mnijenja koje je 1982. objavila Ilustrovana politika, a prema kojemu je u tradicionalno pravoslavnim krajevima svega 3 % mladeži bilo religiozno, dok je 90 % tvrdilo da osjeća jasnu odbojnost prema religiji. Usporedbe radi, u tradicionalno katoličkim krajevima religiozna je bila 1/3 mladeži. Upoznavši srpsku religioznu indiferentnost još je veliki ruski filozof i pjesnik Vladimir Solovjev zapisao:” Vjerska ravnodušnost Srba isto je tako dobro poznata kao i njihova manija upotrebe pravoslavlja kao političkog oružja u njihovoj bratoubilačkoj borbi protiv katoličkih Hrvata”. Identificiranje nacije, države i crkve, kao tri stupa ideologije svetosavlja,  imalo je za logičnu posljedicu to da je jedan od dvojice nautjecajnijih srpskih teologa dvadesetog stoljeća, episkop Nikolaj Velimirović (1880.-1956.) napisao sljedeći hvalospjev nacističkome vođi Adolfu Hitleru:” Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere  jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju”. Srpski teolog Žarko Gavrilović definira svetosavlje kao “pravoslavlje oplemenjeno zdravim srpskim nacionalizmom”. Kao ideologija ono je formulirano 1930-ih godina kada je podrška Srpske crkve velikosrpskoj politici monarhofašističke Jugoslavije naišla na otpor Katoličke Crkve.

U drugome poglavlju autor opisuje susret Srba s Turcima, gubitak države i utjecaj turske vlasti na srpsku nacionalnu svijest. Srpska država potpuno je prestala postojati padom Smedereva 1459., kad je također nestala i Pećka patrijaršija. Takvo stanje podčinjenosti Srba Turcima potrajat će 400 godina, sve do devetnaestoga stoljeća. Kao i svi narodi koji su dosjepli pod tursku vlast, tako su i Srbi u Osmanskome Carstvu bili građani drugoga reda. Trauma je za Srbe bila tim veća što je osvajanje od strane Turaka uslijedilo svega nekoliko godina nakon smrti Cara Dušana Silnog pod kojim je Srbija doživjela najveću ekspanziju u svojoj povijesti. Zanimljivo je, međutim, da su porazu Srbije, ali i općenito kršćanskih snaga, nerijetko pridonosili  i sami Srbi. Srpski despot Stefan Lazarević tako je odigrao važnu ulogu u turskoj pobjedi u bitci kod Nikopola 1396. Riječ je o pobjedi sultanaBajazida I nad savezom europskih snaga predovođenih ugarskim kraljem Sigismundom, koja je Turke učvrstila na Balkanu. Isti je srpski despot – kasnije, ne zaboravimo, proglašen srpskim svetcem!- sa svojim vojnicima sudjelovao i u turskoj invaziji na Bosnu 1398., dok je 1402. pomogao sultanu Bajazidu u bitci kod Angore. Znatnu pomoć Srbi su Turcima pružili i u bitci kod Chamorlua 1413., koja je do kraja učvrstila tursku moć na Balkanu. Lazarevićev nasljednik Đurad Branković 1444. u bitci kod Varne doprinio je katastrofalnom porazu kršćanskih snaga, tako što je obavijestio sultana Murata o njihovu dolasku, a uz to je blokirao i put kojim je albanski vođa Skandeberg namjeravao prijeći srpski teritorij i pridružiti se kršćanskoj vojsci u Varni. U listopadu 1448. turska i kršćanska vojska drugi su se put sukobile na Kosovu polju, no Srbi nisu sudjelovali u bitci, nego su “vrebali u brdskim prolazima koji su pružali izlaz iz ravnice, spremni da napadnu i opljačkaju bjegunce”. Suradnja Srba s osmanskim osvajačem nije prošla nenagrađeno. Cijeneći pomoć Srba u osvajanju južne Bugarske i Banata, Turci su 1557. ponovno uspostavili Pećku Patrijaršiju.  Kada bi osvojili neko područje Turci bi često pobili starosjedilace, na čije bi mjesto naseljavali nomadske Vlahe, najlojalnije nemuslimanske sultanove podanike. Većina tih Vlaha, posebice onih pravoslavne vjeroispovijesti, kasnije se identificirala kao dio srpskog naroda, što je pak za posljedicu imalo činjenicu da je do 1990-ih više Srba živjelo u onim dijelovima Bosne i Hrvatske koji su udaljeniji od Srbije, nego u onima na granici sa Srbijom. Riječ je o krajevima koji su kasnije na velikosrpskim kartama bili ucrtani kao zapadne granice “Velike Srbije”.

Predmet trećeg poglavlja je endemično nasilje u balkanskim planinama, a posebno važan dio poglavlja je dio koji se bavim djelom “Gorski Vijenac” srpsko-crnogorskog kneza-biskupa Petra  Petrovića Njegoša, utemeljitelja moderne crnogorske i srpske književnosti. Sadržaj Njegoševe pjesme je pokolj crnogorskih Muslimana tj. Crnogoraca prešlih na islam tijekom osmanske vladavine. Dvije skupštine plemenskih poglavara crnogorskih kršćana došle su do odluke da “očiste” zemlju od nekrsti. Nakon neuspjelog pokušaja nagovora muslimana da promjene vjeru oni odlučuju ubiti sve one koji se ne budu obratili. Pokolji se odigravaju na nadnjak. Kako navodi dr. Anzulović “veselje nad pokoljima i njihov opis kao krštenje u krvi koje vodi do preporoda nacije čini Gorski vijenac himnom genocidu”. Usporedbe radi, u djelima hrvatskih književnika Gundulića, Zrinskog, Vitezovića iKačić-Miošića ne može se naći niti približno mržnje prema Turcima, kao što je to u Njegoševu djelu “Gorski Vijenac”. Štoviše, neprijatelju se odaje dužno poštovanje. Zanimljivo je da su veliki pobornici Njegoševe “himne genocidu” bili Dragutin Dimitrijević Apis koji je organizirao atentat na kralja Ferdinanda, kao i Milovan Đilas (koji je i sam u nekim svojim djelima znao opisivati klanje protivnika). “Zajedno s kosovskim mitom, Gorski vijenac pružio je srpskome nacionalističkom pokretu njegovu etiku za iduće stoljeće. Njegov se utjecaj može usporediti s onim koji vrši Biblija u protestantskim zemljama ili Kuran u islamskim…”. Četnička divljaštva tijekom Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata logičan su proizvod Njegoševa duha mržnje i nasilja.

Četvrto poglavlje govori o preobrazbi srpske nacionalističke misli u modernu nacionalističku ideologiju. Najvažniji predstavnik novoga pravca u srpskoj kulturi je Dositej Obradović, modernizator koji je zagovarao toleranciju i imao negativan stav prema narodnom pjesništvu, koje je do tada igralo veliku ulogu u srpskome kulturnom životu i narodnoj svijesti. Obradović je nastojao odstraniti stare poganske običaje i vjerovanja iz kulture, a bio je i oštar kritičar crkvene zadrtosti. Istodobno je, međutim, posijao zlo sjeme kasnijih ratova, jer je prvi formulirao modernu velikosrpsku ideju. U djelu “Mezimcu” on tako piše:” Srblji se po različnim kraljevstvam i provincijam različno i nazivlju: po Srbiji Srbijanci, … po Bosni Bošnjaci, po Dalmaciji Dalmatinci, po Hercegovini Hercegovci, i po Crnoj Gori Crnogorci… A najprostiji Srbin iz Banata ili iz Bačke, on je u Srbiji, Bosni i Hercegovini, u Dalmaciji, a pogotovu u Horvatskoj, u Slavoniji i Sremu, u svojem istom rođenom jeziku i narodu, bio on vostočnoga ili rimskoga ispovjedanija”. Uz Obradovića važni predstavnici pansrbizma krajem sedamnaestoga i početkom osamnaestoga stoljeća su povjesničar Jovan Rajić i pravnik Sava Tekelija. Moderni pansrbizam nastao je kao posljedica ideje da je narodni jezik kriterij identiteta nacije, a da su svi štokavski govori srpski. Tako osnovan pansrbizam predstavlja glavnu ideju vodilju srpskog jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića, kojemu je u širenju jezično utemeljene velikosrpske ideologije veliku pomoć dao slovenski jezikoslovac Jernej Kopitar. Uz Karadžića kao najvažnije velikosrpske ideologe valja spomenituti još i Nikolu Stojanovića, koji je 1902. u poznatom članku “Srbi i Hrvati” potonjima najavio istrebljenje, kao i Iliju Garašanina, tvorca poznatog velikosrpskog spisa “Načertanije”. Ideje svih ovih velikosrpskih ideologa ostvarit će se 1918. stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kao tvorevine koja je faktički predstavljala Veliku Srbiju.

Peto poglavlje bavi se analizom okolnosti koje su stvorile psihološke pretpostavke za krvavu agresiju na Hrvatsku i BiH devedesetih godina. Analiziraju se djela poznatih srpskih povjesničara, pjesnika, romanopisaca i drugih intelektualaca, koja promiču mit da su Srbi zbog svoje dobrote uvijek bili žrtve drugih (uz naglasak na jasenovački mit), da njihovi neprijatelji kuju zavjere kako bi ih uništili i da je došlo vrijeme da Srbi postanu agresivni u odmazdi za prošle nepravde i Srbiju pretvore u dominantnu regionalnu silu. Riječ je o djelima Vasilija Krestića, Dobrice Ćosića, Radovana Karadžića, Vuka Draškovića, Vojislava Lubarde i dr. Nezaobilazno mjesto u stvaranju intelektualnih pretpostavki za agresiju na RH i BiH predstavlja poznati Memorandum SANU, velikosrpski program pokušaj čijeg će ostvarenja dovesti do krvavih ratova nešto godina kasnije. Kako navodi dr. Anzulović:”glavni krivci za eksploziju srpskog nasilja na kraju dvadesetog stoljeća nisu primitivni stočari nego visoko školovane, urbane i utjecajne osobe: romanopisci, književeni kritičari, psihijatri i ostali intelektualci i umjetnici koji su uvjerili mnoge svoje sunarodnjake da im prijeti uništenje; poglavari Srpske pravoslavne crkve koji su željeli da teritoriji pod njihovom jurisdikcijom postanu dio srpske države; populistički političari koji su raspaljivali nacionalističke strasti da bi pojačali svoj položaj; i dobro plaćeni generali koji su vjerovali da će ogroman arsenal Jugoslavenske narodne armije očuvati bivšu Jugoslaviju, a time i njihove povlastice”.

Posebno zanimljivo je šesto poglavlje koje se bavi recepcijom srpskih mitova u Europi i svijetu. Prvi val prihvaćanja i širenja srpskih mitova u srednjoj i zapadnoj Europi dogodio se je za vrijeme romantizma. Drugi val započeo je u Prvome svjetskom ratu kada se je Srbija nakon izazivanja rata suočila s istim neprijateljima kao i ratni pobjednici Britanija, Francuska i SAD. “Za vrijeme rata Srbija je bila ‘miljenica’ engleske i francuske javnosti, koje su tumačile njenu odlučnost za borbu i postizanje slobode kao izraz kosovskog duha. U Britaniji je 1916. širom zemlje organizirana proslava godišnjice Kosova kao odavanje počasti Srbiji…R.W. Watson, koji je pomogao u organiziranju proslave, pripremio je govor o Srbiji. Pod naslovom ‘Srbija: jučer, danas i sutra’, govor je pročitan… u skoro dvanaest tisuća škola… U svojim kratkim zapažanjima Seton-Watson je karakterizirao Kosovsku bitku kao jedan od najodlučnijih događaja u povijesti jugoistočne Europe”. Uz Watsona i brojni su drugi političari i intelektualci na Zapadu zastupali mit o herojskoj i patničkoj Srbiji, što je nesumnjivo bilo razlogom kasnijeg benevolentnog odnosa prema činjenici da je Srbija nakon 1918. provodila brutalan teror i nasilje nad nesrpskim narodima. Profesor čikaškog sveučilišta Ferdinand Schevill ovako je prokomentirao stanje u Jugoslaviji 1922.:” Čini se da su Bosna, Dalmacija, Hrvatska i drugi povijesni identiteti koji sačinjavaju novu državu određeni za nestanak”. Identična se je politika nastavila i u komunističkoj Jugoslaviji, kao i za vrijeme Domovinskog rata. Ugledni američki strateg Albert Wohlstetter upravo politiku zapadnih zemlje smatra krivcem za rat devedesetih:” Zapad je izazvao genocidni rat Srbije kad je Srbima dao na znanje da neće dozvoliti bivšim jugoslavenskim republikama nabavu oružja potrebnog za njihovu samoobranu. Osobito u Bosni, rat nije bio spontana provala ‘starih mržnji’ svih strana, nego teško naoružana srpska agresija protiv priznate, suverene članice Ujedinjenih naroda”. Nema sumnje da je prihvaćanje srpskih mitova od strane zapadnih zemalja odigralo presudnu ulogu u svim krvavim sukobima koje su Srbi započeli u dvadesetom stoljeću.

Sa svim tezama koja dr. Anzulović iznosi u knjizi ne moramo se nužno složiti. Nije tako, primjerice, nužno bespogovorno prihvaćati zaključke Kočovića i Žerjavića o broju žrtava Jasenovca i Bleiburga (a pogotovo tezu da je na Bleiburgu stradalo manje od 50 000 ljudi), nije potrebno prihvatiti “politički korektne” kvalifikacije Nezavisne Države Hrvatske, koje su u biti preslik nekadašnjih partizansko-komunističkih mitova i laži, nije nužno rabiti termin “Zapadni Balkan”, kao lingvističku besmislicu (gdje je istočni Balkan?!) proizišlu iz laboratorija engleske obavještajne službe itd. No, generalno gledano, Anzulovićeva knjiga predstavlja iznimno vrijednu studiju koja uspješno delegitimira glavne velikosrpske mitove. A da su ti mitovi i danas itekako živi, doduše ponekad umotani u uhu i očima prihvatljiviju ambalažu, nije uopće potrebno sumnjati.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s