Igor Galo

o partigiano

„VOLIM“ nogomet!

Imam „sreću“ da živim nedaleko stadiona gdje se nogomet, odnosno to loptanje što se zove sportom, upražnjava. Po čemu bi prosječan građanin znao što se važno zbiva u njegovom gradu, logično je pitanje. Mogući odgovor je, ukoliko čita lokalne dnevne novine i jedan lokalni portal, da se događa ili nogomet ili obilježava dan domovinske zahvalnosti ili fešta od šparoga i kobasica jer to su vijesti koje po značaju dominiraju na njihovim stranicama. U tim medijima nećete naći vijesti o smradu koji se razliježe pulskom lukom podno drevne Arene u jeku sezone. Karakter vijesti jest da bude novost, a nje (novosti) nema – smrad je konstantan i dugogodišnji  stoga nije nikakva novost. Niti je novost raskopana Pula, gdje štekću pneumatski čekići, ruju bageri, a umjetnički izrađeni reljefi s fasada starogradske jezgre povremeno blagoslove sretnike – prolaznike. Mnogo je zajebano kad preuzimate na upravu grad s takvim povijesnim nasljeđem kakvo smo mi naslijedili od antičkih vremena, preko doba Austrije, Italije i Jugoslavije … što su ti sve izgradili i za koji moj? – tko će to sad održavati, nemamo ni za travu poplijeviti koliko brinemo za socijalna prava, nezaposlene, vrtiće … Svi ti hramovi, arene, antički teatri, Muzili, Katarine, Vale lunge… ništa od toga se ne da parcelizirati i privatizirati – jeb'lo ih povijesno nasljeđe.

Ukoliko prosječni građanin hoda gradom i vidi oklopljena vozila policije, terenska vozila i raspored policijskih specijalaca na važne strateške točke oko stadiona tad pogotovo zna da se tu ne dočekuje ni Obama, a još manje Putin – prošla su vremena kad su ovaj grad obilazili državnici. Domaći Predsjednica i Premijer ne zavrjeđuju ni osvrt, pa ni doček, – naime, čuj mene naime?! Tu se nogometno loptanje događa. Kompletan promet sjeban je na zaobilaznicu oko Pule. Policija na čelu i na repu kolone navijača iz nekog od gradove ove smijurije od države sprovodi pod pratnjom kretene kao najviše uzvanike, do rezidencije duha – stadiona Aldo Drosina u Puli – gdje se loptanje događa. Rampe na ulicama daju dodatnu važnost povijesnom događaju kad je i umjeren teror organa prema građanima dopustiv zbog značaja trčkaranja po travulji stadiona. Stotine građana i željno očekivanih turista blokiranih u svojim automobilima samo pizdi dok privilegirana kolona pod pratnjom prolazi – usput pokazujući srednji prst svima nama – a sve za naše pare – i navijači i policija. Za tu policiju na takvim zadacima ima para. Policija tu asistira u zbrinjavanju nedojebanih invalida na psihičkoj osnovi, koji kao vole Hrvatsku i nogomet – naravno u izvornom NDH smislu, stoga se te spodobe i štite od mogućih nasrtaja građana naoružanih kukom i motikom.

To je bilo „normalno“ stanje u Hr nogometu, do nedavno, a sada smo ušli u viši stadij loptanja, sada nema ni navijača, pa nema niti onih koji ih dočekuju i ispraćaju… za sada smo imali jedan sablasno prazan stadion. Kako stvari stoje tako će izgleda i ostati-prazni. Ispražnjeni po odluci glavnog žandara, koji je iznad svete države Hrvatske. Nogomet i zloupotreba nogometa upravo su pokazale mogućnosti država kao što je Hrvatska. Nesposobna, nedorasla i nemoćna ali fašistoidna, klaustofobična i rasistička. Hrvatska je izabrala da igra nogomet u „logorima“ poput Poljuda, Maksimira, Drozine… ograđeni žicom, policijom, sanitarnim kordonom, promatrana okom kamera i sablasnim šumovima koji dolaze sa svečanih loža, debilnim komentarima i dobacivanju izbornika svojim igračima – ogoljena istina o Hrvatskoj. Svastika je ogledalo snaga koje su osmislile ovakvu Hrvatsku, a ovce će to sve ionako popasti, pa i onu svastiku na Poljudu… ili možda neće?!

Jadna družina HNS na čelu s Davorom Šukerom, poklonikom Ante Pavelića, nisu u stanju da naprave časnu gestu i da se samo-ukinu – barem uz neki scensko-estradni harakiri u režiji Dolenčića ili Sedlara, kad već nismo Japanci. Teško da ćemo to doživjeti pa niti na estradnoj razini, ipak smo mi iz zemlje genetskih programiranih kmetova – od stoljeća sedmog, a „taki“ ćemo i ostati. Tu viteštvo ne postoji, postoji 500.000 vitezova na pojilu i na grbači ovog naroda-kmetova. Dug je put do Matije Gupca i kuke i motike – za to treba imati jaja, a ne ruku na srcu dok stadion urla „Za Dom spremni“.

Igor Galo

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s